	D`in Volf, CITADELA AUTARHA
	Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi}
	
	1. MRTVI VOJNIK
	Rat nikad do tad nisam video, pa ~ak ni razgovarao op{irnije s nekim ko jeste, ali mlad sam bio, a i znao pone{to o nasilju; zato poverovah da }e rat za mene biti samo jo{ jedno novo iskustvo, u onom smislu u kome su neke druge stvari - posedovanje vlasti u Traksu, na primer, ili moje bekstvo iz Ku}e Apsoluta - bile nova iskustva.
	A rat nije novo iskustvo; rat je novi svet. Njegovi stanovnici se od ljudskih bi}a razlikuju vi{e nego {to se razlikuju Famulima i njeni prijatelji. Zakoni tog sveta su novi zakoni, ~ak i zemljopis mu je novi, jer to je zemljopis u kome se bezna~ajni bre`uljci i udolice uzdi`u do va`nosti gradova. Ba{ kao {to na{ dobro znani Urt dr`i u sebi ~udovi{nosti kao {to su Erebus, Abaja i Arioh, tako i svetom rata krstare ~udovi{ta zvana "bitke", ~ije su }elije pojedinci, ali koja imaju svoj sopstveni `ivot i inteligenciju, ~udovi{ta kojima se ~ovek pribli`ava kroz sve gu{}i niz predznaka.
	Jedne no}i probudih se mnogo pre zore. ^inilo se da svud vlada mir, pa sam se pla{io da mi se pribli`io neki neprijatelj i da se moja svest razbudila, ose}aju}i njegovu zlo}udnost. Ustao sam i pogledao okolo. Brda su bila izgubljena u tami. Bio sam u gnezdu od duga~ke trave, gnezdu koje sam utabao sam za sebe. Cvr~ci su pevali.
	Ne{to daleko na severu privu~e moj pogled: neki ljubi~asti sev na samom obzorju, pomislih. Zurio sam u ta~ku odakle je do{lo. I upravo kad sam ubedio sebe da je to {to sam video bila samo oma{ka mog vida, mo`da neko zaostalo dejstvo droge koja mi je data u hetmanovoj ku}i, pojavi se, mal~ice levo od ta~ke ka kojoj sam gledao, jedan sev boje magenta, jake purpurnocrvene.
	Ostadoh tako stoje}i jo{ jednu smenu vremena, ili du`e, s vremena na vreme bivaju}i nagra|en tim tajanstvima svetlosti. Najzad, kad sam se uverio da su te pojave daleke i da se ne pribli`avaju, a i da se ne prime}uje neka promena u njihovoj u~estalosti, jer nastupaju pribli`no pri svakom petstotom otkucaju moga srca, legao sam opet. Pa, po{to sam tada bio sasvim budan, postadoh svestan da tlo podrhtava, veoma malo, ispod mene.
	Kad sam se opet probudio, ujutru, to je bilo prestalo. Pe{a~e}i dalje, neko vreme sam predano posmatrao obzorje, ali nisam primetio ni{ta uznemiravaju}e.
	Dva dana su ve} pro{la od kad sam poslednji put jeo, pa glad nisam vi{e ose}ao; zato sam bio svestan da nemam svoju normalnu snagu. Dvaput sam, toga dana, do{ao do ru{evnih ku}ica i u{ao sam u obe, tra`e}i ne{to za jelo. Ako je iko i{ta ostavio, neko drugi je sve i odneo, i to odavno; ~ak su i pacovi oti{li. Druga ku}ica imala je bunar, ali je u njega jo{ odavno ba~eno neko mrtvo stvorenje, a osim toga, nije postojao ni na~in da dohvatim tu smrdljivu vodu. Po|oh dalje, pri`eljkuju}i da na|em ne{to za pi}e, ali i neki bolji {tap kojim bih zamenio niz onih trulih koje sam ve} koristio, pa odbacio. Saznao sam, kad sam koristio Terminus Est kao {tap u planinama, koliko je lak{e pe{a~iti kad ima{ ~ime da se po{tapa{.
	Oko podne sam nabasao na jednu stazicu i krenuo njome, a ubrzo posle toga ~uo topot kopita. Sakrio sam se tako da sam mogao motriti ko }e stazom pro}i; slede}eg trenutka jedan jaha~ izbi preko vrha obli`njeg brda i sevnu ispred mene. Sude}i po onome {to sam u tom trenutku mogao videti, imao je na sebi oklop donekle sli~an oklopu kakav su nosili komandanti Abdiesusovih dimarha, ali je njegov od vetra ukru}eni ogrta~ bio zelen, a ne crven, a na {lemu je imao vizir nalik na "kljun" kape. Ne znam ko je bio, ali znam da je jahao veli~anstvenu `ivotinju: njegov destrijer je imao ~itavu bradu od pene na ustima i sasvim mokre bokove, a ipak je proleteo kao da je znak za po~etak trke pao pre samo jednog trenutka.
	Po{to je tom stazom nai{ao jedan jaha~, o~ekivao sam da }e do}i i drugi. Ne pojavi se vi{e niko. Pe{a~io sam dugo kroz mir i ti{inu, oslu{kuju}i dozivanje ptica i prime}uju}i mnoge znake divlja~i. Onda se (na moje neizrecivo odu{evljenje), staza ukrstila sa mladim potokom. Zagazio sam i oti{ao desetak koraka uzvodno, do jednog mesta gde je dublja, ti{a voda strujala preko dna od belog {ljunka. U strelovito bekstvo od mojih ~izama dado{e se ribe belice - koje su uvek znak dobre vode; potok je bio jo{ hladan od planinskih visova i sladak od uspomena na sneg. Pio sam i pio, i opet pio, najvi{e {to sam mogao; onda sam se skinuo i oprao, iako je bilo hladno. Kad sam dovr{io kupanje, obukao se i vratio do mesta gde je preko staze proticao potok, videh na drugoj strani dva otiska tigrovih stopala, neznatno primaknuta; tu je ta `ivotinja ~u~nula da pije. Ti otisci bili su natisnuti preko tragova kopita oficirove jaha}e zveri, a oba su bili veli~ine tanjira; ispred jastu~astih otisaka tigrovih prstiju nije bilo nikakvog traga kand`i. Stari Midan, koji je bio zaposlen kao majstor lova kod mog ujaka kad sam bio devoj~ica Tekla, rekao mi je jednom da smilodoni piju samo kad su se na`derali i da posle toga, kad su se i nasitili i napili, nisu vi{e opasni, osim ako ih napada{. Krenuo sam dalje.
	Staza je vijugala kroz jednu {umovitu dolinu, onda se podigla u jedno sedlo izme|u brda. Kad sam bio blizu najvi{e ta~ke, primetio sam jedno drvo pre~nika dva pedlja koje je bilo (~inilo se) rastrgnuto na dve polovine, otprilike u visini mojih o~iju. Stoje}i patrljak bio je na svome kraju zup~ast, oboreno stablo - tako|e; to uop{te nije li~ilo na glatke zaseke sekirom. Tokom slede}e dve-tri lige hoda nai{ao sam na jo{ nekoliko desetina takvih. Sude}i po odsustvu li{}a, a u nekim slu~ajevima i kore, na palim delovima, kao i po novim izdancima koji su se na uspravnim patrljcima stabala pojavili, {teta je bila po~injena pre najmanje godinu dana, a verovatno i du`e.
	Najzad se ova staza pridru`ila jednom pravom drumu; o drumovima sam ~esto slu{ao, ali nikad ranije nisam imao priliku da po njima hodam, osim po onima koji su bili u stanju zapu{tenosti. Ovaj drum je po mnogo ~emu nalikovao na onaj koji su ulani zapre~ili kad smo se dr Talos, Boldanders, Jolenta i ja razdvojili na izlazu iz Nesusa; nisam, me|utim, o~ekivao da }e biti obavijen tolikim oblacima pra{ine. Nimalo trave nije na tom drumu raslo, iako je bio {iri od ve}ine gradskih ulica.
	Morao sam njime krenuti, drugog izbora nije bilo; uokolo je {uma bila gusto zbijena, a prostor izme|u stabala bio je zagu{en `bunjem. U prvo vreme sam se pla{io, pamte}i ulanska plamte}a koplja; me|utim, ~inilo se da zakon koji zabranjuje upotrebu drumova ovde vi{e nije na snazi, ina~e ni ovaj drum ne bi video toliko saobra}aja koliko, o~ito, jeste video; i kad sam, nedugo potom, za~uo zvuk mno{tva nogu u mar{u iza sebe, oti{ao sam samo korak-dva me|u drve}e i odatle, ne skrivaju}i se, posmatrao prolazak kolone.
	Prvo je nai{ao jedan oficir, ja{u}i na finoj, razigranoj, plavoj zveri, ~iji su o~njaci bili ostavljeni u punoj du`ini i ukra{eni tirkiznim intarzijama, da bi se po boji slagali sa oklopom na telu `ivotinje i sa vlasnikovim te{kim estok-ma~em. Ljudi koji su stupali za njim pe{ice bili su antepilani te{ke pe{adije: u struku uzani, krupnih ple}a, sa licima od Sunca bronzanim i bezizra`ajnim. Nosili su trovrhe korseke, demilune i voulge sa te{kim glavama. Ova pome{anost oru`ja, kao i izvesne nepodudarnosti u njihovim oznakama i opremi, navedo{e me na pomisao da je njihova legija sastavljena od ostataka nekih ranijih formacija. Ako je to bilo ta~no, oni su iz svojih bitaka, kroz koje mora biti da su pro{li, izi{li flegmati~no. Stupali su, njih ukupno oko ~etiri hiljade, razmahuju}i rukama, bez uzbu|enja, bez nevoljnosti i bez ikakvog znaka zamora; bili su to ljudi nemarnog dr`anja, ali ne neuredni, a mar{irali su ukorak, i to, ~inilo se, bez ijedne misli i bez napora.
	Za pe{adijom su i{la zapre`na kola, koja su vukli trilofodoni, gun|aju}i i trube}i. Kad su nai{li, ja sam se po~eo, malo-pomalo, primicati drumu, jer je bilo jasno da se veliki deo njihovog prtljaga sastoji od hrane; me|utim bilo je i konjanika izme|u kola i jedan me je oslovio; prvo je pitao kojoj jedinici pripadam, a onda mi je naredio da do|em pred njega. Ja, umesto da to u~inim, pobegoh; bio sam manje-vi{e siguran da on izme|u tog drve}a ne mo`e jahati i da ne}e napu{tati svog destrijera da bi me gonio pe{ice, ali, ipak, be`ao sam sve dok se nisam zaduvao.
	Kad sam najzad stao, bio sam na jednom tihom proplanku, gde se zelenkasta sun~eva svetlost prosejavala kroz li{}e vretenastog drve}a. Zemlji{te je bilo tako gusto pokriveno mahovinom, da sam se ose}ao kao da hodam po debelom tepihu one skrivene slike-sobe u kojoj sam sreo gospodara Ku}e Apsoluta. Neko vreme sam proveo oslonjen le|ima o jedno od tih tankih stabala, slu{aju}i. Nije se ~ulo ni{ta osim mog sopstvenog dahtanja i plimnog urlanja krvi u mojim u{ima.
	Vremenom, postadoh svestan i tre}e note: slabog zuckanja jedne muve. Obrisao sam preznojeno lice rubom mog gilda{kog ogrta~a. Sada je taj ogrta~ bio, ve}, `alosno izno{en i izbledeo, i ja iznenada postadoh svestan da je to isti onaj kojim je majstor Gerlous zaogrnuo moja ple}a kad sam postao kalfa i da je verovatno da }u u njemu i umreti. ^inilo se da je znoj, kojim se ogrta~ natopio, sada hladan kao rosa; vazduh beja{e ote`ao od mirisa vla`ne zemlje.
	Zujkanje muve je prestalo, pa se nastavilo - mo`da mal~ice nametljivije, ili mo`da samo prividno nametljivije zbog toga {to sam opet do{ao do daha. Rasejano je potra`ih pogledom i videh je kako hitro prole}e kroz jedan mlaz sun~ane svetlosti udaljen nekoliko koraka od mene i kako se zatim spu{ta na jedan sme|i predmet koji je virio iza jednog od mnogobrojnih stabala.
	A to je bila ~izma.
	Oru`ja nisam imao ba{ nikakvog. U normalnim prilikama, ne bih se mnogo pla{io da se goloruk suo~im sa samo jednim protivnikom, osobito na takvom mestu, gde bi zamah ma~em bio neizvodljiv; ali znao sam da je veliki deo moje snage nestao, a po~eo sam otkrivati i ~injenicu da gladovanje uni{tava i deo ~ovekove hrabrosti - ili, bar, da jede deo te hrabrosti, ostavljaju}i manju koli~inu za druge svrhe.
	Bilo kako bilo, kretao sam se obazrivo, postrance, ne~ujno, sve dok ga nisam ugledao. Le`ao je ravno na tlu, jedna noga bila mu je podavijena pod telo, a druga opru`ena. Na tlu je le`ala, nadomak njegove desne {ake, sablja, ~iji je ko`ni kai{ jo{ i sad bio obavijen oko {a~nog zgloba tog ~oveka. Jednostavni {lem bio mu je spao sa glave i otkotrljao se jedan korak dalje. Muva je {etala po njegovoj ~izmi sve dok nije stigla do golog mesa neposredno ispod kolena, onda je opet uzletela, stvaraju}i buku kao maju{na testera.
	Znao sam, dakako, da je ovaj mrtav, pa mi je laknulo, ali se istovremeno, kao mo}ni talas, vratilo i moje ose}anje izdvojenosti. Uhvatio sam ga za rame i obrnuo. Nadimanje le{a jo{ nije po~elo, ali je miris smrti ve} bio tu, mada veoma slab. Lice mu se bilo opustilo kao vo{tana maska polo`ena pred oganj; sad se vi{e nije moglo znati s kakvim izrazom lica je umro. Mlad ~ovek, plavokos - jedno od onih zgodnih, ~etvrtastih lica. Potra`io sam ranu, ali je nisam na{ao.
	Gurtne njegovog ranca bile su toliko zategnute, da ga nisam mogao skinuti, pa ~ak ni odre{iti gajtane kojima je bio vezan. Na kraju sam uzeo kratki bode`, kutel, iz njegovog opasa~a i ispresecao ih, a no` zabio vrhom u drvo i tako ostavio. Jedno }ebe, jedan listi} hartije, nagaravljeni tiganj sa odvojivom dr{kom, dva para grubih ~arapa (veoma dobrodo{la stvar), a onda, najbolje od svega: glavica crnog luka, polovina vekne crnog hleba umotana u ~istu krpu i, u drugoj ~istoj krpi, pet traka su{enog mesa i jedna grudva sira.
	Prvo pojedoh hleb i sir, prisiljavaju}i sebe, kad sam video da ne mogu jesti polako, da ustajem posle svakog tre}eg zalogaja i malo pro{etam. Hleb je pomogao na taj na~in {to je zahtevao dugotrajno `vakanje; imao je ta~no isti ukus kao onaj tvrdi hleb kojim smo hranili svoje zatvorenike u kuli Matahinki, hleb koji sam krao, vi{e iz nesta{luka nego iz gladi, jednom ili dvaput. Sir je bio suv, slan i imao je jak miris, ali, ipak, bio je odli~an; pomislio sam tada da takav ukus nikad ranije nisam osetio, a znam sigurno da nisam ni od tada. Bilo je to kao da jedem `ivot. Od hrane sam o`edneo, a onda sam saznao koliko uspe{no crni luk, podsti~u}i pljuva~ne `lezde, gasi `e|.
	Dok sam stigao do mesa, koje je tako|e bilo `estoko usoljeno, bio sam ve} dovoljno sit da po~nem da se premi{ljam - treba li ga ostaviti u rezervi, za no}; pa zaklju~ih da jedan komad pojedem, a ostala ~etiri sa~uvam.
	Vazduh je, jo{ od ranog jutra, bio nepomi~an, ali sad dunu povetarac, rashladi mi obraze, zanjiha li{}e i, dohvataju}i onaj papiri} koji sam ranije izvukao iz ranca mrtvog vojnika, ponese ga preko mahovine - pri ~emu se {u{tanje papiri}a jako ~ulo - i nasloni ga na jedno drvo. Nastavljaju}i da `va}em i gutam, pojurih za njim i podigoh ga. Bilo je to pismo - ono koje, pretpostavljam, on nije imao prilike da po{alje, ili da dovr{i. Rukopis njegov bio je uglast i sitniji nego {to sam o~ekivao, mada je ta sitno}a bila, mo`da, samo posledica njegove `elje da utrpa {to vi{e re~i na mali komad hartije, po svemu sude}i poslednji kojim je raspolagao.
	
	O voljena moja, sto liga smo severno od mesta sa kojega ti pro{li put pisah, a do|osmo te{kim mar{evima. Imamo dovoljno za jelo i preko dana nam je toplo, no}u ponekad hladno. Razboleo se onaj Makar, o kome sam ti pri~ao, pa mu dozvoli{e da prekine putovanje. Posle jo{ mnogi drugi po~e{e da izjavljuju da su bolesni, pa bejahu naterani da mar{iraju ispred nas, bez oru`ja, sa duplim rancima i pod stra`om. Za sve ovo vreme nikakvog znaka Ascijana ne videsmo, a na{ lohagor veli da do njih ima da se mar{ira jo{ nekoliko dana. Odmetnici su tri dana ubijali stra`are, sve dok nismo postavili po trojicu ljudi na svako stra`arsko mesto i poslali patrole u obila`enje na{eg perimetra. Bio sam raspore|en u jednu od tih patrola prve no}i i na{ao sam da je to vrlo nezgodno, jer se stalno boji{ da }e te neko od tvojih drugara sase}i. Vreme mi je proticalo u spoticanju preko korenja i oslu{kivanju kako pored vatre pevaju ovu pesmu:
	
	Sutra spavamo svi
	na crvenome tlu.
	^a{u di`imo mi
	i iskapimo nju.
	
	A kad nas po~ne ga|ati gad,
	nek proma{uju, to sam ja rad;
	plena nek bude puno za tebe
	i isto toliko za mene.
	
	^a{u di`imo mi
	i iskapimo nju;
	jer sutra spavamo svi
	na crvenome tlu.
	
	Jasna stvar, nikog ne videsmo. Pobunjenici sebe nazivaju, prema imenu svoga lidera, "vodalariji", i pri~a se da su odabrani borci. I da su dobro pla}eni, jer dobijaju pomo} od Ascijana...
	
	2. @IVI VOJNIK
	Odlo`ih to pismo, napola pro~itano, u stranu i zagledah se dobro u ~oveka koji ga je napisao. Hitac smrti njega nije proma{io; zato je on sad zurio u Sunce plavim o~ima li{enim sjaja, jednim okom koje je maltene namignulo i drugim potpuno otvorenim.
	Trebalo je da se znatno pre tog trenutka prisetim Kand`e, ali prisetio se nisam. Ili sam, mo`da, samo suzbijao tu misao, silno `eljan da ukradem sledovanje hrane iz mrtva~evog ranca, ne zastaju}i da pomislim da bi on mo`da rado podelio hranu sa spasiocem koji ga je izvukao iz smrti. Sada, na pomen Vodalusa i njegovih sledbenika (koji bi mi, to sam bio siguran, pomogli da sam samo mogao da ih na|em) odmah do|oh na pomisao o Kand`i i izvadih je. Izgledala je iskri~avo, u svetlosti letnjeg Sunca; bila je, zapravo, sjajnija nego {to sam je ikad video od kada je ostala bez svog safirnog omota~a. Dotakao sam njome mrtvaca, a onda, podstaknut ne znam kojim porivom, stavio sam je u njegova usta.
	Po{to nisam ni na ovaj na~in postigao ni{ta, uzeo sam je izme|u palca i ka`iprsta i zabio njen {iljak u meku ko`u njegovog ~ela. Nije se pomakao, niti po~eo da di{e, ali je jedna kapljica krvi, sve`a i lepljiva poput krvi `ivog ~oveka, istekla iz ubodenog mesta i prste mi obojila.
	Povukao sam ih, obrisao ruku o neko li{}e i ve} sam se spremao da se vratim ~itanju tog pisma, kad mi se u~ini da sam ~uo kako se ne{to na izvesnoj daljini prelomilo. Tokom jednog trenutka nisam uspevao da odaberem izme|u skrivanja, be`anja i borbe; ali izgledi da prvu od tih stvari obavim uspe{no bili su slabi, a one druge sam se ve} naradio i previ{e. Podigoh mrtva~evu sablju, omotah se svojim ogrta~em i ostadoh ~ekaju}i.
	Ne do|e niko - ili, bar, niko meni vidljiv. Vetar blago uzdahnu u vrhovima kro{nji. Ona muva kao da vi{e nije bila tu. Mo`da sam to samo ~uo nekog jelena kako ska~e kroz senke. Tako dugo sam putovao bez ikakvog oru`ja koje bi mi omogu}avalo da lovim, da sam tu mogu}nost ve} bio, maltene, zaboravio. Sad uhvatih sebe kako pogledom odmeravam sablju i pri`eljkujem da je luk.
	Ne{to iza mene se po~e me{koljiti i ja se okretoh da pogledam.
	Bio je to taj vojnik. Kao da ga je uhvatila neka drhtavica - da nisam malo~as gledao njegov le{, sad bih pomislio da umire. Ruke su mu se tresle, krkljao je iz grla. Sagnuo sam se i dotakao njegovo lice; bilo je hladno koliko i pre, a ja osetih nagonsku `elju da nalo`im vatru.
	U njegovom rancu nije bilo nikakve opreme za paljenje vatre, ali ja sam znao da svaki vojnik mora nositi takve stvari. Preturaju}i po njegovim d`epovima, na|oh nekoliko aesa, jedan vise}i broj~anik za merenje vremena, komad kremena i ognjilo u obliku {ipke. Ispod drve}a je u izobilju le`ao trud - opasnost je bila da bih ga mogao sveg upaliti. [akama sam ra{~istio jedan deo zemlji{ta, trud tako uklonjen zgrnuo sam na jednu gomilu u sredi{tu, zapalio sam je, onda skupio nekoliko trulih grana, isprelamao ih i polo`io na vatru.
	Blistala je ja~e nego {to sam o~ekivao - dan se ve} bli`io smiraju, tako da je uskoro morala pasti tama. Pogledah mrtvaca. Ruke mu se vi{e nisu tresle; nikakav zvuk nije od sebe davao. Tkivo njegovog lica izgledalo je toplije. Ali to je, nesumnjivo, bila samo posledica vreline plamena. Ona ta~ka krvi na njegovom ~elu bila se ve} skoro sasvim osu{ila, ali, ipak, ~inilo se i da hvata svetlost umiru}eg Sunca: zra~ila je sjajem kao {to bi neki grimizni dragulj mogao zra~iti, kao kakav rubin u boji golubije krvi ako bi ispao iz nekog kov~ega s blagom. Na{a vatra je davala malu koli~inu dima, ali meni se ~inilo da je to dim miri{ljav poput tamjana; kao tamjan se i dizao, pravo uvis, da bi se najzad gubio u sakupljaju}oj tami, a mene je ovo navodilo na neku misao koju nisam uspevao da uhvatim. Stresao sam se, na{ao jo{ drveta, pa sam ga lomio i slagao na gomilu dok nije postala tako velika da sam iz nje mogao i ~itavu no} dodavati drva u vatru.
	Ve~eri ne bejahu ni pribli`no tako hladne ovde u Orithiji kao {to su u planinama bile, ~ak ni onako kao u oblasti oko jezera Diuturne, tako da ja, iako sam imao u vidu }ebe iz mrtva~evog ranca, nisam ose}ao potrebu da se njime utopljavam. Zadatak moj ugrejao me je, hrana koju sam pojeo osna`ila me je, pa ja provedoh neko vreme {etkaju}i se kroz sumrak i zamahuju}i sabljom kad god se u mojim mislima na{lo ne{to {to je sa takvim ratobornim kretnjama bilo u saglasju; ali i paze}i, uvek, da izme|u mrtvog ~oveka i mene bude vatra.
	Uspomene su meni oduvek dolazile ja~inom, maltene, halucinacija; to sam u ovim letopisima ~esto pominjao. Te no}i ~inilo mi se da bih se mogao zauvek u njima izgubiti, tako da moj `ivot bude petlja, a ne linija; ali ovog puta, za razliku od svih dotada{njih takvih slu~ajeva, isku{enju se nisam odupirao, nego sam mu se prepustio sa u`ivanjem. Sve {to sam ve} opisao tebi, nagrnulo je u moju svest, sve, i hiljadu stvari koje ti nisam opisao. Gledao sam lice i pegavu ruku Eate koji se upinje da se provu~e izme|u uspravnih {ipki na re{etkastoj kapiji nekropolisa; i onu oluju, koju sam nekad davno posmatrao kako se nabada na kule Citadele, kako se bacaka i {iba munjama; ose}ao sam kako njena ki{a, daleko hladnija i sve`ija nego jutarnji vr~ vode u na{oj trpezariji, curi niz moje lice. Dorkasin glas je {aputao u moje uvo: "Sedela u prozoru... poslu`avnici i krst. [ta }e{ sad, da ne}e{ da dozove{ nekoliko erinija da me uni{te?"
	Da. Da, zaista, u~inio bih to da sam samo mogao. Da sam bio Hetor, dovukao bih iz nekog u`asa, iza sveta, erinije, ptice sa glavama ve{tica i jezicima otrovnica. Po mom nare|enju one bi izmlatile ove {ume kao {to se `ito na gumnu maklja, a i gradove bi tukle svojim ogromnim krilima dok ih ne sravne... a ipak, da sam mogao, i pojavio bih se u zavr{nom trenutku da je spasem - a posle toga se ne bih hladno udaljio u onom maniru kako to svi mi pri`eljkujemo kad, kao deca, zami{ljamo da }emo prvo spasti, a zatim poniziti one na{e mile i drage koji su nam tobo` naneli nekakvu uvredu; ne, nego bih je na rukama poneo.
	Mislim da sam tek tada uvideo, prvi put, kako je stra{no moralo biti njoj, koja je bila jedva ne{to vi{e od deteta kad je smrt po nju do{la, njoj koja je, potom, toliko dugo bila mrtva, da bude dozvana natrag.
	O ovome razmi{ljaju}i, setih se i mrtvog vojnika ~iju sam hranu jeo i ~iju sam sablju dr`ao, pa zastadoh da oslu{nem di{e li, mi~e li se. Ali, ipak, bio sam toliko izgubljen u svetovima uspomena, da mi se pri~injavalo da je mekano {umsko tlo ispod mojih stopala zemlja iz onog groba koji je Hildegrin Jazavac oskrnavio rade}i za ra~un Vodalusov; a od {apata lisja u~inilo mi se da je kome{anje ~empresa u na{em nekropolisu i {u{tanje `bunova purpurnih ru`a grobnih; slu{ao sam, uzalud oslu{kivao, ho}e li dahnuti ona mrtva `ena koju je Vodalus, pridr`anu om~om od konopca ispod pazuha, digao, u beli pokrov umotanu.
	Najzad me galama jedne ptice legnja natera da do|em k sebi. Pri~injavalo mi se da belo lice tog vojnika zuri u mene, pa odoh oko vatre, po~eh tragati, na|oh }ebe i pokrih njime le{ ceo.
	Dorkas je pripadala, shvatio sam tada, onoj ogromnoj grupi `ena (u koju mogu spadati, zaista, i sve `ene), koje nas izdaju - i onoj posebnoj podgrupi koja nas ne izdaje u korist nekog na{eg sada{njeg takmaca, nego u korist svoje sopstvene pro{losti. Ba{ kao {to je Morvena, koju sam smakao u Saltusu, bez sumnje otrovala svog mu`a i svoje dete zato {to je pamtila vreme kad je bila slobodna i, mo`da, devica, tako je i Dorkas napustila mene zato {to ja nisam postojao (mo`da je ona u svojoj podsvesti to tuma~ila ovako: nisam ispunio svoju obavezu da postojim) u onom vremenu kad se zla sudbina jo{ nije bila obru{ila na nju.
	(A i za mene je to bilo zlatno vreme. Mislim da je razlog {to sam sa ljubavlju ~uvala uspomenu na onog primitivnog, ljubaznog de~aka koji je donosio u moju }eliju knjige i cve}e, svakako morao biti taj {to sam jo{ onda znala da mi je to poslednja ljubav pre nailaska zlog usuda, usuda koji se, kao {to u tom zatvoru uvideh, nije izvr{io u trenutku kad su mi bacili tapiseriju na glavu da prigu{e moje krike, ni u trenutku kad sam dospela u Staru Citadelu Nesusa, ni kad su vrata }elije tresnula iza mene, pa ~ak ni kad sam, okupana svetlo{}u kakva na Urtu nikad ne sija, osetila da se moje telo di`e na bunu protiv mene - nego u onom trenu kad sam prevukla se~ivo onog masnog no`a za lju{tenje, koje mi on donese, se~ivo hladno i nemilosrdno o{tro, preko svog sopstvenog vrata. Mo`da mi svi do|emo do takvog trenutka, mo`da je volja Kaitanije da svaka od nas samu sebe kazni i uni{ti zbog onoga {to je uradila. Ali mo`emo li biti toliko mr`ene? Mo`emo li uop{te biti predmet mr`nje? Ne, ako se ja, evo, jo{ se}am njegovih poljubaca na mojim dojkama, datim, ne uz udisanje da bi se okusio parfem moga tela - a takvi su bili poljupci Afrodizijevi i poljupci onog mladog ~oveka koji je bio ne}ak hiliarha Pratilaca - nego na na~in kao da je bio istinski gladan moga mesa. Da li nas je ne{to tada gledalo? Kasnije je on i jeo mene. Se}anjem probu|ena, di`em ruku i provla~im prste kroz njegovu kosu.)
	Spavao sam do kasnog jutarnjeg doba, u svoj ogrta~ umotan. Postoji jedna nadoknada koju Priroda ispla}uje onim ljudima koji do`ive te{ke nevolje: sastoji se u tome {to one manje nevolje, zbog kojih bi se `alili ljudi ~iji su `ivoti bili lak{i, izgledaju maltene kao udobnost. Pre nego {to sam stvarno ustao, nekoliko puta sam se budio samo da bih ~estitao sebi {to sam tako lako proveo ovu no}, toliko lak{e od onih no}i propa}enih u planinama.
	Najzad su me Sunce i raspevane ptice nagnali da se dozovem sebi. S one strane na{e mrtve vatre vojnik se pomakao i, ~ini mi se, prozborio ne{to. Digoh se u sede}i polo`aj. Bio je odbacio }ebe u jednu stranu i sad je le`ao licem okrenut ka nebu. Bilo je to bledo lice sa utonulim obrazima; sa tamnim podo~njacima i dubokim brazdama koje su se {irile od njegovih usta; ali, `ivo lice. O~i je stvarno sklopio, u njegovim nozdrvama se ~uo dah.
	Na trenutak sam bio u isku{enju da pobegnem pre nego {to se on probudi. Njegovu sablju sam jo{ imao - krenuh da mu je vratim, onda je opet uzeh sebi pla{e}i se da bi me on mogao njome i napasti. Njegov kutel je jo{ virio iz drveta i navodio me na pomisao o Agijinom krivom bode`u u prozorskom kapku Kesdoine ku}ice. ]u{nuo sam taj no` natrag u futrolu na vojnikovom opasa~u, poglavito zato {to me je posti|ivala pomisao da bih se ja, naoru`an sabljom, mogao pla{iti ma kog ~oveka sa no`em.
	Njegovi o~ni kapci su zatreperili, a ja se odmakoh, pamte}i kako se Dorkas jednom upla{ila kad je videla da stojim nadnose}i se nad nju dok se budila. Da mu ne bih izgledao kao mra~na prilika, razgrnuo sam ogrta~ tako da su mi se videli gole ruke i prsa, {to je sve bilo sad potamnjeno zbog mnogo dana izlaganja Suncu. Slu{ao sam pesmu njegovog daha; i kad se promenila iz usnule u budnu, stekao utisak da se tu dogodilo ~udo gotovo isto onako veliko kao {to je prelaz iz nepostojanja u `ivljenje.
	Praznook kao dete, podigao se u sede}i polo`aj i po~eo gledati oko sebe. Njegove usne su se pokretale, ali samo glasovi bez smisla su se ~uli. Po~eh mu govoriti, nastoje}i da ton mog glasa bude prijateljski. Slu{ao me je, ali se ~inilo da ne razume, pa se prisetih koliko je onaj ulan bio o{amu}en kad sam ga o`iveo na drumu ka Ku}i Apsoluta.
	Za`eleo sam da imam vode, pa da mu je mogu ponuditi, ali nisam je imao. Umesto toga, izvukoh jedan od onih komada usoljenog mesa koje sam iz njegovog ranca uzeo, prelomih to napola i tako podelih s njim.
	@vakao je; kao da se po~eo ose}ati bolje. "Ustaj", rekoh. "Moramo da na|emo ne{to za pi}e." Prihvatio je moju {aku i dozvolio da ga, potezanjem, izvu~em na noge, ali je potom jedva stajao. Njegove o~i, koje su u prvi mah bile onako smirene, postajale su `ivahnije, ali i pani~nije. Imao sam ose}anje da se on pribojava da bi ta {umska stabla mogla kidisati na nas kao ~opor lavova; ipak, nije potegao no`, niti poku{ao da uzme sablju natrag.
	Posle tri-~etiri koraka zateturao se i umalo pao. Dozvolio sam mu da se oslanja na moju ruku, pa smo krenuli zajedno kroz {umu do puta.
	
	3. PO PRA[INI
	Nisam znao da li treba da krenemo na sever ili na jug. Negde na severu nalazila se ascijanska vojska, pa je postojala mogu}nost da nas dvojica, ako se odve} pribli`imo frontu, budemo zahva}eni nekim brzim manevrom. Ali {to dalje ka jugu bismo krenuli, manji bi bili izgledi da na|emo ikoga ko bi nam pomogao, a ve}a verovatno}a da budemo uhap{eni kao dezerteri. Najzad okrenuh ka severu; ne sumnjam da je u tome veliku ulogu imala navika, a do danas ne znam da li sam postupio dobro ili lo{e.
	Rosa se na drumu bila ve} osu{ila, a na pra{noj povr{ini njegovoj nisu se videli nikakvi otisci stopala. Rastinje je sa obe strane puta, u {irini od tri koraka ili vi{e, bilo podjednako sivo. Ubrzo izi|osmo iz {ume. Drum je krivudao niz brdo, a onda prelazio preko jednog mosta vinutog preko re~ice koja je tekla dnom te, kamenjem posute, doline.
	Tu smo si{li sa druma i spustili se do vode, da pijemo i da se umijemo. Ja se nisam obrijao nijednom jo{ od dana kad sam okrenuo le|a jezeru Diuturni; upitah vojnika ima li brija~, iako onom prilikom, kad sam iz njegovog d`epa uzeo kremen i ognjilo, nisam primetio da i{ta sli~no ima.
	Ovaj bezna~ajni doga|aj pominjem zato {to su to bile prve moje re~i njemu upu}ene za koje se ~inilo da ih je razumeo. Klimnuo je glavom, zavukao ruku pod {lem i izvukao jedno od onih malih se~iva kakvima se slu`e seljaci: takve brija~e prave njihovi kova~i, na taj na~in {to na tocilu nao{tre polovinu izhabane volovske potkovice.
	Malo sam je podo{trio onim odlomljenim komadom brusnog kamena koji je jo{ bio kod mene, pa izgla~ao prevla~enjem preko nogavice moje ~izme kao da je to ko`ni kai{ za o{trenje, onda sam ga pitao ima li sapuna. Ako ga je i imao, nije me razumeo, a trenutak kasnije seo je na jednu stenu i po~eo sa nje zuriti u vodu, tako da me je veoma podse}ao na Dorkas. ^eznuo sam da mu postavljam pitanja o poljima Smrti, da doznam sve {to je on zapamtio o tom vremenu koje je, mo`da, mra~no samo za nas. Ali nisam ni{ta pitao, nego sam prao lice hladnom re~nom vodom i sastrugavao bradu sa obraza i vilice najbolje {to sam mogao. Kad sam njegov brija~ vratio u futrolu i poku{ao mu ga dati, on se dr`ao kao da ne zna {ta bi sa brija~em radio; zato sam i to zadr`ao za sebe.
	Ostatak tog dana proveli smo uglavnom pe{a~e}i. Nekoliko puta smo zaustavljani i ispitivani; jo{ ~e{}e smo mi zaustavljali i ispitivali druge. Malo-pomalo, izgradio sam jednu zamr{enu la`: da sam ja, navodno, liktor jednog civilnog sudije koji prati autarha; da smo na drumu nai{li na ovoga vojnika i da mi je moj gospodar naredio da obezbedim da taj vojnik bude zbrinut kako treba; ali po{to vojnik nije u stanju da govori, ja jo{ ni sad ne znam iz koje je on jedinice. Ovo poslednje, bar, bilo je istinito.
	Bilo je i raskrsnica; nailaze}i, tako, na druge drumove, ponekad smo polazili njima. Dvaput smo do{li do velikih logora gde su desetine hiljada vojnika `ivele u gradovima od {atora. I u prvom i u drugom oni koji neguju bolesnike rekli su mi da bi pristali da previju rane moga kompanjona kad bi on krvario, ali da za njega sad, u ovakvom stanju u kakvom jeste, ne mogu preuzeti odgovornost. Dok je do{lo vreme da razgovaram sa tim ljudima u drugom od ta dva naselja, ve} sam prestao da se raspitujem za mesto gde bi Pelerinke mogle biti; tra`io sam, samo, da mi se poka`e put ka mestu gde bismo mogli na}i skloni{te. Tada je ve} bio suton.
	"Ima jedan lazaret, tri lige odavde, koji bi vas mogao primiti." ^ovek koji mi je to govorio gledao je ~as mene, a ~as vojnika, i ~inilo se da ose}a maltene podjednako sa`aljenje prema meni kao i prema mom drugaru koji je stajao o{amu}eno i nemo. "Idite ka zapadu, pa onda ka severu, dok ne vidite jedan drum koji vodi nadesno i prolazi izme|u dva velika drveta. On }e biti otprilike upola u`i od onog kojim }ete do te ta~ke sti}i. Tim u`im krenite. Jesi li naoru`an?"
	Odre~no sam odmahnuo glavom; sablju sam bio vratio vojniku na taj na~in {to sam je zavukao u njegovu kaniju. "Bio sam primoran da ostavim moj ma~ kod slugu moga gospodara - jer nisam mogao i ma~ da nosim i da se brinem oko ovoga ~oveka."
	"Onda se mora{ ~uvati zveri. Bolje bi bilo da ima{ pri ruci ne{to iz ~ega se mo`e pucati, ali ja ti ni{ta ne mogu dati."
	Okrenuh se da odem, ali on me zaustavi polaganjem {ake na rame.
	"Ako budete napadnuti, ostavi ga", re~e on. "A ako bude{ prinu|en da ga ostavi{, nemoj da te to ne{to mnogo uznemiri. Vi|ao sam ja slu~ajeve kao {to je njegov. Nije verovatno da }e se oporaviti."
	"Ma ve} se oporavio", rekoh mu.
	Iako nam taj ~ovek nije dozvolio da ostanemo, niti mi dao ikakvo oru`je, dao nam je ne{to za jelo; zato u odlasku osetih vi{e veselja nego odavno. Nalazili smo se u jednoj dolini gde su se zapadna brda digla uvis i zaklonila Sunce jo{ pre vi{e od jedne smene vremena. Dok sam trampao uz tog vojnika, primetio sam da vi{e nije potrebno da ga pridr`avam za mi{icu. Pustio sam ga, a on je nastavio da hoda pokraj mene, kao da je prosto moj prijatelj. Njegovo lice nije stvarno li~ilo na Jonasovo, koje beja{e izdu`eno i uzano; ali kad sam ga u jednom trenutku pogledao postrance, uhvatio sam na tom licu ne{to {to je do te mere podse}alo na Jonasa, da mi je bilo maltene kao da sam video duha.
	Drum siv, ali u mese~ini - zelenkasto beo; s obe strane drve}e i ~estar, prividno crni. Dok smo odmicali duga~kim koracima, po~eh pri~ati. Jednim delom iz, prizna}u, ~iste usamljenosti; ali i zbog drugih razloga. Nesumnjivo, postoje zveri kao {to je alzabo, koje ~oveka napadaju kao {to }e lisica napasti koko{; ali re~eno mi je da ima mnogo drugih zveri koje }e pobe}i ako budu na vreme upozorene na ljudsko prisustvo. Osim toga, pomi{ljao sam i ovo: ako se obra}am tom vojniku kao ma kom normalnom ~oveku, pa ako nas ~uju neki zlonamernici, manja }e biti verovatno}a da oni naslute kako su slabi izgledi da im on pru`i ikakav otpor.
	"Je l' pamti{ pro{lu no}?" po~eh ja. "Bio si tvrdo zaspao."
	Odgovora nije bilo.
	"Mo`da ti ovo nijednom nisam kazao, ali ja imam, vidi{, tu sposobnost da se se}am svega. Ne mogu svaku uspomenu da dohvatim u trenutku kad mi zatreba, ali ona je uvek u meni; neka se}anja su, zna{, kao odbegli klijenti koji lunjaju kroz ublijetu. Mo`da ~ovek ne mo`e da ih dovede pred vlast u trenutku kad to bude zatra`eno, ali oni su uvek tu, nikuda ne mogu oti}i. - Mada, kad pomisli{, to nije ba{ ta~no. ^etvrti, najni`i nivo tog na{eg podzemnog zatvora napu{ten je, klijenata ionako nikad nema dovoljno da popunimo gornja tri nivoa, mo`e biti da }e majstor Gerlous kona~no napustiti i tre}i. Sad u tre}em ~uvamo samo one {enule, one koje nijedan zvani~nik ne}e do}i da vidi. Kad bi se ti poludeli nalazili na nekom vi{em nivou, uznemiravali bi svojom galamom ostale. Al' nisu svi oni bu~ni, svakako. Neki su tihi kao ti."
	Odgovora, opet, nije bilo. U onoj mese~ini nisam mogao videti da li on obra}a ikakvu pa`nju na mene, ali imaju}i onaj brija~ na umu, istrajavao sam.
	"Tim putem sam ja jednom oti{ao. Kroz ~etvrti nivo, ho}u re}i. Imao sam, naime, psa i ~uvao sam ga tamo, ali mi je pobegao. Po{ao sam za njim i otkrio tunel koji je vodio iz na{e ublijete napolje. Posle izvesnog vremena izi{ao sam puze}i i pojavio se na polomljenom pijedestalu, na mestu zvanom Atrijum vremena. Tu je bilo mno{tvo sun~anih satova. Tamo sam upoznao jednu mladu `enu koja je zaista bila lep{a od svih koje sam kasnije sreo - ~ak i od Jolente lep{a, rekao bih, mada ne na isti na~in."
	Vojnik ne re~e ni{ta, ali ja sam ipak po ne~emu znao da me je ~uo; mo`da samo po nekom maju{nom pokretu glave, ako sam ga uspeo kraji~kom oka primetiti.
	"Zvala se Valerija i mislim da je bila mla|a od mene, mada je izgledala starija. Imala je tamnu, kovrd`avu kosu, sli~nu Teklinoj, ali su joj i o~i bile tamne. A Tekline - ljubi~aste. Imala je najfiniju ko`u koju sam ikada video, ko`u nalik na bogato mleko pome{ano sa sokom od nara i sokom od jagoda. Nego, nije mi bila namera o Valeriji da pri~am, nego o Dorkas. I Dorkas je divna, mada je vrlo mr{ava, maltene kao dete. Ima lice vile Perije i ten poprskan pegicama kao mrvicama zlata. Kosu je imala duga~ku pre nego {to ju je odrezala; a u kosi je uvek nosila cve}e."
	Opet sam zastao. Nastavio sam da pri~am o `enama zato {to se ~inilo da je to uhvatilo njegovu pa`nju. Ali sada nisam znao da li me jo{ slu{a ili ne.
	"Pre nego {to sam napustio Traks, oti{ao sam da vidim Dorkas. Susret je bio u njenoj sobi, u jednoj kr~mi zvanoj 'Patkino gnezdo'. Bila je u krevetu, naga, ali nije pu{tala pokrivku sa sebe, ba{ kao da nikad nismo spavali zajedno - nas dvoje, koji smo onako daleko pe{a~ili i jahali zajedno i logorovali na mestima gde se nijedan glas nije ~uo jo{ od kad je kopno pozvano da se uzdigne iz mora i peli se uz bregove po kojima nisu nikad hodale nijedne stope osim sun~evih. Ona me je tada napu{tala, a i ja nju, i niko od nas nije stvarno `eleo da bude druga~ije, bez obzira na to {to se ona na kraju upla{ila i zamolila me da ipak po|em s njom.
	Rekla je", nastavih, "da Kand`a nad vremenom ima istu mo} kao {to ogledala Oca Inirea, bar ako su pri~e ta~ne, imaju nad razdaljinom. Tad na tu njenu primedbu nisam obratio mnogo pa`nje - pretpostavljam da ja nisam stvarno mnogo inteligentan ~ovek, nisam filozof uop{te - ali sad nalazim da je zanimljiva. Dorkasine re~i su glasile: 'Kad si vratio onog ulana u `ivot, to je bilo zato {to je Kand`a izazvala zakrivljenje vremena za tog ~oveka natrag do ta~ke u kojoj je bio jo{ `iv. Kad si napola zale~io rane svog prijatelja, bilo je to zato {to je Kand`a savila taj trenutak do trenutka kad }e one biti ve} maltene izle~ene.' Zar ne smatra{ da je to zanimljivo? Bocnuo sam te u ~elo Kand`om i ti si, malo kasnije, na~inio jedan ~udan zvuk. Mislim da je to mo`da bio tvoj samrtni ropac."
	^ekao sam. Vojnik nije progovarao, ali, sasvim neo~ekivano, osetih da mi je spustio {aku na rame. Do tada sam pri~ao gotovo neozbiljno; njegov dodir mi je ukazao na ozbiljnost onog {to sam izgovorio. Ako je to bilo istina - ili makar i si}u{nim svojim deli}em blisko istini - onda sam se ja ranije poigravao silama koje nisam razumeo ni{ta bolje nego {to bi Kesdoin sin, koga svojim poku{ah u~initi, razumeo onaj divovski prsten koji mu uze `ivot.
	"Nije ~udo {to si o{amu}en. Mora biti da je u`asavaju}a stvar kretati se unazad kroz vreme, a jo{ stra{nija pro}i unazad kroz smrt. Umalo ne rekoh da je to kao da se ponovo ra|a{; ali, ~ini mi se da mora biti da je i mnogo gore, jer novoro|en~e ve} `ivi u materici svoje majke." Ovde zastadoh. "Ja... ovaj, Tekla, ho}u re}i... nikad nije rodila dete."
	Mo`da samo zato {to sam razmi{ljao o njegovoj pometenosti, na|oh se i ja u njoj, tako da sam jedva pravo znao ko sam. Kona~no sakato progovorih: "Moram ti se izviniti. Kad sam umoran, a ponekad i kad sam nadomak sna, malo nedostaje da postanem jedna druga osoba." (Njegov stisak na mom ramenu se na te re~i, ko zna za{to, poja~a.) "Duga je to pri~a, koja s tobom nikakve veze nema. @eleo sam da ka`em da je u Atrijumu vremena, lomljenjem pijedestala, do{lo do takvog naginjanja sun~anih satova, da vi{e svojim gredama nisu pokazivali ta~no vreme, a ja sam ~uo pri~u da, kad se to desi, smene vremena toga dana stanu, ili svakog dana, tokom jednog odre|enog razdoblja, teku unazad. Ti nosi{ sa sobom d`epni sun~ani sat, pa prema tome zna{ da ako `eli{ da on poka`e ta~no vreme, mora{ da okrene{ njegovu gredicu ta~no ka Suncu. Sunce je nepokretno i ostaje tako, a Urt ple{e oko njega, pa mi po njenom plesu znamo ta~no vreme, ba{ kao {to bi i gluv ~ovek mogao da udara ta~no u ritmu igre tarantele ako bi posmatrao njihanje plesa~a. Me|utim, {ta ako bi i samo Sunce zaplesalo? U tom slu~aju bi se i mar{iranje trenutaka moglo pretvoriti u povla~enje. Ne znam da li ti veruje{ u Novo Sunce, ne znam ni da li sam ja ikad u njega verovao. Ali ako ono bude postojalo, bi}e to Pomiritelj koji }e do}i jo{ jednom, iz ~ega sledi da su imena Pomiritelj i Novo Sunce samo dva razli~ita imena iste osobe, a mi se onda mo`emo zapitati za{to bi se ta osoba zvala 'Novo Sunce'. Kakvo je tvoje mi{ljenje? Zar ne bi to moglo biti zbog ove mo}i pokretanja vremena?"
	Sad mi se u~inilo da je vreme zaista stalo. Oko nas se uzdizalo drve}e, mra~no i tiho; no} je bila osve`ila vazduh. Nije mi padalo na pamet ni{ta {to bih dalje kazao, a bilo me je sramota da pri~am gluposti, jer sam, odnekud, imao utisak da je taj vojnik s pa`njom saslu{ao sve {to sam kazao. Ispred nas videh dva bora ~ija su stabla bila daleko deblja nego stabla ostalog drve}a du` druma; videh i bledu stazu, zelenu i belu, zakrivudanu izme|u ta dva. "Eno!" uzviknuh.
	Ali kad smo stigli do tog mesta, morao sam vojnika zaustaviti rukama, dohvatiti za ramena i okrenuti na tu stranu; tek tad je po{ao za mnom. Primetio sam neku mra~nu, mokru mrlju na pra{ini i sagnuo se da je pipnem.
	Bila je to zgru{ana krv. "Na ispravnom smo putu", rekoh. "Ovde su donosili ranjenike."
	
	4. TEMPERATURA
	Ne mogu kazati koliko smo daleko hodali, niti koliko se no} istro{ila pre nego {to smo do svoga odredi{ta dospeli. Znam da sam se po~eo spoticati neko vreme posle skretanja sa glavnog druma i da me je to onda dr`alo kao bolest: neki bolesnici nikako ne mogu da prestanu da ka{lju, drugi ne mogu suzbiti drhtanje ruku, a ja sam se, upravo tako, spoticao: jednom, pa nekoliko koraka dalje opet, i tako dalje, neprekidno. Ako se ne bih usredsredio sasvim i jedino na to, zapinjao mi je palac leve noge, u ~izmi, o petu desne, a ja svoj um nisam mogao usredsrediti - misli su mi pri svakom koraku odletale.
	Svici su svetlucali u drve}u s obe strane staze, a ja sam dugo pretpostavljao da su i svetla ispred nas samo jo{ neki takvi insekti, pa nisam ubrzavao korak. Onda, veoma iznenadno (bar se meni tako u~inilo), dospesmo pod neki senoviti krov gde su se mu{karci i `ene sa `utim svetiljkama kretali izme|u duga~kih redova uzanih le`ajeva preko kojih su bile polo`ene pokrivke. Jedna `ena u ode}i za koju pretpostavih da je crna preuzela je brigu o nama; povela nas je do nekog drugog mesta, gde su postojale stolice od rogova i {tavljene ko`e i gde je u jednom mangalu gorela vatra. Tamo videh da je njena ode`da skerletno crvena i da ima kapulja~u te iste boje, pa na tren pomislih da je Sajriaka.
	"Tvoj prijatelj je veoma bolestan, zar ne?" re~e ona. "Zna{ li {ta mu je?"
	A vojnik odmahnu glavom i re~e: "Ne. Nisam ~ak siguran ni ko je."
	Bio sam toliko zapanjen, da ni re~ nisam uspeo da progovorim. Dohvatila je moju {aku, pustila je, dohvatila vojnikovu {aku. "Ima visoku temperaturu. A ima{ i ti. Sad kad su po~ele vru}ine leta, vidimo iz dana u dan sve vi{e zaraznih bolesti. Trebalo je da vodu prokuvate pre nego {to je pijete, a od va{iju da se osloba|ate najbolje {to mo`ete."
	Okrenula se meni. "Ti, uz to, ima{ i veliki broj plitkih posekotina, a neke od njih su zara`ene. Krhotine kamena?"
	Uspeo sam da izgovorim: "Pa nisam ja bolestan. Ja sam doveo mog prijatelja ovamo."
	"Bolesni ste obojica, a koliko ja vidim, doveli ste jedan drugoga. Ne verujem da bi ijedan stigao do nas da mu nije pomogao onaj drugi. Jesu li bile krhotine kamena? Neko oru`je neprijatelja?"
	"Odlomljeni komadi}i kamena, da. Oru`je jednog prijatelja."
	"Ka`u mi da je to najgore od svega - kad na tebe pucaju tvoji. Ali prva briga je ta groznica." Oklevala je, gledala naizmeni~no vojnika i mene. "Rado bih vas obojicu odmah stavila u krevet, ali prvo morate na kupanje."
	Pljesnula je rukama i na taj na~in dozvala jednog krupnog drugara ~ija je glava bila obrijana. On je uhvatio i mene i njega za ruke i po~eo nas voditi, onda je zastao, podigao me na ruke i dalje me nosio onako kako sam ja nekad nosio malog Severijana. Nekoliko trenutaka kasnije bili smo nagi i sedeli smo u jednom bazenu vode koja je bila grejana kamenjem. Taj kvrgavi ~ova je ispljuskao nove koli~ine vode preko nas, a onda naterao prvo jednog, pa drugog da ustanemo da bi nas mogao o{i{ati jednim parom makaza za stri`u. Posle toga ostavi{e nas da se neko vreme natapamo.
	"Sad mo`e{ da govori{", rekoh ja vojniku.
	Pri sjaju svetiljke videh kako klima glavom.
	"Pa za{to, onda, nisi govorio dok smo dolazili ovamo?"
	Oklevao je, onda mal~ice slegnuo ramenima. "Razmi{ljao sam o mnogim stvarima, a ni ti nisi pri~ao. Izgledao si toliko umoran. Jednom sam te pitao zar ne bi bilo bolje da stanemo, ali nisi odgovorio."
	"Meni se ~inilo da je obratno", rekoh, "ali mo`da smo obojica bili u pravu. Pamti{ li {ta se s tobom de{avalo pre nego {to si sreo mene?"
	Opet pauza. "Ja se i ne se}am da sam te sreo. Hodali smo nekom mra~nom stazom, ti si bio pored mene."
	"A pre toga?"
	"Ne znam. Muzika, mo`da, i dugo pe{a~enje. Prvo po Suncu, posle u pomr~ini."
	"To pe{a~enje, to je bilo dok si bio sa mnom", rekoh ja. "Zar se ni~eg drugog ne se}a{?"
	"Letenje kroz mrak. Jeste, bio sam sa tobom, pa smo do{li do jednog mesta gde nam je Sunce bilo ta~no iznad glave. Ispred nas je bila neka svetlost, ali kad sam ja u nju stupio, pretvorila se u neku vrstu tame."
	Klimnuo sam glavom. "Vidi{, nisi bio potpuno pri sebi. Kad je topao dan, ~oveku se mo`e u~initi da mu je Sunce ta~no iznad glave, ali kad se ono na|e dole, iza planina, svetlost kao da se pretvori u tamu. Pamti{ li kako se zove{?"
	O ovome je razmi{ljao nekoliko trenutaka, a onda se nasme{io tu`no. "To sam izgubio negde uz put. Tako je kazao onaj jaguar koji je prethodno obe}ao da }e kozi biti vodi~."
	Onaj krupni ~ovek obrijane glave bio se vratio, a da to ni vojnik ni ja nismo primetili. Pomogao mi je da izi|em iz bazena, dao mi je pe{kir da se osu{im i jednu ode`du da je obu~em i platnenu vre}u sa mojom imovinom, koja je sada jako zaudarala na dim za uni{tavanje gamadi. Dan ranije bio bih do ludila uznemiren ako bi Kand`a makar i jedan trenutak bila izvan mog vlasni{tva. Te no}i jedva da sam i shvatao da je nemam dok mi je ne vrati{e, a da su je stvarno vratili uverio sam se tek kad sam le`ao na jednoj od tih postelja, ispod mre`e tanke poput koprene. Tad je Kand`a zasijala u mojoj {aci, blago, kao mesec; a imala je i oblik nalik na onaj koji mesec pokatkad dobija. Nasme{io sam se pri pomisli da je bujica mese~eve blede zelene svetlosti - odsjaj Sunca.
	One prve no}i kad sam spavao u Saltusu probudio sam se pomi{ljaju}i da se nalazim u {egrtskoj spavaonici u na{oj kuli. Sad sam do`iveo ponovljeni oblik istog iskustva: spavao sam i u snu zaklju~io da je taj senoviti lazaret sa tihim prilikama i sa svetiljkama u pokretu bio samo halucinacija tog dana.
	Digao sam se u sede}i polo`aj i pogledao oko sebe. Ose}ao sam se dobro - bolje, zapravo, nego ikad; ali i toplo. Kao da sam se `ario iznutra. Rohe je spavao na boku, njegova crvena kosa bila je rasku{trana, njegova usta malo otvorena, a lice, iza koga sad nije stajala energija njegovog uma, odmorno i de~a~ko. Kroz okrugli brodski prozor~i} video sam sne`ne nanose u Starom dvori{tu, nedavno pali sneg na kome jo{ nije bilo tragova ljudi niti njihovih `ivotinja; ali meni pade na um da }e u nekropolisu ve} biti na stotine tragova malih stvorenja koja tamo nalaze skloni{te i koja su mrtvima miljen~ad i drugari u igri, a koja }e sad izlaziti da tra`e hranu i da se raduju na tom novom pejza`u koji im je Priroda podarila. Obukao sam se hitro i tiho, a kad se jedan od ostalih {egrta po~eo pokretati, nekoliko trenutaka sam dr`ao prst samome sebi na usnama; onda sam pohitao niz strmo stepeni{te koje se zavojito spu{ta kroz sredinu kule.
	Me|utim ono kao da je bilo nekako du`e nego obi~no, a, osim toga, imao sam te{ko}a i pri kretanju sa jednog na drugi stepenik. Mi smo, kad se penjemo uz stepeni{te, svaki put svesni da nas sila te`e ometa, ali kad silazimo smatramo da je samo po sebi razumljivo da nam ona poma`e. Ja sad otkrih da mi je ta pomo} uskra}ena sasvim, ili gotovo sasvim. Morao sam pri svakom koraku da guram stopalo nadole, ali na takav na~in da ono dotakne stepenik mekano, a ne silovito, da ne bih od udara poleteo uvis. Uvideo sam, na onaj nadnormalni na~in kako u snovima saznajemo stvari, da su se sve kule Citadele kona~no digle i da ve} putuju, napu{taju Disov krug. To znanje me je ~inilo sre}nim, ali sam ipak `eleo da odem u nekropolis i potra`im tragove koati-glodara i lisica. @urio sam nadole najbr`e {to sam mogao, a onda sam za~uo stenjanje. Taj stepeni{ni bunar se vi{e nije produ`avao u dubinu, kao {to bi trebalo, nego je vodio u jednu kabinu, kao {to je stepeni{te u Boldandersovom dvorcu vodilo u dvorane du` ~ijih se zidova spu{talo.
	To beja{e bolesni~ka soba majstora Malrubiusa. Majstori imaju pravo na prostrane brodske kabine; ipak, ova njegova je daleko prostranija bila sada nego u stvarnosti. Imala je na svome zidu dva brodska prozor~i}a, kao i stvarna koju sam zapamtio, ali sada grdno uve}ana - bile su to o~i planine Tifon. Krevet majstora Malrubiusa bio je veoma veliki, a ipak kao da se izgubio u ogromnosti sobe. Dve prilike bile su nagnute nad njega. Ode}a im je bila tamna, ali meni je bilo o~igledno da to nije fuligin na{eg esnafa. Krenuo sam ka njima, a kad sam bio tako blizu da sam mogao ~uti mukotrpno disanje bolesnika, one su se uspravile da me pogledaju. Bile su to Kumeanka i njena akolitkinja Merin, one dve ve{tice koje smo sreli navrh groba u ru{evnom kamenom gradu.
	"Ah, sestro, do{la si, najzad", re~e Merin.
	Dok je to govorila, ja uvideh da nisam, kao {to sam dotad mislila, {egrt Severijan. Bila sam Tekla, ali u onom svom `ivotnom dobu kad sam bila visoka kao on, a to }e re}i u mojoj trinaestoj ili ~etrnaestoj godini. Ose}ala sam se jako neprijatno, ne zbog svog devoja~kog tela niti zbog mu{ke ode}e na sebi (koja mi je, uistinu, u dobroj meri i prijala), nego zato {to do tada nisam bila svesna ko sam. Imala sam, ujedno, ose}aj da su Merinine re~i bile ~in magije - da smo do malo~as bili prisutni i Severijan i ja, ali da ga je ona, na neki na~in, potisnula u pozadinu. Kumeanka me poljubi u ~elo, a kad je taj poljubac bio zavr{en, obrisa krv sa svojih usana. Iako nije progovarala, ja sam znala da je to signal da sam, u nekom smislu, postala i onaj vojnik.
	"Kad spavamo", re~e mi Merin, "pomeramo se iz temporalnosti u eternitet."
	"Kad se budimo", {apnu Kumeanka, "gubimo sposobnost gledanja onostran sada{njeg trenutka."
	"Ova ovde se ne budi nikad", hvalisala se Merin.
	Majstor Malrubius se prome{koljio i opet zastenjao, a Kumeanka je uzela bokal vode sa stola pokraj njegove postelje i nasula malo u jednu tambler-~a{u, uspravnu, sa ravnim dnom, bez dr{ke. Dok je vra}ala bokal na mesto, u ~a{i se ne{to `ivo pomerilo. Pomislila sam, iz nekog razloga, da je to undina; ustuknula sam, ali u ~a{i je bio Hetor, ne ve}i od moje {ake; natiskivao je svoje sivo, neobrijano lice uz staklo.
	Njegov glas sam ~ula kao {to bi ~ovek ~uo mi{je cijukanje: "Ponekad na kopno nasukan fotonskim olujama, kovitlajem galaksija, u smeru kazaljki na satu i obratno, otkucavaju}i sa svetlo{}u niz mra~ne morske koridore oblo`ene na{im srebrnim jedrima, na{im srebrnim jedrima demonima poho|enim , ~iji su jarboli po sto liga duga~ki, a tanki kao konci, fini kao srebrne igle koje {iju koncima zvezdane svetlosti, izra|uju vez oko zvezda na crnom somotu, vla`ni od vetra Vremenke koja prole}e pored njih. O, kosti u njenim zubima! Pena talasa, lete}a talasna pena Vremenke naba~ena na ove obale gde stari mornari vi{e ne mogu da uskra}uju svoje kosti nesmirenom, nezamorenom kosmosu. Kamo ode ona? Dama moja, drugarica du{e moje? Ode preko zahuktalih plima Vodolije, Riba, Ariesa. Oti{la. Oti{la u svom ~unu, bradavice dojki pritisnute o crni somotni poklopac, oti{la, plovidba je nosi ve~no sve dalje od obala koje su zvezdama ispirane, od suvih sprudova nastanjivih svetova. Ona je sama svoj brod, ona je izrezbarena figura na pramcu svog broda, ona je i kapetan. Bosune, Bosune, porini pomo}ni ~amac! Tvor~e jedara, napravi jedro! Izmakla nam je. Izmakli smo joj. Ona je u onoj pro{losti koju nikad nismo do`iveli i u onoj budu}nosti koju nikad ne}emo. Vi{e jedara, kapetane, razvijaj, eno, izmi~e nam Vaseljena..."
	Pokraj bokala, na stolu, stajalo je zvono. Merin po~e njime luparati kao da `eli da zaglu{i Hetorov glas; kad je majstor Malrubius okvasio usne vodom iz ~a{e, Merin uze ~a{u iz Kumeankine ruke, pa `estokim razmahom prosu ostatak vode po podu i onda nama~e ~a{u, izvrnutu, na grli} bokala. Hetor je bio u}utkan, ali se voda {irila po podu, klobu~u}i kao da je hrani neki skriveni izvor. Ledeno hladna beja{e. Pomi{ljala sam nejasno da }e se moja guvernanta ljutiti {to su mi cipele mokre.
	Odazivaju}i se na zvonjavu, dolazila je neka slu`avka - Teklina slu`avka, ona ~iju sam odranu nogu pregledao dan posle mog spasavanja Vodalusa. Sad je mla|a bila, u onom stupnju mladosti u kojem je morala biti u doba kad je Tekla bila devoj~ica, ali ko`a joj je sa te noge ve} bila zguljena i odatle je curila krv. "Veoma mi je `ao", rekoh. "Veoma mi je `ao, Huna. Nisam to ja uradio - nego je majstor Gerlous, uz pomo} nekoliko kalfi."
	Majstor Malrubius se digao u sede}i polo`aj u krevetu i ja po prvi put primetih da je taj njegov le`aj zapravo `enska {aka, sa prstima du`im nego {to su moje ruke od ramena do kraja i sa noktima u vidu kand`i. "Pa tebi je dobro!" re~e on, kao da sam ja bio taj koji se malo~as nalazio na samrti. "Ili, bar, manje-vi{e dobro." Prsti te `enske {ake po~e{e da se sklapaju ka njemu, ali on isko~i iz kreveta u vodu, sad do kolena visoku, te stade uz mene.
	Jedan d`ukac - moj stari kucov Triskele - bio je do tada, izgleda, sakriven ispod kreveta, ili je mo`da samo le`ao s druge strane njegove, neprime}en. Sad nam se pribli`io, probijaju}i se brzo kroz vodu {irokim prsima i pljuskaju}i po njoj jedinom prednjom {apom. Lajao je radosno. Majstor Malrubius me je dohvatio za desnu {aku, a Kumeanka za levu; zajedni~ki me povedo{e do jednog od ta dva velika oka planine.
	Videh prizor isti kao kad me je Tifon do tog mesta doveo: svet razmotan ispred mene kao tepih i vidljiv u svojoj celosti. Ovog puta izgledao je daleko veli~anstvenije. Sunce je bilo iza nas; ali snagu svojih zraka kao da je umnogostru~ilo. Senke su bile alhemizovane u zlato, a sve zeleno bilje dobijalo je na moje o~i, iz trenutka u trenutak, tamniju zelenu boju i vi{e snage. Videh `ita kako zru na njivama i milijardska jata riba u morima kako se udvostru~avaju i opet udvostru~avaju zahvaljuju}i mno`enju, u povr{inskoj vodi, maju{nih biljaka koje im slu`e kao hrana. Voda iz dvorane iza nas po~e sad da se sliva iz oka i, hvataju}i svetlost, da pada u vidu duge.
	Onda se probudih.
	Dok sam spavao, neko me je bio obavio }ebadima i nabio sneg sa svih strana oko }ebadi. (Kasnije sam doznao da taj sneg snose sa planina tovarni konji, oni ~ije su noge sigurne.) Tresu}i se, po`eleh da se vratim u svoj san, mada sam ve} bio svestan ogromne udaljenosti koja nas je razdvajala. Gorki ukus nekog leka bio mi je u ustima; za platno opru`eno ispod mene imao sam utisak da je tvrdo kao pod; a skerletno zaode`dene Pelerinke kretale su se, sa svetiljkama, tamo i amo, neguju}i mu{karce i `ene koji su je~ali u tami.
	
	5. LAZARET
	Ne verujem da sam te no}i stvarno ponovo zaspao, mada je mogu}e da sam dremao. Dok je stigla zora, sneg se otopio. Dve Pelerinke su odnele te ~ar{ave, dale mi pe{kir da se obri{em i donele suvu posteljinu. @eleo sam da im dam Kand`u tada - moja imovina nalazila se u jednoj vre}i ispod tog le`aja - ali mi se ~inilo da nije pogodan trenutak. Umesto toga, legao sam i, sad na dnevnom svetlu, zaspao.
	Opet se probudih oko podne. U lazaretu je vladala najve}a ti{ina koja je za takvo mesto uop{te i bila mogu}a; negde u daljini dva ~oveka su razgovarala, a tre}i je jaukao, ali ti glasovi samo su potcrtavali tihost. Uzdigoh se u sede}i polo`aj i pogledah oko sebe, nadaju}i se da }u videti onog vojnika. Desno od mene le`ao je neki ~ovek vrlo kratko o{i{an, zbog ~ega sam pomislio da je to jedan od robova Pelerinki. Pozvao sam ga, ali kad je okrenuo glavu da me pogleda, videh da sam se prevario.
	Njegove o~i su bile praznije nego ijedne ljudske o~i koje sam ikad dotad video; ~inilo se da posmatraju neke duhove meni nevidljive. "Slava Sedamnaesto~lanoj grupi", re~e on.
	"Dobro jutro. Zna{ li i{ta o na~inu kako se ovim mestom upravlja?"
	Preko njegovog lica kao da prelete senka; osetio sam da ga je moje pitanje, iz nekog razloga, u~inilo podozrivim. On mi odgovori: "Vo|enje svakog truda je dobro ili lo{e ta~no u onoj meri u kojoj je uskla|eno sa pravomisleno{}u."
	"Jo{ jednog ~oveka su doveli ta~no u isto vreme kad i mene. @eleo bih da popri~am s njim. On mi je prijatelj, manje-vi{e."
	"Oni koji izvr{avaju narodnu volju su prijatelji, sve i da nikad sa njima nismo nijednu re~ progovorili. Onaj ko ne izvr{ava volju naroda je neprijatelj, sve i da smo s njim zajedno, kao deca, u~ili."
	^ovek koji je le`ao levo od mene dobaci: "Ne}e{ ni{ta izvu}i iz njega. On je - uhva}en."
	Okrenuh se da ga pogledam. Njegovo lice bilo je toliko propalo, da se svelo prakti~no samo na lobanju, ali je ipak zadr`alo u sebi ne{to humora. Njegova kosa, kruta i crna, izgledala je kao da mesecima nije videla ~e{alj.
	"On ~itavo vreme tako pri~a. Nikad ni na koji drugi na~in. Ej, ti! Izudara}emo te!"
	Onaj prvi odgovori: "Narodnim vojskama poraz je odsko~na daska za pobede, a pobede su merdevine za uspon ka daljim pobedama."
	"Al' ipak ga razume{ mnogo vi{e nego ve}inu njih", re~e mi ~ovek levo od mene.
	"Zatvorenik je, ka`e{? A {ta je uradio?"
	"[ta je uradio? Pa, nije poginuo."
	"Bojim se da ovo ne razumem. Da li je bio odabran za nekakvu samoubila~ku akciju?"
	Sad se u sede}i polo`aj pridi`e jedna pacijentkinja koja se nalazila levo od ~oveka koji je bio levo od mene. Bila je to mlada `ena sa izmr{avelim, ali divnim licem. "Svima njima je misija samoubila~ka", re~e ona. "Ako ni{ta drugo, stoji ~injenica da ne mogu da odu ku}i dok rat ne bude dobijen, a oni znaju, uistinu, da rat nikad ne}e biti dobijen."
	"Spolja{nje bitke su ve} dobijene ako se unutra{nje vode pomo}u pravomisli."
	Rekoh: "A, pa on je zna~i Ascijanac. To si ti hteo da ka`e{. Ja nikad ranije nisam video Ascijanca."
	"Oni, ve}inom, poginu", re~e mi crnokosi. "To ti govorim."
	"Nisam znao ni da govore na{im jezikom."
	"Pa i ne govore. Neki oficiri su dolazili ovamo da pri~aju s njim i rekli da misle da je on bio prevodilac. Verovatno je saslu{avao na{e zarobljene vojnike. Al' ne{to je zabrljao, pa su ga vratili u pe{adijske redove."
	Ona mlada `ena re~e: "Ne verujem ja da je stvarno lud. Mada oni ve}inom jesu ludi. Kako se zove{?"
	"Izvinjavam se, trebalo je da se predstavim. Ja sam Severijan." Malo je nedostajalo pa da ka`em da sam liktor, ali znao sam da ni on ni ona ne bi vi{e sa mnom pri~ali kad bih im to rekao.
	"Ja sam Foila, a ovo je Melito. Bila sam pripadnica plavih husara, a on hoplita."
	"'Ajde, ne pri~aj sva{ta", zare`a Melito. "Ja sam hoplit. Ti si husarka."
	Razmi{ljao sam ovako: on je mnogo bli`i smrti nego ona.
	"Moja je nada samo jedna, a to je da budemo otpu{teni iz vojske ~im se oporavimo dovoljno da mo`emo odavde oti}i", re~e Foila.
	"A onda {ta da radimo? Da muzemo tu|u kravu i ~uvamo krdo tu|ih svinja?" Melito mi se okrete. "Ne budi zavaran ovim njenim re~ima - dobrovoljci smo oboje. Meni je upravo predstojalo unapre|enje, ali me rani{e; kad budem to unapre|enje dobio, mo}i }u da izdr`avam i suprugu."
	Foila dobaci: "Nisam ja obe}ala da }u se udati za tebe!"
	Nekoliko kreveta dalje neko glasno re~e: "O`eni se njome samo da bi prestala da pri~a o tome!"
	Na ovo se pridi`e u sede}i polo`aj i pacijent u krevetu koji je bio slede}i po redu iza Foilinog. "Uda}e se ona za mene." Bio je to krupan ~ovek svetle boje ko`e i blede kose; govorio je sa zastajkivanjem osobeniim za `itelje ledenog ostrvlja na jugu. "Ja sam Holvard."
	Na moje iznena|enje, ascijanski zarobljenik proglasi: "Ujedinjeni, mu{karci i `ene su ja~i; ali hrabra `ena ho}e decu, a ne mu`eve."
	Foila re~e: "One ratuju i kad su trudne - vi|ala sam ih mrtve na boji{tu."
	"@itelji su stablu korenje. Li{}e opada, ali drvo ostaje."
	Zapitah Melita i Foilu da li ovaj Ascijanac sam smi{lja to {to pri~a, ili citira iz neke literature meni nepoznate.
	"Misli{, da li ovog trenutka smi{lja re~enice?" re~e Foila. "Ma, ne. Oni to nikad ne ~ine. Sve {to izuste mora biti iz nekog odobrenog teksta. Neki Ascijanci uop{te ni{ta i ne govore. Ostali imaju u pam}enju hiljade - pa valjda i desetine ili stotine hiljada - tih re~enica nau~enih napamet."
	"To je nemogu}e", rekoh.
	Melito slegnu ramenima. Uspeo se osloniti na jedan lakat. "Ali, tako rade. Bar ako je suditi po onom {to o Ascijanima svako pri~a. Foila o njima zna vi{e nego ja."
	Foila klimnu glavom. "Mi, u lakoj konjici, ~esto idemo u izvi|anja, a ponekad budemo upu}eni ba{ da bismo zarobili izvestan broj neprijatelja. U ve}ini slu~ajeva zaludan je posao s njima razgovarati, ali general{tab ipak mo`e mnogo da zaklju~i na osnovu njihove opreme i fizi~kog stanja. Na severnom kontinentu, odakle oni dolaze, samo najmla|oj deci se doga|a da progovore na na{ na~in."
	Setih se kako je majstor Gerlous upravljao poslovima na{e gilde. "Kako bi oni mogli kazati neku misao tipa 'Uzmi trojicu {egrta i istovari ona teretna kola?'"
	"Oni to ne bi ni rekli - samo bi zgrabili ljude za ramena, pokazali im prstom ka kolima i gurnuli ih tamo. Onda, ako ti ljudi po~nu da rade, fino. Ako ne po~nu, predvodnik }e citirati, u prisustvu nekoliko svedoka, ne{to u smislu da je rad potreban da bi se obezbedila pobeda. Ako i posle toga osoba kojoj se obratio ne}e da radi, predvodnik }e narediti da ta osoba bude ubijena - verovatno na taj na~in {to }e samo pokazati prstom ka tom ~oveku i citirati misao da neprijatelji naroda moraju biti uklonjeni."
	Ascijanac re~e: "De~ja vika je vika pobede. Ipak, pobeda se mora mudrosti u~iti."
	Foila po~e prevoditi njegove re~i. "To mu zna~i: istina je da su deca potrebna, ali ono {to deca pri~aju je li{eno smisla. Ve}ina Ascijanaca bi smatrala da smo mi nemi, ~ak i ako bismo nau~ili njihov jezik, jer grupe re~i koje nisu iz odobrenih tekstova nemaju, za njih, nikakvo zna~enje. Ako bi oni priznali - ~ak i samima sebi - da takav govor i{ta zna~i, onda bi postalo mogu}e da ~uju nelojalne primedbe, pa ~ak i da ih sami izgovaraju. To bi bilo izuzetno opasno. A dokle god razumeju i citiraju samo odobrene tekstove, niko ih ne mo`e optu`iti."
	Okrenuh glavu da pogledam Ascijanca. Bilo je jasno da je on sve ovo pomno slu{ao; iz njegovog izraza lica uspevao sam da zaklju~im samo to i ni{ta vi{e. "Oni koji pi{u odobrene tekstove", rekoh mu, "ne mogu i sami citirati iz odobrenih tekstova dok pi{u. Prema tome, ~ak i u nekom odobrenom tekstu mogla bi se pojaviti primesa nelojalnosti."
	"Ispravna misao je misao naroda. Narod ne mo`e izdati ni sebe, ni Sedamnaesto~lanu grupu."
	Foila re~e: "Nemoj uvrediti narod niti Sedamnaesto~lanu grupu. On bi mogao poku{ati samoubistvo. Oni ponekad tako reaguju."
	"Da li }e on ikada biti normalan?"
	"^ula sam da se doga|alo da neko od njih na kraju po~ne da govori manje-vi{e kao mi, ako je to ono {to si me pitao."
	Nisam mogao smisliti ni{ta {to bih joj rekao posle toga, pa provedosmo neko vreme }ute}i. Ja sam otkrio da u takvim mestima, gde su gotovo svi bolesni, postoje duga razdoblja }utanja. Znali smo da }emo morati da popunjavamo smenu za smenom vremena i da ako ne ka`emo tog popodneva ono {to ho}emo, imamo na raspolaganju i ve~e i slede}e jutro. Zapravo, svako ko bi govorio onako kako normalni ljudi govore - na primer posle jela - bio bi nepodno{ljiv.
	Ali stvari koje smo izrekli navele su me na razmi{ljanja o severu i tada uvideh da o njemu ne znam prakti~no ni{ta. Kad sam bio de~ak i kad sam ribao podove i obavljao razne kurirske poslove u Citadeli, ~inilo se da je i sam rat beskona~no dalek. Znao sam da je u njemu u~estvovala ve}ina matroza koji su sa~injavali posadu na{ih glavnih artiljerijskih baterija, ali sam to znao na isti onaj na~in na koji sam znao da je Sun~eva svetlost koja pada na moju ruku nekada bila na samom Suncu. Jer, ja }u mu~itelj biti, pa kao mu~itelj ne}u imati nikakvog razloga da krenem u vojsku niti ikakvog straha da bih mogao biti za vojsku regrutovan. Smatrao sam da taj rat nikada na kapijama Nesusa ne}u videti (zapravo i same te kapije su za mene bile jedva ne{to vi{e od predanja) i da nikada ne}u izi}i iz grada, {tavi{e ni iz onog gradskog kvarta u kome je Citadela.
	Sever, Ascija - to je bilo ne{to nepojamno daleko, ne{to udaljeno koliko i najudaljenija galaksija, jer su i Ascija i najdalja galaksija zauvek bili nedose`ni. Ja sam mentalno pome{ao Asciju i umiru}i pojas tropskog rastinja na razme|i izme|u na{e i njihove zemlje, iako sam mogao, da je to majstor Palaemon od mene u u~ionici zatra`io, lako objasniti razliku izme|u ta dva severna prostora.
	Ali o Asciji samoj pojma nisam imao. Nisam znao ima li Ascija velike gradove ili ne. Nisam znao da li je to planinska zemlja, poput severnih i isto~nih delova na{eg Komonvelta, ili zemlja ravna kao {to su na{e pampe. Imao sam utisak (ali bez mogu}nosti da se uverim da li je ta~an) da je to samo jedna kopnena masa, a ne razvu~eni arhipelag poput na{eg juga; i najzad utisak, od svih ostalih jasniji, da je to jedno neizbrojivo ljudsko mno{tvo, da su oni - na{ ascijanski narod - jedno neiscrpno jato koje je maltene postalo novo, ujedinjeno bi}e, kao kolonija mrava. Pomisao da ti milioni i milioni ljudi ne mogu da govore, ili moraju da ostaju u granicama papagajskog ponavljanja poslovica i sli~nih re~enica, iako su one sigurno izgubile, odavno, glavninu svog zna~enja, bila je mom umu gotovo nepodno{ljiva. Govore}i maltene samome sebi, rekoh: "To mora biti neki trik, ili la`, ili gre{ka. Takva nacija ne bi mogla postojati."
	A onda Ascijanac, govore}i ni{ta glasnije od mene, mo`da ~ak i ti{e, uzvrati: "Na koji na~in }e dr`ava biti najkrepkija? Bi}e najkrepkija kad bude bez sukoba. Kako }e biti bez sukoba? Kad bude bez nesloge. Kako neslogu izgnati? Odstranjivanjem ~etiri izvora nesloge, a to su la`i, gluposti, hvalisanja i pri~e koje samo slu`e raspaljivanju sva|a. Kako izgnati ta ~etiri izvora? Govorenjem Pravomisli. Tada }e dr`ava bez nesloge biti. Bez sukoba, bi}e krepka, jaka i bezbedna."
	Odgovoreno mi je, dakle, dovoljno i dvostruko vi{e nego dovoljno.
	
