	D`in Volf, KAND@A POMIRITELJA
	Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi}
	
	1. SELO SALTUS
	Morvenino lice plovilo je u usamljenom mlazu svetlosti, divno, uramljeno kosom crnom poput mog ogrta~a; krv iz njenog vrata pljuskala je po kaldrmi. Usne su joj se pomicale bez govora. Umesto govora, video sam, kroz ram njenih usta (kao da sam Inkreator, koji kroz svoj procep u Ve~nosti viri ka svetu vremena), njenu farmu i Stahija, njenog mu`a, kako se u agoniji bacaka po svom krevetu, i malog ^ada na jezercetu kako umiva svoje grozni~avo lice.
	Napolju je Euzebija, Morvenina optu`iteljka, zaurlavala kao ve{tica. Poku{ao sam da dohvatim {ipke i ka`em joj da u}uti, ali sam se odmah izgubio u tami }elije. Kad sam najzad na{ao svetlost, bio je to onaj zeleni drum koji se pru`a iz senke kapije Sa`alnice. Iz Dorkasinog obraza liptala je krv, ~ije sam kapanje na tlo ~uo, iako je oko nas bilo toliko vriske i dernjave. Gradski Zid je tako mo}na gra|evina, da je njenim prisustvom svet podeljen onako jasno, kao {to su dve knjige jasno odvojene najtanjom linijom izme|u njihovih korica; pred nama se digla {uma takvog izgleda, da se ~inilo da je rasla jo{ od osnivanja Urta: drve}e visoko kao litice, opto~eno ~istim zelenim. Izme|u stabala pru`ao se drum, zarastao u sve`u travu, a po njemu le{evi mu{karaca i `ena. Jedne plamte}e ~eze zaga|ivale su ~isti vazduh svojim dimom.
	Petorica jaha~a sedela su na atovima ~iji su podvijeni kukasti zubi bili oblo`eni lazulitom. Jaha~i su imali {lemove i ogrta~e indantrenske plave boje i koplja iz ~ijih su vrhova palacali plavi plamenovi; lica su im bila me|usobno sli~nija nego lica ro|ene bra}e. Plima putnika razbijala se o te jaha~e kao talas o stenu; neki su skretali levo, a neki desno. Dorkas mi je bila u naru~ju, ali rulja je otr`e od mene i ja potegoh Terminus Est da pose~em one koji su se ispre~ili izme|u nas; no, uvideh da }u udariti majstora Malrubiusa, koji je, sa mojim psom Triskeleom, mirno stajao usred te strke. ^im sam ga tako ugledao, znao sam da sanjam, a na osnovu toga sam shvatio, ~ak i ne bude}i se, da one moje ranije vizije Malrubiusa nisu bile snovi.
	Odbacio sam }ebad u stranu. U u{ima su mi harmoni~no zvonila zvona iz "Bel Kipa" - Dvorca sa zvonom; vreme je da ustanem, vreme da pojurim u kuhinju, navla~e}i uz put ode}u, da prome{am kotao bratu kuvaru i ukradem kobasicu - kobasicu koja se ve} rasprskava, ukusna, pomalo i zagorela - sa ro{tilja. Vreme je da se umijem, da poslu`im kalfe, da u sebi ponavljam lekcije pre nego {to po~ne ispit kod majstora Palaemona.
	Budim se u {egrtskoj spavaonici, ali ni{ta nije kako treba: umesto okruglog brodskog prozor~i}a, prazan zid, a na mestu gde bi trebalo da bude brodski pregradni zid nekakav ~etvrtasti prozor. Nestao je i red tvrdih, uzanih le`ajeva, a tavanica je odve} niska.
	Onda sam najzad razbudio. Seoski mirisi - veoma sli~ni prijatnim mirisima cve}a i drve}a koji su svojevremeno doplovljavali preko razru{enog tvr|avskog zida iz nekropolisa, ali sada pome{ani sa o{trim smradom {tale - dopirali su kroz prozor. Opet po~e zvonjava, sa nekog zvonika ne mnogo udaljenog: poziv malobrojnim vernicima da po~nu molitvu za dolazak Novog sunca, poziv upu}en u veoma rano doba, jer Staro sunce jo{ nije sasvim zbacilo veo Urta sa svog lica, a u selu je, ako se izuzme ta zvonjava, vladala ti{ina.
	Kao {to je Jonas otkrio prethodne ve~eri, u na{em kr~agu za vodu nalazilo se vino. Isprao sam usta vinom, koje je, zbog svoje oporosti, bilo za tu svrhu bolje nego voda; ali mi je ipak bila potrebna i voda da ispljuskam lice i zagladim kosu. Ju~e sam napravio jastuk tako {to sam ispresavijao svoj ogrta~, a Kand`u zavukao u sredinu. Sad sam ogrta~ ra{irio, a Kand`u, se}aju}i se kako je Agija svojevremeno poku{ala da zavu~e ruku u jaha~ku torbicu na mom opasa~u, gurnuo u saru svoje ~izme.
	Jonas je jo{ spavao. Po mom iskustvu, ljudi kad spavaju naj~e{}e izgledaju mla|i nego kad su budni, ali Jonas je izgledao stariji - ili, mo`da, samo vrlo star; imao je ono lice, sa pravim nosem i ravnim ~elom, koje sam ~esto prime}ivao na slikama iz drevnih vremena. Sahranio sam ugarke na ognji{tu njihovim sopstvenim pepelom i oti{ao ne bude}i Jonasa.
	Zahvatio sam kofom vodu iz dvori{nog bunara i osve`io se njome; dok sam to zavr{io, nestala je ti{ina na seoskoj ulici ispred kr~me. Topotala su kopita, pljuskala po baricama zaostalim od no}a{nje ki{e, zveckali su sabljasti rogovi sudaraju}i se. Te `ivotinje bile su vi{e rastom od ~oveka, crne ili {arene, prevrtale su o~ima napola sakrivenim iza pramenja grube kose. Morvenin otac je, setih se, bio goni~ stoke; bilo je, dakle, mogu}e, mada ne i verovatno, da je ovo krdo njegovo. Sa~ekao sam da pro|e i poslednja od tih glomaznih `ivotinja i da proja{u goni~i. Bilo ih je trojica, bili su pra{njavi i izgledali su obi~no; mahali su podbadaljkama du`im od sebe, sa gvozdenim vrhovima. Oko jaha~a su tr~ali i pomno motrili njihovi psi, robusni, ali niske pasmine.
	U{ao sam opet u kr~mu, naru~io doru~ak i dobio hleb jo{ vru} iz pe}i, maslac tek izlupan iz mleka, ukiseljena pa~ja jaja i zabiberenu ~okoladu ulupanu u penu. (Ovo poslednje bilo je siguran znak, mada ja to tada nisam znao, da se nalazim me|u ljudima ~iji su obi~aji poreklom sa severa.) ]elavi patuljak, na{ gostioni~ar, koji me je nesumnjivo video u razgovoru sa komandantom seoske utvrde pro{le ve~eri, stalno se nadnosio nad moj sto, bri{u}i nos rukavom, pitao me je za svako slede}e izneto jelo da li je dobro - mada su sva bila, zaista, veoma dobra - obe}avao da }e za ru~ak biti bolje hrane i osu|ivao kuvaricu, a kuvarica je bila njegova `ena. Meni se obra}ao sa "sire", ne zato {to bi pomi{ljao, kao {to su neki u Nesusu mislili, da sam uzvi{eni koji putuje inkognito, nego zato {to je mu~itelj, kao delotvorna ruka zakona, u selu zna~ajna osoba. Kao i ve}ina seljaka, nije mogao da do~ara sebi da postoji vi{e od jedne socijalne klase iznad njegove.
	"Krevet, da li je bio udoban? Jorgana dovoljno? Done}emo jo{."
	Po{to su mi usta bila puna, klimnuo sam glavom.
	"Zna~i, done}emo. Da li }e biti dovoljna tri? Vi i onaj drugi sir, da li vam je udobno zajedno?"
	Pomislio sam da zatra`im zasebnu sobu (nisam smatrao Jonasa lopovom, ali sam se pla{io da bi Kand`a mogla biti preveliko isku{enje za svakog ~oveka, a osim toga, nisam bio navikao da budem u istom krevetu sa jo{ nekim), ali mi pade na um da Jonasu mo`da ne bi bilo lako da plati za posebnu sobu. "Bi}ete danas tamo, sire? Kad provale zid? Zidar }e izbiti kamene kocke, ali ~uli su da se Barnoh kre}e unutra, mo`da mu je ostalo ne{to snage. Mo`da je prona{ao neko oru`je. Pa, mogao bi da ugrize zidara za prste, ako ni{ta drugo!"
	"Ne}u biti po slu`benoj du`nosti prisutan. Ali mo`da }u gledati, ako budem mogao."
	"Dolaze svi." ]elavko protrlja {ake koje su klizile jedna uz drugu kao da su namazane uljem. "Bi}e va{ar, znate. To je objavio komandant. On ima dobro ose}anje za posao, takav je na{ komandant. Eto, neki obi~an ~ovek - video bi vas u mojoj gostionici i ni{ta ne bi pomislio. Ili, bar, ni{ta vi{e sem da vi mo`ete smaknuti Morvenu. Ali na{ alkalde! On vidi stvari. On vidi mogu}nosti u stvarima. Mo`ete re}i da je, dok trepne{, iz njegove glave isko~io ceo va{ar, sa {atorima u boji i trakama, pe~enim mesom, motanim {e}erom, sve skupa. Danas? Pa, danas }emo otvoriti zape~a}enu ku}u i izvu}i Barnoha kao jazavca. To }e ih zagrejati, to }e privu}i narod da do|e sa mnogo kilometara unaokolo. Onda }emo gledati vas kako skidate glave Morveni i onom seljaku. Sutra je na redu Barnoh - obi~no po~injete usijanim gvo`|em, zar ne? I svi }e hteti da budu prisutni. Dan kasnije smaknu}e i Barnoha i savi}e {atore. Kad narod potro{i sve pare, nije dobro pustiti ga da se jo{ dugo vrzma na istom mestu, po~nu ljudi da prose, da se tuku i tako to. Sve dobro isplanirano, sve dobro smi{ljeno! Takav treba da bude komandant mesta!"
	Posle doru~ka opet sam izi{ao da gledam kako se te ~arobne alkaldeove misli ostvaruju. Pristizao je narod iz okoline, tegle}i vo}e i `ivotinje i namotaje platna tkanog kod ku}e, sve za prodaju; do{lo je i nekoliko autohtona sa krznima i nanizanim crnim i zelenim pticama poubijanim cerbotanom. Sad sam po`eleo da uz sebe jo{ imam ogrta~ kupljen od Agijinog brata, jer je moj fuliginski ogrta~ privukao izvestan broj vrlo ~udnih pogleda. Ve} sam se re{avao da u|em opet u kr~mu, kad za~uh bat paradnih koraka, koji mi je bio dobro znan jer sam slu{ao ve`banje garnizona u Citadeli; jo{ od odlaska iz Citadele, me|utim, ja taj zvuk nisam nijednom ~uo.
	Ona stoka koju sam ranije gledao prolazila je nizbrdo, ka reci, da tamo bude uterana u {lepove kojima }e okon~ati svoj put do klanica u Nesusu. Ovi vojnici su, sada, dolazili suprotnim smerom, uzbrdo, od reke. Da li su izvedeni na kopno zato {to su njihovi oficiri smatrali da }e ih mar{ o~vrsnuti, ili zato {to su brodovi bili potrebniji na nekom drugom mestu, ili zato {to je vojska morala sti}i na neko odredi{te udaljeno od \ola, nisam mogao saznati. ^im su u{li u gomilu, koja se zgu{njavala, ~uo sam uzviknuto nare|enje da pevaju i skoro istovremeno fijuk {tapova njihovih dvadesetara i dreku nesre}nika koji su tim udarcima pogo|eni.
	Ti vojnici bejahu kelajci, vatreni pra}ka{i. Svaki je bio naoru`an pra}kom sa dva pedlja duga~kom dr{kom i svaki je nosio obojenu ko`nu torbu sa zapaljivim mecima. Malo koji je delovao stariji od mene, a ve}ina je izgledala mla|e od mene, ali njihove pozlatom ukra{ene pancir-ko{ulje i rasko{ni opasa~i i kanije njihovih jatagana pokazivahu da je to elitni odred erentarijske pe{adije. Njihova pesma se nije odnosila na bitku niti na `ene, kao ve}ina vojni~kih pesama, nego je to bila prava pra}ka{ka pesma. Onaj njen deo koji sam tog dana ~uo glasio je ovako:
	
	Kad sam bio mali {eret
	re~e mi majka: "Mar{ u krevet.
	Ne pla~i ni{ta, obri{i lice,
	ro|en si ispod zvezde padalice."
	
	Kad sam bio de~ko pravi,
	tada me otac lupao po glavi.
	"Ne pla~i", re~e, "to je iz vica,
	te{i}e tebe zvezda padalica."
	
	^arobnjaka kad sam sreo
	re~e mi: "De~ko, tvoj put je vreo.
	Ima}e{ BITKU! Po`ar i RAT!
	Zvezda padalica tvoj je znak."
	
	Sretoh pastira, re~e mi on:
	"Mi ovce idemo kud nas vodi zvon.
	Na Kapiju zore, kod an|ela u raj,
	tamo nas dovede padalicin kraj."
	
	I tako dalje, strofa za strofom. Neke su strofe bile kripti~ne (~inilo se tada meni), neke samo komi~ne, neke primetno sklepane samo da bi se dobila rima; stalno su se pojavljivale iste ili sli~ne rime.
	"Lepi su da se gledaju, a?" To je rekao gostioni~ar, ~ija je }elava glava bila blizu mog ramena. "Ju`njaci - prime}ujete koliko njih ima `utu kosu i pege na ko`i? Oni su, tamo dole, navikli na hladno}u, a to }e im i trebati, jer idu u planine. Ipak, ovako kad pevaju, ~ovek bi maltene po`eleo da im se pridru`i. [ta mislite, koliko ih ima?"
	Na vidiku su se upravo pojavljivale komorske mule, natovarene zalihama i vrhovima ma~eva podsticane da idu napred. "Dve hiljade. Mo`da dve hiljade pet stotina."
	"Hvala vam, sire. Volim da pamtim koliko ih pro|e. Ne biste mi verovali koliko njih sam gledao kako se penju ovim na{im drumom. Ali vrlo malo broj njih se vrati. No, takav je rat, rekao bih ja. Svaki put poku{am da ubedim sebe da su mnogi jo{ tamo - mislim, na tom, nekom, mestu gde su odvedeni - ali vi znate, i ja znam, da su mnogi oti{li zauvek. Ipak, kad tako pevaju, ~ovek bi da im se pridru`i."
	Zapitah ga da li ima kakvih vesti o ratu.
	"A, ima, gospodine. Pratim ga ja ve} godinama i godinama, mada te njihove bitke izgleda da mnogo ne uti~u, ako me razumete. Rat nikako da nam bude mnogo bli`e, niti mnogo dalje. Uvek sam pretpostavljao da se njihov autarh i na{ dogovore na kom mestu }e se boriti, a kad se borbe zavr{e, obojica idu ku}i. Moja `ena, glupa~a, ne veruje da se uop{te vodi pravi rat."
	Rulja se sklopila iza poslednjeg goni~a mazgi; postajala je sve gu{}a sa svakom re~i koju smo razmenjivali. Ljudi su `urno name{tali {tandove i {atore, su`avaju}i time ulicu, tako da je pritisak mase postajao jo{ ve}i; bodljikave maske na visokim motkama izgledale su kao da su same, poput drve}a, izrasle iz tla.
	"A {ta, onda, tvoja `ena misli, kuda idu vojnici?" upitah kr~mara.
	"Da tra`e Vodalusa, ona misli. Kao da bi autarh - ~ije ruke se presipaju zlatom i ~iji neprijatelji mu ljube petu - slao celu svoju armiju da hvata jednoga bandita!"
	Jedva da sam ~uo i{ta posle re~i Vodalus.
	Sve {to imam dao bih da postanem jedan od vas koji se svakodnevno `alite da vam stvari koje ste zapamtili blede iz pam}enja. Meni iz pam}enja ne izbledi nikad ni{ta. Sve ostane zauvek i sve uvek onako `ivopisno kao pri prvom do`ivljaju, tako da me uspomene, kad ih jednom prizovem, uhvate i dr`e kao za~aranog.
	Mislim da sam tada okrenuo gostioni~aru le|a i odlutao u gomilu razbrbljanih prodavaca i seljaka koji su se gurali, ali nisam video ni njega ni njih. Ose}ao sam, umesto toga, kostima posute staze nekropolisa ispod svojih nogu i video, kroz plove}u re~nu maglu, vitku priliku Vodalusa koji svojoj dragani daje pi{tolj, a sam pote`e ma~. Ovom prilikom mi je (`alosna je stvar odrasti) upala u o~i ekstravagantnost tog njegovog gesta. On, koji se na stotinu ilegalnih plakata zaklinjao da }e se boriti za povratak drevnim vremenima, prastaroj visokoj civilizaciji koju je Urt izgubio, odbacuje delotvorno oru`je iz te civilizacije.
	U mom se}anju pro{lost ostaje nedirnuta; to je mo`da samo zato {to pro{lost nigde drugde i ne postoji osim u se}anju. Vodalus je, kao i ja, `eleo da opet dozove pro{lost, ali je ipak ostajao bi}e sada{njosti. To {to smo jedino sposobni da budemo ono {to jesmo ostaje na{ neoprostivi greh.
	Da sam tog jutra, dok sam se tiskao kroz gomilu, bio jedan od vas, ljudi ~ije uspomene postepeno nestaju, nesumnjivo bih odbacio Vodalusa, pa bih zahvaljuju}i tome izbegao, na neki na~in, ovu `ivu smrt koja me dr`i i sad dok pi{em ove re~i. Ili je, mo`da, ipak ne bih izbegao. Da, verovatnije je da ne bih. U svakom slu~aju, stara ose}anja, kojih sam se tada prisetio, bila su prejaka. Bio sam zarobljen divljenjem prema ne~emu ~emu sam se u pro{losti divio, kao {to muva u }ilibaru ostaje zarobljenica nekog davno i{~ezlog ~etinara.
	