	6. MILES, FOILA, MELITO I HOLVARD
	Te ve~eri podlegoh jednom strahu koji sam ve} neko vreme pre toga poku{avao da suzbijem. Iako nisam video, jo{ od kad smo mali Severijan i ja pobegli iz ~arobnja~kog sela, ni traga od onih ~udovi{ta koje je Hetor donosio iz prostora s one strane zvezda, nisam zaboravio da me on i dalje tra`i. Dok sam putovao po divljini, ili preko voda jezera Diuturne, nisam se mnogo pla{io da }e me susti}i. Sad vi{e nisam putovao, a ose}ao sam i slabost u udovima; jer iako sam ovde pojeo izvesnu koli~inu hrane, bio sam sada slabiji nego ijednog trenutka u planinama, iako sam tamo skapavao od gladi.
	Osim toga, pla{io sam se i Agije, maltene i vi{e nego Hetorovih notula, salamandera i crva. Poznavao sam njenu hrabrost, bistrinu i zlo}u. Ma koja od ovih skerletno odevenih sve{tenica Pelerinki mogla bi lako biti Agija, i to sa otrovanim stileto-bode`om ispod mantije. Lo{e sam spavao te no}i; sanjao sam mnogo, ali su mi snovi bili nejasni, pa ovde ne}u ni poku{avati da ih ispri~am.
	Probudih se sa ose}anjem da nisam sasvim odmoran. Vratila mi se i groznica, koje sam, dolaze}i u ovo prihvatli{te, bio jedva svestan, a koja se prethodnog dana bar prividno povukla. Ose}ao sam njeno `arenje u svim svojim udovima - ~inilo mi se da bih ve} morao po~eti da svetlim i da bi se i sami gle~eri juga porastapali kad bih me|u njih za{ao. Izvukao sam i prigrlio Kand`u, ~ak je neko vreme dr`ao i u ustima. Temperatura mi je opet opala, ali osetih vrtoglavicu i novu slabost.
	Tog jutra onaj vojnik do|e da me vidi. Na sebi je imao beli bolesni~ki ogrta~ koji su mu Pelerinke dale umesto njegovog oklopa, ali izgledalo je da se oporavio sasvim; re~e mi da se nada da }e slede}eg dana izi}i. Rekoh da bih ga rado predstavio poznanicima koje sam u ovom delu lazareta stekao i zapitah da li se sada se}a svog imena.
	Odmahnuo je glavom. "Ne se}am se gotovo ni~eg. Nadam se da }u, kad za|em me|u vojskske jedinice, na}i nekog ko me poznaje."
	Ja ga ipak predstavih svima; dadoh mu ime Miles, "vojnik", nemaju}i nikakvu bolju ideju. Nisam znao ni Ascijan~evo ime, {tavi{e otkrio sam da to ne zna niko, ~ak ni Foila. Onda ga zapitasmo kako se zove, ali on nam samo odgovori: "Ja sam odan Sedamnaesto~lanoj grupi."
	Neko vreme Foila, Melito, taj vojnik i ja provedosmo u }askanju. Melito kao da je imao puno naklonosti za njega, mo`da samo zbog sli~nosti izme|u tog imena koje sam vojniku ja nadenuo i Melitovog sopstvenog imena. Onda mi vojnik pomo`e da se ispravim u sede}i polo`aj, pa nastavi ti{e. "Sad moram da popri~am s tobom privatno. Kao {to rekoh, mislim da }u izi}i ujutro. Kako te ja sad vidim, izgledi su da ti ne}e{ izi}i nekoliko dana - pa mo`da ni nekoliko nedelja. Mo`da te ne}u videti nikad vi{e."
	"Nadajmo se da nije tako."
	"I ja se nadam da nije. Ali ako budem na{ao svoju legiju, mo`da }u poginuti pre nego {to se ti oporavi{. A ako je ne uzmognem na}i, verovatno }u stupiti u neku drugu, da ne bih bio uhap{en kao dezerter." Zastao je.
	Nasme{io sam se. "A ja mogu ovde umreti od groznice. To nisi hteo da ka`e{. Zar izgledam toliko lo{e kao jadni Melito?"
	Odmahnuo je glavom. "Ne, ne toliko lo{e. Mislim da }e{ se izvu}i..."
	"To je i onaj drozd kroz pesmu govorio dok je ris jurio zeca oko lovorovog drveta."
	Sad je bio red na njega da se osmehne. "U pravu si; upravo sam to hteo da ka`em."
	"Da li je to ~esta uzre~ica u onom delu Komonvelta gde si ti odgajen?"
	Osmeh nestade. "Ne znam. Ne pamtim gde je moj dom, i to je deo razloga zbog koga moram da razgovaram s tobom sada. Pamtim hodanje s tobom po jednom drumu, no}u - to je jedino {to uop{te pamtim iz vremena pre dospevanja ovamo. Gde si me na{ao?"
	"U jednoj {umi, valjda pet ili deset liga ju`no odavde. Pamti{ li {ta sam ti pri~ao o Kand`i dok smo pe{a~ili?"
	Odmahnuo je glavom. "Mislim da pamtim da si pominjao ne{to tako, ali ne znam {ta si kazao."
	"A ~ega se se}a{? Raci mi sve, a ja }u ti re}i {ta znam i {ta mogu da pretpostavim."
	"Pe{a~enja s tobom. Mnogo tame... Padao sam, ili mo`da leteo kroz nju. Video svoje sopstveno lice, umno`eno u mnogo kopija. I jednu devojku sa kosom nalik na crveno zlato i ogromnim o~ima."
	"Lepu `enu?"
	Klimnuo je glavom. "Najlep{u na svetu."
	Poja~anim glasom zapitah da li iko ima ogledalo koje bi nam mogao na trenutak pozajmiti. Foila dade jedno, iz zalihe svojih stvari ispod le`aja, a ja ga podigoh ispred vojnika da bi se on u njemu pogledao. "Je li ovo bilo to lice?"
	Oklevao je. "Pa, valjda."
	"Plave o~i?"
	"... Ne mogu biti siguran."
	Vratih ogledalo Foili. "Ispri~a}u ti opet isto ono {to sam ti i na drumu govorio; kamo sre}e da ovaj razgovor mo`emo obaviti na nekom izdvojenijem mestu. Pre izvesnog vremena u moje ruke je dospeo jedan talisman. Nevino je dospeo, ali on nije moje vlasni{tvo, a veoma je vredan - zato {to ponekad, ne uvek, ali ponekad, pokazuje mo} da izle~i bolesne ili ~ak da o`ivi mrtve. Pre dva dana, dok sam putovao ka severu, nai{ao sam na telo jednog mrtvog vojnika. Bilo je to u {umi, daleko od druma. Bio je mrtav manje od jedan dan; rekao bih da je verovatno da je umro prethodne no}i. Bio sam tada veoma gladan, pa sam isekao trake na njegovom rancu i pojeo gotovo svu hranu koju je on bio nosio sa sobom. Onda sam osetio gri`u savesti {to sam to u~inio, pa sam izvukao taj talisman i poku{ao da ga vratim u `ivot. To se ranije ~esto zavr{avalo neuspehom, a ovog puta sam, neko vreme, imao utisak da }e biti jo{ jedan neuspeh. Ali nije bio neuspeh, iako se vojnik vrlo lagano vra}ao u `ivot i iako se kasnije ~inilo da ne zna gde je i {ta se s njim zbiva."
	"A ja bejah taj vojnik?"
	Klimnuh glavom, gledaju}i u njegove ~estite plave o~i.
	"Mogu li da vidim taj talisman?"
	Izvadih ga i stavih na svoj dlan. On uze Kand`u od mene, osmotri obe strane kriti~ki, oproba vrh o jagodicu svog prsta. "Ne izgleda magi~no", re~e.
	"Nisam siguran da je 'magi~no' prava re~ za njega. Susretao sam se ja sa magi~arima, ali ni{ta od onog {to su oni radili nije me podsetilo na ovu stvar niti na njen na~in delovanja. Ponekad ona zra~i svetlo{}u - pa i sad, ali sasvim slabo; ne verujem da to mo`e{ videti."
	"Pa i ne vidim. Ne prime}uje se nikakav natpis na njoj."
	"Misli{ na vra~arije ili molitve. Ne, nikakav natpis nisam nikad primetio, a nosio sam je preko velikih daljina. Ja o njoj zapravo ne znam ni{ta, osim da ponekad dejstvuje; ali, mislim da je to verovatno ona vrsta stvari od kojih se vra~arije i molitve prave, a ne ona vrsta koja se pomo}u njih pravi."
	"Rekao si da ne pripada tebi."
	Opet klimnuh glavom. "Pripada ovim kalu|ericama ovde - Pelerinkama."
	"Ti si upravo ovde do{ao. Pre dve no}i, kad i ja."
	"Do{ao sam tra`e}i njih, da im je vratim. Oduzeta je od njih - nisam je oduzeo ja - pre nekog vremena u Nesusu."
	"I vrati}e{ im je?" Pogledao me je kao da u to, iz nekog razloga, sumnja.
	"Da, kad-tad."
	Ustao je i {akama zagladio svoj ogrta~, pa opet seo.
	Rekoh mu: "Ne veruje{ mi, a? Ni{ta od ovog nisi poverovao."
	"Kad sam u{ao ovamo, predstavio si me ljudima koji su u blizini, sa kojima si pri~ao dok si le`ao ovde na svojoj postelji." Govorio je polako, ~inilo se da odmerava svaku re~. "Naravno, i ja sam upoznao neke ljude, tamo gde su mene stavili. Postoji, tamo, jedan koji nije stvarno jako ranjen. To je samo de~ak, momak sa nekog malog imanja daleko odavde, a vreme provodi uglavnom tako {to sedi na svojoj postelji i gleda u pod."
	"Nostalgi~an?" upitah.
	Vojnik odmahnu glavom. "On je imao jedno energetsko oru`je. To zovu 'korsek' - tako mi neko re~e. Je li ti poznato?"
	"Nije ba{."
	"Iz korseka ide jedan zrak pravo napred, ali istovremeno i jo{ dva kosa zraka, jedan napred i levo, a drugi napred i desno. Domet nije veliki, ali ka`u da korsek dobro slu`i za odbijanje masovnih napada, a ja pretpostavljam da to i jeste ta~no."
	Osvrnuo se da pogleda slu{a li nas iko, ali u lazaretima ljudi smatraju da ~ast zahteva da u celosti ne slu{aju nijedan razgovor koji nije njima namenjen. Da nije tako, pacijenti bi ubrzo do~epali jedni druge za gu{u.
	"Njegova stotina bila je na udaru jednog masovnog napada. Ve}ina njegovih drugara se okrenula i dala u bekstvo. On nije be`ao, a nije ni poginuo. Od drugog o~evica sam ~uo da su ispred ovog de~ka nastala tri zida le{eva. Obarao je Ascijane toliko da su najzad oni iz zadnjih redova morali da se pentraju na gomilu mrtvih i da ska~u odozgo na njega. Onda je uzmakao, pa nastavio da ih ru{i."
	Rekoh: "Pretpostavljam da je dobio medalju i unapre|enje." Nisam zasigurno znao da li mi se vra}a temperatura ili dan postaje topliji, ali imao sam ose}aj da sam sav lepljiv i da se nekako gu{im.
	"Ne, nego je poslat ovamo. Rekoh ti da je to samo de~ak sa sela. Ubio je toga dana vi{e ljudi nego {to je ukupno i video tokom celog svog `ivota sve do onog trenutka pre nekoliko meseci kad je poslat u vojsku. Od tog ubijanja jo{ se nije oporavio; mo`da ga ne}e preboleti nikad."
	"Da?"
	"Meni se ~ini da si mo`da i ti takav."
	"Ne razumem te", rekoh.
	"Govori{ kao da si upravo doputovao sa juga, a meni se ~ini da i jeste tako najbezbednije govoriti ako si upravo napustio svoju legiju. Ipak, svako mo`e videti da to {to pri~a{ nije istina - ljudi nikad ne zadobijaju takve posekotine kao ti, osim u borbi. Tebe su pogodile krhotine kamena. Eto {ta se tebi desilo, a to je bilo odmah jasno i onoj Pelerinki koja je razgovarala s nama one prve no}i kad smo stigli. Zato ja mislim da si ti na severu boravio du`e nego {to ho}e{ priznati, pa mo`da i du`e nego {to sam misli{. Ako si poubijao mnogo ljudi, moglo bi ti biti prijatno da poveruje{ da raspola`e{ i na~inom za njihovo vra}anje u `ivot."
	Poku{ao sam da mu se {iroko osmehnem. "A gde to, onda, ostavlja tebe?"
	"Ovde gde jesam. Ne poku{avam da tvrdim da ti ni{ta ne dugujem. Bio sam u groznici, a ti si me na{ao. Mo`da sam bio u delirijumu. Mislim da je verovatije da sam bio u nesvesti i da te je to navelo na pomisao da sam mrtav. Da me nisi doneo ovamo, verovatno bih umro."
	Pokrete se kao da }e opet ustati; zaustavih ga, spu{taju}i {aku na njegovu mi{icu. "Postoje neke stvari koje treba da ti ka`em pre nego {to ode{", rekoh. "O tebi."
	"Ti re~e da ne zna{ ko sam."
	Odmahnuh glavom. "Nisam to rekao, ne ba{ to. Rekao sam da sam te na{ao u jednoj {umi pre dva dana. U onom smislu koji ti ima{ na umu ja ne znam ko si - ali ~ini mi se da u jednom drugom smislu ipak, mo`da, znam. Mislim da si ti dva ~oveka i da jednoga od te dvojice poznajem."
	"Niko nije dva ~oveka."
	"Ja jesam. Ja sam ve} sada dva ~oveka. Mo`da ima vi{e dvojnih ljudi nego {to mi mislimo. Me|utim, prvo `elim da ti ka`em jednu drugu stvar, mnogo jednostavniju. Slu{aj sada." Dao sam mu podroban opis kojim putem treba i}i da bi se do{lo ta~no do one {ume, a kad sam bio siguran da ih je on i razumeo, rekoh: "Tvoj ranac verovatno jo{ le`i tamo, sa ise~enim gurtnama, pa ako prona|e{ to mesto, ne}e{ biti u neizvesnosti. U rancu si imao pismo. Ja sam ga izvadio i pro~itao jedan deo. Na pismu nije bilo imena osobe kojoj si pisao, ali, ako si ga dovr{io i ako si samo vrebao priliku da ga po{alje{, trebalo bi da na njegovom kraju postoji bar deo tvoga imena. Ostavio sam pismo na zemlju, a vetri} ga je malo poneo i pritisnuo uz stablo jednog drveta. Mo`da ga jo{ i sad mo`e{ prona}i."
	Njegovo lice se zate`e. "Nije trebalo da ga ~ita{ i nije trebalo da ga baci{."
	"Mislio sam da si mrtav, ima{ li to na umu? Osim toga, mnoge stvari su se u tim trenucima de{avale, i to gotovo sve u mojoj glavi. Mo`da me je ve} hvatala groznica - ne znam. A sad, evo onog drugog. Ne}e{ mi verovati, ali mo`e biti va`no da me saslu{a{. Ho}e{ li me ~uti do kraja?"
	Klimnuo je glavom.
	"Dobro. Jesi li ~uo za ogledala Oca Inirea? Zna{ li kako rade?"
	"^uo sam za ogledalo Oca Inirea, ali ti ne bih mogao re}i gde sam za njega ~uo. Navodno, zakora~i{ u njega kao {to bi pro{ao kroz vrata i istim korakom izi|e{ na neku zvezdu. Ne verujem da je to stvarno."
	"Ta ogledala jesu stvarna. Video sam ih. Do ovog trenutka sam ih shvatao na na~in sli~an ovom tvom - kao da su ona brod, ali mnogo br`i brod. Sada vi{e nisam ni pribli`no tako siguran. U svakom slu~aju, bio je jednom jedan moj prijatelj, pa je zakora~io izme|u tih ogledala i i{~ezao. Ja sam ga tada posmatrao. Nije bio trik i nije bilo sujeverje; oti{ao je kamo god ogledala odnose. Oti{ao je zato {to je jednu `enu voleo, a nije bio ceo ~ovek. Razume{?"
	"Imao je neku nesre}u?"
	"Jedna nesre}a je imala njega, ali ostavimo sada to. Rekao mi je da }e se vratiti. Rekao je: 'Kad budem popravljen, vra}am se po nju. Kad budem ceo i mentalno zdrav.' Nisam ba{ znao {ta da mislim kad je to rekao, ali verujem da se on sad vratio. Ja sam te o`iveo, a ja sam i pri`eljkivao njegov povratak - te dve stvari su mo`da u nekoj vezi sa ovim sada."
	Nastade pauza. Vojnik spusti pogled ka uga`enom zemlji{tu na koje su le`ajevi bili postavljeni, onda opet pogleda ka meni. "Mo`e biti da ~ovek, kad god izgubi jednog prijatelja, a stekne drugog, to do`ivi kao da mu se onaj prvi prijatelj vratio."
	"Jonas - to mu je bilo ime - Jonas je imao jednu osobenost u govoru. Kad god je morao da ka`e ne{to neprijatno, on je to umek{avao, izvla~io je iz toga neku {alu tako {to je pripisivao svoje re~i nekoj komi~noj situaciji. One prve no}i kad smo do{li ovamo pitao sam te kako glasi tvoje ime, a ti si rekao: 'To sam izgubio negde uz put. Tako je kazao onaj jaguar koji je prethodno obe}ao da }e kozi biti vodi~.' Se}a{ li se toga?"
	Odmahnuo je glavom. "Ja mnogo gluposti izgovorim."
	"U~inilo mi se da je to ~udnovato; jer tako se Jonas izra`avao, ali on to ne bi tada kazao na takav na~in da nije imao na umu i ne{to vi{e nego {to si ti, koliko se moglo videti, hteo da ka`e{. Mislim da bi on kazao: 'To je posle ispri~ala i ona ko{ara koju su bili napunili vodom.' Ne{to takvo."
	^ekao sam da progovori, ali on je }utao.
	"A jaguar je kozu, dakako, pojeo. Progutao je njeno meso i razlomio njene kosti negde uz put."
	"Zar ti nikad nije palo na um da je to mogla biti samo osobenost nekog odre|enog grada? Mo`da je tvoj prijatelj rodom iz istog mesta iz kog sam i ja."
	"Mislim da kod njega nije posredi mesto, nego vreme. U davnoj pro{losti neko je morao razoru`ati strah - onaj strah koji bi se mogao javiti u ~oveku od krvi i mesa pri pogledu na lice od ~elika i stakla. Jonase, znam da slu{a{. Ne zameram ti. ^ovek je bio mrtav, a ti jo{ `iv. To razumem. Ali, Jonase, Jolente nema vi{e - gledao sam je kako umire i poku{ao sam Kand`om da je vratim, ali nisam uspeo. Mo`da je bila isuvi{e nestvarna, ne znam. Mora}e{ da na|e{ nekog drugog."
	Vojnik je ustao. Lice mu vi{e nije bilo ljutito, nego prazno kao lice onoga koji hoda u snu. Okrete se i ode bez ijedne re~i.
	Le`ao sam mo`da jo{ jednu smenu vremena na svom le`aju, sa {akama pod glavom, razmi{ljaju}i o mnogim stvarima. Holvard, Melito i Foila ne{to su pri~ali izme|u sebe, ali ja na njihov razgovor nisam obra}ao pa`nju. Kad je jedna od Pelerinki donela podnevni obrok, Melito je privukao moju pa`nju na taj na~in {to je nekoliko puta lupnuo vilju{kom po tanjiru; onda je saop{tio: "Severijane, mi ho}emo da te zamolimo za jednu uslugu."
	Bio sam `eljan da okrenem le|a svojim premi{ljanjima, pa mu rekoh da }u im pomo}i na svaki na~in koji mi bude mogu}.
	Sad mi se Foila, koja je imala jedan od onih zra~nih osmeha koje Priroda dodeljuje nekim `enama, osmehnu. "Stvar je ovakva. Ova dvojica se celo jutro spore~kavaju oko mene. Da su zdravi mogli bi tu~om re{iti problem, ali oni jo{ dugo ne}e biti zdravi, a ja ne verujem da bih mogla tako dugo da izdr`im. Danas sam razmi{ljala o mom ocu i majci, kako su imali obi~aj da u dugim zimskim no}ima sede ispred vatre. Ako se ven~amo Holvard i ja, ili Melito i ja, jednog dana }emo i mi tako. Zato sam odlu~ila da se udam za onoga ko bolje pri~a pri~e. Nemoj me gledati kao da sam poludela - to je jedina razumna stvar koju sam u celom svom `ivotu uradila. Obojica me `ele, obojica su zgodni, ni jedan ni drugi nemaju nikakve posede, a ako ovo ne razre{imo nekako, ubi}e jedan drugog ili }u ja ubiti obojicu. Ti si obrazovan ~ovek - to znamo po na~inu na koji govori{. Ti slu{aj i budi sudija. Prvo Holvard, a pri~e moraju biti originalne, a ne iz knjiga."
	Holvard, koji je bio u stanju pomalo i da hoda, ustade sa svog kreveta i do|e bli`e, pa sede na uzno`je Melitovog kreveta.
	
	7. HOLVARDOVA PRI^A - DVOJICA LOVACA NA FOKE
	"Ova pri~a je istinita. Ja znam mno{tvo pri~a. Neke su izmi{ljene, mada su, mo`da, one izmi{ljene bile istinite u nekim vremenima koja su sad svi zaboravili. Znam i mnogo istinitih pri~a, jer na ju`nim ostrvima se de{avaju mnoge ~udne stvari o kojima vi severnjaci i ne sanjate. Odabrao sam ovu pri~u zato {to sam bio li~no prisutan, slu{ao sam i gledao tako dobro da niko nije mogao bolje.
	Dolazim sa najisto~nijeg od ju`nih ostrva, a ono se zove Glacies. Na na{em ostrvu `ivljahu jedan ~ovek i jedna `ena, moji deda i baba, i ima|ahu tri sina. Imena su im bila Anskar, Holvard i Gandalf. Holvard je bio moj otac, a kad sam porastao dovoljno da mu poma`em oko ~amca, prestao je da ide u lov i ribolov sa svojom bra}om. Umesto toga, i{li smo nas dvojica, tako da smo mogli sav svoj ulov doneti ku}i, mojoj majci, mojim sestrama i mla|em bratu.
	Moji stri~evi se nikad nisu o`enili, pa su, zato, nastavili da love jednim ~amcem, zajedni~kim. Ulov su jeli sami, ili davali mome dedi i mojoj babi, koji vi{e ne bejahu u snazi. Tokom leta obra|ivali su zemlju moga dede. On je imao najbolje zemlji{te na na{em ostrvu, jedinu dolinu koja nikad nije trpela od ledenog vetra. Tamo si mogao uzgajati stvari koje nigde drugde na Glaciesu ne bi dozrele, jer je sezona uzgajanja biljaka u toj dolini bila dve nedelje du`a.
	Kad je meni po~ela nicati brada, deda je pozvao sve mu{karce iz porodice na okup - {to }e re}i mog oca, oba moja strica i mene. Kad smo stigli u njegovu ku}u, moja baba je bila mrtva, a jedan sve{tenik sa velikog ostrva bio je prisutan, doputovao je da polo`i njeno telo u grob. Njeni sinovi su plakali, plakao sam i ja.
	Te no}i, dok smo sedeli za dedinim stolom, i to tako da je on bio na jednom kraju, a sve{tenik na drugom, deda re~e: 'Sad je vreme da raspodelim svoju imovinu. Umrla je Bega. Njena porodica nema vi{e nikakvo pravo na tu imovinu, a ja }u krenuti za Begom uskoro. Holvard je o`enjen i ima onaj deo koji mu je od supruge njegove do{ao. Time on obezbe|uje svoju porodicu, pa, iako im ne preti~e mnogo, bar ne gladuju. Ti, Anskar, i ti, Gandalf, ho}ete li se vi `eniti ikada?'
	Oboa moja strica odmahnula su glavama.
	'Onda evo moje volje. Zovem Svemo}noga da ~uje, a tako isto zovem i sluge Svemo}noga. Kad umrem, sve {to imam i}i }e Anskaru i Gandalfu. Ako jedan od njih umre, sve onom drugom. Kad obojica umru, sve }e i}i Holvardu, ili, ako Holvard bude mrtav, sve ima da se razdeli izme|u njegovih sinova. Vas ~etvorica - ako niste saglasni da je moja volja pravedna, govorite sad.'
	Nije progovorio niko i tako je odluka doneta.
	Pro|e jedna godina. Iz magle je do{ao, u plja~ku, jedan brod Erebusov; dva broda su doplovila zarad kupovine ko`a, morske slonova~e i usoljene ribe. Umro je moj deda, a moja sestra Fausta je rodila k}er. Kad je `etva prikupljena, moji ujaci su krenuli u ribolov zajedno sa ostalim mu{karcima.
	Kad na jugu prole}e do|e, za setvu je jo{ prerano, jer predstoji jo{ mnogo no}i mraza. Ali kad ljudi vide da dani brzo postaju du`i, potra`e mesta gde se foke okupljaju i razmno`avaju. To bude na stenama, daleko od ma koje obale; magle bude mnogo, a dani su, iako brzo postaju du`i, ipak jo{ kratki. ^esto `ivot gube ljudi, a ne foke.
	Tako se desilo i sa mojim stricem Anskarom, jer se moj stric Gandalf vratio, njihovim ~amcem, bez njega.
	E, sad, morate znati da se na{i mu{karci, kad kre}u u lov na foke, ili u ribolov, ili u lov na ma kakvu drugu morsku `ive`, vezuju za svoje ~amce. Konopac je od upletene ko`e morskog konja, a duga~ak je taman dovoljno da se ~ovek mo`e kretati po ~amcu onoliko koliko je potrebno; nije du`i. Morska voda je vrlo hladna, tako da brzo ubije onoga ~oveka koji u njoj dugo ostane, ali na{i mu{karci se obla~e u tesno skrojenu ode}u od fokine ko`e, pa ~esto biva da drugar koji je u istom ~amcu uspe da uvu~e palog ~oveka nazad i na taj na~in spase mu `ivot.
	Evo kakvu je pri~u ispri~ao moj stric Gandalf. Zaputili su se daleko, tra`ili su jedno stani{te foka koje drugi nisu do tada pose}ivali, a onda je Anskar video jednog mu`jaka foke, kako pliva morem. Hitnuo je harpun; a kad je mu`jak zaronio, jedna om~a harpunskog konopca zapela je Anskaru oko gle`nja noge i odvukla ga u more. Onda je on, Gandalf, poku{ao da ga izvu~e, jer Gandalf je bio vrlo sna`an ~ovek. Ali njegovo vu~enje i mu`jakovo potezanje konopca harpuna prevrnuli su njihov ~amac. Gandalf se spasao tako {to se rukama izvukao nazad na ~amac, a onda no`em presekao harpunski konop. Kad je ~amac bio ispravljen, poku{ao je da izvu~e Anskara, ali se Anskarovo bezbednosno u`e bilo otkinulo. Pokazao je iskidani kraj u`eta. Moj stric Anskar bio je mrtav.
	U mome narodu `ene umiru na kopnu, a mu{karci na moru i mi, zato, za onu vrstu groba koju vi pravite ka`emo da je '`enski ~amac'. Kad mu{karac pogine kao stric Anskar, jedna `ivotinjska ko`a se uzme, razapne, oslika za njega i oka~i u onoj ku}i u kojoj se mu{karci sastaju da razgovaraju. Ne skida se odatle nikako sve dok postoji i jedan jedini `ivi ~ovek koji se se}a onoga pokojnika koji je tu ~ast dobio. Takvu jednu ko`u pripremi{e za Anskara, pa slikari po~e{e svoj rad.
	Onda jednog sjajnog jutra dok smo moj otac i ja pripremali alatke da probijamo zemlju da bi se mogla obaviti setva te godine - kako se dobro se}am ovoga! - dotr~a{e neka deca, koju su poslali na skupljanje pti~jih jaja, natrag u selo. Neka foka, reko{e, le`i na {ljunku u ju`nom zalivu. Kao {to svako zna, foke nikad ne prilaze onom kopnu na kome ima ljudi. Ali ponekad se doga|a da foka ugine na moru, ili da bude na neki na~in ozle|ena. Pomi{ljaju}i na to, potr~asmo i moj otac i ja i mnogi drugi ka toj pla`i, jer foka je morala pripasti onome ~ije se oru`je prvo zarije u nju.
	Ja bejah od sviju najbr`i, a naoru`ao sam se vilama. To je alatka nepodesna za bacanje, ali nekolicina drugih mladih ljudi mi je bila za petama, pa ja sa daljine od sto koraka hitnuh vile. Poletele su pravo i valjano i zarile se {iljcima tom stvoru u le|a. Onda je usledio trenutak koji nikad vi{e ne bih `eleo da vidim. Te`inom duga~ke dr{ke vile pretego{e, pa se bi}e prevali na jednu stranu, a dr{ka se osloni na tlo.
	Videh lice mog strica Anskara, o~uvano hladnom slanom vodom. U njegovu bradu bila je upletena tamnozelena morska trava, a njegovo bezbednosno u`e od jake ko`e morskog konja bilo je prese~eno samo nekoliko pedalja daleko od njegovog tela.
	Moj stric Gandalf ga nije video, jer je bio otputovao na veliko ostrvo. Moj otac je, uz moju pomo}, poneo Anskara, pa ga u Gandalfovu ku}u odnesosmo, a kraj u`eta polo`ismo Anskaru na grudi da bi ga Gandalf morao videti; sa jo{ nekim ljudima iz Glaciesa sedosmo da ~ekamo Gandalfa.
	Kriknuo je kad je ugledao svog brata. Nije to bilo nalik na `enski vrisak, nego je zabu~ao kao kad mu`jak foke upozorava druge mu`jake iz svog krda. Odjurio je u mrak. Postavili smo stra`u kod ~amaca, a onda smo, te no}i, lovili Gandalfa po ostrvu. Ona svetla koja dusi na krajnjem jugu stvaraju svu no} su buktala i mi po tome znadosmo da i Anskar lovi zajedno sa nama. Najsilnije blesnu{e tik pre nego {to se ugasi{e kad ga na|osmo me|u stenama na Radbodovom kraju."
	Holvard je za}utao. Zapravo, svud oko nas vladalo je }utanje. Bili su ga slu{ali svi bolesnici u dometu njegovog glasa. Kona~no, Melito re~e: "Ubiste li ga?"
	"Ne. Tako se radilo u starim danima, i to nije valjalo. Sad zakon sa kontinenta izvr{ava osvetu za krvne krivice, to je bolje. Vezali smo mu ruke i noge i polo`ili ga u njegovu ku}u, pa sam ja sedeo pokraj njega dok su stariji ljudi spremali ~amce. Ispri~ao mi je da je voleo jednu `enu na velikom ostrvu. Ja je nikad nisam video, ali on re~e da se zvala Nenok i da je lepa bila i od njega mla|a, ali da je niko nije hteo uzeti za `enu zato {to je rodila dete jednog ~oveka koji je poginuo prethodne zime. U ~amcu je rekao Anskaru da }e odneti Nenok svome domu, a Anskar ga je tad nazvao pogaziteljem zakletve. Moj stric Gandalf bio je jak. Zgrabio je Anskara i bacio ga iz ~amca, onda je obavio bezbednosni konopac oko {aka i pokidao ga kao `ena kad prekine svoj konac.
	Posle toga je stajao u ~amcu, tako mi je ispri~ao; stajao je oslonjen jednom rukom o katarku i posmatrao svog brata u vodi. Video je i sevanje no`a, ali je samo pomislio da to Anskar ho}e da mu zapreti, ili da ga no`em ga|a."
	Holvard je opet u}utao, a ja, kad videh da ne}e progovoriti, upitah: "Ne razumem. [ta je to Anskar uradio?"
	Osmejak, najmale{niji me|u osmej~i}ima, povu~e ustranu Holvardove usne ispod njegovih brkova svetle boje. Kad sam taj osmeh video, u~inilo mi se da sam spazio i ledena ostrva juga, plava, opako hladna. "Presekao je svoje bezbednosno u`e, ono koje je Gandalf ve} bio prekinuo. Time je postigao da ljudi koji kasnije na|u njegov le{ shvate da je bilo ubistvo. Shvata{?"
	Bilo mi je jasno; neko vreme ni{ta vi{e nisam govorio.
	"Zna~i tako", progun|a Melito, upu}uju}i svoje re~i Foili, "te divne dolinske njive oti{le su Holvardovom ocu, pa je on uspeo ovom pri~om da ti ka`e da, iako ne poseduje nikakvo imanje, ima dobre izglede da ne{to nasledi. Kazao ti je tako|e, jasna stvar, i to da poti~e iz ubila~ke porodice."
	"Melito me smatra mnogo promu}urnijim nego {to jesam", potmulo }e plavokosi ~ovek. "Takve misli ja nisam imao. Ono {to je sada va`no nije zemlja, ni ko`a, ni zlato, nego ko }e najbolju pri~u ispripovedati. A ja, koji mnoge pri~e znam, evo ispri~ah najbolju od njih. Istina je ovo {to on ka`e - da bih mogao dobiti udeo u imovini moje porodice kad moj otac umre. Ali dobi}e i moje udate sestre pojedine delove, za miraze, pa }e samo ono {to preostane biti razdeljeno izme|u moga brata i mene. Sve to skupa nema nikakvog zna~aja, jer ja ne bih poveo Foilu na jug, gde je `ivot tako te`ak. Od kada sam koplje poneo, mnoga bolja mesta sam video."
	Foila re~e: "Mislim da je tvoj stric Gandalf sigurno voleo tu Nenok veoma mnogo."
	Holvard klimnu glavom. "Rekao je on i to dok je le`ao vezan. Ali svi mu{karci juga vole svoje `ene. Radi njih se suo~avaju sa morem zimi, sa olujama i ledenim maglama. Ka`e se da kad mu{karac gura svoj ~amac preko {ljunka prema moru, zvuk koji nastaje struganjem dna o kamen govori: moja `ena, moja deca, moja `ena, moja deca."  Zapitah Melita da li `eli odmah da po~ne svoju pri~u; ali on odmahnu glavom i re~e da smo svi puni Holvardove pri~e i da }e, zato, sa~ekati i pri~ati sutra. Onda su svi postavljali Holvardu pitanja o `ivotu na jugu i upore|ivali saznanja tako dobijena sa na~inom `ivota svojih naroda. ]utao je samo Ascijanac. Ja sam se setio plove}ih ostrva na jezeru Diuturni, pa sam pri~ao Holvardu i ostalima o njima, ali bitku kod Boldandersovog zamka nisam opisao. Nastavili smo pri~e ovako sve dok nije do{lo vreme za ve~ernji obrok.
	
	8. PELERINKA
	Dok smo mi zavr{ili jelo, ve} je i mrak po~eo da se spu{ta. U to vreme uvek smo bili ti{i, ne samo zato {to nam je ponestajalo snage nego i zato {to smo znali da }e onim ranjenicima koji }e umreti smrt po svoj prilici do}i posle zalaska Sunca, najverovatnije u dubokoj no}i. Bilo je to vreme kad pro{le bitke dolaze da naplate dugovanja.
	No} nas je i na druge na~ine ~inila svesnijim rata. Ponekad su - posebno pamtim kako je to izgledalo te no}i - hici velikih energetskih oru`ja sevali po nebesima kao vru}inske munje. Mogao si da ~uje{ stra`are kako mar{iraju ka svojim mestima, tako da je re~ smena, koju ~esto upotrebljavamo kao da nema nikakvo drugo zna~enje osim "jedna desetina no}i", dobijala ~ujnu stvarnost, postajala je stvarno smenjivanje na stra`i, uz {tropot nogu i nerazaznatljive komande.
	Nastupio je i trenutak kad nije govorio ba{ niko; taj se trenutak produ`avao i produ`avao, prekidan samo mrmorenjem zdravih ljudi - Pelerinki i njihovih mu{kih robova - koji su dolazili da se raspitaju za stanje zdravlja ovog ili onog pacijenta. Jedna od skerletno obu~enih kalu|erica do{la je i sela uz moj le`aj, a moj um je bio tako spor i tako pribli`en snu, da sam tek posle nekog vremena shvatio da je svakako morala doneti sa sobom i stoli~icu bez naslona.
	"Ti si Severijan", re~e ona, "Milesov prijatelj?"
	"Da."
	"On se setio svog imena. Mislila sam da bi ti voleo to da zna{."
	Zapitah kako glasi.
	"Pa, Miles, dabome. Rekoh ti to."
	"^ini mi se da }e se on s proticanjem vremena jo{ koje~ega setiti."
	Klimnula je glavom. ^inilo se da su toj `eni srednje godine ve} pro{le; imala je plemenito i strogo lice. "Sigurna sam da ho}e. Svog doma i svoje porodice."
	"Ako ih ima."
	"Ta~no, neki to nemaju. Neki nemaju ~ak ni sposobnost da stvore dom."
	"To ti na mene misli{."
	"Ne, zaista ne. U svakom slu~aju, taj nedostatak nije od one vrste na koju se mo`e voljom uticati. Me|utim mnogo je bolje, naro~ito za mu{karce, da imaju dom. Poput onoga ~oveka o kome je tvoj prijatelj pri~ao, mu{karci ve}inom misle da svoje domove pripremaju za svoje porodice, ali ta~no je da i domove i porodice prave za sebe."
	"Zna~i, slu{ala si Holvarda."
	"Slu{alo je nekoliko nas. Bila je to dobra pri~a. Do{la je po mene jedna sestra i uvela me ovamo na mestu kad deda izri~e svoj testament. Sav ostatak pri~e sam ~ula. Zna{ li u ~emu je bio problem sa onim r|avim stricem? Gandalfom?"
	"Valjda u tome {to se zaljubio."
	"Ne, to je bilo ono {to je kod njega valjalo. Vidi{, svaka osoba je kao biljka. Postoji lepi zeleni deo, ~esto sa cve}em ili vo}em, koji raste nagore, ka Suncu, prema Inkreatoru. Postoji i tamni deo, koji raste na suprotnu stranu, tamo gde nikakva svetlost ne dolazi."
	Rekoh: "Nikad nisam prou~avao spise posve}enih, ali ~ak i ja sam svestan postojanja dobra i zla u svakome."
	"Jesam li ja o dobru i zlu govorila? Korenje daje biljci snagu za uspon ka Suncu, iako o tome ne zna ni{ta. Pretpostavimo da fijukne kosa blizu tla i odse~e stabljiku od korena. Stabljika }e pasti i umreti, ali }e korenje mo`da mo}i da iznedri iz sebe, uvis, novu stabljiku."
	"Ti ka`e{ da je zlo dobro."
	"Ne. Ka`em da stvari koje kod drugih volimo i kojima se divimo kad ih u sebi vidimo izni~u iz nekih drugih stvari, koje ne vidimo i o kojima retko razmi{ljamo. Gandalf je, kao i ostali mu{karci, imao poriv uzdizanja ka vlasti. Pravilan na~in da taj nagon izrasta jeste zasnivanje porodice - a sli~an poriv postoji i kod `ena. Kod Gandalfa je on dugo bio osuje}ivan, kao i kod mnogih vojnika koje ovde vi|amo. Oficiri imaju kome da zapovedaju, ali vojnici koji nemaju kome da zapovedaju pate, a ne znaju za{to pate. Neki, dakako, uspostavljaju bliske veze sa drugarima u svojim jedinicama. De{ava se da nekoliko vojnika uzme jednu istu `enu da im bude zajedni~ka, ili za te svrhe uzmu nekog mu{karca koji je kao `ena. Neki na|u `ivotinju koja im postane ljubimac, a neki se sprijatelje sa onom decom koja su zbog borbi ostala bez doma."
	Imaju}i na umu Kesdoinog sina, rekoh: "Jasno mi je zbog ~ega to izaziva va{e zamerke."
	"Ne zameramo mi - sasvim sigurno ne zbog toga, a ni zbog stvari daleko neprirodnijih. Ja samo govorim o nagonu da se ima autoritet nad nekim. Kod r|avog strica taj nagon ga je naveo da zavoli jednu `enu, i to ba{ onu koja je ve} imala dete, {to zna~i da bi on, u trenutku kad bi stekao porodicu, stekao odmah ve}u porodicu. Na taj na~in bi, vidi{, nadoknadio jedan deo onog vremena koje je izgubio."
	Zastala je u govoru, a ja sam klimnuo glavom.
	"Me|utim, ve} je bilo izgubljeno previ{e vremena; nagon se probio drugim putem. Gandalf je sebe sagledao kao zakonitog vlasnika zemlji{ta koje je njemu bilo samo povereno da ga ~uva za drugog ~oveka i kao vlasnika `ivota svoga brata. To mu je bila zanesenja~ka vizija, zar ne?"
	"Pretpostavljam da jeste."
	"Mo`e se i drugim ljudima desiti da imaju vizije podjednako obmanjive, mada manje opasne." Nasme{ila mi se. "Da li ti smatra{ da ima{ neku posebnu vlast?"
	"Ja sam kalfa u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem, ali taj polo`aj ne donosi nikakvu vlast. Mi, ~lanovi esnafa, samo izvr{avamo volju sudija."
	"A ja sam mislila da je mu~iteljski esnaf odavno ukinut. Pa, da li je, onda, preobra`en u nekakvo bratstvo liktora?"
	"Esnaf jo{ postoji", rekoh joj.
	"U to ne sumnjam, ali pre nekoliko vekova to je bio pravi esnaf, kao srebrarski. Bar sam tako pro~itala u izvesnim istorijama koje na{ red ~uva."
	Kad sam ~uo te njene re~i, osetih trenutak divljeg odu{evljenja. Nisam pomislio da je ona u pravu, nije to bilo posredi. Mo`da sam ja u pone~emu lud, ali znam i u kojim pogledima sam takav, a samozavaravanja ove vrste ne spadaju u te vidove. Ipak, u~inilo mi se da je predivno `iveti - makar i na tren - u svetu gde su takva verovanja mogu}a. Uvideo sam tad, uistinu po prvi put, da u Komonveltu `ive milioni ljudi koji ne znaju ni{ta o vi{im oblicima sudskih kazni i ni{ta o mnogostrukim koncentri~nim krugovima spletki koji okru`uju autarha; bilo je to za mene vino, rakija zapravo, i ostavilo me je zateturanog od vrtoglave sre}e.
	Pelerinka, ni{ta od ovog ne vide}i, re~e: "A ne postoji nikakav drugi oblik posebnog autoriteta za koji bi ti verovao da ga poseduje{?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Miles mi je rekao da si ti uveren da poseduje{ Kand`u Pomiritelja i da si mu pokazao jednu crnu kand`icu, koja bi mo`da mogla biti od ocelota ili karakare, i da si mu rekao da si pomo}u nje digao mnoge ljude iz mrtvih."
	Do{ao je, dakle, ~as; ~as kad se od Kand`e rastajati moram. Jo{ od kad smo u{li u lazaret, znao sam da taj ~as mora brzo do}i, ali sam se nadao da }u ga mo}i odlagati dok ne budem spreman za polazak. Sada sam izvukao Kand`u, i to, kako sam tada mislio, poslednji put, i pritisnuo je Pelerinki u {aku, govore}i: "Pomo}u ovoga mo`ete spasti mnoge. Ja je ukrao nisam i nastojao sam, stalno, da je vratim va{em redu."
	"I pomo}u nje si", re~e ona blago, "o`iveo izvestan broj mrtvih?"
	"I ja bih umro, pre nekoliko meseci, da nije nje bilo", rekoh joj i po~eh prepri~avati svoj dvoboj sa Agilusom.
	"^ekaj", re~e ona, "mora{ je zadr`ati." Pa mi Kand`u vrati. "Ja, kao {to mo`e{ videti, vi{e nisam mlada `ena. Slede}e godine }u slaviti svoju tridesetu godi{njicu punopravne u~lanjenosti u na{ red. Na svakoj od pet vi{ih godi{njih gozbi, sve do one koja je bila ovog prole}a, gledala sam Kand`u Pomiritelja, koja je bila uzdizana da bismo je obo`avale. Bio je to krupan safir, u pre~niku veliki kao ori~ok. Mora biti da je vredeo vi{e nego mnogo vila zajedno, pa je to, nesumnjivo, i bio razlog {to su ga lopovi odneli."
	Poku{ao sam da je prekinem, ali me je ona jednim gestom u}utkala.
	"A {to se ti~e postizanja ~udesnih izle~enja i ~ak dizanja iz mrtvih, zar misli{ da bismo mi, unutar na{eg reda, imali ikoga bolesnog kad bi to postojalo? Mi smo malobrojne - nedovoljno nas je za posao koji moramo obavljati. Ali da nijedna od nas nije umrla sve do proletos, bilo bi nas mnogo vi{e. Mnoge koje sam ja volela, moje nastavnice i moje prijateljice, bile bi jo{ i sad me|u nama. Neuki ljudi moraju imati svoja ~uda, makar se ona sastojala u tome da sa ~izama nekog epopta stru`u blato pa ga gutaju. Ako Kand`a, kao {to se mi nadamo, jo{ postoji i ako nije ise~ena da bi se dobili sitniji dragi kamenovi, onda je ona na{a poslednja relikvija od najve}eg od svih dobrih ljudi; cenile smo je kao blago zato {to jo{ i sad cenimo uspomenu na njega. Da je Kand`a bila ono {to ti zami{lja{ da ima{, bila bi dragocena svakome, pa bi je autarsi odavno oteli od nas."
	"Ona jeste kand`a..." po~eh.
	"To je bilo samo jedno nesavr{enstvo u srcu dragulja. Pomiritelj je bio ~ovek, Severijane Liktore, a ne ma~ka ili ptica." Ona ustade.
	"Rasprsla se kad je udarila o stenu, jer div ju je bacio sa bedema..."
	"Ja sam se nadala da }u te umirtiti, ali vidim da te samo usplahirujem", re~e ona. Sasvim neo~ekivano se nasme{ila, nagnula se napred i poljubila me. "Mi ovde susre}emo mnoge koji veruju u stvari koje nisu istinite. Ali malo je ljudi kojima njihova uverenja onoliko ~ine na ~ast koliko tvoja tebi. Ti i ja }emo o ovome pri~ati opet nekog drugog puta."
	Posmatrao sam njenu malu, u skerlet odevenu priliku sve dok nije nestala sa vidika, u mraku i ti{ini izme|u redova postelja. Dok smo nas dvoje pri~ali, ve}ina bolesnika je zaspala. Poneko je je~ao. U|o{e tri roba; dvojica su nosila nekog ranjenika na nosilima, a tre}i je dr`ao svetiljku da bi oni videli kud idu. Ta svetlost je bacala odsjaj sa njihovih glatko obrijanih, oznojenih glava. Spustili su ranjenika na jedan le`aj, postavili njegove udove kao da je mrtav i oti{li.
	Pogledah Kand`u. Bila je be`ivotno crna dok ju je Pelerinka dr`ala, ali sad su prigu{ene iskre strujale njome, od osnovice prema vrhu. Ose}ala sam se dobro - uistinu, pitala sam se kako sam izdr`ala da ceo dan le`im na tom uskom le`aju; ali kad sam poku{ala da ustanem, noge su me jedva dr`ale. Pla{e}i se iz trenutka u trenutak da }u pasti na nekoga od ranjenika, oti{la sam, teturaju}i se, dvadesetak koraka daleko do tog novounesenog ranjenika.
	Emilijan je to bio, onaj Emilijan koga sam poznavala kao kavaljera na autarhovom dvoru. Toliko sam se iznenadila {to sam ga tamo videla, da sam ga pozvala po imenu.
	"Tekla", promrmlja on. "Tekla..."
	"Da. Tekla. Ti me pamti{, Emilijane. Sad neka ti bude dobro." Pipnula sam ga Kand`om.
	Otvorio je o~i i prodernjao se.
	Pobegla sam, ali sam na pola puta do mog le`aja pala. Bila sam tako slaba da preostalu daljinu, rekla bih, nisam mogla ni puzanjem pre}i tada, ali uspela sam da sklonim Kand`u i da se otkotrljam ispod Holvardovog le`aja, pa time i sklonim sa vidika.
	Kad su se robovi vratili, Emilijan je sedeo i ve} je mogao da govori - ali oni, rekao bih, nisu mogli osobito dobro da se razaberu u onom {to je pri~ao. Dado{e mu trave, a jedan od njih ostade uz njega dok je te trave `vakao. Onda odo{e }utke.
	Iskobeljao sam se ispod kreveta i, dr`e}i se za njegov rub, uspeo da se podignem na noge. Svud je opet vladao mir, ali ja sam znao da su me mnogi ranjenici morali videti pre nego {to sam pao. Mislio sam da je Emilijan ve} zaspao, ali nije; izgledao je, me|utim, opijeno. "Tekla", progun|ao je. "^uo sam Teklu. A rekli su da je mrtva. Kakvi su to ovde glasovi iz zemlje mrtvih?"
	"Nikakvi sada", rekoh mu. "Bilo ti je zlo, ali brzo }e{ se oporaviti."
	Digao sam Kand`u iznad glave i poku{ao usredsrediti misli na Melita i Foilu i Emilijana - na sve bolesne u tom lazaretu. Za`mirkala je i ugasila se.
	
	9. MELITOVA PRI^A - PETAO, AN\EO I ORAO
	"Jednom, u pro{losti ne veoma davnoj, ne mnogo daleko od mesta gde sam ro|en, postojalo je jedno fino imanje. Bilo je osobito poznato po svojoj `ivini: bila su tu pa~ija jata bela kao sneg, pa guske velike maltene kao labudovi i toliko debele da su jedva mogle hodati, pa piladija {arena poput papagaja. Seljak koji je stvorio to sve imao je mno{tvo neobi~nih zamisli o uzgajanju `ivotinja, ali je sa tim svojim ~udnim zamislima postigao uspehe u toj meri ve}e nego iko od njegovih suseda koji su imali pametne ideje, da je malo ko imao hrabrosti da mu ka`e kolika je budala.
	Jedna od njegovih ~udnih mozgarija odnosila se na uzgajanje koko{i. Svako zna da je potrebno u{trojiti svako pile za koje se primeti da je mu`jak. U avliji treba da bude samo jedan petao, a ako su dvojica, sukobljava}e se izme|u sebe.
	Ali ovaj seljak se nije uop{te trudio da ih {kopi. "Ama nek' porastu", govorio je. "Neka se bore izme|u sebe, a ja }u, kom{ija, tebi ne{to da ka`em. Najbolji i najdura{niji petao }e pobediti, a upravo on je taj koji }e posti}i da ima najvi{e potomaka, pa }e moje jato rasti. [tavi{e, njegova pilad }e biti najotpornija i najspremnija da odbace od sebe svaku zarazu - a ti, kad ti pomre sva piladija, do|i kod mene, pa }u ti prodati nekoliko za zapat, po ceni koju ja odredim. [to se ti~e potu~enih petlova, moja porodica i ja ih mo`emo pojesti. Nema tog petla-u{kopljenika ~ije je meso tako mekano kao {to je meso petla koji je poginuo bore}i se; najbolja govedina je od bika koji je ubijen u areni, a najbolje jelensko meso je od mu`jaka koga su lova~ki psi gonili ~itav dan. Osim toga, mu{karac koji jede meso u{kopljenika gubi na mu{kosti."
	Ovaj ~udni ratar tako|e je verovao da je njegova du`nost da odabere najgoru pticu iz svog jata kad god mu jedna zatreba za ru~ak. "Bezbo`no je", govora{e on, "najbolju pticu uzimati. Najbolje treba ostavljati da napreduju pod okom Pankreatora, koji je stvorio i petlove i koko{ke, a ne samo mu{karce i `ene." Mo`da je, ba{ zbog tih njegovih stavova, njegovo jato izgledalo tako dobro da se ponekad ~inilo da tu najgore ptice i nema.
	Iz svega ovoga {to ispri~ah jasno }e biti da je petao njegovoga jata bio zaista fini primerak. Mlad beja{e, i silan, i hrabar. Rep njegov imao je lepote koliko i repovi mnogih vrsta fazana, a i kresta mu je, nesumnjivo, mogla izgledati lepo da nije pokidana na parampar~e u mnogim o~ajnim bitkama koje je on vodio da bi izborio sebi to mesto. Prsa mu blistavo skerletna bejahu - kao ode`da ovih Pelerinki ovde - ali su guske govorile da je to bilo belo perje pre nego {to se njegovom krvlju obojilo. Krila je tako jaka imao, da je leteo bolje od mnogih pataka iz belog pa~ijeg jata, mamuze su mu bile du`e od srednjeg prsta ~ovekove {ake, a kljun~ina mu je bila o{tra kao moj ma~.
	Ovaj fini petao imao je hiljadu supruga, ali dragana srca njegovoga bila je jedna koka lepa kao on, k}er jedne plemenite rase i priznata kraljica sveukupne koko{adije na mnogo liga unaokolo. Kako su se ponosito {etali njih dvoje izme|u ugla ambara i ruba jezerceta sa patkama! Nisi se mogao nadati da }e{ finiji prizor videti, ne, pa ni da je do{ao autarh li~no da prika`e svoju miljenicu sa Orhidejskog bunara - utoliko pre {to je autarh, koliko ~ujem, u{kopljenik.
	Sve je bilo jip-ha-ha za ovaj sretni par, do jedne no}i kad petla probudi grozna cika. Jedna velika, u{ata sovuljaga bila je provalila u ambar, gde je piladija ugne`dena bila, i sad je letala tamo-amo u potrazi za ve~erom. Prirodna stvar, taj sovuljan je {~epao upravo onu koko{ koja je petlu bila najdra`a; i, dr`e}i je u kand`ama, ra{irio svoja {iroka, ne~ujna krila da otplovi. Sove u mraku mogu videti izvanredno dobro i zato je sovuljan sigurno video petla kako juri{a na njega kao pernata furija. Ko je ikada video zapanjen izraz na licu ijedne sove? A ipak, sumnje nema da se ba{ takav izraz morao pojaviti na licu tog sovuljana te no}i. Petlove mamuze preme{tale su se hitrije nego stopala ijednog plesa~a, a kljun~uga je sevala prema tim okruglim, sjajnim o~ima kao kljun detli}a koji udara po stablu drveta. Sovuljan je ispustio koku, izlepr{ao iz ambara i vi{e nikada nije vi|en.
	Naravski da je petao imao pravo da bude ponosit, ali on postade i odve} ponosit. Po{to je potukao sovu u mraku, smatrao je da bi mogao potu}i i ma koju drugu pticu, ma gde. Po~e pri~ati kako }e on da spasava plen iz kand`i jastrebova i kako }e razgoniti teratornise, najve}e i najstra{nije od svih ptica leta~ica. Da se samo okru`io mudrim savetnicima, a naro~ito da je za savetnike uzeo lamu i svinju, `ivotinje koje ve}ina kne`eva pozove u pomo} kad treba voditi poslove, siguran sam da bi njegova preterivanja bila uskoro, na na~in delotvoran ali u~tiv, suzbijena. Avaj, on ne u~ini tako. Slu{ao je jedino svoje kokodakalice, koje su sve bile u njega zaljubljene, i guske i patke, koje su, kao pernato dru{tvo iz istog dvori{ta, imale ose}aj da do neke mere u~estvuju u svoj slavi koju je on pobrao. Napokon mu je do{ao dan, kao {to uvek do|e onima koji poka`u previ{e ponosa, kad je preterao.
	Zora je svanula, ve~no najopasnije vreme za one koji rade kako ne treba. Petao je poleteo u visinu, pa jo{ vi{e, i jo{ vi{e, tako da se ~inilo da mo`e nebo probu{iti, i kona~no, na samom apogeju svoga letenja, dosko~io na vrh vetrokaza na najizdignutijem delu krova ambara - a to je ujedno bila i najvi{a ta~ka na celom imanju. I tu je, dok je Sunce rasterivalo senke {ibama grimiza i zlata, zavri{tao da je on gospodar svih pernatih bi}a; pa je to ponovio i nastavio tako. Sedam puta je kukurikao to i jo{ se mogao izvu}i, jer sedam je sre}an broj. Ali nije on bio time zadovoljan. I osmi put se ushvalisao tvrde}i isto, a onda je poleteo dole, ka dvori{tu.
	Ali jo{ se ni spustio nije me|u svoje jato, kad se visoko u vazduhu, ta~no iznad ambara, po~e razvijati retkost naj~udesnija. Kao da se stotinu sun~evih zraka najednom zaplelo u jedno ~vori{te, kao kad ma~e zamrsi klube vune, onda se zraci po~e{e valjati oko svog sredi{ta kao kad `ena mesi komad testa. Iz ove zbirnosti slavnoga svetla pojavi{e se, onda, noge, pa ruke, pa glava i najposle krila, i to sve se obru{i ka dvori{tu. An|eo je to bio, sa krilima crvenim i plavim i zelenim i zlatnim, i petlu je bilo jasno, ~im ovome u o~i pogleda, iako se ~inilo da an|eo nije od njega ve}i, da ipak jeste mnogo ve}i iznutra.
	'E sad', prozbori an|eo, '~uj pravdu. Tvrdi{ da ti ne mo`e otpor pru`iti nijedno pernato bi}e. Evo mene i lepo se vidi da sam pernato bi}e. Sva mo}na oru`ja svetlih vojski ostavio sam iza sebe, pa }emo se porvati nas dvojica.'
	Na ovo petao ra{iri krila i pokloni se tako duboko da je dronjavi ostatak njegove kreste dotakao pra{inu. 'Bi}e mi ~ast do kraja `ivota moga da se za mene pomislilo da sam dostojan takvog izazova', re~e on, 'izazova koji, sigurno, nikad nijednoj ptici dosad nije upu}en. Sa najdubljim `aljenjem moram ti re}i da prihvatiti ne mogu, a za to postoje razloga tri, od kojih je prvi taj da ti, iako, kao {to ka`e{, ima{ perje na krilima, nema{ perje na glavi i prsima, a ja bih se borio ne protiv tvojih krila nego protiv tvoje glave i prsa. Prema tome, ti, za svrhe bitke, nisi pernato bi}e.'
	An|eo sklopi o~i i dota~e {akama svoje telo, a kad {ake skloni, pokaza se da je kosa na njegovoj glavi postala perje blistavije od perja najfinijeg kanarinca, a da je lan njegove ode}e pretvoren u perje belije od perja najsjajnijeg goluba.
	'Drugi razlog', nastavi petao, nimalo pokoleban, sastoji se u tome {to bi ti, budu}i da ima{ mo} preobra`avanja, a o~ito je da je ima{, mogao odlu~iti u toku na{e borbe da se preobrati{ u neko stvorenje bez perja - primerice u zmijurinu. Prema tome, ako bih se ja protiv tebe borio, ne bih imao jemstava da }e biti po{tena borba.'
	Na ovo an|eo rascepi i otvori svoja prsa i pokaza okupljenoj `ivini sve osobine koje je unutra imao, a onda izvadi i odbaci svoju sposobnost promene oblika. Tu sposobnost je dodao najdebljem gusanu, da je on pridr`i dok traje borba, a gusan odmah promeni svoj oblik, postade sivi morski gusan nalik na one koji lete od jednog do drugog pola Urtovog. Odleteo, me|utim, nije, i ~uvao je an|elovu sposobnost bezbedno.
	'Tre}a zamerka', nastavi pevac o~ajno, 'sastoji se u tome {to si ti, o~igledno, oficir u slu`bi Pankreatorovoj i {to, izvr{avaju}i pravdu, a jasno je da to radi{, obavlja{ svoj posao. Ako bih se ja protiv tebe, kao {to zahteva{, borio, to zna~i da bih ~inio veliki zlo~in protiv jedinoga vladaoca koga hrabra koko{adija priznaje.'
	'Vrlo dobro', re~e an|eo. 'To ti je u skladu sa zakonom dobar izgovor i ti sad, pretpostavljam, misli{ da si se re~ima izvukao. A istina glasi - da si re~ima doveo sebe do smrti. Jer ja sam nameravao samo da ti malo zavrnem krila unazad i da ti malo po~upam repno perje.' Onda di`e glavu i kriknu ~udno, jako. Istog ~asa s neba se obru{i jedan orao i pade kao grom usred dvori{ta.
	Borili su se po celom dvori{tu, i pokraj pa~jeg jezerceta, i preko cele livade, i natrag, jer je orao bio stra{no jak, a petao hitar i hrabar. Na jedan zid ambara bila su naslonjena neka stara zapre`na kola sa slomljenim to~kom i petao tu, ispod njih, potra`i prostor za svoju poslednju odbranu, jer tu orao nije mogao uzletati da ga napada odozgo, a osim toga senka je mogla pomo}i petlu da se malo ohladi. Me|utim, ve} je toliko krvario, da se zateturao, onda i pao, pre nego {to ga je orao, gotovo isto toliko iskrvavljen, mogao susti}i; poku{ao je da ustane, pa je opet pao.
	'Eto', re~e an|eo, govore}i svoj okupljenoj `ivini, 'videste izvr{enje pravde. Gordi ne budite! Hvalisavi ne budite, jer }e vas kazna sti}i svakako. Mi{ljaste da je va{ prvak nepobediv. A eno ga gde le`i, `rtva ne ovog orla nego svoje gordosti, potu~en i uni{ten.'
	Onda petao, za koga su svi mislili da je ve} mrtav, di`e glavu. 'Nema sumnje da si ti veoma mudar, an|ele', re~e on. 'Ali pojma nema{ o petlovskim obi~ajima. Nije pevac potu~en dok se ne okrene i dok ne poka`e ono belo pero koje ima ispod svog repnog perja. Moja snaga, koju sam sebi pridodao onolikim tr~anjem i letenjem i borenjem, izdala me je. Ali moj duh, koji dobih iz ruku tvog gospodara Pankreatora, nije me izdao. Orle, nikakvo popu{tanje ne tra`im od tebe. Dolazi ovamo i ubij me sada. Ali, tako ti ~asti tvoje, ne reci nikad da si me potukao.'
	^uv{i re~i pev~eve, orao pogleda an|ela, a an|eo orla. 'Pankreator je beskona~no daleko od nas', re~e an|eo. 'Prema tome, beskona~no je udaljen i od mene, bez obzira na to {to ja letim toliko vi{e nego ti. Ja o njegovim `eljama samo naga|am - vi{e od toga ne mo`e niko.'
	Onda jo{ jednom raskrili svoja prsa, pa uklopi nazad onu jednu sposobnost koje se bio privremeno odrekao. Onda i on i orao odlete{e, a za njima je neko vreme leteo i morski gusan. To je kraj pri~e."
	Melito je pri~ao le`e}i na le|ima, gledaju}i gore, u platno koje je bilo iznad nas razapeto. Moj je utisak bio da je preslab da se ~ak i na jedan lakat digne. Ostali ranjenici su njegovu pri~u slu{ali u jednakoj ti{ini kao Holvardovu.
	Najzad ja progovorih: "Ovo je fina pri~a. Meni }e biti veoma te{ko da izme|u te dve presudim, pa bih, ako je to prihvatljivo tebi, Holvardu i Foili, voleo da dam sebi vremena da porazmislim o obe."
	Foila, koja je sedela sa kolenima privu~enim do ispod vilice, dobaci: "Nemoj uop{te presuditi. Takmi~enje jo{ nije zavr{eno."
	Svi je pogleda{e.
	"Objasni}u sutra", re~e ona. "Ti, Severijane, samo nemoj presu|ivati. Ali kakvo je tvoje mi{ljenje o ovoj pri~i?"
	Holvard progovori potmulo: "Re}i }u ti kakvo je moje mi{ljenje. Mislim da je Melito promu}uran na onaj na~in na koji sam, po njegovim tvrdnjama, bio ja. Njemu nije tako dobro kao meni, nije tako jak, ali je na ovaj na~in privukao sebi naklonost jedne `ene. Lukavo je to izveo, petli} jedan."
	Melitov glas kao da je bio slabiji nego malo~as kad je prepri~avao pti~ju bitku. "To je najgora pri~a koju znam."
	"Najgora?" upitah. Svi bejasmo iznena|eni.
	"Da, najgora. To je jedna glupa pri~ica koju mi pri~amo maloj deci, onoj koja jo{ ne znaju niza{ta osim za pra{inu, seoske `ivotinje i nebo koje iznad sebe vide. Pa, valjda se to iz svake njene re~i vidi."
	Holvard upita: "Pa zar ne `eli{ pobediti, Melito?"
	"@elim, dabome. Ti ne voli{ Foilu koliko je volim ja. @ivot bih dao da bude moja, ali bih radije umro nego da je razo~aram. Ako i pri~a koju sam upravo ispri~ao mo`e pobediti, onda ja Foilu nikada ne}u razo~arati, bar ne u pogledu mojih pri~a. Imam hiljadu drugih, boljih pri~a."
	Holvard ustade i do|e do mog kreveta, na ~ije uzno`je sede onako kako je prethodnog dana na Melitov krevet seo, a ja prebacih noge preko ruba le`aja, na pod, te sedoh pokraj njega. On mi re~e: "Ovo {to Melito govori veoma je pametno. Sve {to on ka`e veoma je pametno. Ipak, ti nam mora{ presuditi na osnovu pri~a koje jesu ispri~ane, a ne na osnovu onih koje znamo ali ih nismo ispri~ali. Znam i ja mnogo drugih pri~a. Na{e zimske no}i su najdu`e no}i u Komonveltu."
	Odgovorih da, prema zahtevu Foile, koja je ovo takmi~enje i smislila i koja je na njemu sama nagrada, ja jo{ ne treba da presu|ujem.
	Ascijanac re~e: "Svi koji govore Ispravnu misao govore dobro. Gde je onda nadmo} nekih prou~avalaca u odnosu na druge? Ona je u govorenju. Pametni prou~avaoci kazuju Pravomisao pametno. Slu{alac zna po boji njihovih glasova da je oni razumeju. Ovakvim nadmo}nim izgovaranjem mudrih prou~avalaca ispravna misao se prenosi, kao po`ar, od jednog prou~avaoca na drugog."
	Mislim da do tog trenutka niko od nas nije shvatao da i on slu{a. Svi smo se malo trgli kad je progovorio. Trenutak kasnije Foila re~e: "On ho}e da ka`e da ne treba da sudi{ po sadr`ini pri~a, nego po tome koliko je koja ve{to ispri~ana. Nisam sigurna da se s tim sla`em - ipak, mo`da i u tom gledanju ima ne~eg."
	"Ja se ne sla`em", zabrunda Holvard. "Oni koji slu{aju brzo se zamore od pripoveda~kih trikova. Najbolje je najjednostavnije pri~anje."
	Ovoj raspravi su se pridru`ili i drugi, pa smo o tome i o petli}u dugo pri~ali.
	
	10. AVA
	Dok sam bio bolestan, nikad nisam obra}ao pa`nju na ljude koji su mi donosili hranu, mada sam, razmi{ljaju}i kasnije o tome, mogao da se prisetim i njih, kao {to se i svega drugog prise}am savr{eno. Jednom je na{a poslu`iteljica bila Pelerinka - ona koja je sa mnom razgovarala prethodne ve~eri. U drugim prilikama slu`ili su mu{karci, robovi, obrijani do glave, ili isku{enice u sme|im mantijama. Te ve~eri, ve~eri onog dana u kome je Melito svoju pripovest ispri~ao, ve~eru nam donese jedna isku{enica koju ranije nisam video, vitka devojka sivih o~iju. Ustao sam i pomogao joj da donese poslu`avnike do svih.
	Kad smo to dovr{ili, zahvalila mi je i rekla: "Ne}e{ ti jo{ dugo biti ovde."
	Rekoh joj da ovde imam {ta da radim i da ne postoji nijedno drugo mesto kome bih se zaputio.
	"Ima{ svoju legiju. Ako je uni{tena, bi}e{ raspore|en u neku drugu."
	"Nisam vojnik. Do{ao sam na sever sa namerom da se prijavim za vojsku, ali se razboleh pre nego {to mi se za to ukaza prilika."
	"Mogao si ~ekati u svom rodnom gradu. Ka`u mi da regrutacione grupe odu do svakog grada bar dvaput godi{nje."
	"Moj rodni grad je, bojim se, Nesus." Videh njen osmeh. "Ali ja sam iz njega oti{ao pre izvesnog vremena, a te{ko da sam mogao imati volje da sedim i dosa|ujem se pola godine na nekom drugom mestu ~ekaju}i. Ili, bar, nikad nisam na takvu mogu}nost pomislio. Jesi li ti iz Nesusa?"
	"Tebi nije ba{ lako da ostaje{ na nogama."
	"Ne, dobro mi je."
	Dotakla me je po mi{ici; bio je to boja`ljiv gest koji me je, iz nekog razloga, podsetio na pitome jelene iz autarhovih vrtova. "Klati{ se. ^ak i ako ti je groznica prestala, nema{ vi{e naviknutost da stoji{ na nogama. To mora{ uvideti. Bio si nekoliko dana u postelji. @elim da sad opet legne{."
	"Ako to u~inim, ne}u imati s kim da pri~am osim sa ljudima sa kojima sam ve} nekoliko dana pri~ao. ^ovek desno od mene je Ascijanac, zarobljenik, a onaj levo od mene je iz nekog sela za koje nismo ~uli ni ti ni ja."
	"U redu, ako legne{ se{}u i popri~a}u s tobom. Ionako nemam nikakav dalji posao dok ne do|e vreme da se odsviraju nokturne. Iz koje si ~etvrti Nesusa?"
	Dok me je pratila do mog le`aja, rekoh joj da ne `elim da govorim, nego da slu{am; onda zapitah iz koje je ~etvrti ona.
	"Koja se u~lani u Pelerinski red - dom joj je tu gde su {atori podignuti, ma gde to bilo. Red ti postaje i porodica i krug prijatelja, ba{ kao da su sve tvoje prijateljice iznenada postale i tvoje sestre. Ali pre nego {to sam do{la ovamo, stanovala sam u dalekom severozapadnom delu grada, odakle se Zid mo`e lako videti."
	"Blizu Sangvinarnog polja?"
	"Da, vrlo blizu njega. Zna{ li to mesto?"
	"Borio sam se na njemu jednom."
	Njene o~i se ra{iri{e. "Jesi li, zaista? Mi smo se tamo ponekad okupljale da gledamo. To nije trebalo da radimo, ali smo ipak radile. Jesi li pobedio?"
	To pitanje nikad sebi nisam postavio, pa mi je trebalo izvesno vreme da razmislim. "Ne", rekoh. "Izgubio sam."
	"Ali si ostao `iv. Bolje je, svakako, izgubiti i pre`iveti, nego oduzeti drugome ~oveku `ivot."
	Ra{irio sam svoju bolesni~ku ode}u i pokazao joj onaj o`iljak koji je na mojim prsima ostao od Agilusovog averna.
	"Imao si mnogo sre}e. ^esto nam donose vojnike sa takvim prsnim ranama, ali smo retko koga od njih u mogu}nosti da spasemo." Neodlu~no je dotakla moja prsa. Na njenom licu bilo je neke slatko}e koju nisam vi|ao na licima drugih `ena. Jedan trenutak je milovala moju ko`u, onda je sa trzajem povukla {aku. "Ovo nije moglo biti mnogo duboko."
	"I nije", rekoh joj.
	"Jednom sam gledala borbu izme|u nekog oficira i jednog ~oveka koji se bio maskirao u uzvi{enog. Kao oru`je su upotrebili otrovne biljke - valjda zato {to bi oficir imao, sa ma~em, toliku prednost da to ne bi bilo po{teno. Uzvi{eni je ubijen, a ja sam onda oti{la; me|utim, kasnije je nastao op{ti d`umbus zato {to je oficir podivljao. Projurio je pokraj mene, mlataraju}i svojom biljkom, ali neko mu je bacio mo~ugu u noge i oborio ga. Mislim da je to bila najuzbudljivija borba koju sam ikad videla."
	"Da li su se borili hrabro?"
	"Pa ne ba{. Bilo je puno prepirki o zakonskim finesama - zna{ kako ljudi postupaju kad im se ne po~inje."
	"'Bi}e mi ~ast do kraja `ivota moga da se za mene pomislilo da sam dostojan takvog izazova, izazova koji, sigurno, nikad nijednoj ptici dosad nije upu}en. Sa najdubljim `aljenjem moram ti re}i da prihvatiti ne mogu, a za to postoje razloga tri, od kojih je prvi taj da ti, iako, kao {to ka`e{, ima{ perje na krilima, nema{ perje na glavi i prsima, a ja bih se borio ne protiv tvojih krila nego protiv tvoje glave i prsa.' Zna{ li tu pri~u?"
	Osmehuju}i se, odmahnula je glavom.
	"Dobra je. Ispri~a}u ti je jednom. Ako si `ivela tako blizu Polja krvi, mora biti da je tvoja porodica bila va`na. Jesi li armigetkinja?"
	"Mi smo gotovo sve armigetkinje ili aristokratkinje. ^itav na{ Red je poprili~no aristokratski, bojim se. De{ava se da prime i neku optimatsku }erku kao {to sam ja, ako je taj optimat dugo bio prijatelj Reda, ali ovde nas ima, takvih, samo tri. ^ula sam da neki optimati misle da je dovoljno da daju veliki poklon, pa da njihove k}eri budu primljene, ali nije stvarno tako - potrebno je da poma`u na razne na~ine a ne samo novcem i da to rade tokom dugog vremena. Svet, vidi{, u stvarnosti nije toliko podmitljiv koliko neki ljudi vole da veruju da jeste."
	Zapitah: "Smatra{ li da je u redu da vi na taj na~in ograni~avate va{ Red? Pomiritelju slu`ite. Da li je on pitao ljude, koje je iz smrti dizao, da li su armigeri ili egzultanti?"
	Opet se osmehnula. "O tom pitanju se u Redu vodilo mnogo razgovora. Ali postoje drugi redovi, koji su optimatima sasvim otvoreni, pa i ni`im klasama, a mi, dr`e}i se ovako, dobijamo mnogo novca koji koristimo za svoj rad, a imamo i veliki uticaj. Ako bismo negovali i hranili samo ljude odre|ene vrste, ja bih rekla da si ti u pravu. Ali to ne ~inimo; mi ~ak i `ivotinjama poma`emo ako smo u mogu}nosti. Koneksa Epiharis je imala obi~aj da ka`e da ipak ne prelazimo na insekte, ali je onda videla jednu od nas - jednu, ho}u re}i, isku{enicu - kako poku{ava da popravi leptiru krilo."
	"A zar vam ne smeta ~injenica da su ovi vojnici svim silama nastojali da ubijaju Ascijance?"
	Njen odgovor je oti{ao vrlo daleko od onog {to sam o~ekivao. "Ascijanci nisu ljudska bi}a."
	"Ve} sam ti rekao da je pacijent pokraj mene Ascijanac. Njega negujete, i to, koliko videh, podjednako dobro kao i nas."
	"A ja sam ve} rekla tebi da mi ~ak i `ivotinjama poma`emo ako smo u mogu}nosti. Zar ti nije poznato da ljudska bi}a mogu izgubiti svoju ljudskost?"
	"Na zoantrope misli{. Susreo sam nekoliko njih."
	"Na njih, dakako. Oni hotimice napuste svoju ljudskost. Ima i drugih, koji je izgube nehotice, ~esto upravo onda kad misle da }e je poja~ati, ili se uzdi}i u neko stanje vi{e od onoga u kome smo ro|eni. A postoje i takvi kojima se, kao Ascijancima, ljudskost oduzima prinudno."
	Pomislih na Boldandersa, na trenutak kad je skakao naglavce sa svog dvorca u jezero Diuturnu. "Nesumnjivo, ta... bi}a... zaslu`uju na{e saose}anje."
	"@ivotinje zaslu`uju na{e saose}anje. Zato mi, ~lanice ovog reda, ukazujemo pomo} `ivotinjama. Ali ubiti `ivotinju nije ubistvo."
	Digoh se u sede}i polo`aj i ~vrsto je uhvatih za ruku, zahva}en uzbu|enjem koje sam jedva uspevao da obuzdam. "Misli{ li da je mogu}e da ako neko - recimo, neka produ`ena ruka Pomiriteljeva - uspeva da izle~i ljudska bi}a, ipak trpi neuspeh kad poku{a da pomogne onima koji nisu ljudi?"
	"Misli{ na Kand`u. Zatvori usta, molim te - nagoni{ me na smeh kad su ti tako otvorena, a od nas se tra`i da se ne smejemo u prisustvu ne~lanova."
	"Zna{!"
	"Rekla mi je tvoja bolni~arka. Rekla je da si poludeo, ali na lep na~in poludeo, i da po njenom mi{ljenju ne}e{ naneti zlo nikome. Onda sam pitala kako si to lud, pa mi je rekla. Kand`u ti ima{, pa pokatkad mo`e{ da izle~i{ bolesnike ili ~ak da digne{ mrtve."
	"Smatra{ li da sam lud?"
	Osmehuju}i se i dalje, klimnula je glavom.
	"Za{to? Ostavimo po strani sve {to ti je bolni~arka rekla. Jesam li ve~eras rekao i{ta {to bi te navelo na takav zaklju~ak?"
	"Ili, mo`da, oma|ijan. Zaklju~ak se uop{te ne zasniva na tvome govorenju. Ili se bar ne zasniva mnogo na tvom govorenju. Posredi je to {to ti nisi samo jedna osoba."
	Kad je to rekla, zastala je. Mislim da je ~ekala da ja to osporim, me|utim ja o}utah.
	"Vidi ti se na licu i po na~inu kako se kre}e{ - a zna{ li ti da ja jo{ ne znam ni kako se zove{? Nije mi rekla."
	"Severijan."
	"Ja sam Ava. Severijan, to ime ide u jednoj od onih kombinacija brat-sestra, a? Severijan i Severa. Ima{ li sestru?"
	"To mi nije poznato. Ako je imam, ve{tica je."
	Ava je pustila da to ostane bez odgovora. "A ona druga osoba. Ima li ona ime?"
	"Zna{, dakle, da je `ensko."
	"A-haaa. Dok sam poslu`ivala hranu, na trenutak sam pomislila da je neka od uzvi{enih sestara do{la da mi pomogne. Osvrnem se i vidim - tebe. U prvo vreme sam mislila da nju vi|am samo kad te gledam kraji~kom oka, ali, evo, dok sedim ovde, povremeno je vidim. Kad skrene{ pogled u stranu, de{ava ti se da nestane{, na tom mestu se na|e jedna visoka, bleda `ena koja koristi tvoje lice. Samo mi, molim te, nemoj re}i da previ{e postim. Jer to je ono {to mi svi govore, a nije istinito, a ~ak i da jeste istinito, ovde nije to u pitanju."
	"Ona se zove Tekla. Pamti{ li {ta si upravo rekla o gubljenju ljudskosti? Da li si poku{avala time da mi ka`e{ ne{to o njoj?"
	Ava odmahnu glavom. "Pa ne verujem da sam to htela. Nego, bilo mi je na umu da te jo{ ne{to pitam. Ovde postoji jo{ jedan pacijent sli~an tebi, reko{e mi da je do{ao zajedno s tobom."
	"Misli{ na Milesa. Ne, moj slu~aj i njegov sasvim su razli~iti. Ne}u ti pri~ati o njemu. Trebalo bi da ispri~a ili on sam, ili niko. Ali o sebi }u ti pri~ati. Jesi li ~ula za `dera~e le{eva?"
	"Nisi ti jedan od njih. Pre nekoliko nedelja imali smo trojicu uhva}enih ustanika. Znam ja kako oni izgledaju."
	"U ~emu se razlikujem od njih?"
	"Kod njih..." Poku{avala je da na|e pravu re~. "Kod njih je to ne{to {to se izmaklo kontroli. Oni govore sami sa sobom - dobro, ima i mnogo drugih ljudi koji pri~aju sami sa sobom - i gledaju u pravcu stvari koje nisu tu. Ima ne~eg usamljeni~kog u tome i ne~eg sebi~nog. Ne spada{ ti me|u takve."
	"Ali jesam jedan od njih", rekoh. Pa joj ispri~ah, ne zalaze}i mnogo u pojedinosti, {ta je bilo na Vodalusovom banketu.
	"Prinudili su te", re~e ona kad zavr{ih. "Da si pokazao svoja ose}anja, ubili bi te."
	"To nije va`no. Ispio sam alzabo. Jeo sam njeno meso. U po~etku je bilo, kao {to ka`e{, ogavno, zato {to sam je pre toga voleo. Ali onda se na{la u meni i ja sam postao sudionik u `ivotu koji je nekad bio njen, iako je bila mrtva. Ose}ao sam, unutra, njeno truljenje. Prve no}i sam imao predivan san o njoj; kad se vratim me|u svoje uspomene, to mi je jedno od najdra`ih blaga. Kasnije su se de{avale grozne stvari, ponekad se ~inilo da budan sanjam - mislim da je to ono pri~anje i zurenje koje si pominjala. A sad, evo ve} du`e, ~ini se da ona nanovo `ivi, ali unutar mene."
	"Ne bih rekla da su drugi takvi."
	"Ne bih ni ja", rekoh. "Bar ne na osnovu onoga {to sam o njima ~uo. Ima vrlo mnogo stvari koje ja ne razumem. Ova koju ti ispri~ah je jedna od glavnih."
	Ava je }utala tokom dva-tri daha vremena, onda se njene o~i silno ra{iri{e. "Kand`a, da li si je imao tada?"
	"Jesam, ali nisam znao {ta ona mo`e u~initi. Jo{ nije bila delovala nijednom - zapravo, jeste, delovala je, vratila je iz mrtvih `enu po imenu Dorkas, ali ja nisam znao {ta se dogodilo, odakle je Dorkas do{la. Da sam znao, mogao sam Teklu spasti, mogao sam je vratiti."
	"Ali imao si Kand`u? Sa sobom?"
	Klimnuh glavom.
	"Pa, zar ti nije jasno, onda? Ti jesi vratio Teklu. Upravo si rekao da je Kand`a ponekad delovala i bez tvog znanja. Imao si Kand`u, a Tekla je, kako si se izrazio, tog trenutka trunula u tebi."
	"Bez tela..."
	"Materijalista si, kao i sve neznalice. Ali tvoj materijalizam ne ~ini da materijalizam postane istinit. Zar to ne zna{? Kad do|e ~as da se podvu~e crta i izvede kona~ni zbir, va`ni su duh i san, misao ljubav i ~in."
	Toliko sam bio omamljen pomislima koje su me tada skolile, da neko vreme ni{ta nisam progovarao, nego sam sedeo opto~en sopstvenim razmi{ljanjima. Kad sam kona~no do{ao k sebi, iznenadih se vide}i da Ava nije oti{la i poku{ah da joj se zahvalim.
	"Sedenje ovde, uz tebe, bilo je pravo spokojstvo, a da je nai{la neka sestra, mogla sam joj re}i da ~ekam za slu~aj da neko od bolesnika po~ne da jau~e."
	"Jo{ nisam do{ao do zaklju~aka o onome {to si rekla o Tekli. Mora}u dugo o tome da razmi{ljam, verovatno mnogo dana. Ljudi mi ka`u da sam poprili~no glup ~ovek."
	Osmehnula se, a istina je bila ovo: to {to sam izgovorio, izgovorio sam (bilo je, ina~e, i istinito) bar delimi~no iz `elje da navedem Avu da se osmehne. "Meni se ne ~ini da je tako. Pre }e biti da si prili~no temeljit."
	"Nek to bude kako bude, imam jedno drugo pitanje. Mnogo puta kad sam spavao, ili kad sam se no}u budio, poku{avao sam da pove`em svoje uspehe sa svojim neuspesima. Mislim na one slu~ajeve kad sam upotrebio Kand`u i ostvario o`ivljavanje i ozdravljenje nekoga, i one druge slu~ajeve, kad sam to poku{avao, a `ivot se nije vratio. Meni se ~ini da to ne mo`e biti ba{ stvar puke slu~ajnosti, ali povezanost je mo`da takve prirode da je ja ne mogu sagledati."
	"Smatra{ li da si je sad saznao?"
	"One tvoje re~i o ljudima koji izgube ljudskost - tu bi mogao biti deo odgovora. Bila je jedna `ena... koja je, iako predivna, mo`da bila takva. I jedan ~ovek je postojao, moj prijatelj, kome je Kand`a samo pomogla, samo ga je delimi~no izle~ila. Ako je mogu}e da neko svoju ljudskost izgubi, onda je sigurno mogu}e i da je neko, ko je ranije nije imao, na|e. Svugde va`i ovo: {to jedan izgubi, drugi na|e. Mislim da je to nastupilo kod njega. Zatim, u~inak uvek kao da je manji ako su smrti nastupile nasilno..."
	"Tako bih i o~ekivala", re~e Ada tiho.
	"Zale~ila je majmuno~oveka ~iju sam ruku odsekao. Mo`da je to postigla zato {to sam ja li~no bio izvr{ilac. Pomogla je i Jonasu; me|utim, ja sam upotrebljavala... Tekla je upotrebljavala... one bi~eve."
	"Snage isceljenja {tite nas od Prirode. Zbog ~ega bi nas Inkreator {titio od nas samih? Mogli bismo sami {tititi sebe od sebe. Mo`da }e nam on pomo}i jedino onda kad za`alimo zbog onog {to smo po~inili."
	I dalje razmi{ljaju}i, klimnuh glavom.
	"Odoh ja sada u kapelu. Dovoljno si se oporavio da mo`e{ pe{ice pre}i kra}e rastojanje. Ho}e{ li sa mnom?"
	Dok sam bio pod tim {irokim platnenim krovom, ~inilo mi se da je to ceo lazaret. Sad videh, mada samo mutno, kroz no}, da ima mnogo {atora i paviljona. Kod ve}ine njih bo~ne strane su, kao i kod na{eg, bile prikupljene nagore da bi sve`ina mogla ulaziti, zborane uvis pa podvezane kao jedra usidrenog broda. Ni u jedan od tih {atora nismo u{li, nego smo hodali izme|u njih krivudavim stazama koje su, meni, izgledale duga~ke, sve dok ne do|osmo do jednog {atora ~ije su bo~ne strane bile spu{tene. Taj je bio od svile, a ne od platna, i sijao je skerletnom bojom jer su u njemu bile svetiljke.
	"Nekada smo", re~e mi Ava, "imale ogromnu katedralu. U nju je moglo da stane deset hiljada ljudi, ali se ona mogla spakovati u samo jedna vagon-kola. Na{a Domnicela je naredila da ta katedrala bude spaljena neposredno pre nego {to sam ja u{la u Red."
	"Znam", rekoh. "Gledao sam to."
	U svilenome {atoru kleknusmo pred jednostavni oltar na kome je le`ala hrpa cve}a. Ava se molila. Ja sam, ne znaju}i nijednu molitvu, govorio, bez zvuka, nekome za koga sam povremeno imao utisak da se nalazi u meni, a povremeno da je, kao {to an|eo re~e, beskona~no dalek.
	
	11. PRI^A ^OVEKA ODANOG SEDAMNAESTO^LANOJ GRUPI - PRAVEDNIK
	Slede}eg jutra, dok smo jeli i kad je svako bio budan, preduzeh da pitam Foilu da li je sada vreme da presudim izme|u pri~e Melitove i pri~e Holvardove. Odmahnula je glavom i zaustila da ne{to ka`e, ali je Ascijanac prete~e re~ima: "Svi moraju davati svoj doprinos u slu`enju narodu. Vo vu~e plug, a pas ~uva stado ovaca, a ma~ka hvata mi{eve u slagali{tu `ita. Prema tome, i mu{karci i `ene, pa ~ak i deca mogu slu`iti populusu."
	Foila sevnu svojim zasenjuju}im osmehom. "Ovaj na{ prijatelj - ho}e i on da ispri~a pri~u."
	"[ta!" re~e Melito; u jednom trenutku mi se u~inilo da }e uspeti da se digne u sede}i polo`aj. "Zar }e{ dozvoliti da jedan od njih... pustiti da jedan od njih... razmisli..."
	Mahnula je rukom, a on, zamuckuju}i jo{ koji tren, u}uta. "Dabome da ho}u." Ne{to kao da je poku{avalo da razvu~e uglove njenih usana. "Da, mislim da ho}u. Mora}u, naravno, da prevodim za vas ostale. Mo`e li tako, Severijane?"
	"Ako ti tako `eli{, mo`e", rekoh.
	Holvard zabubnja: "Nije tako predvi|eno u na{em prvobitnom sporazumu. Svake re~i se se}am."
	"Se}am se i ja", re~e Foila. "Ovo nije ni suprotno sporazumu i vaistinu je u saglasnosti sa duhom sporazuma, a taj duh se sastojao u tome da takmaci za moju ruku - koja sada, bojim se, nije ni mnogo meka ni mnogo lepa, mada postaje mek{a i lep{a otkad sam prisiljena da boravim ovde - treba da se nadme}u. Ovaj Ascijanac bi me zaprosio kad bi mislio da mo`e; zar niste primetili kako me gleda?"
	Ascijanin odrecitova: "Ujedinjeni, mu{karci i `ene su ja~i; ali hrabra `ena ho}e decu, a ne mu`eve."
	"Ho}e da ka`e da bi se rado mnome o`enio, ali ne veruje da bi njegovo udvaranje bilo prihvatljivo. U tome gre{i." Pogledala je Melita, pa Holvarda, a njen osmeh se razvukao u cerenje. "Zar se vas dvojica stvarno toliko pla{ite njega kao protivnika u pri~ala~kom takmi~enju? Mora biti da ste be`ali kao ze~evi kad ste na bojnom polju videli nekog Ascijanca."
	Ni Melito ni Holvard ne odgovori{e ni{ta, a Ascijanac, posle nekog vremena, po~e govoriti. "U pro{lim vremenima odanost prema Narodnoj stvari bila je sveprisutna. Volja Sedamnaesto~lane grupe bila je volja svakoga."
	Foila po~e prevoditi: "Jednom, davno..."
	"Neka niko ne dokoli~i. Ako ~ovek besposli~i, neka se udru`i sa jo{ nekima koji tako|e besposli~e, pa neka oni potra`e neobdelano zemlji{te. Uputstva za kretanje neka im daje svako koga sretnu. Bolje je pe{a~iti hiljadu liga, nego sedeti u Ku}i umiranja od gladi."
	"Bilo jedno imanje u nekom zaba~enom kraju, a na imanju je radila grupa ljudi koji nisu bili ni u kakvom srodstvu."
	"Neko je jak, neko drugi je lep, neko tre}i je majstor neke ve{tine. Ko je najbolji? Onaj koji slu`i narodu."
	"Na tom imanju `iveo je jedan dobar ~ovek."
	"Neka poslove raspodeljuje mudri raspodelilac poslova. Neka hranu raspodeljuje pravedni raspodelilac hrane. Neka se svinje goje. Neka pacovi umiru od gladi."
	"Drugi su ga varali, uzimali mu njegov udeo u raspodeli."
	"Kad se narod sastane na savetovanje, suditi mo`e, ali niko ne treba da dobije vi{e od sto udaraca."
	"@alio se, pa ga izudarali."
	"Kako se posti`e ishrana {aka? Putem krvi. Kako krv sti`e do {aka? Kroz krvne sudove. Ako se krvni sudovi zatvore, {ake }e istrunuti i otpasti."
	"Oti{ao je sa imanja i krenuo drumovima."
	"Tamo gde Sedamnaesto~lana grupa sedi, tamo se kona~na pravda izvr{ava."
	"Oti{ao je u glavni grad i `alio se zbog na~ina na koji se prema njemu postupilo."
	"Neka bude ~iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju ~istu postelju."
	"Vratio se na imanje, umoran i gladan posle putovanja."
	"Niko ne treba da dobije vi{e od sto udaraca."
	"Opet ga istukli."
	"Iza svega se neka dalja stvar nalazi, i to je tako ve~ito; tako se drvo nalazi iza ptice, kamen ispod zemlji{ta, Sunce iza Urta. Neka se iza na{ih napora na|u na{i napori."
	"Pravednik nije odustao. Opet je po{ao sa imanja u glavni grad."
	"Mogu li svi molioci biti saslu{ani? Ne mogu, jer svi vi~u uglas. Ko }e, dakle, biti saslu{an - da li oni koji najglasnije vi~u? Ne}e oni, jer svi vi~u glasno. Oni koji najdu`e vi~u bi}e saslu{ani i pravda }e biti ostvarena za njih."
	"Do{ao je u glavni grad i ulogorio se ispred samog ulaza u boravi{te Sedamnaesto~lane grupe, a onda je molio sve prolaznike da ga slu{aju. Posle dugog vremena pu{ten je da u|e u palatu, a tu su vlastodr{ci saslu{ali njegove `albe sa naklono{}u."
	"Ovako govori Sedamnaesto~lanka: od onih koji kradu sve oduzmite, jer ni{ta od onoga {to imaju nije njihovo."
	"Rekli su mu da se vrati na imanje i ka`e r|avim ljudima - u ime Sedamnaesto~lane grupe - da moraju oti}i odatle."
	"Kao {to je dobro dete prema svojoj majci, takav je gra|anin prema Ssedamnaesto~lanoj grupi."
	"Uradio je ta~no kako su mu kazali."
	"[ta je glup govor? Glup govor je vetar. U|e na u{i, a izi|e kroz usta. Niko ne treba da dobije vi{e od sto udaraca."
	"Rugali su mu se i mlatili ga."
	"Neka se iza na{ih napora na|u na{i napori."
	"Pravednik nije odustao. Vratio se jo{ jednom u glavni grad."
	"Gra|anin daje stanovni{tvu ono {to stanovni{tvu treba da pripadne. A {ta treba da pripadne stanovni{tvu? Sve."
	"Bio je veoma umoran. Ode}a mu je bila u dronjcima, a cipele izno{ene. Nije imao hrane nimalo, niti ma {ta za trampu."
	"Bolje je biti pravedan nego biti dobra srca, ali samo dobre sudije mogu biti pravedne; neka oni koji ne mogu biti pravedni budu dobrog srca."
	"U glavnom gradu je `iveo od pro{nje."
	Na tom mestu ne odoleh `elji da prekinem pri~u. Rekoh Foili da je, po mom mi{ljenju, divno {to ona tako dobro razume {ta ovaj Ascijanac, svakom od tih standardnih izreka, ho}e stvarno da ka`e u sklopu te njegove pri~e, ali da ne razumem kako ona to posti`e - otkud je, na primer, znala da ona izreka o dobroti i pravednosti zna~i da je glavni junak pri~e postao prosjak.
	"Pa, zamisli da je neko drugi - Melito, mo`da - pri~ao pri~u i u sred pri~anja pru`io {aku i po~eo da moli za dobrotu. Ti bi znao {ta time ho}e da ka`e, zar ne?"
	Saglasih se da bih znao.
	"Isti primer je i ovde. Mi ponekad na|emo ascijanske vojnike koji su odve} gladni ili bolesni da odr`e korak sa ostalima, a oni, kad shvate da ih ne}emo ubiti, po~nu da pri~aju ovo o dobroti i pravdi. Na ascijanskom jeziku, dakako. To su re~enice koje ascijanski prosjaci ka`u."
	"Oni koji najdu`e vi~u bi}e saslu{ani i pravda }e biti ostvarena za njih."
	"Ovog puta je morao dobro da se na~eka dok ga ne primi{e ponovo u palatu, ali najzad ga pusti{e unutra i saslu{a{e ono {to je imao da ka`e."
	"Oni koji ne `ele da slu`e narodu slu`i}e narodu."
	"Rekli su da }e strpati one r|ave u zatvor."
	"Neka bude ~iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju ~istu postelju."
	"Vratio se ku}i."
	"Niko ne treba da dobije vi{e od sto udaraca."
	"I jo{ jednom ga izlemeta{e."
	"Neka se iza na{ih napora na|u na{i napori."
	"Samo, on nije odustao. Opet je po{ao u glavni grad da se `ali."
	"Oni koji se bore za narod imaju hiljadu srca. Oni koji se bore protiv njih, nemaju nijedno srce."
	"E sad se r|avi upla{i{e."
	"Neka se niko ne protivi odlukama Sedamnaesto~lane grupe."
	"Rekli su sebi: 'Ovaj je i{ao u palatu nekoliko puta i mora biti da je tamo svaki put rekao vladaocima da nismo poslu{ali njihove ranije zapovesti. Zna~i, sad }e oni sigurno poslati vojnike da nas pobiju.'"
	"Ako im rane budu na le|ima, ko }e im krv ustavljati?"
	"R|avi su pobegli."
	"Gde su oni koji su se u pro{losti protivili odlukama Sedamnaesto~lane grupe?"
	"Vi{e nikada nisu vi|eni."
	"Neka bude ~iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju ~istu postelju. Onda }e, dok rade, pevati, a rad }e im biti lak. Onda }e, dok `anju, pevati, a te`ina onog {to po`anju bi}e velika."
	"Pravednik se vratio ku}i, pa je od tad navek `iveo sre}no."
	Svi su pljeskali ovoj pri~i, podstaknuti i samom pri~om i mudro{}u ascijanskog zarobljenika i prilikom koju smo dobili da bacimo jedan pogled na `ivot u Asciji, a ponajvi{e, rekao bih, ugla|eno{}u i duhovito{}u Foilinog prevoda.
	Nemam na~ina da znam da li ti, koji }e{ na kraju ovo svedo~anstvo ~itati, voli{ ili ne voli{ pri~e. Ako ih ne voli{, to zna~i da si, nesumnjivo, prethodnih nekoliko strana prelistao bez pa`nje. Ja priznajem da ih silno volim. Uistinu, meni se ~ini da od svih dobrih stvari na svetu jedine za koje ~ove~anstvo mo`e tvrditi da ih je upravo ono samo stvorilo jesu pri~e i muzika; sve ostalo, lepotu, milosrdnost, san, ~istu vodu i toplu hranu (kako bi to taj Ascijanac rekao) stvorio je Inkreator. Pri~e su, dakle, zaista sitnice u sklopu Vaseljene, ali te{ko je ne voleti najvi{e ba{ ono {to je na{e sopstveno - bar je meni te{ko da to ne volim.
	Imam ose}aj da sam iz ove pri~e, mada je bila najkra}a i najjednostavnija od svih koje sam u ovu knjigu ubele`io, nau~io nekoliko stvari koje imaju izvestan zna~aj. Kao prvo, uvideo sam do koje se mere na{ govor, za koji zami{ljamo da ga u ustima stvaramo sve`eg i novog, sastoji od unapred ustaljenih izreka. Sticao se utisak da Ascijanac govori isklju~ivo re~enice napamet nau~ene, iako mi nijednu od njih nismo, dok je on nije prvi put upotrebio, nikada ranije ~uli. ^inilo se da Foila govori ba{ kao ma koja obi~na `ena i da me je neko pitao koristi li ona takve uhodane re~enice, ja bih rekao da ne koristi - a ipak, koliko je puta bilo mogu}e predvideti zavr{etke njenih re~enica na osnovu po~etaka.
	Drugo, saznao sam koliko je te{ko odstraniti `elju da se ostavi utisak. Stanovnici Ascije bili su prinu|eni da govore isklju~ivo glasom svog gospodara; ali oni su od toga na~inili jedan novi jezik i ja, kad sam saslu{ao Ascijan~evu pri~u, vi{e nisam sumnjao u to da mogu iskazati {ta god za`ele.
	I, tre}e, jo{ jednom sam uvideo koliko je pri~anje ma koje pri~e mnogostrana stvar. Nijedna, svakako, ne bi mogla biti jednostavnija od Ascijan~eve, ali kakvo je bilo njeno zna~enje? Da li joj je cilj bio da uzdi`e slavu Sedamnaesto~lane grupe? Sam strah od njihovog imena potukao je sasvim zlotvore. Da li je namera bila da se izrekne osuda te grupe? ^lanovi te grupe saslu{ali su `albe jednoga pravednika, ali ipak za njega nisu u~inili ni{ta osim {to su mu davali svoju govornu podr{ku. Nikakvog nagove{taja u pri~i nije bilo da bi oni ikada u~inili i{ta vi{e.
	Ali one stvari koje sam najvi{e `eleo da doznam dok sam slu{ao Ascijanca i Foilu nisam doznao. Koja je pobuda nju navela da dopusti Ascijancu u~e{}e u takmi~enju? ^ista svojevoljnost? Gledaju}i njene nasmejane o~i, u to sam mogao lako poverovati. Da li ju je on zapravo privla~io? To mi je sigurno bilo te`e poverovati, ali svakako nije bilo nemogu}e. Ko nije vi|ao slu~ajeve da je pojedinim `enama izuzetno privla~an onaj mu{karac koji ba{ nijednu privla~nu osobinu nema? Ona je, o~igledno, imala mnogo dodira sa Ascijancima, a on o~igledno nije bio obi~an vojnik, jer su ga njegovi nau~ili na{em jeziku. Da li se nadala da }e iz njega izvu}i neku tajnu?
	A {ta je s njim? Melito i Holvard su jedan drugoga optu`ivali za pripovedanje sa skrivenim namerama. Da li je i on, pri~aju}i, imao neke skrivene namere? Ako jeste, mora biti da je hteo da ka`e Foili - i nama ostalima - da nikada ne}e odustati.
	
	12. VINOK
	Te ve~eri do|e mi jo{ jedan posetilac: jedan od mu{kih robova obrijane glave. Ja sam do tada sedeo na svom krevetu i poku{avao da pri~am sa Ascijancem, a ovaj rob sede pored mene. "Se}a{ li se mene, liktore?" upita on. "Zovem se Vinok."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Ja sam te okupao i pobrinuo se oko tebe one prve no}i kad si stigao", re~e mi on. "^ekao sam, evo, da se dovoljno oporavi{, pa da popri~amo. Do{ao bih jo{ pro{le no}i, ali ti si se bio ve} zadubio u razgovor sa jednom od na{ih postulantkinja."
	Zapitah ga o ~emu `eli da pri~a sa mnom.
	"Malo~as te nazvah liktorom, a ti to ne pore~e. Da li si zaista liktor? One no}i bio si odeven kao liktor."
	"Bio sam liktor", rekoh mu. "Ono je jedina ode}a koju posedujem."
	"Ali vi{e nisi liktor?"
	Odmahnuh glavom. "Do{ao sam na sever da bih stupio u vojsku."
	"Aha", re~e on. Na trenutak skloni pogled sa mene.
	"Sigurno ima i drugih koji to rade."
	"Ima, nekolicina takvih se na|e. Ve}ina se u~lani, ili bude naterana da se u~lani, na jugu. Poneko doputuje na sever, kao ti, u `elji da stupi u neku odre|enu jedinicu, gde mu se ve} nalazi neki prijatelj ili ro|ak. Vojni~ki `ivot..."
	Sa~ekao sam da nastavi.
	"Veoma je sli~an robovskom, rekao bih. Ja nikad nisam bio vojnik, ali sam sa mnogim vojnicima razgovarao."
	"Zar je tvoj `ivot tako jadan? A ja bih o~ekivao da Pelerinke budu blage gospodarice. Da li te biju?"
	Na ovo se nasme{io, pa se okrenuo tako da sam mu video le|a. "Bio si liktor. [ta misli{ o mojim o`iljcima?"
	U svetlosti koja je popu{tala ja sam ih jedva video. Pre{ao sam prstima preko njih. "Mislim samo to da su veoma stari i da su na~injeni bi~em", rekoh.
	"Stekao sam ih pre nego {to sam napunio dvadeset godina, a sad mi je blizu pedeset. Napravio ih je jedan ~ovek u crnoj ode}i nalik na tvoju. Jesi li dugo bio liktor?"
	"Ne, nisam dugo."
	"Onda ne zna{ mnogo o tom poslu?"
	"Znam dovoljno da ga obavljam."
	"I to je sve? ^ovek koji me je bi~evao rekao je da pripada esnafu mu~itelja. Pomislih da si mo`da i ti ~uo za taj esnaf."
	"Jesam."
	"Jesu li oni ne{to stvarno? Neki mi reko{e da je ta gilda izumrla odavno, ali to nije kazao ovaj koji me je bi~evao."
	Rekoh mu: "Oni, koliko je meni poznato, i sad postoje. Da li se kojim slu~ajem se}a{ imena tog mu~itelja koji te je {ibao?"
	"Sebe je nazivao imenom 'kalfa Palaemon'... a, zna{ ga!"
	"Da. Bio mi je nastavnik neko vreme. Sada je starac."
	"Zna~i, jo{ je `iv? Ho}u li ga ikad vi{e videti?"
	"Ne verujem."
	"Voleo bih da ga vidim. Mo`da jednog dana i ho}u. Inkreator, ipak, ure|uje sve. Vi momci `ivite raspojasano - znam da sam ja tako `iveo kad sam bio tvojih godina. Da li si ve} saznao da on oblikuje sve {to mi ~inimo?"
	"Mo`da."
	"Veruj mi, to je tako. Video sam mnogo vi{e nego ti. A po{to je tako, postoji mogu}nost da ja vi{e nikada kalfu Palaemona videti ne}u i da si ti ovde doveden da bude{ moj glasnik."
	Upravo u tom trenutku kad sam o~ekivao da mi on saop{ti tu svoju poruku, kakva god bila, on za}uta. Oni pacijenti koji su Ascijan~evu pri~u slu{ali onako pomno sada su razgovarali izme|u sebe; ali negde u hrpi zaprljanog posu|a koju je ovaj stari rob nakupio jedna posuda se pomakla uz vrlo tihi zveckaj i ja sam to ~uo.
	"A {ta zna{ o zakonima ropstva?" upita me on najzad. "Mislim, o na~inima kako, po zakonu, neki mu{karac ili neka `ena mogu postati robovi?"
	"Vrlo malo", rekoh. "Jedan moj prijatelj" (mislio sam na zelenog ~oveka) "bio je nazivan robom, ali to je bio samo jedan stranac koji nije imao sre}e i koji je pao u {ake nekim bezose}ajnim ljudima. Znao sam da to nije bilo po zakonu."
	Klimnuo je glavom. "Je li on bio tamne ko`e?"
	"Pa, moglo bi se tako re}i."
	"U vrlo starim vremenima, koliko sam ja ~uo, ropstvo je bilo zasnovano na boji ko`e. [to je tamnije puti ~ovek bio, utoliko vi{e su ga ~inili robom. U ovo je te{ko poverovati, znam. Ali mi smo u Redu imali jednu {atlenu koja je mnogo znala o istoriji i ona mi je to rekla. Ona je bila `ena od istine."
	"To je, nesumnjivo, nastalo zbog toga {to robovi ~esto moraju da obavljaju te{ke poslove na Suncu", primetih. "Mnogi obi~aji iz pro{losti izgledaju nam danas kao puki }efovi."
	Na ovo se mal~ice naljutio. "Veruj meni, mladi ~ove~e, `iveo sam i u starim danima i u ovim novim i znam mnogo bolje nego ti {ta je bilo bolje."
	"Tako je i majstor Palaemon govorio."
	Kao {to sam se i nadao da }e biti, ova primedba ga je vratila na njegovu glavnu temu razgovora. "^ovek na samo tri na~ina mo`e postati rob", re~e on. "Kod `ena je to druga~ije, postoji i brak i tako dalje. Ako mu{karca dovedu iz stranih zemalja kao roba u Komonvelt, on postaje rob, a vlasnik koji ga je doveo ovamo mo`e ga i prodati ako ho}e. To je prvi na~in. Ratni zarobljenici, kao ovaj Ascijanac ovde, robovi su autarha, koji je gospodar gospodarima i rob robovima. Autarh mo`e da ih proda ako ho}e. To ~esto i ~ini, a po{to od ve}ine tih Ascijanaca ne mo`e{ imati nikakve koristi osim da ih upotrebi{ za neki te`ak trud, ~esto se vi|aju kao vesla~i, na gornjim rekama. To je drugi na~in. A tre}i je da mu{karac mo`e da proda sebe nekome i od tada mu slu`i, jer slobodan ~ovek je gospodar sopstvenog tela - on je ve}, da tako ka`emo, rob samome sebi."
	"Mu~itelji retko vi|aju robove", rekoh. "A i za{to bi, kad roba mo`e tu}i i gazda?"
	"Ja tad nisam bio rob. To je deo onog {to sam mislio da pitam kalfu Palaemona. Bio sam samo momak uhva}en u kra|i. Kalfa Palaemon je do{ao da razgovara sa mnom tog jutra kad sam bio na redu da budem bi~evan. Ja sam mislio da je on do{ao iz dobrote, me|utim tad mi je rekao da pripada esnafu mu~itelja."
	"Mi uvek, ako mo`emo, pripremimo klijenta", rekoh.
	"Rekao mi je da ne treba da se trudim da ne jau~em - ne boli toliko mnogo, kazao mi je on, ako se prodernja{ upravo u trenutku kad se korba~ spu{ta. Obe}ao mi je da ne}e zadati nijedan udarac preko onog broja koji je sudija odredio i dodao je da, prema tome, mogu i da brojim udarce, pa }u znati kad je kraj blizu. Rekao je i to da ne}e udarati ja~e nego {to mora, a mora da raseca ko`u, i da ne}e polomiti nijednu kost."
	Klimnuh glavom.
	"Onda sam ga zapitao da li bi mi u~inio jednu uslugu, a on re~e da ho}e ako je u mogu}nosti. @eleo sam da on, posle, do|e jo{ jednom i da opet razgovara sa mnom, a on re~e da }e nastojati da do|e kad se budem malo oporavio. Onda je u{ao kalu|er da o~ita molitvu. Vezali su me za jedan direk, tako da su mi {ake bile iznad glave, a obave{tenje o mojoj krivici su priboli u drvo, iznad {aka. Verovatno si ti to obavio mnogo puta."
	"Dovoljan broj puta", rekoh.
	"Ne verujem da je u postupanju sa mnom bilo ikakvih razlika. O`iljke imam i danas, ali su, kao {to ka`e{, slabo vidljivi. Video sam mnoge ljude sa gorim o`iljcima. Apsand`ije me odvuko{e natrag do moje }elije, kao {to obi~aji zahtevaju, mada sam, ~ini mi se, mogao i sam da hodam. Ne boli to kao kad ti odseku ruku ili nogu. Ovde sam pomogao hirurzima da odseku mnogo toga."
	"Jesi li tada bio mr{av?" upitah ga.
	"Veoma mr{av. Mislim da si mogao da izbroji{ svako pojedino moje rebro."
	"E, to ti je znatno pomoglo. Bi~ duboko zaseca u le|a debelog ~oveka, a onda on krvari kao svinja. Narod govori da kazne koje trgovci dobijaju za varanje na meri i sli~ne prestupe nisu dovoljne, ali oni koji tako govore ne znaju koliko taj trgovac strada kad je ka`njen."
	Vinok na ovo klimnu glavom. "Slede}eg dana ose}ao sam se maltene isto onako sna`an kao i pre bi~evanja, a kalfa Palaemon je do{ao, kao {to je i obe}ao. Ispri~ao sam mu kako stvari stoje sa mnom - kako `ivim i tome sli~no - i postavio mu i poneko pitanje o njemu. Pretpostavljam da ti mo`e izgledati nenormalno da neko tako pri~a sa ~ovekom koji ga je izbi~evao?"
	"Ne. Mnogo puta sam slu{ao o sli~nim stvarima."
	"Rekao mi je da je u~inio ne{to protiv svoje gilde. Nije mi hteo re}i {ta, ali zbog toga {to je u~inio bio je prognan na neko vreme. Kazao mi je kakva su njegova ose}anja zbog toga i koliko je usamljen. Rekao je da se trudio da pobolj{a svoje raspolo`enje na taj na~in {to je razmi{ljao o `ivotu drugih ljudi i {to je sebi ukazivao da ni oni, kao ni on, nisu ni u jednom esnafu. Me|utim zbog toga ih je samo `alio, a uskoro je po~eo da sa`aljeva i sebe. Rekao mi je da ako `elim da budem sre}an i da ne prolazim ponovo kroz ovu vrstu stradanja, treba da na|em sebi nekakvo bratstvo i u~lanim se."
	"Da?" rekoh.
	"I ja sam odlu~io da ga poslu{am. Kad sam pu{ten na slobodu, razgovarao sam sa majstorima mnogih esnafa, u po~etku izbirljivo, a kasnije sam pri~ao sa svima za koje sam mislio da bi me mogli primiti, sa kasapima i sve}arima na primer. Niko od njih nije hteo da uzme {egrta tako starog kao {to sam ja bio, niti {egrta koji nema da plati za {kolovanje, niti {egrta sa lo{im karakterom - kako je koji video moja le|a, tako je dolazio do zaklju~ka da sam izaziva~ nevolja."
	"Pomislio sam", nastavi on, "da potpi{em obavezu da radim na la|i, ili da stupim u vojsku; od tada pa do sad mnogo puta sam po`eleo da sam jedan od ta dva izbora prihvatio, mada bih, da jesam, sad mo`da `eleo da nisam, ili mo`da ne bih bio ni `iv, pa ne bih mogao ni{ta `eleti. Onda mi, ne znam za{to, pade na pamet da se pridru`im nekom religijskom redu. Popri~ao sam sa gomilom takvih i dva reda su prihvatila da me prime, iako sam im rekao da nemam novac i pokazao le|a. Me|utim, {to sam vi{e slu{ao o njihovom na~inu `ivota unutra, sve mi se manje ~inilo da mogu to prihvatiti. Ja sam se ~esto napijao, a i devojke sam mnogo voleo, pa nisam stvarno `eleo da se menjam. Onda sam, jednog dana, stoje}i i besposli~e}i na nekom uglu, video jednog ~oveka za koga sam pretpostavio da pripada nekom redu s kojim jo{ nisam razgovarao. Moj plan je tada ve} bio da potpi{em obavezu za rad na jednom, odre|enom, brodu, ali do isplovljavanja tog broda ostalo je jo{ skoro nedelju dana, a neki mornar mi je rekao da veliki deo najte`ih poslova mora da se uradi ba{ kad su te pripreme, te da }u mo}i da ih izbegnem ako sa~ekam do trenutka kad la|a bude manje-vi{e spremna da digne sidro. To je, sve skupa, bila lagarija, ali ja to tada nisam znao. Nego, po|em ja za tim ~ovekom koga sam spazio, a koji je, vidi{, bio izi{ao da nakupuje povr}e, pa mu pri|em i pitam ga o njegovom redu. Na to mi on re~e da je rob Pelerinki i da je to isto kao da je u~lanjen u neki red, samo bolje. ^ovek mo`e i da pijucne malo i niko mu ne}e zameriti, pod uslovom da bude trezan kad pristupi svom radu. Mo`e i da legne sa devojkama, a ima i dobre prilike jer devojke misle da su ti robovi nekakvi sveti ljudi, a Red putuje svuda. Zapitah ga da li bi, po njegovom mi{ljenju, oni prihvatili mene i rekoh da ne mogu poverovati da je `ivot tako dobar kao {to on to prikazuje. On re~e da je siguran da bi me primili i da, iako ne mo`e na licu mesta dokazati ono o devojkama, mo`e dokazati svoju tvrdnju o pi}u: se{}emo i zajedni~ki popiti bocu crvenog. Oti{li smo u jednu tavernu pokraj pijace i seli, a on je obe}ano ispunio. Ispri~ao mi je da njihov `ivot prili~no li~i na mornarski, jer najbolja stvar u mornarskom `ivotu je ta {to vidi{ razna mesta, a to posti`u i oni. Li~i i na vojni~ki `ivot, jer oni nose oru`je kad Red putuje kroz divljinu. Povrh svega, jo{ ti i plate da potpi{e{. U redovima stvari idu ovako: ko god pola`e zakletvu, daje i prilog. Posle ako odlu~i da istupi, vrate mu deo tih para koje je dao, u zavisnosti od toga koliko dugo je ostao. Za nas, robove, objasnio mi je, stvar ide sasvim suprotno. Rob biva pla}en onog trenutka kad potpisuje. Posle ako ho}e da ode, mora da kupi sebi pravo na istupanje, me|utim ako ostaje, zadr`ava sve pare. Imao sam majku i znao sam, iako nikad nisam i{ao da je posetim, da ona nema nijedan aes. Dok sam premi{ljao o tim religijskim redovima, postao sam i ja ne{to religiozniji i nije mi bilo jasno kako bih obavljao misiju za Inkreatora ako bi mi stalno bila na umu. Potpisao sam taj papir - a Goslin, rob koji me je doveo, dobio je nagradu za to, naravno - i odneo sam pare mojoj majci."
	Rekoh: "To je sigurno donelo sre}u i njoj i tebi."
	"Mislila je da je to nekakav trik, ali ja sam joj pare ipak ostavio. Naravno da sam morao odmah nazad u Red, koji je bio uputio nekog da ide sa mnom. I evo, trideset godina tu provedoh."
	"Pretpostavljam da ti treba za to ~estitati."
	"Ne znam. Bio je to te`ak `ivot, ali svi `ivoti su te{ki, koliko sam ih ja sagledao."
	"I ja", rekoh mu. Istinu govore}i, ve} me je hvatao dreme`, pa sam pri`eljkivao da on ode. "Hvala ti {to si mi ispri~ao svoju pri~u. Na{ao sam da je vrlo zanimljiva."
	"@elim ne{to da te pitam", re~e on, "a ti da pita{, u moje ime, kalfu Palaemona ako ga opet vidi{."
	Klimnuo sam glavom i ~ekao.
	"Rekao si da bi o~ekivao da Pelerinke budu blage gospodarice i tu si, valjda, bio u pravu. Neke od njih su prema meni ispoljavale veliku dobrotu, a bi~evali me ovde nisu nijednom - ni{ta gore od nekoliko {amara nisam dobio. Ali trebalo bi da ti je poznato kako ovi to posti`u. Ako se neki rob ne pona{a dobro, oni ga prodaju, to je sve. Mo`da ne prati{ moju misao."
	"Mislim da ne pratim."
	"Mnogi se prodaju ovom redu ra~unaju}i, kao ja, da }e to biti lak `ivot pun pustolovina. A uglavnom i jeste tako, a, osim toga, prijatno je pomagati u le~enju bolesnih i ranjenih. Ali oni koji Pelerinkama nisu po volji budu prodati, a Pelerinke za takve robove dobiju daleko vi{e para nego {to su platile njima. Vidi{ sad u ~emu je stvar? Na taj na~in one ne moraju nikog da biju. Otprilike najcrnja kazna ti je ako dobije{ da riba{ klozete. Me|utim, ako ih ne zadovolji{, za~as te po{alju tamo odakle robove gone u okno rudnika. Ono {to sam tokom svih ovih godina `eleo da pitam kalfu Palaemona..." Vinok zastade, grickaju}i donju usnu. "On je bio mu~itelj, zar ne? Rekao je tako, a to si rekao i ti."
	"Da, bio je. I jo{ je."
	"Onda `elim da znam slede}e: da li mi je rekao ono {to mi je rekao da bi me stavio na muke? Ili mi je dao najbolji savet koji je mogao dati?" Vinok okrete glavu na drugu stranu da ne bih mogao videti izraz njegovog lica. "Ho}e{ li mu to pitanje postaviti, za mene? Onda }u te, mo`da, neki drugi put sresti opet."
	Rekoh: "Dao ti je najbolji savet {to je umeo, to sam siguran. Da si ostao onakav kakav si do tada bio, moglo se desiti da bude{, jo{ davno, smaknut, njegovom rukom ili rukom nekog drugog mu~itelja. Jesi li ikad gledao pogubljenje ~oveka? Ali mu~itelji nisu sveznalice."
	Vinok ustade. "Ni robovi to nisu. Hvala ti, mladi}u."
	Dotakoh ga po mi{ici ruke da bih ga zadr`ao jo{ jedan trenutak. "A mogu li sad ja tebe ne{to da pitam? Ja sam bio mu~itelj. Ako si se toliko godina pla{io da ti je majstor Palaemon ono kazao samo da bi ti zadavao bol, otkud zna{ da i ja nisam, ovog trenutka, u~inio isto?"
	"Znam po tome {to bi ti kazao suprotno", re~e mi on. "Laku no}, mladi}u."
	Neko vreme sam razmi{ljao o Vinokovim re~ima i o onome {to mu je kazao majstor Palaemon pre toliko godina. Bio je, dakle, i Palaemon lutalica tada, mo`da deset godina pre mog ro|enja. A ipak, vratio se u Citadelu da postane majstor esnafa. Prisetih se kako je Abdiesus (koga sam izneverio) `eleo da ja budem progla{en za majstora. Nema sumnje, taj zlo~in koji je majstor Palaemon po~inio, ma kakav da je bio, kasnije je prikrivalo celokupno bratstvo esnafa. I sad je Palaemon majstor, iako - kao {to sam celog `ivota prime}ivao, ali se zbog snage navike nisam toj pojavi ~udio - majstor Gerlous, mada je toliko mla|i, upravlja svim esnafskim poslovima. Napolju su se topli vetrovi severnog leta igrali me|u {atorskim konopcima; ali ja sam imao utisak da se opet penjem stepeni{tem kule matahina, {to }e re}i "kule maskiranih ljudi", i da ~ujem hladne vetrove kako pevaju me|u tornjevima Citadele.
	Najzad sam, u nadi da }u svoj um okrenuti ka stvarima manje bolnim, ustao, protegao se, pa od{etao do Foilinog le`aja. Bila je budna, pa sam neko vreme pri~ao s njom, a onda sam je pitao da li je ~as da presudim o pri~ama; ona, me|utim, re~e da }u morati da pri~ekam bar jo{ jedan dan.
	
	13. FOILINA PRI^A - ARMIGEROVA K]ER
	"Priliku su dobili i Holvard i Melito, pa ~ak i ovaj Ascijanac. Zar ne smatrate da treba i ja da je dobijem? Takmaca ima ~ak i onaj mu{karac koji se, misle}i da ga nema, udvara nekoj devojci; takmac mu je ona sama. Ona mo`e dati sebe njemu, ali mo`e se tako|e opredeliti da zadr`i sebe za sebe. On nju mora ubediti da }e biti sre}nija s njim nego sama; mu{karci ~esto uspevaju da ubede curice da je to istina, ali to ~esto nije istina. U ovom takmi~enju uze}u udela i ja i osvoji}u sebe za sebe ako mogu. Ako se udajem radi pri~a, zar da se udam za nekoga ko je lo{iji pri~alac od mene? Svaki od ove trojice ispri~ao je po jednu pripovest o svojoj zemlji. Tako }u i ja.
	Moja zemlja je zemlja dalekih obzorja, {irokog neba. To je zemlja trave i vetra i galopiraju}ih kopita. U leto vetar mo`e biti vru} kao dah pe}i, a kad se pampe zapale, linija dima se pru`a po stotinu liga u {irinu, a lavovi ja{u na na{oj stoci da bi pobegli i pritom izgledaju kao |avoli. Mu{karci u mojoj zemlji su hrabri kao bikovi, a `ene `estoke kao jastrebovi.
	Kad je moja baba bila mlada, postojala je u mojoj zemlji jedna vila toliko daleka da niko nikad nije tamo odlazio. Pripadala je jednom armigeru, feudalcu koji je slu`io vladaru Paskue. Posedi su bili bogati, a ku}a fina; volovi su morali celo jedno leto vu}i krovne grede da bi ih dovukli do tog gradili{ta. Zidovi bejahu, kao i kod svih ku}a u mojoj zemlji, napravljeni od zemlje, debeli tri koraka. Narod koji `ivi u {umovitim predelima ruga se takvim zidovima, ali oni su prohladni, lepo izgledaju kad se okre~e, a nesagorivi su. Zgrada je imala i kulu, i jednu {iroku banketsku dvoranu, i jednu skalameriju od konopaca, to~kova i kofa, pomo}u koje su dva konja-meri~ipa, hodaju}i ukrug, navodnjavala vrt na krovu.
	Taj armiger je bio neki galantan ~ovek, a njegova supruga divna `ena, ali od sve njihove dece samo jedno je `ivelo du`e od godinu dana. Devoj~ica je to bila i izrasla visoka, mrka kao {tavljena ko`a, ali ipak glatka kao ulje, sa kosom boje najble|eg vina, a o~ima mra~nim poput olujnuh oblaka. Ali vila gde su boravili bila je tako udaljena, da niko nije za tu devojku znao i niko nije dolazio da je potra`i. ^esto je jahala sama po celi dan, love}i sa svojim sokolom ili jurcaju}i za svojim pegastim lovnim ma~kama ako poteraju neku antilopu. Isto tako, ~esto je sedela sama u svojoj spava}oj sobi po ~itav dan, slu{aju}i pesmu {eve u kavezu i prelistavaju}i stare knjige koje je njena majka bila donela od ku}e.
	Najzad joj je otac zaklju~io da se mora udati, jer ve} joj se bli`ilo leto dvadeseto, posle koga bi je malo ko hteo. Onda je razaslao svoje sluge da otputuju do tri stotine liga u svakom pravcu, da vi~u o njenoj lepoti i da obe}avaju da }e posle njegove smrti njen mu` dobiti na upravljanje sve {to je bilo njegovo. Mnogi fini jaha~i su do{li, sa posrebrenim sedlima i koralom na jabukama dr`alja ma~eva. Ugostio ih je sve, a njegova k}er se, sa kosom prikupljenom pod mu{ki {e{ir i duga~kim no`em u mu{koj kaniji o pojasu, dru`ila s njima, glume}i da je jedan od njih, da bi mogla ~uti ko se hvali da je imao mnogo `ena i da bi mogla videti ko krade kad misli da ga niko ne vidi. Svake no}i odlazila je kod svog oca i govorila mu imena njihova, a posle njenog odlaska on ih je zvao i govorio im o kol~evima do kojih niko ne odlazi, gde ljudi, vezani sirovom gove|om ko`om, umiru na Suncu. Onda bi, ujutro, oni osedlali svoje konje i odjahali.
	Uskoro ostado{e samo trojica. Tada se armigerova k}er vi{e nije usu|ivala zalaziti me| njih, jer se pla{ila da }e je oni, sad kad su tako malobrojni, sigurno prepoznati. Oti{la je u svoju spava}u sobu i rasplela i i{~etkala kosu, skinula lova~ku ode}u i okupala se u miri{ljavoj vodi. Prstenje je stavila na prste i narukvice na ruke, {iroke obru~e od zlata na u{i namestila, a na glavu stavila onu tananu zlatnu dijademu koju armigerske k}eri imaju pravo nositi. Ukratko, u~inila je sve {to je znala da sebe ulep{a, a po{to je u srcu bila hrabra, mogu}e je da tada nigde nije bilo lep{e cure.
	Kad je bila obu~ena kako je htela, poslala je slu{kinju da pozove njenog oca i tu trojicu prosaca k njoj. 'A sad me gledajte', rekla je. 'Obru~ zlatni vidite iznad mog ~ela i manje obru~e koji mi vise sa u{iju. Ruke koje }e grliti jednoga od vas obgrljene su i same narukvicama, a na prstima imam obru~e jo{ manje - to mi je prstenje. Moj sandu~i} za nakit le`i otvoren pred vama i u njemu se vi{e nijedan prsten ne mo`e na}i; ali u ovoj sobi postoji jo{ jedan prsten - onaj koji ne nosim na sebi. Mo`e li ga jedan od vas trojice otkriti i doneti mi ga?'
	Njih trojica po~e{e zavirivati gore i dole, iza zidnih }ilima, ispod kreveta. Najzad najmla|i skide kavez {evin sa kuke i odnese ga do armigerove k}eri; a tu je, oko desne noge {evine, bio maju{ni zlatni prsten. 'A sad me slu{ajte', re~e ona. 'Bi}e mi mu` onaj ko mi opet poka`e ovu sme|u pti~icu.'
	To re~e, pa kavez otvori, gurnu ruku unutra, pa onda ode do prozora, {evu na prstu nose}i, i hitnu je kroz prozor. Na trenutak trojica prosaca ugleda{e svetlucanje tog zlatnog prsten~i}a na Suncu. [eva odlete u visine i najzad postade samo ta~kica u nebu.
	Prosci zatim pohita{e niz stepeni{te i kroz vrata, dovikuju}i da im se dovedu njihovi atovi, hitronogi prijatelji koji su ih ve} preneli preko tolikih liga prazne pampe. Nabaci{e sedla srmom operva`ena na le|a atovima i za manje od jednog trenutka odjaha{e sva trojica sa vidika armigera i njegove k}erke, ali i jedan drugome sa vidika, jer je jedan odjahao na sever prema d`unglama, jedan na istok ka planinama, a najmla|i na zapad ka nemirnome moru.
	Onaj {to se na sever zaputio sti`e posle nekoliko dana jahanja do reke prebrze da bi se preplivati mogla, pa pojaha njenom obalom, stalno oslu{kuju}i pesme ptica koje tamo `ivljahu, sve dok ne do|e do jednog gaza. A na gazu - ve} sedi, na sme|em destrijeru, jedan jaha~ u sme|oj ode}i. Lice maskirao sme|om maramom, a sme|i bejahu i njegov ogrta~, {e{ir, sva njegova ode}a; oko zglavka njegove sme|e desne ~izme bio je zlatni obru~.
	'Ka`i se ko si!' viknuo je prosac.
	Prilika u sme|em ni re~i odgovora ne dade.
	'Bio je me|u nama proscima jedan mladi ~ovek koji je nestao pretposlednjeg dana', re~e prosac, 'a ja mislim da si to bio ti. Na neki na~in si saznao za moje tragala~ko putovanje i sad bi hteo da me spre~i{. Mi~i mi se, dakle, s puta, ili }e{ mrtav ostati tu gde si sad.'
	To re~e, pa mamuznu svoga destrijera i tako ga u vodu nagna. Vodili su borbu na na~in kako to mu{karci u mojoj zemlji ~ine, dr`e}i ma~ u desnici, a duga~ki no` u levici ruci, i to je potrajalo neko vreme, jer je prosac bio jak i hrabar, a sme|i jaha~ hitar i se~ivu ve{t. Ali najzad ovaj drugi pade, a njegova krv po~e pomu}ivati vodu.
	'Ata ti ostavljam tvoga', viknu prosac, 'za slu~aj da ima{ dovoljno snage da se opet u sedlo popne{. Jer ja sam milosrdan ~ovek.' Onda odjaha.
	Onaj {to se ka gorama zaputio sti`e, tako|e posle nekoliko dana jahanja, do mosta one vrste kakvu gor{taci prave: bilo je to ne{to uzano, od konopca i bambusa, razapeto preko provalije kao pau~ina. Niko osim budala ne poku{ava da ja{e preko takvih krparija, pa zato on sjaha i povede svoga ata za uzde.
	Kad je po~injao prelazak, ~inilo mu se da je ~itav most prazan ispred njega, ali pre nego {to ~etvrtinu puta pre|e, na sredini se pojavi jedna prilika. Po obliku je znatno li~ila na ~oveka, ali boje u celosti sme|e, izuzev jednog seva beline; osim toga, oko sebe kao da je sklopila nekakva sme|a krila. Prilaze}i bli`e, drugi prosac vide zlatni obru~ oko zglavka jedne ~izme, a za ona sklopljena sme|a krila sad mu se u~ini da su samo ogrta~ sme|e boje.
	Onda iscrta prstima Znak ispred sebe da bi se za{titio od onih duhova koji su zaboravili svoga tvorca, pa viknu: 'Ka`i se ko si!'
	'Vidi{ me', odgovori mu prilika. 'Imenuj me istinito i tvoja `elja bi}e moja `elja.'
	'Ti si duh one {eve koju je armigerova }erka poslala', re~e drugi prosac. 'Mo`e se tvoj oblik menjati, ali te prsten odaje.'
	To ~uv{i, sme|a prilika pote`e ma~ i pru`i ga drugom proscu, dr{kom napred. 'Imenovao si me istinito', re~e. '[ta `eli{ da u~inim?'
	'Da se vrati{ sa mnom do armigerove ku}e', re~e prosac, 'da bih te mogao pokazati armigerovoj k}eri i tako nju zadobiti.'
	'Ja }u se rado sa tobom vratiti, ako je to ono {to `eli{', re~e sme|a prilika. 'Ali te upozoravam sada da ona, kada me vidi, ne}e u meni videti ono {to ti vidi{.'
	'Svejedno, hajde ti sa mnom', odgovori prosac, ne znaju}i {ta bi drugo rekao.
	Na takvim mostovima kakve planinci prave ~ovek se mo`e okrenuti bez mnogo te{ko}a, ali ~etvorono`noj `ivotinji to je gotovo nemogu}e. Zato bejahu prinu|eni da nastave ka drugoj strani, da bi se tamo prosac mogao okrenuti i po}i ka armigerovoj ku}i jo{ jednom. 'Kako je ovo dosadno', razmi{ljao je on hodaju}i po tom duga~kom mostu, 'ali i kako te{ko i opasno. Zar tu ne mo`e biti i neke koristi za mene?' Najzad se obrati prilici sme|e boje: 'Ja moram da prepe{a~im ovaj most, a onda da ga prepe{a~im jo{ jednom. Ali mora{ li to i ti? Za{to ne odleti{ na onu stranu da me tamo ~eka{?'
	Na ovo se sme|e obli~je nasmeja divnim tonovima pti~je pesme. 'Zar ne vide da mi je jedno krilo zavojem omotano? Odlepr{ao sam preblizu jednome od tvojih takmaca, a on me je ma~em zasekao.'
	'Zna~i, ne mo`e{ leteti daleko?' upita drugi prosac.
	'Zaista ne mogu. Dok si se ti pribli`avao ovom mostu, sedeo sam na sme|oj ogradi i odmarao se, a kad sam ~uo tvoj korak, jedva sam imao snage da malo zalepr{am i podignem se.'
	'A, tako', re~e drugi prosac i za}uta. U sebi je, me|utim, govorio: 'Ako bih ja presekao ovaj most, {evan bi opet morao uzeti oblik ptice - ali ne bi mogao leteti daleko, pa bih ga ja sigurno ubio. Onda bih ga mogao odneti natrag, pa bi ga armigerova k}i prepoznala.'
	Kad su dospeli do suprotne strane, on potap{a vrat svoga |ogata koga natera da se okrene, razmi{ljaju}i o tome da }e i |ogat poginuti, ali da je pogibija makar i najbolje takve `ivotinje mala cena ako se uporedi sa posedovanjem velikih krda. 'Po|i za nama', re~e sme|oj pojavi, pa povede svoga ata jo{ jednom na most, tako da su preko te bolne i vetrovite praznine i{li ovim redom: prvo on, pa za njim destrijer i najzad sme|a prilika. '@ivotinja }e se propinjati dok most bude padao', razmi{ljao je on, 'pa duh {evana ne}e mo}i da projuri mimo nje, zato }e morati ili da se vrati svome pti~jem obliku ili da pogine.' Njegovi su, vidite, planovi bili oblikovani verovanjima koja u mojoj zemlji postoje, u kojoj }e vam oni {to veruju u menja~e oblika re}i da takvi stvorovi, kad ih zarobi{, ne mogu vi{e - ba{ kao ni zarobljene misli - da se menjaju.
	Nadole krenu{e sve troje, po duga~koj lu~noj liniji toga mosta, pa onda nagore, drugom stranom krivine, do one kamenite ivice sa koje je drugi prosac na most i bio krenuo; a on, ~im na nju nogom stade, pote`e svoj ma~, o{tar koliko je njegovim trudom mogao nao{tren biti. Dva rukodr`a~a od konopca je taj most imao i dva kudeljna palamara za no{enje te`ine bambusove staze. Trebalo je prvo palamare da se~e, ali on je stra}io jedan trenutak na rukodr`a~e, a sme|a prilika se odostrag bacila u sedlo destrijera, zarila mamuze u bokove atu i na prosca jurnula, tako da ga at obori. Tako pogibe drugi prosac pod kopitima sopstvene jaha}e zveri.
	Onaj {to se ka moru zaputio, najmla|i, sti`e, tako|e posle nekoliko dana jahanja, do obale. Tamo, na pla`i, pokraj nemirnoga mora, srete nekog u sme|em ogrta~u, sa sme|im {e{irom i sme|om krpom preko nosa i o~iju i sa zlatnim obru~em oko zglavka jedne svoje sme|e ~izme.
	'Vidi{ me', re~e ta sme|a spodoba. 'Imenuj me istinito i tvoja `elja }e biti moja `elja.'
	'An|eo si', odvrati najmla|aniji prosac, 'poslat da me odvede do {eve koju tra`im.'
	To ~uv{i, sme|i an|eo pote`e ma~ i pru`i ga najmla|em proscu, dr{kom napred, govore}i: 'Imenovao si me istinito. [ta `eli{ da u~inim?'
	'Nikad ja ne}u poku{ati da ru{im `elje an|eoskog cara', odgovori najmla|i prosac. 'Po{to si poslat da me vodi{ do moje {eve, ~ini tako.'
	'I ho}u', re~e an|eo. 'Me|utim, `eli{ li ti da ide{ najkra}im putem? Ili najboljim?'
	Na to najmla|i prosac pomisli u sebi: 'Ovo mora biti neki trik. Nebeske sile stalno prekorevaju ljude zbog nestrpljenja, a i lako im je da to ~ine jer su besmrtne. Nesumnjivo najkra}i put vodi kroz u`ase podzemnih pe}ina, ili tako ne{to.' Zato on an|elu odgovori: 'Najboljim. Zar ne bi naru{ilo ~ast one kojom }u se o`eniti ako bih ijednim drugim putovao?'
	'Neki ka`u jedno, neki ka`u drugo', odgovori an|eo. 'A sad daj da se popnem na destrijera, iza tebe. Ima jedna dobra luka nedaleko odavde, a u njoj sam upravo prodao dva destrijera dobra poput tvog ili bolja. Proda}emo i tvoga, a i ovaj zlatan prsten koji nosim oko ~izme.'
	U luci u~ini{e kako je an|eo rekao i dobijenim novcem la|u kupi{e, ne veliku, ali zato brzu i zdravu, i unajmi{e trojicu mornara, znalaca svog posla, da la|om rukuju.
	Posle tri dana plovljenja, kad do|e i tre}a no}, najmla|eg prosca zahvati san onakav kakav mladi}i sanjaju. Bude}i se, dotakao je jastuk pokraj svoje glave i na{ao da je jastuk topao, a kad opet le`e da spava, oseti neki istan~ani miris - mogao je to, mo`da, biti miris onih cvetaju}ih trava koje `ene u mojoj zemlji su{e u prole}e da bi ih sebi u kose uplitale.
	Do jednog ostrva stigo{e na koje mu{karci nikada ne dolaze, a najmla|i prosac tu si|e, da tra`i svoju {evu. Ne na|e je, ali, u vreme umiranja dana, svu~e ode}u sa sebe da se rashladi u valovitom moru. Na tom mestu mu se, kad svetlost zvezda oja~a, pridru`i jo{ neko. Plivali su zajedno i zajedno le`ali na pla`i, pri~e kazuju}i.
	Jednog dana dok su virili preko pramca svoga brodi}a tra`e}i drugi (jer oni su ponekad trgovali, a i borili se pokatkad), nalete jak udar vetra i odnese an|elov {e{ir u svepro`diru}e more, a uskoro i sme|a krpa koja joj je lice dotad pokrivala ode da se {e{iru pridru`i.
	Najzad im je dodijalo nemiruju}e more, pa pomisli{e na moju zemlju gde lavovi ja{u na na{oj stoci u jesen kad gori trava i gde su mu{karci hrabri kao bikovi, a `ene `estoke kao jastrebovi. Svoju la|icu su bili nazvali '[eva', i sad '[eva' polete preko plavih voda, svakog jutra nabadaju}i crveno Sunce na svoju pram~anu gredu. U onoj istoj luci gde su je kupili sad je prodado{e, za trostruko ve}e pare, jer to je sad bila slavna la|a, pesmom i pri~om oven~ana; zapravo, ko god je do{ao u luku za~udio se kako je mala, jer bila je to ~vrsto gra|ena, sme|a la|ica ni dvanaest koraka duga~ka od pramca do krme. I svoj oplja~kani plen su prodali, a i dobra ste~ena trgovanjem. Ljudi zemlje moje zadr`avaju najbolje destrijere za sebe, da ih uzgajaju, ali od onih koje }e prodati najbolje dovode u tu luku, pa tu najmla|i prosac i an|eo kupi{e dobre jaha}e zveri i napuni{e svoje sedlene torbe dragim kamenovima i zlatom i krenu{e ka ku}i toga armigera koja je toliko udaljena da do nje nikad niko ne dolazi.
	U mnoge gu`ve su uletali uz put i mnogo puta okrvavili te ma~eve koji su ranije tako ~esto prani u o~i{}uju}em moru i brisani o jedreno platno ili o pesak. Ipak, najzad, stigo{e. Tu do~eka{e dobrodo{licom an|ela i armiger, koji je vikao, i armigerova supruga, koja je plakala, i cela posluga, koja je pri~ala. I tu an|eo zbaci svoju sme|u ode}u i opet postade ona ista armigerova k}er kao nekada.
	Veli~anstveno ven~anje su pripremali. U zemlji mojoj takve pripreme potraju mnogo dana, jer treba nanovo kopati jame za pe~enje mesa, treba klati stoku, treba poslati glasnike koji moraju danima da ja{u da bi pozvali goste koji tako|e moraju danima jahati. Tre}eg dana, dok su ~ekali, armigerova k}i uputi slu{kinju najmla|em proscu sa porukom: 'Moja gospodarica ne}e loviti danas. Umesto toga ona te poziva u svoju spava}u sobu da pri~ate o pro{lim vremenima, na moru i kopnu provedenim.'
	Najmla|i prosac se obu~e u najfiniju od one ode}e koju je bio kupio kad su se vratili u onu luku i uskoro se na|e pred vratima armigerove k}eri.
	Na|e je gde sedi na stolici pokraj prozora i prelistava jednu od onih starih knjiga koje je njena mati iz svoje ku}e bila donela i kako slu{a pesmu {eve u kavezu. Tom kavezu on pri|e i vide da {eva ima zlatni prsten~i} oko jedne noge. Onda, za~u|en, pogleda armigerovu k}er.
	'Zar ti nije an|eo, koga si na pla`i sreo, obe}ao da }e{ biti doveden do ove {eve?' re~e mu ona. 'I to najboljim putem? Ja svako jutro otvorim kavez ovog {evana i bacim ga napolje, u vetrove, da ve`ba svoja krila. Uskoro se on vrati u kavez, gde ga ~ekaju hrana, ~ista voda i bezbednost.'
	Neki ka`u da je ven~anje tog najmla|eg prosca i armigerove k}eri bilo najdi~nije ikad vi|eno u mojoj zemlji."
	
	14. MANEA
	Te no}i se mnogo pri~alo o Foilinoj pri~i i ovog puta sam ja bio taj koji je odlo`io izricanje ocene o pri~ama. Zapravo, u meni se bio za~eo neki u`as pred zadatkom su|enja, ostatak, mo`da, mog {kolovanja me|u mu~iteljima, koji svoje {egrte od detinjstva u~e da treba izvr{avati presude onih ljudi koji sudijsko zvanje dobiju (a mu~itelji to zvanje nikad ne dobijaju) od zvani~nika na{ega Komonvelta.
	Osim toga, jo{ jedna stvar je pritiskala moj um. Bio sam se nadao da }e nam ve~eru poslu`iti Ava, ali kad sam video da nije tako, ustao sam, obukao se u sopstvenu ode}u i klisnuo u zgu{njavaju}i mrak.
	Iznena|enje je bilo - i to veoma prijatno - kad sam otkrio da su mi noge opet sna`ne. Ve} nekoliko dana nisam imao groznicu, ali bio sam se navikao da sebe smatram bolesnim (ba{ kao {to sam, ranije, bio naviknut da sebe smatram zdravim), pa sam, bez roptanja, le`ao na uskoj postelji. Nema sumnje da postoje mnogi ljudi koji idu po svetu i rade svoj posao, ali ve} umiru i ne znaju to, dok su istovremeno mnogi od onih koji le`e po vasceli dan u krevetu zdraviji od onih koji im donose hranu i peru ih.
	Poku{ao sam da se prisetim, dok sam {etao krivudavim stazama izme|u {atora, kad sam se poslednji put osetio tako dobro. Ne u planinama, ni kod jezera - tegobe tamo pretrpljene umanjivale su znatno moju snagu, tako da sam na kraju podlegao groznici. Ne ni kad sam be`ao iz Traksa, jer su me tamo liktorske du`nosti bile iscrple. A ni pri stizanju u Traks; Dorkas i ja smo istrpeli oskudicu u bespu}ima, o{tru maltene kao ona koju }u kasnije trpeti sam u gorama. Pa ~ak ni kad sam u Ku}i Apsoluta boravio (razdoblje koje je sad izgledalo daleko kao vladavina Imarova), jer sam tad jo{ ose}ao posledice uzimanja alzabo-te~nosti i gutanja Teklinog mrtvog pam}enja.
	Najzad uvideh: ose}ao sam se sada isto onako dobro, kao onog se}anja vrednog jutra kad smo Agija i ja po{li u Botani~ku ba{tu, mog prvog jutra po izlasku iz Citadele. Tog sam jutra, iako to jo{ nisam znao, stekao Kand`u. Po prvi put se zapitah ne le`i li na njoj i prokletstvo, a ne samo blagoslov. Ili je, mo`da, u pitanju bilo samo to da su svi ovi protekli meseci bili potrebni da bih se potpuno oporavio od naknadnih dejstava onog lista averna koji se zario u mene uve~e tog istog dana. Izvadih Kand`u i zagledah se u njeno srebrnasto svetlucanje, a onda, di`u}i pogled, videh kako se `ari skerletna boja kapele Pelerinki.
	^uo sam njihovo ritmi~no napevanje i znao da }e jo{ dosta vremena prote}i dok kapela ne ostane prazna, ali ipak sam po{ao dalje i najzad se u{unjao kroz vrata i seo na jedno mesto u poslednjem redu. O liturgiji Pelerinki ne}u re}i ni{ta. Takve stvari nije uvek mogu}e dobro opisati, a i kad je mogu}e, nije ba{ sasvim u redu ~initi to. Esnaf zvani "Tragaoci za istinom i pokajanjem", kome sam nekada pripadao, ima svoje ceremonije, od kojih sam jednu i opisao podrobnije, na drugom mestu. Te se ceremonije, svakako, samo u tom jednom esnafu odr`avaju, pa je mogu}e i da su ceremonije Pelerinki jednako izuzetne, mada su nekada, mo`da, bile op{te prihva}ene.
	Ako }u, koliko je meni to mogu}e, govoriti kao posmatra~ bez predrasuda, re}i }u da su njihove lep{e od na{ih, ali manje teatralne, i zato, dugoro~no, mo`da manje dirljive. Kostimi u~esnica bili su drevni, u to sam siguran, i upe~atljivi. Napevi su imali neku ~udnu privla~nost koju nisam sreo kod druge muzike. Glavna svrha na{ih ceremonija bila je da utisnu ulogu na{eg esnafa u svest na{ih mla|ih ~lanova. Mogu}e je da su pelerinske ceremonije imale sli~nu svrhu. A ako nisu, onda im je namena bila da privuku posebnu pa`nju Svevide}eg, a da li im je to uspevalo, ne mogu re}i. Na kraju se pokazalo da ovaj red nije dobio nikakvu posebnu za{titu.
	Kad je ceremonija bila zavr{ena i kad su skerletno odevene sve{tenice krenule napolje u povorci jedna po jedna, pognuo sam glavu i po~eo glumiti da sam zadubljen u molitvu. Uvideh da se ta gluma vrlo lako pretvara u pravu molitvu. Ostadoh svestan svog kle~e}eg tela, ali samo kao sporednog tereta. Moj um se vinuo me|u zvezdane pustare, daleko od Urta i, uistinu, daleko od Urtovog arhipelaga svetova-ostrva, a meni se ~inilo da je ono ~emu se obra}am jo{ udaljenije - kao da sam stigao do zidina Vaseljene i sada kroz njih dovikivao ne{to onome koji ~eka napolju.
	"Dovikivao", rekoh, ali to je mo`da pogre{na re~. Zapravo sam {aputao, kao {to je Barnoh, u svoju ku}u zazidan, mogao, mo`da, {aputati kroz neku pukotinu eventualnom saose}ajnom prolazniku. Pri~ao sam {ta sam bio nekada, kad sam, u dronjavoj ko{ulji, gledao `ivotinje i ptice kroz uski prozor mauzoleja, a {ta sam postao. Govorio sam tako|e ne o Vodalusu i njegovoj borbi protiv autarha, nego o pobudama koje sam svojevremeno, nerazumno, Vodalusu pripisivao. Nisam se zavaravao pomi{lju da u sebi imam sposobnost da vodim milione ljudi. Zatra`io sam samo da se osposobim da vodim sebe; a dok sam to tra`io, u~ini mi se da gledam, vizijom svakog trena sve jasnijom, kroz pukotinu u Vaseljeni, u jednu novu Vaseljenu, okupanu zlatnom svetlo{}u, gde je moj slu{alac kle~ao da me ~uje. To {to je u po~etku izgledalo kao pukotina u svetu, {irilo se toliko da sam najzad mogao videti jedno lice i sklopljene ruke i jedan otvor, tunelu sli~an, koji je zalazio duboko u neku ljudsku glavu, za koju se neko vreme ~inilo da je ve}a nego Tifonova, od planine isklesana glava. To sam ja u svoje sopstveno uvo {aputao i ~im sam ovo shvatio, uleteo sam u njega kao p~ela i ustao.
	Nigde nikog; u vazduhu lebdi, sa tamjanom, ti{ina duboka koliko i najdublja koju sam ikada ~uo. Ispred mene se uzdizao oltar, skroman u pore|enju sa onim koji smo Agija i ja uni{tili, ali ipak divan, zahvaljuju}i svojim svetlostima, ~istoti linija, kao i plo~ama od sun~evog kamena i lapis lazulija.
	Sada sam po{ao napred i kleknuo pred oltar. Nije mi bio potreban nikakav u~enjak da mi objasni da time Teologumenon nije postao ni{ta bli`i. A ipak, ~inilo se da je bli`i i ja na|oh snagu - poslednji put - da izvadim Kand`u; bio sam se pla{io da to ne}u mo}i. Grade}i slogove samo u svom umu, rekoh: "Preneo sam te preko mnogih planina, preko reka i pampi. Dala si Tekli `ivot u meni. Dala si mi Dorkas, vratila si Jonasa ovom svetu. Svakako nemam nijednu `albu na tebe, mada se ti sigurno mo`e{ u mnogo kom pogledu po`aliti na mene. Jedan prekor ne}u zaslu`iti. Ne}e biti re~eno da nisam u~inio najvi{e {to sam mogao da popravim {tetu koju sam na~inio."
	Znao sam da }e Kand`a biti prilikom ~i{}enja uklonjena ako je otvoreno stavim na oltar. Popeo sam se na platformu i po~eo pregledati stvari na njoj, tra`e}i neko bezbedno i trajno skrovi{te; kona~no sam primetio da je sam oltarski kamen pri~vr{}en sa donje strane pomo}u ~etiri hvataljke koje sasvim sigurno nisu otka~injane jo{ od dana kad je ovaj oltar napravljen, a svi su izgledi bili da }e takav raspored ostati sve dok oltar tu bude stajao. Imam sna`ne {ake, pa sam uspeo da otka~im te hvataljke, iako bi to, ~ini mi se, malo kom ~oveku uspelo. Ispod kamena izvesna koli~ina drveta bila je dletom iskopana i uklonjena da bi kamen bio oslonjen samo svojim ivicama, te da se ne bi ljuljao - okolnost povoljnija nego {to sam se smeo i nadati da }e biti. Jonasovim brija~em izrezao sam kvadrati} tkanine iz svoga, sada dronjavog, esnafskog ogrta~a. U to sam zavio Kand`u, onda je polo`io pod kamen, pa ponovo pritegao hvataljke i pri tome, napre`u}i se da obezbedim da se one ne mogu slu~ajno otka~iti, okrvavio prste.
	Polaze}i sa oltara ose}ao sam duboku tugu, ali ni pola puta do izlaza iz kapele ne prevalih, a zahvati me silna radost. Teret `ivota i smrti bio je podignut sa mene. Sad sam opet bio samo ~ovek, i to me je dovelo do delirijuma odu{evljenja. Osetih se isto onako kao {to sam se, kao dete, ose}ao kad dugim ~asovima kod majstora Malrubiusa do|e kraj i kad dobijem slobodu da se igram ili da se ispentram preko razru{enog tvr|avskog zida i u|em u na{ mrtvograd da tamo jurcam izme|u stabala i mauzoleja. Osramo}en sam bio, izgnan i bezdoman, bez prijatelja i bez novca, a upravo sam se odrekao i najvrednijeg predmeta na ~itavome svetu, predmeta koji je, mo`da, na ~itavome svetu bio i jedini sa ikakvom vredno{}u. Pa ipak, znao sam da }e sve biti dobro. Srozao sam se dole, do dna postojanja, opipao ga {akama, saznao da to dno postoji i da se od te ta~ke, pa na dalje, mogu samo uzdizati. Zakovitlao sam svoj ogrta~ oko sebe kao kad sam bio glumac, jer mi je bilo jasno da jesam glumac a ne mu~itelj, iako sam mu~itelj nekad bio. Sko~io sam u vazduh, onda po~eo da skaku}em kao jarac po planinskoj strani, jer znadoh da jesam dete, a da onaj ko nije dete nije ni ~ovek.
	Prohladni vazduh napolju kao da je izri~ito za mene bio napravljen: deo nekog novog postanja, a ne pradavne atmosfere Urta. Kupao sam se tada u njemu, prvo {ire}i svoj ogrta~, onda di`u}i ruke ka zvezdama i pune}i plu}a kao {to ih puni onaj koji je malo~as izbegao da se ugu{i u fluidima poro|aja.
	Sve ovo je potrajalo manje vremena nego {to je potrebno da se opi{e i ja sam ve} namislio da krenem nazad, ka onom lazaretskom {atoru iz koga sam do{ao, kad postadoh svestan jedne nepomi~ne prilike koja me je gledala iz senki jednog drugog, ne mnogo udaljenog {atora. Jo{ od dana kad smo onaj de~ak i ja pobegli od slepog, tragaju}eg stvorenja koje je uni{tilo selo magi~ara, pla{io sam se da bi me neko od Hetorovih slugu mogao opet na}i. Htedoh se dati u beg, ali ta prilika iskora~i u mese~inu i ja videh da je to samo jedna Pelerinka.
	"^ekaj", re~e ona. Zatim, prilaze}i bli`e, dodade: "Bojim se da sam te upla{ila."
	Njeno lice bilo je glatki oval koji je izgledao maltene bespolno. Imao sam utisak da je mlada, mada ne onako mlada kao Ava, i da je za dobre dve glave vi{a - prava egzultantkinja, visoka kao {to Tekla beja{e.
	Rekoh: "Kad je ~ovek dugo `iveo sa opasno{}u..."
	"Razumem. Ja o ratu ne znam ni{ta, ali mnogo znam o mu{karcima i `enama koji su rat gledali."
	"I kako ti sada mogu poslu`iti, {atleno?"
	"Prvo moram znati da li ti je dobro. Reci - kako se ose}a{?"
	"Da, dobro mi je", uzvratih. "Sutra }u oti}i odavde."
	"Zna~i u kapelu si oti{ao da se zahvali{ za oporavak."
	Oklevao sam. "Imao sam mnogo {ta da ka`em, {atleno. Zahvalnost za oporavak je, zaista, bila deo toga."
	"Mogu li pro{etati s tobom?"
	"Svakako, {atleno."
	^uo sam od nekoga misao da visoka `ena izgleda vi{a od ma kog mu{karca, i to mo`e biti istina. Ova `ena je visinom bila daleko manja od Boldandersa, pa ipak, dok sam hodao uz nju, ose}ao sam se maltene kao kepec. Prisetih se, tako|e, kako se Tekla naginjala preko mene dok smo se grlili i kako sam joj ljubio grudi.
	Kad pre|osmo dvadesetak koraka, Pelerinka re~e: "Dobro hoda{. Noge su ti duga~ke, a rekla bih i da su prevalile mnogo liga. Nisi iz konji~kih odreda?"
	"Jahao jesam, pomalo, ali ne sa konji~kim odredima. Pe{ice sam pre{ao preko planina, ako to pita{, {atleno."
	"To je dobro, jer za tebe nemam jaha}u `ivotinju. Ali ne verujem da sam ti se predstavila. Ja sam Manea, gospodarica na{ih isku{enica. Na{a domnicela je odsutna, pa zato, u ovom trenutku, ja upravljam na{im ljudstvom ovde."
	"Ja sam Severijan iz Nesusa, lutalica. @eleo bih da imam hiljadu hrisosa da ih prilo`im kao pomo} za nastavljanje va{eg plemenitog posla, ali jedino ti mogu zahvaliti za dobrotu koju ovde dobih."
	"Kad sam pomenula jaha}u `ivotinju, Severijane, nisam mislila ni da ti je prodajem, ni da ti je poklonim u nadi da tako zadobijem tvoju zahvalnost. Ako nemamo tvoju zahvalnost ve} sad, ne}emo je ni ste}i."
	"Imate je", rekoh joj, "kao {to sam i rekao. I, kao {to sam tako|e kazao, ne nameravam da se dugo zadr`avam ovde i time se va{oj dobroti name}em."
	Manea spusti pogled ka meni. "Nisam ni mislila da }e{ se zadr`avati. Jutros mi je pri~ala jedna isku{enica kako je pre dve ve~eri jedan od bolesnika i{ao s njom u kapelu; opisala ga je. Ve~eras, kad si ostao posle odlaska svih ostalih, znadoh da si ti taj. Imam, vidi{, jedan zadatak, a nemam nikoga ko bi taj zadatak izvr{io. U mirnijim danima poslala bih grupu na{ih robova, ali oni su obu~avani za negu bolesnika, pa nam je potreban svaki koga imamo, a trebalo bi i vi{e nego {to imamo. Me|utim, ka`e se: 'On po{alje prosjaku {tap, a lovcu koplje.'"
	"Nemam `elje da te vre|am, {atleno, ali mislim da iz lo{eg razloga ima{ u mene poverenje ako ti je razlog taj {to sam i{ao u va{u kapelu. Jer ne mo`e{ znati nisam li krao dragulje sa oltara."
	"Ho}e{ re}i da na molitvu ~esto dolaze lopovi i la`ovi. Zahvaljuju}i blagoslovu Pomiriteljevom, oni dolaze. Veruj mi, Severijane, lutalico iz Nesusa, niko drugi - ni od ~lanova Reda, ni od ne~lanova - nikad i ne dolazi. Ali ti nisi pravio nikakvu {tetu. Mi nemamo ni pola one sile koju nam ignoramusi pripisuju, pa ipak, oni koji misle da nemamo nikakvu mo} jo{ su ve}e neznalice. Ho}e{ li po}i da obavi{ jedan zadatak za mene? Da}u ti propusnicu da ne bude{ uhap{en kao dezerter."
	"Ako je taj zadatak u okvirima mojih mo}i, {atleno."
	Stavila je {aku na moje rame, dodiruju}i me, time, prvi put. Osetio sam mali {ok, kao da me je krilo neke ptice neo~ekivano dotaklo.
	"Nekih dvadeset liga odavde", re~e ona, "nalazi se skloni{te jednog mudrog i svetog pustinjaka. On je do sada bio bezbedan, ali autarh je celog ovog leta morao da odstupa, pa }e bes rata uskoro po~eti da se valja preko tog mesta. Neko mora da ode do njega i da ga ubedi da nam se pridru`i - ili, ako je nemogu}e ubediti ga, da ga prisili. Uverena sam da je Pomiritelj nagovestio da ti treba da bude{ taj glasnik. Mo`e{ li to obaviti?"
	"Nisam diplomatist", rekoh joj. "Ali {to se ti~e onog drugog posla, mogu ~estito kazati da sam za njega dugo obu~avan."
	
	15. POSLEDNJA KU]A
	Manea mi je dala jednu grubu mapu koja je pokazivala mesto pustinjakovog prebivali{ta i naglasila da ako ne budem i{ao ta~no onom putanjom koja je tu ucrtana, nemam gotovo nikakvih izgleda da ga na|em.
	Ne mogu re}i u kom se pravcu ta ku}a, gledano iz lazareta, nalazila. Na mapi su udaljenosti bile prikazane u srazmerama sa svojom te`inom za savla|ivanje, a zaokreti su bili ucrtani tako da se usklade sa veli~inom tog lista hartije. U po~etku sam krenuo na istok, ali sam uskoro otkrio da putanja kojom idem zaokre}e na sever, pa na zapad jednim uzanim kanjonom kroz koji je krivudao hitri potok, pa napokon na jug.
	U samom po~etku moga putovanja video sam mnogo vojske - jednom i dvostruku kolonu koja je stajala sa obe strane druma dok su mule nosile ranjenike sredinom. Dvaput su me zaustavljali i oba puta mi je propusnica omogu}ila da nastavim. Bila je napisana na pergamentu krem boje, najfinijem koji sam do tada video, i imala je na sebi zlatni narteksni pe~at pelerinskog reda. U njoj je pisalo:
	
	Onima koji slu`e
	Pismo koje ~itate pomo}i }e vam da prepoznate na{eg slugu Severijana iz Nesusa, mladog ~oveka tamne kose i o~iju, bleda lica, mr{avog, visinom znatno iznad srednjeg rasta. Ako po{tujete uspomenu koju ~uvamo i ako je mogu}e da jednog dana i vi po`elite negu i ~asnu sahranu, molimo vas da ne ometate ovoga Severijana koji obavlja posao {to smo mu ga mi poverile, nego, naprotiv, da mu date i onu pomo} koja bi njemu mogla zatrebati, a koju biste vi mogli pru`iti.
	Za Red putuju}ih redovnica Pomiriteljevih, poznat kao Pelerinke, ja sam
	
	{atlena Manea,
	obu~avalac i
	upraviteljka
	
	Me|utim, ~im sam u{ao u taj uski kanjon, sve vojske sveta kao da nestado{e. Vi{e nijednog vojnika nisam video, a plju{tanje vode nadja~alo je daleku grmljavinu autarhovih zakara i kulverina - ako je ovde, uop{te, i bilo mogu}e ~uti njihovu paljbu.
	Isposnikova ku}a mi je opisana, a opis je i dopunjen skicom na mapi koju sam nosio; {tavi{e, re~eno mi je da }e mi biti potrebna dva dana da do nje stignem. Zato sam se i te kako iznenadio kad sam, u suton, digao pogled i video kako se ta ku}a uzdi`e na jednoj litici iznad mene.
	Gre{ke nije moglo biti. Maneina skica savr{eno je uhvatila taj strmi dvostrani krov sa {iljkom na vrhu, krov koji je do~aravao i lako}u i snagu. Svetiljka je ve} sijala u jednome od malih prozora.
	U planinama sam se popeo na mnogo litica; neke su bile i mnogo vi{e od ove, a neke - bar po izgledu - i mnogo strmije. Nije mi se nimalo dopadala mogu}nost da logorujem me|u stenama; zato, ~im sam ugledao pustinjakovu ku}u, odlu~ih da u njoj provedem no}.
	Prva tre}ina uspona bila je laka. Peo sam se po kamenoj povr{ini kao ma~ka i savladao sam vi{e od polovine ukupne visine litice pre nego {to je svetlosti nestalo.
	Oduvek sam dobro video no}u; sad sam rekao sebi da }e uskoro izi}i mesec i nastavio. Ali pogre{io sam. Stari je mesec umro dok sam bio u lazaretu, a do ro|enja novoga moralo je pro}i jo{ nekoliko dana. Zvezde su davale ne{to svetlosti, mada su preko njih `urno prelazile mnogobrojne trake oblaka; ali to je bilo varljivo svetlo za koje se ~inilo da je gore nego nikakvo, mada je taj moj utisak nestajao kad je ono nestajalo. Uvideh da sam se po~eo prise}ati kako je Agija sa svojim ubicama ~ekala da izi|em iz podzemnog kraljevstva ~ovekomajmuna. Po~e mi se je`iti ko`a na le|ima, kao da o~ekujem ble{te}e projektile iz arbalesta.
	Uskoro me obuze jo{ gora nevolja: izgubih ose}aj ravnote`e. Time ne `elim da ka`em da sam bio potpuno na milosti i nemilosti vrtoglavice. Znao sam, u jednom op{tem smislu, da je dole tamo gde su mi stopala, a gore tamo gde su zvezde; ali nisam mogao posti}i neku ve}u odre|enost od te, pa sam, zato, mogao samo vrlo slabo da procenjujem koliko se daleko mogu nagnuti u nekom pravcu da bih dohvatio svaki slede}i oslonac za ruke.
	Upravo kad je ovo ose}anje bilo najgore, `ure}i oblaci su zbili svoje redove i ja ostadoh u potpunoj tami. Na mahove mi se ~inilo da je litica postala bla`e nagnuta, da bih, maltene, mogao da ustanem i po|em uspravno po njoj. U drugim trenucima mi se ~inilo da je do{lo do posuvra}enja unazad - da se moram dr`ati za donju stranu masiva koji je iznad mene, ili pasti. Mnogo puta me je zahvatila izvesnost da se nisam uop{te peo, nego da sam prevaljivao, kretanjem ustranu, velika rastojanja nalevo ili nadesno. Jednom osetih da mi je glava maltene okomito nadole.
	Kona~no sam se domogao jednog pro{irenja i odlu~io da tu ostanem do povratka svetlosti. Omotao sam se svojim ogrta~em, legao i pomakao telo da bih bio le|ima ~vrsto oslonjen o stenu. Nisam nai{ao ni na kakav otpor. Pomakao sam se jo{ jednom i opet ni{ta nisam osetio. Po~eo sam se pla{iti da me je napustilo i ose}anje za pravac, kao malo~as ose}anje za ravnote`u, te da sam se preokrenuo i da se primi~em provaliji. Ispipao sam stenu s obe strane od sebe, pa se prevrnuo na le|a i ra{irio ruke.
	U tom trenutku dogodio se blesak sumporaste svetlosti, koji je obojio trbuhe svih oblaka. Negde, ne mnogo daleko, neka velika bombarda oslobodila je svoj tovar smrti i ja u tom gr~evitom osvetljenju videh da sam se ve} popeo na vrh litice, ali da one ku}e, koju sam ranije tamo video, nema nigde na vidiku. Opru`io sam se po jednoj praznoj stenovitoj povr{ini i osetio kako mi po licu tapkaju prve kapi nailaze}e ki{e.
	Slede}eg jutra, prohla|en i bedan, pojedoh deo hrane koju sam iz lazareta bio poneo, pa krenuh nizbrdo, niz onu drugu stranu tog visokog brda ~iji je deo bila i litica. Tu je nagib bio bla`i, a moja je namera bila da zaobi|em brdo i vratim se jo{ jednom u onu uzanu dolinu koja je na mojoj mapi bila prikazana.
	Ovo nisam uspeo. Nije mi bio zapre~en put, ali kad sam, posle dugog pe{a~enja, stigao na mesto gde je trebalo da bude mesto koje sam tra`io, na{ao sam neko sasvim drugo mesto, jednu pli}u dolinu, jednu {iru re~icu. Stra}io sam nekoliko smena vremena tragaju}i u tom predelu, a onda otkrio mesto sa koga sam (tako mi se u~inilo) ranije video pustinjakovu zgradu kako stoji na vrhu litice. Nepotrebno je i re}i da se ku}a vi{e nije nalazila tamo i da litica nije bila ni onako visoka, a ni onako strma kao {to sam zapamtio da je ranije bila.
	Tu sam opet izvadio mapu i, prou~avaju}i je, primetio da je Manea napisala, rukopisom tako finim da sam jedva mogao poverovati da je to ura|eno onim perom koje sam video da je upotrebila, re~i POSLEDNJA KU]A ispod crte`a ankoritovog boravi{ta. Iz nekog razloga te re~i i slika same te ku}e na vrhu stene podseti{e me na onu kolibu koju smo Agija i ja videli u Ba{ti tropske d`ungle, gde su mu` i `ena sedeli i slu{ali golog ~oveka po imenu Isangoma. Tamo mi je Agija, koja je dobro poznavala doga|anja u svim delovima Botani~ke ba{te, rekla da ako se na stazi okrenem i po|em nazad u `elji da se vratim u kolibu, ne}u uspeti da je na|em. Razmi{ljaju}i o tom doga|aju, otkrio sam da joj sad ne verujem, ali da sam joj onda, u Botani~koj ba{ti, verovao. Mogu}e je, dakako, da je moj gubitak sklonosti ka verovanju bio samo odgovor na njeno izdajstvo, u koje sam se u me|uvremenu bio obilato uverio. Mo`da je, ipak, bilo posredi to {to sam bio daleko o{troumniji tada, posle samo jednog dana odsutnosti iz Citadele, samo jednog dana bez uzgajanja mog esnafa. Ali postojala je - tako mi se tada u~inilo - i tre}a mogu}nost, naime, da sam joj onda verovao zato {to sam upravo video, svojim o~ima, samu tu pojavu, te da sam bio ube|en samim prizorom i prisutno{}u onih ljudi.
	Tvrdilo se da je te botani~ke vrtove podigao Otac Inire. Pa zar nije onda mogu}e da je ovaj pustinjak stekao neki deli} znanja kojim je Otac Inire raspolagao? I Otac Inire je izgradio, u Ku}i Apsoluta, onu tajnu sobu koja je izgledala kao slika. Ja sam je otkrio slu~ajno, ali i to samo zato {to sam postupao prema uputstvima starog ~ista~a slika, koji je i hteo da je ja otkrijem. A sad se vi{e nisam pridr`avao Maneinih uputstava.
	Krenuo sam oko brda, istim putem kojim sam malo~as do{ao, a zatim sam se popeo onom bla`om uzbrdicom. Ispred mojih nogu se na{la i u dubinu pru`ila ona strma litica koju sam zapamtio, a ispod litice je hitala ona uzana re~ica, ispunjavaju}i svojom pesmom ~itavu tu pravolinijsku dolinu. Polo`aj Sunca je nagove{tavao da mi preostaju najvi{e dve smene vremena, ali pri toj svetlosti bilo je daleko lak{e silaziti niz tu liticu, nego penjati se uz nju no}u. Za manje od jedne smene na|oh se na dnu, opet u toj uzanoj dolini iz koje sam oti{ao dan ranije. Nisam video svetiljku ni u jednom prozoru, ali Poslednja ku}a je stajala na svom mestu, utemeljena na kamenu po kome su moje ~izme gazile tog dana. Odmahnuo sam glavom, okrenuo ku}i le|a i iskoristio zamiru}e svetlo da pogledam mapu koju je Manea nacrtala za mene.
	Pre nego {to nastavim, `elim da razjasnim da ni u kom slu~aju nisam siguran da je bilo i~eg natprirodnog u ovome {to opisah. Dvaput sam tako video Poslednju ku}u, ali u oba slu~aja pod sli~nim osvetljenjem, prvi put u kasnom sutonu, a drugi put u ranom sutonu. Svakako je mogu}e da je to {to sam video bila samo tvorevina od stena i senki, a onaj osvetljeni prozor da je bila zvezda.
	[to se ti~e i{~eznu}a uzane doline kad sam poku{ao da joj pri|em iz nekog drugog pravca, nema geografske formacije koja bi lak{e nestajala s vidika nego takva uska udubina. Nju sakrije i najmanja neravnina tla. Radi za{tite od plja~ka{a, neki od autohtonih naroda u pampama ~ak grade svoja sela u tom obliku, naime, prvo iskopaju jamu do ~ijeg se dna mo`e sti}i strminom, onda u bo~nim stranama jame, uklanjanjem zemlje, na~ine ku}e i {tale. ^im trava prekrije izba~enu zemlju, a to se posle zimskih ki{a desi veoma brzo, ~ovek mo`e da proja{e na pola lanca daljine od takvog mesta a da ne shvati da ono postoji.
	Me|utim, iako postoji mogu}nost da sam bio takva budala, ne verujem da jesam. Majstor Palaemon je imao obi~aj da ka`e da natprirodne pojave postoje zato da se ne osetimo poni`enim kad se upla{imo no}nog vetra; ali ja }u radije verovati da je zaista postojala neka primesa natprirodnosti u vezi sa tom gra|evinom. Tako sam verovao tada, a sada - jo{ ~vr{}e.
	Bilo kako bilo, od tog trenutka sam i{ao prema onome {to je na mapi bilo dato i pre nego {to je no} bila vi{e od dve smene vremena stara, na|oh se na jednom uzlaznom puteljku {to me je vodio do ulaza u Poslednju ku}u, koja je stajala na rubu upravo onakve litice kakvu sam i zapamtio. Kao {to je Manea i rekla, putovanje je trajalo samo dva dana.
	
	16. PUSTINJAK
	Postojalo je uzdignu}e ispred ku}e, kao trem; bilo je jedva ne{to vi{e od okolnih stena, ali je i{lo celom {irinom tog zida, pa ~ak i oko uglova, kao {to je to kod onih duga~kih tremova koje ~ovek ponekad vidi na boljim seoskim ku}ama, tamo gde nema mnogo razloga za strah i gde vlasnici vole da sede u ve~ernjoj sve`ini i gledaju kako Urt - ili Urtha, ili Erth, kako jo{ ka`emo - pada ispod Lune. Pokucao sam na vrata, a onda sam, po{to se niko nije odazvao, pro{etao tim tremom, prvo na levu stranu, pa na desnu, naviruju}i kroz prozore.
	Unutra beja{e odve} mra~no da bih i{ta video, ali zato otkrih da taj trem zapravo obuhvata ku}u, naime prote`e se sve do samog ruba provalije, a tu se okon~ava bez ikakve ograde. Kucao sam jo{, ali jednako uzaludno kao pre, a onda sam legao na trem da spavam (jer je taj trem, zato {to je imao krov iznad sebe, bio bolje mesto od ijednog za koje bih se mogao nadati da }u ga na}i me|u stenama); za~uh, tada, tihe korake.
	Negde visoko u toj ku}i jedan ~ovek je hodao. Koraci su mu u po~etku bili spori, tako da sam pomislio da je star ili bolestan. Me|utim, kako su se bli`ili, postajali su ~vr{}i i br`i, a kad su najzad stigli do vrata, zvu~ali su kao ravnomerni ~vrsti hod odlu~nog ~oveka, koji bi, recimo, mogao zapovedati nekom legijom, ili konji~kim odredom.
	Do tad sam ve} bio ustao, ispra{io ogrta~ i doterao spolja{nji izgled najbolje {to sam mogao, ali ipak sam, u trenutku kad se vrata otvori{e zaokretom unazad, bio slabo pripremljen za onoga koga sam video. Nosio je sve}u debelu kao moj {a~ni zglavak i ja pri njenom svetlu videh lice sli~no licima onih hijerodula koje sam u Boldandersovom dvorcu video, osim {to je ovo bilo ljudsko - zapravo, stekao sam ose}aj da ba{ kao {to su lica kipova u ba{tama Ku}e Apsoluta bila imitacije lica Famulime, Barbatusa i Osipagoa, tako isto i lica te tri kakogenske li~nosti predstavljaju samo imitacije, u nekom tu|inskom materijalu izvedene, ovog jednog lica koje se na{lo preda mnom. ^esto u ovom izve{taju ka`em da pamtim sve, i to je tako; ali kad poku{am da napravim, pokraj ovih mojih re~i, skicu tog lica, uvi|am da to ne mogu. Nijedan crte` koji ja mogu na~initi ba{ ni najmanje ne podse}a na to lice. Jedino mogu kazati da su obrve bile te{ke i ravne, a o~i duboko usa|ene i duboko plave, kao Tekline. Ko`a mu je bila fina kao `enska ko`a, ali u njemu ni~eg `enstvenog nije bilo, a brada koja mu se spu{tala do pojasa bila je najtamnije crne boje. ^inilo se da je njegova ode`da bela, ali na mestima gde je hvatala sjaj sve}e pojavljivale su se, u treptajima, dugine boje.
	Naklonio sam se kao {to su me u Matahini u~ili i rekao mu svoje ime i ko me {alje. Onda rekoh: "A jeste li Vi, sire, ankorit Poslednje ku}e?"
	Klimnuo je glavom potvrdno. "Ja sam poslednji ~ovek ovde. Mo`e{ me zvati imenom A{. Pepeo."
	Sklonio se u stranu, pokazuju}i time da ja treba da u|em, a onda me odveo u jednu sobu u zadnjem delu ku}e, gde je postojao prozor sa koga se otvarao pogled dole, na dolinu iz koje sam pentranjem dospeo na ovu liticu prethodne no}i. Bile su tu drvene stolice i jedan drveni sto. Niski metalni ormari}i, tupo sjaktavi u svetlosti sve}e, mirovali su u uglovima i du` zidova.
	"Mora{ oprostiti za siroma{an izgled ovog mesta", re~e on. "Ja dru{tvo ovde primam, ali dru{tva tako malo imam da sam po~eo koristiti ovu sobu kao magacin."
	"Kad ~ovek stanuje sam u tako pustom predelu, dobro je izgledati siroma{an, gospodine A{. Ova soba, me|utim, ne izgleda siroma{na."
	Nisam mislio da to lice ima sposobnost osmehivanja, ali on se osmehnu. "@eli{ moja blaga da vidi{? Evo." Ustao je i otvorio jedan ormari}, dr`e}i kandelu tako da je osvetlila unutra{njost. Unutra su bile ~etvrtaste vekne tvrdog hleba i paketi}i presovanih smokava. Vide}i izraz mog lica, on re~e: "Gladan si? Nema ~arolije na ovoj hrani, ako se takvih stvari boji{."
	Postideh se, jer bio sam poneo ne{to hrane za put, pa i sa~uvao ne{to za povratak, ali rekoh: "Rado bih jeo taj hleb, ako ga ima{ dovoljno."
	Dade mi jednu polovinu vekne, ve} ranije (i to veoma o{trim no`em) prese~ene, komad sira umotan u srebrnu hartiju i be{e}erno `uto vino.
	"Manea je dobra `ena", re~e mi on. A ti, ~ini mi se, pripada{ onoj vrsti dobrih ljudi koji ne znaju da su takvi - a to je, ka`u neki, i jedina vrsta dobrih ljudi. Smatra li Manea da ti ja mogu pomo}i?"
	"Ne, ve} smatra da ja mogu pomo}i tebi, majstor-A{e. Vojske Komonvelta su u odstupanju, pa }e ubrzo sav ovaj deo dr`ave biti prekriven bitkom, a zatim Ascijancima."
	Opet se osmehnuo. "Ljudima bez senki. To je jedno od onih, ina~e veoma mnogobrojnih, imena koja su pogre{na, ali ipak sasvim ta~na. [ta bi ti pomislio ako bi ti neki Ascijanac rekao da nema senku?"
	"Ne znam", rekoh. "Nikad nisam ~uo za tako ne{to."
	"Voli{ li stare pri~e? A-ha, vidim svetlo u tvojim o~ima i pri`eljkujem da sam u stanju da ovu ispri~am bolje. Vi svoje neprijatelje nazivate Ascijancima, {to, naravno, nije ono ime koje oni za sebe koriste; a tako ih zovete zato {to su va{i o~evi verovali da Ascijanci dolaze sa struka Urta, gde je Sunce, u podne, ta~no iznad glave. Istina glasi da je njihov dom mnogo dalje na severu. Pa ipak, oni jesu Ascijanci. U jednoj fabuli, na~injenoj u najranijoj zori na{e rase, jedan ~ovek je prodao svoju senku, a onda do`iveo to da ga isteruju napolje, kud god ode. Naime, niko nije hteo da poveruje da je on ljudsko bi}e."
	Otpijaju}i vino, razmi{ljao sam o onom Ascijaninu, ratnom zarobljeniku, ~iji je bolesni~ki le`aj bio odmah do mog. "Da li je taj ~ovek ikada dobio svoju senku natrag, majstor-A{e?"
	"Nije. Ali je neko vreme putovao sa ~ovekom koji nije imao odraz u ogledalu."
	A{ za}uta. Onda nastavi: "Manea je dobra `ena; rado bih ispunio tvoju `elju. Ali ne mogu i}i, a rat me nikad ne}e dohvatiti ovde, bez obzira na to kako }e kolone mar{irati."
	Rekoh: "Mo`da bi bilo mogu}e da po|e{ sa mnom i {atleni da{ uveravanja da je tako."
	"Ni to ne mogu."
	Tad sam uvideo da }u morati silom da ga povedem sa sobom, ali ~inilo se da nema razloga da odmah pristupim prisiljavanju; bi}e dovoljno mogu}nosti i ujutro. Slegnuh ramenima kao da sam bezvoljan, pa upitah: "Mogu li, onda, bar da prespavam ovde, ve~eras? Mora}u se vratiti i izvestiti o tvojoj odluci, ali daljina je petnaest liga ili vi{e, a ja sad nisam u stanju jo{ mnogo da pe{a~im."
	Opet videh njegov maleni osmejak, upravo onakav kakav bi kip od slonova~e mogao na~initi ako bi pokret buktinje doveo do promene senke na njenim usnama. "Nadao sam se da }u od tebe ~uti neke novosti o svetu", re~e on. "Ali vidim da si umoran. Do|i kod mene kad zavr{i{ obed. Pokaza}u ti gde ti je postelja."
	"Dvorske manire nemam, majstore, ali nisam toliki prostak da spavam kad moj doma}in `eli jo{ da razgovara - mada se bojim da nemam mnogo novosti za pri~anje. Koliko saznadoh od mojih sadrugova, pa}enika u lazaretu, rat se nastavlja i postaje iz dana u dan sve vreliji. Nama kao poja~anje sti`u legije i polulegije, njima ~itave vojske poslate sa severa ovamo, dole. Imaju i mnogo artiljerije, do se mi moramo oslanjati na svoje kopljanike-jaha~e, koji mogu da juri{aju brzo i dohvate neprijatelja iz blizine pre nego {to neprijatelj stigne da nani{ani svojim te{kim oru|ima. Imaju, tako|e, vi{e lete}ih ~amaca nego {to su imali pro{le godine, iako smo mi uni{tili mnogo takvih. Autarh je li~no do{ao da komanduje, dovode}i veliki broj svojih vojnika iz Ku}e Apsoluta. Ali..." Slegnuo sam ramenima i zastao da uzmem zalogaj hleba i zalogaj sira.
	"Prou~avanje rata oduvek mi se ~inilo najmanje zanimljivi deo istorije. Pa ipak, neki obrasci postoje. Kad jedna strana u ratu poka`e iznenadnu snagu, to je obi~no iz jednog od tri razloga. Prvi je da je ta strana sklopila neki novi savez. Da li se vojnici tih novih vojski razlikuju u ma ~emu od onih u starima?"
	"Da", rekoh. "^uo sam da su mla|i i, uop{te uzev, telesno slabiji. I da ima ve}i broj `ena me|u njima."
	"A nema razlika u jeziku ili odevanju?"
	Odmahnuh glavom.
	"Onda mo`emo, za sada, odbaciti savezni{tvo. Druga mogu}nost bila bi okon~anje nekog drugog rata, koji je bio vo|en negde drugde. Ako bi tako bilo, poja~anja bi se sastojala od veterana. Ka`e{ da nisu to, zato ostaje samo tre}a mogu}nost. Iz nekog razloga va{im protivnicima je potrebna hitna pobeda, pa napre`u sve sile."
	Hleb sam bio ve} pojeo. Upitah, sada ve} istinski radoznao: "A za{to bi to bilo?"
	"Ne znaju}i vi{e od onog {to znam, ne mogu kazati. Mo`da se njihove vo|e pla{e svog naroda, kome se rat smu~io. Mo`da su svi Ascijanci samo sluge, a gospodari sada prete da }e samostalno stupiti u dejstvo."
	"Ti u jednom trenutku pru`i{ nadu, a u slede}em je izmakne{."
	"Ne ~inim to ja, nego istorija. Jesi li ti li~no bio na frontu?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"To je dobro. U mnogo kom pogledu ~ovek utoliko slabije poznaje rat ukoliko ga je vi{e gledao. Kako stoji narod tvog Komonvelta? Jesu li gra|ani ujedinjeni iza autarha? Ili ih je rat toliko iscrpeo da su po~eli dizati poviku za mir?"
	Na ovo sam se nasmejao, a sva ona gor~ina koja je doprinela da budem privu~en Vodalusu vratila se naglim talasom.
	"Ujedinjavanje? Povika? Ja znam da si se ti, majstore, osamio da bi usredsredio svoj um na vi{e teme, ali nisam o~ekivao da iko tako slabo poznaje zemlju u kojoj `ivi. Rat vode karijeristi, pla}enici i mladi}i koji su `eljni pustolovina. Sto liga ju`no odavde taj rat je manje od glasine, izuzev u Ku}i Apsoluta."
	Majstor A{ skupi usne. "Onda je tvoj Komonvelt ja~i nego {to sam mislio. Nije ~udo {to su va{i protivnici o~ajni."
	"Ako je ovo snaga, neka nas Svemilostivi sa~uva od slabosti. Majstore A{e, front se mo`e raspasti u svakom trenutku. Bilo bi mudro da po|e{ sa mnom na bezbednije mesto."
	Ovo kao da nije ni ~uo. "Ako na boji{te stupe li~no i Erebus, i Abaja, i ostali, bi}e to sasvim nova borba. Ako i kad. Zanimljivo. Ali ti si umoran. Do|i sa mnom. Pokaza}u ti tvoju postelju i one visoke stvari radi ~ijeg iz~avanja sam, kao {to si malo~as kazao, do{ao ovamo."
	Popeli smo se uz dva niza stepenika i u{li u jednu sobu koja mora biti da je bila ona ista u kojoj sam prethodne ve~eri video svetiljku. Bila je to {iroka dvorana sa mnogo prozora; zapremala je ~itav taj sprat. Tu su se nalazile neke ma{ine, ali bile su manje i malobrojnije od onih koje sam u Boldandersovom dvorcu bio video; nalazili su se tu i stolovi, i hartije, i mno{tvo knjiga, a blizu sredine stajao je jedan uzan krevet.
	"Ovde prilegnem da odremam", objasni majstor A{, "kad mi posao ne dopu{ta da se povu~em na spavanje. Le`aj, za ~oveka tvoje gra|e, nije ba{ veliki, ali mislim da }e ti biti udoban."
	A ja sam prethodnu no} na kamenu prespavao; ovaj krevet mi je izgledao uistinu veoma primamljivo.
	Po{to mi je pokazao mesto gde mogu da se olak{am i operem, oti{ao je. Poslednji put kad sam ga uspeo ugledati, pre nego {to je ugasio svetlost, videh isti onakav savr{en osmejak.
	Trenutak potom, kad su se moje o~i prilagodile na mrak, prestao sam da se ~udim tom osmehu, jer sam primetio ne{to drugo: kroz sve te mnogobrojne prozore videlo se da napolju blista neki neograni~eni biserni sjaj. "Ma, to smo mi iznad oblaka", rekoh sebi (sme{kaju}i se, i ja, nekakvim poluosmejkom), "ili, jo{ ta~nije, neki niski oblaci su nai{li, pa su zaogrnuli vrh ovog brda, {to ja u mraku nisam mogao primetiti, ali {to je on na neki na~in saznao. Sad ja vidim vrhove tih oblaka, a to su ba{ visoke stvari, kao {to sam iz Tifonovih o~iju video gornje strane oblaka." Onda legoh da spavam.
	