	2. ^OVEK U TAMI
	Banditova ku}a ni po ~emu se nije razlikovala od obi~nih ku}a u tom selu. Bila je od lomljenog rudni~kog kamena, prizemna, sa solidnim, ne odve} isko{enim krovom od iste te gra|e. Nekim grubim gra|evinskim materijalom bili su zazidani i vrata i jedini prozor koji sam sa ulice mogao videti. Sad je pred ku}om stajalo stotinak posetilaca va{ara, pri~aju}i i pokazuju}i prstom; iznutra se nije ~ulo ni{ta, niti je iz dimnjaka izlazio dim.
	"Da li je ovde obi~aj da se ovako radi?" pitao sam Jonasa.
	"Takva je tradicija. ^uo si izreku: 'Jedno predanje, jedna la` i jedna verovatno}a daju jednu tradiciju?"
	"Meni se ~ini da bi se lako moglo izi}i. On bi no}u mogao da provali kroz prozor, ili kroz sam zid, ili da iskopa tunel. Naravno, ako je o~ekivao da }e mu se ne{to ovako desiti - a nema razloga da ne o~ekuje, ako su ovakve presude ~este, a on uhodi za Vodalusa - mogao se snabdeti alatom, a i znatnom koli~inom hrane i pi}a."
	Jonas odmahnu glavom. "Pre nego {to zatvore sve otvore na ku}i, pretra`e je i odnesu svu hranu, alat i svetiljke, a i sve drugo {to mo`e biti od neke vrednosti."
	Jedan zvonki glas re~e: "Po{to smo razumni, kao {to sebi laskamo da jesmo, mi, doista, u~inimo to." Bio je to alkalde, komandant mesta, koji nam je pri{ao s le|a, a ni ja ni Jonas nismo primetili njegovo prisustvo u gomili. Po`elesmo mu dobar dan, a on nam uzvrati istom u~tivo{}u. Bio je to ~ovek krupnog, ~etvrtastog stasa, ~ije je otvoreno lice bilo naru`eno prisustvom ne~eg odve} lukavog oko o~iju. "U~inilo mi se da sam vas prepoznao, majstore Severijane, pa i u ode}i sjajnih boja. Je li nova? Izgleda nova. Ako ne bude zadovoljila kvalitetom, samo mi recite. Trudimo se da odr`imo po{tenje trgovaca koji dolaze na na{e va{are. ^isto zbog dobrog posla. Ako vam nije napravio dobru ode}u, mi }emo ga, ma ko da je, bu}nuti u reku. Potopimo jednog ili dvojicu svake godine, da se ostali ne opuste suvi{e."
	Zastao je da ustukne jedan korak i osmotri me pa`ljivije, a onda po~e klimati glavom kao da je silno impresioniran. "Dobro vam odgovara. Moram re}i, finu figuru imate. I zgodno lice, tako|e, mada mo`da malo suvi{e bledo, {to }e se brzo popraviti u na{em vru}em severnom vremenom. U svakom slu~aju, odelo vam dobro stoji i ~ini se da }e dobro dr`ati. Ako vas neko bude pitao gde ste ga nabavili, recite, na saltuskom va{aru. Od takvih re~i {tete nema."
	Obe}ah da }u tako govoriti, mada sam u mislima bio daleko vi{e zaokupljen bezbedno{}u Terminus Esta, koji sam ostavio skriven u na{oj kr~mi, nego sopstvenim izgledom ili trajno{}u ove civilne ode}e koju sam kupio od jednog slopmana - prodavca gotove, jeftine, narodne ode}e.
	"Vi i va{ pomo}nik ste do{li da vidite kako }emo izvu}i napolje zlo~initelja, pretpostavljam? Grabimo ga ~im Mesmin i Sebald donesu stub. Nazvali smo ga 'ovnom za probijanje kapija' kad smo obave{tavali narod o svojim namerama, ali, istina glasi, bojim se, da je to samo jedno stablo drveta, i to ~ak ne veliko - ina~e bi selo moralo odvojiti prevelik broj ljudi da rukuje njime. Me|utim, trebalo bi da obavi posao uspe{no. Pretpostavljam da niste ~uli o onome {to nam se ovde desilo pre osamnaest godina?"
	Jonas i ja odmahnusmo glavama.
	Alkade se isprsi, na onaj na~in kako to politi~ari ~ine kad god ulu~e priliku da govore vi{e od dve re~enice neprekidno. "Jasno se toga se}am, mada sam bio tek mom~i}. Bila je to jedna `ena. Zaboravio sam kako se zvala, ali mi smo je zvali Majka Pireksija. Zazidali smo je, ba{ kao ovoga tu, ve}inom su to i radili isti ovi ljudi i na isti na~in. Da, ali bio je onaj drugi kraj leta, ba{ vreme branja jabuka, a to pamtim veoma dobro, jer su ljudi u gomili pili novu jabukova~u, a ja, dok sam gledao, jeo sam sve`u jabuku.
	I, pro|e godina dana", nastavi on, "i u vreme kad su kukuruzi stasali, neko po`ele da kupi tu ku}u. Jer imovina postaje gradska, znate. Tako finansiramo posao, oni koji rade naplate se uzimaju}i {ta god mogu na}i, a grad, je l' te, grad uzme ku}u i zemlji{te... Da skratim dugu pri~u, izre`emo mi jedan balvan za probijanje i probijemo vrata kako valja i treba, misle}i da onda uhvatimo metlu, po~istimo babine kosti i predamo ku}u novom vlasniku." Alkalde zastade i nasmeja se, zabacuju}i glavu. U tom smehu bilo je ne~eg avetinjskog, mo`da samo zbog toga {to se smeh utapao u buku okolne gomile tako da se ~inio ne~ujan.
	"Zar nije bila mrtva?" upitah ja.
	"Zavisi kako shvatate tu re~. Re}i }u ovo: `ena zape~a}ena u tamu dovoljno dugo mo`e da se pretvori u ne{to veoma ~udno, ne{to sli~no onim ~udovatim bi}ima koja nalazimo u trulom drvetu, u {umi, tamo gde je drve}e veoma veliko. Mi Saltu{ani smo ve}inom rudari i naviknuti smo na razne `ivuljke koji se pod zemljom na|u, ali tog dana smo navalili da be`imo, a onda smo se vratili sa buktinjama. Tom stvorenju se nije dopala svetlost - a ni vatra."
	Jonas me dota~e po ramenu i pokaza ka jednom kome{anju u gomili: ulicom se probijalo nekoliko ljudi sa izgledom re{enosti. Nijedan nije imao {lem niti oklop, ali su neki bili naoru`ani piletama sa uskom glavom, a ostali batinama sa bronzanim oja~anjem. Veoma su me podsetili na one dobrovoljne ~uvare koji su pustili Drotea, Rohea, Eatu i mene u nekropolis pre toliko vremena. Iza tih naoru`anih ljudi i{la su ~etvorica nose}i to stablo koje je alkalde pomenuo, grubi balvan oko dva pedlja debeo i {est lakata dug.
	Pozdravilo ih je zdru`eno uvla~enje vazduha; onda jo{ bu~niji talas brbljanja, uz pone{to vedrog klicanja. Komandant mesta je oti{ao od nas dvojice i preuzeo upravljanje nad daljim postupkom. Naredio je onima koji su imali motke da ra{~iste izvestan prostor oko vrata zazidane ku}e; koristio je svoju vlast. Jonas i ja smo se progurali napred da bolje vidimo, a ljudi su nam se sklanjali s puta.
	Ja sam o~ekivao da }e razvaljivanje po~eti ~im razvaljiva~i zauzmu svoja mesta, bez ikakve ceremonije. Ali to mi je bio ra~un bez alkaldea. U poslednjem mogu}em trenutku on je sko~io na prag zazidane ku}e, mahnuo {e{irom za ti{inu i obratio se gomili.
	"Dobro do{li, posetioci i kom{ije iz ovog sela! Jo{ }e pro}i vremena koliko da triput ~ovek uvu~e dah u plu}a - a onda }emo razbucati ovu prepreku i izvu}i napolje bandita Barnoha. Bez obzira na to da li je mrtav ili, kao {to imamo dobrih razloga da verujemo - jer nije unutra bio toliko dugo - jo{ `iv. Znate {ta je u~inio. Sara|ivao je sa ~lanovima kulta izdajnika Vodalusa, obave{tavao ih o dolascima i odlascima ljudi koji bi mogli postati `rtve kulta! Svi vi sad mislite, i u pravu ste, da za tako gadan zlo~in ne sme biti milosti. Tako je, ka`em ja! Tako je, ka`emo svi! Stotine ljudi, mo`da hiljade, le`e u neobele`enim grobovima zbog ovog Barnoha. A stotine, mo`da i hiljade, do`iveli su sudbinu daleko, daleko goru!
	A ipak", nastavi on, "`eleo bih da jedan trenutak, pre no {to kamenje padne, razmislite. Vodalus je izgubio jednog uhodu. Tra`i}e sebi drugog. Jedne mirne no}i, u ne tako dalekoj budu}nosti, rekao bih, jedan nepoznati ~ovek do}i }e kod jednoga od vas. Sigurno je da }e mnogo pri~ati..."
	"Kao ti!" povika neko; nastade op{ti smeh.
	"Bolje nego ja - ja sam samo prosti rudar, kao {to mnogi od vas znaju. Bi}e mnogo glatkog i uverljivog pri~anja, trebalo je da ka`em, a bi}e mo`da i ne{to para. Pre nego {to klimnete glavom takvom ~oveku, setite se, eto to bih ja hteo, setite se ove Barnohove ku}e, kako sad izgleda, sa ovim kamenim kockama na mestu gde bi trebalo da budu vrata. Pomislite da va{a ku}a bude bez vrata i bez prozora, a vi unutra."
	On nastavi. "Onda pomislite na ovo {to }ete videti da Barnohu radimo kad bude izvu~en. A ka`em vam - naro~ito vama strancima - da }e ovo danas biti samo po~etak. Bi}e jo{ da se gleda na va{aru u Saltusu! Za te vi{ednevne doga|aje zaposlili smo jednog od najboljih profesionalaca iz Nesusa! Gleda}ete smaknu}e bar dve osobe u formalnom stilu, odsecanjem glave jednim udarcem. Jedna od te dve osobe je `ena, zato }emo upotrebiti stolicu! A to je ne{to {to mnogi ljudi koji se hvale svojom umno{}u i svojim kosmopolitskim obrazovanjem nisu nikad videli. A gleda}ete i kako ovog ~oveka", alkalde zastade da potap{e dlanom kamene kocke, sada suncem obasjane, "ovog Barnoha vodi u smrt stru~ni vo|a! Mo`da je Barnoh ve} probio neku rupicu na zidu. To oni ~esto urade i zato on mene mo`da mo`e ~uti."
	Poja~ao je glas do vike. "Barno{e, ako mo`e{, sad se zakolji! Jer ako to ne uradi{, za`ali}e{ {to nisi odavno umro od gladi!"
	Jedan trenutak vladala je ti{ina. Ja sam bio na mukama zbog pomisli da }u uskoro morati da primenim na{u Umetnost na jednom Vodalusovom sledbeniku. Alkalde je digao desnu ruku iznad glave, a onda ju je odse~nim gestom spustio. "Navalite, momci - sr~ano!"
	Ona ~etvorica koja su donela probojac odbroji{e sebi jedan, dva, tri, kao da su se o tome unapred dogovorila, i potr~a{e ka zazidanim vratima, ali izgubi{e deo zaleta u trenutku kad su prednja dvojica morala da se popnu na stepenik. Balvan udari u kamen, proizvev{oi potmuli zvuk i nikakav drugi ishod.
	"Dobro, momci", ponovi alkalde. "Da poku{amo ponovo. Poka`ite im kakvi ljudi odrastaju u Saltusu."
	Njih ~etvorica jurnu{e opet. Pri ovom drugom poku{aju oni prednji savlada{e stepenik ve{tije; kamene kocke uglavljene u vrata kao da uzdrhta{e pod udarcem, a iz maltera koji ih je spajao po~e izlaziti fina pra{ina. Pridru`i im se dobrovoljac iz gomile, krupna mom~ina sa crnom bradom, i sad u juri{ po|o{e sva petorica; tupi udar probojnog balvana nije zazvu~ao ni{ta glasnije, ali je bio pra}en praskavim zvucima kao od lomljenja kostiju. "Jo{ jedan", re~e alkalde.
	Ta~no je rekao. Pri slede}em udaru pogo|eni kamen ulete u ku}u, ostavljaju}i rupu veliku kao ljudska glava. Posle toga probija~i se vi{e nisu trudili da hvataju zalet; preostalo kamenje su poizbijali tako {to su balvan pokretali samo zamasima ruku. Najzad je otvor bio dovoljan da ~ovek kroz njega pro|e.
	Neko koga ranije nisam primetio doneo je buktinje, a jedan de~ak odjuri u susednu ku}u da ih pripali na kuhinjskoj vatri. Od tog de~aka ih uze{e ljudi naoru`ani batinama i piletama. Ispoljavaju}i ve}u hrabrost nego {to sam mislio da je ima u tim lukavim o~ima, alkalde izvu~e ispod ko{ulje kratku batinu i u|e prvi. Mi gledaoci nagrnusmo za oru`anima, a po{to smo Jonas i ja bili u prvom redu posmatra~a, nas dvojica stigosmo tako re}i istog trenutka do ulaza.
	Vazduh unutra bio je ogavan, daleko gori nego {to sam o~ekivao. Posvuda razlupani name{taj, kao da je Barnoh pre dolaska zazidatelja zaklju~ao sve svoje ormane i kov~ege, a oni sve porazbijali da bi se do~epali njegovih stvari. Na osaka}enom stolu videh ostatke sve}e koja je dogorela do samog drveta. Ljudi iza mene su se gurali da u|u, a ja, na svoje iznena|enje, otkrih da im uzvra}am guraju}i ih unazad.
	U zadnjem delu ku}e nastade kome{anje - koraci `urni i pometeni - ne~iji povik - a onda visoki, neljudski vrisak.
	"U'vatili ga!" uzviknu neko iza mene i ja za~uh kako se ta vest onda prenosi onima napolju.
	Jedan debelju{kasti ~ovek koji je mogao biti nekakav sitni posednik istr~a iz mraka, dr`e}i u jednoj ruci baklju, a u drugoj motku. "S puta! Napolje, svi vi! Izvode ga!"
	Ne znam {ta sam o~ekivao da vidim... Mo`da neko veoma prljavo stvorenje umr{ene kose. Umesto toga, ugledao sam duha. Nekada je Barnoh bio visok; ostao je visok, ali poguren i vrlo mr{av, ko`e toliko blede da se ~inilo da svetluca kao sagnjilo drvo. Bio je }elav, bez brade, bez dlaka; po podne toga dana ~uo sam od njegovih stra`ara da je stekao obi~aj da sebi ~upa dlake. Najgore od svega bile su njegove o~i: ispup~ene u prostor, ~inilo se slepe, a crne - kao mrak u dubini njegovih usta. Pre nego {to je progovorio okrenuo sam glavu na drugu stranu, ali ipak sam znao da je glas njegov. "Bi}u slobodan", re~e taj glas. "Vodalus! Do}i }e Vodalus!"
	Kako sam tada po`eleo da sam nikad nisam bio u zatvoru - jer njegov glas mi je vratio u se}anje sve one dane bez vazduha koje sam proveo ~ekaju}i u ublijeti ispod na{e kule Matahine. Sanjao sam i ja tako o spasenju koje bi mi Vodalus doneo, sanjao sam o revoluciji koja bi zbrisala ovu izopa~enu i `ivotinjski smradnu epohu i ponovo uspostavila onu visoku, blistavu kulturu koja je nekad vladala na Urtu.
	A bio sam spasen ne uplivom Vodalusa i njegove vojske iz senke, nego zalaganjem majstora Palaemona - nesumnjivo, i Drotea, i Rohea, i jo{ nekih prijatelja - koji su ubedili bratiju da bi bilo suvi{e opasno ubiti me, a suvi{e sramotno poslati me pred sud.
	Barnohu spas uop{te ne}e do}i. Pr`i}u ga usijanim gvo`|em ja, koji bi trebalo da budem njegov drug; lomi}u ga na to~ku; kona~no }u mu odse}i glavu. Poku{ah da ka`em sebi da je on radio, mo`da, samo za novac; ali ba{ tad neki metalni predmet, sigurno ~eli~na glava neke pilete, zveknu o kamen, a meni se u~ini da ~ujem kako zve~i onaj nov~i} koji sam od Vodalusa dobio, kako je zazve~ao kad sam ga ubacio u prostor ispod kamene podne plo~e u onom ru{evnom mauzoleju.
	Ponekad, kad svu svoju pa`nju usredsredimo na uspomene, na{e o~i, po{to ih ne vodimo, same izdvoje iz mase pojedinosti neki objekat i prika`u ga takvom jasno}om koja nikad ne bi bila postignuta hotimi~nim usredsre|enjem. Tako se tad desilo meni. Iz cele plime lica koja su se borila za mesto pred ulazom u ku}u, ja videh samo jedno lice, okrenuto nagore, obasjano suncem. Agijino.
	
	3. ZABAVLJA^EV [ATOR
	Bio je to zale|eni trenutak, kao da stojimo i Agija i ja i svi oko nas, u nekoj slici, na platnu. Agijino lice i glava malo zaba~ena; moje o~i silno ra{irene; ostajali smo tako u oblaku ovog seoskog `ivlja u {arenoj ode}i i sa raznobojnim zave`ljajima u rukama. Onda sam se ja pomakao, a ona je i{~ezla. Da sam mogao, odjurio bih do nje, ali jedino sam mogao da se guram kroz masu posmatra~a, zbog ~ega mi je bilo potrebno mo`da stotinu otkucaja srca da stignnem do mesta gde se Agija malo~as nalazila.
	A ona je do tada sasvim nestala; svetina se vrtlo`ila i menjala kao voda pod pramcem ~amca. Barnoha su dotle izveli, a on je, zbog sunca, po~eo da vri{ti. [~epao sam jednog rudara za rame i, vi~u}i, postavio mu pitanje, ali on malo~as nije obratio nimalo pa`nju na mladu `enu pokraj sebe i nije imao pojma u kom je pravcu oti{la. Onda sam po{ao za gomilom koja je pratila zatvorenika, a kad sam se uverio da Agije tu nema, po~eo sam, ne znaju}i {ta bih bolje preduzeo, da pretra`ujem va{ari{te, da zavirujem u {atre i kioske, da postavljam pitanja seljankama, koje su do{le da prodaju miri{ljavi kardamomski hleb, i prodavcima vru}eg pe~enog mesa.
	Sve ovo, sad dok pi{em, dok polako re|am petljice izvu~ene tankom linijom crvenog mastila ovde u Ku}i apsoluta, zvu~i smerno, ~ak i metodi~no. Stvarnost je bila u najve}oj mogu}oj meri suprotna tome. Jurcao sam preznojen, zadihan, izvikivao pitanja, ali hitao dalje maltene i pre nego {to bi kakav odgovor mogao sti}i. Kao lice vi|eno u snu, Agijino lice plovilo je pred mojom uobraziljom: {iroko, sa ravnim obrazima i blago zaobljenim vrhom vilice, ko`a sa pegicama, potamnela od sunca, o~i izdu`ene, nasmejane, podrugljive. Zbog ~ega je do{la, nisam mogao ni zamisliti, jedino sam znao da jeste do{la i da je onaj ~as kad sam je ugledao probudio u meni bolnu uspomenu na njen vrisak.
	"Da li ste videli `enu ovoliko visoku, sa kestenjastom kosom?" Mnogo puta sam te re~i ponovio, kao onaj duelist koji je ponavljao "Kadrou od Sedamnaest kamenova"; najzad je taj niz postao besmislen kao pesma zrikavaca.
	"Jesmo. Svaku mladu seljan~icu koja je pro{la."
	"A 'el zna{ kako s' zove?"
	"@ena, mo`e, mogu `enu da vam nabavim."
	"A gde si je ti izgubio?"
	"Ne brini se, prona}i }e{ je uskoro. Nije ovaj va{ar dovoljno veliki da iko ostane dugo izgubljen. Zar vas dvoje niste ugovorili neko mesto gde }ete se sastati? Popij mog ~aja - izgleda{ tako umoran."
	Dadoh se u petljanciju da izvu~em nov~i}.
	"Ne mora{ da pla}a{, prodajem iovako dovoljno. Pa, dobro, ako navaljuje{. Ko{ta samo jedan ael. Izvoli."
	Ta stara `ena se ma{ila za d`ep kecelje, gde je ~uvala ~itavu poplavu nov~i}a, a onda je pljusnula ~aj, {i{te}i vreo, iz ~ajnika u {olju od pe~ene zemlje i ponudila mi slamku od nekog mutnosrebrnastog metala. Odmahivanjem ruke pokazah da slamku ne}u.
	"^ista je. Sve operem posle svake mu{terije."
	"Nisam navikao na njih."
	"Onda pazi na rub ~a{e - bi}e vru}. Jesi li pogledao kod mesta za prodaju stoke? Bi}e tamo mnogo sveta."
	"Jesam." Bio je to mate-~aj, miri{ljav, mal~ice gorak.
	"Da li ona zna da je tra`i{?"
	"Mislim da ne zna. ^ak i ako me je videla, verovatno me nije prepoznala. Ja ne... ne nosim svoju uobi~ajenu ode}u."
	Stara `ena frknu i }u{nu jednu zalutalu kovrd`u sede kose natrag pod maramu. "Na saltuskom va{aru? Pa jasno da ne nosi{! Svako na va{ar izi|e u svojoj najboljoj ode}i, pa }e to i svaka pametna devojka razumeti. Nego, jesi li pogledao dole kod vode gde dr`e onog zatvorenika u lancima?"
	Odmahnuh glavom. "Izgleda da je nestala."
	"Ali ti nisi odustao. Vidim po na~inu kako gleda{ prolaznike, a ne mene. Pa, to ti je dobro. Na}i }e{ ti nju, mada narod pri~a da su se u poslednje vreme nade{avale ~udne stvari. Uhvatili su zelenog ~oveka, zna{? Dr`e ga eno tamo gde vidi{ onaj {ator. Ljudi ka`u da zeleni ljudi znaju sve, ali samo treba da ih natera{ da govore. Onda, to sa katedralom. Valjda si to ~uo?"
	"Sa katedralom?"
	"^ula sam prepri~avanje da to nije onakva katedrala kakvu vi iz grada smatrate 'pravom' - znam da si iz grada po na~inu kako pije{ ~aj - ali mi oko Saltusa nikad nismo drugu katedralu, sem te, videli, a i lepa je bila, zidovi sa prozorima, svileni, sa oka~enim svetiljkama, a svila u boji. Ja, li~no, nisam pobo`na - u stvari, mislim da, ako Pankreator ne mari nimalo za mene, ne}u ni ja mariti za njega, a i {to bih? Ipak, sramota je to {to su one uradile, ako jesu uradile to {to se pri~a protiv njih. Zapalile katedralu, zna{."
	"Govori{ li o katedrali Pelerinki?"
	Stara `ena mudro klimnu. "Eto, dabome, i tebi je izletelo. Pravi{ istu gre{ku kao one. Nije to bila katedrala Pelerinki nego katedrala Kand`e. [to }e re}i, nije pripadala njima i zato nisu one imale pravo da je spale."
	Ja za sebe promrmljah: "Ponovo su raspirile onu vatru."
	"Molim lepo", re~e stara, okrenuv{i jedno uvo ka meni, "to ti nisam ~ula."
	"Rekoh, zapalile. Sigurno im se zapalio onaj slamni pod."
	"Tako sam i ja ~ula. A one su samo stajale po strani i gledale katedralu kako gori. Odletela je u visinu, na Beskona~ne pa{njake Novog sunca, zna{."
	Na suprotnoj strani te va{arske uli~ice jedan ~ovek po~e da lupa po bubanju. Kad je napravio pauzu u dumbaranju, ja rekoh: "Znam da su izvesne osobe tvrdile da su videle kako se katedrala di`e u vazduh."
	"Pa i digla se, ja{ta. Kad je moj mali sestri} ~uo za to, bio je pola dana kao zanesen. Onda je lepio hartiju, i napravio ne{to nalik na {e{ir, i dr`ao to iznad moje pe}i, i to se diglo uvis, a on je zaklju~io da se tako isto digla i katedrala i da u tome nema nikakvog ~uda, nikakvog ~uda uop{te. Ovo pokazuje {ta zna~i biti budala - nije mu palo na pamet da su stvari u svetu postavljene upravo tako da bi se katedrala mogla podi}i. Ne vidi Ruku u prirodi."
	"Nije li~no gledao?" upitah. "Ho}u re}i, katedralu?"
	Nije me shvatila. "Ma gledao ju je desetak puta, ako ne i vi{e, kad su prolazile ovamo."
	Na{ razgovor prese~e dernjava onoga sa bubnjem; ritmi~no je napevao, sli~no kao nekad doktor Talos, ali promuklije i bez one doktorove pakosne domi{ljatosti. "Zna sve! Zna svakog! Zelen k'o ogrozd! Vidite sami!"
	(Nametljivi zvuk bubnja: BUM! BUM! BUM!)
	"Smatra{ li da bi zeleni ~ovek znao gde je Agija?"
	Stara se osmehnu. "A tako se ona zove, a? Sad }u znati, ako je iko pomene. Zeleni bi mogao znati. Ima{ pare, {to ne proba{ kod njega?"
	Stvarno, za{to ne probam, pomislio sam.
	"Doveden iz d`ungle na Severu! Nikad ne jede! Ista sorta kao `bunje, ista sorta kao trava!" BUM! BUM! "Budu}nost, pro{lost - za njega je ista stvar!"
	Vide}i da se pribli`avam vratima njegovog {atora, bubnjar prekide galamu. "Samo aes, da ga vidite. Dva, da s njim razgovarate. Tri, da budete nasamo s njim."
	"Sam, s njim, koliko dugo?" upitao sam, izdvajaju}i tri bakarna aesa. Ironi~ni osmeh pre|e bubnjarevim licem. "Koliko god `elite." Dadoh mu pare i stupih unutra.
	Jasno je bilo da vlasnik ne o~ekuje da }u ja dugo ostati unutra; zato sam o~ekivao neki jak smrad ili ne{to jednako neugodno. Ali ose}ao se samo vrlo blag miris nalik na seno koje je du`e odstojalo. U sredi{tu {atre, u pra{inom ista~kanom mlazu sun~eve svetlosti koja je bila pu{tena kroz otvor na platnenom krovu, sedeo je ~ovek boje bledog `ada, lancem vezan. Bio je obu~en u suknjicu, nalik na kilt, od li{}a koje je ve} bledelo; pored njega je stajao zemljani }up do vrha napunjen bistrom vodom.
	Jedan trenutak smo }utali. Stajao sam i gledao ga. On je sedeo i gledao u tlo. "To nije boja", rekoh ja. "A ne bih rekao ni da je bojeno natapanjem. A dlaka na sebi nema{ ni{ta vi{e nego onaj koga su jutros pred mojim o~ima izvukli iz zape~a}ene ku}e."
	Digao je pogled ka meni, opet ga spustio. ^ak i beonja~e njegovih o~iju imale su zelenkastu nijansu.
	Poku{ao sam da ga izazovem. "Ako si stvarno biljka, trebalo bi da ti kosa bude trava."
	"Ne." Glas mu je bio mek, spasen od `enstvenosti samo svojom dubinom.
	"Zna~i, jesi biljka? Koja govori?"
	"Ti nisi seljak."
	"Pre neki dan sam oti{ao iz Nesusa."
	"Sa nekim obrazovanjem."
	Pomislio sam na majstora Palaemonta, pa na majstora Malrubiusa, pa na moju jadnu Teklu i slegnuo ramenima. "Umem da ~itam i pi{em."
	"A ipak ne zna{ ni{ta o meni. Nisam pri~aju}a biljka, {to bi trebalo i sam da vidi{. ^ak i kad bi neka biljka po{la onim jednim evolucionim putem, od mnogo miliona mogu}ih, koji vodi ka inteligenciji, nemogu}e je da bi svojim oblikom sa~inila duplikat, od drve}a i li{}a, ljudske forme."
	"Isto bi se moglo kazati i za kamen, a ipak postoje kipovi."
	I pored izraza o~ajanja na licu (a to lice bilo je daleko tu`nije nego lice moga prijatelja Jonasa), ne{to povu~e uvis uglove njegovih usana. "To je lepo re~eno. Nema{ nau~nog obrazovanja, ali si bolje nau~en nego {to shvata{."
	"Naprotiv, sve moje obrazovanje bilo je nau~no - mada nije imalo nikakve veze sa tim fantasti~nim spekulacijama. [ta si ti?"
	"Veliki prorok. Veliki la`ov, kao i svaki ~ovek ~ije je stopalo u klopci."
	"Ako mi ka`e{ {ta si, potrudi}u se da ti pomognem."
	Pogledao me je; bilo je to kao da je neka visoka trava otvorila o~i i pokazala ljudsko lice. "Verujem ti", re~e on. "Kako to da ba{ ti od svih stotina ljudi koji dolaze u ovaj {ator poznaje{ saose}anje?"
	"O saose}anju nemam pojma, ali mi je usa|eno po{tovanje za pravdu, a dobro poznajem i alkaldea ovog sela. I zeleni ~ovek je ~ovek; a ako je rob, njegov vlasnik mora pokazati kako je dopao ropstva i kako je on postao njegov vlasnik."
	Zeleni re~e: "Budala sam, valjda, {to ti poklanjam ikakvo poverenje. A ipak, ~inim to. Ja sam slobodan ~ovek koji je doputovao iz va{e budu}nosti da ispituje va{u epohu."
	"To je nemogu}e."
	"Ta zelena boja koja toliko zbunjuje va{ narod je samo ona materija koju nazivate `abokre~inom. Promenili smo je, tako da sad mo`e da `ivi u na{oj krvi, i tom intervencijom smo najzad okon~ali, sklapanjem mira, dugu borbu ljudskog roda protiv sunca. U nama te bilj~ice `ive i umiru, a na{a tela se hrane njima i njihovim mrtvim jedinkama, tako da nam druga hrana nije potrebna. Do{ao je kraj svim gladovanjima i svakom trudu oko uzgajanja hrane."
	"Ali morate imati sunce."
	"Da", re~e zeleni ~ovek. "A ja ga ovde nemam dovoljno. Dan je blistaviji u mom vremenu."
	Ta jednostavna re~enica odu{evila me je kao ni{ta drugo jo{ od mog prvog pogleda na kapelu bez krova u Razbijenom dvoru u na{oj Citadeli. "Zna~i Novo sunce }e do}i, kao {to je i predskazano", rekoh, "a Urt }e dobiti svoj drugi `ivot - ako je istina to {to govori{."
	Zeleni zabaci glavu i nasmeja se. Mnogo kasnije u `ivotu ~uo sam kako se smeje zver alzabo kad krstari sne`nim visoravnima; jeziv je taj smeh, ali smeh zelenog ~oveka bio je grozniji i ja uzmakoh od njega. "Nisi ti ljudsko bi}e", rekoh ja. "Nisi sada, ako si uop{te ikad i bio."
	Opet se nasmejao. "Eto, a ja se ponadao da }e od tebe biti ne{to. Ba{ sam jadan stvor. Mislio sam da sam se pomirio s tim da }u umreti me|u jednim narodom koji je samo hodaju}a pra{ina; ali pri prvom, najmanjem zra~ku nade, svu sam pomirenost izgubio. Ja sam pravi ~ovek, prijatelju. A ti nisi, a ja }u kroz nekoliko meseci biti mrtav."
	Prisetih se njegove sorte. Koliko puta sam gledao kako vetar razbija zamrznute stabljike letnjeg cve}a o zidove raznih mauzoleja u na{em nekropolisu. "Razumeo sam te. Idu topli dani, sun~ani, ali kad im do|e kraj i tebi }e biti kraj. Proizvedi semenke dok jo{ mo`e{."
	Uozbiljio se. "Ne veruje{ mi, ~ak ne shvata{ ni to da sam ~ovek kao i ti, a ipak ose}a{ sa`aljenje prema meni. Mo`da si u pravu, mo`da je nama do{lo neko novo sunce i zato {to je do{lo, mi smo to zaboravili. Ako ikad budem uspeo da se vratim u moje doba, pri~a}u njima, tamo, o tebi."
	"Ako si stvarno iz budu}nosti, za{to se ne spase{ odlaskom napred, svome domu?"
	"Zato {to sam, kao {to vidi{, vezan lancem." On ispru`i ka meni nogu, tako da sam mogao videti gvozdeni okov oko sko~nog zgloba njegovog stopala. Njegovo meso boje berila bilo je, oko gvozdenog obru~a, nabreklo; vi|ao sam da se kora drveta nadima oko gvo`|a na taj na~in, kad neko drvo proraste kroz gvozdeni prsten.
	Otvori se vise}e platno na ulazu {atre i onaj bubnjar gurnu glavu unutra. "Jo{ ste tu? Imam druge napolju." Zna~ajno pogleda zelenog ~oveka, pa se povu~e.
	"On ho}e da ka`e da te moram oterati, ina~e }e mi zatvoriti onaj prorez gore kroz koji mi sti`e sun~eva svetlost. One koji pla}aju da me vide rasterujem tako {to prori~em njihovu budu}nost, pa }u prore}i i tvoju. Sad si mlad i jak, ali pre nego {to se ovaj svet okrene jo{ deset puta oko sunca, posta}e{ manje jak i nikada ne}e{ povratiti onu snagu koju ima{ sad. Ako ti se budu ra|ali sinovi, stvara}e{ sebi neprijatelje. Ako..."
	"Dosta!" rekoh ja. "To {to mi pri~a{ samo je sudbina svih ljudi. Daj mi istinit odgovor na samo jedno pitanje, pa }u oti}i. Tra`im jednu `enu po imenu Agija. Gde }u je na}i?"
	Na trenutak je izvrnuo o~i nagore tako da se izme|u kapaka video samo uzani polumesec bledozelene boje. Pro|o{e, kroz zelenoga, laki drhtaji; on ustade i ispru`i ruke, pri ~emu je prste {irio kretnjom kao da rastu gran~ice. Polagano re~e: "Iznad tla."
	Drhtaji su prestali i on je opet seo; sad je izgledao stariji i ble|i nego pre.
	"Zna~i, samo si varalica", rekoh mu, okre}u}i se da odem. "A ja sam bio glupak {to sam ti, makar i tako malo, poverovao."
	"Ne", pro{aputa zeleni. "^uj. Dolaze}i ovde, pro{ao sam kroz celu va{u budu}nost. Neki njeni deli}i ostaju sa mnom, mada mnogo zamu}eni. Rekao sam ti samo istinu - a ako si zaista prijatelj ovda{njeg alkaldea, re}i }u ti jo{ ne{to, {to mo`e{ njemu preneti, ne{to {to sam saznao iz pitanja onih koji su dolazili da ispituju mene. Postoje naoru`ani ljudi koji nameravaju da oslobode ~oveka po imenu Barnoh."
	Izvadio sam iz jaha~ke torbe na svom opasa~u belegiju i udario njome po vrhu {ipke koja je bila pobodena u zemlju i za koju je bio vezan lanac - tako da se belegija prelomila na dva dela. Polovinu dadoh zelenome.Tokom jednog trenutka nije shvatao da u ruci dr`i kamen za o{trenje. Onda videh kako u njemu razrasta saznanje; izgledao je, u svojoj velikoj radosti, kao da se {iri i rasklapa, kao da se ve} razba{kario u sjajnijoj svetlosti njegove ere.
	