	17. RAGNAROK - ZAVR[NA ZIMA
	^udan je to ose}aj bio probuditi se bez oru`ja; ali, iz nekog razloga koji ne umem objasniti, taj ose}aj sam prvi put ba{ tog jutra do`iveo. Posle uni{tenja Terminus Esta prespavao sam u oplja~kanom Boldandersovom zamku bez straha i kasnije bez straha putovao na sever. ^ak i prethodne no}i spavao sam na golom kamenu, na vrhu ove litice, nenaoru`an i - mo`da samo zbog onolikog umora - neupla{en. Sada smatram da sam tokom svih tih dana, a zapravo i tokom svih dana od kad sam iz Traksa oti{ao, ostavljao esnaf iza sebe i postepeno sticao uverenje da sam upravo ono za {ta su me smatrali ljudi koji su me sretali - ~ovek `eljan pustolovina od one vrste koju sam pomenuo majstoru A{u u razgovoru prethodne no}i. Kao mu~itelj, ja svoj ma~ nisam smatrao toliko oru`jem, koliko alatkom i oznakom slu`benog statusa. Sad je, u se}anju, ma~ za mene postao oru`je, a ja, zato, nenaoru`an.
	O ovome sam premi{ljao dok sam le`ao na le|ima, na udobnom madracu majstora A{a, sa {akama ispod glave. Morao bih nabaviti drugi ma~ ako bih hteo ostati u ovim ratom opusto{enim predelima, a bilo bi mudro da ga nabavim i ako bih se okrenuo opet na jug. Pitanje je bilo: da li i}i, ili ne i}i na jug. Ostaju}i tu gde sam bio, rizikovao bih da budem uvu~en u rat, u kome bih lako mogao poginuti. Ali povratak na jug bio bi za mene jo{ opasniji. Abdiesus, arhon Traksa, nesumnjivo je raspisao nagradu onome ko me uhvati, a esnaf bi gotovo sigurno naru~io da budem ubijen ako bih se na{ao igde blizu Nesusa.
	Neko vreme sam se kolebao oko ove odluke, kao {to ~ovek ve} ~ini kad je u polubudnom stanju, a onda se prisetih onoga {to mi je Vinok rekao o robovima Pelerinki. Kako je za nas bruka da nam klijent posle mu~enja umre, u esnafu u~imo poprili~no o ve{tini rada sa pijavicama; smatrao sam da ve} znam bar koliko i ti robovi. Kad sam u potleu{i izle~io onu devojku, osetio sam se neo~ekivano obodreno. [atlena Manea je ve} imala dobro mi{ljenje o meni, a kad se vratim sa majstorom A{om, ima}e i bolje.
	Nekoliko trenutaka pre toga bio sam uznemiren zbog neposedovanja oru`ja. A sad sam oru`je stekao - odlu~nost i plan su bolji od ma~a, jer ~ovek na njima o{tri sopstvene o{trice. Zbacio sam }ebad, prime}uju}i valjda prvi put njihovu mekotu. Ta velika dvorana bila je hladna, ali ispunjena Sun~evom svetlo{}u; ~inilo se maltene da je sa sve ~etiri strane po jedno Sunce, kao da su svi zidovi okrenuti ka istoku. Pri{ao sam, nag, najbli`em prozoru i pogledao to zatalasano polje beline koje sam nejasno opazio prethodne no}i.
	Nije to bila masa oblaka, nego ledena ravnica. Prozor se nije mogao otvoriti, ili, ako je i mogao, ja nisam umeo da re{im zagonetku njegovog mehanizma; ali, pritisnuo sam lice na staklo i privirio dole, koliko sam najbolje mogao. Poslednja ku}a se, kao {to sam i ranije video, dizala na kamenom brdu. Sad je samo vrh tog brda ostao iznad leda. I{ao sam od prozora do prozora i pogled je sa svih njih bio isti. Vratih se do kreveta koji je do malo~as bio moj, navukoh na sebe pantalone i ~izme i ogrnuh ogrta~ preko ple}a, jedva svestan onoga {to ~inim.
	Majstor A{ se pojavio upravo kad sam zavr{io obla~enje. "Nadam se da ne smetam", re~e on. "^uo sam te kako hoda{ ovde gore."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Nisam `eleo da se potrese{."
	[ake su mi pre toga, bez moje volje, bile oti{le do lica. Sad neki glupavi deo mene postade svestan ~ekinjave brade. "Mislio sam da se obrijem pre obla~enja ogrta~a. To mi je bilo glupo. Brijao se nisam jo{ od odlaska iz lazareta." Bilo je to kao da mi um gazi te{kim hodom preko onog leda, a ostavlja da mi se jezik i usne snalaze kako god znaju.
	"Ovde ima vru}e vode i sapuna."
	"To je dobro", rekoh. A onda dodadoh: "Ako po|em niz stepenice..."
	Opet taj osmeh. "Da li }e biti isto? Led? Ne. Ti si prvi koji je pogodio. Mogu li pitati kako ti je to uspelo?"
	"Pre dugo vremena - ne, pre samo nekoliko meseci, zapravo, mada se sad ~ini da je mnogo vremena pro{lo - i{ao sam u Botani~ku ba{tu Nesusa. Tamo je bilo jedno mesto koje se zove Jezero ptica, u kome tela mrtvih ostaju, ~ini se, ve~ito neiskvarena. Bilo mi je re~eno da je to zbog neke osobine vode, ali ja sam se jo{ tada za~udio pretpostavci da bi voda mogla imati toliku mo}. Bio je tu i jedan drugi predeo, zvao se Vrt tropske d`ungle, a li{}e je tamo bilo zelenije nego {to ga ikad videh - ne blistavozeleno, nego potamnelo od zelenosti, kao da biljke nikako ne mogu da iskoriste svu tu silnu energiju koju im Sunce odozgo {alje. Tamo{nji ljudi kao da nisu bili iz na{eg vremena, mada ne bih mogao re}i jesu li bili iz pro{losti, ili budu}nosti, ili iz ne~eg tre}eg {to nije ni pro{lost ni budu}nost. Imali su jednu ku}icu. Bila je mnogo manja od ove, ali me ova na onu podse}a. ^esto sam o botani~kim vrtovima razmi{ljao, posle odlaska iz njih, i ponekad sam se pitao nije li njihova tajna u tome {to se u Pti~jem jezeru vreme ne odmi~e od njega, dok se ~ovek prilikom hodanja po stazicama u Ba{ti d`ungle pomera unapred ili unazad - svejedno da li unaped ili unazad - kroz vreme. Govorim li previ{e?"
	Majstor A{ je odmahnuo glavom.
	"A dok sam ovamo dolazio, video sam tvoju ku}u na vrhu ovog brda. Me|utim kad sam se popeo, nje tu nije bilo, bila je i{~ezla, a dolina ispod nje nije bila onakva kakvu sam upamtio." Ne znaju}i {ta bih dalje rekao, za}utah.
	"Ta~no govori{", re~e mi Majstor A{. "Ja sam ovde postavljen da posmatram ovo {to sad vidi{ oko sebe. Donji spratovi moga doma, me|utim, dose`u u ranija razdoblja, od kojih je tvoje doba najstarije."
	"To je, izgleda, veliko ~udo."
	Odmahnuo je glavom. "^udo je maltene jo{ ve}e da su gle~eri po{tedeli od uni{tenja ovu jednu stenovitu uzvisinu. Potopili su vrhunce daleko ve}e visine. Ovo brdo je za{ti}eno jednim geografskim obrascem tako istan~anim, da ga je samo slu~ajnost mogla stvoriti."
	"Ali }e i ono, na kraju, biti prekriveno?" upitah.
	"Jest."
	"A {ta onda?"
	"Onda ja odlazim. Zapravo, ja }u oti}i izvesno vreme pre nego {to se to dogodi."
	Iskusih plimu nerazumnog besa, isto ono ose}anje koje me je u de~a{tvu obuzimalo ponekad u slu~ajevima kad nisam uspevao da objasnim majstoru Malrubiusu neko svoje pitanje. "Htedoh re}i - {ta }e biti sa Urtom?"
	Slegnuo je ramenima. "Ni{ta. Ovo {to vidi{ je poslednja glacijacija. Sad je povr{ina Sunca zagasite boje; ona }e uskoro da zablista od vreline, ali Sunce }e se toliko smanjiti da }e svojim svetovima davati jo{ manje energije. Najzad }e biti vidljivo, ako bi iko do{ao i stao na led, samo kao jedna blistava zvezda. Led na kome bi taj ~ovek stajao ne}e biti led ove vrste, koju vidi{, nego }e to biti atmosfera ovog sveta. Tako }e ostati veoma dugo. Mo`da sve do kraja vaseljenskog dana."
	Oti{ao sam do drugog prozora i opet bacio pogled preko ledenog prostranstva. "Ho}e li se to desiti uskoro?"
	"Prizor koji vidi{ le`i mnogo hiljada godina u va{oj budu}nosti."
	"Ali }e, pre ovoga, led morati da krene sa juga."
	Majstor A{ klimnu glavom. "I sa vrhova planina, nadole. Hajde sa mnom."
	Si{li smo na drugi sprat ku}e, onaj koji sam jedva i primetio kad smo se peli prethodne no}i. Prozora je ovde bilo daleko manje, ali majstor A{ namesti dve stolice ispred jednog i pokretom pokaza da treba da sednemo i gledamo napolje. Bilo je kao {to je rekao - led je, divan u svojoj ~istoti, puzio niz planinske strane da ratuje protiv borova i jela. Zapitah ga da li je i ovo daleko u budu}nosti, a on opet klimnu glavom. "Ti ne}e{ do`iveti da ovo ponovo vidi{."
	"Ali je tako blisko da `ivotni vek jednog ~oveka dosti`e maltene do tamo?"
	Kratko je slegnuo ramenima i osmehnuo se ispod brade. "Recimo da je to stupnjevita stvar. Ti ovo ne}e{ videti. Ne}e ni tvoja deca, a ni njihova. Ali proces je ve} po~eo. Po~eo je daleko pre nego {to si se ti rodio."
	O jugu nisam ni{ta znao, ali me misli poneso{e ka ostrvskom narodu iz Holvardove pri~e, o dragocenim, malim, zaklonjenim mestima gde je u sezoni mogu}e ne{to uzgajati, o lovu na foke. Ne}e jo{ dugo ta ostrva dr`ati na sebi mu{karce i njihove porodice. ^amci }e za{krgutati po kamenitim pla`ama poslednji put: "Moja `ena, moja deca, moja `ena, moja deca."
	"U ovoj epohi veliki deo tvog naroda je ve} oti{ao", nastavi majstor A{. "Oni koje vi nazivate kakogenima odneli su ih, milosrdno, na lep{e svetove. I jo{ }e mnogi oti}i, pre kona~ne pobede leda. Ja sam, vidi{, potomak tih izbeglica."
	Zapitah da li }e pobe}i svi.
	Odmahnuo je glavom. "Ne, ne}e svi. Neki }e odbiti da krenu, neke ne}e biti mogu}e prona}i. Za neke druge ne}e biti mogu}e na}i dom."
	Sedeo sam neko vreme i {arao pogledom po toj zara}enoj dolini, trude}i se da sredim misli. Najzad rekoh: "Oduvek sam nalazio da ljudi od religije govore ute{ne stvari koje nisu istinite, dok ljudi od nauke nabrajaju gnusne istine. [atlena Manea je rekla da si ti sveti ~ovek, ali ~ini mi se da si ~ovek od nauke; rekao si da te je tvoj narod poslao na na{ mrtvi Urt da prou~ava{ led."
	"Razlika koju pominje{ vi{e ne va`i. I religija i nauka oduvek su bile stvar vere u ne{to. To je jedno te isto. Ti si ono {to bi po tvom opisu bilo '~ovek od nauke', zato tebi govorim nau~no. Da su ovde Manea i njene sve{tenice, govorio bih druga~ije."
	Uspomena imam toliko da se me|u njima ~esto izgubim. Sada, gledaju}i borje kako se talasa pod naletima vetra koji ja nisam mogao osetiti, kao da za~uh udaranje po nekom bubnju. "Sreo sam ja, jednom prilikom, jo{ jednog ~oveka koji je tvrdio da je iz budu}nosti", rekoh. "Bio je zelen, gotovo isto toliko zelen kao ono drve}e, a rekao mi je da je njegovo doba - doba sjajnijeg Sunca."
	Majstor A{ klimnu glavom. "Nesumnjivo je govorio istinu."
	"Ali ti mi ka`e{ da je ovo {to sada vidim udaljeno samo nekoliko ljudskih `ivota, da je deo ve} po~etog procesa i da }e ovo ledeno doba biti poslednje. Ili si la`ni prorok ti, ili je on."
	"Ja prorok nisam", odgovori majstor A{, "a nije to bio ni on. Niko ne mo`e znati budu}nost. Mi govorimo o pro{losti."
	Opet se naljutih. "Kazao si mi da je ovo udaljeno samo nekoliko ljudskih `ivotnih vekova."
	"Jesam. Ali ti i ovaj prizor za mene ste doga|aji iz pro{losti."
	"Ja nisam deo pro{losti! Sada{njici pripadam."
	"To je sa tvoje ta~ke gledanja ta~no. Ali zaboravlja{ da te ja ne mogu videti sa tvoje ta~ke gledanja. Ovo je moja ku}a. Kroz moje prozore si gledao. Moja ku}a pu{ta korenje u pro{lost. Bez toga bih ja ovde poludeo. Ovako, ~itam knjige vekovima stare. Svi|aju mi se glasovi onih koji su ve} vekovima mrtvi, me|u njima i tvoj glas. Ti misli{ da je vreme samo jedna nit. Ono je tkanina, tapiserija koja se prote`e zauvek u svim pravcima. Ja idem unazad slede}i jednu nit. Vi }ete poneti napred jednu boju, ne mogu znati koju. Bela vas mo`e dovesti do mene, zelena do tvog zelenog ~oveka."
	Ne znaju}i {ta bih drugo rekao, progun|ao sam da sam vreme oduvek zami{ljao kao reku.
	"Jest - ti si do{ao iz Nesusa, zar ne? A to je bio grad sazidan oko jedne reke. Ali nekad je to bio primorski grad, a tebi bi bilo bolje da vreme zami{lja{ kao more. Talasi nailaze, talasi se povla~e, a ispod njih teku struje."
	"Ja bih da si|em u prizemlje", rekoh. "Da se vratim u moje sopstveno vreme."
	Majstor A{ re~e: "Shvatam."
	"Pitam se da li shvata{. Tvoje vreme je, ako sam te dobro ~uo, vreme najvi{eg sprata ove ku}e, tamo ima{ i krevet i druge potrebne stvari. Ipak, kad nisi prezauzet poslom, spava{ ovde, ako je verovati onome {to si mi rekao. A ipak ka`e{ da je ovo bli`e mom nego tvom vremenu."
	Ustao je. "Hteo sam re}i da i ja be`im od leda. Ho}emo li krenuti? Treba}e ti hrana pre nego {to krene{ na svoj dugi put do Manee."
	"Treba}e nam obojici", rekoh.
	Okrenuo se da me pogleda pre nego {to je po{ao niz stepeni{te. "Rekoh ti da s tobom ne mogu i}i. Otkrio si i sam koliko je dobro skrivena ova ku}a. Za sve one koji ne idu ta~no po pravoj stazi ~ak i najni`i sprat se nalazi u budu}nosti."
	Zgrabio sam ga za obe ruke, zavrnuo ih obe na le|a ostvaruju}i tako dupli zahvat, zatim sam ga po~eo pretresati da na|em oru`je. Nije imao nikakvo oru`je, a {to se njegove snage ti~e, bila je znatna, ali ne onolika kolika sam se do tog trenutka pla{io da bi mogla biti.
	"Planira{ da me odnese{ do Manee. Je li to ta~no?"
	"Da, majstore, a mnogo manje nevolja }emo imati ako bude{ i{ao dobrovoljno. Reci mi gde mogu na}i par~e konopca - ne bih `eleo da budem prisiljen da upotrebim taj tvoj opasa~."
	"Nema konopca", re~e on.
	Vezao sam mu ruke njegovim opasa~em, kao {to je od po~etka i bio moj plan. "Kad budemo odmakli odavde", rekoh mu, "odveza}u te ako mi bude{ dao re~ da }e{ se pona{ati dobro."
	"U~inih te dobrodo{lim u mojoj ku}i. Kakvo sam ti zlo naneo?"
	"Poprili~no, ali to nije va`no. Dopada{ mi se, majstor-A{e, i po{tujem te. Nadam se da ne}e{ smatrati da je moja krivica, zbog ovog {to ti radim, ve}a nego tvoja krivica zbog onog {to si uradio ti meni. Me|utim, Pelerinke su me poslale da te dovedem, a ja sam, kao {to upravo otkrivam, ~ovek jedne odre|ene vrste, ako zna{ {ta ho}u da ka`em. A sad, nemoj prebrzo niz te stepenice. Ako tresne{, ne}e{ mo}i rukama da se zadr`i{."
	Odveo sam ga u sobu u kojoj me je bio prvobitno primio; tu sam uzeo izvesnu koli~inu tvrdog hleba i jedan paket sasu{enog vo}a. "Vi{e ne smatram sebe njihovim ~lanom", nastavih, "ali odgajen sam kao..." Na usnama mi je bila re~ mu~itelj, ali sam uvideo (i to, ~ini mi se, tek tad) da to nije sasvim ta~an naziv za ono {to esnaf radi, zato upotrebih slu`bene re~i. "...tragalac za istinom i pokajanjem. Mi radimo ono {to smo i rekli da }emo raditi."
	"Postoje du`nosti koje moram da obavljam. Na gornjem spratu, tamo gde si spavao."
	"Bojim se da }e one morati da ostanu neobavljene."
	]utao je dok smo izlazili kroz vrata i kretali stenovitim vrhom brda. Onda re~e: "Po}i }u s tobom, ako mogu. Mnogo puta sam po`eleo da krenem kroz ova vrata napolje i da se ne zaustavljam."
	Rekoh mu da }u ga odvezati odmah ako se zakune svojom ~a{}u.
	Odmahnuo je glavom. "Ne, onda bi ti mogao pomisliti da sam te izdao."
	Nije mi bilo jasno {ta ho}e da ka`e.
	"Mo`da postoji, negde tamo, jedna `ena za koju sam odabrao da se zove Vina. Ali va{ svet je va{. Ja ovde mogu postojati samo ako je verovatno}a mog postojanja visoka."
	Rekoh: "Ja sam postojao u tvojoj ku}i, je li tako?"
	"Jesi, ali to je bilo zato {to je tvoja verovatno}a bila potpuna. Ti jesi deo one pro{losti iz koje smo do{li ja i moja ku}a. Pitanje glasi - jesam li ja ona budu}nost u koju vi idete."
	Setih se zelenoga u Saltusu; to je bio ~ovek sasvim stamene gra|e. "Pa zar }e{, onda, nestati kao mehuri} od sapunice?" upitah. "Ili }e{ se u pramenovima razilaziti po vazduhu, kao dim?"
	"Ne znam", re~e on. "Ne znam {ta }e se desiti sa mnom. Niti kuda }u oti}i kad se to desi. Mo`da }u prestati da postojim u ma kom vremenu. Zbog toga nikad nisam svojom voljom oti{ao napolje."
	Dohvatio sam ga za jednu mi{icu, misle}i, valjda, da ga mogu tako zadr`ati uz sebe; hodali smo dalje. I{ao sam stazom koju mi je Manea bila nacrtala, a Poslednja ku}a se i dalje uzdizala iza nas, stamena poput ma koje druge ku}e. Moj um je bio toliko zauzet stvarima koje mi je A{ ispri~ao i prikazao, da neko vreme, tokom nekih, mo`da, tridesetak koraka, nisam uop{te gledao ka njemu. Kona~no me njegova primedba o tapiseriji podseti na Valeriju. U onoj sobi gde smo Valerija i ja jeli kola~e zidovi su bili prekriveni tapiserijama; A{ove re~i o nitima upu}ivale su na tunelski lavirint kroz koji sam pro{ao pre nego {to sam do Valerije stigao. Zaustih da mu to ka`em, ali njega tu vi{e nije bilo. Moja {aka je dr`ala prazno mesto u vazduhu. Na trenutak mi se u~inilo da vidim kako Poslednja ku}a plovi po svom ledenom okeanu kao brod. Onda se ona utopi u mra~ni vrh brda na kome je dotad stajala; a za taj led se pokaza da je samo ono {to sam od po~etka i mislio - grupa oblaka.
	
	18. FOILIN ZAHTEV
	Tokom slede}ih stotinak koraka nestajanje majstora A{a nije bilo potpuno. Ose}ao sam njegovu prisutnost, ~ak sam uspevao i da ga vidim kako pe{a~i uz mene, pola koraka zaostaju}i, ali to sam video samo kad nisam poku{avao da gledam pravo ka njemu. Kako sam ga to video, kako je on mogao biti u nekom smislu prisutan, a istovremeno i odsutan - ne znam. Na{e o~i primaju ki{u fotona koji nemaju masu niti naelektrisanje, a koji sti`u iz ogromnog roja okolnih ~estica, kao iz milijardu milijardi sunaca - tako me je u~io majstor Palaemon, koji je, sam, bio maltene slep. Na osnovu pljuska tih fotona, mi verujemo da vidimo ~oveka. Mo`da je ponekad taj ~ovek, koga mislimo da vidimo, izmi{ljen koliko i majstor A{, ili jo{ i vi{e.
	Ose}ao sam uz sebe i njegovu mudrost. Bila je to setna, ali stvarna mudrost. Uvideh da bi mi bilo drago da je on ipak imao sposobnost da me prati, iako bi to zna~ilo da je dolazak leda neminovan. "Usamljen sam, majstor-A{e", rekoh glasno, ne usu|uju}i se da pogledam iza sebe. "Do ovog ~asa nisam uvi|ao koliko sam usamljen. Mislim da si i ti bio usamljen. Ko je bila ta `ena za koju si izabrao ime Vina?"
	Njegov glas sam mo`da samo zami{ljao. "Prva `ena."
	"Me{ijana? Da, nju znam, predivna je. Moja Me{ijana bila je Dorkas i usamljen sam zato {to nje nema ovde, ali i zato {to druge nisu tu. Kad je Tekla postala deo mene, mislio sam da nikada vi{e usamljen ne}u biti. Ali sad je ona toliko deo mene, da smo samo jedna osoba, pa mogu ~eznuti za dru{tvom drugih. Za dru{tvom Dorkas, i Pie ostrvljanke, i malenog Severijana, i Drotea i Rohea. Kad bi Eata bio ovde, mogao bih ga zagrliti. A vi{e od svih njih, voleo bih da vidim Valeriju. Jolenta je bila najlep{a `ena koju sam ikada video, ali u Valerijinom licu postojalo je ne{to {to mi je i{~upalo srce iz nedara. Bio sam, valjda, samo de~ak, iako tada nisam tako mislio. Ispuzao sam iz tame i na{ao se na mestu zvanom Atrijum vremena. Svuda unaokolo dizale su se kule - tornjevi Valerijine porodice. U sredi{tu je bio jedan obelisk pokriven broj~anicima sun~anih satova; pamtim njegovu senku na snegu, ali on nije mogao dobijati svetlost Sunca vi{e od dve-tri smene u toku dana; sigurno je da su ga kule zaklanjale tokom prete`nog dela vremena. Tvoje razumevanje je dublje od mojeg, majstor-A{e - mo`e{ li mi kazati za{to su taj obelisk tako sagradili?"
	Neki vetar, koji se me|u stenama igrao, dohvatio mi je ogrta~ i po~eo ga nadimati oko mene, tako da mi je sa ramena lepr{ao. Pri~vrstio sam ga ponovo i navukao kapulja~u. "I{ao sam za jednim psom. Nazvao sam ga Triskele i rekao, ~ak i sebi, da je moj, iako nisam imao prava da ~uvam psa. Zimski je dan bio kad sam ga na{ao. Radili smo u perionici - prali smo posteljinu klijenata - a onda se odlivna cev zapu{ila od dronjaka i vlakana. Ja sam na poslu zabu{avao, zato je Drote rekao meni da izi|em napolje i pro~a~kam slivnik motkom za podupiranje konopca za ve{. Vetar je bio grozno hladan. To je, valjda, tvoj led dolazio, mada ja to tada nisam znao - zime koje postaju po mal~ice o{trije svake godine. A, zna se, kad probodem to zapu{eno mesto, mora da bljune prljava vodurina i da mi pokvasi ruke.
	Ljutio sam se jer sam bio najstariji, izuzimaju}i Drotea i Rohea, pa sam mislio da bi trebalo da budu prinu|eni mla|i {egrti da obave taj posao. ^a~kao sam motkom po zagu{enju, a onda sam ugledao njega, preko Starog dvori{ta. ^uvari u Me|eda~i bili su, pretpostavljam, priredili neku privatnu borbu prethodne no}i, pa su mrtve zveri sad le`ale ispred njihovih vrata ~ekaju}i da do|e grobonja. Jedan arsinoither je tu le`ao, i jedan tigar sabljozubi, i nekoliko grozovukova. Odozgo pas. Valjda je umro poslednji, a ubio ga je, sude}i po njegovom ranama, jedan od grozovukova. Dabome, nije bio stvarno mrtav, samo je izgledao mrtav.
	Pri{ao sam mu da ga vidim - bio je to izgovor, hteo sam da za trenutak prestanem da radim onaj posao i da malo duvam u prste. On je bio krut i hladan kao... ma, kru}e i hladnije nisam nikad ne{to video. Ja sam jednom prilikom ubio bika ma~em i kad je taj bik le`ao mrtav u sopstvenoj krvi, izgledao je jo{ i tad znatno `ivlji nego Triskele u onom trenutku. Uglavnom, pru`im ja ruku i pomilujem Triskelea po glavi. Bila je to glavud`a velika kao medve|a, a u{i su mu odrezali, tako da su ostala samo dva mala {iljka. ^im sam ga dotakao, otvorio je o~i. Jurnuo sam nazad preko dvori{ta i krnuo onaj podupira~ tako silno u rupu da se odmah probio kroz zagu{enje zato {to sam se upla{io da }e Drote poslati Rohea dole da vidi {ta radim.
	Kad se u mislima vratim na to vreme, vidim da je i{lo kao da sam ve} tada imao Kand`u, iako sam je stvarno stekao tek posle godinu i vi{e dana. Kako je izgledao kad je zakolutao o~ima nagore da me vidi, ja to opisati ne mogu. U srce me je dirnuo. Kasnije, imaju}i Kand`u, nikada nijednu `ivotinju nisam o`iveo, ali, ako ba{ ho}emo, ni u jednom slu~aju to nisam ni poku{ao. Kad sam bio me|u `ivotinjama, obi~no sam `eleo da ubijem neku, jer sam hteo ne{to da jedem. Sad vi{e nisam siguran da je ubijanje `ivotinja radi jela ne{to {to nam je namenjeno da ~inimo. Primetio sam da u tvojim zalihama nije bilo mesa - imao si samo hleb, sir, vino i su{eno vo}e. Jesu li ose}anja i kod tvog naroda, na kome god svetu on `iveo, takva?"
	Zastao sam u govoru, nadaju}i se da }u ~uti neki odgovor, ali odgovora nije bilo. Sad su ve} svi planinski vrhovi bili pali pod Sunce; nisam vi{e bio siguran da li me prati jo{ neko tanano prisustvo majstora A{a, ili samo moja senka.
	Rekoh: "Kad sam imao Kand`u, otkrio sam da ona nije htela da o`ivljava one koji su ljudskim dejstvom izgubili `ivot, mada je, izgleda, zale~ila ~ovekomajmuna kome sam odsekao ruku. Dorkas je mislila da je to uspelo zato {to sam je ba{ ja odsekao. Nisam siguran - nikad nisam pomislio da Kand`a zna ko je dr`i, ali mo`da je znala."
	Jedan glas - ne glas majstora A{a, nego neki kojeg nikad ranije nisam ~uo - doviknu: "Fina ti nova godina!"
	Digao sam pogled i video, na daljini od mo`da ~etrdeset koraka, ulana sasvim nalik na onog koga su Hetorove notule ubile na zelenom drumu prema Ku}i Apsoluta. Nemaju}i neki drugi plan, mahnuh mu rukom i povikah: "Zna~i, sad je dan Nove godine, a?"
	Dotakao je svog destrijera mamuzama i dogalopirao. "Danas je srednji dan leta, po~etak nove godine. Slavne za na{eg autarha."
	Poku{ah da se prisetim neke od onih fraza koje je Jolenta tako rado koristila. "^ije srce je svetili{te njegovih podanika."
	"Dobro re~eno! Ja sam Ibar, iz Sedamdeset osme ksenagije, a ovim drumom ima da patroliram sve do uve~e, {to je jo{ gora sre}a."
	"Ovde je, svakako, zakonito drumove koristiti."
	"U potpunosti. Pod uslovom, jakako, da si spreman da doka`e{ ko si."
	"Da", rekoh. "Naravno." Bio sam maltene zaboravio propusnicu koju je Manea bila napisala za mene. Sad je izvukoh i pru`ih ovome.
	Kad su me zaustavljali na mome putu prema Poslednjoj ku}i, nisam bio uop{te ube|en da su vojnici koji su me ispitivali umeli da ~itaju. Svaki od njih je mudro zurio u taj pergament, ali je sasvim mogu}e da su samo osmatrali pe~at Reda i spolja{nji izgled Maneinog pravilnog i energi~nog, mada pomalo osobenog rukopisa. Ovaj ulan je nesumnjivo bio pismen. Video sam kako njegove o~i putuju du` redova teksta, ~ak sam, ~ini mi se, zapazio trenutak kad je zastao kod re~i "~asnu sahranu".
	Pa`ljivo je opet sklopio pergament, ali ga je zadr`ao. "Zna~i, ti si sluga Pelerinki."
	"Da, tu ~ast imam."
	"Izgovarao si, dakle, re~i molitve. A ja mislio, kad sam te vid'o, da pri~a{ sam sa sobom. Ne nasedam religijskim glupostima nimalo. Mi imamo zastavu na{e ksenagije blizu i autarha u daljini, i to je sve {to mi treba po pitanju visokog po{tovanja i tajanstva; ali ~uo sam da su to dobre `ene."
	Klimnuo sam glavom. "Ja verujem - mo`da mal~ice vi{e nego ti. Ali zaista jesu dobre."
	"A ti si poslat da obavi{ neki posao za njih. Pre koliko dana?"
	"Tri."
	"Da li se sad vra}a{ u lazaret na Media Parsu?"
	Klimnuh glavom. "Nadam se da do tamo stignem pre no}i."
	Odmahnuo je glavom. "To ne}e{. Samo polako, to ti je moj savet." Pru`io mi je pergament.
	Uzeo sam ga i stavio natrag u jaha~ku torbicu. "I{ao sam sa jednim sadrugom, ali se razdvojismo. Pitam se da li si ga video." Opisah mu majstor-A{a.
	Ulan odmahnu glavom. "Ima}u ga na umu, pa, ako ga primetim, re}i }u mu kuda si oti{ao. Nego - da li bi ti sada odgovorio meni na jedno pitanje? Nije slu`beno, pa, ako `eli{, mo`e{ da mi ka`e{ da se to mene ni{ta ne ti~e."
	"Odgovori}u ako mogu."
	"^ime }e{ se baviti kad napusti{ Pelerinke?"
	Ovo me je donekle zbunilo. "Pa, za{to, ja i ne planiram da ih napustim. Mo`da, jednog dana."
	"Dobro, onda imaj laku konjicu na umu. Izgleda{ kao ~ovek od ruku, a nama je takav uvek dobro do{ao. @ive}e{ upola du`e nego {to bi u pe{adiji, a zabavlja}e{ se dvostruko bolje."
	Poterao je svoju jaha}u zver napred, a ja ostadoh da razmatram to {to je rekao. Bio sam uveren da mi je ozbiljno predlo`io da spavam pokraj druma; ali upravo ta njegova ozbiljnost me je navela da pohitam napred. Dat mi je blagoslov da imam duga~ke noge, pa kad zatreba mogu da razvijem brzinu pe{a~enja koja ne zaostaje za lakim trkom ve}ine ljudi. Upotrebio sam noge tada, odbacuju}i sve misli o majstoru A{u i o mojoj pro{losti punoj nevolja. Mo`da me je neka razre|ena prisutnost majstora A{a jo{ pratila; mo`da me prati i sada. Ali ako je ona uz mene, ja to nisam prime}ivao i ne prime}ujem.
	Urt jo{ nije bio okrenuo lice od Sunca kad izbih na onaj uzani drum kojim smo i{li, pre ne{to vi{e od nedelju dana, onaj mrtvi vojnik i ja. U pra{ini je jo{ bilo krvi, mnogo vi{e nego {to sam je na tom mestu video ranije. Zbog ulanovih re~i bio sam se upla{io da su Pelerinke optu`ene za neko zlodelo; sad sa pouzdanjem zaklju~ih da je u pitanju bio samo veliki priliv ranjenika u lazaret, naime da je ulan smatrao da ja zaslu`ujem jednu no} odmora pre nego {to budem upu}en da radim oko njih. Ta misao donela mi je ogromno olak{anje. Prenatrpanost lazareta ranjenicima omogu}ila bi da moje ve{tine zablistaju, pa bi kasnije bilo utoliko verovatnije da }e me Manea primiti kad ponudim da prodam sebe Redu, pod uslovom da smislim nekakvu pri~u kojom bih opravdao svoj neuspeh u Poslednjoj ku}i.
	Ali kad sam zaokrenuo oko poslednje krivine na tom drumu, video sam ne{to sasvim druga~ije.
	Na mestu gde je ranije stajao lazaret, zemlji{te kao da je preorala neka gomila ludaka, preorala i prekopala - na dnu se ve} obrazovalo plitko jezerce. Taj krug je bio oivi~en rastrgnutim stablima.
	Sve do pada tame hodao sam tamo-amo po tom mestu. Tra`io sam neki znak mojih prijatelja, kao i neki trag onog oltara u kome je ostala Kand`a. Na{ao sam jednu {aku, mu{ku, otkinutu u {a~nom zglavku. Mogla je biti Melitova, ili Holvardova, ili Ascijan~eva, ili Vinokova. To nisam mogao odrediti.
	Tu no} prespavao sam pored druma. Kad je do{lo jutro, po~eo sam se raspitivati, pa sam, pre ve~eri, na{ao pre`ivele, nekih pet-{est liga daleko od pre|a{njeg mesta. Od le`aja do le`aja sam stupao, ali mnogi su bili u nesvesti i toliko umotani zavojima da ih nisam mogao prepoznati. Mogu}e je da su se me|u njima nalazile i Ava, i Manea, i ona Pelerinka koja je bila donela stoli~icu da bi pokraj mene sedela; ali ja ih tamo nisam prona{ao.
	Prepoznao sam samo jednu `enu, Foilu, i to zato {to je ona prepoznala mene i uzviknula "Severijane!" dok sam hodao izme|u ranjenih i umiru}ih. Oti{ao sam do nje i poku{ao da joj postavljam pitanja, ali ona je bila veoma slaba i nije mi mogla mnogo kazati. Napad se sru~io bez upozorenja i razneo negovali{te kao grom; sve njene uspomene odnosile su se na ono posle: vri{tanje se dugo prolamalo, ali nije privuklo nikakve spasioce, onda su pre`ivele kona~no odvukli vojnici koji o medicini nisu znali tako re}i ni{ta. Poljubio sam je najbolje {to sam mogao, a onda sam obe}ao da }u opet do}i da je vidim - obe}anje za koje smo, verujem, oboje znali da ga ja ne}u mo}i ispuniti. Ona je rekla: "Pamti{ kad smo svi pri~ali pri~e? O tome sam razmi{ljala."
	Rekoh da sam znao da je o tome mislila.
	"Ho}u re}i dok su nas nosili ovamo. Melito, Holvard i ostali su mrtvi, ~ini mi se. Ti }e{, Severijane, biti jedini koji }e pamtiti."
	Rekoh joj da }u pamtiti zauvek.
	"Ho}u da pri~a{ drugim ljudima. U zimskim danima, ili u no}ima kad se nema {ta drugo raditi. Jesi li zapamtio pri~e?"
	"'Moja zemlja je zemlja dalekih obzorja, {irokog neba.'"
	"Da", rekla je tada i, ~inilo se, zaspala.
	To drugo obe}anje sam odr`ao, jer sam te pri~e prvo zapisao na praznim stranicama na kraju sme|e knji`ice, a onda ih i ovde izlo`io, doslovce onako kako sam ih ~uo tokom onih dugih, toplih podneva.
	
	19. GVAZAHT
	Slede}a dva dana provedoh lutaju}i. O njima ne}u mnogo pri~ati, jer i nema mnogo {ta da se pri~a. Mogao sam se, valjda, u nekoliko jedinica u~laniti, ali nisam bio nimalo siguran da mi se u~lanjuje. Bio bih se rado vratio u Poslednju ku}u, ali mi ponos nije dao da se prepu{tam milosr|u majstora A{a, pod pretpostavkom da je njega vi{e uop{te bilo mogu}e na}i tamo. Govorio sam sebi da bih se rado vratio na polo`aj liktora Traksa, ali sve da je ta mogu}nost i postojala, nisam ube|en da bih to i u~inio. Spavao sam kao `ivotinja, u {umarcima, i uzimao svaku hranu koju sam uspevao da na|em, a to nije bilo gotovo ni{ta.
	Tre}eg dana sam otkrio jedan zar|ali ma~ fal~ion, ispu{ten, ~inilo se, u nekom vojnom pohodu prethodne godine. Izvukao sam svoju bo~icu ulja i polomljenu belegiju (obe te stvari i dr{ku sam sa~uvao kad sam ostatak Terminus Esta bacio u vodu), a zatim sam proveo jednu sre}nu smenu vremena ~iste}i ga i o{tre}i. Kad je to bilo svr{eno, nastavio sam da idem i uskoro nabasao na neki drum.
	Po{to Maneina propusnica vi{e nije mogla dobro da me {titi, vi{e sam zazirao od pojavljivanja na otvorenom prostoru nego kad sam se vra}ao iz ku}e majstora A{a. Me|utim, ~inilo se da je verovatno da se onaj mrtvi vojnik koga je Kand`a dozvala natrag u `ivot i koji je sad nazivao sebe imenom Miles, iako sam ja znao da jedan deo njega jeste Jonas, do sada ve} pridru`io nekoj jedinici. U tom slu~aju on bi morao biti na nekom drumu, ili u vojni~kom logoru blizu nekog druma, ako nije ve} upu}en u bitku; a ja sam `eleo da popri~am sa njim. On je, kao i Dorkas, neko vreme proveo miruju}i u dr`avi mrtvih. Njen boravak tamo bio je du`i, ali ja sam se nadao da bih mu mogao postavljati pitanja pre nego {to mu, proticanjem predugog vremena, uspomene o tome izblede, te da bih mogao saznati ne{to zahvaljuju}i ~emu bih uspeo - ako ne da je vratim sebi - bar da se pomirim sa ~injenicom da sam je izgubio.
	Jer, otkrio sam da je sada volim vi{e nego {to sam je voleo ijednog trenutka tokom na{eg pe{a~enja kroz divljinu do Traksa. Tada su moje misli bile odve} obuzete Teklom; neprestano sam posezao u sebe da na|em nju. Sad se ~inilo, makar to bilo i samo zato {to je Tekla tako dugo bila deo mene, da sam je zaista uhvatio i da je dr`im u zagrljaju ja~em od ma kakvog sparivanja - zapravo, ~inilo se da je ona, kao {to mu{ko seme u|e u telo `ene da bi proizvelo (ako takva bude volja Apeironova) jedno novo ljudsko bi}e, u{la kroz moja usta u mene i me{ala se, mojom voljom, sa onim biv{im Severijanom, stvaraju}i novoga ~oveka: mene, koji jo{ nosim ime Severijan, ali ostajem svestan svog, da se tako izrazim, dvostrukog korena.
	Ne znam da li sam ta `eljena saznanja mogao izvu}i iz Milesa-Jonasa. Nikada ga nisam na{ao, mada sam traganje uporno nastavio sve do danas. Sredinom popodneva u{ao sam u jedan region polomljenog drve}a; tu sam s vremena na vreme prolazio pored le{eva u raznim stupnjevima raspadanja. U po~etku sam poku{avao da kradem sa njih kao {to sam ukrao stvari sa Milesa-Jonasa, ali drugi su to pre mene u~inili, a videlo se i da su tokom prethodnih no}i dolazili glodari feneksi sa svojim o{trim zubi}ima da kradu meso.
	Ne{to kasnije, dok su moje energije ve} po~injale da popu{taju, zastao sam kod dime}e olupine jednih praznih zapre`nih vagon-kola za snabdevanje. Zapre`ne zveri su le`ale na drumu, a izme|u njih, licem u pra{ini, voza~; ~inilo se da te dve `ivotinje nisu dugo mrtve, pa mi pade na um da ne bi lo{e bilo da ise~em iz njihovih slabina mesa koliko mogu i odnesem ga na neko izdvojeno mesto gde bih mogao nalo`iti vatricu. Taman {to zabih vrh ma~a u bok jedne `ivotinje, za~uh topot kopita i, pretpostavljaju}i da je to destrijer nekog oficira, sklonih se ukraj druma da ga pustim da pro|e.
	Bio je to, me|utim, jedan mali, debeli ~ova, energi~nog izgleda, na visokoj, zlostavljanoj jaha}oj zveri. Potegao je uzde kad me je video, ali ne{to u njegovom izrazu lica kazalo mi je da ne}e biti potrebe ni da se borim ni da be`im. (Da je do{lo do tog izbora, ja bih se borio. Njegov destrijer mu ne bi bio od velike koristi me|u prekra}enim i oborenim stablima; imao je prsni oklop i {lem sa bronzanim obru~ima, ali mislim da sam, ipak, mogao da ga pobedim.)
	"Ko si ti?" povika on. Kad mu rekoh, on nastavi: "Severijan iz Nesusa, je l'? Zna~i da si civilizovan, ili polucivilizovan, ali izgleda{ kao da nisi dobro jeo u poslednje vreme."
	"Naprotiv", rekoh ja. "U poslednje vreme sam jeo vi{e nego {to je moj obi~aj." Nisam `eleo da me smatra slabim.
	"Ali bi ti dobro do{lo jo{ - ta krv na tvom ma~u nije ascijanska. Jesi li skjavoni? Vanrednjak?"
	"Moj `ivot je bio prili~no izvan reda u poslednje vreme, to je sigurno."
	"Ali nisi vezan ni za jednu formaciju?" Uznemiruju}e spretno je isko~io iz sedla, uzde je bacio na zemlju i pri{ao mi sna`nim koracima. Bio je malo krivonog i imao je jedno od onih lica koja kao da su vajana od gline, a onda pritisnuta sa gornje i sa donje strane pre pe~enja, tako da su i ~elo i vilica plitki a {iroki, o~i prorezi, a usta tako|e {iroka. Ipak, odmah mi se dopao, zbog poletnosti i zbog toga {to se tako malo trudio da sakrije nepo{tenje.
	Rekoh: "Nisam ja vezan ni za koga i ni za {ta - osim za uspomene."
	"Ahhh!" Uzdahnuo je i na trenutak prevrnuo o~ima nagore. "Znam - znam. Svi smo mi imali svoje te{ko}e, nema ko nije. [ta je bilo, `ena ili zakon?"
	Ja do tada nisam sagledavao svoje nevolje u toj svetlosti, ali, razmisliv{i jedan trenutak, priznadoh da je mal~ice u pitanju bilo i jedno i drugo.
	"E, pa, stigao si na pravo mesto i kod pravog ~oveka. Kako bi ti se svi|alo dobro jelo ve~eras i cela gomila novih prijatelja, a sutra jo{ i puna {aka ori~oka? Zvu~i fino? Fino!"
	Vratio se do svoje jaha}e `ivotinje, `enke; njegova ruka je poletela napred, hitro kao ruka ma~evaoca, da do~epa uzde pre nego {to bi ona mogla uzma}i. Kad je opet imao uzde u rukama, usko~io je u sedlo istom onom hitrinom kojom je i isko~io. "A sad se penji iza mene", doviknu mi. "Nije daleko, a ona }e lako poneti dvojicu."
	U~inih kako mi je rekao, mada saam se oko penjanja u sedlo pomu~io znatno vi{e nego on zato {to nije bilo uzengije u koju bih mogao staviti nogu. Istog trena kad sam se na{ao na njenim le|ima, destrijerka je zmijskom hitrinom poku{ala da me ujede za nogu; ali je njen gospodar, koji je taj manevar o~igledno primetio, raspali po glavi mesinganom jabukom na kraju dr{ke no`a tako krvni~ki da se `ivotinja zatetura i umalo ne pade.
	"Ne obra}aj pa`nju", re~e on. Kratko}a njegovog vrata nije mu dozvoljavala da pogleda nazad preko ramena, zato je govorio iz leve strane usta da bi bilo jasno da govori meni. "Ona je fina `ivotinja i odva`an borac i samo ho}e da se obezbedi da shvati{ njenu vrednost. To ti je, zna{, kao neki obred pristupanja. Zna{ {ta je inicijacija?"
	Rekoh mu da smatram da mi je taj pojam dobro znan.
	"Za svaku stvar kojoj vredi pripadati postoji neki obred upu}ivanja, vide}e{ da je tako - ja sam to svojim iskustvom saznao. A jo{ nisam video nijedan takav obred kroz koji jedan odva`an momak ne bi mogao pro}i i posle mu se smejati."
	Posle tog ohrabrenja sjurio je svoje ogromne mamuze destrijerki u bokove kao da namerava da joj tog trenutka prospe celu utrobu i mi poletesmo drumom, povla~e}i kovitlace pra{ine za sobom.
	Jo{ od dana kad sam izjahao na Vodalusovom juri{nom destrijeru iz Saltusa, pretpostavljao sam, u svome neznanju, da se sve jaha}e zveri mogu podeliti u dve grupe: jedna grupa bi bile one sa finim poreklom, brze, a druga one sa hladnom krvlju, spore. One bolje, mi{ljah ja, tr~e graciozno i lako, maltene kao ma~ka; a one lo{ije se vuku tako tromo da je maltene svejedno kojim na~inom to obavljaju. Jedan od Teklinih tutora koristio je izreku da su svi dvovrednosni sistemi la`ni; na ovom jahanju otkrio sam novo po{tovanje prema njemu. Destrijerka moga dobro~initelja pripadala je onoj tre}oj klasi (koja je, kako sam kasnije otkrio, prili~no brojna) u koju spadaju `ivotinje koje su br`e od ptica, ali tr~e kao da gvozdenim no`urdama treskaju po drumu od kamena. Mu{karci imaju nebrojeno mnogo prednosti u odnosu na `ene, pa im je iz tog razloga opravdano pripala du`nost da budu za{titnici `ena, ali, ipak, `ene se mogu pohvaliti jednom velikom predno{}u u odnosu na mu{karce: nikad nijedna `ena nije do`ivela da njeni organi za razmno`avanje budu zgnje~eni izme|u njene sopstvene karlice i ko{~atih le|a jedne od ovih galopiraju}ih be{tija. Meni se to desilo nekih dvadeset ili trideset puta pre nego {to je ova be{tija zauzdana i zato kad sam kona~no skliznuo sa njenih sapi i sko~io ustranu da izmaknem njenom ritanju, nisam bio osobito dobro raspolo`en.
	Bili smo se zaustavili na jednoj od onih malih, izgubljenih poljana koje ~ovek mo`e ponekad na}i me|u brdima; bio je to prostor manje-vi{e ravan, nekih stotinak koraka u pre~niku. U sredi{tu je bio podignut {ator veliki kao seoska ku}a, a na njemu je lepr{ala jedna izbledela zastava, crna i zelena. Nekoliko desetina jaha}ih `ivotinja, nogu sputanih, paslo je gde je koja htela po polju, a isti toliki broj dronjavih ljudi, u dru{tvu nekoliko neo~e{ljanih `ena, dokoli~io je unaokolo, ~iste}i oklope, spavaju}i ili kockaju}i se.
	"Gle'j 'vamo!" povika moj dobrotvor. "Evo novi regrut!" Meni saop{ti: "Severijane od Nesusa, ti stoji{ u prisustvu Osamnaeste bacele kontrarije iregularaca, a svako od nas je borac bez straha ako se mo`e bar jedna parica zaraditi."
	Dronjavi mu{karci i `ene ustajali SU i po~injali polako da plove ka nama; na licima mnogih bilo je neskriveno cerenje. Vodio ih je jedan visoki, vrlo mr{avi ~ova.
	"Sadruzi, dajem vam Severijana od Nesusa!
	Severijane", nastavi moj dobro~initelj, "ja sam tvoj kondotjer. Zovi me Gvazaht. Ovaj {tap za pecanje ovde, vi{i ~ak i od tebe, moj je zamenik Erblon. Ostali }e se predstaviti sami, siguran sam. Erblone, ho}u da porazgovaram s tobom. Sutra }e biti patrola." Dohvatio je tog visokog za mi{icu i poveo ga pod {ator, ostavljaju}i me sa gomilom vojnika koji su me do tada ve} okru`ili.
	Jedan od najkrupnijih, tip nalik na medveda, visok maltene koliko ja, a gotovo dvostruko te`i, pokaza pokretom ka mom ma~u. "Pa zar nema{ kaniju za to tu? Aj' da ga vidimo."
	Predao sam fal~ion bez raspravljanja; bio sam siguran da {ta god se desilo, ovo ne}e biti prilika za ubijanje.
	"Zna~i, jaha~ si, a?"
	"Ne", rekoh ja. "Jahao sam pomalo, ali ne smatram sebe stru~njakom za to."
	"Ali zna{ kako se izlazi nakraj sa njima?"
	"Bolje znam sa mu{karcima i `enama."
	Na ovo se svi nasmeja{e, a krupni ~ova re~e: "E to je ba{ fino, jer se verovatno ne}e{ mnogo najahati, ali }e ti dobro razumevanje `ena - i destrijera - pomo}i."
	Jo{ dok je to govorio, za~uo sam bat kopita. Dvojica su dovodila jednog destrijera-{arca; bila je to mi{i}ava `ivotinja, uspani~enih o~iju. Njegove uzde bile su podeljene na dva dela i produ`ene, zahvaljuju}i ~emu su oni mogli da stoje jedan levo, a drugi desno od destrijera, i to na odstojanju od po tri koraka. Jedna drolja sa kosom lisi~je boje i nasmejanim licem sedela je u sedlu lako, a umesto uzdi dr`ala je u svakoj ruci po jedan jaha~ki bi~. Vojnici i njihove `ene po~e{e da kli~u i pljeskaju, a na taj zvuk {arac se prope kao uskovitlani vetar i po~e mlatarati prednjim nogama po vazduhu, pokazuju}i na svakoj prednjoj nozi po tri ro`nata izra{taja za koja mi ka`emo da su "kopita", iako su to zapravo kand`e podesne gotovo isto toliko za bitku koliko i za hvatanje za tlo. Pokreti su mu bili br`i od mog pogleda.
	Onaj krupni me pljesnu {akom po ramenu. "Nije ovo najbolji destrijer koga sam ikad imao, al' valja, li~no sam ga uve`bao. Ova dvojica su Mesrop i Laktan i oni }e ti dati te uzde, a ti samo treba da se popne{ na njega. Ako to uspe{, a da Dariju ne obori{, tvoja je dok vas ne sustignemo." Poja~anim glasom on nastavi: "E, aj - pu{taj ga!"  O~ekivao sam da }e mi njih dvojica dati uzde. Ali oni su ih samo bacili ka mom licu, a ja sam zamahnuo rukama da dohvatim obe i proma{io ih. Neko podbode {arenog destrijera odastrag, a krupni ~ovek zazvi`da na neki poseban, prodoran na~in. Taj {areni at bio je izve`ban da se bori; njegovi duga~ki zubi nisu bili poja~ani metalom, ali su zato bili ostavljeni u svom prirodnom obliku, pa su mu virili iz ~eljusti kao no`evi. Izbegao sam udarac jedne sevaju}e prednje noge i poku{ao da ga zgrabim za ular; udarac jednog od ta dva bi~a dohvati me posred lica, a nalet ata me obori na zemlju.
	Mora biti da su ga vojnici naterali da ustukne, ina~e bi me izgazio. Mo`da su mi - ne mogu biti siguran - pomogli i da ustanem. Grlo mi je bilo puno pra{ine, a sa ~ela mi je u o~i curila krv.
	Krenuo sam opet na njega, kru`e}i udesno da bih mu izbegao kopita, ali on se okretao br`e nego ja, a cura zvana Darija prasnula je sa oba bi~a ispred mog lica da me spre~i. Vi{e iz gneva nego zbog ma kakvog plana, dograbio sam jedan bi~. Ko`na om~a na kraju dr{ke bi~a bila je navu~ena oko jednog njenog zglavka; cimnuo sam, pa za bi~em polete i Darija i sru~i se meni u naru~je. Ugrizla me je za uvo, ali ja sam je dohvatio za vrat sa zadnje strane, obrnuo, zario prste u jednu polovinu njene ~vrste stra`njice i podigao je u vazduh. Njene razritane noge kao da su upla{ile ata. Nastupao sam ka njemu, on je uzmicao unatra{ke kroz gomilu sve dok ga jedan od njegovih mu~itelja nije podbadanjem opet naterao napred, a tada sam nagazio na njegove uzde.
	Posle toga je bilo lako. Bacio sam tu `ensku, do~epao ga za ular, zavrnuo mu glavu na jednu stranu i ritanjem mu izmakao obe prednje noge ispod njega u stranu; nas su u~ili da tako smirujemo neposlu{ne klijente. Sa prodornom, `ivotinjskom cikom pao je kao klada. Na{ao sam se u sedlu pre nego {to je uspeo da se ponovo osovi na noge, a onda sam, iz sedla, po~eo da ga {ibam po bokovima; nagnao sam ga munjevito kroz gomilu, onda ga okrenuo i jurnuo na njih ponovo.
	Celog `ivota sam slu{ao pri~e o uzbudljivosti te vrste borbe, a da je nikad nisam iskusio. Sad na|oh da je sve bilo istinito, i vi{e nego istinito. Vojnici i njihova `enskadija be`ali su kud koji, dernjaju}i se, poneko je ~ak zamahao ma~em. Vi{e uspeha bi imali da su tako pretili oluji - prejahao sam u jednom naletu preko pet-{est takvih. Darija je be`ala tako brzo, da joj se crvena kosa vijorila kao zastava; ali nikakve ljudske noge nisu mogle izma}i tom atu. Sevnuli smo pokraj Darije, ja sam je zgrabio za tu plamenu zastavu i bacio preko prednjeg dela sedla ispred mene.
	Krivudavom stazom si|osmo do jedne mra~ne jaruge, a iz nje u slede}u. Ispred nas su be`ali jeleni; u tri skoka prestigli smo jednog jelena somotne ko`e i odgurnuli ga u stranu da nam ne bude na putu. Dok sam bio liktor Traksa, ~uo sam da eklektici ~esto ja{u za lovinom, a zatim ska~u sa atova i ubadaju lovinu no`em. Sad sam u te pri~e poverovao - ovom jelenu sam mogao kuhinjskim no`em prerezati grlo.
	Ostavili smo jelena iza sebe, izbili na vrh jednog novog brega i sjurili se u neku tihu, {umovitu dolinu. Kad se {arac istr~ao, pustio sam ga da sam tra`i put me|u drve}em; tako velika stabla nisam bio video jo{ od odlaska iz Saltusa. Kad je zastao da bi pasao prore|enu, ne`nu travu koja je rasla izme|u korenja, odlu~io sam i ja da stanemo; bacio sam uzde na zemlju kao {to sam video da je Gvazaht u~inio, a zatim sam sjahao i pomogao crvenokosoj da si|e.
	"Hvala", re~e ona. "Uspeo si. Nisam mislila da }e{ mo}i."
	"Ina~e ne bi ni pristala na ovo? Pretpostavljao sam da su te naterali."
	"Ne bih te onako posekla bi~em. Sad }e{ ti hteti da mi vrati{, a? Uzdama, pretpostavljam."
	"Odakle ti ta pomisao?" Umoran, sedoh. U travi su rasli `uti cvetovi, nijedan ve}i od kapljice vode; uzbrah nekoliko i na|oh da miri{u na alojevo drvo, zvano i kalambak.
	"Izgleda{ kao takav tip. Osim toga, nosio si me tako da sam bila zadnjicom nagore, a ljudi koji to ~ine uvek `ele da me po njoj lupaju."
	"To sad prvi put ~ujem. Zanimljiva misao."
	"Imam ja mnogo njih - takvih." Hitro i graciozno je sela pored mene i stavila mi {aku na koleno. "^uj, ono je bio samo obred primanja, ni{ta vi{e. Mi se u tome re|amo, bio je do{ao red na mene, o~ekivalo se od mene da te tresnem. To je sad gotovo."
	"Razumem."
	"Zna~i, ne}e{ me tu}i? Divno. Mo`emo se ovde dobro provesti, zaista. [ta god ho}e{ i koliko god ho}e{, a nazad ne idemo dok ne bude vreme za jelo."
	"Nisam rekao da te ne}u tu}i."
	Njeno lice, do tada opto~eno usiljenim osmesima, pade, a pogled joj se upravi u zemlju. Nagovestih joj da bi mogla i be`ati.
	"Onda bi tebi bilo zabavnije, a tukao bi me jo{ vi{e pre nego {to bismo bili gotovi." Dok je to govorila, {aka joj se uvla~ila u moje krilo. "Zgodan si po izgledu, zna{. I tako visok." I dalje sede}i, sagnula se napred, zagnjurila mi lice u krilo i dala mi jedan bride}i poljubac, da bi se potom odmah ispravila. "Moglo bi fino da bude. Zaista bi moglo."
	"Ili bi mogla da se ubije{. Ima{ no`?"
	Tokom jednog trena njene usne su bile skupljene u savr{eni mali krug. "Ti si lud, je li tako? Pa trebalo je da znam." Ona sko~i na noge.
	Dohvatio sam je za jedan sko~ni zglob i ona se opru`i celom du`inom po mekom {umskom tlu. Ko{ulja joj je bila satrunula od dugog no{enja - spala je posle prvog potezanja. "Rekla si da ne}e{ be`ati."
	Pogledala me je krupnim o~ima preko ramena.
	Rekoh: "Ti nema{ nikakvu mo} nada mnom - ni ti ni oni. Ne bojim se ni bola ni smrti. Postoji samo jedna `iva `ena koju `elim, a mu{karca ne `elim nijednog osim sebe."
	
	20. PATROLA
	Dr`ali smo perimetar koji je imao samo dve stotine koraka u pre~niku. Na{i neprijatelji su, velikom ve}inom, imali samo no`eve i sekire - podse}ali su, tim sekirama i svojom dronjavom ode}om, na one dobrovoljce koje je Vodalus potukao u na{em nekropolisu, u ~emu sam mu pomogao - ali bilo ih je na stotine, a pristizali su i novi.
	Na{a ~eta je jo{ pre zore bila osedlala atove i krenula iz logora. Senke su jo{ bile duga~ke, negde na pokretnome frontu, kad jedan izvi|a~ pokaza Gvazahtu duboke tragove koje je ostavila neka ko~ija kre}u}i se ka severu. Slede}e tri smene vremena i{li smo tim tragom.
	Ascijanski napada~i koji su ko~iju zaustavili borili su se dobro, skrenuli su na jug da nas iznenade, pa na zapad, pa opet na sever, kao zmija kad se uvija; ali za sobom su svaki put ostavili trag sa~injen od le{eva, jer su bili uhva}eni izme|u na{e vatre i vatre stra`ara koji su ih ga|ali iznutra, kroz otvore na stranama ko~ije. Tek pred kraj kad Ascijani vi{e nisu mogli da be`e, postali smo svesni da su prisutni i drugi lovci.
	Do podne opkoli{e tu malu dolinu. Blistave ~eli~ne ko~ije, sa svojim mrtvim i umiru}im zarobljenicima, stajale su zaglibljene do osovina. Ispred njih su ~u~ali na{i ascijanski zarobljenici; ~uvali su ih na{i ranjenici. Oficir Ascijanaca je znao na{ jezik, pa mu je pre jedne smene vremena Gvazaht naredio da ko~iju izvuku iz gliba, a kad to nisu uspeli, streljao je nekoliko njih. Preostalo ih je jo{ oko trideset; bili su gotovo goli, mlitavi, praznih o~iju. Njihovo naoru`anje bilo je natrpano na gomilu daleko odatle, blizu na{ih vezanih atova.
	Sad je Gvazaht obilazio boji{te i ja videh da je zastao kod jednog panja iza koga je le`ao, u zaklonu, na{ vojnik meni najbli`i. Jedna protivni~ka `ena-vojnik izviri iza nekakvog `buni}a, na znatnoj udaljenosti uz kosinu. Pogodih je udarom munje iz mog kontusa; ona, nesvesno, odsko~i u vazduh, a zatim se zgr~i kao pauk kad ga bace u `ar logorske vatre. Ispod crvene marame-bandane koja joj beja{e omotana oko glave bila je bledog lica i iznenada razumeh da su je naterali da izviri - da su iza tog `buni}a bili neki drugi, kojima se ona nije dopadala, ili bar nisu smatrali da ona ima ikakvu vrednost, pa su je prinudili da izviri. Opalio sam ponovo i presekao to zeleno rastinje munjom, stvaraju}i obla~i} kiselog dima koji zaplovi ka meni kao njen duh.
	"Nemoj tra}iti te naboje", re~e Gvazaht uz moj lakat. On se bio bacio na tle pored mene, i to, rekao bih, vi{e iz navike nego iz straha.
	Zapitah ho}e li naboji biti istro{eni pre pada no}i ako ispaljujem po {est puta u svakoj smeni vremena.
	Slegnuo je ramenima, a onda odmahnuo glavim.
	"Tom brzinom sam pucao iz ove stvari, bar koliko mogu po kretanju Sunca oceniti. A kad do|e no}..."
	Pogledao sam ga, a on je samo mogao da slegne ramenima jo{ jednom.
	"A kad do|e no}", nastavih, "ne}emo mo}i da ih vidimo dok se ne primaknu na samo nekoliko koraka. Puca}emo manje-vi{e nasumi~no i ubi}emo ih nekoliko desetina, onda }emo izvu}i ma~eve i sta}emo le|a uz le|a, a oni }e nas pobiti."
	"Pomo} }e sti}i pre toga", re~e on, pa, vide}i da mu ne verujem, pljunu. "Kamo sre}e da nikad nisam pogledao trag te prokletinje. Kamo sre}e da nikad nisam za nju ~uo."
	Bio je red na mene da slegnem ramenima. "Vrati je Ascijancima, pa }emo se probiti napolje."
	"Metalni novac je unutra, kad ti ka`em! Zlato kojim treba da budu ispla}ene na{e trupe. Ko~ije su toliko te{ke da ne mo`e biti ni{ta drugo."
	"Mora biti da je oklop poprili~no te`ak."
	"Nije ba{. Vi|ao sam ja ve} takve ko~ije, to je zlato iz Nesusa ili iz Ku}e Apsoluta. Ali ta stvorenja unutra - ko je ikad video takva?"
	"Video sam ja."
	Gvazaht se netremice zagledao u mene.
	"Kad sam prolazio kroz kapiju Sa`alnicu u Zidu Nesusa. To su ljudi-zveri, sazdani pomo}u istih onih izgubljenih ve{tina zahvaljuju}i kojima su na{i destrijeri br`i nego drumske ma{ine iz starih vremena." Poku{ao sam da se prisetim {ta mi je jo{ Jonas kazao o njima, pa sam zavr{io prili~no slabo re~ima: "Njih autarh koristi za du`nosti koje su odve} mukotrpne za ljudska bi}a, ili koje su takve da se ne mogu ljudima poveriti."
	"To bi, valjda, moglo biti prava stvar. Kako bi oni mogli ukrasti pare? Kud bi po{li? ^uj, posmatrao sam te."
	"To znam", rekoh. "Osetio sam."
	"Velim, posmatrao sam te. Naro~ito od kada si naterao onog tvog {arca da napadne ~oveka koji ga je uve`bavao. Ovde gore, u Orithiji, mi vi|amo mnoge sna`ne ljude i mnoge hrabre - naj~e{}e ih vi|amo kad prekora~ujemo njihova tela. Vidimo i mno{tvo pametnjakovi}a, ali od dvadeset takvih devetnaest su previ{e pametni da bi bili od koristi ikome, pa i sebi. Ono {to vredi jesu mu{karci, a ponekad i `ene, koji imaju jednu odre|enu vrstu mo}i, naime mo} da navedu druge ljude da ~ine ono {to oni ka`u. Ne}u da se hvali{em, ali ja je imam. Ima{ je i ti."
	"To nije bilo preterano o~igledno u mom dosada{njem `ivotu."
	"Ponekad se to tek u ratu ispolji. To je jedna od dobrih strana rata, a po{to rat nema mnogo dobrih strana, visoko cenimo one koje ima. Severijane, ho}u da si|e{ do ko~ije i pregovara{ sa tim ljudo`ivotinjama. Ka`e{ da zna{ ne{to o njima. Navedi ih da izi|u i da nam pomognu u borbi. Ipak smo, na kraju krajeva, na istoj strani."
	Klimnuo sam glavom. "A ako ih navedem da otvore ko~iju, pare mo`emo podeliti izme|u sebe. Mogu}e je da }e se bar neko od nas izvu}i."
	Gvazaht zga|eno odmahnu glavom. "[ta ti rekoh malo~as o onima koji su previ{e pametni? Da si stvarno pametan, ne bi to prenebregao. Ne, nego im reci da je va`an svaki borac, pa ~ak i ako ih ima samo trojica ili ~etvorica. Osim toga, postoji neka, makar i mala mogu}nost da }e ovi prokleti plja~ka{i pobe}i kad ih vide. Daj mi tvoj kontus, dr`a}u tvoj polo`aj dok se ne vrati{."
	Dadoh mu svoje oru`je. "A ko su, uop{te, ovi {to nas napadaju?"
	"Ovi? Pratioci logora. Kr~mari, kurve - i `enske i mu{ke. Dezerteri. S vremena na vreme autarh ili neko od njegovih generala ih pohvata i otera na posao, ali oni ubrzo klisnu. Klisnuti - u tome su jedino ve{ti. Ma, treba to sve pobiti."
	"Imam tvoje ovla{}enje da pregovaram sa na{im zarobljenicima u ko~iji? Podr`a}e{ me?"
	"Pa nisu nam to zarobljenici - hmm, dobro, valjda i jesu. Reci im ovo {to sam ja rekao i postigni najbolju pogodbu koju bude{ mogao. Podr`a}u te."
	Gledao sam ga jedan trenutak, nastoje}i da ocenim da li to misli ozbiljno. Kao i toliki drugi sredove~ni ljudi, ve} je nosio na licu onog starca koji }e od njega postati, starca kivnog, sklonog psovanju, starca koji je ve} po~injao da mrmlja primedbe i `albe koje }e izgovarati kad mu do|e poslednji okr{aj.
	"Ima{ moju re~. Ajd'."
	"Va`i." Ustao sam. Ta oklopna kola su li~ila na one ko~ije kojima su va`ni klijenti dovo`eni u na{u kulu u Citadeli. Prozori kola bili su uzani i prepre~eni re{etkama, a zadnji to~kovi visoki kao ~ovek. Glatki ~eli~ni bokovi nagove{tavali su primenu onih izgubljenih ve{tina koje sam Gvazahtu pomenuo; {tavi{e, znao sam da ljudi-`ivotinje, unutra, imaju bolje oru`je nego mi. Pru`io sam ruke da bih pokazao da sam nenaoru`an, zatim sam hodao naj~vr{}e {to sam mogao prema njima, sve dok se na jednoj prozorskoj re{etki nije pokazalo ne~ije lice.
	Kad ~ovek slu{a o takvim spodobama, zami{lja ne{to postojano, ne{to na pola puta izme|u zveri i ~oveka; ali kad ih stvarno vidi - kao {to sam ja sad video ovog ~oveka-`ivotinju i kao {to sam video ~ovekomajmune u rudniku blizu Saltusa - utisak uop{te nije takav. Najbolje pore|enje koje mogu napraviti jeste ono sa treperenjem li{}a srebrne breze na vetru. U jednom trenutku ona izgleda kao obi~no drvo, a u slede}em, kad se pojave donje strane listova, izgleda kao neka natprirodna tvorevina. Tako je bilo sa ovim ljudo`ivotinjama. U prvi mah sam pomislio da kroz {ipke u mene pilji buldog; onda se u~inilo da je ipak ~ovek, uzvi{eno ru`an, mrka lica i }ilibarnih o~iju. Digao sam {ake do re{etke da mu dam svoj miris; pomi{ljao sam na Triskelea.
	"[ta ho}e{?" Glas mu je bio grub, ali ne neugodan.
	"Ho}u da spasem va{e `ivote", rekoh. Pogre{ka je bila to re}i i ~im su te re~i izletele iz mojih usta, znao sam da je pogre{ka.
	"Mi svoju ~ast ho}emo da spasavamo."
	Klimnuo sam glavom. "^ast je vi{i `ivot."
	"Ako nam mo`e{ re}i kako da spasemo svoju ~ast, govori. Slu{a}emo. Ali ono {to nam je povereno, predati ne}emo nikada."
	"To ste vi ve} predali", rekoh ja.
	Vetar je zamro, a buldog se tog istog trenutka vratio, uz sev zuba i plamen u o~ima.
	"Vi niste stavljeni u tu ko~iju da ~uvate zlato od Ascijanaca, nego da ga ~uvate od onih pripadnika na{eg sopstvenog Komonvelta koji bi ga rado ukrali samo da mogu. Ovi Ascijanici su potu~eni - pogledajte ih. Mi smo autarhova odana ljudska bi}a. Oni od kojih vi treba da ~uvate ko~iju uskoro }e nas savladati."
	"Mora}e da ubiju i mene i moje sadruge pre nego {to ugrabe zlato."
	Zna~i, stvarno je bilo zlato. Rekoh: "Uradi}e oni to. Izi|ite i pomognite nam u borbi, dok jo{ ima izgleda za pobedu."
	Oklevao je, a ja vi{e nisam bio siguran da je bilo sasvim pogre{no otpo~eti razgovor pominjanjem spasavanja njegovog `ivota. "Ne", re~e on. "Ne mo`emo. Ono {to govori{ mo`e biti razum, to ne znam. Na{ zakon nije zakon razuma. Na{ zakon je ~ast i poslu{nost. Ostajemo."
	"Ali znate da mi nismo va{i neprijatelji?"
	"Ko god ho}e da uzme ono {to ~uvamo, taj nam je neprijatelj."
	"Pa i mi to isto ~uvamo. Ako oni tamo, koji se vucaraju za vojnim logorima, i oni dezerteri do|u u doma{aj va{eg oru`ja, ho}ete li pucati na njih?"
	"Ho}emo, naravno."
	Pri{ao sam obeshrabrenoj grupi Ascijanaca i zatra`io da razgovaram sa njihovim zapovednikom. ^ovek koji je ustao bio je samo mal~ice vi{eg rasta od ostalih; umnost na njegovom licu bila je od one vrste koja se ponekad vidi na licima lukavih ludaka. Rekoh mu da me je Gvazaht poslao da umesto njega pregovaram zato {to sam ~esto razgovarao sa ascijanskim zarobljenicima, pa poznajem njihove obi~aje. Ovo su, kao {to sam i nameravao, ~ula i trojica na{ih ranjenika-stra`ara, koji su videli da Gvazaht zauzima moj polo`aj u perimetru odbrane.
	"Pozdrav u ime Sedamnaesto~lane grupe", re~e Ascijanac.
	"U ime Sedamnaesto~lane grupe."
	On kao da se veoma iznenadio zbog ovoga, ali klimnuo je glavom.
	"Nas su opkolili neodani podanici na{eg autarha koji su prema tome neprijatelji i autarha i Sedamnaestoro. Na{ komandant Gvazaht smislio je plan da ostanemo svi i `ivi i slobodni."
	"Sluge Sedamnaesto~lane grupe ne smeju biti potro{ene bez svrhe."
	"Ba{ tako. Evo plana. Upregnu}emo izvestan broj na{ih destrijera da povuku ko~iju - koliko god je potrebno da se izglavi. Ti i tvoji ljudi morate tako|e raditi na njenom osloba|anju iz gliba. Kad ko~ija bude slobodna, vrati}emo vam va{e oru`je i pomo}i }emo vam da se borbom probijete iz ovog kordona. I va{i i na{i vojnici krenu}e na sever, a vi mo`ete zadr`ati i ko~iju i pare u njoj i odvesti to svojim pretpostavljenima, ba{ kao {to ste se i nadali kad ste je uhvatili."
	"Svetlost Ispravne misli probija se u svaku tamu."
	"Ne, mi nismo pre{li na stranu Sedamnaesto~lane grupe. No, vi nam morate, zauzvrat, pomo}i. Kao prvo, da i{~upamo ko~iju iz blata. Kao drugo, da se probijemo napolje. Kao tre}e, da nam date pratnju koja }e nas provesti natrag kroz va{u vojsku i vratiti do na{ih linija."
	Ascijanski oficir baci pogled ka sjajnim kolima. "Nijedan neuspeh nije trajan neuspeh. Ali za neizbe`ni uspeh mogu biti potrebni novi planovi i ve}a snaga."
	"Zna~i, odobrava{ moj novi plan?" Do tog trenutka nisam bio svestan da se znojim, ali sada mi znoj pocuri u o~i i po~e ih peckati. Obrisah ~elo rubom ogrta~a, ba{ kao {to je majstor Gerlous imao obi~aj da ~ini.
	Ascijanski oficir klimnu glavom. "Izu~avanjem Pravomisli bi}e pre ili kasnije otkrivena staza ka uspehu."
	"Da", rekoh. "Va`i, prou~io sam je. Neka se iza na{ih napora na|u na{i napori."
	Kad sam se vratio do ko~ije, onaj isti ljudozver koga sam ve} video pojavio se na prozoru, ali ovog puta ne sa onolikim neprijateljskim dr`anjem. Ja rekoh: "Ascijanci su se saglasili da jo{ jednom poku{aju da poguraju ovo. Mora}emo da vas rastovarimo."
	"To je nemogu}e."
	"Ako ne rastovarimo, zlato }e biti izgubljeno sa Suncem. Ne tra`im od vas da odustanete od njegovog ~uvanja - nego samo da ga istovarite i dr`ite stra`u nad njim. Ima}ete svoje oru`je, pa ako vam pri|e ijedno naoru`ano ljudsko bi}e, mo`ete ga ubiti. Ja }u biti sa vama, nenaoru`an. Mo`ete ubiti i mene."
	Moralo se jo{ mnogo pri~ati, ali na kraju su istovarili. Ubedio sam ranjenike koji su dotle stra`arili oko Ascijanaca da ostave svoje kontuse i upregnu osam na{ih destrijera u ko~iju, a Ascijanci su se rasporedili da vuku amove i guraju to~kove. Onda su se vrata na boku ~eli~nih ko~ija otvorila i ljudi-`ivotinje su po~eli iznositi metalne sandu~i}e; dvojica su radila, a onaj tre}i, sa kojim sam bio razgovarao, stra`ario je. Bili su vi{eg rasta nego {to sam o~ekivao, a od oru`ja su imali fuzil-pu{ke i kao dopunu pi{tolje za pojas zadenute - a to su bili prvi pi{tolji koje sam video jo{ od kad su pred mojim o~ima hieroduli pucali iz pi{tolja na Boldandersa da skrenu njegove juri{e u vrtu Ku}e Apsoluta.
	Kad su sve {krinje iznete i kad su trojica ljudozveri stajala oko njih sa oru`jem na gotovs, povikao sam. Ranjeni vojnici po~eli su da {ibaju sve destrijere u toj novoj zaprezi, Ascijanci su po~eli da se upinju tako da su im se o~i iskola~ile na napregnutim licima... i upravo kad smo svi pomislili da stvar ne}e uspeti, ~eli~na kola se podigo{e iz blata i otkotrlja{e jo{ pola lanca daleko pre nego {to ranjenici uspe{e da ih zaustave. Gvazaht polete - i tad je malo nedostajalo pa da budemo ubijeni i ja i on; ali ljudozveri su pokazali taman dovoljno razuma da ocene da je njegovo tr~anje sa perimetra ka nama, pri ~emu je mlatarao mojim kontusom, samo posledica uzbu|enja, a ne deo neke opasne namere.
	Uzbudio se mnogo vi{e kad je video kako oni vra}aju kov~e`i}e sa zlatom u ko~iju i kad je ~uo {ta sam obe}ao Ascijancima. Podsetih ga da mi je odobrio da u njegovo ime pregovaram.
	"Ja kad pregovaram", zamuca on, "to je zbog toga {to `elim da pobedim."
	Priznadoh da nemam njegovo vojno iskustvo, ali mu rekoh da sam ja na{ao da se, u nekim prilikama, pobe|ivanje sastoji u tome da se ~ovek nekako ispetlja.
	"Svejedno, nadao sam se da }e{ smisliti ne{to bolje."
	Planinski vrhunci su se neumoljivo uzdizali, iako mi nismo bili svesni njihovog kretanja, i ve} su kao kand`e po~injali da se pru`aju ka donjoj ivici Sunca; pokazah prstom na tu stranu.
	Gvazaht se iznenada osmehnu. "Ma dobro, to su oni isti Ascijanci od kojih smo ko~iju ve} jednom oteli."
	Pozvao je ascijanskog oficira k sebi i rekao mu da }e na{i konjanici predvoditi napad, a da njegovi vojnici mogu da idu pe{ice za ko~ijom. Ascijanac je pristao, ali kad su se njegovi vojnici ponovo naoru`ali, po~eo je zahtevati da {est njih budu postavljeni na krov ko~ije i da on li~no bude u prednjem redu napada. Gvazaht je pristao na ovo, ali sa zlovoljom koja je meni izgledala kao ~ista gluma. Odredismo da svakog od tih osam destrijera u novoj zaprezi poja{e po jedan naoru`ani vojnik; videh kako Gvazaht `ustro razgovara sa njihovim barjaktarom.
	Ascijancu sam bio obe}ao da }emo se kroz kordon dezertera probiti ka severu, ali pokaza se da je teren u tom pravcu nepodesan za ~eli~nu ko~iju, pa se na kraju saglasismo da krenemo ka severoistoku. Ascijanska pe{adija po|e korakom koji se nije mnogo razlikovao od punog trka, pucaju}i pri kretanju. Ko~ija po|e za njima. Uzane, istrajne munje iz pe{adijskih kontusa ubadale su dronjavu rulju koja je sad poku{avala da se sjuri ka kolima, a po njoj po~e{e, gromovitim udarima svoje silovite energije, da tuku i ascijanske arkebuze sa krova. Ljudi-`ivotinje su ispaljivali fuzile kroz prozore kola, ubijaju}i svakim plotunom po pet-{est protivnika.
	Ostatak trupa (i ja sa njima) pojahao je za kolima; perimetar smo odr`avali samo dok se kola nisu izvukla iz obru~a. Radi {tednje dragocenih naboja, mnogi od nas su spustili kontuse kroz prstenove na sedlima, potegli ma~eve i pregazili razvu~ene grupice protivnika koje su ostale posle prolaska kola i Ascijanaca.
	Onda neprijatelji ostado{e za nama, a mi izi|osmo na ~istiji teren. Vojnici na zaprezi odmah po~e{e mamuzati destrijere, a Gvazaht, Erblon i ostali koji su jahali za kolima po~isti{e Ascijance sa krova, u oblaku grimiznog plamena i o{trog smrde}eg dima. Ascijanski pe{aci se rastr~a{e na sve strane i okrenu{e se da pucaju.
	Smatrao sam da u toj borbi ne mogu u~estvovati. Potegao sam uzde i zato sam video - pre ma kog drugog, ~ini mi se - kako se prva anpilka obru{ava, kao onaj an|eo u Melitovoj pri~i, iz Suncem obojenih oblaka. Anpilke su izgledale lepo, nage, sa telima vitkih mladih `ena; ali njihova krila duginih boja {irila su se dalje nego krila najve}ih teratornisa, a svaka je imala po jedan pi{tolj i u levoj i u desnoj ruci.
	Pozno te no}i, kad smo bili opet u logoru i kad su ranjenici bili zbrinuti, zapitah Gvazahta da li bi opet postupio isto onako.
	Jedan trenutak je razmi{ljao. "Ni od kuda ja nisam mogao znati da }e te lete}e devojke da do|u. Sad kad se gleda odavde, stvar je ba{ razumljiva - u tim kolima je sigurno bilo dovoljno para da se daju plate polovini neke vojske, pa prema tome oni ne bi oklevali da po{alju elitne trupe u potragu. Ali pre nego {to su doletele, da li bi se ti dosetio?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"^uj, Severijane, ne bi trebalo ovako da ti pri~am. Ali u~inio si koliko si mogao, a najbolja si pijavica koju sam ikad video. U svakom slu~aju, dobro je ispalo na kraju, a? Video si kako je prijateljski nastrojena bila njihova serafkinja. Uostalom, {ta je ona videla? Odva`ne momke kako se trude da spasu ko~iju od Ascijanaca. Dobi}emo slu`benu pohvalu, ja bih rekao. I nagradu, mo`e biti."
	Uzvratih: "Mogao si da poubija{ ljudozvere, a i Ascijance, kad se zlato na{lo izvan kola. Nisi to u~inio zato {to bih sa njima poginuo i ja. Mislim da zaslu`uje{ slu`benu pohvalu. Bar od mene."
	Protrljao je svoje opu{teno lice obema {akama. "Ma dobro, i ovako sam podjednako zadovoljan. Propala bi nam Osamnaesta; jo{ jedna smena vremena i mi bismo se po~eli me|usobno ubijati zbog tih para."
	