	4. BUKET
	Izlaze}i iz zabavlja~eve {atre, na trenutak sam digao pogled ka suncu. Zapadno obzorje ve} se bilo popelo do polovine neba, pa i vi{e; kroz jednu smenu vremena, ili manje, kucnu}e ~as za moj nastup. Agije nigde nije bilo, a sva nada da }u je sti}i izgubljena je u onom mom freneti~nom jurcanju kroz va{ar; za utehu sam, ipak, imao proro~anstvo zelenog ~oveka, koje sam protuma~io kao tvrdnju da }emo se Agija i ja sresti pre nego {to bilo ko od nas dvoje umre, a tako|e i pomisao da je Agija bila do{la da gleda kako Barnoha izvla~e na svetlost dana, te da bi, sledstveno tome, mogla do}i i da gleda pogubljenje Morvene i kradljivca stoke.
	Takva razmi{ljanja su me zaokupljala neko vreme dok sam se vra}ao ka kr~mi. Ali zamenjena su, pre nego {to sam stigao do sobe koju sam delio sa Jonasom, uspomenama o Tekli o mom proizvo|enju u kalfu; spomeni su bili nadahnuti okolno{}u da sam sad morao skinuti svoju gra|ansku ode}u i obu}i fuligin moje gilde. Iako jo{ nisam mogao videti ni ogrta~ koji je visio o klinu u sobi, a ni Terminus Est koji je mirovao skriven ispod madraca, ti predmeti su me ve} navodili na takva razmi{ljanja - tolika je bila njihova mo} prizivanja asocijacija.
	Svojevremeno, dok sam jo{ imao du`nost da ispunjavam Tekline `elje, zabavljalo me je to {to sam veliki deo njenog istupanja, a osobito po~etak, mogao da predvidim na osnovu prirode poklona koji sam, dolaze}i u }eliju, nosio sa sobom. Ako joj donesem neku omiljenu hranu ukradenu iz kuhinje, na primer, Tekla krene sa opisima nekog obroka u Ku}i apsoluta, a od vrste hrane koju sam doneo zavisi i koji }e obrok ona opisivati: ako sam doneo meso, ona opisuje neki sportski ru~ak, pre koga se odozdo, iz klanice, ~uje kri~anje i trubljenje divlja~i koja je pohvatana `iva, pominje i de~je nesta{luke, sokolove i lovne leoparde; ako sam doneo slatki{e, ona opisuje neki privatni obrok kod jedne od velikih {atlena, prire|en za samo nekoliko prijateljica, divno prisan, natopljen ogovaranjem; ako donesem vo}e, onda sledi pri~a o ba{tenskoj zabavi u sumrak u ogromnom parku Ku}e apsoluta, uz svetlost hiljadu buktinja i nastup `onglera, glumaca, plesa~a i upotrebu pirotehnike, sve da bi atmosfera bila `ivahnija.
	Jela je ~esto sede}i, ali isto toliko ~esto i stoje}i, prave}i ta svoja tri koraka s jednog na drugi kraj }elije, dr`e}i tanjir u levoj, a gestikuliraju}i desnom rukom. "Ovako, Severijane, sve poleti u nebo, koje odzvanja, i rasipaju se iskre zelene i magenta-boje, a tamnocrvene pucaju kao gromovi!"
	Ali njena jadna {aka je te{ko mogla prikazati uzlet tih raketa na visinu mnogo ve}u od njene, jer ni plafon }elije nije bio mnogo vi{i od nje, silno visoke.
	"Ali, dosa|ujem ti. Malo~as kad si mi doneo ove breskve izgledao si tako sre}an, a sad ne}e{ ni da se osmehne{. Posredi je prosto to da mi prija, ovde, da se se}am tih stvari. Kako }u u`ivati kad sve to ponovo vidim!"
	Meni, dabome, nije bilo dosadno. Samo me je obuzimala tuga {to sam video nju, `enu jo{ mladu i obdarenu lepotom zastra{uju}e vrste, tako zatvorenu...
	Jonas mi je pomagao, dizao je pokrivku sa Terminus Esta kad sam u{ao u na{u sobu. Nalio sam sebi jedan vr~ vina. "Kako se ose}a{?" upita on.
	"A ti? Tebi je, ipak, prvi put."
	Slegnuo je ramenima. "Ja samo donosim stvari. Ti si ovo ve} radio? Tako mlad izgleda{, da mi je palo na um da se to zapitam."
	"Da, ve} sam to radio. Nikada jednoj `eni."
	"Misli{ li da je nevina?"
	Skidao sam ko{ulju; ~im sam oslobodio ruke, potapkao sam lice ko{uljom, onda odmahnuo glavom. "Siguran sam da nije. Sino} sam si{ao da razgovaram s njom - dr`e je u lancima pokraj same vode, gde su mu{ice gadne. Pri~ao sam ti o tome."
	I Jonas posegnu da uzme vino; njegova metalna {aka zveknu u susretu sa vr~em. "Rekao si mi da je lepa i da ima crnu kosu kao..."
	"Kao Tekla. Ali Morvenina kosa je ravna. Teklina je kovrd`ava."
	"Kao Tekla, koju si, izgleda, voleo kao {to ja volim tvoju prijateljicu Jolentu. Priznajem da si imao mnogo vi{e vremena za zaljubljivanje nego ja. Tako|e si mi rekao da je ona kazala kako su joj mu` i dete umrli od neke bolesti, verovatno od r|ave vode. Mu` je bio znatno stariji od nje."
	Uzvratih: "Otprilike tvojih godina, rekao bih."
	"A tamo se nalazila i neka starija `ena koja je tako|e `elela tog ~oveka i koja sad mu~i zatvorenicu."
	"Samo re~ima." U na{oj gildi jedino {egrti nose ko{ulje. Navukao sam pantalone, zatim obukao svoj ogrta~ (~ija je boja bila fuligin, crnja od crne) preko golih ple}a. "Klijenti koje vlasti na taj na~in izlo`e obi~no budu kamenovani. Kad ih mi vidimo, u modricama su, ~esto i bez ponekog zuba. Po neki put imaju slomljene kosti. @ene budu silovane."
	"Ma, ka`e{ da je lepa. Mo`da narod misli da je nedu`na. Mo`da su imali sa`aljenja prema njoj."
	Dohvatio sam svoju palo{inu, potegao je, pustio da mekane korice padnu. "Nevini imaju neprijatelje. Oni se nje boje."
	Izi|osmo zajedno.
	Kad sam u kr~mu, nedavno, u{ao, morao sam se gurati kroz gomilu vinopija. Sad se gomila sama otvorila preda mnom. Na licu sam imao svoju masku, a Terminus Est sam nosio bez korica, preko ramena. Napolju, zvuci va{ara su se uti{avali dok smo nas dvojica odmicala napred; najzad ostade samo {apat, kao da hodamo kroz neku lisnatu divljinu.
	Pogubljenja su imala biti obavljena u samom sredi{tu prostora za sve~anosti i tamo se ve} sakupila napeta gomila. Pokraj platforme za pogubljenje stajao je kalu|er u crvenom, ste`u}i u {akama svoj formularijum; bio je star, kao i ve}ina njih. Pored njega je stajalo dvoje zatvorenika, a oko njih oni ljudi koji su izveli Barnoha. Alkalde je bio u svojoj slu`benoj ode`di - `utoj, sa zlatnim lancem.
	Po prastarom obi~aju, mi ne smemo i}i stepenicama (mada sam vi|ao majstora Gerlousa da se poma`e ma~em kako bi lak{e sko~io na platformu, u dvori{tu pred Kulom zvonarom). Vrlo je mogu}e da sam ja bio, od svih prisutnih, jedini koji je znao za tu tradiciju; ali nisam je prekr{io, a iz gomile se ote veliki urlik, kao glas kakve zveri, kad sam sko~io i kad je ogrta~ zalepr{ao oko mene.
	"Inkreatore", po~e taj "kalo|ero" ~itati, "nama je poznato da ovi koji }e ovde umreti nisu u tvom oku ni{ta vi{e zli nego mi. Njihove su ruke krvava. I na{e."
	Pregledao sam panj. Dobro je znano koliko su lo{i panjevi koji se koriste izvan neposrednog nadzora na{e gilde: pre{iroki, pretvrdi, udubljeni. Ovaj panj je i predobro odgovarao prvim dvema ta~kama tog poslovi~nog opisa, ali je, milo{}u svete Katarine, bio zapravo mal~ice ispup~en; drvo je bilo idiotski tvrdo, ali sam imao sre}e utoliko {to su se preda mnom nalazili jedan mu{karca i jedna `ena, a to je zna~ilo da }u mo}i da upotrebim po jednu sve`u o{tricu za svakog.
	"...voljom tvojom mo`e se desiti da oni do tog ~asa toliko pro~iste svoj duh, da zaslu`e tvoju naklonost. Onda mi, koji danas prolivamo njihovu krv, ali koji }emo se morati sa njima suo~iti..."
	Zauzeo sam svoju pozu, stao sam razmaknutih stopala, a oslonjen na ma~, kao da sasvim kontroli{em ovu ceremoniju, mada u stvari nisam znao ko je od njih dvoje izvukao kra}u traku.
	"Ti, heroj koji }e uni{titi crnog crva {to pro`dire sunce; ti pred kim se nebesa razmi~u kao zavese; ti od ~ijeg daha }e se sparu{iti divovi Erebus, Abaja i Scila, koji se pod talasom valjaju; ti koji podjednako `ivi{ i u ljusci najmanjeg semena u najdaljoj {umi, semena koje se otkotrljalo u mrak gde ga nijedan ~ovek ne vidi." Stepenicama je dolazila `ena Morvena, ispred nje alkalde, iza nje ~ovek sa jednim gvozdenim ra`njem kojim ju je ubadao i prisiljavao da ide. Neko iz gomile doviknu jedan nepristojan predlog.
	"...imaj milosti prema onima koji nisu imali milosti. Imaj milosti prema nama koji je sad ne}emo imati nimalo."
	Time je kalu|er zavr{io, a onda progovori alkalde. "Najodvratnije, najneprirodnije..."
	Utanjenim glasom je to govorio, glasom koji se sasvim razlikovao i od njegovog normalnog razgovornog tona i od one retori~ke postavke glasa koju je upotrebio za govor pred Barnohovom ku}om. Nekoliko trenutaka sam ga slu{ao rasejano (pogledom sam u gomili tra`io Agiju), a onda mi pade na pamet da je alkalde upla{en. Mora}e iz neposredne blizine da gleda sve {to }e `rtvama biti u~injeno. Osmehnuo sam se, mada je moja maska to prikrila.
	"...uva`avanja prema tvom polu. Ali }e{ biti `igosana i po levom i po desnom obrazu, bi}e ti noge polomljene i glava odse~ena."
	(Ponadao sam se da su imali dovoljno mozga da se na vreme dosete da }e biti potreban gorionik sa }umurom.)
	"Na osnovu ovla{}enja za visoku pravdu koje je dopu{tenjem autarhovim spu{teno u moju nevrednu ruku - dopu{tenjem autarha, ~ije su misli muzika za njegove podanike - ja sada progla{avam... ja sada progla{avam..."
	Bio je zaboravio. [apnuh mu re~i: "Da ti je do{ao ~as."
	"Ja sada progla{avam da ti je do{ao ~as, Morvena."
	"Ako ima{ neku molbu za Pomiritelja, Koncilijatora, izgovori je u svom srcu."
	"Ako ima{ neku molbu za Pomiritelja, izgovori je."
	"Ako ima{ neki savet za one koji su od majke ro|eni, ne}e biti za takav savet glasa, posle ovog trenutka."
	Alkaldeu se vra}ala samokontrola i on je sve, pa i to poslednje, uspe{no izgovorio.
	Morvena re~e, razgovetno, ali ne jakim glasom: "Znam da ve}ina vas misli da sam kriva. Nedu`na sam. Nikad ne bih u~inila te grozne stvari za koje ste me optu`ili."
	Gomila se po~e primicati da je ~uje.
	"Mnogi od vas su svedoci da sam volela Stahija. Volela sam i dete koje mi je Stahi dao."
	Jedna mrlja boje privu~e moj pogled, purpurnocrna na jakoj prole}noj sun~anoj svetlosti. Bio je to `alila~ki buket ru`a, napravljen kao da je namenjen da ga neki mutavac nosi na pogrebu. Buket je donosila Euzebija, `ena koju sam video kako dodijava Morveni na obali reke. Gledao sam je, sad, kako odu{evljeno udi{e miris ru`a, a onda upotrebljava njihove bodljikave stabljike da bi sebi otvorila put kroz gomilu; najzad stade uz samu platformu. "Ove su za tebe, Morvena. Umri pre nego {to uvenu."
	Tupim vrhom moje palo{ine zalupah po daskama za ti{inu. Morvena re~e: "Onaj dobri ~ovek koji je pro~itao molitve za mene i koji je sa mnom razgovarao pre nego {to sam dovedena ovamo molio se da ja vama oprostim ako stignem do bla`enstva pre vas. Nikada do sada nisam imala mo} da usli{im neku molitvu, ali njegovu }u usli{iti. Opra{tam vam sada."
	Euzebija je zaustila da opet ne{to govori, ali je ja u}utkah jednim pogledom. Pokraj nje mahnu rukom neki krezubi, iscereni ~ovek, i ja, trgnuv{i se mal~ice, prepoznah Hetora.
	"Jesi li spreman?" upita me Marvena. "Ja jesam."
	Jonas je upravo postavio kofu punu blistavog ugljevlja na platformu. Iz `ara je virilo ne{to za {ta sam mogao pretpostavljati da je dr{ka gvozdenog `iga sa nekim odgovaraju}im natpisom; ali stolice nije bilo na vidiku. Upiljih se u alkaldea, nastoje}i da mi to bude zna~ajan pogled.
	Mogao sam isto tako gledati i drveni stub. Najzad sam progovorio: "Imamo li stolicu, va{a visosti?"
	"Poslao sam dvojicu da je donesu. I konopac."
	"Kada?" (Gomila je po~injala da se kome{a i da mrmlja.)
	"Pre nekoliko trenutaka."
	Prethodne ve~eri ube|ivao me je da }e sve biti spremno, ali sad nije bilo svrhe da ga na to podse}am. Kasnije sam se uverio da nema nikog ko je toliko sklon gre{kama na gubili{noj platformi kao prose~an seoski zvani~nik. On se rastr`e izme|u `arke `elje da bude u sredi{tu pa`nje ({to je, pri pogubljenju, polo`aj njemu nedostupan) i sasvim opravdanog straha da nema ni sposobnosti ni uve`banosti da se dr`i kako treba. U devetnaest slu~ajeva od dvadeset bolje }e se pona{ati i najpla{ljiviji klijent dok se penje stepenicama potpuno svestan da }e mu sad biti iskopana oba oka. ^ak se i na boja`ljivog monaha, koji nije navikao na ljudsku vrevu i koji je do suza smeran, mo`e{ vi{e osloniti.
	Neko doviknu: "'Ajde vi{e to!"
	Pogledah Marvenu. Sa iscrpljenim licem i ~istim tenom, tu`nim o~ima i krupnim, tamnim o~ima, bila je zatvorenica koja bi mogla pobuditi sasvim nepo`eljna ose}anja sau~e{}a u masi.
	"Mogli bismo je staviti da sedi na panju", rekao sam alkaldeu. Nisam mogao odoleti da ne dodam: "Ionako je za to pogodniji."
	"Nemamo ~ime da je ve`emo."
	Po{to sam ve} izrekao i previ{e primedaba, nisam dodao i svoje mi{ljenje o onima ~iji zatvorenici moraju biti vezani.
	Umesto toga, polo`io sam Terminus Est na daske iza panja, naterao Morvenu da sedne, podigao obe ruke u znak drevnog pozdrava, zatim, ste`u}i njene {ake svojom levom rukom, utisnuo `ig u jedan, pa u drugi obraz, najzad podigao visoko u vazduh to gvo`|e koje je bilo maltene u belom usijanju. Vrisak je na trenutak uti{ao gomilu; sad zaurla{e.
	Alkalde je stao uspravnije i kao da je postao nov ~ovek. "Daj, neka je vide", re~e on.
	Bio sam se nadao da }u to izbe}i, ali sad pomogoh Marveni da ustane. Dr`ao sam je za desnu {aku i mi, kao da smo u~esnici u nekoj seoskoj igranci, na~inismo spori, formalni obilazak platforme. Hetor je bio izvan sebe od odu{evljenja; iako sam nastojao da iz svoje svesti isklju~im zvuk njegovog glasa, ~uo sam ga kako se ljudima oko sebe hvali da je moj poznanik. Euzebija di`e buket ka Morveni kao da ho}e da joj ga da, govore}i: "Evo ti, bi}e ti potreban uskoro."
	Kad smo obi{li gubili{nu platformu jedanput, pogledao sam alkaldea; onda je pro{lo neko vreme dok se on ~udio za{to li je do{lo do zastoja, ali najzad dobih od njega znak da nastavim.
	Morvena pro{aputa: "Ho}e li biti brzo svr{eno?"
	"Ve} je skoro gotovo." Usmerio sam je da opet sedne na panj, dohvatio svoj ma~. "Sklopi o~i. Poku{aj da ima{ na umu da su ve} umrli skoro svi koji su ikad `iveli, pa ~ak i Pomiritelj, koji }e ustati kao Novo sunce."
	Njeni bledi o~ni kapci sa dugim trepavicama se spusti{e, tako da nije videla dizanje ma~a. Blesak ~elika opet uti{a gomilu, a kad je ti{ina bila potpuna, ja pljo{timice grunuh palo{inom po njenim butinama; ~uo se pljesak po mesu, ali, jo{ glasnije, zvuk lomljenja butnih kostiju, razgovetno pras! pras! kao kad bokser koji pobe|uje zada brzo udarac levom pa desnom. Ostala je Morvena jo{ tren u sede}em polo`aju na panju, onesve{}ena, ali jo{ ne padaju}i; a ja u tom trenutku zakora~ih unazad i odsekoh joj glavu onim glatkim, vodoravnim udarcem koji je za izvo|enje toliko te`i od udarca nadole.
	Ako }u biti ba{ iskren, prizna}u da sam, tek kad sam video kuljanje uvis vodoskoka krvi i ~uo tup udar glave o platformu, znao da mi je uspelo. Bio sam, i ne znaju}i, nervozan koliko i alkalde.
	To je trenutak kada, opet po prastaroj tradiciji, uobi~ajeno dostojanstvo gilde mo`e biti zamenjeno izvesnim opu{tanjem. Do{lo mi je da se smejem i da veselo skaku}em unaokolo. Alkalde me je drmao za rame i brbljao ba{ onako kako se meni brbljalo; nisam ba{ ~uo {ta pri~a - neke vesele gluposti. Digao sam visoko i ma~ i odse~enu glavu koju sam dr`ao za kosu, pa sam tako stao da paradiram po platformi ukrug. I to ovog puta ne samo jedan krug, nego dva, tri, ~etiri obilaska. Digao se neki povetarac i isprskao moju masku, ruku i gola prsa skerletnim kapljicama. Gomila je dobacivala svoje neizbe`ne dosetke: "O'{ da o{i{a{ tako i moju `enu (mu`a)?" "Pola merice kobasica kad to obavi{." "Je l' mo`e meni njen {e{ir?"
	Smejao sam im se i odglumio da }u baciti glavu me|u njih, kad me neko povu~e za sko~ni zglob. To je bila Euzebija i ja sam i pre njene prve re~i znao da je obuzeta onom neodoljivom potrebom da govori, koju sam ~esto opa`ao kod klijenata u na{oj kuli. O~i su joj iskri~ile uzbu|enjem, a lice joj je bilo izobli~eno od napora da privu~e moju pa`nju, tako da je izgledala istovremeno i starija i mla|a nego ranije. Nisam uspevao da razaberem {ta vi~e, pa sam se nagnuo da ~ujem.
	"Nevina! Bila je nevina!"
	Nije bio pravi trenutak da obja{njavam da ja nisam bio sudija Morveni. Samo klimnuh glavom.
	"Otela je Stahija - od mene! Sad je mrtva. Razume{? Uop{te nije bila kriva, ali ja se tako radujem!"
	Opet sam klimnuo i krenuo u novi obilazak platforme, dr`e}i glavu u ruci.
	"Ja sam je ubila!" zavri{ta Euzebija. "Nisi ti...!"
	Ja joj odozgo doviknuh: " Ako ti je tako po volji!"
	"Nedu`na! Znala sam je - tako pa`ljiva. Zadr`ala bi ona ne{to u rezervi - otrov za sebe! Bila bi mrtva pre nego {to je ti dohvati{."
	Hetor je zgrabi za ruku i pokaza prstom ka meni. "Moj gospodar! Moj! Moj sopstveni!"
	"Zna~i, ubica je neko drugi. Ili je ipak bila bolest..."
	Povikah: "Jedino Demijurgu pripada sva pravda!" Gomila je jo{ i sad hu~ala, mada ne{to ti{e nego pre.
	"Ali ukrala mi je Stahija, a sada je nema." I glasnije nego ikad: "O, divote! Sada je nema!" To rekav{i, Euzebija zagnjuri lice u buket kao da ho}e da ispuni svoja plu}a, do prskanja, zagu{ljivo jakim mirisom ru`a. Ubacio sam Morveninu glavu u ko{ koji ju je ~ekao i obrisao o{tricu ma~a komadom skerletnog flanela koji mi je Jonas dodao. Kad sam opet primetio Euzebiju, le`ala je, opru`ena be`ivotno, u krugu posmatra~a.
	Tad njenom padu nisam pridao neki poseban zna~aj, mislio sam da je Euzebiju mo`da srce izdalo zbog prevelike radosti. Kasnije tog popodneva alkalde je naredio da apotekar pregleda taj njen buket, a ovaj je me|u laticama na{ao neki jak, ali rafinovan otrov koji nije umeo da prepozna. Morvena ga je, pretpostavljam, morala imati u {aci kad je stupala uz stepenike i sigurno ga je bacila u cve}e dok sam je vodio po gubili{tu posle `igosanja.
	Dozvolite mi da ovde zastanem i da sa vama razgovaram kao um sa umom, iako smo, mo`da, razdvojeni eonskom provalijom. Premda ovo {to sam dosad napisao - od zaklju~ane kapije do saltuskog va{ara - obuhvata glavninu mog odraslog `ivota, a ono {to preostaje da napi{em odnosi se na jo{ samo nekoliko meseci, imam imam ose}aj da jo{ ni polovinu svog pripovedanja nisam stavio na hartiju. Pa da ne bih ispunio biblioteku veliku poput one kod staroga Ultana, presko~i}u (to vam sad ka`em otvoreno) mnoge stvari. Opisao sam pogubljenje Agijinog brata blizanca Agilusa zato {to je to bilo od zna~aja za moju pri~u, a Morvenino zato {to je bilo okru`eno neobi~nim okolnostima. Ne}u pripovedati o drugim smaknu}ima, osim ako su od neke posebne va`nosti. Ako nalazite odu{evljenje u tu|em bolu i tu|oj smrti, malo }ete zadovoljstva dobiti od mene. Neka bude dovoljno da ka`em da sam nad kradljivcem stoke obavio propisane zahvate, koji su se okon~ali njegovim smaknu}em; a ubudu}e, kad opisujem svoja putovanja, od vas se o~ekuje da razumete da sam upra`njavao misteriju na{e gilde gde god mi se isplatilo, ali da ne `elim da pominjem pojedina~ne slu~ajeve.
	