	21. ZAUZIMANJE POLO@AJA ZA BITKU
	Pre bitke bilo je jo{ patrola, a bilo je i slu~ajeva da provedemo po ~itav dan besposli~e}i. Mnogo puta nismo videli ni jednog jedinog Ascijanca, ili smo vi|ali samo njihove le{eve. Od nas se o~ekivalo da hapsimo dezertere i da teramo iz tog kraja raznorazne putuju}e prodavce i lupe`e koji se goje zahvaljuju}i prisustvu vojske; ali kad god nam se u~inilo da su to onakvi ljudi kao ona gomila koja je bila opkolila ~eli~na kola, ubijali smo ih, bez ikakvog formalnog pogubljenja, prosto paljbom iz sedla.
	Mesec je ve} bio gotovo pun i visio je na nebu kao zelena jabuka. Iskusni ratnici su mi pri~ali da najgore bitke uvek budu kad je mesec pun ili gotovo pun, jer on, navodno, izaziva ludilo. Ja bih rekao da to tako ide zato {to mese~ev obilniji sjaj omogu}ava generalima da dovuku poja~anja tokom no}i.
	Na dan bitke njakanje trube diglo nas je iz }ebadi u zoru. Pojahali smo u neravnoj dvojnoj koloni kroz izmaglicu; Gvazaht je jahao na ~elu, a za njim Erblon, koji je nosio na{u zastavu. Pretpostavljao sam da }e `ene ostati u logoru - ve}ina je ostajala kad smo i{li u patrole - ali vi{e od polovine njih potego{e kontuse i pojaha{e sa nama. One koje su imale {lemove, primetih, uvile su kosu nagore i pokrile je {lemom; mnoge su obukle prsne oklope koji su im uravnili i sakrili grudi. Ovo pomenuh Mesropu, koji je jahao uz mene.
	"Moglo bi da bude problema oko pla}anja", re~e on. "Broja}e nas neko o{trook, a u ugovorima se obi~no tra`e mu{karci."
	"Gvazaht je rekao da }e danas biti jo{ para", podsetih ga.
	Pro~istio je grlo i pljunuo, a ta bela sluz je nestala u lepljivom vazduhu kao da ju je sam Urt progutao. "Ne}e oni da plate dok bitka ne bude gotova. Nikad to ne u~ine."
	Gvazaht je viknuo i dao znak rukom; Erblon je mahnuo na{om zastavom i mi krenusmo galopom, pri ~emu su kopita zatutnjala kao stotinu prigu{enih bubnjeva. Rekoh: "To oni sigurno da ne bi platili za one koji poginu."
	"Plate trostruko - {to se borio, {to je poginuo i pare za otpust iz vojne slu`be."
	"Ili {to se borila, pretpostavljam."
	Mesrop opet pljunu.
	Jahali smo neko vreme, onda zastali na jednoj ta~ki koja se ni po ~emu primetnom nije razlikovala od ma koje druge. Kad je u koloni zavladala ti{ina, za~uo sam neko brujanje ili mrmljanje u bregovima oko nas. Vojska dotad raspore|ena razre|eno (nesumnjivo iz sanitarnih razloga i da se ascijanskoj artiljeriji ne bi pru`ila zgusnuta meta) po~injala je da se okuplja u celinu, ba{ kao {to su se svojevremeno ~estice pra{ine u kamenom gradu okupile i sa~inile tela o`ivelih plesa~a.
	To nije pro{lo neprime}eno. Ba{ kao {to su nas nekad ptice grabljivice pratile pre nego {to smo stigli do kamenog grada, tako su nas sad po~eli pratiti petokraki lete}i predmeti; oni su se, poput to~kova, okretali iznad oblaka koji su se u ravnoj crvenoj svetlosti zore mutili i topili. Dok su bile na velikoj visini, te petokrake su izgledale samo sive; ali dok smo ih gledali, spu{tale su se ka nama i ja videh da imaju neku nijansu za koju nikakvo ime nemam, ali koja je u odnosu na bezbojnost isto {to i zlatna boja u odnosu na `utu, ili srebrna u odnosu na belu. Vazduh je je~ao od nihovog obrtanja.
	Jedna druga petokraka, koju nismo do tada primetili, isko~i nad na{u stazu, lete}i tik iznad vrhova drve}a. Svaki krak je bio duga~ak kao kula i imao na sebi mno{tvo okruglih i ~etvrtastih prozora. Iako je petokraka le`ala pljo{timice na vazduhu, ~inilo se da kora~a kroz prostor. Vetar od njenog prolaska zahujao je oko nas kao da ho}e da poru{i drve}e. Moj {areni destrijer je zanji{tao i dao se u bekstvo, kao i mnogi drugi destrijeri; mnogi su, u tom ~udnom vetru, i popadali.
	U roku od jednog otkucaja srca sve se to zavr{ilo. Li{}e koje se oko nas zakovitlalo kao sneg po~e padati na zemlju. Gvazaht povika, a Erblon dunu u trubu i razmaha se na{om zastavom. Ja sam ovladao {arcem, a zatim sam kasom jahao od jednog destrijera do drugog, hvataju}i ih za nozdrve i dr`e}i ih tako dok njihovi jaha~i ne bi uspeli da ih smire.
	Na ovaj na~in sam spasao i Dariju, za koju do tad nisam ni znao da je u koloni. Izgledala je vrlo lepo i de~a~ki, odevena kao vojnik, sa kontusom u ruci i sa po jednom vitom sabljom oka~enom levo i desno od jabuke njenog sedla. Vide}i je, nisam se mogao uzdr`ati od pomisli kako bi na njenom mestu izgledale druge `ene koje sam poznavao: Tea bi bila pozori{na devica-ratnica, lepa i dramati~na, ali su{tinski samo prilika priklju~ena nekome ko ima glavnu ulogu; Tekla - sada deo mene - bila bi naoru`ana bahanatkinja-mimalona i bila bi osvetoljubiva, mahala bi otrovanim oru`jima; Agija bi jahala neku ri|u destrijerku vitkih nogu, a na sebi bi imala prsni oklop izvajan da ta~no odgovara njenoj figuri, dok bi joj kosa, u koju bi bile upletene strune sa lukova, divlje lepr{ala na vetru; Jolenta bi bila cvetna kraljica u oklopu iz koga bi str{alo bezbroj klinastih trnova, njene velike dojke i mesnate butine izgledale bi neskladno pri svakom jahanju br`em od hoda, sme{kala bi se sanjivo u sedlu pri svakom zastajkivanju i poku{avala da se nasloni unazad da bi se odmarala; Dorkas bi bila vodena vila Najada koja samo privremeno ja{e, izdignuta kao vodoskok koji seva na Suncu; Valerija bi bila, mo`da, aristokratska Darija.
	Bio sam pretpostavio, kad sam video kako su se na{i rasuli po okolnim poljima, da }e biti nemogu}e opet okupiti kolonu; ali u roku od nekoliko trenutaka posle prolaska pentadaktilskog vazduhohoda~a iznad nas, opet smo bili svi na okupu. Odjurili smo odatle galopom i tako pre{li otprilike jednu ligu, ili vi{e - prete`no, ~ini mi se, da bismo istro{ili deo nervne energije na{ih destrijera - a onda smo zastali kod jednog potoka i dopustili im da piju taman toliko vode da okvase usta, a da ne postanu tromi. Kad sam se izborio sa {arcem, naterav{i ga da uzmakne od obale, odjahao sam do jedne ~istine odakle sam mogao osmatrati nebo. Uskoro je Gvazaht doterao svog destrijera kasom i zapitao me {aljivim tonom: "Tra`i{ slede}eg?"
	Klimnuo sam glavom i rekao mu da takve letelice nikad ranije nisam video.
	"Nisi ni mogao ako nisi bio blizu fronta. Nikad se oni ne bi vratili kad bi krenuli dalje na jug."
	"Ne bi ih zaustavili vojnici kao mi."
	Odjednom se uozbiljio, a njegove si}u{ne o~i su, u mesu potamnelom od Sunca, postale samo dva proreza. "Ne bi. Ali odva`ni momci mogu da zaustave njihove ~arka{ke odrede. Topovi i vazdu{ne galije to ne mogu."
	[arac se od nestrpljenja vrpoljio, udaraju}i kopitima po tlu. Rekoh: "Poreklom sam iz jednog dela Nesusa za koji ti najverovatnije nikad nisi ~uo, a koji se zove Citadela. Tamo postoje topovi koji gledaju na ~itav taj kvart, ali ja ne znam da su ispaljivani ikada, osim o svetkovinama." Zure}i i dalje u nebo, zamislio sam kovitlanje pentadaktila iznad Nesusa i hiljadu hitaca koji bi bili ispaljeni ne samo sa Kule Barbikane i sa Velikog dvora nego sa svih kula; pa se zapitah kojim oru`jem bi pentadaktili uzvratili.
	"Idemo", re~e Gvazaht. "Znam da bi ~ovek hteo da motri na njihov mogu}i novi dolazak, ali od toga nema nikakve koristi."
	Poterao sam destrijera za njim do potoka, gde je Erblon postrojavao kolonu. "Nisu ~ak ni pucali na nas. Sigurno imaju topove u tim letelicama."
	"Mi smo ti prili~no sitna riba." Bilo mi je jasno da Gvazaht `eli da se vratim u kolonu, ali da okleva da mi to otvoreno naredi.
	Ose}ao sam kako me strah po~inje stezati kao kakva avet, najja~e oko nogu, i kako po~inje da di`e svoje hladne pipke u moju utrobu, doti~u}i mi i srce. Hteo sam da }utim, ali nisam mogao prestati da govorim. "A kad budemo na bojnom polju..." (Mislim da sam tada zami{ljao to polje kao glatko poko{eni travnjak na Sangvinarnom polju, gde sam se borio protiv Agilusa.)
	Gvazaht se nasmeja. "Kad mi u|emo u bitku, na{i artiljerci bi bili presre}ni kad bi videli da su pentadaktili do{li da jure nas." Pre nego {to sam shvatio {ta }e u~initi, on udari {arca pljo{timice ma~em, tako da me `ivotinja odnese kasom odatle.
	Strah je kao jedna od onih bolesti koje unaka`uju lice otvorenim, cure}im ranama. ^ovek postepeno do|e do toga da se vi{e pla{i da }e rane biti vi|ene nego {to se pla{i njihovog uzroka; ose}a da je ne samo osramo}en nego i zaprljan. Kad je {arac usporio, zario sam pete u njega i uklju~io se u kolonu na samom kraju, iza svih.
	Jo{ do malo~as bio sam na domaku da zamenim Erblona; sad sam oboren na najni`i status, i to ne odlukom Gvazahtovom, nego mojom sopstvenom. A ipak, kad sam pomagao da se razasuta kolona vojske okupi, ono od ~ega sam se upla{io bilo je ve} pro{lo; prema tome, ~itava drama o mom unapre|enju odigrana je tek po{to se dogodio njen kraj u kome sam se osramotio. Bilo je to kao da vidi{ da su nekog mladog ~oveka koji je dokoli~io u parku uboli no`em i posle toga da ga gleda{ kako, nemaju}i pojma da je uboden, pravi poznanstvo sa pohotljivom suprugom njegovoga ubice, pa, po{to je stekao uverenje (pogre{no) da je njen mu` sada u nekom drugom delu grada, po~inje da je grli, sve dok ona, najzad, ne jaukne zato {to je pritiska dr{ka no`a koja viri iz njegovih prsa.
	Kad je kolona, cimnuv{i se, krenula dalje, Darija se iz nje izdvojila i sa~ekala njen prolazak da bi se mogla zaustaviti pored mene. "Boji{ se", re~e ona. To nije bilo pitanje, bila je to izjava i ne prekor nego maltene lozinka, nalik na one komi~ne izreke koje sam nau~io na Vodalusovom banketu.
	"Da. Ti }e{ me sad podsetiti na ono moje prazno hvalisanje u {umi. Mogu samo re}i da, kad sam ga izgovarao, nisam znao da je to. Jedan mudar ~ovek me je svojevremeno poku{ao nau~iti da ~ak i kad neki klijent savlada neku ekskrucijaciju, tako da je mo`e isklju~iti iz svog uma iako nastavlja da se gr~i i da vri{ti, postoji mogu}nost da ga stavimo na muke na neki sasvim druga~iji na~in i time da slomimo njegovu volju lako kao da je volja deteta. Ja sam nau~io da to lepo objasnim kad on postavi pitanje, ali jo{ nikada do sada nisam to znanje primenio, kao {to je trebalo, u sopstvenom `ivotu. Ali ako sam ovde klijent ja, ko je mu~itelj?"
	"Mi se svi bojimo, neko manje, neko vi{e", re~e ona. Zato te je Gvazaht udaljio od sebe - aha, videla sam. To je uradio da ne bi zbog tvog straha po~eo i on da se ja~e pla{i. Onda ne bi mogao da predvodi. Kad do|e ~as, ti }e{ ~initi {to bude{ morao, a tako }e i svi ostali."
	"Zar nije bolje da krenemo?" rekoh. Kraj kolone je ve} odmicao, onim neujedna~enim, na mahove br`im kretanjem, kako to ve} biva kod duga~kih redova.
	"Ako po|emo sad, mnogi }e znati da smo na za~elju zato {to se bojimo. A ako samo jo{ malo pri~ekamo, mnogi od onih koji su te videli kako pri~a{ sa Gvazahtom misli}e da te je poslao ovamo nazad da po`uruje{ one koji idu sporo, a ja da sam do{la da bih bila s tobom."
	"Va`i", rekoh.
	Njena {aka, vla`na od znoja i tanka poput Dorkasine, kliznu u moju.
	Do tog trenutka bio sam ube|en da je ona ve} bila u bitkama. Sad je zapitah: "Je li ovo i tebi prvi put?"
	"Mogu ja da se borim bolje nego ve}ina njih", izjavi ona. "Osim toga, ve} mi je dozlogrdilo da me nazivaju kurvom."
	Zajedno smo otkasali za kolonom.
	
	22. BITKA
	Prvo sam ih ugledao kao razasute obojene ta~kice na suprotnoj strani te {iroke doline; bili su to ~arka{i i ~inilo se da se kre}u i me{aju kao oni mehuri}i koji ple{u na povr{ini vr~a u kome je jabukova~a sa sodom. Kasali smo kroz jedan {umarak razbijenih, ali jo{ uspravnih stabala, ~ije je belo, golo drvo podse}alo na `ive kosti posle vi{estrukog preloma. Sad je na{a kolona bila mnogo ve}a, bili su tu, mo`da, svi iregularci kontrarije. Ve} oko pola smene vremena kolona je bila pod artiljerijskom vatrom koja je stizala sa manjim ili ve}im zaka{njenjima u odnosu na na{e kretanje; nekoliko vojnika je ranjeno (jedan, blizu mene, vrlo te{ko) i nekoliko ubijeno. Ranjenici su se brinuli sami o sebi, poku{avaju}i i da se uzajamno poma`u; ako su za nas postojali ikakvi medicinski pratioci, bili su svakako na tolikoj daljini iza nas da ja nisam mogao biti svestan njihovog prisustva.
	S vremena na vreme prolazili smo pokraj le{eva koji su le`ali izme|u drve}a; obi~no su mrtvaci bili grupisani po dvojica-trojica zajedno, mada je bilo i usamljenih pojedinaca. Videh jednog koji je, umiru}i, nekako uspeo da se nabode kragnom svoje jakne na {iljak drveta koji je virio iz jednog rastrgnutog stabla i ostadoh zapanjen u`asom njegove situacije: mrtav, a ne mo`e da otpo}ine. Onda mi do|e pomisao da su u istoj nevolji i hiljade stabala oko nas, nebrojeno ubijeno drve}e koje ne mo`e da padne na tlo.
	Pribli`no u isto vreme kad sam primetio neprijatelje, postao sam svestan i prisustva drugih trupa na{e vojske levo i desno od nas. Desno je bila jedna, ako mogu tako re}i, me{avina konjice i pe{adije; jaha~i su bili bez {lemova i nagi do pojasa, a preko njihovih prsa bronzane boje bila su preba~ena }ebad valjkasto umotana, crvene i plave boje. Imali su, po mom utisku, bolje jaha}e zveri nego ve}ina nas. Nosili su lansgej-koplja koja svojom du`inom nisu mnogo prelazila visinu ~oveka; mnogi su ih dr`ali preba~ena ukoso ispred sebe preko sedla. Svaki je imao po jedan mali bakarni {tit pri~vr{}en za mi{icu leve ruke. Pojma nisam imao iz kog dela Komonvelta bi oni mogli poticati, ali sam iz nekog razloga, mo`da samo zbog njihove duga~ke kose i golih prsa, smatrao da su sigurno divljaci.
	Ako i jesu to bili, pe{adija koja je nastupala oko njih bila je ne{to jo{ ni`e, bili su to mrki, pogureni stvorovi prekriveni ra{~erupanim krznom. Samo na mahove sam uspevao da ih ugledam izme|u polomljenih stabala, ali u~inilo mi se da su se povremeno kretali ~etvorono{ke. Ponekad bi neko od tih pe{aka uhvatio, ~inilo mi se, uzengiju nekog jaha~a, kao {to sam ja ponekad hvatao Jonasovu uzengiju dok je on jahao na svojoj kobili meri~ipi; u svakom takvom slu~aju jaha~ je udarao svoga saborca tupim krajem oru`ja po ruci.
	Jedan drum je vodio kroz ne{to ni`i teren, levo od nas; po tom drumu, kao i levo i desno od njega, kretala se sila daleko brojnija od na{e kolone i tih divlja~nih jaha~a i pe{aka zajedno: bili su to bataljoni peltasta sa plamte}im kopljima i velikim, prozirnim {titovima; uz njih hobileri na razigranim atovima i sa lukovima i tobolcima ukoso oka~enim o le|a; tako|e lako naoru`ani ~arka{i, zvani "~erkedzi", ~ije su formacije bile more perjanica i zastava.
	Nisam mogao znati ni{ta o hrabrosti svih tih neznanih vojnika koji su mi odjednom postali saborci, ali podsvesno sam pretpostavio da nije ve}a od moje, pa su mi oni izgledali kao zaista vrlo slaba{na odbrana od onih pokretnih ta~aka na protivnoj strani. Vatra kojoj smo bili podvrgnuti postala je ja~a, dok na{i neprijatelji, koliko sam ja mogao videti, nisu bili ni pod kakvom paljbom.
	Samo nekoliko nedelja pre toga (mada se sad ~inilo da je minula bar jedna godina) upla{io bih se pomisli da bi neko pucao na mene onakvim oru`jem kakvim se Vodalus poslu`io tokom one maglene no}i u na{em nekropolisu, kojom sam po~eo ovu pripovest. Sad su oko nas treskale takve munje da je u pore|enju sa njima Vodalusov jednostavni zrak izgledao kao detinjarija, ne{to nalik na one svetlucave metalne cilindre koje je neko ispaljivao sa hetmanove la|ice pomo}u luka-pra}ke.
	Nisam imao nikakvu predstavu o tome kojim sredstvom se ti energetski hici ispaljuju, ni da li su sa~injeni zaista od ~iste energije, ili su ipak projektili neke vrste; ali dok su padali me|u nas, pokazivali su da im je priroda nalik na eksploziju izdu`enu u nekakvu {ipku. Nisi ih mogao videti dok ne udare, ali si mogao ~uti njihov dolaze}i zvi`duk; ubrzo sam nau~io da po toj zvi`de}oj noti, koja je trajala samo koliko jedan treptaj oka, ocenim koliko }e blizu udariti i koliko }e jak biti njihov produ`eni prasak. Ako se ton nije menjao, ako je ostajao kao nota koju Korifej svira na svojoj frulici, udar je padao negde daleko. Ali ako se ton brzo dizao, kao da se nota zapo~eta za mu{karce pretvara u notu za `ene, udar je morao pasti bli`e; samo najbu~niji od ovih jednozvu~nih hitaca bili su opasni, a koji god se poja~ao do vriska, odneo je bar jednoga, a ~esto i po nekoliko nas.
	^inilo se da je ludilo kaskati dalje napred, a mi smo upravo to ~inili. Trebalo je da se razredimo, ili da sja{emo i posakrivamo se me|u stabla; da je samo jedan od nas to u~inio, mislim da bi povukao za sobom i sve ostale. Sa padom svakog slede}eg hica ja sam maltene postajao taj jedan. Ali na mestu me je svaki put, iznova i iznova, kao da je moj um lancem prisiljen da ostaje u istom uskom krugu, zadr`avala uspomena na strah koji sam ranije ispoljoo. Nek po~nu drugi da be`e, onda }u i ja s njima; ali prvi ne}u.
	Neizbe`no je do{ao i jedan udar neposredno pored na{e kolone. [est vojnika se rasprsnulo kao da je svaki sadr`avao u sebi po jednu malu bombu: jednome je glava eksplodirala i rasula se u skerletne te~ne mlazi}e, slede}em su tako prsli vrat i ple}a, slede}em grudi, ~etvrtom i petom stomaci, {estome su eksplodirale prepone (ili, mo`da, sedlo i le|a njegovog destrijera), najzad je taj hitac udario u zemlju i izbacio gejzir pra{ine i kamenja. Pogibo{e i ljudi i `ivotinje koji su jahali naporedo sa ovima, rastrgani silinom eksplozija i bombardovani udovima i oklopima pogo|enih.
	Najgore je bilo to {to sam {arca morao da prisiljavam da ide samo kasom, ~esto i hodom; kad ve} nisam mogao da be`im, `eleo sam bar da jurnem napred, da u|em u borbu, da poginem ako mi pogibija predstoji. Ovaj poslednji pogodak pru`io mi je nekakvu mogu}nost da svojim ose}anjima dam odu{ka. Mahnuo sam Dariji da krene za mnom i projahao, u dva-tri skoka, pored grupice pre`ivelih koja je preostala izme|u nas i poslednjeg od poginulih; nas dvoje ujahasmo u ono mesto u koloni koje je ostalo prazno posle pogotka. Mesrop je ve} bio tamo; do~ekao me je {irokim osmehom. "Dobro razmi{ljanje. Verovatno}a je da ovo mesto jo{ dugo ne}e biti nanovo pogo|eno." Mogao sam mu objasniti neta~nost toga, ali se uzdr`ah.
	Neko vreme se ~inilo da je on, ipak, u pravu. Po{to su pogodili nas, neprijateljske tobd`ije su usmerile svoju vatru na divljake desno od nas. Pe{aci koji su se tamo gegali po~eli su da propra}aju vri{tanjem i brbljanjem svaki hitac koji je me|u njih padao, dok su jaha~i odgovarali, ~inilo se, prizivanjem magije koja bi trebalo da ih {titi. Njihovi napevi ponekad su se ~uli tako jasno da sam razaznavao pojedina~ne re~i, mada taj jezik nisam nikad ranije ~uo. Jednom je jedan od njih ni manje ni vi{e nego stao na sedlo, kao cirkusant na jaha~koj ve`bi, dr`e}i jednu ruku dignutu ka Suncu, a drugu pru`enu ka Ascijancima. Svaki pojedini jaha~ kao da je imao neku svoju li~nu vra~ku i lako je bilo videti, dok sam posmatrao kako im se broj pod tim bombardovanjem smanjuje, kako su njihovi primitivni umovi stekli toliko poverenje u vra~arije, jer pre`iveli su neizbe`no smatrali da ih je njihovo bajanje spaslo, dok oni drugi nisu mogli da se po`ale na neuspe{nost svog bajanja.
	Iako smo nastupali ponajvi{e kasom, nismo prvi zapodeli bitku sa neprijateljem. Na onom ni`em terenu ~erkedzi su pojurili preko doline i grunuli u jedan kvadrat pe{adije kao talas vatre.
	Ja sam nejasno pretpostavljao da }e neprijatelj imati oru`ja daleko mo}nija u odnosu na sve ono {to smo mi kontrariji dobili - da }e mo`da imati pi{tolje i fuzile sli~ne onima koje su nosili ljudi-`ivotinje - i da }e stotinu boraca tako naoru`anih mo}i da satire konjicu u neograni~enom broju. Ni{ta sli~no nije se dogodilo. Nekoliko redova pe{adije je popadalo; sad sam ve} bio dovoljno blizu da ~ujem ratne krike jaha~a, daleke ali razgovetne, i da vidim pojedina~ne pe{adince kako be`e. Neki su odbacivali svoje ogromne {titove, koji su, iako ~ak i ve}i od staklastih {titova peltasta, sjaktali metalnim sjajem. Njihovo oru`je sastojalo se od kopalja sa rascvetanim vrhovima; takvo koplje, jedva tri lakta duga~ko, moglo je da stvara zastore od razornog plamena, ali je imalo kratak domet.
	Iza tog prvog kvadrata pe{adije pojavio se drugi, a za njim tre}i, pa ~etvrti, sve dalje i dalje u dolini.
	Upravo kad sam bio ~vrsto uveren da }emo pojahati ~erkedzima u pomo}, dobismo nare|enje da stanemo. Pogledao sam desno i video da su divlji jaha~i ve} stali, i to na izvesnom rastojanju iza nas, i da sada teraju kosmata stvorenja, koja su ih pratila, desno, ka onoj strani njihovog polo`aja koja je bila najudaljenija od nas.
	Gvazaht doviknu: "Blokiramo! Sedite mirno, momci!"
	Pogledah Dariju, koja mi uzvrati pogledom jednako zbunjenim. Mesrop mahnu rukom ka isto~nom kraju doline. "Mi to bok gledamo. Ako niko ne do|e, trebalo bi da danas pro|emo sasvim dobro."
	Rekoh: "Osim ovih {to ve} pogibo{e." Kanonada je ve} neko vreme popu{tala, a sad prestade sasvim. Ti{ina tog odsustva paljbe legla je svud oko nas; pla{ila je maltene vi{e nego domalopre|a{nje vri{tanje hitaca.
	"Pa, valjda." Njegovo sleganje ramenima vrlo jasno je kazalo da smo izgubili nekoliko desetina iz odreda koji je brojao vi{e stotina ljudi.
	^erkedzi su uzmakli, a ispred njih su stupili hobileri koji su uputili pljusak strela ka prednjem rubu ascijanskog fronta u obliku {ahovskog polja. Ve}ina strela je, udaraju}i u {titove, klizila u stranu, ali nekolicina se, izgledalo je, zarila glavama u metal, koji se od strela po~eo paliti i goreti plamenom jednako belim, {ire}i oblake belog dima.
	^im je pristizanje strela popustilo, {ahovski kvadrati opet krenu{e, na mehani~ki, trzavi na~in, napred. Odstupanje ~erkedza se nastavilo, tako da su oni sada bili iza linije peltasta, samo malo ispred nas. Jasno sam video njihova tamna lica. Bili su svi bradati mu{karci, a bilo ih je oko dve hiljade; ali me|u njima je bilo desetak nakitom ukra{enih mladih `ena u pozla}enim kulicama koje su bile, preko pokriva~a od }ebadi, pri~vr{}ene na le|a arsinoithera.
	Te `ene su imale crne o~i i taman ten kao i mu{karci oko njih, ali su me svojim bujnim stasom i opu{tenim dr`anjem podse}ale na Jolentu. Ukazah Dariji na njih i zapitah je da li zna kako su naoru`ane, po{to ja nikakvo oru`je kod njih nisam video.
	"A ti bi rado jednu, a? Il' dve. Kladim se da ti i odavde izgledaju dobro."
	Mesrop namignu i re~e: "Ne bih se ni ja bunio da mi dopadnu dve."
	Darija se nasmeja. "Tukle bi se one kao alraune kad bi iko od vas poku{ao i{ta kod njih. One su svete i zabranjene, to su K}eri rata. Jeste li ikad bili blizu tih `ivotinja na kojima ja{u?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Lako kre}u u napad i ni{ta ih ne mo`e zaustaviti, ali uvek idu na isti na~in - pravo na ono {to ih ljuti i zatim pored toga jo{ lanac-dva napred. Onda stanu, pa se vrate."
	Posmatrao sam. Arsinoitheri imaju dva velika roga - koji se u levu i desnu stranu ne {ire onako mnogo kao kod bikova, nego samo otprilike pod onim uglom pod kojim ~ovek mo`e najvi{e razma}i svoj ka`iprst od srednjeg prsta. Kao {to ubrzo videh, arsinoitheri juri{aju pognute glave, pri ~emu su ti njihovi rogovi uporedni sa tlom; sad uradi{e ta~no kako je Darija rekla. ^erkedzi su se sredili i ponovo napali svojim vitkim kopljima i ra~vastim ma~evima. Daleko zaostaju}i za tim munjevitim juri{em, krenu{e te{ko arsinoitheri, sa sivocrnim glavama pognutim ka tlu i dignutim repovima; prsate device tamnih lica stajale su uspravno pod svodovima svojih kulica, dr`e}i se za pozla}ene stubi}e. Po na~inu na koji su se dr`ale videlo se da su im butine pune poput kravljih vimena i oble kao debla drve}a.
	Juri{ arsinoithera pronese ih kroz vrtloge bitke i odnese duboko - ali ne previ{e duboko - u {ahovsku tablu. Ascijanski vojnici po~e{e sipati paljbu po bokovima njihovih `ivotinja, {to je sigurno bilo kao da su spaljivali rogove ili cuir boli; poku{avali su da se pentraju `ivotinjama na glave, ali su odbacivani u vazduh; poku{avali su i uz sive bokove da se penju. ^erkedzi se sjuri{e u pomo}, pa u nastalom kome{anju i strujanju {ahovska tabla ostade bez jednog kvadrata.
	Gledaju}i sa tolike razdaljine, prisetio sam se svojih sopstvenih razmi{ljanja o tome da je bitka kao {ahovska partija i osetih da je neko, negde, imao pre mene takve misli i podsvesno dozvolio da one oblikuju njegov plan.
	"One su divne", nastavi Darija, zadirkuju}i me. "Odabiraju ih u dvanaestoj godini, od tada ih hrane medom i ~istim uljima. ^ula sam da je njihovo telo toliko ne`no da ne mogu da legnu na zemlju a da ne zadobiju modrice. Vre}e perja se moraju nositi za njima da bi imale na ~emu da spavaju. Ako vre}e budu izgubljene, te devojke moraju da legnu u blato, koje se uobli~i tako da im podr`ava tela. Evnusi koji se oko devojaka brinu, me{aju blato sa vinom, koje se zagreva nad vatrom, tako da im ne bude hladno dok spavaju."
	"Nego, hajde mi da sja{emo", re~e Mesrop. "Da ne zamaramo destrijere."
	Me|utim, ja sam hteo da posmatram bitku, pa zato nisam `eleo da si|em iz sedla; uskoro od cele na{e ~ete samo Gvazaht i ja ostadosmo u sedlima.
	^erkedzi su potisnuti jo{ jednom; sad ih artiljerija, koja se nije mogla videti, zasu stra{nom paljbom. Peltasti su legali na zemlju i pokrivali se svojim {titovima. Novi kvadrati ascijanske infanterije izlazili su iz {ume na severnoj strani doline. ^inilo se da im nema kraja; imao sam ose}aj da smo uvedeni u bitku protiv neiscrpno brojnog neprijatelja.
	Ovo ose}anje postade ja~e kad ~erkedzi krenu{e u tre}i juri{. Jedan artiljerijski hitac pogodio je jednog arsinoithera, raznose}i ga zajedno sa lepoticom koju je nosio na le|ima u krvave komade. Pe{adija je pucala na te `ene; jedna se sroza, a njena kulica i krovi} planu{e. Kvadrati pe{adije nastavljali su nastupanje preko blistavo obu~enih le{eva i mrtvih destrijera.
	U ratu pobednik pri svakom koraku gubi. Kako smo zaposedali zemlji{te, {ahovska tabla se pokazala pred nama u takvom polo`aju da je bo~na strana njenog vode}eg kvadrata ostala izlo`ena nama i mi, na moje zaprepa{}enje, dobismo nare|enje da uzja{emo, da se razvijemo u liniju i da, zaokre}u}i, krenemo na taj kvadrat, prvo kasom, pa lakim trkom i najzad, uz krike iz bronzanih grla svake trube, o~ajni~kim juri{em pri kome nam je vazduh, zbog svoje brzine, maltene otkidao ko`u s lica.
	Mo`da su ~erkedzi bili slabo naoru`ani, ali na{e oru`je bilo je jo{ slabije. Ipak, u ovom juri{u je postojala magija sna`nija od bajanja na{ih divlja~nih saveznika. Divlji plamenovi iz na{ih oru`ja kosili su daleke redove kao kosa `ito. [ibao sam {arca uzdama da ne bih zaostao za kopitima ~iju sam grmljavinu ~uo iza sebe. Ipak me prestigo{e i ja na trenutak ugledah Dariju kako prole}e pored mene napred: plamen njene kose vijorio se slobodno, u jednoj ruci je imala kontus, a u drugoj sablju, a obrazi su joj bili belji nego penom obliveni bokovi njenog destrijera. Onda mi je bilo jasno kako je zapo~eo taj obi~aj ~erkedza sa K}erima rata; nastojao sam da ja{em jo{ br`e da ona ne bi poginula, iako se, na tu pomisao, Tekla smejala kroz moje usne.
	Destrijeri ne tr~e kao obi~ne `ivotinje, nego lete nad zemljom kao strele. U jednom trenutku paljba ascijanskih pe{aka, pola lige udaljenih, dizala se ispred nas kao zid. U slede}em ~asu na|osmo se me|u njima, a noge svakog na{eg destrijera ve} su bile krvave do kolena. Taj kvadrat, koji je do malo~as izgledao ~vrst kao kameni blok za neku gra|evinu, pretvorio se u rulju mahnito razmahanih vojnika sa vrlo kratko o{i{anim glavama; dr`ali su svoje velike {titove i ~esto ubijali jedni druge, `eljni da ubiju nas.
	Borba je, i u najboljem slu~aju, glupav posao; ipak, o njoj se ima {ta u~iti, a jedna od prvih pouka sastoji se u tome da broj~ana premo} deluje tek posle izvesnog vremena. Neposredni obra~un uvek je izme|u jedne jedinke i druge ili najvi{e druge dve s protivni~ke strane. U tome smo, zahvaljuju}i svojim destrijerima, bili premo}ni - ne samo zbog njihove visine i mase nego i zato {to su oni ujedali i tukli prednjim nogama; a udarac destrijerskog kopita je ja~i od ma kog udarca koji bi ljudska ruka (ako ne ra~unamo Boldandersa) mogla maljem zadati.
	Vatra prese~e moj kontus. Odbacih ga, ali nastavih da ubijam; sekao sam ma~em levo, pa desno, pa opet levo i nisam tako re}i ni prime}ivao da je taj isti vatreni pogodak rasporio i moju nogu.
	Tek kad sam sasekao prvih pet-{est Ascijanaca, primetio sam da oni svi izgledaju isto - ne u smislu da su svima ista lica (kao {to je u nekim jedinicama na{e vojske, gde su svi vojnici jedni drugima ne{to bli`e nego bra}a), nego u smislu da postoje}e razlike izgledaju slu~ajne i bezna~ajne. Ovo sam video i me|u Ascijancima zarobljenim tokom spasavanja ~eli~nih ko~ija, ali tad nisam stvarno postao svestan tog utiska. U ludilu bitke, me|utim, jesam, jer se ~inilo da je ta pojava deo ludila samog. Te mahnite prilike bile su i mu{ke i `enske; `ene su bile za glavu ni`e i imale su male i opu{tene dojke, ali se ni u ~emu drugom nisu razlikovale. Kod svakog - krupne, blistave, podivljale o~i, kosa svima potkresana gotovo do glave, lice izgladnelo, usta vri{te}a, zubi jako istaknuti.
	Pod borbom smo se i povukli, kao ranije ~erkedzi; taj kvadrat je bio o{te}en, ali ne i satrven. Pustili smo, onda, na{e jaha}e zveri da do|u do daha, a kvadrat se ponovo oblikovao, isti~u}i polirane {titove napred. Jedan kopljanik je napustio redove svojih saboraca i pojurio ka nama mlataraju}i oru`jem. U prvi mah sam mislio da je to ~ist blef; onda, dok se primicao (jer normalan ~ovek tr~i daleko sporije nego destrijer), pretpostavih da ho}e da se preda. Najzad, kad se na{ao nadomak na{e linije, po~eo je da sipa vatru i jedan na{ vojnik ga ubi. U zadnjim gr~evima Ascijanac je hitnuo koplje u vazduh; pamtim kako se okretalo po tamnoplavom nebu.
	Gvazaht do|e kasom do mene. "Gadno krvari{. Da li }e{ mo}i da ja{e{ kad budemo opet juri{ali na njih?"
	Imao sam ose}aj da u `ivotu sna`niji nisam bio; to mu i rekoh.
	"Ipak, trebalo bi da pritegne{ tu nogu zavojem."
	Meso je bilo opr`eno i naprslo, krv je polako curila iz njega. Previla me je Darija, koja nije zadobila ba{ nikakvu povredu.
	Taj juri{, za koji sam se tada pripremao, nikada se nije dogodio. Stiglo je nare|enje, sasvim neo~ekivano (bar sa moje ta~ke gledanja) da se okrenemo nazad; otkasali smo na severoistok, preko livada blago ustalasanih, na kojima je {aputala gruba trava.
	Oni divljaci kao da su nestali odatle. Na njihovom mestu na{la se jedna druga sila, na tom boku koji je nama, sad, postao front. U prvi mah mi se u~inilo da je to nekakva konjica na kentaurima, stvorovima ~ije slike sam vi|ao u sme|oj knji`ici. Video sam glave i ple}a jaha~a iznad ljudskih glava jaha}ih `ivotinja, ali se ~inilo da oru`je imaju i jedni i drugi. Kad su se primakli, spazio sam da nisu ni{ta tako romanti~no; bili su to samo ljudi vrlo malog rasta - kepeci, zapravo - na le|ima vrlo visokih ljudi.
	Na{ i njihov pravac nastupanja bili su gotovo uporedni, ali se postepeno ipak pribli`ismo. Kepeci su nas posmatrali sa, reklo bi se, zlovoljnom pa`njom. Visoki ljudi nas nisu gledali uop{te. Kona~no, kad je na{a kolona bila samo oko dva lanca daleko od njih, stali smo i okrenuli se ka njima. Sa u`asom dotad nedo`ivljenim shvatio sam da su ti ~udni jaha~i i ~udni jahani ljudi Ascijanci; svrha na{eg manevra bila je da spre~imo njihov bo~ni napad na na{e peltaste i uspeli smo utoliko {to bi do peltasta morali da stignu probijaju}i se kroz nas. ^inilo se da ih ima oko pet hiljada; sasvim sigurno ih je bilo mnogo vi{e od onog broja s kojim bismo se mi mogli ravnopravno boriti.
	Ipak, njihov napad nije po~injao. Stali smo i na~inili zbijenu liniju, uzengija do uzengije. Iako tako mnogobrojni, oni su se nervozno kome{ali levo i desno, kao da prvo pomi{ljaju da bi mogli da nas zaobi|u zdesna, pa sleva, pa opet zdesna. Bilo je, me|utim, jasno da ne mogu pro}i uop{te, osim ako se jedan deo njihovih snaga izdvoji i napadne nas ~eono, da mi, tako zauzeti, ne bismo mogli da udarimo ostalima u le|a. Kao da smo se nadali da }emo odlo`iti ovu bitku, uzdr`ali smo se od otvaranja vatre.
	Sada videsmo ponavljanje postupka onog usamljenog kopljanika koji je bio napustio svoj kvadrat da bi nas napao. Jedan od visokih jurnu napred. U jednoj ruci dr`ao je tanki {tap, {tapi} tako re}i; u drugoj ma~ one vrste koja se zove "{otel", a koja ima vrlo duga~ku, dvoseklu o{tricu ~ija je prednja polovina savijena u polukrug. Dok nam se pribli`avao, video sam da su o~i nisu u `i`i; da je on, zapravo, slep. Kepec na njegovim le|ima imao je strelu ve} name{tenu na kanap kratkog, savijenog i na krajevima posuvra}enog luka.
	Kad su ta dvojica bila na pola lanca od nas, Erblon uputi dvojicu da ih oteraju. Pre nego {to su mogli pri}i slepom ~oveku, on pojuri destrijerski brzo, ali i avetinjski tiho, maltene polete ka nama. Osmorica ili desetorica na{ih vojnika po~e{e pucati, ali tad videh koliko je te{ko pogoditi metu koja se tako brzo kre}e. Odapeta strelica je udarila i rasprsla se u oblak narand`aste svetlosti. Jedan vojnik poku{a da odvrati zamahu {tapi}a - a {otel sevnu i rascopa mu, svojim kukastim se~ivom, lobanju.
	Onda se izdvoji grupa od jo{ tri slepa ~oveka i po|e ka nama. Pre nego {to su stigli do nas, pokrenu{e se nove grupe od po pet-{est na raznim mestima. Daleko niz liniju na{ hiparh di`e ruku; Gvazaht mahnu da krenemo napred, Erblon zatrubi juri{, okre}u}i se levo i desno da to ponovi; bila je to mu~u}a nota koja kao da je u sebi imala i neka dubokotonska zvona.
	To tada nisam znao, ali samo po sebi jasno je pravilo da se bitke vo|ene isklju~ivo izme|u dvaju konjica brzo svedu na mnogobrojne pojedina~ne okr{aje. Tako se desilo i u ovoj borbi. Ujahali smo me|u njih i, izgubiv{i uz put dvadeset ili trideset ljudi, izjahali iz njihove mase na drugu stranu. Odmah smo se okrenuli natrag, ne samo da bismo ih spre~ili da napadnu peltaste s boka nego i da bismo se vratili svojoj vojski. Oni se, dakako, okrenu{e ka nama; vrlo brzo posle toga ostali smo, i mi i oni, bez ikakvog rasporeda koji bi se mogao nazvati frontom i bez ikakve taktike osim borbe svakog za sebe.
	Moja li~na taktika sastojala se u tome da se uklonim od svakog kepeca koji izgleda pripravan da odapne strelicu i da napadam druge, s le|a ili s boka. To je dobro uspevalo dok se moglo primenjivati, ali ubrzo uvideh da iako kepec posle pogibije svog jaha}eg ~oveka izgleda manje-vi{e bespomo}no, jaha}i ~ovek bez svog jaha~a po~inje da mahnita i da neustra{ivo napada na svakog ko se ispred njega na|e, postaju}i zapravo opasniji nego ikad.
	Na{i kontusi i strele kepeca vrlo brzo na~ini{e desetine po`ara u travi. Zbog tog gu{e}eg dima pometnja je postala gora nego ikad. Jo{ pre toga sam izgubio iz vida i Dariju i Gvazahta - i svakog koga sam poznavao. Kroz ljutu, sivu izmaglicu razabrah, jedva, jednu priliku na destrijeru koji se propinjao kako odbija napade ~etvorice Ascijanaca. Odoh tamo; jedan kepec okrete svoje slepo jaha}e stvorenje i odape strelicu koja mi prohuja pokraj uha, ali ja pregazih taj par i za~uh kako se kosti slepoga lome pod udarom {ar~evih kopita. Iz dime}e trave iza drugog para Ascijanaca uzdi`e se jedna kosmata prilika i po~e se}i slepca kao seljak drvo: udarala je sekirom po istom mestu, tri puta, ~etiri puta i najzad je jaha~ pao.
	Onaj na destrijeru, drugar kome sam bio pohitao u pomo}, nije bio iz na{e ~ete, bio je to jedan od divljaka koji su se ranije nalazili desno od nas. Ranjen je bio, a ja se, videv{i krv, prisetih da sam i sam ranjen. Ta noga mi je bila kruta, a snaga ve} gotovo sasvim ponestala. Odjahao bih, tada, ka ju`nom kraju doline i ka na{im trupama da sam samo znao na koju stranu da krenem. Ne znaju}i, prepustio sam {arcu da ide kud ho}e, dobro ga pljesnuv{i uzdama po sapima, jer svojevremeno sam ~uo da se te `ivotinje ~esto same vra}aju na ono mesto gde su poslednji put dobile vodu i gde su se odmorile. [arac po|e kasom, koji se uskoro pretvori u galop. Odjednom sko~i, tako da sam maltene ispao iz sedla. Pogledah dole i videh da na tlu le`i mrtav destrijer, pored njega mrtav Erblon i, tako|e na upaljenoj travi, bronzana truba i na{a zastava, crna i zelena. Vratio bih se po te dve stvari, ali dok sam uspeo svog destrijera da zaustavim, nisam vi{e znao gde se ta~no nalazi to mesto. Desno od mene se, kroz dim, pokaza neka linija jaha~a, mra~na i gotovo bezobli~na, ali zup~asta. Daleko iza tog reda bila je neka ma{ina iz koje je sevalo, ma{ina nalik na kulu koja hoda.
	U jednom trenutku ti borci su bili gotovo nevidljivi; u slede}em su se sru~ili na mene kao bujica. Ne mogu re}i ko su bili ti jaha~i niti {ta su jahali, ne zato {to sam zaboravio (jer ja ne zaboravljam ni{ta), nego zato {to ni{ta nisam video jasno. Nije bilo ni govora o nekakvom borenju, trebalo je samo na}i na~in da se pre`ivi. Odvratio sam na jedan udarac nekakvog izobli~enog oru`ja koje nije bilo ni ma~, ni sekira; moj {areni destrijer se propeo i ugledah strelu koja mu je virila iz prsa kao plameni rog. Neki jaha~ nalete i sudari se sa nama i mi padosmo u tamu.
	
	23. PELAGIJSKA ARGOSIJA UGLEDA KOPNO
	Kad sam do{ao svesti, prvo sam osetio bol u nozi. Bila je uklje{tena ispod mrtvog {arca i ja sam po~eo da se borim da oslobodim nogu jo{ pre nego {to se prisetih ko sam i kako sam tu dospeo. Moje {ake i lice, pa i samo zemlji{te na kome sam le`ao, bejahu prekiveni skorenom krvlju.
	A tiho je bilo - tako tiho. Nastojao sam da ~ujem bat kopita, ono bubnjanje koje posti`e da mu sam Urt bude bubanj. Toga nije bilo. Nisu se ~uli ni povici ~erkedza, ni prodorni, luda~ki krici koji su bili dopirali iz kvadratnih formacija ascijanske pe{adije. Poku{ah se okrenuti da bih odgurnuo sedlo, ali uvideh da to ne mogu.
	Negde u daljini, nesumnjivo na jednom od grebena koji su okru`ivali tu dolinu, neki grozni vuk podi`e nju{ku ka Luni. Njegovo neljudsko zavijanje, koje je Tekla ~ula jednom ili dvaput kad je dvor odlazio u lov blizu Silve, pomo`e mi da razaznam da sumrak ispred mojih o~iju nije od dima zbog zapaljene trave, niti, kao {to sam se po~eo napola pla{iti, zbog neke povrede glave. Nad ovim predelom bio je zavladao suton, ali ja nisam znao da li je to ve~e ili zora.
	Odmarao sam se i mo`da spavao, onda se opet razbudio ~uv{i korake. Bilo je tamnije nego pre. Koraci su bili spori, meki i te{ki. Nije to bio zvuk konjice u pokretu, niti odmereno stupanje pe{adije u mar{u - bilo je kora~anje te`e, a sporije, od Boldandersovog. Zinuh da povi~em za pomo}, a onda ipak zatvorih usta, pomi{ljaju}i da bih mogao prizvati k sebi ne{to stra{nije od onoga {to sam svojevremeno probudio u rudniku ~ovekomajmuna. U `elji da se izvu~em ispod destrijera, trzao sam se toliko da mi se ~inilo da }e mi se noga istrgnuti iz zgloba. Drugi grozovuk, u`asan kao i prethodni, ali mnogo bli`i od prvog, po~e svoje arlaukanje ka zelenom ostrvu na nebu.
	Kad sam bio de~ak, ~esto su mi govorili da nemam ma{te. Ako je to ikad bilo istina, svakako je prestalo da va`i, Tekla je sigurno unela ma{tu u na{ neksus; jer u svome duhu sam video te grozovukove, ta crna, tiha obli~ja, ne manja od onigera, kako se slivaju u dolinu; ~uo sam kako pod njihovim zubima hruskaju rebra mrtvih. Dozivao sam i dozivao, a jo{ nisam ni shvatao {ta ~inim.
	U~inilo mi se da su te{ki koraci zastali. Nastavi{e se i sad su svakako bili usmereni ka meni, a da li su to i ranije bili, ili nisu, ne znam. Za~uh {u{taj trave i jedan mali fenokod, pro{aran prugasto kao lubenica, istr~a u skokovima, upla{en ne~im {to jo{ nisam mogao videti. Ugledav{i me, upla{i se nanovo i nestade nekud.
	Ve} sam rekao da je Erblonova truba bila u}utkana. Sad zatrubi ne{to drugo, tonom dubljim, du`im i divljijim nego {to sam ikada ~uo. Naspram tamnog neba ocrta se jedna povijena orfikleida. Kad je svoju muziku zavr{ila, opustila se ka zemlji, a ja videh, trenutak kasnije, glavu svira~a, glavu koja je zaklonila mesec (koji je postajao sve blistaviji) na visini tri puta ve}oj od one na kojoj se nalazi konjanikov {lem - odozgo zaobljenu poput kupole, prekrivenu ~upavim krznom.
	Jo{ jednom se oglasi ta orfikleida, duboka kao vodopad; ovog puta sam je gledao i kako se di`e, za{ti}ena belim, povijenim kljovama s obe strane, pa sam shvatio da sam se na{ao na putu jednoj zveri koja je najpoznatiji simbol vladavine, a koju zovu mamut.
	Gvazaht je bio rekao da ja nad `ivotinjama imam izvesnu mo}, ~ak i bez Kand`e. Sad sam se upinjao da tu mo} upotrebim, {aputao sam ne{to mada pojma nemam {ta, usredsredio sam se toliko da mi se ~inilo da }e mi slepoo~nice pu}i. Mamutova surla ispitiva~ki po|e ka meni; njen vrh imao je gotovo lakat u pre~niku. Po~e me dodirivati po licu, lako kao de~ja ruka; iz surle je na mene dospevala poplava toplog, vla`nog daha, koji je bio pun slatkog mirisa sena. Le{ mog {arenog destrijera tad je podignut sa mene; poku{ao sam da se dignem na noge, ali sam nekako pao. Mamut me obuhvati surlom oko pojasa, uspravi me na noge, a onda me podi`e sebi iznad glave.
	Prvo sam video cev trilhoena u kojoj se nalazilo so~ivo, tamno, ispup~eno, veliko kao tanjir. Trilhoen je imao i sedi{te za ni{and`iju, ali sad tamo nikakvog artiljerca nije bilo, jer on je ve} si{ao sa tog oru`ja i sad je stajao na mamutovom vratu kao {to bi mornar stajao na palubi; jednom rukom se, radi ravnote`e, pridr`avao za cev. U lice mi blesnu, za trenutak, svetlost, zaslepljuju}i me.
	"Ti si. ^uda po~inju iz raznih pravaca stizati ka nama." Taj glas nije bio stvarno `enski, niti stvarno mu{ki; mogao je, maltene, biti de~a~ki. Surla me polo`i govorniku pred noge, a on re~e: "Ranjen si. Mo`e{ li da stane{ na tu nogu?"
	Nekako prozborih da po mome utisku ne mogu.
	"Lo{e ti je to mesto za le`anje, a dobro za padanje. Postoji i gondola, pozadi, ali je Mamilian, bojim se, ne mo`e surlom dohvatiti. Mora}e{ da sedne{ ovde gore i da se nasloni{ le|ima o obrtno postolje."
	Osetio sam ispod mi{ica njegove {ake, male, meke i vla`ne. Mo`da mi je upravo taj dodir kazao ko je taj ~ovek: onaj hermafrodit, androgin, koga sam upoznao u zavejanoj Ku}i azura i koji je kasnije bio sa mnom u ve{to skra}enoj sobi koja je, u jednom hodniku Ku}e Apsoluta, zauzimala mesto sopstvene slike.
	Autarh.
	U Teklinim uspomenama videh ga zaogrnutog draguljima. Iako je rekao da me je prepoznao, ja to, onako o{amu}en, nisam mogao poverovati, pa mu rekoh lozinku koju mi je on svojevremeno kazao: "Pelagijska argosija ugleda kopno."
	"A, ugledala ga je. Jo{ kako. Pa ipak, ako sad padne{ preko ograde palube, bojim se da Mamilian ne}e biti dovoljno hitar da te uhvati... iako raspola`e nesumnjivom mudro{}u. Pomogni mu koliko najvi{e mo`e{. Ja nisam onoliko jak koliko izgledam."
	Uhvatio sam se rukom za neki deo trilhoenskog postolja, pa sam uspeo da nekako povu~em svoje telo preko mamutove ko`e, koja je, ispod mene, bila kao tepih bu|avog mirisa. "Ako }emo re}i istinu", rekoh, "meni nikad nisi izgledao jak."
	"Ti gleda{ o~ima znalca, dakle trebalo bi da oceni{ ta~no, ali nisam jak ~ak ni toliko. Dok si ti meni, s druge strane, uvek izgledao kao izra|evina od roga i kuvane {tavljene ko`e. [to mora{ i biti, ina~e bi ve} bio mrtav. [ta ti je bilo s nogom?"
	"Ope~ena, rekao bih."
	"Mora}emo ne{to za nju da na|emo." Ne{to poja~anim glasom on dodade: "Ku}i! Ku}i se vra}aj, Mamiliane!"
	"Mogu li zapitati {ta }e{ ti ovde?"
	"Razgledam bojno polje. Ti si se, koliko vidim, danas borio ovde."
	Klimnuo sam glavom, mada mi se ~inilo da }e mi ona zbog toga otpasti sa ramena.
	"Ja nisam... zapravo, ne li~no. Naredio sam izvesnim lakim pomo}nim odredima da stupe u dejstvo, uz podr{ku jedne legije peltasta. Pretpostavljam da si ti bio sa jednim od tih pomo}nih. Da li je poginuo neko od tvojih prijatelja?"
	"Imao sam samo jednu prijateljicu. Bilo joj je sasvim dobro kad sam je poslednji put video."
	Njegovi zubi sevnu{e u mese~ini. "I dalje se zanima{ za `ene. Je li to bila ona Dorkas o kojoj si mi pri~ao?"
	"Ne. Nije to va`no." Nisam znao kako da jasno izrazim ono {to sam nameravao da ka`em. (Najve}e je nevaspitanje bilo kazati otvoreno da si provalio ko je neko.) Najzad sam to uspeo re}i ovako: "Vidim da ima{ visoki polo`aj u na{em Komonveltu. Mo`e{ li mi, ako zbog toga ne}u biti gurnut sa le|a ove `ivotinje, re}i kako to da ~ovek koji zapoveda legijama tako|e upravlja i onom ku}om u Algedonskom kvartu?"
	Dok sam te re~i izgovarao, no} je naglo postajala tmastija, zvezde su se gasile brzo, jedna za drugom, kao sve}e u dvorani kad je bal zavr{en, pa poslu`itelji idu od jedne do druge sa duga~kim {tapovima za ga{enje, tankim poput pau~ine, sa ~ijih vrhova vise preokrenute kupe nalik na zlatne mitre. Za~uh kako autarh govori iz velike daljine: "Mi znamo ko smo. Mi smo sama stvar, mi smo bi}e-vladalac, autarh. Mi znamo i vi{e. Znamo ko si ti."
	Majstor Malrubius je, to sad znam, pred smrt bio veoma bolestan. U ono doba ja to nisam znao, jer mi je pomisao na bolovanje bila strana. Bar polovina na{ih {egrta, a mo`da i vi{e od polovine, umirala je pre uzdizanja u status kalfe; ali meni ni jedan jedini put nije palo na um da je na{a kula, mo`da, nezdravo mesto, ili da je donji tok \ola, gde smo ~esto plivali, jedva ne{to bolji od kanalizacijske kloake. Oduvek je tako bilo da su {egrti umirali; kopaju}i im grobove, mi, `ivi {egrti, iskopavali smo sa zemljom i male karlice i lobanje. Zakopavali smo ih ponovo, mi pripadnici slede}eg pokolenja, i opet iskopavali i zakopavali, a kosti su od lopata trpele toliko povreda da su se najzad pretvarale u kredaste ~estice koje su se gubile u zemlji{tu crnom kao katran. Ja, me|utim, nikad nisam patio ni od ~ega goreg nego {to su kijavica i gu{obolja, a ta dva oblika bolesti slu`e samo da prevare zdrave ljude, da ih navedu na pomisao da oni znaju {ta je prava bolest. Majstor Malrubius je patio od prave bolesti, a kad ti se to dogodi, onda u senkama vidi{ smrt.
	Dok je majstor Malrubius stajao pored svog malog radnog stola, sticao se utisak da je svestan da iza njega stoji neko drugi. Malrubius je gledao pravo napred, nikad nije okretao glavu, jedva da je ikad i ramenom mrdnuo, a u govoru se obra}ao koliko nama, toliko i tom nepoznatom slu{aocu.
	"Potrudio sam se najbolje {to sam mogao da nau~im vas, de~ake, osnovama znanja. One su semenke iz kojih u va{im umovima treba da izraste i procveta drve}e. Severijane, pazi kakvo ti je slovo Q. Ono treba da bude okruglo i puna{no kao lice sre}nog de~aka, ali ovome je jedan obraz upao kao tvoj. Svi ste vi, svi vi de~aci, videli kako se ki~mena mo`dina di`e ka svom vrhuncu, pri tome {iri i najzad se rascvetava u milijardu mo`danih staza. A vidi ovde, jedan obraz se zaokruglio, a drugi je opr`en i sasu{en."
	Drhtavom rukom je posegao ka plavosivoj pisaljki, ali mu ona izma~e, otkotrlja se preko ivice stola i zveknu o pod. Nije se sagnuo da je podigne, jer se, rekao bih, pla{io da bi tako pognut mogao na tren ugledati ono nevidljivo prisustvo.
	"Veliki deo svog `ivota sam proveo, de~aci, poku{avaju}i da usadim te semenke {egrtima esnafa na{eg. Uspeh sam postigao u nekoliko slu~ajeva. Bio je jedan de~ko, ali je..."
	Pri{ao je brodskom okruglom prozor~i}u i pljunuo napolje, a ja, po{to sam sedeo blizu, videh kakve krivudave oblike daje krv koja se bila laganim procurivanjem nakupila; onda mi je bilo jasno da tu mra~nu priliku (jer boja smrti je tamnija od fuligina) koja prati majstora Malrubiusa ne mogu da vidim zato {to ona stoji unutar njega.
	Ba{ kao {to sam otkrio da smrt mo`e u jednom novom obliku, naime u obliku rata, da me upla{i, iako u svojim starim oblicima to vi{e ne mo`e, tako sad otkrih da me slabost moga tela mo`e baciti u u`as i o~aj poput onih koje je moj stari u~itelj morao ose}ati.
	Svest je odlazila i dolazila kao nepostojani prole}ni lahor; ja, koji sam se tako ~esto mu~io da zaspim jer su me pohodile seni iz uspomena, sad po~eh da se borim da ostanem pri svesti, kao {to se dete bori da podigne u visinu, pote`u}i kanap, posrnulog papirnog "zmaja". Ponekad sam ostajao svestan samo svog povre|enog tela. Ta rana u nozi, koju, kad sam je zadobio, nisam tako re}i ni osetio i ~iji sam bol onako beznaporno isklju~io kad ju je Darija previla, pulsirala je sad ja~inom koja je stvarala pozadinu za sve moje misli, kao brujanje iz Bubanj-kule na dan dugodnevice ili kratkodnevice. Prevrtao sam se s jedne strane na drugu, misle}i uvek da le`im ta~no na toj nozi.
	Povremeno sam imao sluh, ali ne i vid, a ponekad, ali re|e, i vid bez sluha. Prevr}u}i se, digao sam obraz sa ~upave ko`e Mamilianove i oslonio ga na jastuk izatkan od si}u{nog, paperjastog perja kolibrija.
	Jednom sam video i majmune koji su sve~ano dr`ali zublje na kojima su plesali plamenovi skerletne i zra~e}e zlatne boje. Nad mene se nagnuo neki ~ovek sa rogovima i sa nju{kastim licem bika, jedno o`ivelo sazve`|e. Obratio sam mu se i na{ao da govorim kako nisam siguran kog datuma sam ro|en i da mu se zahvaljujem ako je mojim `ivotom upravljao njegov dobro}udni duh livade i neglume}e snage; a onda se dosetih da ja taj datum znam i da je moj tata davao, sve do svoje smrti, po jednu loptu za mene svake godine i da je datum padao pod Labuda. Ovaj je to pomno slu{ao, okre}u}i glavu da bi me posmatrao jednim sme|im okom.
	
	24. LETE]I ^AMAC
	Svetlost Sunca u mom licu.
	Poku{ah se di}i u sede}i polo`aj i postigoh da podvu~em jedan lakat pod sebe. Svud okolo treperila je neka okruglina boje purpura i cijanoplave, rubina i azura; ali je auripigment Sunca ubadao kroz te za~arane kolore kao ma~ i padao na moje o~i. Onda je taj mlaz zaklonjen; svojim nestankom otkrio je ono {to je svojom veli~anstveno{}u skrivao. Naime, da le`im u zasvo|enom, raznobojnom paviljonu od svile, na kome su vrata otvorena.
	Ka meni je hodao jaha~ mamuta. Zaode`den je bio u {afransku `utu boju, kao i uvek kad sam ga vi|ao, a sa sobom je nosio jedan {tap od ebonovine, suvi{e lak da bi bio oru`je. "Oporavio si se", re~e on.
	"Pa, ja bih rado poku{ao da ka`em 'da', ali se bojim da bi me napor da toliko pri~am mogao ubiti."
	Na ovo se nasme{io, mada je taj osmeh bio samo maleni trzaj usta. "Kao {to bi trebalo da je poznato tebi bolje nego maltene ikom drugom, patnje koje trpimo u ovom `ivotu omogu}avaju da u slede}em po~inimo sve one sre}ne zlo~ine i prijatne odvratnosti koje }emo po~initi... i zar nisi `eljan da pokupi{ te dobitke?"
	Odmahnuo sam glavom i opet je polo`io na jastuk. Ta meko}a je vrlo blago mirisala na mo{us.
	"Ba{ dobro, jer ih i ne}e{ pokupiti tako skoro."
	"Je li to ono {to tvoj lekar ka`e?"
	"Ja sam sam sebi lekar, a le~io sam, ja li~no, i tebe. Glavni problem je bio {ok... To zvu~i kao neki poreme}aj kod baba, a ti, nesumnjivo, u ovom trenutku ba{ tako i misli{. Ali od {oka umire i te kako veliki broj ranjenika. Kad bi svi moji koji umiru od {oka ostajali `ivi, rado bih pristao na smrt svih onih koji budu ubodeni u srce."
	"Dok si bio zauzet doktorisanjem samome sebi - i meni - da li si govorio istinu?"
	Na ovo se nasme{io {ire. "Uvek govorim istinu. U mom polo`aju ~ovek mora govoriti i previ{e ako ho}e da odr`ava neku mre`u la`i; naravno, mora{ shvatiti da je istina... ona sa~injena od istinica, obi~nih, onih o kojima seoske `ene pri~aju, a ne kona~na i sveop{ta Istina, koju ni ja ni ti ne mo`emo izgovoriti... da je istina kudikamo varljivija."
	"Ti re~e - to sam ~uo pre nego {to sam izgubio svest - da si autarh."
	Bacio se pokraj mene kao dete; lepo se ~uo udar njegovog tela o nagomilane tepihe. "Rekoh. Jesam. Zadivljen?"
	"Ma bio bih ja vi{e zadivljen", rekoh, "da te ne pamtim tako `ivo iz onog susreta u Ku}i azura."
	(Taj trem, snegom zavejan, naslagama snega koje su uti{ale na{e korake, stajao je kao duh, sada, u svilenom paviljonu. Kad su se autarhove plave o~i susrele sa mojima, osetih da Rohe stoji iza mene u snegu i da smo i on i ja obu~eni u nesviknutu i ne ba{ sasvim odgovaraju}u ode}u. Unutra se neka `ena, koja nije bila Tekla, upravo tad preobrazila u Teklu, kao {to }u se ja kasnije preobraziti u Me{iju, prvog ~oveka. Ko mo`e re}i do koje mere glumac usvaja duh osobe koju do~arava? Kad sam glumio sadruga, to jest pomo}nika inkvizitorovog, nije mi nimalo naporno bilo, jer je ta uloga bila toliko bliska onome {to sam stvarno bio - ili verovao da jesam u `ivotu; ali kao Me{ija sam, nekoliko puta, do{ao do izvesnih pomisli koje mi, ina~e, nikad ne bi mogle pasti na pamet, do{ao sam do nekih razmi{ljanja koja su jednako tu|a i Severijanu i Tekli; odnosila su se na po~etke stvari i na jutro sveta.)
	"Nikad ti ne rekoh, to }e{ se prisetiti, da sam samo autarh."
	"Kad sam te sreo u Ku}i Apsoluta, ~inilo se da si neki sitni dvorski ~inovnik. Priznajem da mi to nikad nisi rekao, a zapravo sam jo{ i tada znao ko si. Ali, ti si, zar ne, bio onaj koji je dao novac doktoru Talosu?"
	"Da si me pitao, rekao bih ti i ne bih ni pocrveneo. Sasvim je ta~no da sam mu ja dao pare. Ja sam, zapravo, nekoliko sitnijih ~inovnika u mome dvoru... a za{to i ne bih bio? Imam vlast da naimenujem takve, pa mogu jednako lako da postavim i sebe na te polo`aje. Zapovest autarha je, vidi{, u mnogim slu~ajevima prete{ka stvar. Ti nikad ne bi poku{ao da pose~e{ nekoga po nosu onim velikim glavose~kim ma~em koji si nosio. Ima prilika kad je potrebno autarhov re{enje, a ima i prilika kad je potrebno pismo od tre}eg blagajnika, a ja sam i to, i jo{ {to-{ta."
	"A u onoj zgradi u Algedoniku..."
	"Tako|e sam zlo~inac... ba{ kao i ti."
	Nema granica gluposti. Ka`e se da je i sam prostor ograni~en sopstvenim zakrivljenjem, ali glupost se prostire dalje od beskona~nosti. Ja koji sam za sebe uvek smatrao da sam, ako ne istinski pametan, onda bar predostro`an i brz u u~enju jednostavnih stvari, ja koji sam na putovanjima sa Jonasom ili sa Dorkas uvek ra~unao da }u biti oslonac u smislu delotvornosti i predvi|anja, nikada do tog trena nisam povezao ~injenicu da se autarh nalazi na samom vrhu zdanja zakonitosti sa njegovim sigurnim znanjem da sam u Ku}u Apsoluta prodro kao izaslanik Vodalusov. U tom trenutku bih, da sam samo mogao, sko~io na noge i pobegao iz paviljona, ali noge su mi bile kao voda.
	"Zlo~inci smo svi mi - i moramo biti, svi mi koji moramo obezbediti da se zakon po{tuje. Zar ti misli{ da bi tvoja esnafska bra}a bila onako stroga prema tebi - a moj agent je javio da su mnogi od njih hteli da te ubiju - da su i sami imali sli~ne krivice? Znali su da bi ti za njih bio opasan ako ne bude{ stra{no ka`njen, jer bi onda moglo i njima da se desi da jednog dana do|u u isku{enje. Sudija ili apsand`ija koji nije po~inio nikakvo krivi~no delo je ~udovi{te, jer }e naizmenice deliti ono milosr|e koje pripada samo Inkreatoru i primenjivati ubita~nu strogost koja ne pripada nikome i ni~emu.
	Zato sam", nastavi on, "postaozlo~inac. Zlo~ini nasilja vre|ali su moju ljubav prema ljudskom rodu, a onu hitrinu ruke i misli koja je lopovu potrebna nemam. Neko vreme sam lutao... to je bilo, valjda, one godine kad si ti ro|en... a onda sam na{ao svoje pravo zanimanje. Ono sre|uje izvesne emotivne potrebe koje ne mogu druga~ije zadovoljiti... osim toga, ja poznajem, zaista poznajem, ljudsku prirodu. Znam ta~no kad treba ponuditi mito i koliko treba dati i, {to je najva`nije, kad ne treba ponuditi. Znam kako da postignem da devojke koje rade za mene budu u toj meri zadovoljne svojom karijerom, a nezadovoljne svojom sudbinom, da ostanu u tom poslu... One su kaibitke, naravno, odgajene su iz telesnih }elija uzvi{enih `ena da bi im davale krv za razmenu, ~ime se produ`ava mladost uzvi{enih. Znam kako da dovedem moje klijente do ose}anja da je susret koji im ja uprili~ujem jedinstveno iskustvo, a ne nekakva sredina izme|u pla~evne romanse i usamljeni~kog poroka. Ti si ono do`iveo kao jedinstveno iskustvo, zar ne?"
	"Tako ih i mi zovemo", rekoh. "Klijenti." Slu{ao sam ne samo njegove re~i nego u jednakoj meri i ton njegovog glasa. Autarh je bio sre}an, {to, po mojoj proceni, u oba na{a ranija susreta nije bio; ~uti njega bilo je kao da ~uje{ govor drozda. ^inilo se, maltene, da on i sam zna to, jer dizao je lice i pru`ao grlo, a glas u njegovim re~ima zar i romansa izvijao se u Sunce kao pti~ji poj.
	"A i korisno je. Ostajem u dodiru sa onom donjom stranom stanovni{tva, pa saznajem da li se porezi stvarno prikupljaju i da li narod misli da su pravedni; koji delovi u dru{tvu se uzdi`u, a koji tonu."
	Osetih da misli na mene, mada mi nije bilo nimalo jasno {ta ho}e re}i.
	"Te `ene sa dvora", rekoh. "[to nisi doveo prave da ti poma`u? Jedna od njih je glumila da je Tekla, a Tekla je u to vreme bila zaklju~ana ispod na{e kule."
	Pogledao me je kao da sam rekao ne{to izuzetno glupavo, {to, nesumnjivo, i jesam. "Pa zato {to u njih ne mogu imati poverenja, naravno. Takva stvar mora ostati u tajnosti... Pomisli kolike su tu mogu}nosti za atentat. Da li ti smatra{ da je to {to sve te zlatom iski}ene li~nosti iz prastarih porodica dolaze da mi se tako duboko klanjaju i da se sme{kaju i {apu}u uzdr`ane {ale i razbludne male pozive dokaz da ose}aju ma i najmanju odanost prema meni? Uveri}e{ se da nije, siguran budi. Ima na mom dvoru samo nekoliko osoba u koje mogu imati poverenje; me|u egzultantima nema nijedne."
	"Ka`e{ da }u se uveriti. Da li to zna~i da me ne}e{ poslati da budem smaknut?" Ose}ao sam puls u svom vratu i video kuljanje skerletne krvi.
	"Zato {to sad zna{ moju tajnu? Ne. Imamo mi nameru da te upotrebimo za neke druge stvari, kao {to ti i rekoh tokom na{eg razgovora u onoj sobi iza slike."
	"Zato {to sam se zakleo Vodalusu."
	Na ovo autarh podle`e svojoj razono|enosti. Zabacio je glavu i po~eo se smejati: debelju{no i sretno dete koje je upravo otkrilo tajnu neke pametno napravljene igra~ke. Kad se njegov smeh najzad spustio do veselog gutanja, on pljesnu {akama. Iako su izgledale mekane, nastade ba{ jak zvuk.
	U|o{e dva stvorenja sa telima `ena i glavama ma~aka. O~i su im bile ceo pedalj razmaknute i krupne kao {ljive; gazile su na prstima, kao {to ponekad rade plesa~i, ali gracioznije od ijednog plesa~a koga sam ikada video; ne{to u njihovom kretanju mi je govorilo da im je to normalan hod. Rekoh da su imale `enska tela, ali to nije u celosti ta~no, jer video sam i vrhove kand`i, uvu~enih u kratke, meke prste kojima su me previjale. Zadivljen, dohvatih {aku jedne od njih i pritisnuh je na na~in kako sam ponekad pritiskao {ape prijateljski nastrojenih ma~aka: kand`e se ispru`i{e napolje. Pred tim prizorom o~i mi se napuni{e suzama, jer su te kand`e imale isti oblik kao ona kand`a koja je Kand`a, ona koja je nekada le`ala skrivena u jednom dragulju i koju sam ja, u svome neznanju, nazivao Kand`om Pomiritelja. Autarh vide da pla~em i re~e `enoma~kama da su mi zadale bol i da me moraju pustiti da opet legnem. Ose}ao sam se kao malo dete koje je upravo doznalo da vi{e nikad ne}e videti svoju majku.
	"Mi njemu nikakvo zlo ne ~inimo, Legijo", suprotstavila se jedna glasom kakav nikad ranije ne ~uh.
	"Ka`em - stavljajte ga dole!"
	"Nisu mi ko`u ni ogrebale, sire", rekoh mu.
	Uz pomo} `enoma~aka uspeo sam i da hodam. Jutro je bilo, kad sve senke be`e pri prvom pogledu na Sunce; ona svetlost koja me je probudila bila je prva svetlost tog novog dana. Njegova sve`ina po~e mi sada puniti plu}a, a gruba trava po kojoj smo hodali zatamni, svojom rosom, moje otrcane stare ~izme; povetarac slaba{an kao zvezde sada nejasno vidljive na nebu po~e mi pomicati kosu.
	Autarhov paviljon stajao je na vrhu jednog brda. Svuda uokolo bio je glavni bivak njegove vojske - {atori crni i sivi, a drugi u boji mrtvog li{}a; ku}ice od naslaganog busenja i rovovi kojima se stizalo do podzemnih skloni{ta, odakle su sada vojnici izvirali kao srebrni mravi.
	"Moramo da pripazimo, vidi{", re~e on. "Iako smo ovde znatno iza fronta, mogli bismo navu}i na sebe napad iz vazduha kad bi ovo mesto bilo vidljivije."
	"Svojevremeno sam se pitao za{to Ku}a Apsoluta le`i ispod sopstvenih vrtova, gospodine."
	"Potreba za tim je odavno minula, ali nekada su i Nesus pusto{ili."
	Ispod nas i svuda oko nas oglasile su se srebrne usne truba.
	"Je li pro{la samo jedna no}?" upitah. "Ili sam prespavao i ceo jedan dan?"
	"Ne. Samo no}. Dao sam ti lekove za ubla`enje bola i za spre~avanje ulaska zaraze u tvoju ranu. Nisam nameravao da te budim jutros, ali kad sam do{ao, video sam da si budan... a vremena vi{e nema."
	Nisam bio siguran {ta ho}e time da ka`e. Pre nego {to stigoh da ga upitam, ugledah {est ljudi, gotovo nagih, koji su potezali jedan konopac. Moj prvi utisak bio je da vuku ka zemlji neki ogroman balon, ali to je bio lete}i ~amac; prizor njegovog crnog korita donese mi `ive uspomene na autarhov dvor.
	"O~ekivao sam - kako se ono zva{e? - Mamiliana."
	"Danas ne}e biti `ivotinja-ljubimaca. Mamilian je izvrstan ratni drug, tih, mudar i sposoban da se u borbi upravlja sopstvenom pame}u, nezavisno od mene, ali posle svega ja ga, ipak, ja{em radi zadovoljstva. Ukra{}emo danas kanap iz jednog ascijanskog luka i upotrebi}emo jedan mehanizam. Oni od nas kradu ~esto."
	"Da li je ta~no da se letenjem tro{i sposobnost ovih ~amaca da sle}u na tlo? Mislim da mi je to jednom rekao neki od tvojih aeronauta."
	"Kad si bio {atlena Tekla, ho}e{ re}i? ^isto Tekla."
	"Da, naravno. Da li bi bilo neu~tivo, autar{e, ako pitam za{to si me dao ubiti? I po ~emu me sada zna{?"
	"Znam te jer vidim tvoje lice u licu moga mladog prijatelja i ~ujem tvoj glas u njegovom. Prepoznaju te i tvoje negovateljice. Pogledaj ih."
	Pogledao sam i video da su lica `ena-ma~aka izobli~ena re`e}im grimasama straha i zaprepa{}enja.
	"A {to se ti~e razloga zbog kojih si umrla, o tome }u pri~ati - njemu - kad se ukrcamo u lete}i ~amac... ako budemo imali vremena. Sad, odstupi. Lako ti je da dolazi{ do izra`aja zato {to je on slab i bolestan, ali ja sad moram imati njega, a ne tebe. Ako ne pristane{ da se povu~e{, ima sredstava."
	"Gospodine..."
	"Da, Severijane? Pla{i{ li se? Jesi li ranije ulazio u ovakve sprave?"
	"Ne", rekoh. "Ali se ne pla{im."
	"Pamti{ li svoje pitanje o izvoru njihove snage? Ono {to si rekao bilo je u izvesnom smislu ta~no. Uzgon poti~e od antimaterije koja je jaka kao gvo`|e, koja se nalazi zarobljena u jednoj klopci sa~injenoj od magnetnih polja. Po{to to antigvo`|e ima povratnu magnetnu strukturu, promagnetizam ga odbija. Graditelji ovog ~amca okru`ili su tu zamku magnetima i zbog toga gvo`|e, kad otplovi iz sredi{ta, ulazi u ja~e polje, {to ga prinu|uje na uzmak. Na antimaterijskom svetu to gvo`|e bi bilo te{ko kao stena, ali ovde, na Urtu, ono se suprotstavlja te`ini promaterije ugra|ene u letelicu. Prati{ li me?"
	"Mislim da pratim, sire."
	"Nevolja je to {to na{a tehnologija nije u stanju da hermeti~ki zapti tu komoru. Poneki deli} atmosfere - po nekoliko molekula - stalno promi~e kroz porozna mesta na zavarenim {avovima, ili prodire kroz izolaciju magnetnih `ica. Svaki takav molekul neutrali{e svoj odgovaraju}i deo u antigvo`|u i proizvodi toplotu, a kad god se to desi, lete}i ~amac izgubi po jedan deli} svoje sile uzgona. Jo{ niko nije na{ao nikakvo drugo re{enje za to, osim da ~uva ~amce na najve}oj mogu}oj visini, na kojoj vazdu{nog pritiska prakti~no i nema."
	Lete}i ~amac ve} se primicao pramcem zemlji, tako blizu da sam mogao zapaziti divnu glatko}u njegovih oblika. Oblik tog ~amca ta~no se podudarao sa oblikom tre{njevog lista.
	"Nisam razumeo sve to", rekoh. "Ali meni se ~ini da bi konopci morali biti ogromno duga~ki da bi omogu}ili ~amcima da lebde dovoljno visoko da bi od toga bilo ikakve koristi i, tako|e, da bi ascijanski pentadaktili, ako dolete no}u, mogli da ih preseku tako da bi ~amci, onda, otplutali."
	^uju}i ovo, `ene-ma~ke se po~e{e osmehivati malenim, tajnovitim uvijanjem usana.
	"Konop je samo zbog prizemljenja. Bez njega bi na{em ~amcu bila potrebna dovoljna daljina da si|e kre}u}i se svojom ~eonom brzinom. Ovako, po{to zna da smo mi dole, on baca u`e nadole ba{ kao {to bi ~ovek u nekom bazenu mogao pru`iti ruku nekome ko }e ga izvu}i gore. ^amac ima, vidi{, sopstveni um. Ne kao Mamilianov - nego um koji smo mu mi napravili, ali dovoljan da zahvaljuju}i njemu uspeva da izbegne nevolje i silazi kad dobije na{ signal."
	Donja polovina lete}eg ~amca bila je od neprozirnog crnog metala, a gornja polovina je bila kupola, prozirna gotovo do nevidljivosti - od iste one materije, pretpostavljam, od koje je krov Botani~ke ba{te. Iz krmenog dela virio je top sasvim nalik na onaj koji je mamut nosio, dok je iz pram~anog dela str{ao drugi, dvaput ve}i.
	Autarh je digao jednu {aku do usta i, ~inilo se, zazvi`dao u dlan. Na kupoli se pojavio otvor (bilo je to kao da se na mehuru sapunice otvara rupa), a prema nama se spusti niz srebrnastih stepenica, tankih, naoko mase li{enih, poput pau~ine. Oni mu{karci golih prsa prestali su da vuku. "[ta misli{, da li }e{ mo}i da se popne{ uz ovo?" upita autarh.
	"Da, ako se budem pomagao rukama", rekoh.
	Peo se ispred mene, a ja sam neslavno puzio za njim, vuku}i ranjenu nogu. Sedi{ta, zapravo dve duga~ke klupe prilago|ene obliku ~amca, jedna s leve a druga s desne strane, bejahu oblo`ena krznom; ali ~ak i to krzno bilo je, na dodir, hladnije od ma kog leda. Iza mene otvor se suzio, zatim je nestao.
	"Ovde unutra ima}emo pritisak kao na povr{ini, bez obzira na to koliko visoko poletimo. Ne mora{ se brinuti da }e{ se ugu{iti."
	"Bojim se da je moje neznanje toliko da taj strah ne mogu ni osetiti, sire", rekoh.
	"Da li bi voleo da vidi{ tvoju staru bacelu? Oni su daleko desno, ali poku{a}u da ti ih na|em."
	Autarh je seo pred kontrolne aparate. Tako re}i jedine ma{ine koje sam ja do tada vi|ao bile su one Tifonove, i one Boldandersove, i one koje je kontrolisao majstor Gerlous u Kuli maskiranih, Matahinki. Ja sam se ma{inerije, a ne gu{enja, pla{io; ali, suzbio sam taj strah.
	"Kad si me spasao pro{le no}i, nagovestio si da ti do tog trenutka nije bilo poznato da sam u tvojoj vojski."
	"Raspitivao sam se dok si spavao."
	"A ti si bio taj koji nam je naredio da krenemo napred?"
	"Na neki na~in... Izdao sam nare|enje koje je prouzrokovalo va{e pokretanje, mada nisam imao nikakve neposredne veze sa tvojom ~etom. Jesi li nezadovoljan mojim postupkom? Kad si pristupao vojsci, da li si mislio da nikad ne}e{ morati da se bori{?"
	Grabili smo u visine. Padali, kao {to sam se jednom pla{io da }e mi se desiti, u nebo. Ali, setih se dima i mesingane dreke trube i vojnika koji se, pogo|eni zvi`de}im hicima artiljerije, razle}u u crvenu pastu i sav moj strah se preokrete u bes. "Ni{ta ja o ratu nisam znao. Koliko ti zna{? Jesi li ikad bio stvarno u borbi?"
	Preko ramena je bacio pogled ka meni; njegove plave o~i su sevale. "U hiljadu bitaka sam bio. Ti si dvoje ljudi, prema onome kako se ljudi obi~no broje. [ta misli{, koliko sam ljudi ja?"
	Odgovorio sam mu tek posle dugog vremena.
	
	25. AGIJINO MILOSR\E
	U po~etku sam mislio da ni{ta ne mo`e biti ~udnije od prizora koji mi se ukazao: na{a vojska se protezala preko povr{ine Urta, tako daleko ulevo i udesno da je le`ala pred nama kao cvetni venac; sjaktala je od oru`ja i oklopa u mnogo boja, a krilate anpilke kru`ile su iznad nje na gotovo istoj visini kao mi, uzletale i spu{tale se na vetru zore.
	Onda sam video ne{to jo{ ~udnije. Bila je to ascijanska vojska, vojska u vodenastim belim i sivkastim crnim tonovima, izraziro kruta, ba{ kao {to je na{a bila izrazito vazdu{asta; bila je raspore|ena du` severnog obzorja. Nagnuh se napred i zagledah se netremice u nju.
	"Trebalo bi da ti ih poka`em iz ve}e blizine", re~e autarh. "Ipak, video bi samo ljudska lica."
	Uvideo sam da me na neki na~in isprobava, ali mi nije bilo jasno kako. "Daj da ih vidim", rekoh.
	Kad sam jahao sa skjavonima i posmatrao kako na{e trupe kre}u u napad, na mene je vrlo sna`an utisak ostavila njihova, bar prividna, slabost kad su u masi: konjica je bila sva u proticanju i izmicanju kao talas koji grune velikom silinom - a onda, u povla~enju, postaje najobi~nija voda, preslaba da bi i te`inu mi{a na sebi podnela, postaje bleda materija koju i dete mo`e ru~icama zahvatati. ^ak su i peltasti, u svojim zup~asto smaknutim redovima, sa kristalnim {titovima, izgledali jedva ne{to manje zastra{uju}i od igra~aka na nekom stolu. Sad videh kakav utisak snage ostavljaju krute formacije na{eg neprijatelja, pravougaonici sa po stotinu hiljada vojnika koji stoje rame uz rame; unutar pravougaonika video sam i ma{ine velike poput tvr|ava.
	Ali jedan ekran na sredini kontrolnog panela omogu}io mi je da zavirim i pod vizire njihovih {lemova, a tu se sva ta krutost, i sva ta snaga, rastapala u jednu vrstu u`asa. U redovima pe{adinaca stajali su i starci, i deca, i neki koji su izgledali kao idioti. Gotovo sva lica u tim redovima imala su onaj luda~ki, pregladneli izraz koji sam video prethodnog dana; setih se onoga koji je pojurio iz svog kvadrata i, umiru}i, hitnuo koplje u vazduh. Okretoh glavu na drugu stranu.
	Autarh se nasmeja. U njegovom smehu sad nije bilo veselja, bio je to ravan zvuk nalik na lepetanje zastave pri jakom vetru. "[ta je, video si kako neko od njih izvr{ava samoubistvo?"
	"Nisam", rekoh.
	"Onda si imao sre}e. Ja, kad ih gledam, ~esto vi|am ta samoubistva. Njima nije dozvoljeno da uzimaju oru`je dok ne budu spremni za bitku sa nama, a tad mnogi iskoriste priliku. Kopljanici obi~no zabodu zadnji kraj koplja u mekano tlo, a onda opale ka sebi i raznesu glavu. Jednom sam video dvoje ma~evalaca - mu{karca i `enu - koji su se pre toga dogovorili o samoubistvu. Zaboli su jedno drugome ma~ u stomak. Gledao sam kako, pre toga, odbrojavaju, pokretima leve ruke... jedan... dva... tri, oboje mrtvi."
	"Ko su oni?" upitah.
	Dobacio mi je pogled koji ne bih mogao ponoviti. "[ta re~e?"
	"Pitao sam, ko su oni, sire. Znam da su na{i neprijatelji i da `ive u vrelim zemljama na severu i da se pri~a da ih je porobio Erebus. Ali, ko su?"
	"Ne verujem da to dosad nisi znao. Je li?"
	Imao sam, ne znam za{to, ose}aj da mi je grlo sasvim suvo. Rekoh: "Verovatno nisam. Ja Ascijanca nikada nisam ni video sve do mog dolaska u lazaret Pelerinki. Na jugu rat izgleda veoma udaljen."
	Klimnuo je glavom. "Oterali smo ih, mi autarsi, upola onoliko daleko na sever koliko su oni svojevremeno oterali nas na jug. Ko su, to }e{ otkriti kad bude vreme... Sad je va`no samo to da ima{ `elju da to zna{." Zastao je u govoru. "Obe te vojske mogle bi biti na{e. Obe vojske, ne samo ova ju`na... Da li bi mi ti preporu~io da uzmem obe?" Dok je to govorio, pomerao je neke kontrolne ure|aje i lete}i ~amac se nagnuo napred, di`u}i krmeni deo ka nebesima, a pramac okre}u}i ka zelenoj zemlji, kao da namerava da izbaci nas dvojicu na osporeno podru~je.
	"Ne razumem {ta ho}e{ da ka`e{", rekoh mu.
	"Polovina onoga {to si rekao o njima bila je pogre{na. Oni ne dolaze iz vru}ih zemalja na severu, nego sa jednog kontinenta koji le`i s one strane polutara. Ali istina je ono {to si rekao da su robovi Erebusa. Ascijanci zami{ljaju da su saveznici onih koji ~ekaju u dubinama. Istina je slede}a: Erebus i njegovi saveznici dali bi Ascijance meni ako bih ja dao na{ jug njima. Ako bih tebe, i sve ostale, dao njima."
	Morao sam se ~vrsto dr`ati za naslon sedi{ta da ne bih pao ka njemu. "Za{to mi ovo govori{?"
	Lete}i ~amac se ispravi kao de~ji brodi} u bari, ljulju{kaju}i se.
	"Zato {to }e uskoro zatrebati da zna{ da su i drugi ose}ali ono {to }e{ ti ose}ati."
	Nikako nisam uspevao da uobli~im pitanje koje sam ranije imao hrabrosti da postavim. Najzad rekoh: "Rekao si da }e{ mi kazati za{to si ubio Teklu."
	"Zar ona ne `ivi u Severijanu?"
	Jedan zid bez prozora, u mome umu, pade, drobe}i se u ru{evine. Povikah iz sveg glasa: "Umrla sam!" I tek kad su te re~i proletele izme|u mojih usana, shvatila sam {ta sam izgovorila.
	Autarh uze, ispod kontrolne plo~e, pi{tolj i odlo`i ga sebi u krilo, a istovremeno se okrete da me pogleda.
	"Ne}e ti to trebati, gospodaru", rekoh. "Odve} sam slab."
	"Ima{ ti izuzetnu mo} oporavljanja... koju sam ve} video. Ta~no je, {atlena Tekla vi{e ne postoji, osim u onom obliku u kome u tebi optrajava, a vas dvoje, iako ste uvek zajedno, oboje patite zbog usamljenosti. Traga{ li i sad za Dorkas? Pri~ao si mi o njoj, seti se, kad smo se videli u Tajnoj ku}i."
	"Za{to si ubio Teklu?"
	"Nisam ja. Tvoja gre{ka sastoji se u tome {to zami{lja{ da sam ja na dnu svih stvari. A to nije niko... Ni ja, ni Erebus, ni ma ko drugi. [to se ti~e {atlene, ti si ona. Jesi li uhap{ena otvoreno?"
	Ta uspomena se vratila, `ivopisnija nego {to bih pomislila da je mogu}e. I{la sam jednim hodnikom ~iji su zidovi bili oblo`eni tu`nim maskama od srebra, zatim sam u{la u jednu od napu{tenih soba; u njoj je tavanica bila visok, a zidovi su bili prekriveni prastarim tapiserijama, koje su {irile bu|av miris. Kurir sa kojim je trebalo da se vidim jo{ nije bio stigao. Znaju}i da bi mi pra{njavi divani isprljali haljinu, uzela sam jednu stolicu, ne{to od tankih, vretenastih delova, koji su bili na~injeni od slonova~e i pozlate. Sa zida iza mene prosula se tapiserija; pamtim da sam digla pogled i videla kako se na mene ru{e slika Sudbine sa krunom od lanaca na glavi i slika Nezadovoljstva sa {tapom i ~a{om u rukama.
	Autarh re~e: "Tebe su uhvatili izvesni oficiri koji su saznali da si prenosila podatke ljubavniku tvoje polusestre. Uhvatili su te tajno, zato {to tvoja porodica ima toliko uticaja na severu, i poslali su te u jedan gotovo zaboravljeni zatvor. Dok sam ja saznao {ta se desilo, ti si bila mrtva. Da li je trebalo da kaznim te oficire zato {to su delovali u mom odsustvu? Oni su rodoljubi, a ti si bila izdajnica."
	"I ja, Severijan, sam tako|e izdajnik", rekoh, pa mu ispri~ah, tada prvi put podrobno, kako sam svojevremeno spasao Vodalusa i kako sam kasnije sa njim u~estvovao na banketu.
	Kad sam zavr{io, on klimnu glavom. "Veliki deo odanosti koju si ose}ao prema Vodalusu dolazi, nesumnjivo, od {atlene. Deo te odanosti ona ti je prenela dok je bila jo{ `iva, a deo posle svoje smrti. Iako si bio naivan, siguran sam da nisi bio toliko naivan da pomisli{ da su le{o`deri pukim slu~ajem izneli pred tebe ba{ njeno meso."
	Pobunio sam se. "^ak i da je on znao za moju vezu s njom, nije bilo vremena da se njen le{ donese iz Nesusa."
	Autarh se nasme{io. "Jesi li zaboravio da si mi pre nekoliko trenutaka rekao da je on, kad si ga spasao, pobegao ovakvim prevoznim sredstvom? Iz te {ume, jedva nekih desetak liga od Zida Nesusa, on je mogao da odleti do sredi{ta Nesusa, da iskopa telo o~uvano ledenim zemlji{tem ranog prole}a i da se vrati, sve za manje od jedne smene vremena. Zapravo, nije ni postojala potreba da on zna tako mnogo ili dejstvuje tako hitro. Dok je tebe tvoj esnaf dr`ao kao uhap{enika, on je, mo`da, doznao da {atlene Tekle, koja mu je do same smrti bila verna, vi{e nema. Serviraju}i njeno meso svojim sledbenicima, mogao je oja~ati njihovu odanost njegovoj stvari. Nije mu bila potrebna nikakva dodatna pobuda da uzme njeno telo, a kad ga je uzeo, nesumnjivo ga je ponovo zakopao u nagomilani sneg u nekom podrumu ili u jednom od napu{tenih rudnika kojih u tom podru~ju ima koliko ho}e{. Ti si stigao i on je, `ele}i da te ve`e za sebe, naredio da iznesu nju."
	Ne{to pro|e suvi{e brzo da bi se moglo videti - a tren kasnije lete}i ~amac se zatrese od siline tog prolaska. Na ekranu zaplesa{e varnice.
	Pre nego {to je autarh mogao opet preuzeti kontrolu, po~eli smo se izmicati unazad, nizom istrzanih kretnji. Odjeknu prasak, toliko bu~an da se ~inilo da me je paralisao, a odzvanjaju}a nebesa otvori{e se u cvet `ute vatre. Svojevremeno sam video kako Eata poga|a, kamenom iz svoje pra}ke, vrapca, koji se onda zateturao unazad u vazduhu, kao mi sada, i onda po~eo da pada, kao mi, lepr{avo, na jednu stranu.
	Probudio sam se okru`en mrakom, dimom prodornog vonja i mirisom sve`e zemlje. Tokom jednog trenutka, ili jedne smene vremena, zaboravio sam da me je neko spasao, te sam mislio da le`im na onom boji{tu gde smo se Darija, Gvazaht, Erblon, ostali i ja tukli protiv Ascijanaca.
	Blizu mene je le`ao neko - ~uo sam uzdisanje njegovog daha i ona {kriputanja i struganja koja odaju pokret - ali u po~etku nisam obra}ao nikakvu pa`nju na njega, a kasnije pomislih da su to neke `ivotinje do{le da `deru i po~eh se pla{iti; kasnije se setih {ta se dogodilo i do|oh do sigurnog uverenja da te zvuke stvara autarh, koji je sigurno pre`iveo, kao i ja, pad ~amca, te ga pozvah.
	"Zna~i, ti si jo{ `iv." Glas mu je bio vrlo slab. "Pla{io sam se da }e{ umreti... ali trebalo je da znam da ne}e{. Nisam uspevao da te o`ivim, a puls ti je bio vrlo nejak."
	"Ja sam zaboravio! Pamti{ da smo nadletali vojske? A ja sam neko vreme bio bez se}anja na to! Sada znam kako je kad ~ovek ne{to zaboravi."
	U njegovom glasu ose}ao se bledi smeh. "I sad }e{ to pamtiti zauvek."
	"Nadam se da ho}u, ali ta uspomena na zaboravljanje nestaje, evo, dok govorimo. I{~ezava kao magla, a to, valjda, i mora biti zaboravljanje. Koje nas je to oru`je oborilo?"
	"Ne znam. Ali slu{aj. Ovo su najva`nije re~i u mom `ivotu. Slu{aj. Slu`io si Vodalusu i njegovom snu o obnovi carstva. Jo{ `eli{, zar ne, da ljudski rod ponovo krene ka zvezdama?"
	Setih se ne~eg {to mi je Vodalus govorio u {umi, pa rekoh: "Ljudi Urta }e ploviti izme|u zvezda, preskaka}e od galaksije do galaksije, gospodari}e k}erima Sunca."
	"Takvi su nekad bili... pa su poneli sve stare ratove Urta sa sobom i po~eli da pale u mladim suncima nova sunca. ^ak i ovi" (nisam ga mogao gledati, ali sam po njegovom tonu znao da misli na Ascijance) "razumeju da to ne sme opet biti tako. Oni `ele da na{a rasa postane jedna osoba... ista, umno`ena do kraja brojeva. Mi `elimo da svako u sebi ponese celu rasu i sve njene ~e`nje. Jesi li zapazio bo~icu koju nosim oko vrata?"
	"Jesam, ~esto."
	"U njoj je jedan farmakon nalik na alzabo, ve} izme{an i zadr`an u rastvoru. Ja sam ve} hladan ispod struka. Uskoro }u umreti. Pre nego {to umrem... ti ga mora{ upotrebiti."
	"Ne vidim te", rekoh. "A jedva mogu i da se pokrenem."
	"Svejedno, na}i }e{ ti neki na~in. Ti pamti{ sve, pa zato svakako pamti{ i no} kad si do{ao u moju Azurnu ku}u. Te no}i mi je do{ao jo{ neko. Ja sam nekada bio sluga u Ku}i Apsoluta... zato oni mene mrze. Kao {to }e mrzeti i tebe zbog onog {to si ti nekad bio. Paeon, on je do{ao, on koji me je obu~avao, a koji je bio, pedeset godina pre toga, poslu`itelj - donosilac meda. A ja sam znao ko je on stvarno, jer sam ga sreo jo{ pre toga. On mi re~e da si ti onaj pravi... slede}i. Samo nisam mislio da }e se dogoditi tako brzo..."
	Njegov glas posustade i prekide se, a ja se po~eh vu}i na tu stranu, pipaju}i da na|em autarha. Moja {aka prona|e njegovu, a on pro{aputa: "Upotrebi no`. Nalazimo se iza ascijanske linije fronta, ali ja sam pozvao Vodalusa da te spase odavde... ~ujem kopita njegovih destrijera."
	Re~i su bile tako tihe da sam ih jedva ~uo, iako mi je uho bilo jedva pedalj udaljeno od njegovih usta. "Odmaraj se", rekoh mu. Znaju}i da ga Vodalus mrzi i da ho}e da ga uni{ti, smatrao sam da je u delirijumu.
	"Ja sam njegov uhoda. To je jo{ jedna od mojih du`nosti. On privla~i k sebi izdajnike... Ja onda doznajem ko su, {ta rade, {ta misle. To je jedna od njegovih du`nosti. Sad sam mu rekao da je autarh zarobljen u ovom lete}em ~amcu i dao mu podatke o mestu gde se nalazimo. On mi je slu`io... kao telohranitelj... pre."
	Sad sam ~ak i ja ~uo topot na tlu, izvan ~amca. Digoh ruku, poku{avaju}i da na neki na~in dam signal; moja {aka dota~e krzno i tad shvatih da se ~amac prevrnuo, a da smo mi ostali ispod njega kao dve skrivene `abe krasta~e.
	Ne{to je prasnulo, za~ulo se vri{tanje metala koji se cepa. Mese~ina, prividno blistava kao dan, ali zelena kao vrbovo li{}e, navali obilato kroz jedan procep u koritu, koji se pred mojim o~ima pro{irivao. Videh autarha, ~ija je prore|ena bela kosa bila zatamnjena osu{enom krvlju.
	A iznad njega obrise, zelene senke koje su gledale dole, ka nama. Njihova lica bila su nevidljiva, ali znao sam da te sjaktave o~i i uzane glave ne pripadaju nikakvim sledbenicima Vodalusovim. Mahnito po~eh tragati za autarhovim pi{toljem. Oni me dograbi{e za ruke. Izvuko{e me gore; dok sam tako bio izvla~en uvis, nisam mogao da ne pomislim na onu mrtvu `enu ~ije sam izvla~enje iz njenog groba u nekropolisu svojevremeno video, jer na{ ~amac je pao na meko zemlji{te i do polovine se ukopao. Na mestu gde ga je pogodio ascijanski hitac bok mu je bio razvaljen, tako da su se videli zamr{ene upropa{}ene `ice. Metal je bio izobli~en, plamenom izmenjen.
	Nisam imao mnogo vremena da to razgledam. Moji uhvatitelji su me neprekidno okretali tamo-amo, jer je jedan po jedan prilazio i hvatao me {akama za lice. Pipkali su i moj ogrta~, kao da u `ivotu nisu videli tkaninu. Bili su to evzoni, pripadnici lake pe{adije; meni su izgledali veoma sli~ni onoj pe{adiji protiv koje smo se mi borili, ali me|u ovima nije bilo staraca niti dece. Umesto oklopa, nosili su srebrnaste kape i ko{ulje, a od oru`ja ~udnovato uobli~ene pu{ke-jezailke, ~ije su cevi bile toliko duga~ke da su, prilikom oslanjanja pu{ke kundakom o zemlju, usta cevi bila iznad glava tih ljudi. Dok sam gledao kako izvla~e autrha iz letelice, rekoh: "Tvoju je poruku protivnik uhvatio, sire, rekao bih."
	"Svejedno, ona je stigla." Nije imao snage da poka`e prstom, ali se osvrnuh na onu stranu gde je on pogledom pokazivao i trenutak kasnije videh, naspram meseca, ocrtane lete}e oblike.
	^inilo se, maltene, da su one ka nama klizile niz mese~eve zrake, tako su brzo i tako pravolinijski sletale. Glave su im bile nalik na lobanje `ena, okrugle i bele, ali sa ko{tanim krestama gore i sa izdu`enjem vilica u kljunove, koji su bili nadole povijeni i snabdeveni nizovima {iljastih zuba du` ivica. Bile su krilate, sa krilima toliko ogromnog raspona da se ~inilo da telo i nemaju. Raspon od vrha jednog do vrha drugog krila bio je najmanje dvadeset lakata; prilikom mahanja nisu stvarala nikakav zvuk, ali sam, daleko dole, osetio nalet vazduha.
	(Svojevremeno sam zamislio da ovakva stvorenja mlataranjem svojih krila obaraju {ume i sravnjuju sa zemljom gradove Urta. Da li je ta moja misao pomogla da ove sada do|u?)
	Moj je utisak bio da je dugo proteklo dok ih evtzoni ne primeti{e. Onda dvojica ili trojica ispali{e, istovremeno, svoje pu{ke, a njihovi hici, te`e}i istom cilju, zahvati{e jednu leta~icu i razne{e je u krpe, zatim drugu, pa tre}u. U jednom trenu svetlost je ispred mene bila zaklonjena, onda me je ne{to hladno i mlitavo tresnulo po licu i oborilo.
	Kad sam opet bio u stanju da gledam, petorice ili {estorice Ascijanaca vi{e nije bilo tu, a ostali su pucali u vazduh na mete meni gotovo nevidljive. Iz tog pravca pade ne{to beli~asto. Mislio sam da }e eksplodirati, pa pognuh glavu, ali umesto eksplozije do|e drugi zvuk: korito sru{enog ~amca odzvoni sli~no sudaru cimbala. U ~amac je bilo udarilo neko telo - ljudsko, izlomljeno kao da je lutka - ali krvi nije bilo.
	Jedan od evzona mi zabi kundak u le|a i pogura me napred. Druga dvojica povedo{e autarha, pridr`avaju}i ga otprilike onako kako su, ranije, `enoma~ke pridr`avale mene. Uvideh da sam u celosti izgubio ose}anje za pravac. Iako je mesec jo{ sijao, ve}ina zvezda je bila zaklonjena masama oblaka. Zalud sam pogledom tra`io Ju`ni Krst i one tri zvezde koje, iz razloga koji nikom nisu jasni, zovemo "Osmica" i koje ve~ito vise iznad ju`nog leda. Nekoliko evzona jo{ je pucalo, kad se me|u nas sjuri, plamsaju}i, nekakvo koplje ili strela; to se raspr{ta u masu zaslepljuju}ih belih iskri.
	"E, to }e uspeti", {apnu autarh.
	Teturao sam se napred i trljao o~i, ali sam ipak uspeo da ga upitam {ta ho}e da ka`e.
	"Mo`e{ li ti da gleda{? Ne mogu ni ovi. Na{e prijateljice, tamo gore... mislim da su Vodalusove... nisu znale da su ovi {to su nas uhvatili tako dobro naoru`ani. Sad vi{e ne}e biti dobrog ni{anjenja i ~im se onaj oblak navu~e preko diska Lune..."
	Ohladio sam se, kao da je neki ledeni planinski vetar rasekao ovu masu mlakog vazduha oko nas. Pre nekoliko trenutaka o~ajavao sam {to smo okru`eni ovim visokim, mr{avim vojnicima. A sad nije bilo toga {to ja ne bih dao za neku izvesnost da }u me|u njima ostati.
	Levo od mene bio je autarh, visio je mlitavo izme|u dvojice evzona koji su svoje dugocevne jezailke oka~ili ukoso preko le|a. Videh kako mu se glava mlitavo naginje na jednu stranu i shvatih da je u nesvesti ili mrtav. "Legijo", tako su mu se obra}ale one `ene-ma~ke; nije bila potrebna osobita pamet da se to ime pove`e sa onim {to mi je on u slupanom ~amcu ispri~ao. Ba{ kao {to su se u meni spojili Tekla i Severijan, u njemu su se, nesumnjivo, ujedinile mnoge osobe. Jo{ od one no}i kad sam ga prvi put video, kad me je Rohe doveo u Ku}u azura (~ije sam ~udno ime sad, mo`da, po~injao da shvatam), ose}ao sam vi{eslojnost njegovih misli, kao {to osetimo, ~ak i pri lo{em osvetljenju, slo`enost nekog mozaika, na primer one mirijade infinitezimalnih komada kamena koji sa~injavaju obasjano lice i zure}e o~i Novog Sunca.
	Malo~as je rekao da je moja sudbina da mu budem naslednik, ali koliko bi dugo potrajala ta vladavina? Iako je to bilo sasvim nerazumno kod jednog zarobljenika i uz to ~oveka koji je ranjen i toliko slab da bi mu jedna smena odmora na gruboj travi izgledala kao rajsko zadovoljstvo, mene je u tom ~asu pro`dirala ambicija. Rekao je da moram jesti njegovo meso i progutati tu lekariju dok je on jo{ `iv; ja bih, vole}i ga, tog ~asa rado `rtvovao i komad svog mesa samo da bih se otrgao od mojih zarobitelja (da sam imao dovoljno snage) i da bih se do~epao tog luksuza, pompe i vlasti. Sad sam bio ujedinjeno Severijan-Tekla bi}e, a dronjavi mu~iteljski {egrt je, mo`da, ~eznuo za tim stvarima `e{}e nego mlada egzultantkinja koju su na dvoru dr`ali protiv njene volje. Znao sam {ta je jadna Sajriaka ose}ala u arhonovom vrtu; ali da je u punoj meri osetila ono {to sam ja ovoga ~asa ose}ao, njeno bi srce od toga prepuklo.
	Ve} slede}eg trenutka bio sam protiv. Nekom delu mene bilo je veoma stalo do one privatnosti u koju ~ak ni Dorkas nikada nije prodrla. Duboko unutra, u zavijucima moga uma, u zagrljaju molekula, bili smo isprepletani Tekla i ja. Kad bi neki drugi - desetak drugih, ili mo`da hiljadu drugih, ako bi trebalo da ja, upijaju}i li~nost autarha, primim i sve one koje je on uklju~io u sebe - u{li tu gde smo le`ali Tekla i ja, bilo bi to kao da su gomile sveta sa nekog bazara nahrupile pod jedan senjak. Prigrlio sam uz sebe drugaricu svoga srca i osetio da sam i ja zagrljen. Osetila sam da sam zagrljena, pa sam prigrlila druga svoga srca uz sebe.
	Mesec se zamra~io kao tamna lanterna kad ~ovek pritisne onu polugu koja dovodi do toga da se njene plo~e zatvaraju kosim klizanjem jednakih segmenata odasvud, kao "blenda"; ostajalo je, naime, sve manje, pa samo jedna ta~ka, zatim ni{ta. Pucnjava evzonskih jezailki tvorila je re{etku u bojama ljiljana i heliotropa, cveta koji i suncokretom zovemo; ti zraci su se razukr{tali visoko u atmosferi, da bi se najzad, kao {arene ~iode, zabadali u oblake; ali nikakav u~inak nisu postizali. Nalete vetar, vru}, iznenadan, i uz njega ne{to {to jedino mogu nazvati sevom crne boje. Autarha vi{e nije bilo tu, onda ne{to ogromno jurnu i ka meni, a ja se bacih ka tlu, na koje mo`da i padoh, ali to ne pamtim.
	Ve} slede}eg trena leteo sam veoma brzo kroz vazduh, u zaokretima, nesumnjivo uzlaznim, a onaj svet dole bio je samo tamnija no}. Jedna izmr{avela {aka, tvrda kao kamen i tri puta ve}a od ljudske, dr`ala me je ~vrsto oko pasa.
	Vrdali smo, zaokretali, klizili postrance niz nagibe vazduha, onda uhvatili jedan uzlazni vetar i po njemu se dizali sve dok hladno}a nije po~ela da ubada i kruti moju ko`u. Okretao sam glavu da pogledam gore i uspevao da vidim belu, neljudsku vilicu stvorenja koje me je nosilo. Bila je to ona no}na mora koju sam do`iveo nekoliko meseci pre toga, kada sam u svome snu jahao na le|ima ovog stvorenja. Ne mogu re}i zbog ~ega je do{lo do te razlike izme|u sna i istine. Povikao sam (ne znam {ta), a bi}e je, iznad mene, otvorilo svoj sabljasti kljun i za{i{talo.
	I `enski glas za~uh, tako|e odozgo: "Eto, sad sam ti se odu`ila za onaj rudnik - jo{ si `iv."
	
	26. IZNAD D@UNGLE
	Sleteli smo pri svetlosti zvezda. Bilo je to kao bu|enje; do`iveo sam sletanje kao da iza sebe ostavljam ne nebo, nego vilajet no}nih mora. Ogromno stvorenje se spu{talo kao padaju}i list, u krugovima sve u`im, kroz oblasti sve toplijeg vazduha, tako da sam najzad osetio mirise iz Vrta tropske d`ungle: me{avinu zelenog `ivota, trule}eg drveta i parfema iz {irokih, vo{tano glatkih, bezimenih cvetova.
	Jedan zigurat je uzdizao svoju tamnu kamenu glavu nad drve}e - a ipak, drve}e je i nosio u visinu, sa sobom, jer je mnogo stabala poiznicalo, kao {to gljivice izni~u iz trulog drveta, iz njegovih raspadaju}ih kamenih zidova. Spustili smo se, na~inom kao da nemamo te`inu, na njega; istog ~asa su iskrsle buktinje i za~uli se uzbu|eni glasovi. Bio sam jo{ veoma slab zbog razre|enog, ledenog vazduha koji sam do malo~as udisao.
	Sad ljudske ruke zameni{e te kand`e koje su me dr`ale toliko dugo. Silazili smo niz spolja{nju stranu te piramidalne gra|evine, hodaju}i po ravnim pro{irenjima i po stepenicima od ispucalog kamena, sve dok nisam stao ispred jedne vatre i video, s njene druge strane, nasme{eno lice Vodalusovo i srcasto oblikovano lice njegove pratilje Tee, na{e polusestre.
	"Ko je ovo?" upita Vodalus.
	Poku{ao sam da dignem ruke, ali neko ih je dr`ao. "Vladao~e", rekoh mu, "mora biti da me zna{."
	Iza mene, onaj glas koji mi se u vazduhu javio odgovori: "Ovaj ~ovek je bio cena, to je ubica mog brata. Radi njega smo te slu`ili - ja i Hetor, koji slu`i mene."
	"Onda, {to mi ga dovodi{?" upita Vodalus. "On je tvoj. Da li si mislila da }u ja, kad ga vidim, poni{titi na{ sporazum?"
	Mo`da sam bio ja~i nego {to mi se ~inilo. Mo`da sam samo uhvatio ~oveka koji je stajao desno od mene u trenutku kad nije bio u ravnote`i; u svakom slu~aju, uspeo sam da se trgnem i okrenem na takav na~in da je uleteo u vatru, gde, pod njegovim nogama, u`areno ugljevlje po~e leteti na sve strane.
	Iza mene je stajala Agija, naga do pojasa, a iza nje Hetor, koji je {akama dr`ao obe njene dojke i istovremeno pokazivao sve svoje trule zube. Borio sam se da pobegnem. Udarila mi je {amar - i ne{to mi je povuklo obraz, osetio sam razdiru}i bol, zatim toplo i obilato slivanje krvi.
	Kasnije sam doznao da se to oru`je zove lusivi i da ga je Agija imala zato {to je Vodalus zabranio da u njegovom prisustvu iko, osim njegovih telohranitelja, nosi oru`je. To je samo jedna malena {ipka sa dva prstena, za palac i za domali prst, i sa ~etiri ili pet povijenih se~iva koja se mogu sakriti u dlanu; ali malo ko je pre`iveo udarac lusivijem.
	Bio sam jedan od tih malobrojnih. Posle dva dana sam ustao i na{ao da sam zatvoren u jednoj goloj sobi. Mo`da u svakom `ivotu jedna soba mora postati bolje poznata nego ijedna druga; za uhap{enike to je uvek }elija. Ja, koji sam radio ispred toliko }elija, uguravaju}i poslu`avnike sa hranom za unaka`ene i {enule, sad uvideh, opet, }eliju svoju sopstvenu. Nikad nisam doznao ~emu je ranije taj zigurat slu`io. Mo`da je stvarno bio robija{nica; mo`da hram, ili atelje za neku zaboravljenu umetnost. Moja }elija bila je {est koraka {iroka i deset duga~ka, pribli`no dvostruko ve}a od one koju sam imala ispod mu~iteljske kule. Vrata od neke prastare, blistave legure stajala su naslonjena na zid, Vodalusovim apsand`ijama beskorisna zato {to ih oni nisu umeli zaklju~avati; nova vrata, grubo istesana od nekog, kao gvo`|e tvrdog drveta iz d`ungle, zatvarala su izlaz. Postojao je prozor, zapravo jedan otvor za koji ja ne verujem da je ikad bio namenjen da poslu`i kao prozor; pre~nikom je bio jedva ne{to ve}i od moje mi{ice, nalazio se visoko na izbledelom zidu i propu{tao je svetlost u }eliju.
	Jo{ tri dana su pro{la dok sam oja~ao toliko da sam mogao da sko~im i da se izvu~em, dr`e}i se jednom {akom za donju ivicu tog otvora, sve do gore, da bih pogledao napolje. Kad je do{ao taj dan, video sam neki predeo bre`uljkast, pro{aran leptirima - i toliko tu|, toliko razli~it od onog {to sam o~ekivao, da ja, onako zaprepa{}en i pomi{ljaju}i da sam mo`da poludeo, ispustih ivicu. A bio je to, kao {to sam tek kasnije shvatio, predeo sa~injen od gornjih strana kro{nji drve}a, gde stabla visoka po deset lanaca {ire svoje livade od li{}a, livade koje retko ko, osim ptica, ikada vidi.
	Obraz mi je bio previo jedan starac sa licem punim znanja, ali i zla. On mi je promenio i zavoje na nozi. Kasnije je doveo jednog de~aka od oko trinaest godina, ~iji je krvotok spojio sa mojim i tako ostavio sve dok de~akove usne nisu dobile boju olova. Zapitao sam tada staroga lekara odakle je, a on, o~igledno misle}i da sam ja neki uro|enik iz tih {uma, re~e: "Iz velikog grada na jugu, u dolini reke koja crpe vodu iz hladnih zemalja. \ol je to, reka du`a od ovih va{ih, mada ne stvara tako `estoke poplave."
	"Veliku ve{tinu ima{", rekoh. "Nikad nisam ~uo za doktora koji toliko posti`e. Ve} mi je dobro i voleo bih da prestane{ pre nego {to ovaj de~ak umre."
	Stari ga u{tinu za obraz. "Oporavi}e se on brzo - na vreme da mi zagreje krevet no}as. U tim godinama oni se uvek brzo oporave. Ne, nije ono {to misli{. Ja spavam pored njega samo zato {to no}ni dah mladih deluje kao obnoviteljsko sredstvo na one koji su mojih godina. Mladost je, vidi{ ti, jedna zarazna bolest, a mi se nadamo da nas zaka~i blagi slu~aj. Kako ti je rana?"
	Ni{ta me nije moglo tako potpuno ubediti kao ovo poricanje da jeste ono {to sam pomislio - ni{ta, ~ak ni priznanje, jer bi priznanje moglo imati svoj koren u nekoj nastranoj `elji da se odr`i privid potencije. O rani mu rekoh istinu, naime, da svoj desni obraz ne ose}am, osim {to iz njega dopire neki neodre|eni svrab; dok sam to govorio, pitao sam se, u vezi sa tim nesretnim mom~i}em - koja li mu od njegovih du`nosti najvi{e smeta.
	Stari mi poskida zavoje i premaza mi rane jo{ jednim slojem smrdljivog sme|eg melema koji je ve} jednom primenio. "Vrati}u se sutra", re~e mi on. "Mada ne verujem da }e ti Mamas biti ovde vi{e potreban. Dobro ti napreduje{. Njena uzvi{enost" (ovo je propratio trzajem glave da bi pokazao da je to ironi~na aluzija na Agijin rast) "bi}e izvanredno zadovoljna."
	Rekoh, trude}i se da to zvu~i kao uzgredna primedba, da se nadam da i svi drugi njegovi pacijenti jednako dobro napreduju.
	"Misli{ na onog potkaziva~a koji je donet kad i ti? Njemu je onoliko dobro koliko bi se i moglo o~ekivati." Govore}i to, okrenuo se na drugu stranu, da ne bih video upla{eni izraz njegovog lica.
	Pomi{ljaju}i da bih mo`da mogao ste}i neki uticaj kod ovog lekara i na taj na~in dovesti sebe u polo`aj da mo`da pomognem autarhu, po~eh silno da hvalim njegovu ve{tinu i zavr{ih izjavom da mi nije jasno za{to se tako sposoban doktor dru`i sa tako zlim ljudima.
	Pogledao me je su`eno, a lice mu se uozbiljilo. "Zbog znanje. Nigde ne mo`e ~ovek mog zanimanja u~iti kao {to ja u~im ovde."
	"Misli{ na jedenje mrtvih? Jeo sam ih i ja, mada ti ovi to mo`da nisu rekli."
	"Ne, ne. U~eni ljudi - osobito u mom zanimanju - svuda to uobi~avaju, i to obi~no sa boljim u~inkom, jer mi odabiramo osobe za sebe i jedemo samo najvrednija tkiva. Ono znanje za kojim ja tragam ne mo`e se tim putem ste}i, jer ga niko od nedavno umrlih ne poseduje, {tavi{e mo`da ga niko nikad i nije posedovao."
	Sad je bio oslonjen o zid i ~inilo se da govori koliko meni, toliko i nekoj nevidljivoj prisutnosti. "Jalova nauka pro{losti dovela je samo do iscrpljivanja ove planete i do uni{tenja njenih rasa. Bila je utemeljena u pukoj `elji da se iskoriste sirove energije i materije Vaseljene, bez ikakvog uzimanja u obzir njihovih privla~nosti, odbijanja i krajnjih sudbina. Gledaj!"
	Gurnuo je {aku u zrak Sunca koji je tada padao kroz moj visoki kru`ni prozor~i}. "Evo svetlosti. Ti }e{ re}i da ona nije `ivo bi}e, ali }e ti tako proma}i su{tinska istina, koja se sastoji u tome {to je ona ne{to vi{e, a ne ne{to manje. Iako ne zauzima nikakav prostor, ona je ispunila Vaseljenu. Ona svemu daje hranu, a ipak, sama se hrani uni{tenjem. Mi tvrdimo da je kontroli{emo, ali {ta ako ona gaji nas kao izvor hrane za sebe? [ta ako sve {ume rastu samo da bi mogle biti zapaljene i ako se mu{karci i `ene ra|aju zato da bi mogli paliti vatre? Zar nije mogu}e da je na{a tvrdnja da smo gospodari svetlosti jednako nemogu}a kao tvrdnja `ita da gospodari nama zato {to mu mi pripremamo zemlji{te i poma`emo u njegovom op{tenju sa Erthom?"
	"Sve je to dobro re~eno", rekoh mu. "Ali za{to slu`i{ Vodalusa?"
	"Takvo znanje se ne sti~e bez opita." Sme{kao se govore}i i doticao de~akovo rame, a meni iza|e pred o~i vizija dece u plamenu. Nadam se da nisam bio u pravu.
	To se de{avalo dva dana pre nego {to sam se izvukao do prozor~i}a. Taj stari pijavi~ar nije vi{e nijednom do{ao; nisam mogao znati da li je pao u nemilost, ili je upu}en na neko drugo mesto, ili je samo zaklju~io da nikakva dalja nega nije potrebna.
	Agija je do{la jednom; stoje}i izme|u dve Vodalusove naoru`ane `ene, pljunula mi je u lice i po~ela opisivati kakve su muke za mene smislili ona i Hetor za dane kad budem dovoljno sna`an da mu~enje podnosim. Kad je zavr{ila, rekoh joj sasvim istinito da sam ve}i deo svog `ivota proveo poma`u}i u stra{nijim radnjama i jo{ je posavetovah da pribavi stru~nu pomo}; posle toga, ona ode.
	Slede}ih nekoliko dana bio sam manje-vi{e ostavljen na miru. Pri svakom bu|enju imao sam ose}aj da sam maltene postao druga osoba, jer u toj usamljenosti samo}a mojih misli tokom tamnih odlomaka sna bila je maltene dovoljna da poni{ti moje ose}anje li~nosti. Ipak, svi ti Severijani, i sve te Tekle `eleli su slobodu.
	Povla~enje u se}anje bilo je lako; ~esto smo tome pribegavali i opet `iveli one bezbri`ne dane kad smo Dorkas i ja putovali ka Traksu i dane kad sam se igrala u lavirintu od `bunja okresanog da ima oblik zidova, iza vile mog oca, i kad sam se igrao u Starom dvori{tu; i onu dugu {etnju niz Adamnijsko stepeni{te, sa Agijom pre nego {to sam saznao da mi je ona neprijateljica.
	^esto sam, ipak, napu{tao uspomene i prisiljavao sebe na razmi{ljanje, ponekad hramlju}i gore-dole, a ponekad samo ~ekaju}i da kroz prozor nai|u insekti da bih mogao, zabave radi, da ih hvatam u vazduhu. Planirao sam bekstvo, mada se ~inilo da to ne}e biti mogu}no dok se okolnosti u kojima se nalazim ne promene; zadubljivao sam se u pojedine pasuse iz sme|e knji`ice i poku{avao da ih pove`em sa mojim do`ivljajima da bih shvatio, u onom obimu koliko je to bilo izvodljivo, neko op{te pravilo o ljudskom postupanju koje bi mi moglo koristiti ako bih se ikad oslobodio.
	Jer ako je pijavi~ar, ~ovek u godinama, mogao i dalje da hrli za znanjem iako je bio siguran da }e ubrzo umreti, za{to ne bih mogao i ja, za ~iju smrt se ~inilo da }e do}i jo{ br`e, da na|em neku utehu u izvesnom saznanju da njen dolazak nije u tolikoj meri siguran?
	Zato sam prosejavao postupke onih magi~ara, i onog ~oveka koji me je spopao ispred kolibice bolesne devojke, i mnogih drugih osoba koje sam u `ivotu upoznao, tragaju}i za klju~em koji bi mogao sva srca otklju~ati.
	Ne na|oh nijedan koji bi se mogao iskazati u nekoliko re~i: "Mu{karci i `ene postupaju onako kako postupaju zbog toga... i toga..." Nijedan od tih zup~astih komada metala nije se uklopio - `udnja za vla{}u, ljubavna pohota, potreba da ti neko uliva pouzdanje, sklonost ka za~injavanju `ivota romansom. Ali jesam na{ao jedno na~elo i nazvao ga na~elo primitivnosti; verujem da je {iroko primenjivo i da, ako ba{ ne izaziva delanje, bar uti~e na oblike u kojima }e se ono ispoljiti. Mogao bih ga ovako iskazati: Zbog toga {to su se odr`ale toliko hilijada, preistorijske kulture su oblikovale na{e nasle|e na takav na~in da se mi danas pona{amo kao da jo{ i sad `ivimo u preistorijskim uslovima. Na primer, tehnologija koja je nekada mogla omogu}iti Boldandersu da posmatra sve postupke hetmana onog sela na obali jezera pretvorila se u prah pre mnogo hiljada godina; ali ona je, tokom eona svoga postojanja, bacila na njega svojevrsnu, ho}emo li re}i, ~aroliju, tako da je ostala dejstvuju}a, iako nepostoje}a.
	Na isti na~in svi mi imamo u sebi duhove stvari davno nestalih, duhove palih gradova i ~udesnih ma{ina. To se jasno vidi iz one pri~e koju sam ~itao Jonasu kad smo bili u zato~eni{tvu (a koliko je tad bri`nost bila manja, a drugarstvo ve}e), pa sam zato tu pri~u ~itao ponovo i ponovo u ziguratu. Autoru je bilo potrebno neko ~udovi{te ro|eno u moru, ne{to nalik na Erebusa ili Abaju, i to u mitskom ambijentu, pa mu je dao glavu nalik na brodsku - ali tako da je to jedini vidljivi deo tela ~udovi{ta, zato {to je sve drugo ispod vode - i zato se njegovo ~udovi{te udaljio iz protoplazmi~ke stvarnosti, postaju}i ma{ina, {to su ritmovi pripoveda~evog uma i zahtevali.
	Dok sam se zamajavao tim mudrija{enjem, postajao sam sve jasnije svestan da je Vodalusovo gospodarenje nad tom gra|evinom u nekom smislu nestalno. Iako mi, kao {to rekoh, vi{e nikad nisu do{li u posetu ni lekar ni Agija, ~esto sam ~uo tr~e}e korake u hodniku ispred moje }elije, a ponekad i pokoju viknutu re~.
	Kad god su se ti zvuci za~uli, prislanjao sam na daske uho, ono koje nije bilo prekriveno zavojima; ~esto sam ovo ~inio i pre pojave zvukova, naime, dugo sam oslu{kivao u nadi da }u ~uti neki deli} razgovora koji bi mi otkrio bar ne{to od Vodalusovih planova. Dok sam uzaludno oslu{kivao, nisam mogao da se ne setim onih stotina osoba u na{oj ublijeti koje su, nesumnjivo, oslu{kivale moje razgovore sa Droteom dok sam nosio hranu za njih; padalo mi je na um koliko su se one, svakako, naprezale da ~uju deli}e razgovora koji je plovio iz Tekline }elije u hodnik i odatle u njihove }elije kad sam bio kod Tekle u poseti.
	A mrtvi, {ta je sa njima? Prizna}u da sam o sebi, povremeno, razmi{ljao kao o ~oveku koji je, maltene, ve} mrtav. Zar nisu mrtvi zaklju~ani ispod zemlje, u }elije koje su manje od te moje; milioni miliona mrtvih? Ne postoji nijedna oblast ljudskog delanja u kojoj mrtvi nisu broj~ano mnogostruko ja~i od `ivih. Pomrla je ve}ina lepe dece. Ve}ina vojnika, ve}ina kukavica. Najlep{e `ene, naju~eniji mu{karci - sve mrtvo. Njihova tela po~ivaju u sanducima, sarkofazima, ispod svodova od grubo istesanog kamenja, svuda ispod zemlje. Njihovi duhovi pohode na{e umove, njihove u{i su prislonjene uz ~eone kosti na{e. Ko zna koliko napeto oslu{kuju dok govorimo i koju re~ ~ekaju?
	
	27. PRED VODALUSOM
	[estog dana izjutra po mene do|o{e dve `ene. Prethodne no}i spavao sam vrlo malo. Jedan od onih {i{mi{a-krvopija, koji se u tim severnim d`unglama ~esto sre}u, u{ao je kroz prozor~i} u moju sobu; uspeo sam da ga isteram i da zaustavim krv, ali on se mnogo puta opet vra}ao, privu~en, valjda, mirisom mojih rana. I do dana dana{njeg ja ne mogu da vidim onu mutnu zelenu tamu koja nastaje rasipanjem mese~ine, a da ne zamislim kako je tu negde i {i{mi{ koji puzi kao veliki pauk, a onda se otiskuje u vazduh.
	Koliko sam se iznenadio vide}i te dve `ene, toliko su se i one iznenadile vide}i da sam budan; bila je tek zora. Naterale su me da ustanem, onda mi je jedna vezala ruke dok mi je druga dr`ala bode` naslonjen na grlo. Upitala je, me|utim, kako mi zarasta obraz, dodaju}i da su joj rekli, kad sam doveden, da sam zgodan momak.
	"Bio sam blizu smrti gotovo isto toliko kao sad", rekoh joj. Istina je bila da sam se oporavio od potresa koji sam pretrpeo pri ru{enju lete}eg ~amca, ali sam jo{ i sad trpeo znatne bolove u nozi i na licu.
	Te `ene su me odvele pred Vodalusa; a to nije bilo, kao {to sam o~ekivao, negde u ziguratu, niti na onom vodoravnom pro{irenju gde je on, sa Teom, sedeo na prestolu, nego na jednom proplanku, koji je bio sa tri strane obuhva}en sporom, zelenom vodom. Tek posle nekoliko trenutaka - jer morao sam ~ekati dok neki drugi posao ne bude zavr{en - shvatio sam da je tok te reke usmeren, u osnovi, ka severu i istoku i da ja nikad dotad nisam video nijedan vodotok okrenut ka severu; sve reke i potoci, u mom dotada{njem iskustvu, tekli su ka jugu ili jugozapadu i pridru`ivali se \olu koji te~e na jugozapad.
	Najzad Vodalus nagnu glavu ka meni; povedo{e me napred. Kad je video da jedva stojim, naredio je mojim stra`arkama da me dovedu da sednem kraj njegovih nogu, zatim im je mahnuo da se udalje iz doma{aja ~ujnosti. "Tvoj ulazak je kudikamo manje zadivljuju}i nego onaj u {umi blizu Nesusa", re~e on.
	S tim sam se saglasio. "Ali, vladao~e, dolazim sada, kao i tada, kao tvoj sluga. A upravo to sam bio i prvi put kad si me sreo, kad sam spasao tvoj vrat od sekire. Ako se pred tobom pojavljujem u krvavim dronjcima i sa vezanim rukama, to je zato {to ti tako postupa{ sa svojim slugama."
	"Slo`io bih se, svakako, da se vezivanje zglavkova ~ini mal~ice preteranom merom kad je u pitanju ~ovek u stanju u kome si ti." Osmehnuo se vrlo malo. "Da li boli?"
	"Ne. Vi{e ih ne ose}am."
	"Ipak, ti konopci nisu potrebni." Vodalus ustade, isuka jedno tanko se~ivo i, naginju}i se nad mene, prese~e, vrhom no`a, samo jednim ovla{nim trzajem, to ~ime sam bio sputan.
	Jo{ dok su se poslednji namotaji konopca razmicali, po~eo sam da razgibam ramena. Kroz {ake kao da mi krenu{e, ubadaju}i, hiljade iglica.
	Kad je opet seo na svoj presto, zapita me, zar mu se ne}u zahvaliti.
	"Ti se meni, gospodaru, nikad nisi zahvalio. Umesto toga, dao si mi jedan nov~i}. Mislim da ovde negde imam jedan." Po~eh da petljam po svojoj jaha~koj torbici, tra`e}i pare koje mi je Gvazaht isplatio.
	"Mo`e{ zadr`ati svoju paricu. Zatra`i}u ja od tebe mnogo vi{e. Jesi li spreman da mi ka`e{ ko si?"
	"Na to sam uvek bio spreman, vladao~e. Ja sam Severijan, nekada{nji kalfa u esnafu mu~itelja."
	"Ali nisi ni{ta drugo osim toga - samo si biv{i kalfa tog esnafa?"
	"Ni{ta drugo."
	Vodalus uzdahnu i osmehnu se, a onda se, u svome sedi{tu, nasloni unazad, pa jo{ jednom uzdahnu. "Moj sluga Hildegrin oduvek je govorio da si ti va`an. Kad sam ga pitao za{to, iznosio je raznorazne mogu}nosti, a ja ni za jednu nisam na{ao da je uverljiva. Pomi{ljao sam da ho}e da izvu~e srebro od mene u zamenu za mal~ice lakog uho|enja. A ipak, bio je u pravu."
	"Ja sam tebi, vladao~e, samo jednom bio va`an."
	"Kad god se sretnemo, podse}a{ me da si mi jednom spasao `ivot. A jesi li znao da je Hildegrin jednom spasao tebi `ivot? On je bio taj koji je viknuo 'Be`i!' tvome suparniku kad si bio na dvoboju u gradu. Bio si pao, onaj te je mogao probosti."
	"Je li Agija ovde?" upitah. "Ona }e poku{ati da te ubije ako ovo ~uje."
	"Ne mo`e me ~uti niko osim tebe. Mo`e{ joj kazati kasnije, ako ti bude volja. Ona ti nikad ne}e poverovati."
	"U to ti ne mo`e{ biti siguran."
	Osmehnuo se {ire. "Vrlo dobro, preda}u te njoj. Pa, ti oprobaj koja postavka vi{e vredi, tvoja ili moja."
	"Kako god `eli{."
	Blagom kretnjom jedne {ake isklju~io je iz daljeg razgovora ovo moje pristajanje. "Misli{ da me mo`e{, tom tvojom spremno{}u na umiranje, sputati. A, u stvari, mi nudi{ lak izlaz iz jedne nedoumice. Tvoja Agija je do{la kod mene dovode}i veoma vrednog taumaturga sa sobom i zatra`ila kao jedinu cenu za svoje i njegove usluge da ti, Severijan iz Reda tragalaca za istinom i pokajanjem, bude{ izru~en njoj u {ake. A sad ka`e{ da si ti taj Severijan i niko drugi, pa je meni, stoga, vrlo neprijatno da se protivim njenim zahtevima."
	"A ko bi ti `eleo da ja budem?"
	"Imam, ili bi mo`da trebalo re}i: imao sam, jednog izvanredno dobrog slugu u Ku}i Apsoluta. Ti ga, naravno, zna{, jer si njemu predao moju poruku." Vodalus zastade i opet se nasme{i. "Pre oko nedelju dana primili smo od njega jednu poruku. Naravno da nije bila otvoreno adresovana na mene, ali ja sam se nedavno postarao da on bude upoznat sa na{im mestom prebivanja, a u ovom slu~aju nismo bili daleko od njega. Zna{ li kako je poruka glasila?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"^udno, pa morao si biti tada uz njega. Rekao je da se nalazi u slupanom lete}em ~amcu - i da je s njim, u ~amcu, i autarh. Samo bi idiot, na njegovom mestu, slao takve poruke kad bi tok stvari bio redovan - jer odao je svoj polo`aj, a nalazio se iza na{eg fronta, {to je svakako znao."
	"Vi ste, dakle, deo ascijanske vojske?"
	"Mi u njenu korist obavljamo izvesne izvi|a~ke du`nosti, da. Vidim da te uznemirava saznanje da su Agija i taumaturg poubijali nekoliko njihovih vojnika da bi te zgrabili. Ne treba da se uznemirava{. Gospodari te vojske cene svoje vojnike ~ak manje od mene, a prilike nisu bile pogodne za pregovaranje."
	"Ali oni nisu uhvatili autarha." Nisam dobar la`ov, ali mislim da sam bio toliko iscrpljen da Vodalus nije mogao lako bilo {ta pro~itati sa mog lica.
	Nagnuo se napred, a o~i mu na trenutak zasija{e kao da su u njihovim dubinama gorele sve}e. "Zna~i, bio je tamo. Kako je to divno. Video si ga. Vozio si se u kraljevskom lete}em ~amcu sa njim."
	Jo{ jednom klimnuh glavom.
	"A ja sam se, vidi{, pla{io, ma koliko to sme{no bilo, da si ti taj autarh. Ko }e ga znati. Autarh umre, na njegovo mesto do|e drugi, a onda ostane, mo`da pola veka, a mo`da dve nedelje. Zna~i, bilo vas je troje? Ne vi{e?"
	"Ne vi{e."
	"A kako je izgledao autarh? Daj da ~ujem, ho}u sve pojedinosti."
	Poslu{ao sam Vodalusa, opisao sam podrobno izgled doktora Talosa u ulozi autarha.
	"Da li je utekao i taumaturgovim stvorenjima i Ascijancima? Ili ga sad dr`e Ascijanci? Mo`da ga ova `ena i njen ljubavnik ~uvaju za sebe."
	"Rekao sam ti da ga Ascijanci nisu uhvatili."
	Vodalus se opet osmehnu, ali njegove usne su, tako izvijene, ispod u`agrenih o~iju nagove{tavale samo bol. "Eto, vidi{", ponovi on, "a ja sam neko vreme pomi{ljao da bi ti mogao biti taj. Na{eg slugu sad imamo ovde, ali glava mu je povre|ena, nikad nije pri svesti du`e od nekoliko trenutaka. Bojim se da }e vrlo brzo umreti. Ali on mi je uvek govorio istinu, a Agija ka`e da si ti bio jedini s njim."
	"Misli{ da sam ja autarh? Nisam."
	"A ipak, promenio si se, nisi onaj ~ovek s kojim sam se ranije sretao."
	"Ti, li~no, si mi dao alzabo i `ivot {atlene Tekle. Voleo sam je. Zar si mislio da onakvo gutanje njene su{tine ne}e nimalo delovati na mene? Ona je uvek sa mnom, tako da sam dvoje u ovom jednom telu. A ipak, nisam autarh, ~ije telo je hiljada."
	Vodalus ne odgovori ni{ta, ali napola sklopi o~i, kao da se pla{i da }u videti njihov plamen. Nikakav se zvuk nije ~uo, osim pljuskanja re~ne vode i znatno prigu{enih glasova koji su dopirali od grupice naoru`anih mu{karaca i `ena, koji su stajali i razgovarali izme|u sebe, oko stotinu koraka od nas, bacaju}i povremeno poglede ka nama. Jedan makao ara zakre{ta, lepr{aju}i sa jednog drveta na drugo.
	"I dalje }u ti slu`iti", rekoh Vodalusu, "potrebno je samo da ti to dozvoli{." Nisam bio siguran da je ovo la` sve dok te re~i nisu oti{le sa mojih usana, a onda me obuze zbunjenost, jer sam se trudio da shvatim kako je mogu}e da su te re~i, koje bi bile istinite i za Severijana i za Teklu u pro{losti, sad za mene la`ne.
	"'Autarh, ~ije telo je hiljada'", ponovi on moje re~i. "Ta~no re~eno, ali kako je malen broj nas koji to znamo."
	
	28. NA MAR[U
	Danas je poslednji dan mog boravka ovde, jer sutra treba da odem iz Ku}e Apsoluta; danas sam u~estvovao u jednom dostojanstvenom religijskom obredu. Takvi obredi dele se na sedam stupnjeva, u skladu sa svojim zna~ajem, ili sa svojom, kako bi to heptarsi rekli, "transcendencijom" - a to je ne{to o ~emu ni{ta nisam znao u onom razdoblju o kome sam do pre nekoliko trenutaka pisao. Na najni`em nivou, koji se naziva "aspiracijski", stoje privatni obredi pobo`nosti, u koje spadaju i privatno izre~ene molitve, bacanje jo{ jednog kamena na nadgrobnu mogilu i tako dalje. Oni skupovi i javna molepstvija za koje sam ja, kao de~ak, smatrao da sa~injavaju celokupnu organizovanu religiju, zapravo su drugi nivo, "integracijski". Ovo {to smo danas radili bilo je na sedmom, najvi{em nivou, "asimilacijskom".
	U skladu sa na~elom kru`nosti, sad je morala biti odba~ena glavnina onih nakupina koje smo pridodavali tokom prola`enja kroz prvih {est nivoa. Nikakve muzike nije bilo, a rasko{ne ode`de "sve~anosti u~vr{}enih uverenja" zamenjene su u{tirkanim ogrta~ima ~iji su nabori dali svima nama, do neke mere, izgled ikona. Vi{e ne mo`emo izvesti svoju svetkovinu obavijeni, kao nekad, blistavim opasa~em Galaksije; ali da bi se taj u~inak {to pribli`nije postigao, iz bazilike je isklju~eno Urtovo privla~no polje. To je za mene bio nov ose}aj; nisam se upla{io, ali sam se opet setio one no}i koju sam proveo me|u planinama, kad mi se ~inilo da samo jo{ malo treba pa da padnem sa ovog sveta - a sutra }u, eto, u potpuno pribranom stanju, zaista do`iveti ba{ takav pad. Na mahove se ~inilo da je tavanica postala pod, ili ({to je mene daleko vi{e uznemiravalo) da je neki zid postao tavanica, tako da je ~ovek, gledaju}i kroz otvorene prozore, mogao da vidi travnatu planinsku padinu koja se di`e beskona~no visoko u nebo. Ta slika, iako zaprepa{}uju}a, nije bila ni{ta manje istinita od one koju obi~no vidimo.
	Svako od nas postao je po jedno sunce; kru`e}e lobanje boje slonova~e bile su nam planete. Rekoh da smo izostavili muziku, ali to nije sasvim ta~no, jer dok su one kru`ile oko nas, ~ulo se tiho, slatko brujanje i zvi`danje, uzrokovano proticanjem vazduha kroz njihove o~ne duplje i zube; one lobanje koje su bile na pribli`no kru`nim orbitama zadr`avale su notu gotovo sasvim postojanu, koja je varirala samo malo, zbog njihovog okretanja oko vlastitih osa; pesme onih drugih lobanja, koje su bile na elipti~nim orbitama, poja~avale su se i slabile, ja~ale su bli`e}i se meni i slabile do je~anja udaljavaju}i se.
	Kako je glupo od nas kad vidimo samo smrt u tim {upljim o~ima i poluloptama mermerne boje. Koliko je prijatelja me|u njima! Onu sme|u knji`icu, koju toliko daleko prenesoh, jedini predmet koji sam poneo iz Matahinke i sa~uvao sve do sada, za{ili su, {tampali i sro~ili mu{karci i `ene sa tim ko{~atim licima; a mi smo tamo, utopljeni u njihove glasove, zastupaju}i one koji su pro{lost, nudili sebe i sada{njost rasplamsaloj svetlosti Novog Sunca.
	Ipak, u tom trenutku, okru`en najsmisaonijom i najveli~anstvenijom simbolikom, nisam mogao da ne razmi{ljam o tome koliko je druga~ija bila stvarnost onog dana kad smo krenuli iz zigurata, dan posle mog razgovora sa Vodalusom, i otpo~eli mar{ (ja okru`en stra`om od {est `ena, koje su me ponekad morale i nositi) koji }e onda potrajati bar jednu sedmicu, a mo`da i vi{e, kroz ku`nu d`unglu. Nisam znao (a ne znam ni sada) da li smo be`ali od vojski Komonvelta, ili od Ascijanaca, Vodalusovih saveznika. Mo`da je na{ naum bio samo da se priklju~imo glavnini buntovni~kih snaga. Moje stra`arke su se `alile zbog vlage koja je kapala sa drve}a izjedaju}i, kao kiselina, njihovo oru`je i oklope; tako|e su se `alile da ih vru}ina gu{i. Ja ni{ta od toga nisam ose}ao. Pamtim da sam jednom spustio pogled ka svojoj butini i primetio, sa iznena|enjem, da je tkivo otpalo sa povr{ine i da su mi{i}i ogoljeni kao konopci; posmatrao sam kako pojedini delovi mog kolena rade, kako klize jedni preko drugih, kao to~kovi i {ipke neke ma{ine u proizvodnoj radionici.
	S nama je bio onaj stari pijavi~ar, koji me je sada pose}ivao po dva ili tri puta svakog dana. U po~etku se trudio da zadr`ava na mom licu suve zavoje; kad se uverio da je to uzaludan trud, sve ih je poskidao i ograni~io se na to da mi ma`e ranu na obrazu, obilato, svojim melemom. Posle ove promene, neke od mojih ~uvarki odbijale su da me pogledaju, a ako su morale da mi se obra}aju, ~inile su to gledaju}i ka tlu. Druge kao da su se ponosile time {to su bile sposobne da se suo~e sa mojim iskidanim licem: u takvim trenucima stajale su ispred mene, nogu malo raskora~enih (izgleda da su tu pozu smatrale ratni~kom), dr`e}i levu ruku na dr`ki oru`ja, sa odmerenom le`erno{}u.
	S njima sam razgovarao {to sam ~e{}e mogao. Ne zbog neke moje `elje usmerene ka njima - jer bolest koja je do{la sa mojim ranama oduzela mi je sve `elje te vrste - nego zato {to sam, usred te razvu~ene povorke, bio usamljeniji nego ikada tokom mojih usamljeni~kih putovanja kroz ratom razdirani sever, ili tokom zato~eni{tva u prastaroj, trakama bu|i pro{aranoj }eliji u ziguratu; dodatni razlog bio je taj {to sam se, u nekom nemogu}em kutku svog uma, jo{ nadao da }u pobe}i. Ispitivao sam ih o svakoj temi o kojoj se moglo pretpostaviti da i{ta znaju i ostajao beskona~no iznena|en malobrojno{}u ta~aka u kojima su se na{i umovi podudarali. Nijedna od njih {est nije se priklju~ila Vodalusu zbog uvi|anja razlike izme|u napretka, koji je on `eleo da zastupi, i komonveltskog zastoja u razvoju. Tri su jednostavno i{le za pojedinim mu{karcima, ve} ranije u~lanjenim; dve su do{le u nadi da se osvete za neku nepravdu koja im je u~injena, a jedna zato {to je be`ala od odvratnog o~uha. Nijedna nije ni pribli`no znala gde smo ili kuda idemo.
	Na{a kolona je za vodi~e imala trojicu divljaka: dva mladi}a koji su mogli biti bra}a ili ~ak blizanci i jednog mnogo starijeg, izobli~enog, ~inilo mi se, ne samo staro{}u nego i telesnim nedostacima; taj tre}i je neprekidno nosio jednu grotesknu masku. Sva trojica su me podse}ala na onog nagog ~oveka koga sam jednom video u Ba{ti tropske {ume, mada su dvojica bila od njega mla|a, a tre}i mnogo stariji. Bili su nagi kao on, a njihova ko`a imala je isti tamni metalni izgled; kosa im je bila jednako ravna. Ta dvojica mla|ih nosila su cerbotane du`e od njihovih ra{irenih ruku i vre}e sa strelicama; vre}e su bile ru~no istkane od divljeg pamuka i obojene u tamnomrku boju, nesumnjivo sokom neke biljke. Starac je imao {tap, kvrgav poput njega samog, na ~ijem se vrhu nalazila osu{ena majmunska glava.
	U jednoj palankin-nosiljci, sa uspravnim stranama i krovi}em, ~ije je mesto u koloni bilo znatno ispred mog, nalazio se autarh, koji je, po re~ima mog lekara, bio jo{ `iv; jedne no}i, dok su moje stra`arke ~avrljale izme|u sebe, a ja ~u~ao nadnose}i se nad na{u vatricu, videh starog vodi~a (ta pogurena prilika i utisak ogromnosti glave nastao zbog njegove maske bili su nepogre{ivo prepoznatljivi) kako se pribli`ava njegovoj nosiljci; tiho je kliznuo pod njene zastore. Za tog starca se pri~alo da je uturunku, {aman sposoban da uzme na sebe obli~je tigra.
	Nekoliko dana posle na{eg odlaska iz zigurata, ne nailaze}i ni na {ta {to bi se moglo nazvati drumom ili ~ak stazom, po~esmo nailaziti na le{eve, koji kao da su ~inili niz. Bili su to mrtvi Ascijanci, sa kojih je bila poskidana sva ode}a i oprema; ta izgladnela tela le`ala su kao da ih je neko iz vazduha bacao na njihova mesta. Meni se ~inilo da su oko sedam dana mrtvi; ali truljenje je, nesumnjivo, bilo ubrzano vlagom i toplotom, {to zna~i da je to vreme bilo, zapravo, znatno kra}e. Uzrok smrti se retko kad mogao razabrati.
	Do tada jedva da smo videli ijednu `ivotinju ve}u od grotesknih buba koje su no}u zujale oko na{ih vatri. Ptice koje su se dozivale po kro{njama bile su, naj~e{}e, nevidljive, a ako su nas {i{mi{i-krvopijci pose}ivali, njihova krila su ostajala izgubljena u gu{e}oj tami. A sad se sticao utisak da pe{a~imo kroz vojsku zverinja; mrtvaci rasuti du` na{eg puta privla~ili su te `ivotinje kao {to mrtav tovarni konj privla~i muve. Tako re}i nijedna smena vremena nije pro{la a da nismo za~uli kako se kosti drobe pod pritiskom velikih vilica; no}u su o~i, zelene i skerletne, neke od njih i po dva pedlja me|usobno razmaknute, blistale izvan na{ih malih krugova svetlosti stvorenih vatrom. Iako je bilo sasvim nerazumno pretpostaviti da bi nas ovi le{evima nasi}eni grabljivci mogli napasti, moje ~uvarke su udvostru~ile broj stra`arskih mesta; one koje su spavale ~inile su to ne skidaju}i grudne oklope i dr`e}i u rukama jatagane.
	Sa svakim novim danom le{evi su bili sve`iji i najzad po~esmo nailaziti i na `ive stradalnike. Jedna ludakinja izbuljenih o~iju isteturala se pred na{u kolonu, neposredno ispred grupe u kojoj sam bio ja, povikala je re~i koje niko nije razumeo i pobegla me|u drve}e. Kasnije smo slu{ali i pozive u pomo}, vri{tanje, luda~ko blebetanje, ali Vodalus nije dopustio nikome da skrene sa na{e putanje; tog dana, po podne, naglo smo za{li - u istom smislu u kome se ranije moglo re}i da smo naglo za{li u d`unglu - u ascijansku hordu.
	Na{u kolonu sa~injavale su `ene, nosa~i zaliha, Vodalus sa svojim doma}instvom i nekoliko njegovih doglavnika, od kojih je svaki imao svoju oru`anu pratnju. Sve u svemu, to nije mogla biti ni petina Vodalusovih ukupnih snaga; ali da su se tamo na{li na okupu ba{ svi pobunjenici koje je on mogao pozvati pod svoj barjak i da se svaki borac pretvorio u stotinu ljudi, opet bi oni, me|u tim mno{tvom, bili kao vr~ vode u \olu.
	Prvo smo na pe{adiju nai{li. Imao sam na umu autarhove re~i da se njima oru`je uskra}uje sve do same bitke; ali ako je to bila istina, oficiri ove ascijanske vojske svakako su smatrali da bitka neposredno predstoji, ili da je bliska. Videh hiljade i hiljade vojnika sa ransijerima i najzad po~eh verovati da su svi tako naoru`ani; onda, dok je padala no}, po~esmo sustizati hiljade drugih, naoru`anih demilunima.
	Po{to smo mar{irali br`e od njih, zalazili smo sve dublje u njihovu vojsku; ali logor smo postavili ranije nego oni (ako su se oni, uop{te, ikad ulogoravali); cele te no}i, sve dok nisam kona~no zaspao, slu{ao sam njihove promukle povike i vu~enje njihovih nogu po zemlji. Ujutro opet bejasmo okru`eni njihovim mrtvim i umiru}im vojnicima i tek posle jedne smene ili vi{e smena vremena sustigosmo njihove posr}u}e kolone.
	Ovi ascijanski soldati imali su neku krutost i neku bezvoljnu privr`enost redu i poretku, koje nigde drugde nisam video i za koje mi se ~inilo da nemaju korene ni u duhu, ni u disciplini, bar ne u onom smislu u kome ja te re~i shvatam. Sticao se utisak da oni izvr{avaju zapovesti zato {to nisu u stanju ni da zamisle nikakav drugi na~in pona{anja. Na{i vojnici gotovo uvek nose po nekoliko komada naoru`anja - ako ni{ta drugo, bar jedno energetsko oru`je i jedan duga~ki no` (u mojoj skjavonskoj ~eti bio sam izuzetak po tome {to jedini ja nisam, uz onaj ma~, imao i takav no`). Ali nikad nisam video Ascijanca koji bi imao vi{e od jednog oru`ja, a njihovi oficiri ve}inom nisu ni nosili oru`je, kao da su neposredno borenje prezirali.
	
	29. AUTARH KOMONVELTA
	Sredinom tog dana sustigli smo jo{ jednom sve one koje smo prethodnog dana po podne ve} bili sustigli; zatim nai|osmo na kolonu sa prtljagom. Mislim da smo svi mi bili zapanjeni kad smo shvatili da je sva ta ogromna sila kroz koju smo pro{li samo za{titnica vojske nezamislivo ve}e.
	Ascijanci su koristili, kao tovarne `ivotinje, uintatherse i platibelodone. S tim `ivotinjama bile su izme{ane i ma{ine sa {est nogu, ma{ine na~injene, po svemu sude}i, upravo za taj posao. Koliko sam ja mogao videti, goni~i su postupali jednako i prema tim spravama i prema `ivotinjama; ako bi `ivotinja pala i ako bi se pokazalo da nije mogu}e nagnati je da opet ustane, ili ako bi ma{ina pala i ako se ne bi sama uspravila, njen tovar bi bio raspodeljen na najbli`e druge `ivotinje i ma{ine, a ona koja je pala bila je napu{tana. Nije se prime}ivalo nikakvo nastojanje da se `ivotinje zakolju radi mesa, ili da se ma{ine popravljaju, ili s njih skidaju delovi.
	Kasno po podne neko veliko uzbu|enje po~elo se prenositi du` na{e kolone, ali ni ja ni moje ~uvarke nismo uspevali da otkrijemo razlog. @urnim hodom pro|o{e nam Vodalus li~no i nekoliko njegovih poru~nika; posle toga bilo je jo{ mnogo dola`enja i odla`enja izme|u ~ela i za~elja kolone. Kad je pao mrak, nismo se ulogorili, nego smo nastavili da gazimo, sa Ascijancima, kroz no}. Sa ~ela kolone posla{e nam buktinje; po{to nisam imao nikakvo oru`je koje bih nosio i po{to sam donekle oja~ao, dado{e ih meni da ih nosim, pa se po~eh ose}ati kao da sam, maltene, zapovednik - kao da me tih {est ma~eva oko mene moraju slu{ati.
	Negde oko pono}i, bar ako sam ja to mogao dobro proceniti, stali smo. Moje ~uvarke su nakupile pru}e za vatru, koju smo upalili buktinjom. Upravo kad smo se spremali da legnemo, videh kako jedan glasnik budi nosa~e nosiljke ispred nas i {alje ih da srljaju napred kroz pomr~inu. Tek {to oni odo{e, on se okrete i do|e do nas, pa popri~a {apatom, kratko, sa narednikom koji je komandovao mojim ~uvarkama. Odmah posle toga vezali su mi ruke ({to nisu ~inili jo{ od onog dana kad me je Vodalus no`em oslobodio uzlova), a onda pohitasmo za nosiljkom. Pro{li smo bez zastoja pored ~ela kolone, koje je bilo obele`eno malim paviljonom {atlene Tee, i uskoro zapo~eli tumaranje kroz mirijade vojnika ascijanske glavnine.
	Njihov {tab bio je metalna kupola. Pretpostavljam da su oni imali na~ina da je savijaju ili obaraju kao {ator, ali sada je izgledala trajna i stamena kao zgrada; spolja je bila crna, ali iznutra je sijala nekom bezizvornom, bledom svetlo{}u, koju smo videli kad se na boku te zgrade pojavio otvor da bismo u{li. Tamo je stajao Vodalus, dr`e}i se kruto, sa po{tovanjem; pokraj njega na tlu je stajao palankin, na ~etiri noge, a zavese na stranama palankina bile su otvorene, tako da se videlo autarhovo nepomi~no telo. U sredini kupole sedele su, oko jednog niskog stola, tri `ene. Ni tada ni kasnije nisu gledale - izuzimaju}i pokoji, vrlo kratkotrajni pogled - ni Vodalusa, ni autarha u nosiljci, ni mene kad sam poveden napred. Ispred njih su na stolu bile nagomilane hartije, ali `ene ni njih nisu ni na tren gledale - posmatrale su samo jedna drugu. Izgledom su veoma nalikovale na druge Ascijanke koje sam vi|ao, osim {to su u o~ima imale manje ludila i {to su izgledale manje izgladnelo.
	"Evo njega", re~e Vodalus. "Sad vidite pred sobom obojicu."
	Jedna od Ascijanki obrati se drugim dvema na njihovom jeziku. One klimnu{e glavama, a ona koja je govorila sad re~e: "Samo onome koji radi protiv `itelja potrebno je da sakriva svoje lice."
	Nastade duga pauza, potom Vodalus za{i{ta na mene: "Odgovori joj!"
	"Da odgovorim na {ta? Nije postavljeno nikakvo pitanje."
	Ascijanka re~e: "Ko je prijatelj narodu? Onaj ko mu poma`e. Ko je neprijatelj `itelja?"
	Govore}i veoma brzo, Vodalus re~e: "Izjasni se najbolje {to zna{ o sebi i o ovom ~oveku bez svesti ovde: da li je neko od vas dvojice vo|a onih naroda koji `ive na ju`noj polovini ove polulopte?"
	"Ne", rekoh. Lako je bilo re}i tu la`, jer je autarh, prema onome {to sam video, bio vo|a samo vrlo malom broju ljudi u Komonveltu. Vodalusu dodadoh vrlo tiho: "Kakve su ovo gluposti? Zar one misle da bih ja, da sam autarh, njima to kazao?"
	"Sve {to govorimo prenosi se na sever."
	Jedna od te dve Ascijanke koje su dosad }utale po~e govoriti. Jednom je i mahnula rukom prema nama. Kad je zavr{ila, ostado{e sve tri u mrtva~koj nepomi~nosti. Imao sam utisak da slu{aju neki glas meni ne~ujan i da se ne usu|uju nikakav pokret da na~ine dok taj glas govori; ali to je mo`da bila samo moja ma{ta. Vodalus se vrpoljio, ja sam se malo pomakao da bi mi manje te`ine padalo na ranjenu nogu, a autarhova uzana prsa su se s mukom dizala i spu{tala, u skladu sa nepostojanim ritmom njegovog disanja; jedino su njih tri ostajale nepokretne poput naslikanih prilika.
	Najzad ona koja je govorila prva re~e: "Sve osobe pripadaju narodu." ^uju}i to, ostale dve kao da se opusti{e.
	"Ovaj ~ovek je bolestan", re~e Vodalus, gledaju}i ka autarhu, "a meni je bio koristan sluga, mada je njegovoj upotrebljivosti sada, pretpostavljam, do{ao kraj. Ovog drugog sam obe}ao jednoj mojoj sledbenici."
	"Vrlina samo`rtvovanja pada na onoga ko bez razmi{ljanja o pogodnostima za sebe nudi da stavi ono {to ima u slu`bu naroda." Ascijankin ton jasno je pokazao da nikakva dalja rasprava ne dolazi u obzir.
	Vodalus je pogledao ka meni i slegnuo ramenima, onda se okrenuo na peti i krupnim koracima izi{ao iz kupole. Trenutak-dva potom u|e kolona ascijanskih oficira koji su nosili bi~eve.
	Zarobljeni, provodili smo vreme u jednom ascijanskom {atoru pribli`no dvaput ve}em nego {to je bila moja }elija u ziguratu. U {atoru je bila zalo`ena vatra, ali nikakvih postelja nije bilo, a oni oficiri koji su nosili autarha jednostavno su ga bacili na zemlju pokraj vatre. Kad sam, posle du`eg truda, oslobodio sebi ruke, poku{ao sam da u~inim njegovo le`anje udobnije; prevrnuo sam ga da le`i na le|ima kao {to je u nosiljci le`ao, a ruke sam mu ispru`io uz telo.
	Oko nas je vojska le`ala tiho, ili bar onoliko tiho koliko to jedna ascijanska vojska uop{te mo`e. S vremena na vreme neko je, u daljini, ispu{tao krike - u snu, ~inilo se - ali naj~e{}e su jedini zvuci bili spori koraci stra`a oko {atora. Ne mogu iskazati kolikim me je u`asom tada ispunila pomisao na put ka severu, u Asciju. Gledati samo ascijanska divlja, pregladnela lica i suo~avati se i sam, svakako do`ivotno, sa onim od ~ega su oni poludeli ({ta god to bilo) ~inilo mi se sudbinom groznijom od ijedne koju su klijenti Matahinske kule ikada bili prisiljeni da izdr`e. Poku{avao sam da odignem rubove {atora, pomi{ljaju}i da mi stra`ari, u najgorem slu~aju, mogu samo oduzeti `ivot i ni{ta vi{e; ali te ivice bile su slivene sa zemlji{tem u jednu celinu, na neki na~in koji nisam mogao sebi objasniti. Sva ~etiri zida bila su od glatke, tvrde materije koju nisam uspevao da pocepam, a Milesov brija~ su mi oduzele one Vodalusove stra`arke. Spremao sam se da jurnem kroz vrata, kad autarhov dobro upam}eni glas {apnu: "^ekaj." Padoh na kolena pokraj njega, odjednom se pla{e}i da bi nas neko mogao ~uti.
	"Mislio sam da... spava{."
	"Pretpostavljam da sam glavninu vremena proveo u komi. Ali kad nisam bio u komi, glumio sam da me ne bi Vodalus saslu{avao. Ho}e{ li pobe}i?"
	"Ne bez tebe, sire. Sada ne. Ve} sam bio pomislio da si mrtav."
	"Nisi mnogo pogre{io... Ne, ~ak ni za ceo jedan dan. Da, rekao bih da je to najbolje, ti mora{ pobe}i. Otac Inire je sa pobunjenicima. Njegova je du`nost bila da ti donese ono {to je potrebno, a onda da ti pomogne da pobegne{. Ali mi vi{e nismo tamo... je li tako? On mo`da ne}e mo}i da ti pomogne. Razgrni moju ode`du. Ono {to ti prvo treba ugurano je pod e{arpu koja mi je oko struka."
	Poslu{ao sam ga; telo koje su moji prsti doticali bilo je hladno kao telo le{a. Blizu njegovog levog kuka videh dr`alju ne deblju od `enskog prsta, srebrnastu, metalnu. Izvukoh to oru`je; se~ivo nije bilo ni pola pedlja duga~ko, ali je bilo debelo i jako i imalo je onu smrtonosnu o{trinu koju nisam osetio jo{ od kad se Terminus Est rasprsnuo pod udarcem Boldandersovog malja.
	"Ne sme{ jo{ i}i", pro{aputao je autarh.
	"Ne}u te ostaviti dok si `iv", rekoh. "Sumnja{ li u mene?"
	"@ive}emo mi obojica i obojica }emo oti}i odavde. Zna{ za tu grozotu..." Njegova {aka se sklopila oko moje. "Za jedenje mrtvih da bi se pojeli njihovi mrtvi `ivoti. Ali postoji jo{ jedan na~in, koji ne zna{, i jo{ jedan preparat. Mora{ ga uzeti i onda progutati `ive }elije mog prednjeg mozga."
	Mora biti da sam ustuknuo, jer njegova {aka ja~e stisnu moju.
	"Kad legne{ sa `enom, utiskuje{ svoj `ivot u njen u nadi da }e se, mo`da, stvoriti novi `ivot. Kad bude{ u~inio ovo {to sam ti zapovedio, moj `ivot i `ivoti svih onih koji `ive u meni nastavi}e se u tebi. Te }elije }e u}i u tvoj nervni sistem i tamo }e se razmno`iti. Preparat je u bo~ici koju nosim oko vrata, a ta o{trica }e se}i kosti moje lobanje kao ~amovinu. Jem~im da ho}e; imao sam i ja prilike da je upotrebim. Se}a{ li se kako si se zakleo da }e{ mi slu`iti kad sam zaklopio onu knjigu? Upotrebi taj no` sada, a onda kreni {to br`e mo`e{."
	Klimnuh glavom i obe}ah da ho}u.
	"Pokaza}e se da je taj lek ja~i od ijednog tebi dosad poznatog, a li~nosti }e biti, dodu{e, bledo prisutne, sve osim moje, ali bi}e ih na stotine... Mi smo mnogo `ivota."
	"Razumem", rekoh.
	"Ascijanci mar{uju u zoru. Mo`e li biti da je od no}i ostalo vi{e od jedne smene vremena?"
	"Ja se nadam da }e{ je ti pre`iveti, sire, i nju i jo{ mnogo no}i. Da }e{ se oporaviti."
	"Mora{ me ubiti sada, pre nego {to se Urt okrene da se suo~i sa suncem. Tada }u `iveti u tebi... nikad umreti. Sad `ivim jo{ samo pukom voljom. Evo, dok govorim, napu{tam `ivot."
	Na moje potpuno zaprepa{}enje, iz o~iju su mi lile suze naveliko. "Mrzeo sam te od kad sam bio de~ak, gospodine. Nisam ti u~inio ni{ta na`ao, ali da sam mogao, u~inio bih, a sad mi je `ao."
	Njegov glas je tako oslabio, da je sad bio ti{i od svirke cvr~ka. "U pravu si bio {to si me mrzeo, Severijane. Zastupam... a zastupa}e{ i ti... tako mnogo r|avih stvari."
	"Za{to?" upitah. "Za{to?" Bio sam na kolenima pored njega.
	"Zato {to je sve drugo jo{ gore. Dok ne do|e Novo Sunce, imamo samo izbor izme|u raznih zala. Sve je poku{ano i sve se zavr{ilo neuspehom. Roba u zajedni~kom vlasni{tvu, vladavina naroda... sve. Ho}e{ napredak? Ascijanci ga imaju. Zagluhnuti su napretkom, smrt Prirode ih je toliko izludela da su sada spremni da prihvate Erebusa i one ostale kao bogove. Mi dr`imo ljudski rod u nekretanju... u varvarstvu. Autarh {titi narod od uzvi{enih, a uzvi{eni... {tite narod od autarha. Religiozni ljudi daju narodu utehu. Drumove smo zatvorili da bi dru{tveni poredak ostao nepromenjen..."
	Njegovi o~ni kapci pado{e u zatvoreni polo`aj. Polo`io sam mu {aku na prsa da bih osetio nejaka, sitna pomicanja njegovog srca.
	"Do Novog Sunca..."
	Ono od ~ega sam ja zaista `eleo da pobegnem nisu bili ni Agija, ni Vodalus, ni Ascijanci - bilo je ovo {to je nastupilo sad. Skinuo sam lan~i} sa njegovog vrata najne`nije {to sam mogao, podigao ga, odvrnuo poklopac i progutao tu tvar. Onda sam tom kratkom, krutom o{tricom uradio ono {to se moralo uraditi.
	Kad je bilo svr{eno, prekrio sam ga od glave do pete njegovim ogrta~em {afranske `ute boje, a praznu bo~icu oka~io sebi oko vrata. U~inci te tvari bili su siloviti, ba{ kao {to me je on i upozorio da }e biti. Ti koji ovo ~ita{ i koji nisi, mo`da, nikad imao vi{e od jedne svesti, ne mo`e{ znati kako je to kad ~ovek ima dve ili tri, a kamoli nekoliko stotina. One su u meni `ivele i radovale se, svaka na svoj na~in, uvi|aju}i da su dobile novi `ivot. Mrtvi autarh, ~ije lice je pre nekoliko trenutaka bilo, u vidu grimizne razvaline, pred mojim o~ima, opet je `iveo. Moje o~i i {ake bile su njegove, znao sam kako rade p~elinja sa}a u Ku}i Apsoluta i koliko su sveta zato {to se upravljaju po suncu i donose zlato Urtine plodnosti. Znao sam kojim putevima je on stigao na Tron Feniksa, do zvezda i nazad. Njegov um bio je moj i ispunio je moj znanjima o ~ijem postojanju nikad ni{ta nisam ni slutio i znanjima koja su oni drugi umovi doneli njegovom umu. Pojavni svet izgledao mi je kao ne{to bledo i mutno, kao slika ucrtana u pesak preko koje promenljivi vetrovi je~e}i nale}u. Na taj svet se nisam mogao usredsrediti sve i da sam hteo, a takvu `elju uop{te nisam imao.
	Crna tkanina na{eg {ator-zatvora prosvetlila se do blede golubijesive, a uglovi u njegovom vrhu prelamali su se kru`e}i kao prizme kaleidoskopa. Pao sam, i ne znaju}i to, na zemlju i ostao le`e}i pored mog prethodnika, a moji poku{aji da ustanem zavr{avali su se tako {to sam samo lupao {akama po njoj.
	Koliko dugo sam tu le`ao, ne znam. Bio sam obrisao no` - sada, i dalje, moj no` - i sakrio ga na isti na~in kao ranije on. Bio sam u stanju da sebi veoma `ivopisno predo~im sliku mog ja-bi}a, sa~injenog od nekoliko desetina superponiranih slika, kako raseca taj zid i iskrada se u no}. Be`e Severijan, Tekla i nebrojeno mnogo drugih. Ta pomisao bila je toliko stvarna, da sam ~esto po~injao i da verujem da sam to uradio; ali svaki put sam se, kad je ve} trebalo da be`im izme|u drve}a, izbegavaju}i iscrpljene spava~e ascijanske vojske, na{ao ponovo u tom dobro poznatom {atoru, nedaleko od tela prekrivenog ogrta~em.
	Neke {ake stego{e se oko mojih. Pomislio sam da su se vratili oni oficiri sa bi~evima, pa sam poku{ao da pogledam gde sam i da ustanem, da me ne biju. Ali stotinu nasumi~no nai{lih uspomena nametnu{e se kao one slike koje, u jeftinoj galeriji vlasnik brzo, jednu za drugom, di`e ispred nas: neko nadmetanje u tr~anju, silno visoke cevi nekih orgulja, jedan dijagram sa natpisima zalepljenim na uglovima, jedna `ena koja se vozi u nekim zapre`nim kolima.
	Neko re~e: "Je li ti dobro? [ta ti je bilo?" Ose}ao sam kako mi pljuva~ka curi sa usana, ali re~i ne do|o{e.
	
	30. HODNICI VREMENA
	Ne{to me pljesnu po licu tako da je zabridelo.
	"[ta se desilo? On je mrtav. Jesi li drogiran?"
	"Da. Drogiran." Govorio je neko drugi, a ja sam, trenutak kasnije, znao i ko: Severijan, onaj mladi mu~itelj.
	Ali ko sam bio ja?
	"Ustaj. Moramo napolje."
	"Stra`ar."
	"Stra`ari", ispravi nas taj glas. "Bila su trojica. Pobili smo ih."
	Silazio sam stepeni{tem, belim kao so, ka nenufarima, a to su lokvanji, i ka vodi nekretnici. Uz mene je stupala jedna devojka preplanula od sunca, sa duga~kim, isko{enim o~ima. Preko ramena joj je virilo izvajano lice jednog od eponima. Duborezac je radio u `adu; u~inak je bio kao da gleda{ lice od trave.
	"Umire li?"
	"Sad nas vidi. Gledaj mu o~i."
	Sad mi je bilo jasno gde sam. Jo{ malo pa }e taj va{arski zabavlja~ gurnuti glavu kroz vrata {atora, unutra, da mi ka`e da izi|em. "Iznad tla", rekoh. "Rekao si mi da }u je videti iznad tla. Ali to je bilo lako. Ovde je ona."
	"Moramo po}i." Zeleni ~ovek me dohvati za levu mi{icu, a Agija za desnu, pa me izvedo{e napolje.
	Pe{a~ili smo dugo, kao u mom ranijem zami{ljenom bekstvu; povremeno smo stupali preko usnulih Ascijanaca.
	"Kod njih se malo stra`ari", {apnu Agija. "Vodalus mi je rekao da su Ascijanci tako poslu{ni da njihove vo|e jedva mogu i da zamisle neki izdajni~ki napad. U ovom ratu na{i vojnici ih ~esto iznenade."
	Nisam razumeo, ponovio sam "Na{i vojnici..." kao dete.
	"Hetor i ja se vi{e ne}emo boriti za njih. Kako bismo mogli, sad kad smo ih videli? Moj posao je sa tobom."
	Po~injao sam iznova da nalazim sebe, umovi koji sa~injavaju moj um dolazili su svaki na svoje mesto. Jednom mi neko objasni da re~ "autarh" zna~i "samovladar", "onaj koji vlada sam ili nad samim sobom", a ja sad po~eh naslu}ivati razloge koji su doveli do nastanka te titule. Rekoh: "Htela si da me ubije{. Sad me osloba|a{. Mogla si me izbosti no`em." Videh krivi bode` iz Traksa kako treperi, zariven u drveni kapak Kesdoinog prozora.
	"Mogla sam te ubiti i br`e. Hetorova ogledala su mi dala jednog crva, ne du`eg od tvoje {ake, koji se `ari belom vatrom. Dovoljno je samo da ga bacim, on }e ubiti i dopuziti natrag do mene - tako sam ubila stra`are, jednog po jednog. Ali ovaj zeleni ~ovek to nije dozvolio, a nisam ni ja `elela. Vodalus mi je obe}ao da }e tvoja agonija trajati nedeljama, a ja se ne}u zadovoljiti manjim."
	"Vodite me nazad njemu?"
	Odmahnula je glavom; pri vrlo slaboj, sivoj svetlosti zore, koja se provukla kroz li{}e, videh kako joj sme|e kovrd`e poskakuju po ple}ima kao i onda kad sam je gledao kako di`e re{etke sa izloga prodavnice polovne ode}e. "Vodalus je mrtav. Misli{ li da bih ja, imaju}i ovog crva na raspolaganju, dopustila da me on prevari, a da ostane `iv? Oni bi te odveli. Sad }u te pustiti da ode{ slobodno - zato {to otprilike znam kuda }e{ - a na kraju }e{ opet dopasti u moje ruke, kao {to je bilo kad su te na{e pteriope otele od evzona."
	"Zna~i, spasava{ me zato {to me mrzi{", rekoh, a ona klimnu glavom. Pretpostavljam da je Vodalus na isti na~in mrzeo onaj deo mene koji je bio autarh.
	Ili je, ta~nije re~eno, mrzeo svoju predstavu o autarhu, jer ostajao je veran, u onoj meri u kojoj je najvi{e bio za vernost sposoban, pravome autarhu, koga je smatrao svojim slugom. Kad sam bio de~ak-poslu`itelj u kuhinjama Ku}e Apsoluta, bio je tamo jedan kuvar koji je toliko prezirao armigere i uzvi{ene za koje je pripremao hranu da je, ~vrsto re{en da nikad ne do`ivi sramotu da mu oni ne{to zameraju, sve radio sa grozni~avim savr{enstvom. Na kraju ga unapredi{e u glavnog kuvara za to krilo. Razmi{ljao sam o njemu i dok sam to ~inio, Agijin dodir na mojoj mi{ici, koji je tokom na{eg `urnog hoda slabio do neprimetnosti, i{~eze sasvim. Potra`ih je pogledom, ali vi{e nije bila tu; bio sam sam sa zelenim ~ovekom.
	"Otkud ti ovde?" upitah ga. "Malo je nedostajalo da izgubi{ `ivot u ovim vremenima, a poznato mi je i da ne mo`e{ dobro opstajati pod na{im Suncem."
	Osmehnuo se. Iako su mu usne bile zelene, zubi su mu bili beli; svetlucali su u slaboj svetlosti. "Va{a smo deca, a ~asni smo ne manje od vas, iako ne ubijamo da bismo jeli. Dao si mi polovinu onog tvog kamena, onog koji je grizao gvo`|e i oslobodio me. [ta si mislio da }u uraditi kad me lanac vi{e nije vezivao?"
	"Pretpostavio sam da }e{ se vratiti u svoje dane", rekoh. ^arolija onog preparata popustila je ve} u tolikoj meri da sam se po~eo pla{iti da }e na{ razgovor probuditi ascijanske vojnike. Ali nijednog nisam video - na sve strane samo mra~na, silno visoka stabla tropskog tvrdodrveta.
	"Mi svojim dobro~initeljima uzvra}amo. Jurio sam napred i nazad kroz hodnike vremena, tragaju}i za nekim trenutkom u kome si i ti dopao zato~eni{tva da bih te oslobodio."
	^uv{i to, nisam znao {ta bih kazao. Najzad mu rekoh: "Ne mo`e{ ni zamisliti koliko ~udno se ose}am sada kad znam da je neko ve} pregledao moju budu}nost, tra`e}i priliku da mi u~ini dobro. Ali sada, sad kad smo se jedan drugome odu`ili, svakako razume{ da ti nisam pomogao zbog nekog o~ekivanja da ti posle poma`e{ meni."
	"Jesi - `eleo si da ti pomognem da na|e{ onu `enu koja nas je upravo napustila, `enu koju si, posle toga, nekoliko puta na{ao. Me|utim, treba da zna{ da nisam bio sam: ima ih tamo jo{ koji se bave traganjem - posla}u ti dvoje. A izjedna~ili se u uslugama jo{ nismo - jer, iako si bio zato~en ovde, na{la te je i ta `ena, koja bi te i bez moje pomo}i oslobodila. Zna~i, vide}emo se opet."
	^im je izgovorio te re~i, pustio mi je mi{icu i iskora~io u onaj pravac koji nikad nisam video pre nego {to je brod sa vrha Boldandersovog zamka oti{ao njime, pravac koji sam, ~inilo se, mogao primetiti jedino kad se tamo ne{to nalazilo. Odmah se okrenuo i po~eo tr~ati; uprkos mra~nosti neba u ovoj zori, jo{ dugo sam gledao njegovu priliku, obasjanu, u ravnomernim razmacima, bleskovima. Najzad se smanjio do ta~kice mraka; ali onda, upravo kad sam o~ekivao da }e ta ta~ka sasvim nestati, ona po~e da raste, tako da sam imao utisak da ka meni, tim tunelom koji se prostirao pod ~udnim uglom, juri ne{to ogromno.
	Nije to bio onaj brod koji sam ranije video, nego neki drugi, znatno manji. Ipak, bio je toliko veliki da je, u{av{i najzad ceo u na{e polje svesti, doticao rubovima svog korita nekoliko ogromnih {umskih stabala istovremeno. Na jednom mestu na koritu do{lo je do pro{irivanja i kroz nastali kru`ni otvor kliznu kosa rampa, koja dota~e tlo; bila je mnogo kra}a od onih stepenica koje su se pru`ale iz autarhovog lete}eg ~amca.
	Niz tu kosu ravan si|o{e majstor Malrubius i moj pas Triskele.
	U tom trenutku opet sam uspostavio nad svojom li~no{}u onu vlast koju nisam stvarno imao jo{ od no}i kad sam sa Vodalusom pio alzabo i jeo Teklino meso. Nije se, sada, dogodio nikakav nestanak Tekle (niti bih ja to, zapravo, mogao `eleti, mada znam da je Tekla bila u mnogo kom pogledu surova osoba i glupa~a), niti nestanak moga prethodnika i onih stotina umova koji su bili u njegovom umu sadr`ani. Onaj stari, jednostavni sastav moje jednostruke li~nosti nije vi{e postojao; ali novi, potpuniji sastav nije me vi{e zasenjivao niti zbunjivao. Bio je to lavirint, ali ja sam mu bio vlasnik, ~ak i graditelj, a otisak mog palca bio je na svakom njegovom prolazu. Malrubius me dota~e, onda dohvati moju za~u|enu {aku i blago je polo`i na svoj prohladni obraz.
	"Zna~i, vi ste stvarni", rekoh.
	"Nismo. Mi smo maltene ono {to zami{lja{ da jesmo - sile koje se spu{taju iz prostora iznad pozornice. Samo, ne ba{ bo`anstva. Ti si, rekao bih, glumac."
	Odmahnuo sam glavom. "Zar me ne zna{, majstore? U~io si me kad sam bio de~ak, a ja, evo, postadoh kalfa esnafa."
	"Ipak, i glumac si. Ima{ prava, u podjednakoj meri, i da sagledava{ sebe tako. Bavio si se glumom u ono vreme kad smo ti se obratili na poljani blizu Zida, a kad smo te slede}i put videli, u Ku}i Apsoluta, opet si glumio. Pa, drama je bila dobra; ostala mi je neostvarena `elja da vidim kraj."
	"Bili ste me|u na{om publikom?"
	Majstor Malrubius klimnu glavom. "Kao glumac, Severijane, sigurno zna{ posredan smisao one izreke koju ti malo~as izgovorih. Ona opisuje neku natprirodnu silu, o`ivotvorenu, koja bude izvedena na pozornicu u poslednjem ~inu da bi se komad mogao zavr{iti dobro. Ka`e se da samo slabi pisci drama primenjuju to sredstvo, ali oni koji tako govore zaboravljaju da je bolje imati nekakvu silu spu{tenu na konopcu i predstavu koja se zavr{ava lepo, nego nemati ni{ta i predstavu koja se zavr{ava r|avo. Ovde je na{ konopac - mno{tvo konopaca, zapravo - i uz to jedna stamena la|a. Ho}e{ li se ukrcati?"
	Rekoh: "Da li ste zato u tom obli~ju? Da bih ja imao poverenja u vas?"
	"Pa, ako ba{ ho}e{, zato." Majstor Malrubius klimnu glavom, a Triskele, koji mi je dotad sedeo do nogu i gledao gore ka mom licu, potr~a svojim trupkaju}im, tronogim galopom uz rampu, do polovine; tamo stade i okrete se, ma{u}i prekra}enim repom, da me pogleda; njegove su o~i molile na onaj na~in kako to pse}e o~i umeju.
	"Znam da ne mo`ete biti ono na {ta li~ite. Mo`da je Triskele pravi, ali {to se tebe ti~e, gledao sam kako te sahranjuju, majstore i gospodaru Malrubiuse. Tvoje lice nije maska, ali tu negde postoji maska, a ispod te maske ti si ono {to prosti narod naziva kakogenom, mada mi je doktor Talos jednom objasnio da vi vi{e volite da budete nazivani hierodulima."
	Malrubius mi opet spusti {aku na rame. "Mi te ne bismo zavaravali kad bismo to mogli izbe}i. Ali ja se nadam da }e{ ti samoga sebe zavarati, za dobro svoje i za dobro celog Urta. Um ti je sada otupljen nekim opojnim sredstvom - vi{e nego {to uvi|a{ - a bio si, sli~no tome, pod dejstvom sna kad smo ti govorili na onoj livadi blizu Zida. Kad bi bio nedrogiran, sada, mo`da ne bi imao hrabrosti da po|e{ sa nama, ~ak i ako bi nas video, ~ak i ako bi te razum ubedio da treba po}i."
	"Zasad me", rekoh, "razum nije u to ubedio; ni u to, ni u ma {ta drugo. Gde biste to vi hteli da me vodite i zbog ~ega? Jesi li ti majstor Malrubius, ili si hierodul?" Dok sam govorio, postao sam svesniji drve}a, koje je stajalo kao {tabni oficiri pri razgovoru o nekom pitanju strategije. Nad nama je jo{ bila no}, ali se pretvorila, ~ak i ovde, u razre|eniju tamu.
	"Zna{ li smisao te re~i hierodul koju koristi{? Ja sam Malrubius, nisam hierodul. Slu`im onima kojima i hieroduli slu`e. Hierodul zna~i sveti rob. Zar misli{ da mo`e biti robova bez gospodara?"
	"A mene vodi{..."
	"Do Okeana, da ti spasemo `ivot." Kao da mi ~ita misli, on nastavi: "Ne, ne vodimo te do ljubavnica Abajinih, onih koje su te spasavale i podr`avale zato {to si bio mu~itelj kome je predstojalo da postane autarh. U svakom slu~aju, postoje i daleko gore stvari kojih bi trebalo da se boji{. Uskoro }e robovi Erebusa, oni koji su te ovde dr`ali u zato~eni{tvu, otkriti da si pobegao; a Erebus bi bacio i tu vojsku i mnogo drugih sli~nih u provaliju samo da bi tebe uhvatio. Hodi." Povu~e me na mosti}.
	