	5. BORN
	Te ve~eri Jonas i ja smo ve~erali sami u na{oj sobi. Na{ao sam da je vrlo prijatno biti popularan kod gomile i poznat svima; ali i da je to zamorno; posle nekog vremena ~oveku dosadi da odgovara na ista prostoumna pitanja ponovo i ponovo i da u~tivo odbija pozive na pi}e.
	Prethodno je bio i mali nesporazum sa alkaldeom u vezi sa naknadom koju je trebalo da primim za svoj rad, zato {to sam ja mislio da treba da je dobijem, uz predujam u iznosu od jedne ~etvrtine ugovorenog novca koji sam primio ~im sam sklopio dogovor, jo{ i sav ostatak para za svakog pojedinog klijenta ~im on bude mrtav, dok je alkaldeova namera bila, ili je bar tako on ustvrdio, da mi isplati sve tek kad i tre}i klijent bude pogubljen. Na tako ne{to ja nikad ne bih pristao, a ponajmanje posle upozorenja dobijenog od zelenog ~oveka (koje sam, iz odanosti prema Vodalusu, zadr`ao za sebe). Ali, kad sam zapretio da slede}eg popodneva ne}u nastupiti, dobio sam pare i sve je mirno re{eno.
	Sad smo Jonas i ja sedeli nad poslu`avnikom koji se pu{io i bocom vina, vrata su bila zatvorena i zamandaljena, a kr~maru je bilo dato uputstvo da ka`e da nisam tu. Bio bih sasvim opu{ten da me vino u vr~u nije tako `ivo podse}alo na ono, mnogo bolje vino, koje je Jonas prona{ao u na{em bokalu za vodu prethodne ve~eri, po{to sam ja tajno razgledao Kand`u.
	Mislim da me je Jonas posmatrao dok sam zurio u bledocrvenu te~nost; nalio je sebi jedan vr~ i rekao: "Imaj svakako na umu ~injenicu da nisi ti odgovoran za presude. Da nisi ti nai{ao, oni bi, pre ili kasnije, ipak bili poka`njavani, a verovatno bi u manje stru~nim rukama patili vi{e."
	Zapitah ga o ~emu pri~a.
	"Vidim da te mu~i... ovo {to je bilo danas."
	"A ja mislio da je pro{lo dobro", rekoh.
	"Zna{ {ta je oktopod rekao izlaze}i iz sirenine postelje od morske trave: 'Ne osporavam ja tvoju ve{tinu - naprotiv. Ali izgleda{ kao da bi ti malo razveseljavanja dobro do{lo."
	"Mi uvek, posle, budemo malo snu`deni. Majstor Palaemon je to uvek pominjao, a i moje iskustvo tako pokazuje. On je to nazvao ~isto mehani~kom psiholo{kom funkcijom, {to je meni tada zvu~alo kao oksimoron, dok sad nisam siguran nije li ipak bio u pravu. Jesi li ti mogao da gleda{ {ta se doga|a, ili su ti davali previ{e raznih zadu`enja?"
	"Glavninu vremena sam proveo stoje}i na stepenicama iza tebe."
	"Zna~i da si imao dobar pregled, pa si, dakle, video kako je bilo - sve je po{lo glatko od trenutka kad smo odlu~ili da ne ~ekamo stolicu. Obavio sam ono za {ta sam ve{t i dobio pljesak za to i bio u sredi{tu pa`nje. Kasnije do|e ose}anje malaksalosti. Majstor Palaemon je govorio o seti zbog dvora i seti zbog gomile, naime, da neki od nas potpadaju pod jednu, neki pod drugu, neki ni pod jednu, neki pod obe. Dakle, ja sam podlo`an seti zbog gomile; a {to se ti~e dvorske, valjda nikad ne}u dobiti priliku, u Traksu, da utvrdim kako stojim s njom."
	"A ona se sastoji - u ~emu?" Jonas je gledao dole u svoj vinski pehar.
	"Ponekad mu~itelj, recimo majstor u Citadeli, do|e u dodir sa aristokratima najve}e uzvi{enosti. Pretpostavimo da postoji neki izuzetno osetljiv zatvorenik za koga se veruje da poseduje va`na obave{tenja. Verovatno je da }e neki visoki zvani~nik biti upu}en da prisustvuje saslu{anju takvog zatvorenika. U mnogim slu~ajevima taj zvani~nik }e biti ~ovek sa malo ili nimalo pre|a{njeg iskustva u pogledu delikatnijih operacija; zato }e on majstoru postavljati pitanja, mo`da mu i poveriti neke svoje strahove u vezi sa temperamentom ili zdravljem tog subjekta. Pod tim okolnostima mu~itelj sti~e utisak da je dospeo u sredi{te doga|aja..."
	"A onda se oseti izneveren kad sve bude gotovo. Da, ~ini mi se da to mogu shvatiti."
	"Da li si ikad video jedno od onih sasvim lo{e izvedenih pogubljenja?"
	"Nisam. Zar ne}e{ nimalo ovog mesa pojesti?"
	"Nisam ni ja, ali sam o njima slu{ao i zato sam bio napet. Bilo je primera da se klijent otrgne i pobegne u gomilu. Pa onda da vrat bude prese~en tek posle nekoliko udaraca. Ili mu~itelj izgubi svako samopouzdanje, tako da nije u stanju da nastavi. Kad sam naskakivao na ovu platformu, nisam mogao znati ne}e li se i meni ne{to od toga desiti. Da se desilo, mogao sam biti upropa{}en za ceo `ivot."
	"'Ipak, to je stra{an na~in da se zara|uje za `ivot.' Tako je, bar, rekao trnoviti `bun svra~ku, zna{."
	"Stvarno ne..." Za}utao sam jer sam video da se ne{to pomaklo na suprotnom kraju sobe. Prvo sam pomislio da je pacov, a ja pacove ba{ mrzim; premnogo sam video ugrizlih klijenata u ublijeti pod na{om kulom.
	"[ta je ono?"
	"Ne{to belo." Obi|oh oko stola da pogledam. "List hartije. Neko nam je ubacio pisamce pod vrata."
	"Jo{ jedna `enska `eljna da spava s tobom", re~e Jonas. Do tog trenutka ja sam ve} podigao pismo. Bilo je uistinu napisano delikatnim `enskim rukopisom, nekim sivkastim mastilom, na pergamentu. Prinesoh ga sve}i i po~eh ~itati:
	
	Najdra`i Severijane, Od jednog od ovih dobrih ljudi koji mi poma`u doznala sam da si u selu Saltus, nedaleko odavde. To zvu~i previ{e dobro da bi bilo istinito, ali sada moram otkriti da li mo`e{ da mi oprosti{.
	Kunem ti se da patnje koje si pretrpeo zbog mene nisu nastupile po mojoj volji. Od prvog trenutka `elela sam sve da ti ka`em, ali oni oko mene nisu hteli ni da ~uju za to. Ocenili su da niko ne treba da sazna, osim onih koji moraju da znaju ({to je zna~ilo: niko osim njih) i najzad su mi otvoreno rekli da }e, ako ih ne budem slu{ala u svemu, odustati od plana i ostaviti me da umrem. Znala sam da bi ti dao `ivot za mene i zato sam se usudila da se nadam da bi se tako|e opredelio, kad bi bio u prilici da se opredeljuje{, i da pretrpi{ patnje radi mene. Oprosti mi.
	Ali, evo, utekla sam i prakti~no sam slobodna - svoja sopstvena gospodarica, dokle god po{tujem jednostavna i humana uputstva Oca Inirea. Zato }u ti ispri~ati sve, u nadi da }e{ mi ti, kad sve ~uje{, uistinu oprostiti.
	Zna{ kako sam uhap{ena. Seti}e{ se i koliko se tvoj majstor Gerlous brinuo za moju udobnost i koliko ~esto je pose}ivao moju }eliju da razgovara sa mnom, ili nare|ivao da budem izvedena pred njega da bi on i drugi majstori mogli da mi postavljaju pitanja. To je bilo zato {to mu je moj pokrovitelj, dobri Otac Inire, naredio da dobro pazi na mene.
	Kad je, najzad, postalo jasno da me autarh ne}e osloboditi, Otac Inire je sredio da to on u~ini. Ne znam ~ime je sve zapre}eno majstoru Gerlousu, niti {ta mu je nu|eno kao mito. Ali dovoljno je u~injeno i on mi je, nekoliko dana pre moje smrti - ti si mislio da je smrt, najdra`i Severijane - objasnio kako }e stvar biti izvedena. Naravno da nije bilo dovoljno da samo budem pu{tena na slobodu. Morala sam biti oslobo|ena na takav na~in da za mnom ne krene nikakva potraga. Iz ovoga sledi da se morao stvoriti utisak da sam mrtva; ali majstor Gerlous je dobio uputstva da nikako ne dozvoli da umrem.
	Sad }e{ se i sam dosetiti kako smo prosekli kroz ovaj zamr{aj prepreka. Dogovoreno je da budem podvrgnuta dejstvu jedne sprave koja o{te}uje samo iznutra, a majstor Gerlous ju je prethodno razoru`ao tako da mi nije mogla naneti nikakvu stvarnu {tetu. Dogovoreno je da te zamolim, kad bude{ verovao da sam u agoniji, za neko sredstvo kojim bih okon~ala svoj nesretni `ivot. Sve je pro{lo po planu. Ti si doneo no`, ja sam se malo zasekla po ruci, ~u~nula pored vrata da bi ne{to krvi iscurelo napolje, onda sam razmazala krv po grlu i bacila se preko kreveta da bi me ti video kad zaviri{ u moj zatvor.
	Da li si gledao? Le`ala sam mirna kao smrt. O~i su mi bile sklopljene, ali kad si me video u~inilo mi se da ose}am tvoj bol. Malo je nedostajalo pa da zapla~em, se}am se koliko sam se pla{ila da }e{ videti da mi naviru suze. Najzad sam ~ula tvoje korake, previla ruku i oprala lice i vrat. Posle nekog vremena do{ao je majstor Gerlous i odveo me. Oprosti mi.
	Sada bih `elela opet da te vidim, a ako Otac Inire isposluje opro{taj za mene, {to je sve~ano obe}ao da }e u~initi, ne}e biti razloga da se ikad vi{e rastajemo. Ali do|i odmah kod mene - ~ekam njegovog glasnika, a ako glasnik stigne, mora}u da poletim u Ku}u apsoluta da se bacim pred noge autarha, ~ije ime neka bude triput blagosiljani melem na opr`enim ~elima njegovih robova.
	Ne govori nikome o ovome, nego kreni na severoistok od Saltusa i idi sve dok ne nai|e{ na potok koji krivudavo te~e ka \olu. Idi uzvodno njegovom obalom i vide}e{ da izvire iz ulaza u jedan rudnik.
	Ovde ti moram preneti jednu vrlo ozbiljnu tajnu, koju nipo{to ne sme{ otkriti drugima. Taj rudnik je jedna od autarhovih riznica i on tu dr`i velike zalihe metalnog novca, dragocenog metala u polugama i dragog kamenja za slu~aj da jednog dana bude oteran sa Feniksovog prestola. To mesto ~uvaju izvesne sluge Oca Inirea, ali njih ne treba da se pla{i{. Dobili su uputstva da me slu{aju, a ja sam im rekla o tebi i naredila im da te ne zaustavljaju, nego da te puste da u|e{ slobodno. U|i, dakle, u rudnik i idi uzvodno do kraja, do mesta gde voda izbija iz kamena. Tu te ~ekam i tu pi{em, u nadi da }e{ oprostiti svojoj
	Tekli
	
	Ne mogu opisati plimu radosti koja me je obuzela dok sam ~itao, i to ne samo jednom, ovo pismo. Jonas, koji je video moje lice, u prvi mah je sko~io iz stolice - mislim da mu se u~inilo da }u se onesvestiti - ali je onda ustuknuo kao od ludaka. Kad sam najzad presavio pismo i stavio ga u jaha~ku torbicu, nije ni{ta pitao (jer Jonas je bio pravi prijatelj) nego je samo svojim izgledom pokazao da je spreman da mi pomogne.
	"Potrebna mi je tvoja kobila", rekoh. "Mogu li je uzeti?"
	"Vrlo rado. Ali..."
	Ve} sam skidao rezu s vratiju. "Ne mo`e{ sa mnom. Ako sve pro|e dobro, postara}u se da ti bude vra}ena."
	Dok sam jurio niz stepeni{te i preko dvori{ta, to pismo je u mom umu progovaralo glasom same Tekle; i dok sam stigao do ulaza u {talu, postao sam zaista ludak. Pogledom sam potra`io Jonasovu meri~ipu, ali umesto nje ugledah ispred sebe velikog ata, destrijera, ~ija su le|a bila na ve}oj visini nego moje o~i. Nisam imao nikakvu predstavu ko je mogao jahati takvu `ivotinju u ovom mirnom selu, niti me je to zanimalo. Bez trenutka oklevanja bacio sam se na njegova le|a, potegao Terminus Est i jednim zamahom presekao uzde kojima je at bio vezan.
	Boljeg konja nikad nisam video. U jednom skoku na{ao se van {tale, u drugom - na seoskoj ulici. Tokom jednog daha vremena pobojao sam se da bi se mogao spotaknuti o neki {atorski konopac, ali destrijer je imao noge pouzdane kao u plesa~a. Ulica je vodila isto~no, ka reci; ~im pro|osmo ku}e, poterah ga levo. Presko~io je preko jednog zida kao {to bi neki de~ko preko {tapa i poneo me punim galopom preko neke livade na kojoj su bikovi dizali rogove na zelenoj mese~ini.
	Nisam ni sad neki veliki jaha~, a tad sam to jo{ manje bio. Mislim da bih i pored visokog sedla pao sa le|a neke lo{ije `ivotinje pre nego {to bismo pre{li prvu milju; ali moj ukradeni at se, ~ak i pri tako velikoj brzini, kretao glatko kao senka. A kao senka smo i morali izgledati, on sa svojom crnom ko`om, ja u fuliginskom ogrta~u. Nije usporio sve dok nismo pregazili potok pomenut u pismu. Tad sam ga usporio - delimi~no potezanjem uzdi, ali vi{e govorom, koji je on slu{ao kao {to brat slu{a. Nije postojala staza ni levo ni desno od potoka i nismo mnogo odmakli, a pred nama se na{lo, du` obe obale, mnogo drve}a; uveo sam ga tada u sam potok (iako se tome opirao), pa smo nastavili da napredujemo uz penu{ave brzake kao ~ovek koji se penje uz stepenice i da preplivavamo duboka jezerca.
	Vi{e od jedne smene vremena gazili smo kroz taj potok, kroz {umu veoma sli~nu onoj kroz koju smo Jonas i ja pro{li kad smo na kapiji Sa`alnici bili razdvojeni od Dorkas, dr Talosa i ostalih. Onda obale po~e{e postajati uzdignutije i neravnije, a drve}e manje i krivlje. Po~esmo nailaziti i na stene u koritu potoka; po njihovim ~etvrtastim uglovima znao sam da su delo ljudskih ruku i da smo u oblasti gde se nalaze rudnici, a da su ispod nas razvaline nekog velikog grada. Put nam je bio strmiji, a moj at je, i pored svojih izvanrednih osobina, povremeno posrtao na klizavom kamenju, tako da sam morao sjahati i voditi ga. Ovim na~inom pro|osmo kroz niz malih, snenih udubina: svaka je bila tamna, u senci svojih visokih strana, ali svaka i posuta pegama zelene mese~ine i u svakoj su odzvanjali zvuci vode - samo vode, nikakvi drugi. Oko tih zvukova bila je opto~ena ti{ina.
	Najzad u|osmo u udolinu manju i u`u od svih dotada{njih; a na njenom kraju, pribli`no lanac daleko od mesta gde se mese~ina slivala na jednu golu strminu, videh mra~ni otvor. Odatle je potok izbijao, naviru}i kao pljuva~ka sa usana nekog okamenjenog titana. Na|oh jedno mesta{ce pokraj vode dovoljno ravno da moj at na njemu stoji i sna|oh se da ga tu nekako ve`em, u~voruju}i ostatke njegovih uzdi oko jednog patuljastog drveta.
	U pro{losti je tu, svakako, postojala drvena skela kojom se ~ovek mogao popeti do rudnika, ali istrunula je i nestala odavno. Iako je, na mese~ini, uspon izgledao nemogu}, uspeo sam da prona|em nekoliko oslonaca u prastarom zidu i da se uz njega, s jedne strane padaju}eg mlaza vode, popnem.
	Kad sam ve} zavukao ruke u otvor, ~uo sam, ili mi se u~inilo da sam ~uo, neki zvuk iz udoline iza mene. Zastao sam i osvrnuo se da pogledam. Huka vode bila je takva da bi nadja~ala svaku drugu buku osim zova trube ili kakve eksplozije, pa je i ovu buku iza mene nadja~ala, a ipak, ne{to sam osetio - mo`da zvuk kamena koji je o kamen udario, ili pljusak ne~ega po vodi.
	Udolina je izgedala mirno i tiho. Onda videh kako se moj destrijer pomi~e i kako njegova ponosita glava i napred na~uljene u{i izlaze za trenutak na svetlost. Zaklju~ih da sam to samo ~uo udar njegovih ~elikom potkovanih kopita po steni, jer je topotao nezadovoljan {to je tako tesno privezan. Uvukoh i telo u ulaz rudnika i u~iniv{i to (kao {to sam kasnije doznao) spasoh sebi `ivot.
	^ovek iole pametan, kre}u}i kao ja i znaju}i da mora da u|e u jedno takvo mesto, poneo bi fenjer i obilnu zalihu sve}a. A ja sam bio toliko izlu|en pomi{lju da je Tekla jo{ `iva, da nisam imao ni{ta takvo. Zato sam se pomicao malo pomalo napred, kroz mrak, i nisam ni desetak koraka pre{ao, a mese~ina iz doline sasvim je nestala iza mene. ^izme su mi bile u potoku, pa sam hodao isto kao malo~as dok sam vodio ata uz taj potok. Terminus Est mi je bio oka~en preko levog ramena; nisam se pla{io da bi se vrh ma~a mogao pokvasiti u potoku, jer je svod tunela bio tako nizak da sam hodao presami}en. I{ao sam dugo na taj na~in, neprestano u strahu da sam pogre{io odredi{te, da me Tekla ~eka na nekom drugom mestu i da }e ~ekati uzalud.
	