	31. BA[TA PESKA
	Tim brodom upravljale su ruke koje ja nisam video. O~ekivao sam da }emo otploviti nagore onom brzinom kojom je ~amac uzletao, ili da }emo i{~eznuti, kao zeleni ~ovek, niz neki od hodnika vremena. Umesto toga, jurnusmo uvis tako naglo, da mi pripade muka; oko nas za~uh kr{enje velikih grana.
	"Ti si sada autarh", re~e mi Malrubius. "Zna{ li to?" Njegov glas kao da se stapao sa fijukom vetra u brodskim konopcima.
	"Znam. Moj prethodnik, ~iji je um sada jedan od mojih umova, dospeo je na vlast na isti na~in kao ja. Znam tajne, znam re~i vlasti, mada jo{ nisam imao vremena da razmislim o njima. Vra}a{ li me u Ku}u Apsoluta?"
	Odmahnuo je glavom. "Nisi spreman. Veruje{ da ti je na raspolaganju sve {to je stari autarh znao. U pravu si - ali nije ti jo{ sve na dohvatu, a kad nastupe oprobavanja, bi}e mnogo onih koji }e biti spremni da te ubiju ako se zbuni{. Odgajen si u Citadeli Nesusa - koje su re~i za njenog kastelana? Kako se komanduje ~ovekomajmunima iz rudnika s blagom? Kojim nizovima re~i se otklju~avaju svodovi Tajne ku}e? Ne treba da mi odgovori{, jer to su arkane tvoje dr`ave, a meni su, ionako, poznate. Ali mo`e{ li ih se ti dosetiti bez dugog razmi{ljanja?"
	Te izreke, meni potrebne, bile su tu, u mom umu; ipak, moj poku{aj da ih samome sebi ka`em zavr{io se neuspehom. Kao sitna riba u vodi, izmicale su u stranu, tako da sam na kraju mogao samo slegnuti ramenima.
	"Osim toga, postoji jo{ jedna stvar koju treba da obavi{. Jo{ jedna pustolovina, i to pokraj vode."
	"U ~emu se sastoji?"
	"Kad bih ti rekao, ne bi se dogodila. Ne uzbunjuj se. Jednostavna je to stvar, zavr{i se za jedan dah vremena. Ali moram mnogo obja{njavati, a za taj posao imam malo vremena. Veruje{ li da }e do}i Novo Sunce?"
	Kao {to sam malo~as gledao u sebe tragaju}i za komandnim re~ima, tako isto sad pogledah tragaju}i za verom; i tako isto se moj poku{aj zavr{i neuspehom. "Tako su me celog `ivota u~ili", rekoh. "Ali to su ~inili u~itelji - me|u kojima je bio i pravi Malrubius - koji, ~ini mi se, ni sami nisu u to verovali. Zato ne mogu re}i da verujem ili ne verujem."
	"Ko je Novo Sunce? ^ovek? Ako je ~ovek, kako je mogu}e da }e svo zelenilo opet dobiti tamnozelenu boju kad on do|e i da }e se `itnice napuniti?"
	Bilo je neprijatno vra}ati se stvarima koje sam jo{ u detinjstvu, i to samo napola, ~uo, sada kad sam upravo po~injao da shvatam da sam dobio Komonvelt u nasledstvo. Rekoh: "Bi}e to novi dolazak Pomiritelja - do}i }e njegov avatar i done}e pravdu i mir. Na slikama ga prikazuju kao ~oveka ~ije lice blista kao sunce. Bio sam {egra mu~itelja, a ne sve{tenik, zato samo toliko mogu re}i." Pritegao sam ogrta~ oko sebe da se za{titim od hladnog vetra. Triskele je le`ao sklup~an pokraj mojih nogu.
	"A {ta je ljudskom rodu potrebnije? Pravda ili mir? Ili Novo Sunce?"
	^uv{i to, poku{ao sam da se osmehnem. "Pade mi na um da ti, iako ne mo`e{ nikako biti moj stari nastavnik, mo`da ima{ njegovu li~nost uklju~enu u svoju, kao {to ja imam li~nost {atlene Tekle. Ako je to tako, moj odgovor ve} zna{. Kad klijent bude doteran do najgorih nevolja, on `eli toplinu, hranu i smanjenje bola. Pravda i mir su za kasnije. Ki{a je simbol milosr|a, a sunce milostinje, ali bolje je imati ki{u i sunce nego milosr|e i milostinju. Bilo bi sramno po simbolizovane stvari ako bi ono {to ih simbolizuje vredelo manje od njih."
	"U znatnoj meri si u pravu. Onaj u~itelj Malrubius koga si poznavao `ivi u meni, a tvoj stari Triskele u ovom Triskeleu. Ali to sad nije va`no. Ako bude vremena, shvati}e{ pre nego {to po|emo." Malrubius sklopi o~i i po~e{a se po sivim dlakama na prsima, ba{ kao {to sam pamtio da je ~inio kad sam bio me|u najmla|im {egrtima. "Pla{io si se da se ukrca{ u ovaj brodi}, ~ak i kad sam ti rekao da te ne}u odneti sa Urta, pa ni sa ovog kontinenta, tvog sopstvenog. [ta ako bih ti rekao - to ti ne ka`em, ali pretpostavimo da bih rekao - da }u te stvarno povesti sa Urta, pa pored orbite Falega, kojeg ti Verthandijem naziva{, poret Bethora i Aratrona i najzad u spolja{nju tamu, onda preko nje do nekog drugog mesta. Da li bi se pla{io sad kad si proveo izvesno vreme u plovidbi sa nama?"
	"Nijednom ~oveku ne prija da ka`e da se pla{i. Ali da, pla{io bih se."
	"Upla{en ili ne, da li bi po{ao ako bi zahvaljuju}i tome moglo do}i Novo Sunce?"
	Neki ledeni duh iz ogromnog praznog prostora kao da je ve} sklopio {ake oko mog srca. Nisam bio zavaran, niti je, rekao bih, njegova namera bila da me prevari. Odgovoriti "da" zna~ilo bi krenuti na taj put. Oklevao sam, a ti{inu nije naru{avalo ni{ta osim hu~anja krvi u mojim u{ima.
	"Ne mora{ odgovoriti sad ako ne mo`e{. Pita}emo te opet. Ali ne mogu ti ni{ta vi{e re}i dok ne odgovori{."
	Dugo sam stajao na toj ~udnoj palubi, ponekad se {etkaju}i po njoj, duvaju}i u prste pri tom smrzavaju}em vetru dok su se oko mene natiskivale sve moje misli. Gledale su nas zvezde, a meni se ~inilo da su o~i majstora Malrubiusa samo jo{ dve od njih.
	Najzad mu se vratih i rekoh: "@eleo sam odavno... ako bi time bilo dovedeno Novo Sunce, po{ao bih."
	"Ne mogu ti dati ~vrsta uveravanja. Ako bi time mo`da bilo dovedeno Novo Sunce, da li bi po{ao? Pravda i mir, da, ali jedno novo sunce - sa koga bi se na Urt obru{ila onakva lavina toplote i energije kakvu je poznavao pre ro|enja prvog ~oveka?"
	Sad se desio naj~udniji od svih doga|aja u celoj ovoj ve} predugoj pri~i; ali nije bio pra}en nikakvim zvukom niti prizorom, nije bilo nikakve zveri koja govori niti divovske `ene. Jednostavno sam, slu{aju}i ga, osetio pritisak na grudnoj kosti, kao onda u Traksu kad sam znao da sa Kand`om treba da po|em na sever. Setio sam se one devojke u blatnoj kolibici. "Da", rekoh. "Ako bi time mo`da bilo dovedeno Novo Sunce, po{ao bih."
	"A ako bismo te tamo izveli na neku probu? Poznavao si onoga koji je bio autarh pre tebe, na kraju si ga i voleo. On `ivi u tebi. Da li je bio ~ovek?"
	"Bio je ljudsko bi}e - {to ti, majstore, rekao bih, nisi."
	"Zna{ dobro, kao i ja, {ta stvarno htedoh da pitam. Da li je bio mu{karac? Polovina dvojstva mu{ko-`ensko?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"U to }e{ se ti pretvoriti ako na oprobavanju ne uspe{. Da li }e{, ipak, i}i?"
	Triskele prisloni svoju o`iljcima izbrazdanu glavu uz moje koleno, on, predstavnik svih osaka}enih bi}a, uz koleno autarha koji je nosao poslu`avnik po Ku}i Apsoluta, a posle le`ao u nosiljci paralisan, ~ekaju}i da mi prenese `amor glasova iz svoje lobanje, uz koleno Tekle koja je le`ala u gr~evima pod "revolucionarkom", pa i one `ene {to sam je ja, koji se hvalim da ni{ta ne zaboravljam, gotovo sasvim zaboravio, one koja je iskrvarila i umrla ispod na{e kule. Mo`da je, na kraju, moje otkrivanje Triskelea, za koje rekoh da nije promenilo ni{ta, promenilo sve. Ovog puta nisam morao odgovoriti; majstor Malrubius ugleda odgovor na mom licu.
	"Zna{ za one provalije u kosmosu, koje neki nazivaju 'crnim rupama', iz kojih se nikada ne vra}a ni trun~ica materije, niti ijedan zra~ak svetla. Ali ono {to do ovog trenutka nisi znao jeste da postoje i odgovaraju}a suprotna mesta, koja se zovu 'beli vodoskoci', iz kojih materija i energija odba~eni iz neke vi{e Vaseljene teku, beskona~nim vodopadom, u ovu Vaseljenu. Ako polo`i{ ispit - ako bude doneta ocena da je na{a rasa spremna da ponovo krene {irokim kosmi~kim morima - jedan takav beli vodoskok bi}e stvoren u srcu na{eg sunca."
	"Ali ako podbacim?"
	"Ako podbaci{, bi}e ti oduzeta mu{kost da ne bi mogao presto Feniksa ostavljati svojim naslednicima. Na ovaj izazov pristao je, tako|e, tvoj prethodnik."
	"I pretrpeo neuspeh. To jasno proisti~e iz onoga {to si rekao."
	"Da. Ipak, bio je hrabriji od mnogih koji su nazivani junacima, bio je prvi takav posle mnogo vladavina. Poslednji pre njega bio je Imar, za koga si mo`da ~uo."
	"Ali mora biti da je i Imar ocenjen kao nepodoban. Idemo li sada? Ja preko ograde ovog broda vidim samo zvezde."
	Majstor Malrubius odmahnu glavom. "Nisi pogledao tako pa`ljivo kao {to misli{. Ve} smo blizu svog odredi{ta."
	Klate}i se, odoh do ograde. Mislim da je ta moja nesigurnost na nogama poticala, jednim delom, od njihanja broda; ali poticala je, u izvesnoj meri, i od zaostalih u~inaka onog preparata.
	No} je jo{ i sad pokrivala Urt, jer leteli smo brzo na zapad; ona nejaka zora koja je do{la ascijanskoj vojski u d`ungli ovde se jo{ nije pojavila. Trenutak kasnije videh da zvezde, preko ograde broda vi|ene, kao da klize, kao da se pomi~u po svom nebu, nekom nelagodnom talasavom kretnjom. Onda pomislih: Ovo je more... - a majstor Malrubius upravo tog trenutka re~e: "To je ono veliko more koje nazivamo Okean."
	"^eznuo sam da ga posetim."
	"Uskoro }e{ stajati na njegovom rubu. Pitao si kad }e{ sa ove planete. Ne}e{, sve dok tvoja vladavina ovde ne bude bezbedna. Kad i grad i Ku}a Apsoluta po~nu da prihvataju tvoja nare|enja poslu{no i kad tvoje vojske odbiju upade Erebusovih robova. Kroz nekoliko godina, mo`da. Ali mo`da jo{ decenijama ne. Nas dvojica }emo do}i po tebe."
	"Ti si no}as drugi koji mi veli da }u vas opet videti", rekoh. Dok sam to govorio, oseti se mali udar, nalik na ono {to ~ovek iskusi kad neki ve{to vo|eni brod pristane uz dok. Si{ao sam mosti}em i stupio na pesak, a za mnom majstor Malrubius i Triskele. Zapitah, ne}e li ostati neko vreme uz mene da me savetuju.
	"Samo kratko. Ako ima{ jo{ pitanja, mora{ ih postavljati sad."
	Srebrni jezik mosti}a ve} se uvla~io, lagano, u korito broda. I ve} se la|a - koja tek {to je stigla - podi`e i hitro se otisnu u onaj isti procep u stvarnosti kojim je i zeleni ~ovek odjezdio.
	"Govorio si o miru i pravdi koje }e Novo Sunce doneti. Zar je pravedno {to me je pozvalo ovako daleko? Koju to proveru moram polo`iti?"
	"Ne zove te on. Oni koji zovu nadaju se da }e dozvati Novo Sunce k sebi", uzvrati majstor Malrubius. Nisam ga razumeo. Onda mi ispri~a, sa`eto, tajnu istoriju Vremena, koja je najve}a od svih tajni i koju }u ovde na odgovaraju}em mestu zapisati. Kad je zavr{io, moj um se kovitlao, pa sam se pla{io da }u sve {to je rekao pozaboravljati zato {to se ~inilo da su to saznanja odve} velika da bi ih ijedan `ivi ~ovek mogao znati, a i zato {to sam kona~no stekao nauk da se izmaglice sklapaju i za mene kao i za druge ljude.
	"Ne}e{ zaboraviti, ponajmanje si ti taj koji bi zaboravio. Na Vodalusovom banketu si rekao da si siguran da }e{ zaboraviti one glupave lozinke kojima te je on u~io, a koje su bile opona{anje re~i vladavine. Ali nisi zaboravio. Pamti}e{ ti sve. Zapamti i to da ne treba da se pla{i{. Mo`da se epsko pokajni{tvo ~ove~anstva primaklo svome kraju. Stari autarh rekao ti je istinu - mi vi{e ne}emo i}i me|u zvezde, osim ako krenemo kao bo`anstvo, ali to vreme sad mo`da nije daleko. Mogu}e je da su se sve opre~ne te`nje na{e rase na{le u tebi."
	Triskele se na trenutak uspravio na zadnje noge, kao {to je nekada imao obi~aj da ~ini, a onda se naglo okrenuo i odgalopirao niz pla`u zvedama osvetljenu, rasturaju}i svojim trima {apama naslage peska koje su li~ile na zaustavljene talasi}e. Kad je na taj na~in odmakao sto koraka, okrenuo se i pogledao me kao da je `eleo da po|em za njim.
	Na~inih nekoliko koraka ka njemu, ali majstor Malrubius re~e: "Ne mo`e{ ti onamo kud on ide, Severijane. Znam da misli{ da smo mi nekakvi kakogeni, neko vreme sam smatrao i da ne bi bilo mudro potpuno te osloboditi tog predube|enja, ali sad to moram. Mi smo akvastori, bi}a koja u celosti nastaju i odr`avaju se snagom ma{te i usredsre|eno{}u misli."
	"^uo sam o takvim stvarima", rekoh mu. "Ali tebe sam dotakao."
	"To nije merilo. Mi smo jednako postojani kao i ve}ina uistinu la`nih stvari - ples ~estica u prostoru. Jedino stvari koje niko ne mo`e dota}i jesu istinite, {to bi ve} trebalo da zna{. Jednom si upoznao `enu po imenu Sajriaka, koja ti je pri~ala o velikim ma{inama iz pro{losti, kadrim da misle. Postoji jedna takva ma{ina u brodu kojim doplovismo. Ona ima mo} da zaviri u tvoj um."
	Zapitah: "Da li si ti, onda, ta ma{ina?" U meni po~e da rastu ose}anje usamljenosti i neki neodre|eni strah.
	"Ja sam majstor Malrubius, a Triskele je Triskele. Ma{ina je pogledala tvoje uspomene i u njima na{la nas. Na{i `ivoti u tvom umu nisu onako potpuni kao `ivoti Tekle i starog autarha, ali ipak se u njemu nalazimo i `ivimo dok ti `ivi{. Ali u fizi~kom svetu odr`avaju nas energije te ma{ine, a njen dohvat iznosi samo nekoliko hiljada godina."
	Dok je izgovarao te zavr{ne re~i, njegovo telo se ve} gubilo, postaju}i blistavi prah. Jo{ trenutak je svetlucalo pri hladnoj svetlosti zvezda. Onda ga vi{e nije bilo. Triskele je ostao sa mnom nekoliko dahova du`e, a onda sam za~uo, kad je njegovo `uto krzno ve} bilo posrebreno i kad se ve} razilazio po vazduhu u blagom povetarcu, da je jo{ jednom lanuo.
	Posle toga stajah na obali mora sam, kao {to sam tako ~esto ~eznuo; iako nikog uz mene nije bilo, na|oh da je to ne{to razvedravaju}e. Udisao sam taj vazduh koji nijednom drugom nije sli~an, osmehivao sam se slu{aju}i blagu pesmu talasi}a. Kopno - Nesus, Ku}a Apsoluta i sve ostalo - prostiralo se ka istoku; na zapadu je le`alo more; a ja po|oh ka severu zato {to nisam imao volje da tako brzo odatle odem, a i zato {to je Triskele tamo, rubom mora, otr~ao. Mogao se tu veliki Abaja valjati sa svojim `enama, a ipak je to more bilo od njega daleko starije i mudrije; mi, ljudska bi}a, kao i sva kopnena bi}a, poreklom smo iz mora i zahvaljuju}i tome {to ga nismo mogli osvojiti, bilo je stalno na{e. Desno od mene uzdi`e se staro, crveno sunce, dota~e talase svojom posustaju}om lepotom, a ja za~uh dozivanje morskih ptica, nebrojenih ptica.
	Do vremena kad su senke postale kratke mene je obuzeo umor. Ose}ao sam bolove u licu i u ranjenoj nozi; ni{ta nisam jeo jo{ od podneva prethodnog dana, niti sam uop{te spavao, izuzimaju}i moj trans u ascijanskom {atoru. Bio bih se odmarao da sam mogao, ali Sunce je grejalo, a kamenite litice koje su se uzdizale du` obale nisu nudile senku. Najzad sam po{ao tragom nekakvih dvoto~kastih zapre`nih kola i dospeo do jedne skupine `bunova divljih ru`a, koji su rasli iz neke dine. Tu sam stao i seo u njihovu senku da izujem ~izme i da iz njih izru~im pesak koji je u{ao kroz raspukle {avove.
	Neki trn mi zape za podlakticu; odlomio se od grane i ostao zaboden u ko`i; na njegovom vrhu videla se skerletna kapljica krvi, ne ve}a od zrna prosa. I{~upah trn - onda padoh na kolena.
	Bila je to Kand`a.
	Kand`a savr{ena, blistavo crna, ta~no kao {to je bila kad sam je stavio pod oltarski kamen pelerinki. Sav taj `bun i ostalo `bunje koje je uz njega raslo bejahu prekriveni belim cvetovima i tim savr{enim Kand`ama. Ona na mom dlanu, dok sam je gledao, po~e plamsati prozra~nom brilijantno{}u.
	Bio sam se odrekao Kand`e, ali sam sa~uvao ko`nu vre}icu koju mi je Dorkas za Kand`u sa{ila. Sad je izvadih iz jaha~ke torbice i oka~ih oko vrata na stari na~in, opet sa Kand`om unutra. Tek kad sam je na taj na~in sklonio, setih se da sam upravo takav `bun video u Botani~koj ba{ti na po~etku mojih putovanja.
	Niko ne mo`e objasniti takve stvari. Od mog useljenja u Ku}u Apsoluta razgovarao sam i sa heptarhom i sa raznim akarijasima, ali oni su malo {ta mogli da mi ka`u, osim da se Inkreator i ranije opredeljivao da svoje prisustvo predstavlja kroz te biljke.
	U ono vreme, ispunjen ose}anjem ~udesnog, nisam o tome razmi{ljao, ali - zar ne postoji mogu}nost da smo nas dvoje bili hotimice upu}eni ba{ u Pe{~anu ba{tu? Ja sam Kand`u jo{ tad nosio, mada to nisam znao; Agija ju je ve} bila ubacila, kri{om, pod preklop moje jaha~ke torbice na opasa~u. Zar nije mogu}e da smo u tu nedovr{enu ba{tu do{li zato da bi se Kand`a, koja je, da tako ka`em, letela protiv vetra vremena, mogla oprostiti? Nemogu}a zamisao. Me|utim, nemogu}e su sve zamisli.
	Misao koja me je tada na obali uzdrmala - i to fizi~ki, jer zanjihao sam se kao od udarca - bila je da ako je na~elo ve~nosti po~ivao u onom povijenom trnu koji sam nosio o vratu preko tolikih liga i ako sad po~iva u novom trnu (mada je to mo`da isti) koji sam tek stavio sebi o vrat, onda mo`e isto tako po~ivati i u ma ~emu drugom i zapravo verovatno i po~iva u svemu, u svakom trnu svakog `buna, u svakoj kapi vode u moru. Taj trn bio je sveta Kand`a zato {to su svi trnovi svete Kand`e; i pesak u mojim ~izmama bio je svet zato {to je tu dospeo sa obale pune svetog peska. Kalu|eri kenobiti ~uvaju relikvije preostale od sna jasina zato {to su se sni jasini primakli Pankreatoru. Ali Pankreatoru se primaklo sve i sve ga je ~ak i dotaklo, jer sve je palo iz njegove {ake. Sve je relikvija. Sav svet je relikvija. Izuo sam te ~izme, koje su sa mnom putovale tako daleko, i bacio ih u talase da ne bih gazio obuven po svetom tlu.
	
	32. BROD "SAMRU"
	I hodao sam kao mo}na vojska, jer sam imao ose}aj da sam u dru{tvu svih onih koji su, u meni, hodali. Bio sam okru`en brojnom stra`om; bio sam stra`a oko li~nosti monarha. Bilo je i `ena u mojim redovima, `ena osmehnutih i `ena sa strogim izrazima lica, bilo je dece koja su tr~karala i smejala se i, za~ikavaju}i Erebusa i Abaju, bacala morske {koljke u more.
	Za pola dana do{ao sam do u{}a \ola, koje je bilo toliko {iroko da se ona druga obala njegova gubila u daljini. U u{}u su le`ala trostrana ostrva, a brodovi nabreklih jedara krivudali su izme|u njih tra`e}i sebi put, kao oblaci izme|u planinskih vrhunaca. Povikah kad je jedan prolazio pored rta na kome sam stajao i zatra`ih prevoz do Nesusa. Mora biti da sam izgledao kao prilika zaista divlja, sa licem onako izbrazdanim, sa dronjavim ogrta~em i tako mr{av da su se na meni mogla sva rebra izbrojati.
	Ipak, kapetan te la|e poslao je ~amac po mene; bila je to dobrota koju nisam zaboravio. Video sam strahopo{tovanje u o~ima vesla~a. Mo`da je to bilo samo zbog izgleda mojih napola zaraslih rana; ali to su bili ljudi koji su se svakojakih rana nagledali, pa se prisetih kako sam se ose}ao kad sam prvi put video autarhovo lice u Ku}i azura, iako on nije bio visok ~ovek, niti "~ovek" u onom drugom smislu - mu{karac.
	Dvadeset dana i no}i plovila je "Samru" uz \ol. Kad smo mogli, jedrili smo, a kad to nismo mogli, veslali smo, sa po dvanaest duga~kih te{kih vesala sa svake strane. Za mornare je to bio te`ak put; jer, iako je re~ni tok spor do neprimetnosti, on ne prestaje ni danju ni no}u, a, osim toga, meandri kanala su tako duga~ki i {iroki da se ~esto de{ava da krmano{ uve~e vidi ta~ku na kojoj je otpo~eo svoj rad kad se bubanj za bu|enje oglasio.
	Meni je plovidba prijala kao da sam bio na jahti. Iako sam se ponudio da radim na jedrima i da veslam kao i ostali, ne dozvoli{e mi. Onda sam rekao kapetanu, ~oveku podmuklog lica, koji je izgledao kao da za `ivot zara|uje i cenkanjem koliko i plovidbom, da }u mu dobro platiti kad stignemo u Nesus; ali on nije hteo ni da ~uje za to, nego je nagla{avao (pote`u}i brke, {to je ~inio kad god je `eleo da poka`e svoju veliku iskrenost) da je moje prisustvo dovoljna nagrada za njega i njegovu posadu. Ne verujem da su pogodili da sam autarh, a po{to sam se pla{io onih koji su kao Vodalus, pazio sam dobro da im ne uputim nikakav nagove{taj; izgleda da su, me|utim, po mojim o~ima i po mom dr`anju zaklju~ili da sam adept, znalac velikih magijskih tajni.
	Tu njihovu praznovericu mora biti da je poja~ao doga|aj sa kapetanovim ma~em. Bio je to krakemar, najte`i od svih morskih ma~eva, sa se~ivom {irokim kao moj dlan, veoma povijenim, na kome su bile ugravirane zvezde, sunca i druge stvari koje kapetan nije razumeo. Nosio ga je kad smo bili tako blizu nekom obalskom selu, ili nekoj drugoj la|i, da su te okolnosti zahtevale, po njegovom mi{ljenju, dostojanstvo; ali naj~e{}e ga je ostavljao da le`i u jednoj maloj kabini na zadnjoj palubi. Na{ao sam ga tamo, pa sam, nemaju}i {ta drugo da radim osim da gledam kako pored nas, plutaju}i po zelenoj vodi, prolaze grane i kore slju{tene s vo}a, izvadio svoju polovinu brusnog kamena i nao{trio ga. Posle nekog vremena kapetan je primetio kako oprobavam o{tricu palcem, pa se po~eo hvaliti svojim ma~evala~kim sposobnostima. Po{to je taj krakemar imao bar dve tre}ine te`ine Terminus Esta, a kratku dr{ku, bilo je zabavno slu{ati kapetana; slu{ao sam, ispoljavaju}i odu{evljenje, nekih pola smene vremena. U blizini se zadesio jedan namotaj kudeljnog konopca debeo otprilike kao moj {a~ni zglob, te kapetanu predlo`ih, kad su sopstvene izmi{ljotine po~ele da mu dosa|uju, da on i prvi oficir zategnu kroz vazduh, izme|u sebe, taj konopac, u du`ini od pribli`no tri lakta. Krakemar prese~e tu konop~inu kao dlaku; onda, pre nego {to su njih dvojica mogla uhvatiti dah, sevnuh ma~em, bacaju}i ga prema suncu, pa ga u padu uhvatih za dr`alju.
	Kao {to taj doga|aj, bojim se, i predobro pokazuje, po~injao sam se ose}ati bolje. Nema u odmaranju, sve`em vazduhu i jednostavnoj hrani ni~ega {to bi moglo ~itaoca odu{eviti; ali te tri stvari mogu ~udesno dobro dejstvovati protiv rana i iscrpljenosti.
	Kapetan bi mi i svoju kabinu ustupio da sam mu dozvolio, ali ja sam spavao na palubi, obavijen svojim ogrta~em, a tokom na{e jedine ki{ne no}i sklonio sam se pod ~amac, koji je, dnom nagore, bio sme{ten nasred broda. Kao {to sam na ovoj la|i nau~io, u prirodi je povetaraca da zamru kad Urt okrene le|a Suncu; zato sam, tokom ve}ine tih no}i, prelazio u san slu{aju}i ritmi~ke napeve vesla~a. Ujutru bih se budio ~uju}i {tropot sidrenog lanca.
	Pokatkad sam se, me|utim, budio i pre jutra, a tad bi la|a le`ala blizu obale; na palubi bi bio samo jedan dremljivi stra`ar. De{avalo se i da me probudi mese~ina i da onda vidim da klizimo napred, sa podvezanim jedrima, i da je za kormilom prvi oficir, dok osmatra~ spava blizu u`adi za dizanje jedara. Jedne takve no}i, ubrzo po{to smo pro{li kroz Zid, od{etao sam do krme i video u na{em tragu fosforescenciju, koja je izgledala kao hladna vatra u mra~noj vodi; onda sam na trenutak pomislio da to ~ovekomajmuni iz onog rudnika dolaze da ih Kand`a izle~i, ili da se osvete za ne{to iz davne pro{losti. Ovo, dabome, nije bilo stvarno ~udno - bila je to samo glupa gre{ka jednog uma jo{ napola usnulog. Ni ono {to se desilo slede}eg jutra nije bilo stvarno ~udno, ali je imalo veliki uticaj na mene.
	Vesla~i su veslali u skladu sa sporim ritmom da bi nas prevezli oko jedne, ligama duga~ke, re~ne krivine do mesta gde bismo mogli uhvatiti ono malo vetra {to je tad duvao. Zvuci bubnja i {i{tanje vode koja se sliva sa duga~kih o{trica vesala hipnoti~ni su, i to, ~ini mi se, zato {to toliko nalikuju na udare ~ovekovog sopstvenog srca dok spava i na onaj zvuk koji krv stvara dok proti~e blizu unutra{njeg uha na svome putu ka mozgu.
	Stajao sam pored ograde i gledao obalu, jo{ mo~varnu tu gde su se davna{nje ravnice na{le potopljene zbog izlivanja muljem zagu{enog \ola; onda mi se u~inilo da vidim neke oblike u bre`uljcima i humovima, kao da sva ta ogromna, meka divljina ima neku geometrijsku du{u (poput izvesnih slika) koja nestaje kad se zagleda{ u nju, ali se opet pojavljuje ~im skloni{ pogled s nje. Kapetan do|e i stade pored mene, a ja mu rekoh da sam ~uo da se ru{evine grada pru`aju daleko niz reku i zapitah kada }emo ih opet ugledati. Nasmejao se i odvratio da smo ve} dva dana okru`eni ru{evinama i pozajmio mi svoj dogled tako da sam mogao videti da je jedan predmet, za koji sam mislio da je panj, u stvari prelomljen, nagnut, mahovinom obrastao stub.
	Odjednom sva obli~ja - zidovi, ulice, spomenici - kao da po~e{e da iska~u iz svojih skrovi{ta, ba{ kao {to se onaj kameni grad obnovio dok smo ga gledali sa krova grobnice, u dru{tvu dve ve{tice. Nikakva promena nije se dogodila, osim u mom umu, a ipak sam prenet, daleko br`e nego {to bi me la|a majstora Malrubiusa mogla preneti, iz jednog pustog pejza`a u sredi{te jednog drevnog, ogromnog, razru{enog naselja.
	^ak i sad ne mogu da se ne pitam koliko, zapravo, mi vidimo ono {to se ispred nas nalazi. Meni se nedeljama ~inilo da je moj prijatelj Jonas samo ~ovek sa proteti~kom {akom, a kad sam bio sa Boldandersom i doktorom Talosom, prevideo sam stotinu nagove{taja koji je trebalo da mi ka`u da je Boldanders gospodar. Koliko sam samo zadivljen bio ispred kapije Sa`alnice {to Boldanders nije utekao od dr Talosa iako mu se za to ukazala prilika.
	Kako je taj dan odmicao, ru{evine su postajale sve o~iglednije. Na svakoj slede}oj krivini reke zeleni zidovi izdizali su se izrazitije u visinu iz sve ~vr{}eg tla. Kad sam se probudio slede}eg jutra, neke od ja~ih zgrada zadr`avale su svoje gornje spratove. Nedugo potom, videh ~amac, nedavno pravljen, vezan za jedan drevni kej. Ukazah kapetanu na njega, a on se nasme{i mojoj naivnosti i re~e: "Ima porodica koje `ive, od dedova do unuka, mnogo pokolenja, tako {to prosejavaju te ru{evine."
	"Tako je i meni re~eno, ali ovo ne mo`e biti jedan od njihovih brodi}a. Suvi{e je malen da bi se u njemu moglo mnogo plena odneti."
	"Nakit ili nov~i}i. Niko drugi ne izlazi na obalu ovde. Ovde zakon ne postoji - plja~ka{i ubijaju jedni druge i svakog ko se tu iskrca."
	"Moram tamo. Ho}e{ li me sa~ekati?"
	Zurio je u mene kao da sam lud. "Koliko dugo?"
	"Do podne. Ne du`e."
	"Gledaj", re~e on i pokaza prstom. "Ispred nas je poslednja velika re~na okuka. Ovde nas napusti, pa nas ~ekaj onamo gde kanal opet skre}e na tu stranu. Mi }emo tek posle podne sti}i do tog mesta."
	Slo`io sam se, a on naredi da "Samruin" ~amac bude spu{ten u vodu za mene i da ~etvorica veslaju da bi me do obale prebacili. Kad smo bili spremni da se otisnemo, uzeo je svoj krakemar i dodao mi ga, govore}i sve~anim tonom: "Bio je uz mene u mnogim surovim borbama. Tuci ih u glavu, samo pazi da o{trica ne udara u njihove kop~e na opasa~ima, da se ne o{teti."
	Primio sam njegov ma~ sa zahvalno{}u i rekao mu da je moje najomiljenije mesto oduvek bio vrat. "E, to je dobro", re~e on, "ako uz sebe nema{ brodske drugare koje bi mogao raniti kad zamahuje{ vodoravno." On se povu~e za brk.
	Sedeo sam na krmi, pa sam imao u izobilju mogu}nosti da prou~avam lica mojih vesla~a; lepo se videlo da se oni pla{e obale gotovo isto toliko koliko i mene. Zaustavili su na{ ~amac ta~no uz onaj manji, a onda su se, u silnoj `urbi da se {to pre udalje, maltene prevrnuli. Ja sam se prvo uverio da je ono {to sam sa ograde la|e video bilo uistinu ono {to mi se i u~inilo da jeste, naime skerletni cvet divljeg maka ostavljen da le`i na jedinom sedi{tu u tome ~amcu; zatim sam ih gledao kako veslaju nazad, do "Samru", i primetio da su na la|i, iako je laki vetar ba{ dobro punio nabreklo glavno jedro, izvukli sva vesla i da ona rade `estokom brzinom. Valjda je kapetan naumio da pro|e duga~kim meandrom najbr`e {to je mogao; ako se ja ne bih pojavio na ta~ki na koju je on ukazao, imao bi mogu}nost da nastavi put bez mene, a sebi da ka`e (i drugima, ako bi se iko raspitivao) da sam ja taj koji je prekr{io dogovor, a ne on. Rastaju}i se od krakemara, jo{ vi{e je umirio svoju savest.
	Kameni stepenici, veoma sli~ni onima sa kojih sam se kao de~ak otiskivao na plivanje, bili su uklesani u bo~ne strane tog keja. Na gornjoj strani nije bilo ni~ega, osim trave koja je, ukoreniv{i se izme|u kamenih blokova, i`d`ilikala bujno kao na kakvoj livadi. Poru{eni grad, moj sopstveni Nesus, iako onaj iz davne pro{losti, le`ao je u ti{ini ispred mene. Nekoliko ptica kru`ilo je u visini, ali one su bile ne~ujne kao i zvezde suncem nadja~ane. Ve} se ~inilo da je \ol, koji je u svojoj matici {aputao samome sebi, odvojen od mene i od {upljih {koljki zgrada me|u kojima sam hramao. ^im sam izgubio iz vida njegove vode, postao je i ne~ujan, kao neki nesigurni posetilac koji prestane govoriti ako po|emo u drugu sobu.
	^inilo se da ovo nikako ne mo`e biti onaj deo grada iz koga neki ljudi izvla~e (kao {to mi je Dorkas pri~ala) name{taj i ku}nu opremu. U po~etku sam ~esto zavirivao kroz vrata i prozore, ali unutra nije bilo ostavljeno ni{ta osim kr{a i po kojeg uvelog lista, ve} doplovilog sa mladog drve}a koje je po~elo prevrtati kamene blokove plo~nika. Nisam video nikakav znak prisustva ljudi-plja~ka{a, ali je bilo `ivotinjskog izmeta, ponegde i perja i razasutih `ivotinjskih kostiju.
	Ne znam koliko sam duboko u kopno za{ao. Meni se ~inilo da sam prevalio ligu, ali moglo je to biti i mnogo manje. Pomisao da }u izgubiti prevoz "Samruom" nije me mnogo uznemiravala. Ja sam pe{ice prevalio ve}i deo puta od Nesusa do planinskog rata; koraci su mi jo{ bili neskladni, ali su mi tabani otvrdli na palubi. Po{to se nikad nisam stvarno navikao na no{enje ma~a o pojasu, isukao sam krakemar i zatim ga nosio preko ramena, kao {to sam ranije, ~esto, nosio Terminus Est. Letnje sun~ano svetlo sadr`avalo je onu posebnu, rasko{nu toplinu koju dobija kad se u jutarnji vazduh ve} uvukao nagove{taj hladno}e. U`ivao sam u toj toplini, a u`ivao bih i vi{e, u ti{ini i osami tako|e, da nisam razmi{ljao {ta }u re}i Dorkas, ako je na|em, i {ta bi ona mogla re}i meni.
	Da sam samo znao {ta }e biti, mogao sam sebi u{tedeti tu brigu; nai{ao sam na Dorkas ranije nego {to sam razumno mogao o~ekivati, a tada nisam razgovarao sa njom - niti mi je ona i{ta rekla, niti me je, ~ak, ako sam dobro ocenio, uop{te videla.
	Bio sam ve} odavno izi{ao iz podru~ja u blizini reke, gde su gra|evine nekad bile velike i stamene, i u{ao u oblast manjih, znatno ru{evnijih zdanja koja su nekada morala biti prodavnice i stambene ku}e. Ne znam {ta me je vodilo ka njenoj ku}i. Nije se ~ulo plakanje, ali se mo`da za~uo neki sitan zvuk, koji nisam svesno primetio, {kriput {arke na vratima ili struganje cipele o tlo. Mo`da je posredi bio samo miris cveta koji je nosila; jer kad sam je video, imala je u kosi zadenut kozlac, pegasto beo i sladak kao {to je sama Dorkas uvek bila. Sigurno ga je donela na to mesto sa tom namerom, a uveli cvet maka izvadila i odbacila kad je privezala svoj ~amac. (Ali eto gde sam iskora~io ispred sopstvene pri~e.)
	Poku{ao sam da u|em u tu zgradu s prednje strane, ali pod je bio truo i delovi su mu padali u prostor podruma, zato {to su se i svodovi ispod poda raspali. Magacin, koji se nalazio sa zadnje strane, bio je manje otvoren; tiha staza u senci, zelena od paprati, nesumnjivo je bila, nekada, opasna uli~ica, pa su vlasnici prodavnice na~inili ka njoj samo vrlo male ili nikakve prozore. Me|utim, na{ao sam jedna uzana vrata skrivena pod br{ljanom, vrata ~ije je gvo`|e bilo, dejstvom ki{e, pojedeno kao {e}er, a hrastovina pretvorena u tro{nu bu|avu masu. Stepeni{te, gotovo sasvim o~uvano, vodilo je na sprat.
	Kle~ala je, le|ima okrenuta meni. Uvek je bila vitka; sad su me njena ple}a podse}ala na drvenu stolicu o ~iji naslon je neko oka~io `ensku bluzu. Njena kosa, najble|em zlatu sli~na, bila je ista - neizmenjena jo{ od kad sam je prvi put video u Ba{ti ve~nog sna. Ispred Dorkas je, na odru, le`alo mrtvo telo onog starca koji je, u toj Ba{ti, nekada, motkom otiskivao svoj mali ~amac; sad su mu le|a bila tako ispravljena, a lice, u smrti, tako mladala~ko, da sam ga jedva prepoznao. Na podu pokraj nje bila je neka korpa, ni velika ni mala, i jedan }up za vodu, zatvoren ~epom od plute.
	Nisam rekao ni{ta, gledao sam je neko vreme, a onda sam oti{ao. Da je ve} dugo provela tu, ja bih je pozvao i zagrlio. Ali tek je bila stigla, pa videh da je to nemogu}e. Sve ono vreme koje sam utro{io putuju}i od Traksa do Diuturnskog jezera, pa sa jezera do rata, i sve vreme koje sam proveo kao zatvorenik Vodalusov, i najzad na plovidbi uz \ol, ona je iskoristila da se vrati ovamo, u svoju ku}u, gde je stanovala pre vi{e od ~etrdeset godina, iako je ku}a dospela u stanje raspadanja.
	Ba{ kao {to sam i ja dospeo u stanje raspadanja, ja, davni predak, ~ovek oko koga je prastarost zujala kao roj muva oko mrcine. Ne otera{e me u starost ni um Teklin, ni autarhov, ni one stotine umova sadr`ane u njegovom. Ne, ne zbog njihovih uspomena, nego zbog svojih sam ostario dok sam razmi{ljao o trenucima kad je Dorkas treperila pored mene na sme|oj stazi plutaju}e travuljine, kad smo oboje bili skroz mokri i kad nam je bilo hladno, i kad smo zajedno pili iz Hildegrinove bo~ice kao dve bebe, {to smo zapravo i bili.
	Nisam mario kuda idem posle toga. Oti{ao sam pravo niz jednu duga~ku ulicu koja je silovito `ivela svojom ti{inom, a kad je njoj najzad do{ao kraj, skrenuo sam nasumce. Posle izvesnog vremena stigao sam do \ola, bacio pogled nizvodno i video "Samru" ukotvljenu na zakazanom mestu. Ne bi me toliko zaprepastio ni bazilosaur da je tog trenutka doplovio sa otvorenog mora.
	Nekoliko trenutaka posle toga spopade me rulja osmehnutih mornara. Kapetan mi je stiskao {aku govore}i: "Bojao sam se da smo stigli prekasno. Zami{ljao sam te kako se bori{ za `ivot, nadomak reke, a mi jo{ pola lige daleko."
	Prvi oficir, ~ovek tako stravi~no glup da je verovao da kapetan me|u nama predstavlja vo|u, po~e da me tap{e po le|ima govore}i: "Ma dao bi on njima bitku i te kakvu!"
	
	33. CITADELA AUTARHA
	Iako mi je srce razdirala svaka liga koja me je od Dorkas udaljavala, prijalo je, vi{e nego {to ti opisati mogu, biti opet na "Samrui", posle onog suo~enja sa praznim, tihim jugom.
	Palube te la|e imale su onu ne~istu, ali divnu belinu drveta nedavno rezanog. Ribali su ih svakog dana jednim velikim otira~em koji su nazivali "medved" - to je zapravo bilo ne{to kao mali }ilim, namenjen da se pomo}u njega stru`e podloga, na~injen splitanjem starih konopaca; posada ga je morala prevu}i - ali sa optere}enjem, naime kad na njega sednu dva na{a debela kuvara - preko svih dasaka paluba, sve do poslednjeg pedlja, svako jutro pre doru~ka. Pukotine izme|u dasaka bile su zape~a}ene katranom, tako da su palube izgledale kao terase poplo~ane tako da se dobije smela, ~arobna {ara.
	Bila je to la|a visokog pramca, sa pram~anom gredom koja se povijala unazad, ka palubi. Preko zelenih voda zurila su oba njena oka, sa zenicama velikim kao tanjir i du`icama naslikanim pomo}u najblistavije raspolo`ive nebeskoplave boje, da pomognu la|i u tra`enju puta; ispod levog bilo je sidro.
	Ispred pram~ane grede nalazila se, odozgo pridr`ana trougaonim drvenim dr`a~em, koji je i sam bio izrezbaren, izbu{en, pozla}en i obojen, simboli~na figura broda - ptica besmrtnosti. Imala je `ensku glavu, a lice izdu`eno i aristokratsko, sa maju{nim crnim o~ima, lice ~ija je bezizra`ajnost predstavljala veli~anstveni komentar o sumornoj smirenosti onih koji nikada ne}e upoznati smrt. Obojena drvena pera rasla su iz njene drvene glave, spu{tala se kao ode}a sve do ple}a njenih i produ`avala se i uvijala da joj podr`e, odozdo, poluloptaste dojke; ruke su joj bile krila dignuta uvis i zaba~ena unazad, krila koja su zlatnim i grimiznim, duga~kim perima delimi~no zaklanjala taj drveni dr`a~, a vrhovima dosezala iznad vrha pram~ane grede. Ja bih smatrao da to bi}e `ivi isklju~ivo u pri~ama - a to su, nesumnjivo, mislili i mornari - da nisam video autarhove anpilke.
	Uz desnu stranu pram~ane grede i{ao je, izme|u krila ove samru-ptice, duga~ki kosnik. Prednja katarka, samo ne{to malo du`a od tog kosnika, dizala se iz prednje, ne{to uzdignute, palube. Ta katarka bila je nagnuta napred da bi za prednja dva jedra, u vidu dva uspravna izdu`ena trougla jedan iza drugog, bilo vi{e mesta; zato je nastajao privid da su ta dva jedra, mu~eni~ki tegle}i napred, uspela da pomaknu tu katarku iz njenog uspravnog polo`aja. Glavna katarka stajala je uspravno kao i onaj bor koji je nekad bila, ali je zadnji jarbol bio unazad nagnut, tako da su vrhovi ta tri jarbola bili me|usobno znatno vi{e razmaknuti nego njihove osnovice. Na srednjoj i zadnjoj katarci nalazila se po jedna popre~na greda, postavljena koso - tako da je jedan kraj bio vrlo nisko, a drugi vrlo visoko, a obe te grede bile su napravljene tako {to su kai{ima spojena po dva drvena dela, svojevremeno ~itava mlada stabla; debljina njihova nije bila s kraja na kraj jednaka. Za te dve dvojne grede bilo je po jedno jedro oka~eno, tako da su te dve katarke imale, zajedno, samo dva jedra, trouglasta, boje r|e.
	Brodsko korito bilo je ispod vode obojeno belom bojom, a iznad vode crnom, izuzimaju}i simboli~nu figuru i o~i koje sam ve} pomenuo i ogradu uzdignute zadnje palube, obojenu u skerletnu crvenu boju da bi se simbolizovao kapetanov visoki status i njegov krvavi istorijat.
	Ta zadnja uzdignuta paluba zapremala je, zapravo, jedva {estinu ukupne du`ine la|e "Samru", ali tu su bili i krmano{ki to~ak i orman sa brodskim kompasom; davala je i najbolje mogu}nosti za osmatranje, zapravo najbolje ako se izuzmu pogodnosti koje ima onaj ko osmatra sa jarbolskih konopaca. Jedino stvarno naoru`anje ovog broda, jedan top na obrtnom postolju, ne mnogo ve}i od Mamilianovog, nalazilo se tako|e na toj zadnjoj palubi, podjednako spremno da tu~e i gusare i pobunjene mornare. Neposredno iza zadnje ograde dve gvozdene nose}e {ipke, povijene tanano poput cvr~kovih rogova, dr`ale su po jednu mnogofacetnu lanternu, jednu najble|e crvene boje, a jednu zelenu kao mese~ina.
	Slede}e ve~eri stajao sam pored tih lanterni, oslu{kuju}i potmuli puls bubnja, blago pljuskanje duga~kih vesala i pesmu vesla~a, a onda ugledao prva svetla du` obale. Bio je to umiru}i rub grada, stani{te najsiroma{nijih od najsiroma{nijih me|u siroma{nima - {to je samo zna~ilo da se tu nalazi `ivi rub grada, da se dominion smrti tu okon~ava. Tu su se ljudska bi}a spremala na po~inak, mo`da jo{ dele}i izme|u sebe onaj obrok kojim se kraj dana obele`ava. Video sam hiljadu dobrota u svakoj od tih svetlosti, za~uo hiljadu {to se pripovedaju pokraj ognji{ta. U izvesnom smislu vratio sam se ku}i; ista ona pesma koja me je u prole}e gonila da iz grada krenem, sad me je vra}ala:
	
	Haj'mo, bra}o, veslajmo,
	mat'ca je protiv nas.
	Haj'mo, bra}o, veslajmo,
	Bog je uz nas.
	Haj'mo, bra}o, veslajmo,
	vetar je protiv nas.
	Haj'mo, bra}o, veslajmo,
	Bog je uz nas.
	
	Nisam mogao da se ne zapitam ko te no}i kre}e od ku}e.
	U svakoj dugoj pri~i, ako je ispripovedana istinito, na}i }e se svi oni ~inioci koji su doprineli ljudskoj drami jo{ od kad je prvi primitivni brodi} dospeo na obale Lune: ne samo uzvi{ena dela i ne`na ose}anja nego i groteskerija, sprdnja i tako dalje. Trudio sam se da ovde napi{em neukra{enu istinu, bez iole brige da }e{ ti, ~itao~e, zaklju~iti da su neki delovi slabo verovatni, a drugi bljutavi; ako je planinsko ratovanje bilo pozornica juna~kih postignu}a (vi{e tu|ih nego mojih), a moje zato~eni{tvo kod Vodalusa vreme u`asa i moja plovidba la|om "Samru" predah smirenosti, sad sti`emo do komi~nog dela.
	Primakli smo se onom delu grada u kome stoji Citadela - a to je ju`ni, ali ne najju`niji deo - jedre}i, i to po danu. Posmatrao sam isto~nu obalu, suncem pozla}enu, veoma pomno, i rekao kapetanu da me iskrca na one ljigave stepenice sa kojih sam nekada kretao u plivanje i u tu~e; kapetan me je tu i iskrcao. Nadao sam se da }u pro}i kroz kapiju nekropolisa i zatim u}i u Citadelu kroz ono sru{eno mesto u tvr|avskom zidu, koje se nalazi blizu Matahinske kule; ali kapija je bila zatvorena i zaklju~ana, a nije se pojavila ni ma kakva na zgodu do{av{a grupa stra`ara-dobrovoljaca koja bi me pustila unutra. Zato bejah prinu|en da pe{a~im mnogo lanaca daleko, do ruba groblja, pa onda jo{ nekoliko lanaca du` tvr|avskog zida, do kule u njemu.
	Na tom mestu nai|oh na brojnu stra`u koja me izvede pred svoga oficira. Ovaj je, kad sam mu rekao da sam mu~itelj, pretpostavio da sam jedan od onih jadnika koji, naj~e{}e pri nailasku zime, poku{avaju da se u~lane u taj esnaf. Doneo je odluku (koja bi bila sasvim ispravna da je ta~no pretpostavio) da budem izbi~evan; onda sam, da bih to spre~io, bio prinu|en da dvojici njegovih ljudi polomim pal~eve na rukama, njega da do~epam u jedan zahvat koji mi nazivamo ma~ence i loptica  i onda, ne ispu{taju}i ga, da zatra`im da me on odvede pred svoga stare{inu, kastelana.
	Priznajem da sam bio obuzet izvesnim strahopo{tovanjem zbog pomisli da }u iza}i pred tog zvani~nika, koga jedva da sam ijednom video tokom svih godina koje sam proveo kao {egrt u tom utvr|enju kojim je on zapovedao. Na|oh da je to jedan stari vojnik, srebrnokos, sakat u nogu jednako kao ja. Oficir je mucao svoje optu`be dok sam ja kraj njega stajao: da sam njega li~no napao i (ovo drugo nije bilo istina) vre|ao, da sam osakatio dvojicu njegovih ljudi i tako dalje. Kad je zavr{io, kastelan je preneo pogled sa mene na njega, pa opet na mene, zatim mu je rekao da mo`e i}i, a meni je ponudio da sednem.
	"Nenaoru`an si", re~e on. Njegov glas bio je promukao, ali blag, kao da se ~esto morao zbog izvikivanja zapovesti naprezati.
	Priznadoh da jesam.
	"Ali bio si u borbi, a bio si i u d`ungli severno od planina, gde se nijedna bitka nije vodila jo{ od kad su nas udarili u bok, pre{av{i preko Uroborosa."
	"To je istina", rekoh. "Ali kako ti to mo`e{ znati?"
	"Ta rana na tvojoj butini je od njihovog koplja. Nagledao sam se takvih rana dovoljno, pa ih prepoznajem. Zrak se odbio od kosti i sevnuo nazad kroz meso. Mogao si to zadobiti, valjda, i da si bio na drvetu i da te je pogodio hastarus sa zemlje, ali najverovatnije je da si bio u~esnik u konji~kom juri{u na pe{adiju. Ali nisi bio katafrakt, ina~e te oni ne bi sredili tako lako. Polukopljanici?"
	"Samo laki iregularci."
	"Mora}e{ mi o tome pri~ati kasnije, jer si, sude}i po naglasku, ~ovek iz grada, a iregularci su ve}inom eklektici i njima sli~ni. Ima{, na stopalu, dvostruki o`iljak, beo i ~ist, sa razmakom od oko pola pedlja izme|u dve brazde. To je bio ugriz slepog mi{a-krvopije, a tako veliki o`iljci te vrste ne mogu se zadobiti nigde osim u pravoj d`ungli, na struku sveta. Kako si dospeo tamo?"
	"Na{ lete}i ~amac se sru{io. Zarobili su me."
	"Pa si pobegao?"
	Da je to potrajalo jo{ trenutak, bio bih prinu|en da govorim o Agiji i zelenom ~oveku i o mom putovanju kroz d`ungu i do u{}a \ola, a to su bile visoke teme koje nisam `eleo da otkrivam tako olako. Umesto da mu odgovorim, izgovorih re~i vlasti primenjljive na Citadelu i njenog kastelana.
	Imaju}i u vidu da je hrom, ostavio bih ga da sedi da sam mogao; ali on je sko~io na noge i salutirao, a onda pao na kolena da mi poljubi ruku. Tako je postao (mada to nije mogao znati) prvi koji mi je odao po~ast; za to se, kao nagrada, dobija pravo na po jednu privatnu audijenciju svake godine - mada on takav prijem jo{ nijednom nije zatra`io, a mo`da nikad i ne}e.
	Sad je bilo nemogu}e da nastavim u takvoj ode}i. Da sam tako ne{to zatra`io, stari kastelan bi umro od sr~anog udara, a za moju bezbednost je bio toliko zabrinut da bih, u slu~aju ma kakvog izla`enja inkognito, bio pra}en bar jednom ~etom halebardira koji bi vrebali unaokolo. Ubrzo se na|oh odeven u laki jazerant-oklop sa~injen od mno{tva povezanih manjih plo~a boje lapis lazulija, sa dijademom na glavi, {to je bilo dopunjeno koturnama, debelim ~izmama koje su mi sezale do kolena; dobio sam i `ezlo od ebonovine i {irok ogrta~ od damasina, damasta sa izvezenim srebrnim i zlatnim cvetovima, koji je bio dodatno ukra{en satrunulim biserima. Svi ti odevni predmeti bili su neopisivo drevni; izvu~eni su iz jednog spremi{ta koje je preostalo jo{ iz one epohe kad je Citadela bila stani{te izvesnih autarha.
	I zato umesto da u na{u kulu u|em, kao {to sam planirao, u istom onom ogrta~u u kome sam iz nje krenuo, vratih se kao neprepoznatljivo bi}e, u kitnjastoj svetkovinskoj ode}i, mr{av kao kostur, hrom i sa jezivim o`iljcima. Tako izgledaju}i, u{ao sam u radnu sobu majstora Palaemona i siguran sam da sam ga upla{io maltene nasmrt, jer mu je samo nekoliko trenutaka pre toga saop{teno da se autarh nalazi u Citadeli i da `eli s njim da razgovara.
	Stekao sam utisak da je, posle mog odlaska, mnogo ostario. Mo`da je to bilo naprosto zato {to sam ga pamtio ne onakvog kakav je bio na dan mog izgnanstva, nego onakvog kakav se pojavljivao u na{oj maloj u~ionici kad sam bio de~ak. Ipak, dopada mi se pomisao da je bio pritisnut brigom za mene, a ovo ~ak i nije neverovatno. Oduvek sam bio njegov najbolji |ak i najomiljeniji pojedinac; njegov je glas, sumnje nema, bio taj koji se usprotivio glasu majstora Gerlousa i spasao mi `ivot; on je bio taj koji mi je dao svoj ma~.
	Ali bez obzira na to da li je brigama bio zaokupljen malo ili mnogo, ~inilo se da mu je lice sada izbrazdano dublje nego pre; a njegova prore|ena kosa, koju sam ranije smatrao sedom, imala je sad onu `utu boju koja se vi|a kod stare slonova~e. Kleknuo je i poljubio moje prste i kao da se veoma iznenadio kad sam mu pomogao da ustane i rekao mu da opet sedne za svoj sto.
	"Previ{e ste ljubazni, autar{e", re~e on. Dodao je, upotrebljavaju}i jednu staru izreku: "Va{a milosrdnost prote`e se od sunca do Sunca."
	"Zar nas se ne se}a{?"
	"Da li ste bili zato~eni ovde?" Zurio je u mene kroz ta ~udno uklopljena so~iva koja su za njega bila jedino sredstvo da uop{te i{ta vidi i ja zaklju~ih da se njegov vid, dugo pre mog ro|enja istro{en nad izbledelim mastilom esnafske dokumentacije, svakako jo{ pogor{ao. "Muke ste pretrpeli, vidim. Ali odve} sirove, nadam se, da bi mogle na{ rad biti."
	"Nije ovo nastalo va{im dejstvom", rekoh, doti~u}i o`iljke na svom obrazu. "Ali jedno vreme jesmo bili zato~eni u ublijeti ispod ove kule."
	Uzdahnuo je - plitkim stara~kim dahom - i spustio pogled ka sivilu razasutih papira na svome radnom stolu. Progovorio je, ali ja te re~i nisam uspevao da ~ujem, pa sam ga morao zamoliti da ih ponovi.
	"Nastupilo je", re~e on. "Znao sam da }e do}i, ali sam se nadao da }u tada biti mrtav i zaboravljen. Ho}ete li nas otpustiti, autar{e? Ili nam dati neki drugi zadatak?"
	"Jo{ nismo odlu~ili {ta }emo u~initi sa tobom i sa esnafom kome slu`i{."
	"Uzaludno }e biti. Ako vas vre|am, autar{e, molim da mi oprostite zbog mojih godina... ali, svejedno, ne}e biti koristi. Na kraju }ete uvideti da su vam potrebni ljudi koji }e raditi ovo {to mi radimo. Na{ posao mo`ete nazvati le~enjem, ako `elite. ^esto je tako nazivan. Ili obredom, nazivan je i tako. Ali na}i }ete da se sama stvar, ako je maskiramo, pretvara u ne{to jo{ stra{nije. Ho}ete li stavljati u zatvore one ljude koji ne zaslu`uju smrt? Uvide}ete da je to mo}na vojska u lancima. Otkri}ete da dr`ite i neke zatvorenike ~ije bi bekstvo bilo previ{e {tetno, a i da su vam potrebne sluge koje }e izvr{iti pravdu nad onima koji su izazvali smrt, u najve}im mukama, desetina drugih ljudi. Ko }e drugi to raditi?"
	"Niko ne}e izvr{avati onakvu pravdu kao vi. Ka`e{ da se na{a milost pru`a od sunca do Sunca, a mi se i nadamo da je tako. Svojom milo{}u da}emo brzu smrt ~ak i najopakijima. Ne zato {to imamo ikakvo saose}anje sa njima, nego zato {to je nepodno{ljivo da dobri ljudi provode ceo `ivot zadaju}i bol."
	On di`e glavu, njegova so~iva sevnu{e. Tad sagledah, samo u tom jednom trenutku od tolikih godina tokom kojih sam ga poznavao, kakav je bio kao mladi}. "Moraju to da ~ine dobri ljudi. Lo{e ste savete dobili, autar{e! Nepodno{ljivo je da to rade zli ljudi."
	Osmehnuo sam se. Njegovo lice, onakvo kakvo sam u tom ~asu video, podsetilo me je na ne{to {to sam jo{ pre vi{e meseci bio potisnuo iz svog uma. Na ~injenicu da je ovaj esnaf moja porodica i da je ovo sav dom {to }u ga ikad imati. Ako ovde ne budem mogao da na|em prijatelje, ne}u nigde na svetu nijednog prijatelja na}i. "Neka ostane izme|u nas, majstore", rekoh mu, "ali mi smo zaklju~ili da to ne treba da se radi uop{te."
	Nije odgovorio, a ja po izrazu njegovog lica videh da nije ni ~uo {ta sam rekao. Slu{ao je samo zvuk moga glasa; sumnja i radost treperili su preko njegovog istro{enog, starog lica kao senka i svetlost plamena.
	"Da", rekoh. "Severijan je." Dok se on borio da opet uspostavi kontrolu nad sobom, oti{ao sam do vrata i uzeo svoju jaha~ku torbicu, koju je, po mom nare|enju, bio doneo jedan od oficira. Bio sam je umotao u ostatak mog fuliginskog esnafskog ogrta~a, koji je sad bio izbledeo, tako da se sveo na puko r|astocrno. Ra{irio sam ogrta~ preko radnog stola majstora Palaemona, otvorio torbicu i prosuo njenu sadr`inu. "Ovo je sve {to smo vratili", rekoh.
	Osmehnuo se na isti na~in kao kada je, u u~ionici, uspevao da me uhvati u nekoj maloj pogre{ci. "To i presto? Ho}e{ li mi o tome pri~ati?"
	I pri~ao sam. Potrajalo je dugo, a za{titnici moji kucali su vi{e puta na vrata da se uvere da mi se ni{ta lo{e nije desilo; kona~no naredih da nam donesu jelo. I kad su od fazana ostale samo kosti, kad su kola~i pojedeni, a vino popijeno, na{ razgovor je jo{ trajao. Tad mi je pala na um pomisao koja se okon~ala ovim zapisom o mom `ivotu. Prvobitna mi je namera bila da po~nem od onog dana kad sam oti{ao iz kule i da zavr{im danom mog povratka u nju. Takvo izlaganje bi uistinu obezbedilo onu simetriju koja umetnicima toliko mnogo zna~i, ali ubrzo sam uvideo da niko ne bi mogao razumeti moje pustolovine ako ne bi znao i ne{to o mom detinjstvu. U istom smislu neki delovi moje pri~e ostali bi neceloviti ako je ne bih produ`io ({to predla`em da sad u~inim) i na nekoliko prvih dana posle mog povratka. Mo`da }e ovo {to sam nekako uspeo da napi{em nekome biti Zlatna knjiga. Uistinu, sva moja lutanja mo`da su bila samo posledica ve{tog zahvata kojim su se oni bibliotekari poslu`ili da bi zavrbovali jo{ ~lanstva za svoj esnaf; ali mo`da je ~ak i to vi{e nego {to se mogu nadati.
	
	34. KLJU^ VASELJENE
	Kad je ~uo sve, majstor Palaemon je pri{ao hrpici mojih stvari i uzeo ono {to je od Terminus Esta jedino preostalo: dr{ku sa jabukom i srebrnim ruko{titnikom. "Bila je to dobra palo{ina", re~e on. "Zamalo sam ti smrt tvoju dao; ali bila je dobra palo{ina."
	"Uvek smo je sa ponosom nosili i nikad nismo imali razloga da se na nju po`alimo."
	Uzdahnuo je, a dah kao da mu je zapeo u grlu. "Nema je vi{e. Se~ivo je ma~, a onaj name{taj oko se~iva - nije ma~. Esnaf }e negde sa~uvati ove delove, kao i tvoj ogrta~ i jaha~ku torbicu zato {to je to pripadalo tebi. Kad ti i ja budemo vekovima mrtvi, starci kao ja pokaziva}e te predmete svojim kalfama. @alosno je {to nemamo i se~ivo. Mnogo godina sam koristio taj ma~ pre nego {to si ti do{ao u esnaf i nikad mi ni na pamet nije palo da }e nastradati u borbi protiv nekog |avoljeg oru`ja." Spustio je na sto opalnu jabuku dr{ke i pogledao me namr{teno. "[ta te mu~i? Video sam ljude koji su se, po{to su im o~i iskopane, trgli manje nego ti sad."
	"Postoje mnoge vrste oru`ja koja su, kako ti re~e, |avolja, oru`ja kojima se ~elik ne mo`e odupreti. Videli smo pone{to od takvih oru`ja kad smo bili u Orithiji. Tamo ima na desetine hiljada na{ih vojnika koji zadr`avaju neprijatelja vatrenim kopljima, d`ilitima, ma~evima iskovanim r|avije nego {to je to Terminus Est bio. Njihovi dosada{nji uspesi zasnivaju se na tome {to Ascijanci nemaju mnogo tih energetskih oru`ja, a nemaju ih mnogo zato {to nemaju energetske izvore potrebne za njihovu proizvodnju. [ta }e se desiti ako Urtu bude dato Novo Sunce? Ne}e li Ascijanci tada biti u stanju da iskoriste njegovu energiju bolje nego mi?"
	"To bi moglo biti", potvrdi majstor Palaemon.
	"Razmi{ljali smo zajedno sa ranijim autarsima - na{om esnafskom bra}om, ako }emo se tako izraziti, u novom esnafu. Majstor Malrubius je rekao da se, u modernim vremenima, samo na{ prethodnik odva`io da krene na test. Kad dodirnemo umove drugih, ~esto nalazimo da su odbili test zato {to su smatrali da bi na{i neprijatelji, koji su zadr`ali toliko ve}i deo drevnih nauka, izvukli ve}u korist. Nije li mogu}e da su oni bili u pravu?"
	Pre nego {to je odgovorio, majstor Palaemon je dugo razmi{ljao. "Ne mogu re}i. Ti misli{ da sam mudar zato {to sam ti nekad dr`ao nastavu, ali ja, za razliku od tebe, nisam bio na severu. Video si vojske Ascijanaca, a ja nikad nijednog Ascijanca ne videh. Laska{ mi kad me pita{ za mi{ljenje. Ipak - ako je suditi po svemu {to si rekao, oni su kruti, uporno se dr`e svojih na~ina. Naga|am da je me|u njima malo onih koji se bave nekim osobitim razmi{ljanjem."
	Slegnuo sam ramenima. "To va`i u svakom agregatu, majstore. Ali kao {to ka`e{, mo`e biti da je me|u njima to u ve}oj meri izra`eno. A ono {to naziva{ njihovom tvrdo}om, u`asno je - to je mrtvilo neverovatnih razmera. Svaki Ascijanac vi|en pojedina~no izgleda kao mu{karac ili `ena, ali kad su zajedno, oni su kao ma{ina od drveta i kamena."
	Majstor Palaemon je ustao, pri{ao brodskom prozor~i}u i pogledao napolje, ka mno{tvu kula. "Suvi{e smo kruti mi ovde", re~e. "Suvi{e smo kruti u na{em esnafu i u Citadeli. Mnogo mi kazuje to {to si ih ti, koji si ovde odgajen, tako sagledao; mora biti da su zaista nesavitljivi. Mislim da je mogu}e da }e uprkos ascijanskoj nauci, koja mo`e biti manje delotvorna nego {to to ti pretpostavlja{, narod Komonvelta uspe{nije okrenuti nove okolnosti u svoju korist."
	"Mi nismo ni savitljivi, ni nesavitljivi", rekoh. "Osim {to imamo neobi~no dobro pam}enje, mi smo obi~an ~ovek."
	"Ne, ne!" Majstor Palaemon udari po stolu, a le}e opet sevnu{e. "Ti si izuzetan ~ovek u jednom obi~nom vremenu. Kad si bio mali {egrt, istukao sam te jednom ili dvaput - toga se ti sigurno se}a{, znam. Ali ~ak i kad sam te tukao, znao sam da }e{ postati izuzetna li~nost, najve}i majstor koga }e na{ esnaf ikada imati. A majstor }e{ biti. ^ak i ako uni{ti{ na{ esnaf, izabra}emo te!"
	"Ve} smo ti rekli da nameravamo esnaf da reformi{emo, a ne da ga uni{timo. ^ak nismo ni sigurni da smo merodavni da to uradimo. Ti nas po{tuje{ zato {to smo zauzeli najvi{e mesto. Ali mi smo na njega dospeli slu~ajno i toga smo svesni. I na{ prethodnik je na njega do{ao slu~ajno, a umovi koje nam je on doneo i koje ~ak i sad doti~emo vrlo slabo, nisu, osim nekoliko izuzetaka, umovi genija. Uglavnom su to obi~ni ljudi, mornari i zanatlije, seljanke i bludnice. Ve}ina ostalih su usijane glave i drugorazredni u~enjaci, od one vrste kojoj se Tekla smejala."
	"Nisi se ti samo uselio u najvi{e mesto", re~e majstor Palaemon. "Ti si postao to mesto. Ti si dr`ava."
	"To nismo. Dr`ava su svi ostali - ti, kastelan, oni oficiri napolju. Mi smo narod, Komonvelt." Dok ovo nisam izgovorio, ni ja nisam znao da je tako.
	Podigao sam sme|u knji`icu. "Ovo }emo zadr`ati. Bila je to, kao i tvoj ma~, jedna od dobrih stvari. Pisanje knjiga bi}e opet podstaknuto. U ovoj ode`di nema d`epova; ali mo`da }e pomo}i ako bude vi|eno da nosimo knjigu kad budemo izlazili odavde."
	"Gde }e{ je nositi?" Majstor Palaemon nagnu glavu na jednu stranu kao kakav stari gavran.
	"U Ku}u Apsoluta. Bili smo van dodira, ili je stari autarh bio van dodira, ako `eli{ tako da postavi{ stvar, ve} vi{e od mesec dana. Moramo videti {ta se de{ava na frontu, mo`da i poslati poja~anja." Pomislih na Lomera i Nikaretu i na druge zato~enike u predsoblju. "Imamo i druge zadatke tamo", rekoh.
	Majstor Palaemon se gladio po vilici. "Pre nego {to po|e{, Severijane - autar{e - da li bi `eleo da obi|e{ }elije u ime starih vremena? Ne verujem da je tim drugarima napolju poznato postojanje onih vrata koja vode ka zapadnom stepeni{tu."
	To je najmanje upotrebljavano stepeni{te u Matahinskoj kuli, mo`da i najstarije. Svakako je od svih stepeni{ta najmanje menjano u odnosu na svoje prvobitno stanje. Stepenici su uzani i strmi, navijeni oko jednog sredi{njeg stuba koji je crn od r|e. Vrata dvorane u kojoj sam ja, kao Tekla, svojevremeno bio podvrgnut napravi zvanoj "revolucionarka" stajala su poluotvorena, pa sam, iako nismo ulazili, video prastare mehanizme unutra: u`asavaju}e, ali meni ipak manje stra{ne od blistavih, ali daleko starijih stvari u Boldandersovom dvorcu.
	Ula`enje u ublijetu zna~ilo je povratak ne~emu za {ta sam ja, od vremena kad sam krenuo za Traks, mislio da je nestalo zauvek. Ipak, metalni hodnici sa dugim redovima vratiju bili su neizmenjeni, a kad sam po~eo zavirivati kroz prozor~i}e na njima, video sam poznata lica, lica onih istih mu{karaca i `ena koje sam hranio i ~uvao kao kalfa.
	"Bled si, autar{e", re~e majstor Palaemon. "Ose}am da ti drhti ruka." (Ja sam ga malo pridr`avao u hodu, dr`e}i ga jednom rukom za mi{icu.)
	"Zna{ da na{a se}anja nikad ne blede", rekoh. "Za nas {atlena Tekla jo{ i sad sedi u jednoj od tih }elija, a kalfa Severijan u drugoj."
	"Zaboravih. Da, to mora biti stra{no za vas. Mislio sam da te odvedem do {atlenine stare }elije, ali ti bi mo`da radije da je ne vidi{."
	Zahtevao sam da i do te }elije odemo; ali kad smo stigli, unutra je bio novi klijent, a vrata su bila zaklju~ana. Rekoh majstoru Palaemonu da pozove brata na du`nosti da nas pusti unutra; potom sam jedan trenutak stajao i gledao taj tesni krevet i taj maju{ni sto. Najzad primetih klijenta, koji je sedeo na jedinoj stolici, o~iju silno ra{irenih; na njegovom licu bio je neopisiv izraz, sa~injen od me{avine nade i upitanosti. Zapitah ga da li me zna.
	"Ne, uzvi{eni."
	"Mi nismo nikakav uzvi{eni. Mi smo tvoj autarh. Zbog ~ega si ovde?"
	Ustao je, onda pao na kolena. "Nevin sam! Verujte mi!"
	"Neka bude tako", rekoh. "Verujemo ti. Ali `elimo da nam ka`e{ za {ta si optu`en i kako se dogodilo da te osude."
	On po~e, ci~avim glasom, da lije jednu od najzamr{enijih i najsmu{enijih pri~a od svih koje sam ikad ~uo. Njegova snaha je sa svojom majkom namestila zaveru protiv njega. Rekle su da je tukao svoju `enu, da je zanemarivao svoju bolesnu `enu, da je ukrao od nje izvesne sume novca koje je njoj poverio njen otac, a u koje svrhe - to su njih dve razli~ito kazale. Obja{njavaju}i sve ovo (i jo{ mnogo {to{ta), hvalio se koliko je pametno razotkrio podvale, trikove i la`i drugih osoba koje su ga poslale u ublijetu. Rekao je da to pomenuto zlato nikad nije postojalo, ali i da je njegova ta{ta iskoristila deo tog zlata da podmiti sudiju. Kazao je da nije ni znao da mu je `ena bolesna i da joj je doveo najboljeg lekara koga je, s obzirom na svoje imovno stanje, mogao dobaviti.
	Kad sam ostavio tog klijenta, oti{ao sam u susednu }eliju i saslu{ao tamo{nju klijentkinju; zatim sam po{ao u slede}u }eliju, pa u slede}u, ukupno u ~etrnaest. Jedanaest klijenata je poku{avalo da me ubedi u svoju nevinost, pri ~emu su neki to radili bolje od onog prvog, a neki ~ak i gore; ali nisam na{ao nijednog ~ija bi me ube|ivanja uverila. Troje priznado{e da jesu krivi (mada se jedan zakleo, rekao bih iskreno, da, iako jeste po~inio ve}inu zlo~ina za koje je optu`en, tako|e jeste optu`en i za nekoliko drugih zlo~ina koje nije po~inio). Dvoje od to troje obe}a{e iskreno da ne}e u~initi vi{e ni{ta {to bi ih u ublijetu vratilo ako ih samo pustim na slobodu - i ja ih pustih. Tre}e od to troje bila je jedna `ena koja je krala decu i prisiljavala ih da slu`e kao name{taj u jednoj sobi koju je samo za to izdvojila - u jednom slu~aju je i zakucala {ake neke devoj~ice za donju stranu jedne male stone plo~e, tako da je devoj~ica postala uspravni nose}i deo stola - i koja mi je rekla, iskreno{}u po svemu sude}i jednakom, da je sigurna da bi se vratila svojoj, kako re~e, maloj zabavi, jer je to jedino delovanje koje nju stvarno zanima. Nije zatra`ila da bude pu{tena na slobodu, nego samo da njena kazna bude preobra}ena u obi~nu robiju. Bio sam siguran da je luda; ali ni{ta u njenom govoru, niti u njenim bistrim plavim o~ima nije ukazivalo na ludilo; {tavi{e, ona re~e da je pre su|enja upu}ena na pregled i da je utvr|eno da je mentalno normalna. Dotakao sam njeno ~elo Novom Kand`om, koja, me|utim, ostade jednako nepromenjena kao {to je stara Kand`a bila kad sam je poku{ao upotrebiti da pomognem Jolenti i Boldandersu.
	Ne mogu se oteti mislima da sila, oli~enana u obe Kand`e, poti~e od mene i da je to razlog {to njihovo zra~enje, za koje drugi ka`u da je toplo, meni izgleda hladno. Ova misao je psiholo{ki ekvivalent one bolne praznine u nebu, za koju sam se, dok sam spavao u gorama, pla{io da }u u nju pasti. Tu misao odbacujem i pla{im je se zato {to tako grozni~avo `elim da bude istinita; kad bi u njoj postojao makar i najmanji odjek istine, ja bih ga, ~ini mi se, otkrio u sebi. Ali ne prime}ujem ga.
	Postoji, osim tog nedostatka unutra{njeg ose}anja, jo{ nekoliko dubokih razloga zbog kojih u tu misao ne bi trebalo poverovati; najva`niji i najubedljiviji od tih razloga, reklo bi se i nezaobilazan, sastoji se u tome {to je Kand`a, van svake sumnje, vratila Dorkas u `ivot posle mnogo decenija smrti - pre nego {to sam ja uop{te znao da Kand`u nosim.
	^ini se da je ovaj dokaz presudan; ali, opet, i nisam ba{ siguran da je tako. Jesam li ipak znao? [ta zapravo zna~i znati? Pretpostavljao sam da sam bio u nesvesti kad je Agija kri{om ubacila Kand`u u moju jaha~ku torbicu; ali mogu}e je da sam tada bio samo o{amu}en, a i da nije tako, mnogi su odavno verovali da onesve{}ene osobe ostaju svesne svoje okoline i reaguju, u sebi, na govor i muziku. Kako druga~ije objasniti snove prouzrokovane spolja{njim zvucima? Pa, najzad, koliki deo mozga ostaje u nesvesti? Ne ceo mozak, jer onda srce ne bi kucalo, plu}a vi{e ne bi disala. Se}anje je velikim delom hemijsko. Sve {to ja, zapravo, imam od Tekle i biv{eg autarha jeste u osnovi hemijske prirode - lekarije su samo pomogle da vi{eslojna jedinjenja misli u|u u moj mozak kao podaci. Zar ne postoji mogu}nost da izvesni podaci budu hemijski utisnuti u na{ mozak ~ak i tokom onih razdoblja kad je privremeno prestalo elektri~no dejstvo, od koga na{a svesna misao zavisi?
	Osim toga, ako je izvor tih energija u meni, za{to bi se neophodan uslov njihovog dejstvovanja sastojao u tome da ja budem svestan prisustva Kand`e, ili, jednako, za{to bi moja svest bila bitna ako bi energije poticale iz Kand`e same? S jednakim u~inkom bi mogao biti i jak uticaj neke druge vrste, a upravo takav je mogao nastati zbog onog na{eg vrtoglavog prodora u sveti prostor pelerinki i zbog ~injenice da smo Agija i ja izi{li nepovre|eni iz te nesre}e u kojoj su `ivotinje nastradale. Iz te katedrale oti{li smo u Botani~ku ba{tu i ja sam tamo, pre na{eg ulaska u Vrt beskrajnog sna, video `bun prekriven Kand`ama. U to vreme sam verovao da je Kand`a dragi kamen, ali zar ne postoji mogu}nost da je to trnje ipak nagove{tavalo Kand`u? Na{i umovi ~esto izvode takve trikove zasnovane na igrama re~i. U onoj `utoj kolibi nai{li smo na tri osobe koje su verovale da smo natprirodna bi}a.
	Ako pretpostavimo da je ta natprirodna mo} moja (mada je jasno da nije moja), postavlja se pitanje kako sam je stekao. Izna{ao sam dva obja{njenja, oba jednako neuverljiva. Jednom smo Dorkas i ja razgovarali o simboli~kom smislu stvari iz stvarnog sveta, koje, po u~enjima nekih filozofa, zastupaju izvesne stvari vi{eg reda, a istovremeno su na ni`em nivou same simbolizovane. Uzmimo jedan nemogu}e jednostavni primer i pretpostavimo da na nekom potkrovlju umetnik crta breskvu. Ako postavimo tog siroma{nog umetnika na mesto Inkreatora, mo`emo re}i da njegova slika simbolizuje breskvu, pa time i plodove zemlje, dok blistava krivina same breskve simbolizuje zrelu `ensku lepotu. Kad bi u potkrovlje kod tog umetnika u{etala jedna takva `ena (doga|aj slabo verovatan, ali moramo ga prihvatiti zarad daljeg razvoja teze), ona bi nesumnjivo ostala li{ena saznanja da su puno}a njenih kukova i tvrdo}a njenog srca na{le sebi odjeke u jednoj ko{ari na stolu pokraj prozora, iako umetnik, mo`da, ne bi mogao da misli ni na {ta drugo.
	Ali ako Inkreator jeste stvarno na mestu tog umetnika, zar nije mogu}e da takve povezanosti (mada mnoge od njih sigurno ostaju zauvek nesaznatljive ljudskim bi}ima) imaju duboko dejstvo na sastav sveta, ba{ kao {to umetnikova opsednutost mo`e dati boju njegovoj slici? Ako sam ja onaj koji treba da obnovi mladost Sunca pomo}u "belog vodoskoka" o kome su mi pri~ali, zar nije mogu}e da su meni dodeljeni, gotovo nesvesno (ako se taj izraz mo`e upotrebiti) i osobenosti `ivota i svetlosti, osobenosti koje }e pripadati obnovljenom Suncu?
	Ono drugo obja{njenje koje sam pomenuo te{ko da je i{ta vi{e od praznog umovanja. Ali ako je ta~na tvrdnja majstora Malrubiusa da }e mi oni koji sude me|u zvezdama oduzeti mu{kost ako padnem na njihovom ispitu, nije li tako|e mogu}e da }e mi oni i dati neki dar jednako vredan ako ja, kao valjan predstavnik ljudskog roda, postupim u skladu sa njihovim `eljama? Meni izgleda da pravednost zahteva da bude tako. A u tom slu~aju nije li mogu}e da njihov dar nadilazi vremenska ograni~enja, kao {to ih nadilaze i oni sami? Oni hieroduli koje sretoh u Boldandersovom dvoru rekli su da su za mene zainteresovani zato {to }u sti}i na tron - a da li bi njihova zainteresovanost bila tako velika da sam samo zara}eni vladar jednog dela ovog kontinenta i ni{ta vi{e; samo jedan od mnogih zara}enih vladara u dugoj istoriji Urta?
	Mislim da je, kad se sve razmotri, prvo obja{njenje verovatnije; ali ni drugo nije sasvim neverovatno. Oba bi nagove{tavala da }e poslanstvo, na koje sad treba da krenem, uspeti. Krenu}u obodrena srca.
	Ipak, postoji i tre}e obja{njenje. Nijedno bi}e koje je ljudsko, ili pribli`no ljudsko, ne mo`e pojmiti umove kao {to su Abajin, Erebusov i umovi ostalih takvih. Njihova mo} je iznad granica shvatljivog i ja sad znam da bi nas oni mogli smrviti za jedan dan kad ne bi postojala ~injenica da u njihovom ra~unanju samo porobljavanje predstavlja pobedu, a uni{tavanje ne. Ona velika undina koju sam video bila je njihovo bi}e, bila im je ne{to ni`e od roba: igra~ka. Mogu}e je da mo} Kand`e, Kand`e skinute sa biljke koja raste tako blizu mora, dolazi, u krajnjoj liniji, od njih. Moja sudbina bila je poznata njima isto tako dobro kao i Osipagou, Barbatusu i Famulimi, {tavi{e oni su me, kad sam bio de~ak, spasili da bih je mogao ispuniti. Posle mog odlaska iz Citadele opet su me na{li, a posle toga je Kand`a menjala moju putanju. Mo`da se nadaju da }e sjajno pobediti tako {to }e jednog mu~itelja uzdi}i do autarhije, ili na onaj polo`aj vi{i od autar{kog.
	Mislim da je sada vreme da zabele`im ono {to mi je objasnio majstor Malrubius. Ne mogu sa sigurno{}u tvrditi da je to istina, ali verujem da jeste. Ne znam ni{ta vi{e od onoga {to }u ovde napisati.
	Kao {to cvet procveta, baci seme, umre i iz semena se opet di`e ka novom cvetanju, tako se i Vaseljena nama poznata rasta~e do ni{tavila u beskona~nosti prostora, zatim prikuplja svoje delove (koji se zbog zakrivljenosti tog prostora opet susretnu tamo gde su po~eli), a onda iz tog semena opet cveta. Svaki takav ciklus cvetanja i raspadanja ozna~ava jednu bo`ansku godinu.
	Kao {to je dolaze}i cvet sli~an svome prethodniku, tako je i dolaze}a Vaseljena obnova one iz ~ijih ru{evina poni~e; ponavljanje je to u kome se i finije crte, a ne samo grublje, nanova javljaju. Svetovi koji se uzdignu bivaju ne mnogo razli~iti od onih koji su propali, pa zato bivaju i naseljeni sli~nim rasama, mada se u svemu dogodi i neki maju{ni korak napred, ba{ kao {to se cvet, iz leta u leto, razvija.
	Tokom jedne, izvesne bo`anske godine (a to je razdoblje zaista nepojmljivo za nas, mada je to bio samo jedan u beskona~nom nizu vaseljenskih ciklusa) rodila se jedna rasa koja je bila na{oj toliko sli~na, da majstor Malrubius nije oklevao da je nazove ljudskom. Ona se pro{irila kroz galaksije tog ciklusa ba{ kao {to smo se mi, ako je ta~no ono {to se pri~a, {irili u davnoj pro{losti, kad je Urt neko vreme bio sredi{te, ili bar dom i simbol jednog carstva.
	Ti ljudi su na ostalim svetovima nailazili na mnogo drugih bi}a obdarenih do nekog stupnja umno{}u, ili bar mogu}no{}u mi{ljenja, pa su od tih bi}a - `ele}i da imaju drugove u usamljenosti izme|u galaksija i saveznike me|u nesaglednim mno{tvom planeta u tim galaksijama - oblikovali bi}a sli~na sebi.
	To nije postignuto ni brzo ni lako. Nebrojene milijarde su patile i umirale pod njihovim rukovo|enjem, ostavljaju}i neizbrisive uspomene na bol i krv. Kad je njihova Vaseljena ostarila i kad su daljine od jedne galaksije do druge postale tako velike da one najbli`e nisu mogle biti sagledane ni kao slabe zvezde, tako da su brodovi morali biti navo|eni samo pomo}u drevnih zabele`aka, cilj je postignut. Upotpunjeno delo bilo je ve}e nego {to su to mogli i pomisliti oni koji su ga zapo~eli. Nije stvorena samo nova rasa nalik na ljudsku nego rasa nalik na ono {to je ljudski rod nekada `eleo da bude: rasa ujedinjena, saose}ajna, pravedna.
	Nije mi re~eno {ta se najzad desilo sa ljudskim rodom iz tog ciklusa. Mo`da se odr`avao sve do implozije Vaseljene, a onda je, mo`da, u njoj uni{ten. Mo`da se razvio onostran na{e sposobnosti raspoznavanja. Ali ona bi}a koja su ljudi svojim oblikovanjem pretvorili u ono {to su sami `eleli da budu uspela su da pobegnu tako {to su otvorila sebi prolaz u Jesod, Vaseljenu od na{e vi{u, gde su napravila svetove podesne da na njima `ivi ono {to su postali.
	Sa te svoje pogodne osmatra~ke ta~ke ta bi}a gledaju i napred i nazad; tako gledaju}i, otkri{e i nas. Mo`da smo mi samo jedna rasa sli~na onoj koja je njima oblik dala. Mo`da smo ba{ mi ti koji su ih oblikovali - ili su to izveli na{i sinovi ili na{i o~evi. Malrubius je rekao da to ne zna i ja sam uveren da je to iskreno kazao. Kako god bilo, sada ta bi}a oblikuju nas, kao {to su nekada sama oblikovana bila; ovo je njihovo uzvra}anje dobrim za dobro, ali i njihova osveta.
	Hierodule su tako|e na{li i oblikovali ih br`e da bi im bili sluge u ovoj Vaseljeni. Po poukama tih bi}a, hieroduli grade brodove poput onog koji me je preneo iz d`ungle do mora da bi akvastori kao {to su Malrubius i Triskele mogli, tako|e, tim bi}ima slu`iti. Pomo}u tih ma{ica oni nas dr`e u plamenu kova~nice.
	^eki} kojim izmahuju jeste njihova sposobnost da svoje sluge povuku nazad, niz hodnike vremena, ili da ih hitnu napred u budu}nost. (Ova mo} je su{tinski ista kao ona koja im je omogu}ila da izbegnu smrt svoje Vaseljene - jer u}i u hodnike vremena, zna~i izi}i iz ove Vaseljene.) Nakovanj im je, bar na Urtu, ono {to `ivotu treba: u ovoj eri na{a potreba da se borimo sa jednim sve neprijateljskijim svetom, koriste}i zalihe iscrpljenih kontinenata. Po{to su ova sredstva jednako surova kao ona sredstva kojima su ta bi}a oblikovana, ostvaruje se o~uvanje ukupne koli~ine pravde; a kad se bude pojavilo Novo Sunce, bi}e to signal da su bar najranije operacije tog oblikovanja okon~ane.
	