	6. PLAVA SVETLOST
	Toliko sam se privikao na zvuk proticanja ledene vode, da bih tada kazao, da me je neko pitao, da oko mene vlada ti{ina; ipak, to nije bila ti{ina, a kada se u jednom ~asu, sasvim iznenada, tesni tunel otvorio u prostranu, a podjednako mra~nu dvoranu, odmah sam, po promeni u muzici potoka, znao da se to dogodilo. Na~inio sam jo{ jedan korak, pa jo{ jedan i digao glavu. Nije vi{e bilo robusnih stena o koje bih udario. Podigao sam ruke. Ni{ta. Dohvatio sam Terminus Est za dr`alju od oniksa i razmahnuo njime, ne vade}i ga iz korica. Opet ni{ta.
	Onda sam u~inio ne{to za {ta }ete vi, koji ~itate ove zapise, zaklju~iti da je bilo zaista glupo, mada morate imati na umu da je meni bilo re~eno da su stra`ari u rudniku upozoreni na moj dolazak i da im je nalo`eno da me ne napadaju. Povikao sam Teklino ime.
	A eho je odgovorio: Tekla... Tekla... Tekla..."
	Onda opet ti{ina.
	Dosetih se da je trebalo da idem uz vodu sve do mesta gde ona izvire iz kamena, {to nisam u~inio. Mo`da su galerije, kroz koje ona ovde proti~e, ispod brega, isto onako mnogobrojne kao udoline pod bregom? Po~eh opet da gacam napred, probaju}i nogom oslonac pri svakom koraku, iz straha da bih ve} pri slede}em koraku mogao upasti preko glave u vodu.
	Ni pet koraka nisam tako napravio, kad za~uh ne{to, udaljeno ali razgovetno, iznad {apata vode koja je sad tekla glatko. I ni pet daljih, a ugledah svetlost.
	Nisu to bili smaragdni odrazi legendarnih mese~evih {uma, a ni onakvo svetlo kakvo bi stra`ari mogli nositi - skerletni plamsaji buktinje, zlatno zra~enje sve}e, ~ak ni prodorni beli zrak koji sam ponekad vi|ao, no}u, iznad Citadele, kad su autarhovi lete}i ~amci prolazili visoko iznad nje. Bilo je to pre ne{to nalik na svetlucavu izmaglicu, ponekad prividno bez ikakve boje, ponekad ne~isto `u}kasto. Bilo je nemogu}e re}i koliko je udaljeno, a ~inilo se da nema ni oblika. Neko vreme je ta pojava svetlucala pred mojim o~ima, a ja sam, i dalje idu}i uz struju, pljuskao ka njoj. Onda se toj pojavi pridru`ila druga takva.
	Te{ko mi je da se usredsredim na doga|aje iz slede}ih nekoliko minuta. Mo`da svaki ~ovek dr`i u svojoj podsvesti izvesne trenutke u`asa, kao {to je na{a ublijeta dr`ala, u svom najni`em nastanjenom spratu, one klijente ~iji su umovi odavno uni{teni ili preobra`eni u neki oblik svesti koji vi{e nije ljudski. Poput tih klijenata i ove moje uspomene vri{te i {ibaju svojim lancima po zidovima, ali retko dospevaju na dovoljnu visinu da vide svetlost.
	Ono {to sam do`iveo pod bregom ostaje sa mnom kao {to su oni ostajali sa nama, ostaje ne{to {to nastojim da zaklju~am u najudaljenije zakutke svog uma, ali ~ega ipak s vremena na vreme postanem svestan. (Pre ne tako dugog vremena, dok je "Samru" jo{ bio u blizini u{}a \ola, bacio sam pogled, no}u, preko krmene ograde; sa tog mesta sam video da se svako zamakanje vesala ukazuje kao ta~ka fosforescentne vatre, pa sam na trenutak zamislio da su to oni ispod brega kona~no do{li po mene. Ja sad mogu njima komandovati, ali to mi je slaba uteha.)
	Prvoj svetlosti koju sam video pridru`ila se, kao {to rekoh, i druga, onda njima tre}a, pa ~etvrta, a ja sam gazio dalje. Uskoro ih je bilo premnogo za brojanje; ali ne znaju}i {ta su, ja sam ~ak nalazio neku utehu i ohrabrenje u njihovom prisustvu, jer sam zami{ljao da bi svaka mogla biti, recimo, varnica sa neke meni nepoznate vrste buktinje koju dr`i jedan od stra`ara pomenutih u pismu. Pre{av{i daljih desetak koraka, video sam da se te mrlje svetlosti sakupljaju u neki obrazac, uobli~uju u ne{to nalik na strelu ili bode`, sa vrhom ka meni. Onda sam ~uo, vrlo tiho, zvuk nalik na urlanje zveri u kuli zvanoj Medved, koje tamo nastane kad zverima donose hranu. Mislim da sam jo{ i tad mogao pobe}i da sam se okrenuo i navalio u bekstvo.
	Ali nisam. Urlanje se poja~avalo - nisu to bili ba{ `ivotinjski urlici, ali nije bila ni vika ljudi, ~ak ni najrazbe{njenije ljudske rulje. Video sam da te mrlje svetlosti nisu bezobli~ne, kao {to mi se ranije ~inilo. Svaka je bila u onom obliku koji se u umetnosti naziva zvezdom, a koji ima pet nejednakih vrhova.
	Stao sam tek tad, kad je bilo daleko prekasno.
	Do tad se nesigurna, bezbojna svetlost tih zvezda toliko poja~ala, da sam mogao videti i neke oblike oko mene, u vidu senki koje su se nad mene nadnosile. I levo i desno bile su mase ~iji su uglovi nagove{tavali da su ljudske tvorevine - ~inilo se da hodam kroz sahranjeni grad (koji u vom slu~aju nije bio poru{en te`inom zemlji{ta odozgo) iz koga saltuski rudari izvla~e svoja blaga. Izme|u tih masa stajali su niski, a {iroki stubovi koji su se odlikovali svojevrsnom sre|enom nepravilno{}u: vi|ao sam ne{to sli~no kod kamara ogrevnog drveta, gde su cepanice naslagane tako da svaka viri iz celine, ali ipak svaka i ~ini deo celine. Ovi stubovi su blago svetlucali, do njih je stizala mrtva~ka svetlost tih pokretnih zvezda i onda se od njih odra`avala kao ne{to manje zlokobno, ili bar lep{e.
	Jedan trenutak sam se pitao {ta li predstavljaju ti stubovi; onda sam opet pogledao zvezdaste oblike i prvi put ih stvarno video. Da li vam se ikad desilo da mukotrpno idete kroz no} prema ne~emu {to vam izgleda kao prozor seoske ku}ice i da onda shvatite da je to signalna vatra na nekoj velikoj tvr|avi? Ili da se penjete, okliznete, zadr`ite se da ne padnete, onda pogledate dole i vidite da je u pitanju provalija stotinu puta dublja nego {to ste mislili? Ako ste tako ne{to do`iveli, mo`ete imati neku predstavu o onome {to sam ja tada osetio. Te zvezde nisu bile nikakve iskre, bile su to ~ovekolike prilike, a izgledale su malene samo zato {to je pe}ina u kojoj sam stajao bila daleko ve}a nego {to sam ikada i pomislio da takvo mesto mo`e biti. A ti ljudi, koji i nisu izgledali kao ljudi, jer su im ramena bila zdepastija nego ljudska, a tela povijenija, jurili su ka meni. Ono urlanje koje sam ~uo bilo je njihovo, bili su to njihovi glasovi.
	Okrenuo sam se i, na{av{i da ne mogu potr~ati, isko~io na obalu, gde su stajale ta tamna obli~ja. Napada~i su mi ve} do{li nadomak, neki su me ve} i obilazili u {irokom luku s leve, kao i s desne strane, da me odseku od spolja{njeg sveta.
	Bili su u`asni na jedan na~in za koji nisam siguran da ga mogu objasniti - li~ili su na majmune zbog svojih izobli~enih, dlakavih tela, sa duga~kim rukama, kratkim nogama i debelim vratovima. Zubi su im bili kao o~njaci sabljastih tigrova, povijeni, sa testerastim ivicama, i pru`ali su se preko njihovih masivnih vilica, nadole - jo{ za du`inu prsta nadole. A ipak ni sve to, kao ni fosforesciraju}i sjaj njihovog krzna, nije izazvalo moj u`as. U pitanju je bilo ne{to u njihovim licima, mo`da u ogromnim, bledozeni~nim o~ima. O~i njihove govorahu da su oni ljudska bi}a ba{ koliko i ja. Kao {to su starci zato~eni u trule}im telima, kao {to su `ene zaklju~ane u slaba tela zbog kojih postaju plen odvratnih `elja hiljada ljudi, tako su i ovi ljudi bili umotani u maske mrtva~ki bledih ~ovekolikih majmuna, i to im je bilo poznato. Dok su me opkoljavali, razabrao sam svest o tome, a prizor je bio utoliko gori {to su ba{ o~i bile jedini njihov deo koji nije svetleo.
	Udahnuo sam da jo{ jednom viknem "Tekla". Onda sam shvatio, zatvorio usta i potegao Terminus Est.
	Jedan napada~, krupniji ili bar hrabriji od ostalih, po|e na mene. Imao je kratki malj ~ija je dr{ka nekada bila ne~ija butna kost. Ostaju}i mal~ice izvan doma{aja mog ma~a, pretio mi je maljem, urlao, pljeskao metalnom glavom tog oru`ja po svojoj duga~koj {aci.
	Ne{to je uznemirilo vodu iza mene i ja se okrenuh na vreme da vidim jednog od tih fosforesciraju}ih ljudi-majmuna kako gazi preko potoka. Odsko~io je unazad kad sam zamahnuo na njega, ali ga je ~etvrtasti vrh palo{ine zaka~io ispod mi{ke. Tako je izvrsno se~ivo to bilo, tako veli~anstveno okaljeno i sa tako savr{enom ivicom, da je proseklo sebi put kroz njegovu grudnu kost i izi{lo napolje.
	Pao je, a voda je odnela njegov le{, ali pre nego {to sam ga posekao video sam da mu je ga`enje kroz potok bilo neugodno i da mu je usporavalo pokrete bar koliko i meni. Okre}u}i se da bih stalno video sve svoje napada~e, uzmakao sam u potok i po~eo polako da se kre}em prema spolja{njem svetu. Imao sam ose}aj da }u biti bezbedan ako se domognem onog tesnog tunela; ali, imao sam i jasno saznanje da mi oni to nikada ne}e dozvoliti.
	Zbili su se jo{ gu{}e oko mene; sad ih je ve} moralo biti nekoliko stotina. Svetlost koju su odavali bila je toliko jaka da sam sad video da su one velike uglaste mase uistinu gra|evine, i to sazdane na onaj najdrevniji na~in, od neprekinutog sivog kamena. Bile su svuda uprljane izmetom slepih mi{eva.
	Oni niski stubovi nepravilne gra|e bili su od poluga dragocenog metala; poluge u svakom sloju bile su naslagane popre~no u odnosu na one u sloju ispod. Po boji sam ocenio da je to srebro. Bilo je po stotinu poluga u svakom stubu i, nesumnjivo, mnogo stotina stubova u tom podzemnom gradu.
	Sve ovo sam video dok sam na~inio {est koraka. Pri sedmom su jurnuli na mene, bar dvadesetorica, sa svih strana istovremeno. Nije bilo vremena za ~iste udarce kroz grlo. Razmahivao sam palo{inom ukrug, a njeno pevanje je ispunilo taj podzemni svet i odjekivalo od kamenih zidova i kamenog svoda, ~ujno i pored rike i vri{tanja.
	^ovekovo ose}anje vremena poludi u takvim trenucima. Se}am se njihovog juri{a i mojih mahnitih udaraca, ali, u retrospektivi, sti~em utisak da se sve okon~alo u roku od jednog daha. Pado{e dvojica, pa petorica i desetorica, a voda oko mene postade krvavocrna u mrtva~koj svetlosti, zagu{ena mrtvima i umiru}ima; ali napadali su i dalje. Udarac koji me je pogodio u rame bio je kao tresak pesnice nekog diva. Terminus Est mi iskliznu iz ruke, a te`ina njihovih tela me potisnu pod vodu gde, ne vide}i ni{ta, po~eh grabiti tamo i amo. O~njaci jednog mog neprijatelja zaseko{e me kao dva klina, ali on se, rekao bih, upla{io davljenja, pa se nije borio kao {to bito ina~e ~inio. Zario sam prste u njegove {iroke nozdrve i prelomio mu vrat, iako je bio ~vr{}i od ljudskog.
	Da sam tada uspeo da zadr`im dah i provu~em se do tunela, mogao sam pobe}i. ^inilo se da ljudi-majmuni ne znaju ta~no gde sam i ja prevalih neko malo rastojanje plove}i ispod vode. Plu}a su mi ve} prskala; izdigoh lice do povr{ine i oni se baci{e na mene.
	Svakom ~oveku sigurno do|e i trenutak kad bi, po svemu, trebalo da umre. Od onda, pa do sad, ~vrsto verujem da je to bio moj trenutak. Sav svoj potonji `ivot smatram ~istim }arom, sasvim nezaslu`enim poklonom. Nisam imao nikakvo oru`je, a desnica mi je bila utrnula od udarca i zase~ena. Ljudi-majmunoni su sad bili hrabri. Ta hrabrost mi je dala jo{ jedan trenutak `ivota, jer se toliko njih tiskalo da me {~epaju, da su jedan drugom onemogu}avali pristup. Jednoga sam ritnuo u lice. Drugi me je zgrabio za ~izmu; ukazao se neki sev svetlosti i ja (pokrenut ne znam kojim porivom ili kojim nadahnu}em) pru`ih ruke da to zgrabim. Uhvatih Kand`u.
	Kao da je sakupila u sebe svu tu mrtva~ku svetlost i obojila je bojom `ivota, Kand`a prosu iz sebe poplavu ~istog azura koje ispuni pe}inu. Tokom jednog otkucaja srca ljudi-majmuni su ostali nepomi~ni, kao da ih je zaustavio zvon nekog gonga; podigao sam dragulj iznad glave; kakvoj sam se njihovoj mahnitosti ili stravi nadao (ako sam se uop{te stvarno nadao i~emu) sad ne umem re}i.
	Dogodilo se ne{to sasvim drugo. Ljudi-majmuni nisu pobegli vri{te}i, ali nisu ni nastavili napad. Po~eli su odstupati, a kad su najbli`i bili mo`da tri koraka daleko od mene, ~u~nuli su i po~eli pritiskati svoja lica na pod rudnika. Opet je zavladala ista onakva ti{ina kao kad sam prvi put kro~io u pe}inu: nigde ni zvuka, osim {apata vodene struje; ali sad sam video sve, od kamara uprljanih srebrnih ingota blizu kojih sam stajao, pa sve do kraja pe}ine, do jednog provaljenog zida niz koji su ljudi-majmuni bili si{li, izgledaju}i mi, tada, kao mrljice blede vatre.
	Po~eo sam da odstupam. Na to su ljudi-majmuni digli poglede, a njihova lica kao da su postala ljudska. Kad sam ih ugledao takve, znao sam kakvi su eoni borbe doveli do razvoja tih njihovih kand`i, i o~iju nalik na tacne, i klempavih velikih u{iju. Mi smo, vele magovi, nekada bili ~ovekoliki majmuni, sre}ni majmuni u {umama koje su tako davno progutane pustinjama da od njih ni imena nisu ostala. Starci podetinje kad im godine kona~no pomute um. Nije li mogu}e da }e se i ljudski rod vratiti (kao starac) satrunuloj slici onoga {to je nekad bio, ako staro sunce kona~no umre, a mi ostanemo da se u mraku otimamo oko kostiju? Ugledao sam na{u budu}nost - ili, bar, jednu budu}nost - i osetio vi{e sa`aljenje prema onima koji su u svojim mra~nim bitkama pobedili nego prema onima koji su izlili svoju krv u tu no} bez kraja.
	Zakora~io sam unatrag (kao {to rekoh) i na~inio jo{ jedan takav korak, ali nijedan ~ovek-majmun nije poku{ao da me zaustavi. Onda sam se setio Terminus Esta. Ako bih i iz naj`e{}e bitke pobegao, a moju palo{inu ostavio, prezirao bih sebe. A tek da izi|em mirno, nenapadan, a nju da ostavim - takvu pomisao nisam mogao podneti. Krenuh jo{ jednom napred, tra`e}i, pri svetlosti Kand`e, moje blistavo se~ivo.
	Na to lica ovih ~udnih, izobli~enih ljudi kao da se obasja{e rado{}u i ja po njihovim pogledima videh da su se ponadali da nameravam da ostanem s njima, u kom slu~aju bi i Kand`a, sa svojim plavim zra~enjem, bila ve~no njihova. Kako u`asno zvu~i ta mogu}nost sada, dok je stavljam na papir; a ipak, mislim da takav `ivot ne bi bio stvarno u`asan. Iako su izgledali kao zveri, video sam obo`avanje na svakom od tih surovih lica, tako da sam pomislio (a mislim i sad) da, iako su lo{iji od nas u mnogo pogleda, ti stanovnici skrivenih gradova ispod Urta imaju u pone~emu i bolje osobine nego mi: blagoslov jedne ru`ne nevinosti po~iva na njima.
	Tragao sam s jedne strane na drugu, od obale do obale, ali nisam video ni{ta, mada mi se ~inilo da iz Kand`e izvire sve vi{e svetlosti, sve ble{tavije, tako da je najzad svaki od kamenih zuba koji su visili sa pe}inske tavanice bacao iza sebe senku o{trih ivica, crnu kao katran. Najzad doviknuh tim ljudima koji su ~u~ali: "Moj ma~... Gde je moj ma~? Da li ga je neko od vas uzeo?"
	Ne bih im se obratio da nisam bio napola izludeo od straha da }u palo{inu izgubiti; ali oni su, ~inilo se, razumeli. Po~e{e da mrmljaju izme|u sebe, i da se mrmljanjem obra}aju meni, i da mi, ne ustaju}i, upu}uju neke znake, koji su nagove{tavali da se oni ne}e vi{e boriti; pru`ali su svoje bud`e i svoja koplja od zao{trenih kostiju, ka meni, da ih uzmem.
	Onda se, preko mrmora vode i mrmljanja ljudi-majmuno, za~uo novi zvuk i oni svi zamuko{e. Kad bi neko ~udovi{te grizlo noge samog sveta, {kripanje njegovih zuba zvu~alo bi ba{ tako. Korito potoka (u kome sam jo{ stajao) zadrhta, a iz bistre vode se di`e izvesna koli~ina finog muljevitog taloga, tako da je izgledalo da kroz vodu krivuda traka dima. Za~uh odnekud, iz nekih udaljenih dubina, jedan korak, ali kakav; tako bi mogla koraknuti neka od kula, kad do|e Sudnji dan, kada }e, po predanju, svi gradovi Urta krenuti jakim koracima prema zori Novog sunca.
	Zatim, drugi korak.
	Odjednom ljudi-majmuni poustaja{e i, zgureni gotovo do zemlje, po~e{e da be`e ka drugom, udaljenijem kraju pe}ine, sada tihi i hitri kao slepi mi{evi u letu. Sa njima je oti{la i svetlost, pa je izgledalo, kao {to sam se ja, iz nekog razloga, i pribojavao, da se Kand`a razbuktala za njih, a ne za mene.
	I tre}i korak dopre iz podzemlja, a sa njim se ugasi i poslednji tra~ak svetla; ali u tom ~asu, zahvaljuju}i tom poslednjem zra~ku, ugledah Terminus Est kako le`i u najdubljoj vodi. U mraku sam se sagnuo, ugurao Kand`u opet u saru moje ~izme i dohvatio ma~; to ~ine}i, otkrio sam da mi ruka vi{e nije utrnula i da je opet jaka kao pre bitke.
	Zatutnjao je i ~etvrti korak, a ja sam se okrenuo i dao u bekstvo, pipaju}i o{tricom ma~a ispred sebe. Kakvo smo bi}e prizvali iz korena kontinenta, mislim da sada znam. Ali tada nisam znao, niti sam znao da li je razbu|eno urlanjem ljudi-majmuna, sjajem Kand`e, ili nekim drugim uzrokom. Jedino sam znao da u dubinama tla ispod nas postoji ne{to pred ~ime i ljudi-majmuni, iako su izgledom tako stra{ni, a broj~ano tako jaki, be`e kao iskrice niz vetar.
	