	35. PISMO OCA INIREA
	Prostorije meni dodeljene za stanovanje bile su u najstarijem delu Citadele. Te sobe bile su tako dugo prazne, da su stari kastelan i poslu`itelj zadu`en da ih odr`ava pretpostavljali da su klju~evi izgubljeni; zato su ponudili, uz mnogo izvinjavanja i zastajkivanja, da obiju brave da bih mogao u}i. Nisam sebi dozvolio luksuz da posmatram njihova lica, ali sam ~uo kako su {umno udahnuli vazduh kad sam izgovorio jednostavne komandne re~i koje slu`e za nadzor nad tim vratima.
	Bilo je iznena|uju}e i zadivljuju}e, te ve~eri, videti koliko se od na{e mode razlikovala moda onog razdoblja u kome su te odaje dobile svoj name{taj. Tad se sedelo bez stolica u na{em smislu re~i - ljudi su sedeli isklju~ivo na vi{eslojnim jastucima; a stolovi nisu imali ladice niti onu simetriju koju mi smatramo bitnom. Bilo je, opet ocenjuju}i prema na{im merilima, previ{e tkanina, a premalo drveta, {tavljene ko`e, kamena i kosti; meni se ~inilo da je takav stil istovremeno i razvratni~ki i neudoban.
	Ipak, bilo je nemogu}e da uzmem neki drugi stan, a ne taj koji je od davnina bio izdvojen za autarhov boravak; i, isto tako, nemogu}e da naredim preure|enja tako velika da bi time bio nagove{ten potcenjiva~ki stav prema mojim prethodnicima. Postojala je jo{ jedna okolnost. Iako je taj name{taj bio podobniji duhu nego telu, kakvo je u`ivanje bilo kad sam otkrio blaga koja su ti isti prethodnici ostavili za sobom: spise u kojima se govorilo o temama sada sasvim zaboravljenim i ne uvek takvim da bi bilo mogu}e prepoznati ih; mehani~ke naprave, genijalne i zagonetne; jedan mikrokosmos koji se pod uticajem topline mojih dlanova pokrenuo, o`iveo, i ~iji savesni stanovnici kao da su rasli i postajali sve ljudskiji dok sam ih gledao; jednu laboratoriju u kojoj se na{la i legendarna "klupa od smaragda" i mno{tvo drugih stvari, od kojih je najzanimljiviji bio mandragor o~uvan u alkoholu.
	Staklena tikva u kojoj je taj homunkulus plutao bila je nekih sedam pedalja visoka, a upola toliko {iroka; sam ~ove~uljak nije bio vi{i od dva pedlja. O~i koje je homunkulus okrenuo ka meni kad sam kucnuo po staklu izgledale su kao dva zrna prevu~ena oblacima; bile su to o~i koje su izgledale vi{e slepe nego o~i majstora Palaemona. Nisam ~uo nikakav zvuk kad su se ~ove~uljkove usne po~ele sitnim trzajima pomicati, ali sam odmah znao koje re~i on oblikuje - istovremeno sam, na neki neobja{njiv na~in, predosetio da je ta bleda te~nost u koju je mandragor uronjen sada moj urin, u ~ijoj boji postoji i primesa krvi.
	"Za{to me pozva, autar{e, iz dubokog razmi{ljanja o tvome svetu?"
	Zapitah: "Da li je stvarno moj? Sad znam da na njemu postoji sedam kontinenata i da samo jedan deo jednog kontinenta poslu{no odgovara na one grupe re~i koje su postale svetinja."
	"Naslednik si ti", re~e to bi}e pobelelo od starosti i obrte se - ne znadoh da li slu~ajno ili namerno - na takav na~in da vi{e nije bilo licem okrenuto ka meni.
	Opet sam kucnuo po tikvi. "A ko si ti?"
	"Bi}e bez roditelja, ~iji `ivot prolazi uronjen u krv."
	"Pa, takav sam i ja bio! Onda bi trebalo da budemo prijatelji, ti i ja, kao {to obi~no i jesu oni koji su sli~nog porekla."
	"[alom se {ali{."
	"Uop{te ne. Stvarno saose}am sa tobom i mislim da smo sli~niji nego {to veruje{."
	Malena prilika se opet po~e okretati i najzad se zagleda svojim li{cem u moje lice. "Voleo bih da te mogu ozbiljno shvatiti, autar{e."
	"Ozbiljno i mislim. Niko me nikad nije optu`io da sam ~astan ~ovek, lagao sam obilato kad mi je to i{lo na zgodu, ali sad sam sasvim iskren. Ako mogu u~initi i{ta za tebe, ka`i."
	"Razlupaj staklo."
	Oklevao sam. "Zar ne}e{ onda umreti?"
	"Nikad ja nisam `iveo. Presta}u da razmi{ljam. Razlupaj staklo."
	"@ivi{ ti, `ivi{."
	"Niti rastem, niti se kre}em, niti odgovaram na ijedan nadra`aj osim misli, a to se ne ra~una kao delanje. Nisam sposoban da nastavim svoju vrstu, niti ma koju drugu. Lupaj staklo."
	"Ako si zaista ne`ive}i stvor, ja bih radiji bio da na|em neki na~in da te podstaknem da o`ivi{."
	"Eto ti tvoje bratstvo. A kad si ovde robijala, Tekla, i kad ti je onaj mali doneo no`, {to tad nisi `elela vi{e `ivljenja?"
	Krv mi se rasplamsa u obrazima, uzdigoh skiptar, ali ne udarih. "@iv ili ne`iv, ima{ prodornu pamet. Tekla je moj najrazbe{njiviji deo."
	"Da si osim njenog pam}enja nasledio i njene `lezde, ovo bi mi uspelo."
	"I ti to zna{. Kako mo`e{ slep toliko znati?"
	"Postupci grubih umova izazivaju maju{ne vibracije koje dovode do potresanja voda u ovoj boci. ^ujem tvoje misli."
	"Prime}ujem da i ja ~ujem tvoje. Kako to da ~ujem njih, a ne i misli drugih?"
	Sad sam gledao pravo u to u{tinuto malo lice, obasjano poslednjim Sun~evim mlazom koji se probijao kroz pra{ni brodski prozor~i} kule, i nisam bio siguran da se te usne uop{te pomi~u. "^uje{, kao i uvek, sebe. Druge umove ne mo`e{ ~uti zato {to tvoj vri{ti neprestano, kao beba koja pla~e u ko{ari. Aha, vidim da se toga se}a{."
	"Pamtim jedno davno doba kad mi je bilo hladno i kad sam bio gladan. Le`ao sam na le|ima, okru`en sa svih strana zidovima sme|e boje i slu{ao sopstveno vriskanje. Da, mora biti da sam tad bio beba. I to, rekao bih, ne dovoljno stara da po~ne puziti. Veoma si pametan. A {ta mislim sad?"
	"Misli{ da sam ja samo jedno nesvesno oprobavanje tvoje sopstvene sile, kao {to je to Kand`a bila. A to je, jakako, istina. Bio sam izobli~en, umro sam pre ro|enja, sa~uva{e me, evo, sve dosad u beloj rakiji. Razbij staklo."
	"Vi{e mi je volja da ti prvo postavljam pitanja."
	"Brate, pred tvojim vratima je neki starac sa pismom."
	Oslu{nuo sam. Bilo je neobi~no, posle ovog slu{anja samo njegovih re~i u mom umu, ponovo ~uti stvarne zvuke - dozivanje dremljivih gavranova me|u kulama i kucanje na vratima.
	Taj glasnik bio je stari Rudesind, onaj koji me je doveo do sobe-slike u Ku}i Apsoluta. Pokretom sam mu pokazao da u|e ({to je, rekao bih, iznenadilo stra`are), jer sam `eleo da razgovaram s njim i jer sam znao da s njim nema potrebe da se dr`im svog polo`aja.
	"Za sve ove moje godine nikad ovde ne u|oh", re~e on. "Kako Vam mogu pomo}i, autar{e?"
	"Ve} nam je usluga u~injena time {to mo`emo tebe da gledamo. Zna{ ko smo, zar ne? Prepoznao si nas prilikom ranijeg susreta."
	"I kad ne bih znao Va{e lice, autar{e, znao bih Vas nekoliko puta po desetostruko. Ko ste, to mi je ponovljeno mnogo puta. Izgleda da ovde niko ni o ~emu drugom i ne pri~a. Kako ste ovde vaspitani o{trim tesanjem. Kako su vas videli u ovoj i onoj prilici. Kako ste izgledali i {ta ste kome kazali. Nema nijednog kuvara koji Vam nije bar jednom poklonio pa{tetu. Svaki vojnik ponaosob Vam je pri~ao po neku pri~u. Evo ve} neko vreme nisam sreo nijednu `enu koja Vas nije poljubila i jo{ zakrpila rupu na Va{im pantalonama. Imali ste kucova..."
	"A, jesmo", rekoh. "Imali smo."
	"I ma~ora, i pticu, i jednog kotija koji je krao jabuke. Ispentrali ste se na svaki zid ovde. Pa posle sko~ili s njega, ili se konopcem otisnuli s njega, ili se sakrili da bi samo izgledalo kao da ste sko~ili. Vi ste svaki de~ak koji je ikada bio ovde, a ~uo sam da su Vam pripisali i pri~e koje pripadaju ljudima koji su bili ve} matori kad sam ja bio juno{a, a ~uo sam i o stvarima koje sam izveo li~no ja pre sedamdeset leta."
	"Ve} smo uvideli da je lice autarha sakriveno iza maske koju za njega tka narod. [to je, sumnje nema, dobro; ne mo`e{ se suvi{e uzgorditi kad shvati{ koliko zapravo ne li~i{ na ono ~emu se oni klanjaju. Me|utim, `elimo o tebi da ~ujemo. Stari autarh nam je rekao da si u Ku}i Apsoluta bio njegov stra`ar, a sada znamo da si sluga Oca Inirea."
	"Jesam", re~e stari. "Tu ~ast imam, a ovo pismo koje nosim njegovo je." Podi`e jedan mali, ne osobito ~ist koverat.
	"A mi smo gospodar Oca Inirea."
	Dvorjanski se naklonio. "Znam da je tako, autar{e."
	"Onda ti nare|ujemo da sedne{ i da se odmori{. Imamo {to{ta da te pitamo, a ne `elimo da zbog nas stoji ~ovek tvojih godina. Kad smo bili de~ak onaj, o kome, ka`e{, sad svako pri~a, ili bar kad nismo bili mnogo stariji od toga, uputio si nas da po|emo ka zalihama knjiga majstora Ultana. Zbog ~ega si to uradio?"
	"Ne zbog toga {to sam znao i{ta {to drugi nisu. A ni zbog ma kakvog nare|enja moga gospodara, ako na to pomi{ljate. Zar ne}ete pro~itati njegovo pismo?"
	"Ho}emo, za koji trenutak. ^im ~ujemo po{ten i sa`et odgovor."
	Stari je sagao glavu, po~eo potezati svoju prore|enu bradu. Video sam kako se sasu{ena ko`a njegovog lica uzdi`e, stvaraju}i maju{ne kupe {upljih strana, u poku{aju da po|e za tim belim dlakama. "Autar{e, Vi pomi{ljate da sam ja tad pogodio {ta }e biti. Mo`da su neki i pogodili. Moj gospodar mo`da; ne znam." Njegove stara~ki zamu}ene o~i preokrenule su se, ispod ve|a, da me pogledaju, onda opet pale. "Bili ste mladi i izgledali ste kao de~ko koji ima budu}nost, pa sam `eleo da vidite."
	"Da vidimo - {ta?"
	"Star sam. Bio sam star ~ovek tada, star sam i sada. Vi ste, u me|uvremenu, odrasili. Vidim Vam to na licu. Ja jedva da sam postao i{ta stariji, jer za mene tolika koli~ina vremena nije ni{ta. Ako bi neko sabrao samo sve ono vreme koje sam proveo penju}i se i silaze}i mojim lestvama, iza{lo bi jo{ du`e od toga. @eleo sam da vidite da se pre Vas dogodilo mnogo i mnogo toga. Da je bilo na hiljade i hiljade ljudi koji su `iveli i mreli pre nego {to je na Vas iko i pomislio i da su neki od njih bili bolji od Vas. Mislim, autar{e, bolji nego {to ste bili tada. ^ovek bi pomislio da }e svako ko u Citadeli odraste biti ro|en s tim znanjem, ali otkrio sam da nije tako. Po{to su neprestano okru`eni tim ~injenicama, ne vide ih. Ali silazak kod majstoru Ultana navede one pametnije da sagledaju istinu."
	"Advokat si mrtvih."
	Starac klimnu glavom. "To jesam. Ljudi ka`u da postupaju po{teno prema ovom ili onom ~oveku, ali nikad jo{ ne ~uh da je neko govorio da }e prema mrtvima postupati valjano. Mi uzimamo sve {to su oni imali, i to je u redu. I, naj~e{}e, pljujemo na njihova mi{ljenja, {to je, valjda, tako|e u redu. Ali treba ponekad i da se setimo koliki je deo onog {to imamo dobijen od njih. ^ini mi se da, dok sam jo{ ovde, treba da ubacim i koju dobru re~ za njih. A sad, ako ne zamerate, autar{e, samo }u ostaviti pismo ovde, na ovaj sme{an sto..."
	"Rudesinde..."
	"Da, autar{e?"
	"Ide{ li da ~isti{ svoje slike?"
	On jo{ jednom klimnu glavom. "To je jedan od razloga {to mi je veoma stalo da krenem, autar{e. Bio sam u Ku}i Apsoluta sve dok moj gospodar..." na tom mestu on zastade i kao da proguta knedlu, kao {to ljudi ~ine kad pomisle da su suvi{e rekli, "...nije oti{ao na sever. Imam da o~istim jednog Fehina, a u zaostatku sam."
	"Rudesinde, mi ve} znamo odgovor na pitanje koje mislimo da }e{ postaviti. Znamo da je tvoj gospodar ono {to narod zove kakogen i da je on jedan od onih kakogena koji su se, svejedno iz kog razloga, opredelili da stanu na stranu ~ove~anstva i da na Urtu ostanu kao ljudska bi}a. Kumeanka je drugi takav kakogen, mada to, mo`da, nisi znao. ^ak nam je poznato i to da je tvoj gospodar bio sa nama u d`unglama severa, gde se trudio, sve dok nije bilo prekasno, da spase mog prethodnika. @elimo samo kazati slede}e: ako neki mladi ~ovek poslat da obavi neki kurirski zadatak opet nai|e pokraj tebe dok si na svojim lestvama, po{alji ga majstoru Ultanu. To je na{e nare|enje."
	Kad je oti{ao, rascepio sam kovertu. List hartije u njoj nije bio veliki, ali bio je pokriven si}u{nim rukopisom, kao da je ~itav roj tek izleglih, maju{nih paukova utisnut u povr{inu.
	
	Sluga njegov Inire pozdravlja mlado`enju Urtinog, gospodara Nesusa i Ku}e Apsoluta, zapovednika njegove rase, zlato njegovog naroda, vesnika zore, Heliosa, Hiperiona, Suriju, Savitara i autarha!
	Hitam i sti}i }u do tebe kroz dva dana.
	Tek posle jednog dana i vi{e saznao sam {ta se desilo. Veliki deo mojih podataka do{ao je od `ene Agije, koja je, bar po svom pri~anju, neposredno doprinela tvome oslobo|enju. Ispri~ala mi je pone{to i o tvojim ranijim vezama s njom, jer ja imam, kao {to zna{, sredstva za izvla~enje podataka.
	Od nje si verovatno saznao da je egzultant Vodalus poginuo od njene ruke. Njegova ljubavnica, {atlena Tea, u prvi mah je poku{ala da preuzme kontrolu nad onim mirmidonima koji su se u vreme njegove smrti nalazili oko njega; ali ona nikako nije osoba podobna da im bude vo|a, a jo{ manje da uspostavi vlast nad onima na jugu, pa sam zato udesio da na njeno mesto do|e `ena Agija. Na osnovu milosr|a koje si ranije pokazao prema njoj, pouzdajem se da }e ovo nai}i na tvoje odobravanje. Svakako je po`eljno produ`iti postojanje jednog pokreta koji se u pro{losti pokazao tako upotrebljiv, a `ena Agija }e, dokle god ogledala posetioca Hetora ostaju nepolomljena, biti tom pokretu uverljiva vrhovnica.
	Mo`da }e{ smatrati da je brod, koji dozvah radi pomo}i mome gospodaru, onda{njem autarhu, bio neodgovaraju}i - a i ja mislim da je bio takav - ali bolji nisam mogao na}i, a i ovaj sam na jadvite jade izdejstvovao. Ja li~no prinu|en sam da putujem na jug drugim na~inom, daleko sporijim; mogu}e je da }e uskoro do}i vreme kad }e moji ro|aci biti voljni da se stave ne samo na stranu ljudskog roda nego i na na{u stranu - ali oni, zasad, istrajavaju u sagledavanju Urta kao planete manje zna~ajne od niza novonaseljenih svetova i nas kao naroda koji je jednak sa Ascijancima, pa ~ak i Ksantodermima i mnogim drugima.
	Mo`da si ve} dobio vesti i sve`ije i podrobnije od mojih. Za slu~aj da nisi: rat ide i dobro i lo{e. Ni jedan ni drugi krak njihovog obuhvatnog zahvata nije prodro naro~ito duboko; posebno su veliki bili gubici ju`nog kraka, za koji se mo`e kazati da je manje-vi{e uni{ten. Znam da smrt tolikog broja bednih robova Erebusovih tebi ne}e doneti nikakvu radost, ali na{e vojske su, bar, dobile predah.
	On im je veoma potreban. Pojavio se bunt me|u Paralijancima, bunt koji mora biti u korenu satrven. Jer Tarentinci, i tvoji Antrustioni, i gradske legije - tri grupe koje su ponele glavni teret borbe - izgibo{e gotovo isto toliko mnogo kao neprijatelj. Ima me|u njima kohorti koje sad ne bi mogle sastaviti ni stotinu sposobnih vojnika.
	Nije potrebno da ti ka`em da treba da dobavimo ve}e koli~ine lakog naoru`anja i, naro~ito, artiljeriju, te valja, ako je mogu}e, ubediti moje ro|ake da se od tih stvari rastave uz neku cenu koju mi mo`emo platiti. U me|uvremenu, mora se u~initi koliko se najvi{e mo`e radi prikupljanja sve`ih trupa, i to na vreme da regruti pro|u, do prole}a, obuku. U ovom ~asu potrebne su lake jedinice sposobne da idu u ~arka{ke okr{aje, ali da se ne rasturaju; ali ako se Ascijanci probiju u prole}e, treba}e nam stotine hiljada kopljanika i pilana, pa bi moglo biti pametno dovesti bar deo njih pod oru`je odmah sada.
	Ako bude{ imao ma kakve vesti o mogu}im novim Abajinim zadiranjima, bi}e to vesti sve`ije od mojih; ja nikakve nisam dobio jo{ od kad sam po{ao sa na{eg fronta. Mislim da je Hormisdas krenuo na jug, ali }e mo`da Olaguer mo}i da te obavesti.
	
	U `urbi, sa po{tovanjem,
	INIRE
	
	36. O LA@NOM ZLATU I O GORENJU
	Nema jo{ mnogo da se ka`e. Znao sam da }u kroz nekoliko dana morati da krenem iz grada, pa je, zbog toga, bilo neophodno da brzo obavim sve ono {to sam `eleo ovde obaviti. U esnafu nisam imao nijednog prijatelja u koga bih se mogao pouzdati, osim majstora Palaemona, a on nije mogao biti od neke velike koristi u onome {to sam ja planirao. Pozvah i Rohea, znaju}i da on ne}e mo}i dugo da me gleda u lice i obmanjuje. (O~ekivao sam da vidim ~oveka starijeg od sebe, ali taj crvenokosi kalfa, koji je po mome nare|enju do{ao, bio je jedva ne{to vi{e od de~aka; posle njegovog odlaska prou~avao sam svoje lice u ogledalu, {to nikad ranije nisam ~inio.)
	Rekao mi je da su se on i nekoliko drugih mojih prijatelja zalagali da ne budem smaknut, iako je ve}ina esnafa bila opredeljena za to; verovao sam mu. Tako|e je, bez ikakvog ustru~avanja, priznao jednu stvar, naime da je njegov predlog bio da me osakate, pa onda prognaju; ali, re~e, to je predlagao samo zato {to je verovao da nema drugog na~ina da spase moj `ivot. Mislim da je o~ekivao da sad dobije neku kaznu - njegovi obrazi i ~elo, obi~no tako rumeni, sad su bili toliko bledi da su mu se pege ocrtavale jasno kao da su naprskane ta~kice boje. Glas mu je, me|utim, bio pouzdan, a u re~ima nije bilo ni~eg {to bi li~ilo na poku{aj da opravdava sebe bacaju}i krivicu na nekog drugog.
	Istina je bila, dabome, to da ja jesam imao nameru da kaznim i njega i ostatak esnafa. Ne zbog neke zlovolje prema njemu ili njima, nego iz drugog razloga: smatrao sam da }e oni, kad provedu izvesno vreme zaklju~ani ispod kule, postati prijem~iviji za ono na~elo pravednosti o kome je majstor Palaemon svojevremeno govorio i, uz to, da }u tako najbolje obezbediti sprovo|enje moje zapovesti, koju sam odlu~io da dam, a kojom }e mu~enje biti zabranjeno. Nije verovatno da }e se oni koji provedu nekoliko meseci u stravi buniti kad ~uju da je mu~enje ukinuto.
	Me|utim, ni{ta od toga nisam tada rekao Roheu, nego sam samo zatra`io da mi to ve~e donese svu ode}u kalfe i da ujutro Drote, Eata i on budu u pripravnosti da mi u ne~emu pomognu.
	Vratio se sa tom ode}om neposredno posle zvona za pove~erje. Bilo je neopisivo zadovoljstvo svu}i kruti kostim u kome sam bio i nabaciti opet fuligin na sebe. U no}i je njegov tamni zagrljaj najbli`i mogu}i prilaz nevidljivosti meni poznat; kad sam kliznuo, kroz jedan od tajnih izlaza, iz mojih prostorija, krenuo sam od kule do kule kao senka i tako i{ao sve dok nisam stigao do sru{enog dela tvr|avskog zida.
	Taj dan topao beja{e; ali je no} prohladna stigla, a grad mrtvih se ispunio izmaglicom, kao onda kad sam iskora~io iza jednog nadgrobnog spomenika da spasem Vodalusa. Onaj mauzolej u kome sam se kao de~ak igrao stajao je neizmenjen, njegova vrata su bila zaglavnjena u polo`aju tri ~etvrtine zatvorenom.
	Bio sam poneo sve}u i kad sam u{ao unutra, pripalio sam je. Ona pogrebna bronzana maska koju sam svojevremeno odr`avao u poliranom stanju bila je opet zelena; posvud je le`alo li{}e, vazduhom doplovilo, nezga`eno. Jedno drvo bilo je pru`ilo svoju vitu granu kroz re{etkama zapre~eni prozor~i}.
	
	Gde te stavim, le`i tu,
	ne daj da te drugi zna,
	tvoju tajnu ~uvam svu
	samo, samo ja.
	
	Ovde budi, nemoj i}i,
	drugom `elja zalud sva,
	svak te mora zaobi}i
	dok ne do|em ja.
	
	Kamen je bio manji i lak{i nego {to sam ga zapamtio. Nov~i} ispod njega je od vlage potamneo; ali nalazio se jo{ i sad tu i ja sam ga slede}eg trenutka imao u ruci, a onda sam se se}ao kakav sam de~ak bio, kako sam se, potresen, vra}ao sru{enom tvr|avskom zidu, kroz maglu.
	Sada moram zamoliti tebe, koji si otrpeo toliko mojih krivudanja i opaski, da jo{ jednu pretrpi{. Poslednja je.
	Pre nekoliko dana ({to }e re}i dugo posle stvarnog zavr{etka ovih doga|aja koje sam re{io da ovde zabele`im) reko{e mi da je u Ku}u Apsoluta do{ao jedan skitnica koji ka`e da meni duguje novac, ali da ga nikome drugom ne}e dati. Naslu}uju}i da mi predstoji susret sa nekim starim poznanikom, rekoh sobaru da uvede tog ~oveka.
	Bio je to dr Talos. ^inilo se da mu je imovinsko stanje dobro; za tu priliku odenuo je kaput od crvenog somota i ~ekiju od istog materijala. Imao je i sad ono lice punjene lisice, ali se na mahove ~inilo da se u to lice uvuklo i mal~ice `ivota, da neko, ili ne{to, viri kroz te staklene o~i.
	"Pobolj{ao si se", re~e on, uz naklon tako dubok da je ki}anka njegove kape dodirnula pod i po podu se jedan trenutak vukla. Mo`da pamti{ da sam uvek i govorio da }e{ to uspeti. Nemogu}e je osujetiti prodor pameti, ~asti i po{tenja."
	"Obojica znamo da ni{ta nije lak{e osujetiti", rekoh. "Osuje}ivala ih je moj stari esnaf svakodnevno. Ali dobro je videti te opet, iako dolazi{ kao predstavnik svog gazde."
	Jedan trenutak doktor je gledao belo. "A, misli{ na Boldandersa. Ne, on me je, bojim se, otpustio. Posle bitke. Posle njegovog zaronjavanja u jezero."
	"Zna~i, ti veruje{ da je ostao `iv."
	"O, sasvim sam siguran da jeste. Nisi ga ti poznavao onako dobro kao ja, Severijane. Da di{e vodu, to za njega nije bilo ni{ta. Nikakav problem! Imao je ~udesan um. Bio je to vrhunski genije jedinstvene vrste: sve je bilo okrenuto ka unutra. Spajao je objektivnost nau~nika sa samoapsorbovanjem mistika."
	"Time", rekoh, "ho}e{ re}i da je izvodio opite na samome sebi."
	"A, ma ne, ne. On je to preokrenuo! Neki drugi vr{e opite na sebi da bi dokonali nekakvo pravilo koje bi se moglo primeniti na svet. Boldanders je opite izvodio na svetu, da bi prihod, ako to tako grubo mogu re}i, utro{io na sebe. Pri~aju" - tu se on nervozno osvrte da se uveri da ga ne mo`e ~uti niko osim mene - "da sam ja ~udovi{te. I jesam. Ali Boldanders je bio ~udovi{niji. U nekom smislu bio mi je otac, ali on je samog sebe gradio. Zakon je prirode, a i onoga {to je iznad prirode, da svako bi}e mora imati svog stvoritelja. Samo, Boldanders je bio stvoritelj svoj sopstven: iza njega je stajao on sam, on je i odrezao sebe od one veze koja spaja nas ostale sa Inkreatorom. Skrenuh, me|utim, s teme." Doktor je imao kesu za pare, napravljenu od skerletnocrvene {tavljene ko`e, oka~enu o opasa~; sad je odre{io kanape i po~eo po njoj ne{to tra`iti. Za~uh zveckanje metala.
	"Sad nosi{ pare?" rekoh mu. "Uobi~avao si da sve daje{ njemu."
	Njegov glas do|e tako tiho da sam ga jedva ~uo. "Pa zar ne bi, u mom polo`aju, i ti tako ~inio? Sad ostavljam nov~i}e, stubi}e od naslaganih aesa i ori~oka, blizu vode." Nastavi glasnije. "Od toga {tete nema, a podse}a me na velike dane. Ali ja sam ~estit, vidi{! To je on od mene uvek tra`io. Bio je i on po{ten, na svoj na~in. Nego, se}a{ li se onog jutra pre nego {to smo izi{li kroz kapiju? Delio sam prihod od prethodne ve~eri, ali nas je neko prekinuo. Jedan nov~i} je bio preostao i trebalo je da ide tebi. Sa~uvao sam ga i mislio sam da ti ga dam kasnije, ali sam zaboravio, a onda, kad si do{ao u dvorac..." Pogledao me je postrance. "Ali, ka`u, u po{tenoj radnji mora i da se plati, elem, evo ga."
	Taj nov~i} bio je ta~no onakav kao onaj koji sam ispod kamena izvadio.
	"Sad vidi{ za{to ga nisam mogao dati tvom ~oveku - siguran sam da me je smatrao ludim."
	Bacio sam nov~i} uvis tako da se prevrtao kroz vazduh, onda sam ga uhvatio. Povr{ina je davala opip kao da je vrlo tanko namazana nekom masno}om. "Istinu da ka`emo, doktore, mi te ne smatramo ludim."
	"Zato {to je la`njak, u redu. To sam ti jo{ onog jutra rekao. A kako sam mogao da ka`em tvom ~oveku, 'Evo, do{ao sam da platim autarhu', a onda da dam la`nu paricu? Oni se tebe silno pla{e, a meni bi utrobu izvadili tragaju}i za pravim nov~i}em! Je li istina da ima{ neki eksploziv koji deluje danima, tako da od tvoje bombe ~ovek mo`e da se razleti u komade, ali polako?"
	Gledao sam dva nov~i}a. Imali su isti mesingani sjaj i ~inilo se da su iskovani pod istim kalupom.
	Ali taj mali razgovor, kao {to rekoh, odigrao se dugo posle zavr{etka onoga o ~emu, zapravo, pri~am. Vratio sam se u moje odaje u Admiralskoj kuli istim putem kojim sam iz nje i oti{ao, a kad sam opet bio unutra, svukao sam svoj ogrta~ iz koga je kapala voda i oka~io ga da se su{i. Majstor Gerlous je imao obi~aj da ka`e da je neno{enje ko{ulje najte`a stvar koju ~lan na{eg esnafa mora trpeti. Iako je on to govorio s podsmehom, bilo je u tim re~ima i neke istine. Posle nekoliko dana provedenih u gu{e}im autar{kim odorama toliko sam omek{ao - ja koji sam sa golim prsima pre{ao preko planina - da me je zbog jedne maglovite jesenje no}i uhvatilo drhtanje.
	U svim sobama postojali su kamini i u svakom se nalazila gomila drveta toliko starog da sam podozrevao da bi se svaka cepanica raspala u prah kad bih njome tresnuo po gvozdenoj ogradi lo`i{ta. Do tada ni u jednom od tih kamina nisam zapalio vatru; sad odlu~ih da jednu nalo`im, pa da se ogrejem i da ode}u koju mi je Rohe doneo prebacim preko naslona jedne stolice i primaknem da se su{i. Me|utim, kad potra`ih svoju kutijicu za ukresivanje vatre, videh da sam je, u svome uzbu|enju, ostavio u mauzoleju, zajedno sa sve}om. Pomi{ljaju}i nejasno da je autarh koji je ovde stanovao pre mene (vladar daleko izvan doma{aja mog se}anja) morao imati pri ruci nekakvo sredstvo za paljenje vatri u tim brojnim lo`i{tima koja su ga okru`ivala, po~eh da pretra`ujem ladice u ormanima.
	One su bile prete`no ispunjene onim hartijama koje su me ranije toliko zapanjivale; ali sad nisam zastajkivao da ih ~itam, kao prilikom mog prvobitnog pretra`ivanja tih soba, nego sam ih samo dizao iz svake ladice da vidim nema li tu negde, ispod, kakvog kresiva, upalja~a, ili {prica sa amadu-samokresivom.
	Ni{ta od takvih stvari ne na|oh; ali zato otkrih u najve}oj ladici najve}eg ormana, sakriven ispod jedne filigranom ukra{ene kutije-pernice za pisaljke, mali pi{tolj.
	Vi|ao sam takva oru`ja i ranije - prvi put kad mi je Vodalus dao taj la`ni nov~i} koji sam upravo sad iz mauzoleja doneo. Ali nikad nisam takvo oru`je dr`ao u ruci, a sad otkrih da se to iskustvo veoma razlikuje od pukog gledanja pi{tolja u tu|im rukama. Jednom prilikom, kad smo Dorkas i ja jahali na sever ka Traksu, pridru`ili smo se nekom karavanu petljaro{a i sitnih putuju}ih trgovaca. Jo{ smo imali glavninu onog novca {to ga, kao moj deo prihoda, dobismo od doktora Talosa prilikom susreta u {umi severno od Ku}e Apsoluta; ali nismo bili sigurni koliko daleko nas taj novac mo`e nositi, niti koliko je jo{ dug put pred nama, pa sam ja, zato, kao i svi ostali, radio ono {to mi je zanat, raspitivao sam se u svakom gradi}u da li postoji neki zlotvor koga treba ubogaljiti ili mu odrubiti glavu. Skitnice su smatrale da smo od njihove sorte, ali su neki dr`ali da smo ne{to vi{eg dru{tvenog statusa, zato {to sam ja radio samo za vlasti, dok su drugi glumili da nas preziru kao oru|e tiranije.
	Jedne ve~eri neki o{tra~, ~ovek koji je prema nama ispoljio ne{to prijateljskiji stav nego ve}ina drugih i koji nam je u~inio nekoliko sitnih usluga, ponudi se da mi nao{tri Terminus Est. Rekoh mu da ja tu palo{inu odr`avam u stanju sasvim dovoljne o{trine za njen posao i predlo`ih mu da oproba o{tricu prstom. Po{to se mal~ice posekao (kao {to sam i znao da }e se desiti), stekao je veliku naklonost ka tom ma~u; divio se ne samo se~ivu nego i mekanoj kaniji, izrezbarenom ruko{titniku i tako dalje. Kad sam odgovorio na bezbrojna pitanja njegova o tome kako je Terminus Est napravljen, kakvu je istoriju imao i kako se koristi, zapitao je da li bih mu dozvolio da uzme ma~ u ruke. Upozorio sam ga na te`inu se~iva i na opasnost da tom finom o{tricom udari neki predmet koji bi mogao dovesti do njenog o{te}enja, a onda sam mu predao ma~. Osmehnuo se i uhvatio dr{ku ~vrsto, kako sam mu i objasnio; ali ~im je po~eo da uzdi`e to duga~ko, sjajno oru|e smrti, prebledeo je, a ruke su mu se po~ele tresti toliko da sam mu oteo ma~ iz ruku da ga ne ispusti. Posle nije hteo vi{e ni{ta da ka`e o tome osim re~enice O{trio sam ja vojni~ke ma~eve ~esto, koju je ponovio vi{e puta.
	Sad sam doznao kako se on tada ose}ao. Ostavio sam pi{tolj na sto tako hitro, da mi je maltene ispao iz ruke, a onda sam po~eo da hodam ukrug oko njega kao da je zmija koja se sklup~ala i pripremila da sko~i.
	Pi{tolj je bio kra}i od moje {ake i napravljen tako lepo da bi mogao pro}i i kao komad nakita; ali svakom svojom linijom govorio je o svome poreklu onostran bli`ih zvezda. Njegovo srebro nije bilo po`utelo od vremena, nego je izgledalo kao da je ovog trena odmaknuto od to~ka sa tkaninom za poliranje. Bio je prekriven obrascima koji su mo`da bili ukrasne {are, a mo`da tekst - nisam bio siguran da li je u pitanju jedno ili drugo; ti obrasci su, za o~i poput mojih, o~i sviknute na gledanje grupa pravih i krivih linija, izgledali pre kao neki slo`eni ili treperavi odsjaji, ali odsjaji ne~eg {to se ne nalazi tu. U dr{ku su bili ugra|eni neki crni dragulji ~iji naziv nisam znao, sli~ni turmalinu, ali blistaviji. Posle izvesnog vremena primetio sam da jedan od njih, najmanji, kao da i{~ezava, osim ako se zagledam pravo u njega, a kad to u~inim, po~ne da se presijava daju}i sjaj sa ~etiri zraka. Razgledaju}i ga pobli`e, videh da to uop{te nije dragi kamen, nego minijaturno so~ivo kroz koje blista neka unutra{nja vatra. Pi{tolj je, dakle, jo{ zadr`avao svoj naboj i posle toliko vekova.
	Ovo saznanje mi je ulilo, mada to mo`e biti nelogi~no, vi{e samopouzdanja. Oru`je mo`e biti po svoga korisnika opasno na dva na~ina: mo`e mu nesre}nim slu~ajem zadati ranu, ili mo`e izneveriti. Prva mogu}nost je ostajala; kad sam video tu sjajnu ta~ku svetlosti, znao sam da drugu mogu}nost mogu da otpi{em.
	Ispod cevi se nalazilo jedno klize}e dugme; ~inilo se verovatno da to dugme kontroli{e snagu vatre. Moja prva pomisao bila je: ko god da je tim pi{toljem rukovao poslednji, verovatno ga je podesio za najve}u ja~inu, prema tome ja mogu da prevu~em tu kontrolu na drugu stranu i onda da ispitujem gotovo bezbedno. Me|utim, nije bilo tako - dugme se nalazilo na sredini svog raspona mogu}eg pomeranja. Najzad sam do{ao do zaklju~ka, prave}i pore|enje sa kanapom na luku i odapinjanjem strela, da }e pi{tolj verovatno biti najmanje opasan onda kad je dugme potisnuto do kraja napred. Pomakao sam ga tako, uperio oru`je u kamin i povukao obara~.
	Zvuk pucnja je najstra{niji zvuk na svetu. To je vrisak materije same. Ovaj pucanj nije bio odve} glasan, ali je bio prete}i, kao udaljena grmljavina. U jednom trenutku - to je trajalo tako kratko da sam maltene mogao poverovati da sam celu stvar samo sanjao - uzana kupa ljubi~aste svetlosti sevnula je izme|u usta pi{toljske cevi i gomile naslaganog drveta. Onda te kupe nije vi{e bilo, drvo je silovito gorelo, a grudve nagorelog i izobli~enog metala otpadale su, sa bukom napuklih zvona, sa zadnje, unutra{nje strane kamina. Poto~i} srebra ispuzio je sa ognji{ta i po~eo pr`iti }ilim, zbog ~ega se uzdi`e smu~uju}i dim.
	Stavih pi{tolj u jaha~ku torbicu moje nove kalfenske ode}e.
	
	37. OPET PREKO REKE
	Pre zore pred mojim vratima se na|o{e Rohe, Drote i Eata. Drote je od svih nas bio najstariji, ali je zbog svoga lica i sevaju}ih o~iju izgledao mla|i od Rohea. Bio je i sad `iva slika `ilave snage, ali ja nisam mogao da ne primetim da sam sada vi{i, za {irinu dva prsta, od njega. Mora biti da je ve} bilo tako kad sam izlazio iz Citadele, samo {to tad nisam bio toga svestan. Eata je jo{ bio najmanji, a jo{ nije ni postao kalfa - ja sam, dakle, ipak bio odsutan samo jedno leto. Izgledao je mal~ice o{amu}eno dok me je pozdravljao, pretpostavljam da mu nije bilo lako da poveruje da sam sad autarh, pogotovu {to me nije ni video sve do ovog trenutka, kad sam se opet pojavio pred njim odeven kao ~lan na{eg ceha.
	Bio sam rekao Roheu da njih trojica treba da budu naoru`ani; on i Drote do{li su sa ma~evima koji su oblikom bili sli~ni Terminus Estu (ali vredno{}u izrade beskrajno lo{iji), a Eata je imao jednu klavu, mo~ugu, i to onu koju sam, setih se, video izlo`enu tokom na{ih sve~anosti na Dan maskiranja. Ranije, dok jo{ nisam video ratovanje na severu, pomislio bih da su dovoljno dobro opremljeni; sad su mi sva trojica, a ne samo Eata, izgledali kao de~aci koji su se natovarili {tapovima i {i{arkama, te se na taj na~in pripremili da se igraju rata.
	Izi{li smo, poslednji put, kroz provaljeno mesto na zidu i krenuli krivudavim ko{tanim stazama izme|u ~empresa i grobova. One samrtne ru`e koje sam nekada oklevao da berem za Teklu pokazivale su jo{ pokoji jesenji cvet i ja stadoh i nehotice razmi{ljati o Morveni, jedinoj `eni kojoj sam ikad oduzeo `ivot, i o njenoj neprijateljici Euzebiji.
	Kad smo pro{li kroz kapiju nekropolisa i u{li u grozno prljave gradske ulice, moji pratioci kao da se, maltene, razveseli{e. Mislim da su se do tog trenutka sigurno podsvesno pla{ili da }e ih videti majstor Gerlous i da }e ih na neki na~in kazniti {to su poslu{ali autarha.
	"Nadam se da ne planira{ da plivamo", re~e Drote. "Ove satare bi nas potpopile."
	Rohe se tiho nasmeja. "Eata sa svojom mo`e da plovi."
	"Idemo daleko na sever. Treba}e nam ~amac, ali mislim da }emo mo}i da iznajmimo jedan ako krenemo pe{ice du` zidane obale."
	"Ako iko bude hteo da iznajmljuje nama. I ako ne budemo uhap{eni. Zna{, autar{e..."
	"Severijane", podsetih ga. "Dokle god sam u ovoj ode}i."
	"...Severijane, trebalo bi da mi ove secke nosimo samo do panja, a peltaste }emo morati dugo ube|ivati da je postojala potreba da negde po|emo nas trojica odjednom. Da li }e oni znati ko si ti? Ja ne..."
	Ovog puta prekinuo ga je Eata, pokazuju}i prstom ka reci. "Gledajte, eno broda."
	Rohe po~e vikati iz punih plu}a, sva trojica stado{e mahati, a ja digoh visoko jedan od onih hrisosa koje sam od kastelana pozajmio; nov~i} sam okretao nastoje}i da to ~inim na takav na~in da on seva u Sun~evoj svetlosti koja se upravo po~ela pokazivati preko kula iza nas. ^ovek koji je dr`ao gredicu krme mahnu nam kapom, a jedan vitki mladi} - bar se ~inilo da je to - sko~i napred da prebaci kosa prednja jedra, koja su se vrhovima naginjala gotovo do vode, u onaj drugi od dva mogu}a isko{ena, "teking", polo`aja za zahvatanje ~eonog vetra i odmicanje napred, njemu uprkos.
	Bila je to la|ica sa dve katarke, prili~no uzana u trupu, niske palube - nesumnjivo najpogodniji brodi} za {vercovanje neoporezovane robe pokraj patrolnih kater-brodova koji su neo~ekivano postali moji. Taj sedi, stari {vercer, kormilar, izgledao je sposoban i za mnogo gora dela, a vitki "mladi}" bila je devojka sa nasmejanim o~ima i sposobno{}u da iz njih gleda u stranu.
	"E, ovo }e, izgleda, biti dan", re~e krmano{ vide}i na{e ogrta~e. "Ja mislio da ste u `aljenju za nekin, eto, dok nisan bli`e do{'o. O~i? Nikad ni ~uo, k'o ni vranu u sudu."
	"Mi jesmo", rekoh mu, stupaju}i na palubu. Na|oh sme{no zadovoljstvo u ~injenici da nisam izgubio "mornarske noge" ste~ene na "Samrui" i zadovoljstvo u prizoru Drotea i Rohea koji su se po~eli hvatati za jedra ~im se la|ica zanjihala pod njihovom te`inom.
	"Ako da glednen tog `utog mladca? Samo da vidin je l' dobar. Posla}u ga ku}i o'mah."
	Dobacih mu zlatnik, on ga protrlja, zagrize i onda, sa izrazom po{tovanja na licu, vrati.
	"Va{ brod bi nam mogao biti potreban vasceli dan."
	"Za `utoga mladca mo`ete na{u navu imat i celu no}. Nama }e, oboma, biti drago da imamo dru{tvo, k'o {to re~e grobar onon duhu. Bilo je stvari u reci sve do prvoga svetla, a to mo`d' ima neke veze s ovin {to ste vi optimati na vodu iza{li jutros?"
	"Otisni se od obale", rekoh. "Mo`e{ mi ispri~ati, ako `eli{, kakve su to ~udne stvari bile dok budemo plovili."
	Iako je sam na~eo tu temu, krmano{ kao da nije bio naro~ito voljan da se u znatnijoj meri upusti u opisivanje pojedinosti - mo`da samo zato {to mu nije bilo lako da na|e re~i kojima bi izrazio ono {to je nedavno osetio i kojima bi opisao ono {to je ~uo i video. Duvao je laki zapadni vetar, tako da su na{a jedra, letvicama oja~ana radi krutosti, bila dobro napeta; zahvaljuju}i tome, mogli smo vrlo fino da klizimo uzvodno. Ta sme|a cura nije imala mnogo {ta da ~ini, osim da sedi na pramcu i razmenjuje poglede sa Eatom. (Mogu}e je da je smatrala da je on, u prljavoj sivoj ko{ulji i istim takvim pantalonama, samo neki na{ pla}eni poslu`itelj.) Kormilar, koji je sebe nazivao njenim ujakom, nije prestajao da pritiska gredicu krme dok smo pri~ali; zahvaljuju}i tome brodica nije mogla da se omakne niz vetar.
	"Ja }u ti ispri~at {ta san ja vidio li~no, k'o drvodelja kad je dig'o drveni kapak. Bili smo osan, devet liga severno od mesta gde ste nas vi pozvali. Na{ su teret ostrige bile, vidi{, a sa njima nije stati, ne kad izgleda da }e toplo popodne bit. Mi odemo dole do donjeg toka reke, kupimo ih od kopa~a, vidi{, onda brzo uz vodu da ih mo`e narod pojesti pre neg se pokvare. Ako se usmrde, izgubio si sve, al' zato zaradi{ duplo il' bolje nego duplo ako ih mo{' prodat dobro. Vi{e san no}i ja na reci proveo neg' igde drugde, meni je reka, mo{' re}i, spava}a soba, a ova nava mi je kolivka, mada retko kad dospem spavat pre jutra. Al' pro{le no}i - malo, malo pa san se ose}ao k'o da nisan na \olu, neg' na nekoj drugoj reci, onoj koja u nebo te~e, il' pod zemlju.
	Sumnjan", nastavi on, "da ste primetili, osim ako ste do kasno bili budni, al' bila je tiha no}, samo malo vetri}a, pirne taman da ~ovik jednon opsuje, pa prestane piriti. I magla je bila, gusta k'o vata od pamuka. Legla na vodu k'o {to magla uvik legne, a to je tako, da izme|u nje i reke ostane mista taman da bi burence zakotrljati mog'o. Gotovo sve vrime smo mogli vidit, ne svitla na jednoj il' drugoj obali, neg' samo maglu. Imao san ja rog za trubit za one koji na{a svitla ne mogu vidit, al' pade mi preko ivice pro{le godine, pa po{to je bakren bio, potonu. Zato san vikao pro{le no}i, kad god mi se u~inilo da ima blizu nas neki drugi brod il' i{ta drugo. Oko jednu smenu vrimen' posle dolaska magle pustio san Makselindis da ode spavat. Oba jedra name{tena, pa kako vazduh pirne, mi odmaknemo uz vodu malo, onda ja bacin kotvu i sve tako. Mo`da vi to ne znate, optimati, ali pravilo na reci je da ko gore ide, dr`i se po strani, a ko silazi, u sredini. Mi smo i{li uz vodu i tribalo je uz isto~nu obalu se dr`at, al' zbog magle nisan mogao bit u to siguran.
	Onda san duga vesla ~uo. Gledao san u maglu, al' svitla vidit nisan mogao, pa povikah da oni skrenu. Nagnuo san se priko ivice, do blizu vode uvo prinio, za bolje ~uti. Magla upija zvuke, al' najbolje slu{anje {to ga ikad mo{' imat je kad glavu ispod nje zavu~e{, jer zvuk juri ta~no du` vodene povr{ine. Nego, ja to uradin i bila je la|a velika. Ako dobro ljudstvo vesla, ne mo{' izbrojat koliko je vesala, jer svak spu{ta i di`e kad i svi ostali, al' kad velika la|a ide brzo, ~uje{ kako joj se lomi voda ispod pramca, a ovo je bila velika. Popeo san se na kabinu da je mo`da vidin, al' svitla nikakva ne vidih, iako san znao da mora blizu bit.
	Ba{ kad san silazio, vidio san je - galija, katarke ~etir', vesla u ~etir' reda jedan iznad drugog, svitla nijednoga, ide uzvodno al' po sred sride reke, kol'ko san ja mogao procinit. Bogu se molin za one koji dole idu, pomislin ja u sebi, k'o {to je rek'o onaj vo kad je pao sa vrh jedrenih konopa.
	Naravno da san je samo na minut vidio pre nego {to je opet u maglu oti{la, al' san je ~uo jo{ i dugo posle tog. Tako ~udno ose}anje mi je dala {to je videh tako, da san posle vikao svaki ~as iako nije nikakve druge nave blizu bilo. Pre|osmo jo{ pola lige, mo`'bit, il' malo manje, a onda za~uh da neko vikon odgovara. Al' nije vikao k'o da na moj poziv odziva, nego k'o da dobija krajen od konopa po le|ima. Opet ja pozoven i opet se on odzove, al' kako treba. To je bio ~ovik koga ja znan, zove se Trason, ima navu svoju k'o {to iman ja. 'Jesi li ti?' vi~e on, a ja ka`en da jesan i pitan je li njemu dobro. 'Na obalu i ve`i se!' ka`e on.
	Ja njemu - da ne mogu. Ostrige san imao, pa san htio ih prodat, najpre {to se moglo, iako je no} bila hladna. 'Ve`i se', opet on, 'ama ve`i se i na obalu iza|i.' Zato mu ja odviknem: 'A ti {to se ne veza?' Ba{ tad izi|e on meni na vidik, a nava mu punija nego {to bih ja verovao da mo`e izdr`at - panduri, rek'o bih, al' kog god pandura san u `ivotu vid'o, imao je lice mrko kao moje; il' otprilike toliko mrko; a ovima su lica bila bela k'o magla. Od oru`ja su skorpione i voulge imali - kojima san glave vidio kako str{e iznad kresta njinih {lemova."
	Prekidoh kormilara pitanjem da li su ti vojnici, koje je video, izgledali pregladnelo i da li su imali krupne o~i.
	Odmahnuo je glavom, a jedan ugao njegovih usana uzvio se nagore. "Krupni su to ljudi bili, ve}i no ti il' ja, il' iko u ovoj navi, za glavu vi{i od Trasona. Nego, za~as minu{e, k'o ona galija. To je bila jedina druga nava koju san vidio sve do podizanja magle. Samo..."
	Rekoh: "Samo si video i ne{to drugo. Ili ~uo ne{to."
	Klimnuo je glavom. "Mislio san da ste mo`'bit ti i tvoji ljudi iza{li ovamo zbog njih. Jest, videh i ~uh stvari. Bile su u reci neke stvari koje ja nikad ranije vidio nisan. Makselindis, kad se probudila i kad san joj pri~ao, rekla je da su bile manateje, to su van krave morske. One su na svetlosti Lune blede i izgledaju sasvim ljudski ako ne pri|e{ ba{ blizu. Al' ja san ih se nagledao od kad san de~ak bio i nisan se nijedan jedin' put prevario. A sad su se i `enski glasovi ~uli, ne jako, ali veliki. I jo{ ne{to. Nisan mogao razumit' {ta ka`u, ali sam zvu~anje ~uo. Zna{ kako je kad ljude slu{a{ preko vode? One su govorile to-i-to-i-to. Onda onaj dublji glas - ne mogu re}i mu{ki jer ne mislin da je to ~ovik bio - odgovara idi-radi-tako-i-tako-i-onako. Tri puta san `enske glasove ~uo, a onaj drugi dva puta. Ne}ete virovat, optimati, al' zvu~alo je ponekad k'o da ti glasovi iz reke idu."
	Onda je za}utao; pogledom je lutao preko lokvanja. Bili smo znatno odmakli uzvodno od onog dela \ola koji proti~e blizu Citadele, ali su i ovde ti nenufari bili zbijeni gu{}e nego divlje cve}e na ma kojoj livadi s ove strane raja.
	Sad se Citadela videla kao celina i sad je, ma koliko ogromna zaista bila, izgledala samo kao jedno svetlucavo jato koje je dolepr{alo na to brdo; hiljadu metalnih kula - a sve spremne da, ako se jedna re~ komande izgovori, jurnu uvis. Ispod njih se nekropolis {irio kao ~ipka izatkana od me{avine zelenog i belog. Znam da sada{nja moda zahteva da se govori, tonovima blagog ga|enja, o "nezdravom" bujanju livada i drve}a na takvim mestima, ali ja nikad nisam zapazio da je u tom bujnom rastu bilo i~eg nezdravog. Zelenilo mre da bi ljudi mogli `iveti, a ljudi mru da bi zelenilo moglo `iveti; to va`i i za onu nedu`nu neznalicu koja tamo pogibe od mojih ruku, ali od svoje sopstvene sekire, davno. Ka`e se da je kod nas sve li{}e bledo i ja pretpostavljam da je to tako; a kad do|e Novo Sunce, onda }e se njegova nevesta Nova Urta pokriti listovima zelenim poput smaragda, njemu u slavu. Ali u danima sada{njim, danima Starog Sunca i stare Urte, ja jo{ nigde nisam video zelenilo tako duboko kao {to je ono u velikim borovima grobljanskim, kad vetar njihovim granama izmahne. Oni crpu snagu iz onih nara{taja ~ove~anstva koji su oti{li; visoki su toliko da od njih nisu vi{e ni katarke argosija, katarke dobijene spajanjem mnogih stabala.
	Sangvinarno polje le`i daleko od reke. Nas ~etvorica privukli smo mnogo ~udnih pogleda dok smo pe{a~ili donde, ali nas niko nije zaustavljao. "Kr~ma izgubljenih ljubavi", koja mi je uvek izgledala kao najnepostojanija od svih ljudskih ku}a, stajala je i sad kao onog popodneva kad sam sa Agijom i Dorkas do{ao do nje. Debelome gostioni~aru nedostajalo je samo vrlo malo da se onesvesti kad nas je ugledao; naterah ga da pozove Ouena, konobara.
	Ja tog Ouena nisam stvarno pogledao one ve~eri kad je doneo poslu`avnik za Dorkas, Agiju i mene. Sad to u~inih. Bio je to pro}elav ~ovek, visok otprilike kao Drote, mr{av, nekako u{tinutog izgleda; o~i su mu bile duboko plave boje, a u na~inu na koji su mu usne bile oblikovane postojala je izvesna uzdr`anost koju sam prepoznao odmah.
	"Zna{ li ko smo?" upitah ga.
	On polako odmahnu glavom.
	"Zar nikad nisi uslu`io nijednog mu~itelja?"
	"Jesam jednog, proletos, sire", re~e on. "I znam da su ova dvojica u crnom mu~itelji. Ali ti nisi mu~itelj, gospodine, mada si obu~en kao da jesi."
	Pustio sam da to pro|e bez ikakve moje primedbe. "Mene nisi nikad video?"
	"Nisam, gospodine."
	"Vrlo dobro, mo`da i nisi." (Kako je ~udno bilo shvatiti da sam se toliko izmenio.) "Ouene, po{to me ne zna{, moglo bi biti dobro da se ja upoznam sa tobom. Reci mi gde si ro|en, ko su ti bili roditelji i kako se dogodilo da se zaposli{ u ovoj gostionici."
	"Moj otac je bio vlasnik jedne prodavnice, sire. @iveli smo u Oldgejtu, na zapadnoj obali. Kad sam imao, ~ini mi se, oko deset godina, on me je poslao da radim kao potr~ko u jednoj kafani. Od tada sam, neprestano, bio u gostionicama zaposlen."
	"Otac ti je prodavnicu imao. A majka?"
	Ouenovo lice je i sad zadr`avalo konobarski izraz uslu`nosti, ali o~i su mu bile zbunjene. "Nju nikad nisam upoznao, gospodine. Zvali su je Kas, ili Kes. Umrla je kad sam bio mlad. Pri poro|aju, tako je moj otac rekao."
	"Ali zna{ kako je izgledala."
	Klimnuo je glavom. "Moj otac je imao jedan medaljon sa njenom slikom. Jednom kad sam imao, valjda, dvadeset godina, oti{ao sam kod njega u posetu i saznao da ga je dao u zalagaonicu. Tad sam imao ne{to vi{e para zato {to sam pomagao izvesnom optimatu oko njegovih poslova - nosio sam poruke damama, stra`ario ispred vrata i tako dalje - zato sam oti{ao kod tog zalagaoni~ara i otkupio medaljon. Nosim ga i sad, gospodine. Na ovakvom mestu kakvo je na{e, gde stalno dolazi i odlazi toliko sveta, najbolje je ~uvati vredne stvari uza se."
	Posegao je u ko{ulju i izvukao medaljon prekriven emajlom "kloason" vrste, sa {arama dobijenim zbog prisustva uspravnih, malih, metalnih pregrada izme|u pojedinih delova emajla. Unutra su bile dve slike Dorkas, jedna spreda i jedna iz profila: slike Dorkas jedva ne{to mla|e od one Dorkas koju sam ja upoznao.
	"Ka`e{ da si sa deset godina postao pomo}nik u kr~mi, Ouene. Ali ume{ da ~ita{ i pi{e{."
	"Pomalo, gospodine." Izgledao je posti|eno. "Pitao sam ljude, s vremena na vreme, {ta zna~e neke napisane re~i. Ja malo {ta zaboravim."
	"Napisao si ne{to kad je onaj mu~itelj bio ovde, proletos", rekoh mu. "Pamti{ li {ta si napisao?"
	Upla{en, on odmahnu glavom. "Samo ceduljicu da upozorim devojku."
	"Pamtim ja. Pisalo je: '@ena koja je s tobom ve} je bila ovde. Ne veruj joj. Trido ka`e da je taj ~ovek mu~itelj. Ti si moja majka koja se vratila.'"
	Ouen }u{nu medaljon natrag u ko{ulju. "Stvar je bila samo u tome da je ta devojka toliko li~ila na nju, gospodine. Kad sam bio mla|i, pomi{ljao sam da bih jednog dana mogao na}i takvu `enu. Govorio sam sebi, zna{, da sam bolji ~ovek od mog oca, a on je, ipak, na{ao jednu takvu. Ali ja je nikad nisam na{ao, a sad vi{e i nisam siguran da sam bolji od njega."
	"U to vreme nisi znao kako izgleda ode`da onih koji se bave mu~enjem", rekoh. "Ali tvoj prijatelj Trido, konju{ar, znao je. On je o mu~iteljima znao znatno vi{e nego ti i zato je pobegao."
	"Da, gospodine. Kad je ~uo da se jedan mu~itelj raspituje za njega, pobegao je."
	"A ti si video nedu`nost te devojke, pa si po`eleo da je upozori{ da se ~uva tog mu~itelja i one druge `ene. Istina je bila, mo`da, to {to si o njima mislio - i o jednoj i o drugoj."
	"Ako ti tako ka`e{, gospodine."
	"Zna{ li, Ouene, da pomalo li~i{ na nju."
	Debeli gostioni~ar nas je prislu{kivao manje-vi{e neskriveno. Sad se nasmeja. "Vi{e li~i na tebe!"
	Bojim se da sam se okrenuo i uko~eno zagledao u njega.
	"Bez uvrede, sire, istina je. Ouen je malo stariji, ali dok ste razgovarali, video sam lica obojice sa strane i razlike nema ni ovolicko."
	Opet po~eh prou~avati Ouenov izgled. Kosa i o~i mu nisu bili tamni poput mojih, ali, ostavljaju}i po strani to pitanje boje, njegovo lice je, maltene, moglo biti moje lice.
	"Ka`e{ da nikad nisi na{ao `enu kao {to je Dorkas - ova u tvom medaljonu. Ipak, na{ao si jednu `enu, rekao bih ja."
	Njegove o~i nikako se nisu susretale sa mojima. "Nekoliko `ena, gospodine."
	"I postao otac jednog deteta."
	"Ne, gospodine!" re~e on trgnuv{i se. "Nikada, gospodine!"
	"Kako je to zanimljivo. Jesi li ikad imao probleme sa zakonom?"
	"Nekoliko puta, gospodine."
	"Dobro je govoriti tiho, ali ne treba ba{ toliko tiho. I gledaj u mene kad razgovara{ sa mnom. Jedna `ena koju si voleo - ili mo`da jedina `ena koja je ikad volela tebe - jedna tamnokosa - bila je uhap{ena jednom?"
	"Jednom, sire", re~e on. "Da, sire. Ime joj je bilo Katerina. Ka`u mi da je to staromodno ime." Zastao je, slegnuo ramenima. "Bilo je nevolja, kao {to si rekao, gospodine. Ona je bila begunica iz nekog kalu|eri~kog reda. Zakon ju je uhvatio i ja je vi{e nikada nisam video."
	Nije hteo da po|e, ali mi smo ga poveli sa sobom i vratili se na brodi}.
	Kad sam no}u, la|om "Samru", dolazio uzvodno, linija razgrani~enja izme|u mrtvog grada i `ivog grada bila je kao ona izme|u mra~ne krivine jednog sveta i zvezdanog nebeskog svoda. Sada, u svetlosti toliko obilnijoj, ta linija je nestala. Du` obala su bile polurazru{ene gra|evine, ali ja nisam mogao odrediti da li su to domovi na{ih najsiroma{nijih gra|ana, ili samo napu{tene lju{ture, sve dok ne bih na nekom od tih mesta video razapet kanap na kome, na vetru, lepe}u dva-tri dronjka.
	"Mi u esnafu imamo ideal siroma{tva", rekoh Droteu. Stajali smo naslonjeni na bo~ni rub korita la|ice. "Ali onom narodu tamo ideal nije potreban: ostvarili su ga."
	"A ja bih rekao da je on njima najpotrebniji", odgovori on.
	Nije bio u pravu. Inkreator je bio prisutan, bi}e koje se nalazi onostran hierodula i onih stvorova kojima hieroduli slu`e; ~ak i na toj reci ose}ao sam prisustvo Inkreatorovo, kao {to ~ovek ose}a da je u nekoj velikoj gra|evini prisutan njen gazda, ~ak i ako se on nalazi u nekom mra~nom sobi~ku na nekom drugom spratu. Dok smo izlazili na obalu, meni se ~inilo da bih ulaze}i kroz vrata ma koje obli`nje ku}e mogao iznenaditi neku ble{te}u priliku; i jo{ da je zapovednik svih takvih prilika svuda nevidljiv samo zato {to je suvi{e veliki da bi se mogao videti.
	Na jednoj od ulica, zaraslih u travu, na|osmo mu{ku sandalu, izno{enu ali ne staru. Rekoh: "Meni su pri~ali da ovde lutaju plja~ka{i. To je jedan od razloga zbog kojih sam vas pozvao da do|ete. Da u ovu stvar nije upleten niko osim mene samog, obavio bih posao sam."
	Rohe klimnu glavom i isuka ma~, ali Drote re~e: "Nema ovde nikog. Postao si mnogo mudriji od nas, Severijane, ali, ipak, utisak je moj da si se odve} privikao na izvesne stvari koje u`asavaju obi~ne ljude."
	Zapitah ga {ta je time hteo da ka`e.
	"Znao si ti o ~emu onaj brodarac pri~a. To sam ti na licu video. Upla{en si bio i ti, ili bar zabrinut. Ali se nisi upla{io na onaj na~in kao {to se on u svom brodi}u prepao protekle no}i, niti kao {to bismo se upla{ili Rohe, ovaj Ouen ovde, ili ja da smo se zatekli blizu reke i da smo znali {ta se zbiva. Ti plja~ka{i o kojima pri~a{ bili su ovde negde, no}as, oni sigurno osmatraju kretanje na reci, ~ekaju kad }e nai}i brod sa prikupljenim novcem od poreza i taksa. Oni danas ne}e biti nigde blizu vode; ni danas, ni slede}ih nekoliko dana."
	Eata me dota~e po mi{ici. "[ta misli{, da li je ona cura - Makselindis - u opasnosti, tamo na brodi}u?"
	"Nije ona toliko u opasnosti, koliko si ti u opasnosti od nje", rekoh. Nije mu bilo jasno {ta sam time mislio, ali je meni bilo jasno. Njegova Makselindis nije bila Tekla; ni njegova pri~a nije mogla pote}i isto kao moja. Ali ja sam video kako se vrte u krug hodnici vremena iza mangupskog lica sa nasmejanim sme|im o~ima. Ljubav je za mu~itelje dugotrajni trud; a Eata bi, ~ak i kad bih ja rasturio esnaf, postao mu~itelj, kao {to postane svaki mu{karac, jer je svaki sputan prezirom prema onom bogatstvu bez koga je ~ovek manje od ~oveka i jer je u prirodi svakog da zadaje bol, hteo to ili ne. Bilo mi je `ao Eate i jo{ vi{e `ao brodarice Makselindis.
	U tu ku}u smo u{li Ouen i ja, ostavljaju}i Rohea, Drotea i Eatu da stra`are na izvesnom odstojanju. Stali smo na vrata; ~uo sam tihe Dorkasine korake unutra.
	"Ne}emo ti re}i ko si", rekoh Ouenu. "A {ta bi ti mogao postati, to ti ne mo`emo re}i. Ali mi smo tvoj autarh i ka`emo ti {ta mora{ u~initi."
	Nisam imao komandne re~i za njega, ali sad otkrih da nisu ni potrebne. Kleknuo je odmah, kao ranije kastelan.
	"Poveli smo mu~itelje sa sobom zato da bi ti znao {ta ti se sprema ako nas ne bude{ poslu{ao. Ali mi ne `elimo da ti ne poslu{a{; a sad, kad smo te sreli, nismo vi{e ube|eni da je njihovo prisustvo bilo potrebno. U ovoj ku}i se nalazi jedna `ena. Kroz koji trenutak ti }e{ u}i unutra. Mora{ joj ispri~ati svoju pri~u, kao {to si je nama ispri~ao, i mora{ ostati uz nju i pru`iti joj za{titu, ~ak i ako ona poku{a da ti naredi da ode{."
	"Potrudi}u se najbolje {to budem mogao, autar{e", re~e Ouen.
	"Mora{ je ubediti, ~im to bude{ u mogu}nosti, da ode iz ovog grada smrti. A do tada dajemo ti ovo." Izvukoh pi{tolj i dadoh mu ga. "Ovo vredi puna kola hrisosa, ali dok ste vas dvoje ovde, daleko je bolje da ima{ ovo nego hrisose. Kad ti i ta `ena budete bezbedni, otkupi}emo ovu stvar od tebe ako bude{ `eleo." Pokazah mu kako se tom spravom rukuje i ostavih ga.
	Onda sam bio sam; ne sumnjam da ima nekih koji }e, ~itaju}i ovaj prekratki izve{taj o jednom letu koje je proteklo burnije nego {to je uobi~ajeno, kazati da sam ja obi~no i bivao sam. Moj jedini pravi prijatelj Jonas bio je, po sopstvenom uverenju, samo ma{ina; Dorkas, koju jo{ i sad ipak volim, po svom sopstvenom uverenju samo je neka vrsta aveti.
	A ja ne ose}am da je tako. Mi odaberemo - ili ne odaberemo - da budemo sami onda kad odlu~imo koga }emo prihvatiti kao svoga drugara, a koga }emo odbaciti. Otud isposnik u planinskoj pe}ini ima dru{tvo, jer se dru`i sa pticama i ze~evima, posve}enim bi}ima ~ije re~i `ive u njegovim "{umskim knjigama", i sa vetrovima, koji su glasnici Inkreatorovi. Neko drugi, ko `ivi okru`en milionskim mno{tvom ljudi, mo`e biti sam zato {to oko sebe ima samo neprijatelje i `rtve.
	Agija, koju sam mogao voleti, opredelila se za ne{to drugo, odabrala je da postane `enski Vodalus i da uzme za svog protivnika sve ono {to u ljudskom rodu najpotpunije `ivi. Ja, koji sam mogao Agiju voleti i koji sam voleo Dorkas duboko, ali mo`da nedovoljno duboko, ostadoh tada sam zato {to sam postao deo njene pro{losti i zato {to je ona svoju pro{lost volela vi{e nego {to je ikad (osim, ~ini mi se, u po~etku) volela mene.
	
	38. USKRSNU]E
	Ne preostaje gotovo ni{ta da se ka`e. Evo zore; crveno je Sunce, kao zakrvavljeno oko. Vetar hladno navire kroz prozor. Kroz koji trenutak sobar }e uneti poslu`avnik sa koga }e se izvijati isparenja od vreline; ne sumnjam da }e se uz sobara pojaviti i stari, telom izobli~eni Otac Inire, `eljan da se sa mnom savetuje tokom tih poslednjih preostalih trenutaka; stari Otac Inire, koji je `iveo toliko mnogo du`e nego {to iznosi kratki `ivotni vek njegove rase; stari Otac Inire koji, bojim se, jedva da }e `iveti ne{to du`e nego ovo crveno Sunce. Kako }e se on uzrujati kad bude video da sam presedeo celu no} pi{u}i ovde, na spratu koji ima prozore.
	Uskoro moram obu}i ode}u boje srebra, boje koja je ~istija od bele. Ne mari.
	Na brodu }e te}i dugi, spori dani. ^ita}u. Treba jo{ tako mnogo toga da nau~im. Spava}u, drema}u na svom brodskom le`aju, slu{aju}i kako na brodsko korito napljuskuju vekovi. Ovaj rukopis posla}u majstoru Ultanu; ali dok budem na brodu, pa kad mi bude nemogu}e da zaspim, ali i kad budem umoran od ~itanja, napisa}u ga jo{ jednom iz po~etka - ja, koji ni{ta ne zaboravljam - napisa}u ga od re~i do re~i, kao ovde. Da}u mu naslov Knjiga Novog Sunca, jer ka`u da je u toj knjizi, izgubljenoj pre toliko eona, predskazan Novosun~ev dolazak. A kad knjiga bude jo{ jednom zavr{ena, zape~ati}u taj drugi primerak u olovni kov~e`i} i pusti}u ga da plovi morima prostora i vremena.
	Jesam li ti ispripovedao sve {to sam obe}ao? Znam ja vrlo dobro da sam na raznim mestima u svojoj ispovesti obe}avao da }e ovo ili ono biti razja{njeno prilikom daljeg satkivanja pri~e. Svakog takvog mesta se se}am, u to sam siguran, ali nevolja je u tome {to se i ogromnog broja drugih stvari se}am. Pre nego {to pretpostavi{ da sam te prevario, pro~itaj jo{ jednom, kao {to }u ja pisati jo{ jednom.
	Dve stvari su mi jasne. Prva je da ja nisam prvi Severijan. Oni koji hodaju kroz hodnike vremena videli su da se on popeo na Tron Feniksov i zato se autarh, kome je javljeno o meni, osmehivao u Ku}i azura, zato me je undina pogurala iz vode kad se ~inilo da se moram udaviti. (Ali sigurno je da se prvi Severijan nije udavio; ne{to je ve} tad po~elo da preoblikuje moj `ivot.) Dopusti da sad naga|am - ali, to }e biti samo naga|anje - kakva je mogla biti pri~a onog prvog Severijana.
	I njega su, verujem, odgajili mu~itelji. Poslat je i on u Traks. Pobegao je i on iz Traksa, a tada ga je, iako nije nosio Kand`u Pomiritelja, sigurno primamilo vojevanje na severu - zacelo se nadao da }e ute}i od arhona na taj na~in {to }e se sakriti unutar vojske. Kako se tamo dogodio njegov susret sa autarhom, ne mogu re}i; ali susreo ga jeste, pa je tako, poput mene, i on (koji je u krajnjem smislu bio ja i jeste ja) postao slede}i autarh i zaplovio onostran sve}a no}i. Onda su hoda~i iz hodnika vremena oti{li nazad do doba kad je on bio mlad i tako je moja pri~a - ova koju sam ovde izlo`io na tako velikom broju stranica - po~ela.
	Druga stvar je slede}a: on nije vra}en u sopstveno vreme, nego je postao jedan od hoda~a u tim hodnicima. Sad znam ko je onaj koga su zvali Glava Dana i za{to je Hildegrin, koji se na{ao preblizu, poginuo kad smo se susreli i za{to su ve{tice pobegle. Jasno mi je, isto tako, u ~ijem mauzoleju sam kao dete provodio onoliko vremena, ~ija je bila ta kamena zgradica sa uklesanom ru`om, vodoskokom i lete}om la|om. Mir svog sopstvenog groba sam tada naru{avao, a sad evo kre}em da u njega legnem.
	Kad smo se Drote, Rohe, Eata i ja vratili u Citadelu, primio sam hitne poruke od Oca Inirea i iz Ku}e Apsoluta, ali ipak nisam krenuo na put. Zatra`io sam od kastelana mapu. Posle grdnog traganja, on donese jednu, golemu, drevnu, na mnogo mesta ispucalu. Na njoj je bilo prikazano da je tvr|avski zid ceo, ali imena kula nisu bila ona meni poznata imena - niti samome kastelanu poznata, kad smo ve} kod toga - a na mapi je bilo i nekih kula koje se u Citadeli ne nalaze, ba{ kao {to u Citadeli ima nekih kula koje se na toj mapi nisu nalazile.
	Onda sam naredio da do|e lete}i ~amac i proveo pola dana lete}i visoko me|u kulama. Ono mesto za kojim sam tragao video sam, svakako, mnogo puta, ali ga nisam prepoznao.
	Kona~no sam, opremljen jednom sna`nom neposustaju}om svetiljkom, si{ao jo{ jednom u na{u ublijetu, niz mnogo redova stepenika, sve do najni`eg podzemnog nivoa. [ta to, pitam se, daje podzemnim mestima tako veliku mo} o~uvanja pro{losti? Tamo je jo{ bila jedna od onih zdela u kojima sam nosio supu Triskeleu. (Triskeleu, koji se pod mojim {akama pokrenuo i vratio u `ivot dve godine pre nego {to sam poneo Kand`u.) Jo{ jednom sam, kao i onda kad sam jo{ bio {egrt, krenuo Triskeleovim tragom, sve do zaboravljenog otvora, a zatim dalje, tragom sada svojim, u mra~ni lavirint tunela.
	Sada sam, u postojanoj svetlosti svetiljke, video na kom mestu sam ranije izgubio Triskeleov trag; bio sam nastavio pravo, a Triskele je tu bio skrenuo. Tad do|oh u isku{enje da nastavim da pratim njega, a ne sebe, i da na taj na~in mo`da otkrijem ko je to postao novi Triskeleov prijatelj i kome se Triskele vra}ao posle onih povremenih pozdrava koje mi je upu}ivao u raznim zaba~enim kutovima Citadele. Mo`da }u ovo i uraditi kad se vratim na Urt, ako se, zapravo, uop{te i vratim.
	Ali ja jo{ jednom produ`ih pravo napred. Pratio sam tragove tog de~aka-~oveka, biv{eg mene, niz jedan pravolinijski hodnik ~iji se pod sastojao od blata i u kome su se, na velikim rastojanjima, nalazili otvori za provetravanje i vrata zastra{uju}eg izgleda. Onaj Severijan za kojim sam grabio imao je na nogama cipele neodgovaraju}e veli~ine, sa potpeticama krivim od izno{enosti i sa ishabanim |onovima; a kad sam se okrenuo i bacio svetlost svetiljke iza sebe, primetio sam da ovaj Severijan-gonilac ima odli~ne ~izme, ali da su mu koraci nejednake du`ine i da se pri svakom koraku palac jedne noge malo vu~e po tlu. Pomislih: jedan Severijan je imao dobre ~izme, a drugi dobre noge. Pa se nasmejah samome sebi, pitaju}i se ko }e do}i ovde u nekim kasnijim godinama i da li }e pogoditi da su iste noge ostavile oba traga.
	Ne znam ~emu su ti tuneli slu`ili u pro{losti. Na nekoliko mesta video sam stepeni{ta koja su se svojevremeno spu{tala u jo{ ve}e dubine, ali sva su, sada, vodila samo u tamnu, nepomi~nu vodu. Na{ao sam i jedan kostur, ~ije su kosti bile razbacane naletom tr~e}ih nogu Severijana, ali to je bio samo kostur i nije mi rekao ni{ta. Na nekim mestima postojali su natpisi na zidovima, izvu~eni izbledelom narand`astom bojom, ili temeljitom crnom; ali bila su to neka slova koja nisam umeo pro~itati, nerazumljiva koliko i {krabanja pacova u biblioteci majstora Ultana. Bilo je uz put i soba, u koje sam zavirivao; u nekima su postojali zidovi gde je nekada kuckalo po hiljadu ili vi{e ugra|enih ~asovnika razli~itih vrsta i mada su sad svi bili mrtvi, mada su njihova odzvonjavanja bila u muk ba~ena, a kazaljke r|om zalepljene za neke sate koji vi{e nikada ne}e do}i, smatrao sam da su to dobri znaci za onoga koji traga za Atrijumom vremena.
	Najposle ga na|oh. Ona mrljica sun~anog sjaja bila je ba{ ista kao {to sam je zapamtio. Moj slede}i postupak usledio je, nesumnjivo, bez razmi{ljanja - ugasio sam svetiljku i proveo jedan trenutak stoje}i u mraku, gledaju}i tu mrlju. Sve beja{e ti{ina, a taj blistavi kvadrat neravnih ivica bio je jednako tajanstven kao pre.
	Pla{io sam se da bih mogao imati te{ko}a pri provla~enju kroz tu uzanu pukotinu, ali ako je sada{nji Severijan imao ne{to krupnije kosti, bio je istovremeno i mr{aviji od negda{njeg; ~im sam uspeo da provu~em ramena, ostalo je lako pro{lo za njima.
	Onaj sneg, koji sam upamtio, vi{e nije postojao, ali se u vazduh uvukla studen koja je poru~ivala da }e se on uskoro vratiti. Nekoliko mrtvih listova, koji su tu morali biti uba~eni nekim zaista veoma visokim uzlaznim strujanjem vazduha, na{lo je svoj po~inak me|u umiru}im ru`ama. Nakrivljena lica sun~anih ~asovnika bacala su i sad svoje lude senke, koje su bile beskorisne koliko i oni mrtvi ~asovnici dole, mada ne tako nepokretne. Isklesane `ivotinje su ih gledale, jo{ i sad bez treptaja oka.
	Pri{ao sam vratima i pokucao na njih. Pojavila se ona boja`ljiva stara `ena koja nas je svojevremeno poslu`ivala i ja joj rekoh, stupaju}i u tu plesnivu sobu u kojoj sam se svojevremeno ogrejao, da mi dovede Valeriju. Ona je oti{la `urno, ali pre nego {to je nestala s vidika, ne{to se probudilo u tim, od vremena istro{enim, zidovima; glasovi tog ne~eg, li{eni tela, zatra`ili su, na stotinu jezika, da Valerija izi|e na raport pred neku va`nu li~nost sa nekakvom drevnom titulom; trgnuv{i se, shvatih: pred mene.
	
	Ovde }e se, ~itao~e, zaustaviti moje pero; ja - ne. Nosio sam te od jedne kapije do druge - od zaklju~ane, maglom zaogrnute kapije na ulazu u nekropolis Nesusa, do one oblacima rastrzane koju nebo zovemo, kapije koja }e me, nadam se, odvesti s onu stranu bli`ih zvezda.
	Staje pero moje, ja ne stajem. Ne}e{, ~itao~e, vi{e hodati sa mnom. Vreme je da se ja vratim svome `ivotu, a ti svome.
	
	Na ovaj izve{taj stavljam svoj potpis ja, Severijan Sakati, autarh, u godini koja }e poneti naziv poslednje godine Starog Sunca.
	
	DODATAK
	
	Autarhovo oru`je i hierodulski brodovi
	
	Rukopisi Knjige Novog Sunca nigde nisu tako nejasni kao kad je u pitanju opisivanje naoru`anja i vojne organizacije.
	Nejasno}a po pitanju opremljenosti Severijanovih saveznika i protivnika poti~e, reklo bi se, iz dva izvora, od kojih je prvi izrazita te`nja da se jedno isto oru`je, kad god se pojavi u druga~ijem obliku u smislu izmenjenog sastava ili upotrebe, nazove nekim drugim imenom. Prevode}i ta imena, nastojao sam da imam u vidu kako su{tinski smisao upotrebljene re~i, tako i moj utisak o stvarnom izgledu i delovanju tog oru`ja. Otud fal~ion, fuzil i mnogo sli~nog.
	Drugi izvor te{ko}a sastoji se, izgleda, u tome {to se pojavljuju tri sasvim razli~ita nivoa tehnologije. Najni`i od njih mogli bismo nazvati kova~kim nivoom. Naoru`anje proizvedeno na njemu sastoji se, rekli bismo, od ma~eva, no`eva, sekira i kopalja, {to bi sve mogao iskovati neki ve{ti obra|iva~ metala u, recimo, petnaestom veku. ^ini se da prose~ni gra|anin bez te{ko}a dobavlja ovakvo oru`je i da je ono najbolji predstavnik tehnolo{ke sposobnosti dru{tva kao celine.
	Drugi stupanj u toj gradaciji mogao bi se nazvati nivoom Urta. Dug~kaa konjani~ka oru`ja kojima sam nadenuo imena koplje, kontus i tako dalje nesumnjivo spadaju u tu grupu, kao i "koplja" kojima su hastariji pripretili Severijanu u predsoblju Ku}e Apsoluta i razna druga oru`ja kojima se pe{adija slu`i. Iz teksta se ne vidi jasno koliko su {iroke bile mogu}nosti nabavljanja tog oru`ja; na jednom mestu se ka`e da su u prodavnicama u Nesusu bile izlo`ene "strele" i "duga keten-koplja". ^ini se da sa sigurno{}u mo`emo re}i da su Gvazahtovim iregularcima kontusi deljeni pred bitku, a da su posle bitke opet oduzimani i ostavljani na ~uvanje negde (mo`da u njegovom {atoru). Mo`da bi trebalo pomenuti da je lako naoru`anje na ovaj na~in deljeno, a onda sakupljano u ratnim mornaricama tokom osamnaestog i devetnaestog veka, iako je svako mogao na obali kupovati jatagane i vatreno oru`je. Arbalesti koje su upotrebile Agijine pla}ene ubice ispred rudnika svakako su na tom, kako sam rekao, nivou Urta, ali su ti ljudi verovatno bili dezerteri.
	Nivo Urta, dakle, predstavlja najvi{u tehnologiju koja se mogla na}i na planeti, ili ~ak u celom Sun~evom sistemu. Te{ko je re}i koliko bi ta oru`ja bila delotvorna u pore|enju sa na{im oru`jima. Izgleda da oklop nije potpuno neuspe{an kao za{tita od njih, ali to isto se mo`e re}i i za na{e pu{ke, karabine i automatske pu{ke.
	Tre}i nivo bih nazvao zvezdanim. Pi{tolj koji je Tei dao Vodalus i onaj koji je Ouenu dao Severijan nesumnjivo su zvezdana oru`ja, ali u pogledu mnogih drugih vrsta oru`ja pomenutih u rukopisu ne mo`emo biti sigurni. Artiljerija upotrebljena u ratu u planinama mogla bi biti jednim delom, ili u celosti, zvezdanog nivoa. Fuzile i jezailke u rukama posebnih trupa na obema stranama mogle bi pripadati ili ne pripadati tom stupnju, a ja li~no sam sklon da verujem da mu pripadaju.
	Izgleda da je prili~no jasno da zvezdana oru`ja nisu mogla biti proizvo|ena na Urtu, nego su morala biti nabavljana, po skupu cenu, od hierodula. Jedno zanimljivo pitanje - na koje nikakav pouzdani odgovor ne mogu dati - odnosi se na robu koja se morala davati u zamenu. Urt Starog Sunca, koliko mo`emo videti, veoma oskudeva u sirovinama, bar ako se gleda prema na{im merilima; Severijan, kad govori o rudarstvu, misli na ono {to bismo mi nazvali pusto{enjem arheolo{kih nalazi{ta, a novi kontinenti za koje se (u drami dr Talosa) ka`e da su spremni da se uzdignu kad do|e Novo Sunce trebalo bi da imaju, uz druge svoje privla~ne osobine, i obilje "zlata, srebra, gvo`|a i bakra..." (Moj kurziv.) Mogu}e vrste robe bili bi robovi - neki oblik ropstva svakako postoji u Severijanovom dru{tvu - zatim krzno, meso i druge vrste hrane i roba visokog stepena obrade kao, na primer, nakit ru~no ra|en.
	@eleli bismo znati vi{e gotovo o svemu {to se u ovim rukopisima pominje; ali nadasve bismo, svakako, `eleli da znamo vi{e o tim brodovima koji plove izme|u zvezda, pod zapovedni{tvom hierodula, ali ponekad sa posadom sa~injenom od ljudskih bi}a. (Me|u najzagonetnije figure u rukopisima spadaju Jonas i Hetor, koji su obojica, ~ini se, svojevremeno bili ~lanovi takvih posada.) Ali ovde prevodilac nailazi na jednu od ponajvi{e nerviraju}ih te{ko}a - na Severijanovu nesposobnost da povu~e jasno razgrani~enje izme|u okeanskih brodova i svemirskih brodova.
	To jeste smetnja, ali sasvim prirodna, ako imamo u vidu u kakvim se okolnostima on nalazio. Ako je daleki kontinent jednako nedostupan kao Mesec, onda Mesec nije nedostupniji od dalekog kontinenta. [tavi{e, ~ini se da su me|uzvezdani brodovi bili potiskivani pritiskom svetlosti na njihova ogromna jedra od metalnih folija, tako da se kod obe vrste la|a pojavljuje ista primenjena nauka o katarkama, popre~nim gredama i u`adima. Po{to se mo`e pretpostaviti da je posada na obema tim vrstama vozila morala imati mnoge podudarne ve{tine (i mo`da iznad svega ve{tinu trpljenja dugih razdoblja izdvojenosti), nije isklju~eno da su mornari sa plovila koja bismo mi gledali samo sa prezirom dobijali zaposlenje i na drugim plovilima, ~ije bi nas sposobnosti zapanjile. Uo~avamo da kapetan Severijanove {vercerske nave ima neke od Jonasovih govornih manira.
	Najzad, jedno zavr{no tuma~enje. U mojim prevodima, i u ovim dodacima koje sam uz prevode prilagao, nastojao sam da izbegnem svako mudrovanje; zato mislim da mi sada, posle gotovo sedam godina napornog rada, mo`e biti dopu{teno da se u jedno naga|anje upustim. A to je da sposobnost tih brodova da putuju kroz sate i eone mo`da nije ni{ta drugo nego prirodna posledica njihove sposobnosti da se probiju u me|uzvezdani, pa ~ak i me|ugalakti~ki prostor i da izmaknu agoniji Vaseljene; naga|am, tako|e, da taj na~in putovanja kroz vreme mo`da nije ni tako slo`en ni tako te`ak kao {to smo mi skloni da pretpostavimo. Mo`da je Severijan od po~etka imao neko predose}anje o svojoj budu}nosti.
	
	D`. V.