	7. UBICE
	Kad se se}am svog drugog prolaska kroz tunel koji je vodio do spolja{njeg sveta, imam utisak da je to potrajalo ~itavu jednu smenu, ili du`e. Mislim da moji nervi posle tog doga|aja vi{e nikad nisu bili potpuno zdravi, jer ih je mu~ila ta neumoljiva uspomena. A tad su bili do krajnosti napeti, tako da se ~inilo da tri koraka traju koliko ~itav `ivot. Bio sam, naravno, upla{en. Jo{ od kad sam bio mali de~ak niko me nije nazvao kukavicom, a u izvesnim prilikama izvesne osobe su govorile da sam hrabar. Svoje gilda{ke du`nosti sam obavljao ne trepnuv{i; ratovao sam i upu{tao se, tako|e, u privatne borbe; pentrao sam se po liticama, nekoliko puta se umalo nisam udavio. Ipak, verujem da nema druge razlike izme|u onih ljudi koje nazivamo hrabrima i onih koje `igo{emo kao kukavice, osim te {to se ovi drugi upla{e pre opasnosti, a prvi tek posle opasnosti.
	Sigurno je da niko ne mo`e biti mnogo upla{en tokom neke velike, neposredne `ivotne opasnosti - um je odve} usredsre|en na samu stvar i na postupke potrebne da se ona savlada ili izbegne. Kukavica je, dakle, kukavica zato {to je sa sobom doneo svoj strah; osobe koje smatramo pla{ljivima ponekad }e nas zapanjiti svojom hrabro{}u, ako ni~im nisu prethodno upozorene na pribli`avanje opasnosti. Majstor Gerlous, za koga sam, kao de~ak, mislio da je potpuno neustra{iv, neosporno je bio kukavica. U vreme kad je Drote bio kapetan {egrta, Rohe i ja smo poslu`ivali, i to naizmeni~no, majstora Gerlousa i majstora Palaemona; jedne no}i, majstor Gerlous se povukao u svoju kabinu, naredio mi da ostanem da mu punim pehar, a onda je po~eo da mi se poverava.
	"Mom~e, zna{ li klijentkinju po imenu Ija? K}er jednog armigera, ba{ dobro izgleda."
	Kao {egrt, nisam imao mnogo dodira sa klijentima; odmahnuo sam glavom.
	"Za nju je nare|eno da je napastvujemo."
	Pojma nisam imao {ta to zna~i, pa sam rekao: "Da, gospodaru."
	"To je najve}a sramota koja se mo`e dogoditi `eni. Ili mu{karcu. Biti napastvovan. Od mu~itelja." Dotakao se po prsima i zabacio glavu da me pogleda. Imao je glavu izuzetno sitnu za tako krupnog ~oveka; da je nosio ko{ulju ili jaknu ({to, naravno, nije), ~ovek bi mogao pomisliti da je oblo`ena jastu~i}ima iznutra.
	"Da, majstore."
	"Zar se ne}e{ ponuditi da ti to uradi{ umesto mene? Mlad momak kao {to si ti, pun soka. Nemoj mi re}i da jo{ nema{ dlake."
	Kona~no sam shvatio {ta on to ima na umu, pa sam mu rekao da nisam znao da je tako ne{to dozvoljeno, s obzirom na to da sam jo{ {egrt; ali da }u ispuniti nare|enje ako ga on da.
	"I verujem da bi ti to ispunio. Nije ona lo{a, zna{. Ali je visoka, a ja ne volim visoke. U toj porodici postoji kopile nekog uzvi{enog, pokolenje-dva unatrag, to mo`e{ biti siguran. Krv }e priznati, ka`e se, mada jedino mi znam celokupno zna~enje toga. Ho}e{ li da to uradi{?"
	Pru`io je pehar, ja nato~ih. "Ako vi tako `elite, gospodaru." Istina je bila da me je ta misao uzbu|ivala. Nikada do tada nisam imao `enu.
	"Ne mo`e{. Moram ja. [ta ako bi me pitali? A moram i da jem~im {ta je izvr{eno - da potpi{em dokumente. Majstor gilde sam ve} dvadeset godina, a jo{ nijednom nisam krivotvorio papire. Pretpostavljam da misli{ da ja nisam sposoban da to uradim."
	Nikad do tog trenutka meni ta misao nije pala na um, ba{ kao {to istu stvar, ali u suprotnom smeru (da bi mogao jo{ imati potenciju, makar i malo) nisam nikada pomislio u vezi sa majstorom Palaemonom, ~ija su pogurenost, seda kosa i zure}e so~ivo ~inili da izgleda kao da je oduvek bio oronuo.
	"Pazi ovamo", re~e majstor Gerlous i, sa naporom, ustade.
	Bio je jedan od onih koji mogu da hodaju dobro i govore jasno i kad su veoma pijani; pri{ao je ormanu energi~nim i pouzdanim koracima, ali kad je vadio jedno plavo porcelansko lon~e, na trenutak sam imao utisak da }e ga ispustiti.
	"Ovo je jedna retka i jaka droga." Skinuo je poklopac i pokazao mi tamnosme|i prah. "Nikad ne omane. Mora}e{ jednog dana da je koristi{, pa je dobro da zna{ za nju. Zahvati krajem no`a samo onoliko koliko mo`e da ti stane ispod nokta, razume{? Ako uzme{ previ{e, nekoliko dana ne}e{ mo}i da se javno pojavljuje{."
	Rekao sam: "Zapamti}u, majstore."
	"Naravno, to je otrov. Sve su to otrovi, a ovaj je najbolji - malo vi{e od te koli~ine bi te ubilo. Sem toga, ne sme{ ga ponovo uzeti sve do slede}e mese~eve mene, jasno?"
	"Mo`da bi bolje bilo da brat Korbinijan odmerava dozu, majstore." Korbinijan nam je bio apotekar; pla{io sam se da bi Gerlous mogao progutati celu ka{i~icu toga pred mojim o~ima.
	"Meni? Ma ne treba meni to." On prezrivim kretnjama spusti poklopac na lon~e i tresnu lon~e nazad na odgovaraju}e mesto na polici u ormanu.
	"To je dobro, majstore."
	"Osim toga" (on mi namignu), "ima}u i ovo." Iz svoje jaha~ke torbice on izvu~e jedan gvozdeni falus. Bio je dug oko pedalj i po i bio snabdeven jednim ko`nim kai{em na kraju suprotnom od vrha.
	Vama koji ovo ~itate izgleda}e idiotski, ali ja u prvom trenutku nisam mogao ni da zamislim za {ta bi ta stvar mogla poslu`iti, iako je anatomski realizam falusa bio ~ak i nametljiv. Do|oh na ludu pomisao da je Gerlous od vina podetinjio i da sad razmi{lja kao mali de~ak koji pretpostavlja da nema bitne razlike izme|u njegovog drvenog konji}a i pravog konja. Do|e mi da se nasmejem.
	"'Napastvovati' - to je njihova re~. Tu su nam, vidi{, ostavili rupicu da se izvu~emo." Pljesnuo je gvozdenim falusom po svom dlanu - a to je, kad sada pomislim, isti onaj gest kojim mi je ~ovek-majmun pretio svojim mlatilom. Onda sam shvatio, pa me je obuzelo ga|enje.
	Pa ipak, to ga|enje nije emocija koju bih sada osetio pod istim okolnostima. Nisam imao nimalo saose}anja za klijentkinju, jer o njoj nisam ni razmi{ljao; bilo mi je samo, na neki na~in, odvratno da majstor Gerlous, tako krupan i jak, mora da se oslanja na neki sme|i pra{ak i, jo{ gore, na taj gvozdeni falus koji je mogao biti otesterisan sa nekog kipa - mo`da je ba{ tako i pribavljen. A tog istog Gerlousa sam video u jednoj drugoj prilici kada je klijentkinji trebalo uraditi tu stvar odmah, jer je pretila opasnost da umre, posle ~ega nare|enje o napastvovanju ne bi moglo biti izvr{eno; tada je Gerlous uradio ono {to je trebalo bez ikakvih pra{kova, bez gvozdenog falusa i bez te{ko}a.
	Majstor Gerlous je, dakle, bio kukavica. Ipak, njegov kukavi~luk je mo`da bio bolji nego ona hrabrost koju bih ja na njegovom mestu pokazao, jer hrabrost nije uvek vrlina. Bio sam hrabar u trenucima borbe sa ljudima-majmunima, ali moja hrabrost bila je samo me{avina zadrtosti, iznena|enosti i o~ajanja; a sada, u tunelu, gde vi{e nije bilo nikakvog razloga za strah, pla{io sam se i malo je nedostajalo da prospem mozak o neku kamen~inu na tom niskom svodu, ali jurio sam bez zastoja i usporavanja sve dok nisam pred sobom video otvor koji je bio uo~ljiv zahvaljuju}i blagoslovenoj zelenoj mese~ini. Tada sam, ipak, stao i, smatraju}i da sam bezbedan, najbolje {to sam moga obrisao palo{inu neravnim rubom svog ogrta~a, pa je uvukao je u kaniju.
	To uradiv{i, nabacio sam je preko ramena i prebacio se preko ivice, pipkaju}i prstima mojih skroz namo~enih ~izama da bih prona{ao one izbo~ine koje su me dr`ale dok sa se peo. Ba{ kad se oslonih na tre}u, dve strele iz samostrela zveknu{e o kamen pokraj mene. Jedna se svakako zarila vrhom u neku pukotinu u drevnom zidu jer je tu ostala plamte}i belom vatrom. Pamtim kako sam bio zaprepa{}en, a tako|e kako sam se nadao, u onih nekoliko trenutaka pre nego {to je tre}a udarila jo{ bli`e i zamalo me oslepila, da ti samostreli nisu od one vrste kod koje novi projektil sam nai|e pred kanap dok ga zate`e{ tako da se brzo mo`e ponovo ga|ati.
	Kad je i tre}a strela udarila o kamen i eksplodirala, znao sam da su samostreli ba{ takvi, pa sam sko~io dole da strelac koji je proma{io ne bi imao priliku da odapne jo{ jednom.
	Postojala je, kao {to je trebalo i da pretpostavim, duboka rupa puna vode na mestu gde je udarao potok, sru~uju}i se iz ulaza rudnika. Okupah se jo{ jednom, ali po{to sam bio ve} mokar, {tete nije bilo, {tavi{e uga{ene su grudvice plamena koje su mi bile prionule uz lice i ruke.
	Ovde nije moglo biti ni govora o nekom lukavom ostajanju ispod povr{ine. Voda me je poduhvatila kao da sam drveni {tap i izbacila na povr{inu gde se njoj htelo. A to je, mojom najve}om dobrom sre}om, bilo na izvesnoj daljini od litice, tako da sam dobio priliku da s le|a osmotrim napada~e dok sam se pentrao na obalu. Njih dvojica su, kao i `ena koja je stajala izme|u njih, motrila mesto gde se taj slap obru{avao.
	Pote`u}i Terminus Est poslednji put te no}i, doviknuo sam: "Ovde, Agija."
	Ve} ranije sam se dosetio da je to ona bila u pitanju, ali sad kad se okrenula (br`e od njih dvojice), ugledao sam njeno lice u mese~ini. Za mene je to bilo lice strave (iako, i posle sveg njenog samoomalova`avanja, divno) zato {to je svojom prisutno{}u zna~ilo da je Tekla sigurno mrtva.
	Bli`i od njih dvojice bio je toliko glup da je poku{ao da digne samostrel do ramena pre potezanja obara~a. Sagnuo sam se i odsekao noge ispod njega, a kratka te{ka strela onog drugog fijuknula mi je iznad glave kao meteor.
	Dok sam se opet uspravio, drugi mu{karac je odbacio taj svoj arbalest i potegao hand`ar. Agija je bila br`a, izmahnula je bode`om ka mom vratu jo{ pre nego {to je njegovo oru`je sasvim izi{lo iz korica. Izmakao sam njenom prvom udarcu, a drugi sam parirao, mada Terminus Est nije pravljen za ma~evanje. Moj nalet je odbacio Agiju unatrag.
	"Idi mu iza le|a", re~e ona drugom arbalesteru. "Ja ga mogu s preda."
	Nije odgovorio. Zinuo je i mahnuo vrhom hand`ara u stranu. Dok ja jo{ nisam ni shvatio da ne gleda mene, pored mene u skokovima projuri bi}e grozni~avo sjajno. Za~uh ru`ni zvuk lobanje koja se lomi. Agija se okrenula graciozno kao ma~ka i svakako bi probola ~oveka-majmuna da joj ja udarcem nisam izbio taj duga~ki otrovni bode` iz ruke. Njeno oru`je odzveketa preko kamena i upade u rupu sa vodom ispod slapa. Ona tad poku{a bekstvo; zgrabio sam je za kosu i trzajem oborio na tle.
	^ovek-majmun se, mumlaju}i, nadnosio nad le{ strelca koga je ubio - ni do danas ne znam da li je to bilo iz radoznalosti zbog strel~evog izgleda, ili iz `elje da ga oplja~ka. Pritisnuo sam Agijin vrat nogom, a ~ovek-majmun se uspravio i okrenuo da se suo~i sa mnom, zatim se opet spustio u onaj ~u~e}i polo`aj koji sam video u rudniku i digao obe ruke. Jedna njegova {aka bila je odse~ena; prepoznao sam ~isti rez u~injen Terminus Estom. ^ovek-majmun progun|a ne{to meni nerazumljivo.
	Poku{ao sam da odgovorim. "Jeste, ja sam to u~inio. @ao mi je. Sad je me|u nama mir."
	Onaj pogled molbe ostade, za~u se i novo mrmljanje. Krv je jo{ pomalo curila iz patrljka, ali ta rasa sigurno poseduje mehanizam za zatvaranje vena putem stezanja, kao {to se za tilakodone pri~a; bez hirur{ke intervencije ~ovek bi od takve rane umro zbog krvarenja.
	"Ja sam je odsekao", rekoh. "Ali to je bilo dok smo se jo{ borili, pre nego {to ste vi, ljudi, ugledali Kand`u Pomiritelja."
	Onda mi pade na um da je on i{ao za mnom i izi{ao iz rudnika da bi jo{ jednom video taj dragulj i da je savladao svoj strah od onog bi}a ispod brega koje smo probudili. Gurnuh ruku u saru svoje ~izme i izvukoh Kand`u i istog trena uvideh kako je glupo dovesti tu ~izmu i njen dragoceni teret Agiji nadohvat, jer njene o~i se odmah ra{iri{e od gramzivosti dok se ~ovek-majmun po~e jo{ poniznije pribijati uz tlo i pru`ati svoj jadni patrljak jo{ bli`e.
	Jedan trenutak provedosmo nepomi~ni sve troje i mora biti da smo izgledali kao stvarno ~udna grupa u toj avetinjskoj svetlosti. Jedan zapanjeni glas - Jonasov - pozva: "Severijane!" odozgo, sa nekog izdignutijeg mesta. Kao ona trubna nota u pozori{tu senki kojom se celo izigravanje prekida, taj uzvik je prekinuo na{u nepomi~nost. ^ovek-majmun pobe`e ka litici, a Agija pod mojom nogom po~e da se bacaka i da psuje.
	Pljo{timice sam je lupio palo{inom i to ju je umirilo, ali nogu s nje nisam dizao sve dok mi se Jonas nije pridru`io, posle ~ega smo njeno bekstvo mogli spre~avati zajedni~ki.
	"Pomislio sam da bi ti mogla zatrebati pomo}", re~e on. "Vidim da nisam bio u pravu." Gledao je le{eve one dvojice koji su bili sa Agijom.
	Rekoh: "To nije bila prava bitka."
	Agija se dizala u sede}i polo`aj, trljaju}i vrat i ple}a. "Bilo ih je ~etvorica, pa bismo te sredili i te kako, ali su iz rupe po~ela da ispadaju tela tih stvorova, tih tigrastih ljudi-svitaca, pa su se dvojica upla{ila i kri{om utekla."
	Jonas se svojom ~eli~nom {akom po~e{kao po glavi, {to je tvorilo zvuk sli~an timarenju konja. "Zna~i da sam stvarno video ono {to sam mislio da sam video. A ve} sam po~injao da se pitam."
	Upitah ga {ta je to mislio da je video.
	"Jednog stvora koji sija, obu~enog u krzneni kostim, kako ti se klanja do zemlje. A ti si dr`ao ~a{icu zapaljene rakije, ~ini mi se. Ili tamjana? A {ta je ovo?" Sagnuo se i digao ne{to sa ivice obale, sa mesta gde je ~ovek-majmun ranije ~u~ao.
	"Mlatilo."
	"Da, to vidim." Na kraju ko{tane dr{ke postojao je obru~ od `ile i Jonaz ga sad namesti oko svog {a~nog zgloba. "Ko su ti ljudi koji su poku{ali da te ubiju?"
	"Ubili bismo mi njega", re~e Agija, "da nije bilo tog ogrta~a. Videli smo ga kako silazi iz rupe, ali ogrta~ ga je skrivao, pa moji ljudi nisu mogli videti metu, nego samo ko`u njegovih ruku."
	Objasnio sam najkra}e {to sam mogao kako sam se upetljao sa Agijom i njenim bratom blizancem i opisao smrt Agilusa.
	"Zna~i, sad je do{la da mu se pridru`i." Jonas prenese pogled sa nje na grimizno pro{aranu povr{inu se~iva Terminus Esta i mal~ice slegnu ramenima. "Svoju meri~ipu sam ostavio tamo gore, pa bi mo`da bilo dobro da odem da se pobrinen za nju. Na taj na~in }u posle mo}i da ka`em da nisam video ni{ta. Je li to `ena koja je poslala ono pismo?"
	"Trebalo je da znam. Njoj sam pri~ao o Tekli. Ti o Tekli ne zna{, ali ona je znala i pismo je bilo o tome. Pri~ao sam joj dok smo i{li kroz Botani~ku ba{tu u Nesusu. Bilo je gre{aka u pismu i stvari koje Tekla nikada ne bi napisala, ali ja, kad sam ga pro~itao, nisam zastao da o tome razmislim."
	Koraknuo sam unatrag i vratio Kand`u u ~izmu, guraju}i je duboko unutra. "Mo`da je, kao {to veli{, bolje da se potrudi{ oko tvoje `ivotinje. Izgleda da se moja trgla i pobegla, pa }emo mo`da morati naizmeni~no da ja{emo tvoju."
	Jonas klimnu i po~e se penjati putem kojim je i do{ao.
	"^ekala si me, a?" upitah Agiju. "^uo sam ne{to, a i destrijer je na taj zvuk na~uljio u{i. To si bila ti. [to me niste onda ubili?"
	"Bili smo tamo gore." Ona pokaza rukom ka uzvisinama. "Tra`ila sam od ljudi koje sam unajmila da te ustrele dok si gazio potokom. Bili su glupi i zadrti, kao {to su mu{karci uvek, i rekli su da ne}e da tro{e strele uzalud - jer }e te ubiti neka stvorenja unutra. Zakotrljala sam odozgo jednu stenu, najve}u koju sam mogla pokrenuti, ali tad je ve} bilo prekasno."
	"Oni su ti pri~ali o rudniku?" Agija je slegnula ramenima, a mese~ina je preobrazila njena gola ple}a u ne{to dragocenije i lep{e od puti. "Sad }e{ me ubiti, prema tome, {ta ima veze...? Svi me{tani pri~aju pri~e o ovom mestu. Ka`u da ti stvorovi izlaze no}u kad je oluja, kradu `ivotinje iz staja i ponekad provale u neku ku}u da bi ukrali dete. Ima i predanje da unutra ~uvaju blago, pa sam i to strpala u pismo. Kao, ako ti se ne ide po tvoju Teklu, mo`da do|e{ za blago. Mogu li da ti budem okrenuta le|ima, Severijane? Ako time ni{ta ne menjam, radije bih da ne gledam kad bude."
	^im je to rekla, osetio sam da mi je dignut teret sa srca: do tog trena nisam bio siguran da }u mo}i da joj zadam udarac gledaju}i je u lice.
	Tada sam digao svoj sopstveni gvozdeni falus. Dok sam ga dizao, mu~ilo me je ose}anje da treba Agiji da postavim jo{ jedno pitanje, ali nikako da se setim koje.
	"Udri", re~e ona "spremna sam."
	Nogama potra`ih dobar oslonac, a moji prsti na|o{e na jednom kraju ruko{titnika izrezbarenu `ensku glavu, koja je zna~ila da se `enska o{trica nalazi s te strane.
	Malo potom ponovo: "Udaraj!"
	Ali ja sam se do tada ve} bio popeo iz te udoline.
	
	8. KULTISTI
	U kr~mu smo se vratili }ute}i, i to tako lagano da je isto~no nebo bilo sivo pre nego {to smo stigli do sela. Jonas je rasedlavao svoju kobilu kad ja rekoh: "Nisam je ubio."
	Klimnuo je glavom, ne gledaju}i me. "Znam."
	"Gledao si? A rekao si da ne}e{?"
	"^uo sam njen glas kad si prakti~no ve} stajao pokraj mene. Ho}e li ona poku{ati ponovo?"
	^ekao sam, razmi{ljaju}i, a on je za to vreme preneo to malo sedlo u prostoriju za oka~injanje opreme. Kad je izi{ao, rekao sam: "Da, siguran sam da ho}e. Nisam je prinudio da ma {ta obe}a ako na to misli{. A ona obe}anje ne bi ni odr`ala."
	"Pa ja bih je onda ubio."
	"Da", rekoh. "To bi bio ispravan postupak."
	Iz {tale smo izi{li zajedno. Sad je u dvori{tu kr~me bilo dovoljno svetla da vidimo bunar i {iroka vrata koja su vodila u zgradu.
	"Ne mislim ja da bi to bio ispravan postupak - samo ka`em da bih ja to u~inio. Zamislio bih kako neko zariva no` u mene dok spavam i kako umirem na nekom prljavom krevetu, a onda bih zamahnuo tom stvari. Ispravan postupak to ne bi bio." Jonas di`e onu bud`u koju je sa~uvao i njome mahnu o{tro, prave}i grubu i nelepu parodiju se~enja ma~em. Glava tog mlatila nai|e na svetlost i mi, obojica zapanjeni, bu~no udahnusmo vazduh.
	Ta glava bila je od tu~enog zlata.
	Ni on ni ja nismo imali `elje da se uklju~imo u zabave koje je va{ar jo{ nudio onima koji su ban~ili i pijan~ili svu no}. Povukli smo se u na{u zajedni~ku sobu i pripremili za spavanje. Kad je Jonas ponudio da podeli zlato sa mnom, odbio sam. Do tada sam ja imao novca u izobilju, dobio sam i predjam honorara, a Jonas je `iveo, moglo se re}i, od moje {irokogrudosti. Sad sam bio sre}an {to on vi{e ne}e ose}ati da je moj du`nik. Postideo sam se i zbog toga {to sam video da on ima tako potpuno poverenje u mene kad je to zlato bilo u pitanju, dok sam ja vrlo pa`ljivo od njega prikrio (i zapravo nastavio i dalje da prikrivam) postojanje Kand`e. Ose}ao sam se obaveznim da mu to ka`em, ali ipak na kazah; umesto toga na|oh na~in da izvu~em nogu iz mokre ~izme, a da Kand`a pri tome upadne u prostor za prste u ~izmi.
	Probudio sam se oko podne i kad sam se uverio da je Kand`a jo{ tamo, razbudio sam i Jonasa, kao {to je tra`io. "Trebalo bi da na va{aru bude i juvelira koji bi mi ne{to platili za ovo", re~e on. "Bar }u mo}i da se poga|am sa njima. Ho}e{ sa mnom?"
	"Potrebno nam i ne{to za jelo, a dok obedujemo, ve} }e biti vreme da se pojavim na gubili{tu."
	"Zna~i, natrag na posao."
	"Jeste." Dohvatio sam svoj ogrta~. Bio je `alosno pocepan, a ~izme su imale tupu boju i bile jo{ u izvesnoj meri vla`ne.
	"To mo`e da ti u{ije neka od ovda{njih slu`avki. Ne}e biti jednako dobro kao novo, ali izgleda}e mnogo bolje nego sada." Jonas {irom otvori vrata. "Ako si gladan, hajde sa mnom. Zbog ~ega si tako zami{ljen?"
	U trpezariji kr~me, sa dobrim jelom izme|u nas dvojice, dok je u drugoj sobi kr~mareva `ena iglom i koncem radila na mom ogrta~u, ispri~ah Jonasu {ta se desilo ispod brda i zavr{ih sa onim koracima koje sam ~uo iz dubine tla.
	"^udan si ti ~ovek", be{e sav njegov komentar.
	"A ti si jo{ ~udniji. Ne `eli{ da se to sazna, ali nekakav si stranac."
	Osmehnuo se. "Kakogen?"
	"Stranac iz druge dr`ave."
	Jonas prvo odmahnu, pa klimnu glavom. "Pa dobro, neka i jesam. Ali ti - ti ima{ taj talisman koji ti omogu}uje da upravlja{ no}nim morama, ti si otkrio ogromnu zalihu srebra. A ipak, pri~a{ mi o tome kao {to bi neko drugi pri~ao o vremenskim prilikama."
	Uzeh par~ence hleba. "^udno jeste, sla`em se. Ali ~udnovatost le`i u Kand`i, u predmetu, dakle, a ne u meni. A {to se ti~e poveravanja tebi, za{to da ne? Ako bih ti ukrao to zlato, mogao bih ga prodavati i tro{iti pare, ali ne verujem da bi dobro pro{ao onaj ko bi poku{ao da ukrade Kand`u. Ne znam odakle mi to uverenje, ali imam ga... uostalom, Agija je ukrala Kand`u. A {to se ti~e srebra..."
	"Ukrala ju je i stavila tebi u d`ep?"
	"U ovu jaha~ku torbicu koja mi je na opasa~u. Bila je uverena da }e me ubiti njen brat, imaj to na umu. Onda bi oni zatra`ili moje telo, kao {to su i naumili, pa bi uzeli i Terminus Est i moj ogrta~. Tako bi Agija dobila i moju palo{inu i ode}u i taj dragi kamen, a u me|uvremenu, ako bi dragulj bio prona|en, krivica bi pala na mene, a ne na nju. Se}am se..."
	"Da?"
	"Pelerinke su nas zaustavile kad smo poku{avali da izi|emo. Jonase, smatra{ li da je istina da neki ljudi mogu da ~itaju misli drugih?"
	"Naravno."
	"Nije svako tako siguran. Majstor Gerlous je o toj ideji govorio povoljno, ali majstor Palaemon nije hteo ni da ~uje. Ipak, mislim da je vrhovna sve{tenica Pelerinki to mogla, bar do neke mere. Znala je da je Agija uzela ne{to, a ja ni{ta. Ngnala je Agiju da se svu~e radi pretresa, ali mene nisu pretra`ili. Kasnije su uni{tile svoju katedralu, a rekao bih da su to u~inile zbog gubitka Kand`e - bila je to, ipak, Katedrala Kand`e."
	Jonas zami{ljeno klimnu.
	"Ali o ne~em sasvim drugom sam hteo da te pitam. Zanima me tvoje mi{ljenje o onim koracima. Svi znaju za Erebusa i Abaju i ta druga morska bi}a koja }e jednog dana izi}i na kopno. A ja ipak mislim da ti o njima zna{ vi{e nego ve}ina nas ostalih."
	Jonasovo lice, ranije tako otvoreno, sad je bilo zatvoreno, sa izrazom koji je govorio da se dobro ~uva. "Zbog ~ega to misli{?"
	"Zato {to si bio mornar i zato {to si pri~ao ono o pasulju - zna{, pred kapijom. Sigurno si video moju sme|u knji`icu kad sam je ~itao gore u sobi. U njoj su ispri~ane sve tajne sveta, ili bar ono {to su razni magovi govorili da te tajne jesu. Nisam pro~itao celu tu knji`icu, {tavi{e nisam ni do polovine stigao, mada smo Tekla i ja imali obi~aj da svakih nekoliko dana pro~itamo po jednu stavku iz nje i onda do slede}eg ~itanja da o toj stavci raspravljamo. Me|utim, primetio sam da su sva obja{njenja u toj knji`ici jednostavna, ~ak prividno detinjasta."
	"Kao moja pri~a."
	Klimnuh glavom. "Tvoja pri~a je mogla biti uzeta iz nje. Kad sam je uru~ivao Tekli, mislio sam da je pisana za decu, ili za one odrasle koji u`ivaju u detinjastim stvarima. Ali kad smo malo popr~ali o nekim mislima iz nje, shvatio sam da su to misli koje su morale biti na taj na~in iskazane da bi uop{te mogle biti iskazane. Ako pisac ho}e da objasni novi na~in proizvodnje vina, ili najbolji na~in vo|enja ljubavi, on se mo`e poslu`iti slo`enim i ta~nim govorom. Ali u ovoj knji`ici pisac je hteo da ka`e: 'U po~etku be{e samo heksaemeron, {estodnevlje Postanja' ili 'Nije stvar u tome da se vidi slika kako stoji nepomi~no, nego da se vidi nepomi~no stajanje'. Ono bi}e koje sam ~uo ispod tla... da li je bilo jedno od njih?"
	"Nisam video." Jonas ustade. "Idem sad da prodam mlatilo, ali pre nego {to po|em, kaza}u ti ono {to sve doma}ice pre ili kasnije ka`u svojim mu`evima: 'Pre no {to nastavi{ da postavlja{ pitanja, zapitaj se da li zaista `eli{ da sazna{ odgovor."
	"Samo jo{ jedno pitanje", rekoh mu, "a onda, obe}avam, ne}u vi{e ni{ta da te pitam. Dok smo prolazili kroz Zid, rekao si da su ona bi}a u njemu vojnici i nagovestio si da su tu raspore|eni da bi se oduprli Abaji i ostalima. Jesu li ljudi-majmuni vojnici iste te vrste? A ako jesu, od kakve su nam koristi borci ljudske veli~ine, kada su na{i protivnici veliki kao planine? I zbog ~ega stari autarsi nisu koristili ljude kao vojnike?"
	Jonas umota mlatilo u krpu i stade; prebacivao je mlatilo iz ruke u ruku. "To su tri pitanja, a ja samo na drugo mogu odgovoriti pouzdano. Na druga dva mogu da odgovorim samo naga|anjima, a ovo {to si obe}ao smatra}u da va`i: sada poslednji put razgovaramo o tim stvarima. Prvo, o poslednjem pitanju. Stari autarsi, koji nisu bili autarsi niti su imali tu titulu, jesu koristili ljudsku vojsku. Ali stvorili su odanije ratnike tako {to su humanizovali `ivotinje i, mo`da, u tajnosti, animalizovali ljude. Ti neljudski izvr{itelji carske volje bili su jo{ omra`eniji kod stanovni{tva - koje je vladare ionako mrzelo - pa su zato i morali biti odaniji. Zato su takvi borci mogli biti naterani da trpe stvari koje ljudi-borci ne bi trpeli. Mogu}e je da su zato prekomandovani u Zid. A mo`e postojati i neko sasvim drugo obja{njenje."
	Jonas zastade i pri|e prozoru, te baci pogled napolje, ali ne na ulicu nego na oblake. "Na znam da li su tvoji ljudi-majmuni hibridi istog tipa. Onaj jedan koga sam video izgledao mi je sasvim kao ~ovek, osim {to je imao krzno, pa bih bio sklon da se slo`im s tvojom ocenom da su to ljudi koji su pretrpeli neku promenu u svojoj su{tinskoj prirodi zbog svog `ivota u rudnicima i zbog svog dodira sa ostacima grada koji je tamo zatrpan. Urt je sada veoma star. Veoma star i nema sumnje da su mnoga blaga sakrivena u minulim erama. Zlato i srebro se ne menjaju, ali ~uvari zlata i srebra mogu pretrpeti preobra`aje ~udnije od onih kojima se gro`|e preobra}a u vino, a pesak u bisere."
	Rekoh: "Ali mi napolju trpimo tamu svake no}i, a blaga izneta iz rudnika donose se nama. Za{to se nismo i mi promenili?"
	Jonas nije odgovorio, a ja se setih svoga obe}anja da ga ne}u ni{ta vi{e pitati. Me|utim, kad se okrenuo da se suo~i sa mnom, bilo je u njegovim o~ima ne{to {to mi je vikalo da sam glup, da se jesmo promenili. Opet mi okrete le|a i zagleda se u nebo.
	"Dobro, dobro", rekoh, "ne mora{ na to da odgovori{. A ono drugo pitanje na koje si se obavezao da odgovori{? Kako mogu ljudski vojnici da se suprostave morskim ~udovi{tima?"
	"Ta~no si rekao da su Erebus i Abaja veliki kao planine i prizna}u da me je iznenadilo da to zna{. Ve}ini ljudi nedostaje uobrazilja potrebna da se zamisli ne{to tako veliko; narod misli da ta ~udovi{ta nisu ve}a nego ku}e ili brodovi. Njihove stvarne razmere su tolike da na ovoj planeti nikad ne mogu izi}i iz vode - zgnje~ila bi ih sopstvena masa. Ne zami{ljaj da }e na Zid navaliti pesnicama ili da }e bacati stene. Me|utim, to su bi}a koja snagom svojih misli prisiljavaju ljude da im budu sluge i da se bacaju u borbu protiv svih drugih pravila i zakona."
	Tada Jonas otvori vrata kr~me i kliznu napolje u uli~nu vrevu; ja ostadoh gde sam bio, laktom oslonjen o sto na kome smo svojevremeno i doru~kovali. Se}ao sam se onoga {to sam sanjao dok sam bio u istom krevetu sa Boldandersom. Zemlja nas nije mogla dr`ati, rekle su one divovske `ene.
	Sti`em do takvog dela moje pri~e da hteo-ne hteo moram pomenuti ne{to o ~emu sam ranije uglavnom izbegavao da pi{em. Vi koji ~itate morali ste primetiti da sam bez oklevanja opisivao i najsitnije pojedinosti koje su se odigrale pre vi{e godina i da sam doslovce navodio {ta mi je ko rekao i {ta sam kome odgovorio; pa ste morali pomisliti da je to samo spisateljska konvencija koju sam usvojio da bi moja pri~a tekla glatkije. Istina je da sam jedan od onih koji su pod prokletstvom zvanim "savr{eno pam}enje". Mi, takvi, ne mo`emo da se setimo ba{ bukvalno svega (a ~uo sam i takva nerazumna tuma~enja). Ja se ne mogu setiti, na primer, ta~no redosleda knjiga na policama majstora Ultana. Ali pamtim vi{e nego {to biste mogli poverovati da je mogu}e: raspored svakog predmeta na nekom stolu pored koga sam pro{etao kad sam bio dete, pamtim i svoja prise}anja na ranije doga|aje, u stanju sam da ocenim u kojoj meri se ta ranija prise}anja o nekom doga|aju razlikuju od mog sada{njeg prise}anja o tom istom doga|aju.
	Ba{ ta moja mo} se}anja u~inila je da budem omiljen |ak majstora Palaemona i zato je ona, valjda, kriva i za nastanak ove pripovesti, jer da on nije imao pozitivan stav prema meni, ne bih bio poslat sa njegovim ma~em u Traks.
	Neki ka`u da je ta mo} pam}enja skop~ana sa niskom sposobno{}u ocenjivanja stvari - a to ja ne mogu prosuditi. Ali svakako jeste skop~ana s jednom drugom opasno{}u u koju sam uleteo mnogo puta. Kad hitnem svoje misli u pro{lost, kao {to ~inim sad i kao {to sam ~inio kad sam nastojao da se setim onog sna, uspomene nai|u tako jasno da se meni onda ~ini da jo{ jednom hodam kroz vremena pro{la, kroz vremena biv{a-sada{nja, nema razlike u odnosu na stvarno do`ivljavanje, slike iz uspomena su podjednako stvarne kao i ja sam. Evo, ovog trenutka mogu da sklopim o~i i da u{etam u Teklinu }eliju kao {to sam to u~inio jedne zimske ve~eri; uskoro }e moji prsti ose}ati toplinu njene ode}e, a miris njenog tela ispuni}e moje nozdrve kao divni miris ljiljana zagrejanih pred vatrom. Podi`em haljinu sa nje i grlim to telo boje slonova~e, ose}am kako se bradavice njenih dojki pritiskaju na moje lice...
	Vidite? Veoma je lako izgubiti sate ili dane u takvim se}anjima; ponekad se u uspomene zanesem tako duboko da ostanem kao pijan ili drogiran. To se sad desilo. U mom umu su jo{ odjekivali koraci koje sam ~uo u pe}ini ljudi-majmuna i ja se, `ele}i da na|em neko obja{njenje, vratih svom snu, sada sigurno znaju}i ko je taj san poslao i nadaju}i se da }e san otkriti i vi{e nego {to je oblikovalac sna nameravao.
	Opet sam jahao na `ivotinji sa krestom na glavi i sa ko`nim krilima. Ispod nas pelikani - lete kruto formalnim zamasima krila; galebovi kru`e i kri~e.
	Opet padam, tumbam se kroz provaliju vazduha, zvi`dim ka moru, mada sam, isto tako, i nepomi~an izme|u oblaka i talasa neko vreme. Izvijam telo, usmeravam se glavom nadole, pu{tam da noge lepr{aju iza mene kao zastava, tako zasecam u vodu i vidim gde u providnom azuru plovi glava sa kosom od zmija, vidim i zver sa mnogo glava, onda uskome{anu pe{~anu ba{tu dole. Divovke di`u ru~erde sli~ne stablima javora, a na svakom njihovom prstu je kand`a amarantiske boje. I tad, veoma iznenadno, ja koji sam do tog trenutka bio slep, shvatam za{to mi je Abaja poslao ba{ taj san, za{to htede da me regrutuje za veliki, kona~ni rat za Urt.
	Ali onda je tiranija se}anja nadja~ala moju volju. Gledaju}i titanske odaliske i njihov vrt, znao sam da je to samo uspomena na jedan san, ali se, ipak, nisam mogao otrgnuti njihovoj ~aroliji i toj uspomeni. Neke {ake me zgrabi{e kao lutku, pa sam istovremeno visio izme|u Abajinih ljubavnica i bio dignut iz svoje stolice sa {iroko razmaknutim rukonaslonima u toj gostionici u Saltusu; slede}ih stotinak otkucaja srca nisam bio u stanju da oslobodim svoj um od tog mora i njegovih zelenokosih `ena.
	"On spava."
	"Otvorene mu o~i."
	Tre}i glas: "Da donesemo ma~?"
	"Donesite - mo`e za taj ma~ biti posla."
	Titanese su izbledele. Neki ljudi obu~eni u ode}u od jelenske ko`e i od grubo pletene vune dr`ali su me sa obe strane, a jedan ~ije je lice bilo izbrazdano o`iljcima upirao je vrhom svog bode`a u moje grlo. Onaj s moje desne strane uzeo je u slobodnu ruku Terminus Est; bio je to onaj crnobradi volonter koji je pomogao pri provaljivanju u zazidanu ku}u.
	"Ide neko."
	^ovek sa o`iljcima na licu kliznu u stranu. Za~uh lupkanje vratiju i uzvik Jonasa koga su uvukli unutra.
	"Ovo je tvoj gospodar, a? E, pa, prijatelju, ne okre}i se i ne vi~i. Ubi}emo vas obojicu."
	
	9. SAVEZ LI[]A
	Prinudili su nas da stanemo licem ka zidu, vezali su nam ruke iza le|a, onda nam nabacili na{e ogrta~e preko ple}a da se ko`ni kai{evi ne vide. Na taj na~in, izgledalo je da se {etkamo sa {akama sastavljenim iza le|a; tako nas izvedo{e u dvori{te kr~me, gde je, preme{taju}i se s noge na nogu, stajao ogromni baluhiter na ~ija le|a je bila privezana skromna kabina od gvo`|a i roga. ^ovek koji me je dr`ao za levu ruku pru`io je {ipku za podbadanje i njome popreko udario baluhitera po udubini iza kolena, da ga natera da klekne; zatim nas prisili{e da se popnemo u kabinu.
	Kad smo Jonas i ja dolazili u Saltus, i{li smo stazom koja je krivudala izme|u ~itavih brda otpada iz rudnika, otpada koji se sastojao prete`no od krhotina kamena i cigala. Kad sam galopirao upu}en Agijinim pismom na la`ni zadatak, projurio sam pored jo{ nekoliko takvih brda, mada je moj put vodio prete`no kroz {umu u koju sam za{ao na mestu gde je ona najbli`a selu. A sad smo i{li preko takvih gomila otpada gde nikakvih staza nije bilo. Tu su rudari bacali ne samo iskopani gra|evinski materijal nego i sve ono {to su izvukli iz sahranjene pro{losti, a {to je moglo doneti nevolje njihovom selu i njihovom zanimanju. Raznorazne gadarije su tu le`ale u ispreturanim gomilama vi{im desetostruko, i vi{e od desetostruko, od visokih le|a baluhitera: pornografske statue, nakrivljene i u raspadanju; ljudske kosti uz koje su jo{ prianjale trake sasu{enog mesa i ~uperci dlaka. Uz to, desetine hiljada ljudi i `ena, onih koji su, u potrazi za privatnim vaskrsenjem, uredili da njihovi le{evi budu u~injeni zauvek neuni{tivi. Sad su tu le`ali kao pijanci posle ban~enja, ali su njihovi kristalni sarkofazi bili porazbijani, udovi opu{teni u grotesknom neredu, ode}a vi{e ili manje razorena truljenjem, a o~i slepo uperene u nebo.
	U po~etku smo Jonas i ja poku{avali da postavljamo pitanja na{im zarobljiva~ima, ali oni su nas u}utkali udarcima. Sada, dok je baluhiter krivudao kroz tu pusto{, oni su izgledali smirenje, te ja opet zapitah kuda nas vode. Onaj sa o`iljcima na licu odgovori: "U divljinu, koja je dom slobodnih ljudi i divnih `ena."
	Pomislio sam na Agiju i upitao ga da li njoj slu`i; on se nasmeja i odmahnu glavom. "Moj gospodar je Vodalus [umac."
	"Vodalus!"
	"A-ha", re~e on. "Dakle, zna{ ga." On malo }u{nu onog crnobradog, koji je sedeo u kabini sa nama. "Vrlo fino }e Vodalus postupiti sa vama, nema sumnje, po{to ste se tako veselo ponudili da rastrgnete jednog od njegovih slugu."
	"Znam ga, zaista", rekoh i htedoh da ispri~am izbrazdanome o svojoj vezi sa Vodalusom, kome sam spasao `ivot u poslednjoj godini pre nego {to sam postao kapetan {egrta. Onda mi se javi sumnja da li }e se Vodalus toga setiti, pa samo rekoh da nikako ne bih pristao da mu~im i ubijem Barnoha da sam znao da je Vodalusov sluga. Lagao sam, naravno; jer znao sam da je Vodalusov sluga, a samom sebi sam opravdao primanje tog novca pomi{lju da }u bar mo}i da umanjim Barnohu patnje. Laganje mi nije nimalo uspelo; obojica se prezrivo, frktavo nasmeja{e, a isto tako se nasmeja i ukrotitelj koji je jahao na baluhiterovom vratu.
	Kad se njihova razveseljenost uti{ala, rekoh: "Pro{le no}i sam izjahao iz Saltusa i oti{ao ka severoistoku. Idemo li i sad tamo?"
	"A, dakle, tamo si bio. Na{ gospodar je bio do{ao po tebe, ali se vratio praznih ruku." Izbrazdani se nasme{io i ja videh da mu nije neprijatna pomisao da se vra}a obavljenog zadatka tamo gde je li~no Vodalus podbacio.
	Jonas {apnu: "Idemo na sever, {to mo`e{ videti po suncu."
	"Tako je", re~e izbrazdani, ~iji je sluh nesumnjivo bio o{tar. "Na sever, ali ne zadugo." Onda mi, ~isto da bi utro{io vreme, po~e opisivati {ta njegov gospodar radi onima koje uhvati; ve}inom su to bila krajnje primitivna sredstva, podobnija za stvaranje pozori{nih efekata nego za izazivanje istinskog bola.
	Kao da je neka nevidljiva ruka ra{irila zavesu iznad nas, senke drve}a pado{e na kabinu. Ostavismo iza sebe blistanje milijardi krhotina stakla i zurenje mrtvih o~iju, te u|osmo u prohladnost i zelenu senovitost visoke {ume. Me|u tim mo}nim deblima ~ak je i baluhiter, iako tri puta vi{i od ~oveka, izgledao kao skromna zver~ica koja grebuca pri tlu; a mi, koji smo jahali na njegovim le|ima, mogli smo isto tako biti i patuljci iz neke de~je pri~e koji su krenuli ka mravinjaku gde neki minijaturni monarh dr`i vlast.
	Pade mi na um da je to drve}e bilo jedva ne{to mal~ice manje u vreme kad ja jo{ nisam bio nero|en i da je jednako ovako stajalo kad sam se, kao dete, igrao me|u ~empresima i spokojnim grobovima na{eg nekropolisa i da }e jednako stajati, upijaju}i poslednju svetlost umiru}eg sunca, kao {to to i sad ~ini, kad ja budem mrtav isto onoliko dugo kao oni u nekropolisu. Uvideh kako malo te`ine na tasovima svetske vage ima moje pre`ivljavanje ili moje umiranje, bez obzira na to {to je meni moj `ivot dragocen. Od te dve misli iskovao sam, onda, takvo raspolo`enje, da sam bio spreman da iskoristim svaku, pa i najmanju priliku da pre`ivim, a ipak nisam mnogo mario ho}u li se spasti ili ne. Mislim da sam, zahvaljuju}i tom raspolo`enju, ostao `iv; i to raspolo`enje mi je bilo tako dobar prijatelj, da sam od tada neprestano nastojao da ga nosim i uspevao ~esto, mada ne uvek.
	"Severijane, da ti nije pozlilo?"
	To je progovorio Jonas. Pogledah ga, i to, rekao bih, prili~no za~u|eno. "Ne. Zar je izgledalo tako?"
	"Na trenutak jeste."
	"Samo sam razmi{ljao za{to mi ova {uma izgleda tako poznata i nastojao da u to proniknem. Mislim da me je podsetila na one mnogobrojne letnje dane u na{oj Citadeli. Ovo drve}e je gotovo iste veli~ine kao tamo{nje kule, a mnoge kule su obrasle br{ljenom, tako da po mirnom letnjem vremenu svetlost izme|u njih ima ovo smaragdno svojstvo. Sem toga, tiho je ovde, kao i tamo..."
	"Da?"
	"Mora biti da si se mnogo puta vozio ~amcem, Jonase."
	"Pokatkad."
	"To je meni odavno bila `elja, ali prvi put sam se vozio tek kad smo Agija i ja oti{li do ostrva na kome stoji Botani~ka ba{ta i kasnije, u njoj, pro{li Pti~je jezero. Kretanje ~amca veoma nalikuje kretanju ove `ivotinje i podjednako je tiho, osim {to veslo ponekad pljusne ulaze}i u vodu. Sad se ose}am kao da prolazim ~amcem kroz Citadelu, u vreme neke poplave, a vesla~i sve~ano veslaju."
	^uv{i to, Jonas se toliko uozbiljio, da ja, vide}i njegovo lice, prsnuh u smeh i ustadoh, vo|en (pretpostavljam) namerom da pogledam preko ivice kabine i onda ka`em ne{to o {umskom tlu, da bi bilo jasno da je ono o poplavi bilo ~ista ma{tarija.
	Ali ~im sam ustao, ustade i izbrazdani i re~e mi, dr`e}i vrh bode`a na palac udaljenosti od mog grla, da sednem. Iz inata prema njemu, odmahnuh glavom.
	On mahnu svojim oru`jem. "Sedaj ili }u te rasporiti!"
	"Pa da izgubi{ slavu ~oveka koji me je doveo? Ne verujem. ^ekaj samo dok ostali ka`u Vodalusu da si me imao, a onda ubo no`em dok su mi bile vezane ruke."
	Tada nastupi preokret sudbine. Bradonja koji je dr`ao Terminus Est poku{a da potegne taj ma~ iz korica, ali ne znaju}i kako treba ogoliti toliko duga~ak ma~ - a pravi na~in jeste da jednom rukom uhvati{ ~vrsto ruko{titnike, drugom grlo kanije i zatim, {ire}i ruke udesno i ulevo, da izvu~e{ se~ivo - on poku{a da potegne pravo nagore, kao da trzajem ~upa korov iz njive. Dok je radio taj nezgodan posao, uhvatio ga je, neo~ekivano, jedan od baluhiterovih valjaju}ih koraka, tako da se on zatetura i nalete na izbrazdanoga. O{trice, sposobne da raseku dlaku, zaseko{e obojicu; onaj sa o`iljcima na licu tad `estoko odsko~i unatrag, a Jonas uspe da ga potplete - iza jedne njegove noge za{ao je svojim stopalom posuvra}enim unatrag, a drugim stopalom je tu nogu potisnuo - tako da ovaj pade preko ograde kabine napolje.
	U me|uvremenu je bradati ispustio Terminus Est i uko~eno se zagledao u ranu koja je bila veoma duga~ka, mada nesumnjivo plitka. Po{to sam to oru`je poznavao kao sopstveni dlan, bio mi je dovoljan jedan tren da se okrenem, ~u~nem, dohvatim dr{ku, uglavim je izme|u peta i prese~em kai{eve kojima su mi ruke bile sputane. Crnobradi je dotle potegao no` i mogao me je ubiti da ga Jonas nije ritnuo izme|u nogu.
	Ovaj se presamitio, a ja sam, znatno pre nego {to se on mogao uspraviti, ve} bio na nogama, sa spremnim Terminus Estom.
	Zbog kontrakcije mi{i}a, on se naglo sasvim uspravio, {to se ~esto de{ava kad klijenta ne natera{ da prethodno klekne; mislim da je obilato rasprskavanje krvi bilo ukrotitelju prvi znak (jer se sve tako brzo odigralo) da ne{to nije u redu. On okrete glavu da nas pogleda; uspeo sam da ga sredim veoma ~isto, dr`e}i ma~ samo jednom rukom, naginju}i se napred iz kabine: jedan zamah, ta~an.
	I tek {to je njegova glava tupnula na zemlju, baluhiter zakora~i izme|u dva div-stabla koja su rasla tako blizu jedno drugome da je izgledao kao mi{ koji se provla~i kroz pukotinu u zidu. S one strane tih stabala le`ao je proplanak otvoreniji od svih koje sam u toj {umi video. Tu je rasla ne samo trava nego i paprat, a mrlje sun~eve svetlosti, neizme{ane sa zelenom bojom i bogate kao auripigment, poigravale su po livadi. Tu je Vodalus dao da postave njegov presto, ispod svoda od upletenih loza; i tu je, kao {to je sre}a htela, sedeo sa {atlenom Teom, sude}i svojim sledbenicima i nagra|uju}i ih, ba{ kad smo mi u{li.
	Jonas ni{ta od toga nije video, jer je jo{ le`ao na podu kabine, trude}i se da bode`om prese~e veze na rukama. Ali ja sam i te kako video sve, stoje}i uspravno, odr`avaju}i ravnote`u naspram ljuljanja baluhiterovih le|a i dr`e}i uzdignut ma~, sada crven do bal~aka. Stotinu lica se okrete prema nama, pa i lice aristokrate na prestolu i srcoliko lice njegove pratilje; u njihovim o~ima videh {ta oni tog ~asa gledaju: veliku `ivotinju koju ja{e ~ovek bez glave, `ivotinju ~iji je ~itav prednji deo tela ispolivan krvlju; i mene kako stojim uspravno na le|ima te `ivotinje, sa svojim ma~em, ogrnut fuliginom.
	Da sam tad skliznuo sa baluhitera i poku{ao da pobegnem, ili da sam `ivotinju podstakao da krene br`e napred, bio bih ubijen. Umesto toga, ja sam, u duhu onog raspolo`enja koje me je obuzelo kad sam video davno mrtva tela me|u otpadom iz rudnika i me|u ve~nim drve}em, ostao na istom mestu, ne ~ine}i ni{ta; a baluhiter je, nemaju}i nikakvog vo|u, produ`io napred postojanim hodom (pri ~emu su se Vodalusovi sledbenici sklanjali ulevo i udesno da otvore stazu za njega) sve dok nije dospeo pred samu platformu sa prestolom i svodom. Tu je stao, a mrtvac se sru~io napred i pao na platformu, Vodalusu pred noge; ja sam se nagnuo daleko napred iz kabine i pljo{timice ma~em lupio `ivotinju iza jednog i iza drugog kolena. Baluhiter je kleknuo.
	U tankom osmehu koji se pojavio na Vodalusovom licu bilo je mnogo ~ega, uklju~uju}i i razono|enost, koja je mo`da i preovladavala. "Poslao sam svoje ljude da mi dovedu glavose~u", re~e on. "Prime}ujem da su uspeli."
	Salutirao sam mu ma~em, postavljaju}i dr{ku ispred o~iju, kao {to su nas u~ili da ~inimo kad neko od uzvi{enih do|e da posmatra pogubljenje u Velikom dvoru. "Gospodine, doveli su vam antiglavose~u - u pro{losti je postojao trenutak kada se va{a glava mogla zakotrljati po sve`e raskopanom zemlji{tu da nije bilo mene."
	Tad mi je pogledao pa`ljivije lice, a ne ogrta~ i ma~, i trenutak potom rekao: "Da, ti si bio taj mladi}. Zar je toliko vremena pro{lo?"
	"Taman dovoljno vremena, gospodine."
	"O ovome }emo razgovarati privatno, ali sad imam da obavim neke javne poslove. Stani ovde." Prstom je pokazao ka jednom mestu na tlu, levo od platforme.
	Si{ao sam sa baluhitera, a Jonas odmah za mnom; dva konju{ara odvedo{e `ivotinju. Tu smo ~ekali i slu{ali Vodalusa kako izdaje nare|enja i saop{tava svoje planove, nagra|uje i ka`njava, i to je potrajalo mo`da jednu smenu. Celokupna raznovrsnost ljudskih stubova i gra|evinskih lukova, kojom se mnogo ponosimo, samo je opona{anje u jalovom kamenu, stabala i zasvo|uju}ih grana {ume, a meni se u toj {umi ~inilo da se razlika sastoji samo u tome {to su jedni stubovi i lukovi sivi ili beli, a drugi sme|i ili bledozeleni. Tad sam poverovao da razumem zbog ~ega ni sva autarhova vojska, ni onolike gomile pla}enika u slu`bi uzvi{enih ne mogu da slome Vodalusa - on vlada najmo}nijom tvr|avom Urta, daleko ve}om od na{e Citadele, sa kojom sam odmah na~inio pore|enje.
	Najzad je Vodalus raspustio gomilu, {alju}i svakog mu{karca i svaku `enu na ovo ili ono mesto, u skladu sa potrebama; pa je si{ao sa platforme da razgovara sa mnom. Razgovaraju}i, naginjao se nada mnom, kao {to bih se ja mogao nadnositi nad neko dete.
	"Slu`io si mi jednom", re~e on. "Zbog toga }u ti po{tedeti `ivot bez obzira na sve ostale okolnosti, iako }e mo`da biti potrebno da neko vreme ostane{ moj gost. Znaju}i da ti `ivot vi{e nije u opasnosti, da li `eli{ da mi slu`i{ opet?"
	Ona zakletva autarhu koju sam polo`io prilikom unapre|enja u kalfu nije imala snagu da se odupre uspomeni na magleno ve~e kojim sam po~eo ovu pripovest o svome `ivotu. Sa stanovi{ta ~asti, zakletve su jadne i nejake u pore|enju sa dobro~instvima, jer ona su stvar duha; ako spasemo jedno ljudsko bi}e, njegovi smo zauvek. ^esto sam ~uo tvrdnju da ~ovek ne mo`e na}i zahvalnost. To nije istina - oni koji tako govore, tra`ili su uvek na pogre{nom mestu. Onaj koji u~ini istinsko dobro~instvo, dospeva, za trenutak, na nivo Pankreatora, te }e, zahvalan {to se tako uzdigao, do`ivotno slu`iti spasenome; tako i rekoh Vodalusu.
	"Dobro!" uzvratio je on i potap{ao me po ramenu. "Hodi. Nedaleko odavde spremamo obrok. Ako }ete ti i tvoj prijatelj sesti da jedete sa mnom, re}i }u vam {ta se mora u~initi."
	"Gospodine, osramotio sam svoju gildu jednom. Tra`im jedino da ne budem prisiljavan da je obrukam ponovo."
	"Ni{ta od onog {to u~ini{ ne}e se saznati", re~e Vodalus. Mene je to zadovoljilo.
	
	10. TEA
	Oti{li smo, zajedno sa desetak drugih, pe{ice, sa te livade. Otprilike pola lige daleko nai{li smo na sto postavljen me|u drve}em. Meni su dali mesto uz Vodalusovu levu ruku; dok su ostali jeli, ja sam glumio da jedem, a u stvari sam gostio svoje o~i prizorom Vodalusa i njegove dame, koje sam se tako ~esto bio prise}ao, le`e}i na uzanom le`aju me|u {egrtima u na{oj kuli.
	One ve~eri kad sam spasao Vodalusa bio sam, bar mentalno, jo{ de~ak, a de~aku svi odrasli ljudi izgledaju visoki, osim ako su zaista niskog rasta. Sad sam video da je Vodalus visok kao Tekla, ako ne i vi{i, i da je njena polusestra, Tea, jednako visoka kao Tekla. Po tome sam pouzdano zaklju~io da su oboje aristokratske krvi, da nisu samo obi~ni armigeri, kakav je bio sir Raho.
	Ja sam se prvo u Teu bio zaljubio i obo`avao je zato {to je pripadala ~oveku koga sam spasao. Teklu sam u po~etku voleo zato {to me je podse}ala na Teu. A sada sam (kao {to posle umiranja jeseni, zime i prole}a opet do|e leto koje je godini i kraj i po~etak) ponovo voleo Teu - zato {to me je podse}ala na Teklu.
	Vodalus re~e: "Ti si ~ovek koji se lepoti `ena divi" i ja spustih pogled.
	"Nisam mnogo boravio u u~tivom dru{tvu, gospodine. Molim vas da mi oprostite."
	"Tvoje divljenje delim, dakle, nema se {ta opra{tati. Ali ti, nadam se, nisi promatrao izgled tog vitkog grla pomi{ljaju}i kako bi ga presekao?"
	"Nikada, gospodine."
	"Odu{evljava me {to to ~ujem." Dohvatio je poslu`avnik sa drozdovima, odabrao jednog i stavio ga u moj tanjir. Bio je to znak naro~ite naklonosti. "Ipak, moram priznati da sam mal~ice iznena|en. Bio sam sklon da pomislim da ~ovek tvog zanimanja gleda na nas, jadna ljudska bi}a, manje-vi{e kao kasapin na stoku."
	"O tome vas ne mogu obavestiti, gospodine. Nisam odgajan kao kasapin."
	Vodalus se nasmejao. "Poen! Sad mi je maltene `ao {to si pristao da mi slu`i{. Da si se samo opredelio da ostane{ moj zatvorenik, vodili bismo mnoge divne razgovore dok bih te upotrebljavao - kao {to mi je bila namera - kao ulog za trampu da bih spasao `ivot jadnome Barnohu. A ovako, ti }e{ do jutra oti}i. Ipak, mislim da imam za tebe jedan zadatak koji }e se dobro slagati sa tvojim prirodnim sklonostima."
	"Ako je to zadatak koji vi zadajete, gospodine, slagati se mora."
	"Ti na gubili{nim platformama gubi{ vreme." Osmehnuo se. "Na}i }emo mi, uskoro, bolji posao za tebe. Ali, da bi mi dobro slu`io, mora{ donekle razumeti i polo`aj figura na tabli, kao i svrhu igre koju igramo. Nazovimo strane belom i crnom, a u ~ast tvoje odore - da bi ti znao gde le`e tvoji interesi - mi }emo biti crna strana. Zacelo su ti govorili da smo mi, crni, obi~ni banditi i izdajnici, ali ima{ li ikakvu predstavu o tome {ta mi zapravo poku{avamo da u~inimo?"
	"Da date mat autarhu, gospodine?"
	"To bi dobro poslu`ilo, ali to je samo jedan korak, a ne i na{ krajnji cilj. Iz Citadele si do{ao - ja znam, vidi{, pone{to o tvojim putovanjima i tvojoj povesti - iz te veli~anstvene tvr|ave minulih dana, tako da mora biti da poseduje{ izvesno ose}anje za pro{lost. Zar nikad nisi stekao utisak da je ~ove~anstvo bilo daleko bogatije, a i sre}nije, pre hiljadu godina nego sad?"
	"Svako zna", rekoh, "da smo daleko pali u odnosu na veli~anstvene dane pro{losti."
	"Kako je tada bilo, opet }e biti. Ljudi Urta }e ploviti izme|u zvezda, preskaka}e od galaksije do galaksije, gospodari}e k}erima sunca."
	[atlena Tea, koja je Vodalusa nesumnjivo slu{ala mada to ni~im nije pokazivala, pogleda preko njega ka meni i re~e slatkim, gugutastim glasom: "Zna{ li kako je na{ svet dobio novo ime, mu~itelju? Ljudi iz vremena zore oti{li su na crveni Verthandi, koji je tada imao ime Rat. Pa po{to su smatrali da zbog tako nelepog imena ostali ne}e po}i za njima, dado{e tom svetu drugo ime - Present. To je bila {ala, jer je na njihovom jeziku ta ista re~ zna~ila dve stvari, i to 'sada{njica' i 'poklon'. Tako je, bar, jedan od na{ih tutora jednom prilikom objasnio mojoj sestri i meni, mada ne vidim kako bi ijedan jezik mogao podneti takvu zbrku."
	Vodalus ju je slu{ao kao da je nestrpljiv da nastavi svoj govor, ali da je odve} finih manira da bi nju prekidao.
	"Tada su drugi - koji su imali neke svoje razloge da privuku ~itav jedan narod na najunutra{njiji svet - prihvatili tu igru, pa su ga nazvali 'Skuld', {to je zna~ilo 'Svet budu}nosti'. Tako je na{ postao 'Urth', Svet pro{losti."
	"U tome, bojim se, gre{i{", re~e joj Vodalus. "Saznao sam iz pouzdanog izvora da je ovaj na{ svet tim imenom nazivan jo{ od najdrevnijih epoha pro{losti. Ipak, tvoja gre{ka je tako ljupka da bih vi{e voleo da si ti u pravu, a da ja gre{im."
	Tea se na to nasme{ila, a Vodalus se opet okrenuo prema meni. "Iako ne obja{njava za{to je Urt dobio ba{ to ime, pri~a moje drage dvorkinje dobro isti~e jednu klju~nu okolnost, a to je da su ljudi u onim vremenima putovali sopstvenim brodovima od sveta do sveta i svakim svetom ovladavali i na njemu podizali ljudske gradove. To bejahu veliki dani na{e rase, kad su se o~evi o~eva na{ih o~eva borili da ovladaju Vaseljenom."
	Zastao je, te po{to se ~inilo da o~ekuje da ja ne{to ka`em, ja i rekoh: "Gospodine, mi smo, od tada, mnogo mudrosti izgubili."
	"Ah-ha, sad poga|a{ u srce. Ipak, i uz svu svoju visprenost, gre{i{. Ne, nismo manje mudri. Manje smo mo}ni. Prou~avanje je postojano napredovalo, ali upravo dok su ljudi u~ili sve {to je potrebno za vladavinu, snaga sveta se iscrpla. Mi sad `ivimo, i to jedva, na ru{evinama prethodnika. Neki lete}im ~amcima jure kroz vazduh, deset hiljada liga na dan, ali mi ostali puzimo po ko`i Urta, nesposobni da od jednog obzorja do drugog stignemo pre nego {to se zapadno uzdigne i zakloni nam sunce. Pre nekoliko trenutaka govorio si o davanju mata onoj cvile}oj budali autarhu. @elim da sad zamisli{ dva autarha - dve velike sile koje se bore za prevlast. Bela ho}e da stvari ostanu kakve jesu, a crna - da noga ~oveka opet stupi na put prevlasti. Drugu sam slu~ajno nazvao crnom, ali bilo bi dobro imati na umu da no}u jasno vidimo zvezde; pri crvenoj svetlosti dana vidimo ih slabije ili jedva. Pa, od te dve sile, kojoj bi radije slu`io?"
	U drve}u je za{umeo vetar, a meni se ~inilo da su svi oko stola umukli i da svako slu{a Vodalusa i ~eka da ~uje moj odgovor. Rekao sam: "Crnoj, dakako."
	"Dobro! Ali, kao razuman ~ovek, mora biti da uvi|a{ da put ka novom osvojenju ne mo`e biti lak. Oni koji ne}e nikakve promene mogu da sede i grle svoje obzire zauvek. Mi moramo sve da u~inimo. Mi moramo na sve da se odva`imo!"
	Drugi su opet po~eli da jedu i pri~aju. Snizio sam ja~inu glasa, tako da me je samo Vodalus mogao ~uti. "Gospodine, postoji ne{to {to vam nisam kazao. Ne usu|ujem se vi{e da to prikrivam, jer se pla{im da }ete smatrati da vam nisam veran."
	Bio je bolji zame{atelj nego ja; prvo se okrenuo na drugu stranu, glume}i da jede, tek potom mi je odgovorio. "O ~emu je re~? Van s tim."
	"Gospodine", rekoh, "imam jednu relikviju, predmet za koji ka`u da je Kand`a Pomiritelja."
	Dok sam to govorio on je grizao pe~enu butinu neke ptice. U tom je zastao i okrenuo o~i da me pogleda bez okretanja glave.
	"@elite li da je vidite, gospodine? Veoma je lepa, a nalazi se u sari moje ~izme."
	"Ne", pro{aputao je. "Da, mo`da, ali ne ovde... Ne, bolje uop{te ne."
	"Onda, kome bi trebalo da je dam?"
	Vodalus je do`vakao, progutao zalogaj. "^uo sam od mojih prijatelja u Nesusu da je nestala. Zna~i, kod tebe je. Mora{ je ~uvati dok ne do|e{ u priliku da je se oslobodi{. Ne poku{avaj da je proda{ - bila bi tog trenutka prepoznata. Sakrij je negde. Ako bude{ prisiljen, baci je u jamu."
	"Ali, gospodine, ima veliku vrednost, sigurno."
	"Vredi neizmerno mnogo, {to zna~i da je bezvredna. Ti i ja smo razumni ljudi." U njegovom glasu je, uprkos smislu njegovih re~i, postojao prizvuk straha. "Ali rulja veruje da je taj predmet svetinja i da ~ini svakojaka ~udesa. Kad bih ja bio vlasnik njegov, mislili bi da sam oskvrnitelj i da sam neprijatelj Teologoumenona. Na{i gospodari bi mislili da sam izdao. Mora{ mi re}i..."
	U taj ~as je dotr~ao jedan ~ovek koga nisam ranije video i pri{ao stolu. Njegov izgled je nagove{tavao da donosi hitne vesti. Vodalus se digao i od{etao nekoliko koraka s njim, pri ~emu je izgledao kao neki lep u~itelj sa de~akom pokraj sebe, jer glasnikova glava mu je bila tek do ramena.
	Jeo sam, pretpostavljaju}i da }e se Vodalus uskoro vratiti, ali Vodalus je glasnika dugo ispitivao, a onda s njim oti{ao i nestao izme|u {irokih stabala drve}a. Jedan po jedan ustajali su i drugi i na kraju ostadosmo samo ~etvoro: divna Tea, Jonas, ja i jo{ jedan ~ovek.
	"Vi treba da nam se pridru`ite", re~e Tea najzad, svojim glasom sli~nim glasu gugutke. "Ali ne znate na{e obi~aje. Da li vam je potreban novac?"
	Oklevao sam, ali Jonas nije: odmah joj je odgovorio. "Novac je ne{to {to je uvek dobrodo{lo, {atleno, kao problemi starijeg brata."
	"Od danas }e biti, od sveg na{eg plena, izdvajan po jedan deo i za vas dvojicu. Kad nam se budete vratili, to }e vam biti uru~eno. A dotle, imam po jednu kesu za svakog, da pospe{imo va{e putovanje."
	"Zna~i, mi sad kre}emo?" rekoh.
	"Pa zar vam to nije re~eno? Vodalus }e vam dati uputstva za vreme ve~ere."
	Do tog trenutka sam pretpostavljao da }e nam taj obrok biti poslednji u toku dana; ova misao se, nesumnjivo, odrazila na mom licu.
	"Ve~eras, kad mesec bude blistao, ima}emo ve~eru", re~e Tea. "Neko }e biti poslat po vas dvojicu." Zatim je navela nekoliko stihova:
	
	U zoru, da otvori{ o~i, za sto sedi;
	za snagu, obrok u podne uzmi;
	uve~e, uz duge pri~e, opet jedi;
	a no}u jedemo da budemo mudri...
	
	"Ali sada", nastavi ona, "moj sluga Huniald }e vas odvesti do mesta gde se mo`ete odmoriti od putovanja."
	Taj ~ovek, koji je dosad }utao, ustade i re~e: "Po|ite sa mnom."
	Rekao sam Tei: "Hteo bih da razgovaram s vama, {atleno, kad budemo imali vi{e slobodnog vremena. Znam ne{to u vezi sa va{om {kolskom drugaricom."
	Videla je, i video sam da je videla, da to govorim ozbiljno. Onda smo po{li za Hunialdom kroz drve}e. Vodio nas je, valjda, jednu ligu; najzad stigosmo do travnate obale nekog potoka. "Tu ~ekajte", re~e on. "Ako mo`ete, spavajte. Do ve~eras ne}e niko do}i."
	Pitao sam: "A ako odemo?"
	"[irom ove {ume ima onih koji znaju kakva je volja na{eg vladara u vezi sa vama", re~e on. Okrenuo se na peti i udaljio.
	Tada sam ispri~ao Jonasu {ta sam video svojevremeno pored otvorenog groba, istim re~ima kojima sam to i ovde zapisao.
	"A, tako", re~e on po{to sam zavr{io, "sad vidim za{to se `eli{ priklju~iti ovome Vodalusu. Ali mora{ imati u vidu da sam ja tvoj prijatelj, a njegov ne. Ono {to ja `elim jeste da na|em `enu koju naziva{ imenom Jolenta. A ono {to ti `eli{ jeste: da slu`i{ Vodalusu i da ode{ u Traks i po~ne{ novi, izgnani~ki `ivot i da izbri{e{ mrlju koju si, ka`e{, na~inio na ~asti svoje gilde - mada priznajem da ne razumem kako se na ne~emu takvom mo`e napraviti mrlja - i da na|e{ `enu po imenu Dorkas, i da se pomiri{ sa `enom po imenu Agija, ali istovremeno da vrati{ jednu stvar, za koju obojica znamo, izvesnim `enama zvanim Pelerinke."
	Dok je stigao do kraja te liste, ve} se osmehivao, a ja sam se smejao.
	"I mada me navodi{ da se setim pri~e o onom starcu koji je imao sokola kliktavca {to je dvadeset godina sedeo na popre~nom {tapu, a onda odleteo u svim pravcima odjednom, ja se nadam da }e{ ti sve to posti}i. Samo, nadam se da shvata{ da je mogu}e - mo`da jedva mogu}e, ali ipak mogu}e - da jedna ili dve od tih stvari zasmetaju ostvarenju ~etiri ili pet drugih."
	"To {to govori{ veoma je istinito", priznadoh. "Borim se da sve to postignem i, mada mi ne}e{ verovati, ula`em u ostvarenje tih ciljeva svu svoju snagu i onoliko pa`nje koliko je mogu}e svakom pojedina~nom cilju posvetiti, a da bude od toga ikakve koristi. Ali moram priznati da stvari ne idu onako dobro kako bi mogle. Moje podeljene ambicije dovele su me ne na neko bolje mesto, nego u hlad ovog drveta, gde sam bezdomni lutalica. Dok ti, koji jednoumno hita{ za samo jednim, preovla|uju}im ciljem... pogledaj gde si dospeo."
	U takvom ~avrljanju minulo nam je nekoliko smena vremena poznog popodneva. Ptice su cvrkutale iznad na{ih glava i bilo je vrlo prijatno imati takvog prijatelja kao {to je Jonas, odanog, punog po{tovanja, takti~nog, obdarenog mudro{}u, humorom i predostro`no{}u. U to vreme nisam ni{ta znao o njegovoj `ivotnoj povesti, ali sam naslu}ivao da nije ba{ iskreno rekao odakle dolazi, pa sam nastojao, ne postavljaju}i neposredna pitanja, da ga navedem da o tome govori. Saznao sam (ta~nije, tada sam poverovao) da mu je otac bio zanatlija; da su ga odgajali i otac i majka, i to na na~in koji je "neobi~an", a zapravo "prili~no redak"; da je njegovo rodno mesto jedan obalski gradi} na jugu, ali da je Jonas, kad je poslednji put i{ao tamo, video da se gradi} toliko izmenio da on vi{e nije imao `elje da u njemu ostane.
	Po izgledu Jonasovom, kad sam ga prvi put sreo pokraj Zida, zaklju~io sam da je oko deset godina stariji od mene. A po ovome {to je sad govorio (i, u manjoj meri, po izvesnim odlomcima iz na{ih ranijih razgovora) izvedoh zaklju~ak da on mora biti i stariji. ^inilo se da je pro~itao mnoge letopise o pro{losti, a ja sam jo{ bio odve} naivan i neuk, uprkos truda koji su majstor Palaemon i Tekla ulo`ili u razvoj mog uma, da pomislim da neko ko nije ni blizu srednjim godinama mo`e toliko da ~ita. Pokazivao je pomalo cini~nu ravnodu{nost prema sudbini ~ove~anstva, {to je nagove{tavalo da je puno sveta pro{ao i video.
	Jo{ smo pri~ali, kad ugledah ljupku priliku {atlene Tee kako promi~e izme|u drve}a na izvesnoj udaljenosti od nas. ]u{nuo sam Jonasa, pa smo obojica za}utali i posmatrali je. Dolazila je ka nama ne vide}i nas, pa je u njenom kretanju bilo onog slepila koje se ose}a kod ljudi koji idu samo na osnovu toga {to im je neko rekao pravac. S vremena na vreme po jedan mlaz sunca bi zahvatio njeno lice, koje je, ako je u tom ~asu bilo okrenuto profilom, toliko podse}alo na Teklino, da mi se ~inilo da mi taj prizor razdire prsa. Imala je i Teklin hod, ponosite, krute i duge korake fororakosa koji nikad ne bi trebalo da dospe u kavez.
	"Mora biti da je to uistinu stara porodica", {apnuo sam Jonasu. "Pogledaj je! Kao drijada. Kao da vrba hoda."
	"Te drevne porodice zapravo su najnovije", odgovori on. "U drevnim vremenima niko takav nije postojao."
	Mislim da nije bila dovoljno blizu da nas razume, ali ~inilo se da je ~ula glasove; pogledala je prema nama. Mahnuli smo joj i ona je ubrzala korak, nije tr~ala, ali se ipak pribli`avala veoma brzo zahvaljuju}i du`ini svog koraka. Ustali smo, a onda, kad je ona sela na svoju maramu, opet seli. Licem je bila okrenuta potoku.
	"Rekao si da ima{ ne{to da mi ka`e{ o mojoj sestri?" Taj glas je doprineo da Tea izgleda manje zastra{uju}e, a u sede}em polo`aju nije bila mnogo vi{a od nas.
	"Bio sam njen poslednji prijatelj", rekoh. "Rekli su mi da }e biti u~injen poku{aj da navedu tebe da ube|uje{ Vodalusa da se preda u nadi da ona bude spasena. Da li si znala da je ona u zato~eni{tvu?"
	"Jesi li bio njen sluga?" Tea kao da me je odmeravala pogledom. "Da, ~ula sam da su je odveli u ono u`asno mesto u sirotinjskim kvartovima Nesusa, gde je, koliko je meni re~eno, umrla veoma brzo."
	Pomislio sam na vreme koje sam proveo ~ekaju}i ispred Teklinih vrata pre nego {to je ispod njih zakrivudala skerletna tra~ica krvi, ali sam ipak klimnuo glavom.
	"Kako su je uhapsili - zna{ li?"
	Tekla mi je bila ispri~ala pojedinosti o tome, a ja sam ih sad ponovio Tei doslovce, ni{ta ne propu{taju}i.
	"Vidim", re~e Tea. Jedan trenutak je }utala, gledaju}i pokretnu vodu. "Dvor mi je nedostajao, naravno. Ovo {to sad ~ujem o tim ljudima i kako su joj zapu{ili usta tapiserijom - postupak veoma osoben - ukazuje na razloge zbog kojih sam oti{la."
	"Mislim da je i njoj ponekad nedostajao dvor", rekoh. "O njemu je, u svakom slu~aju, mnogo govorila. Ali mi je rekla i to da ako ikad bude oslobo|ena, ne}e vi{e dolaziti u dvor. Govorila je o jednoj ku}i u seoskim predelima na osnovu koje je dobila svoju titulu. Pri~ala mi je kako }e tu ku}u obnoviti i u njoj prire|ivati ru~kove i lovove za vode}e osobe te oblasti."
	Teino lice se izvilo u gorki osmeh. "Ja sam se ve} nalovila dovoljno za deset `ivota. Ali, kad Vodalus postane autarh, ja }u mu biti pratilja. Tad }u da se {etam pored Bunara orhideja, ponovo, ali onda }e za mnom i}i k}eri pedeset uzvi{enih, da me svojom pesmom zabavljaju. Dosta o tome, do tog dana pro}i }e bar jo{ nekoliko meseci. Za sada imam - ovo {to imam."
	Pogledala je uozbiljeno Jonasa i mene, pa ustala veoma ljupko, nagove{tavaju}i jednim gestom da nas dvojica treba da ostanemo gde smo. "Drago mi je {to sam ~ula ne{to o mojoj polusestri. Ta ku}a o kojoj si govorio sad je moja, zna{, mada ne mogu da preuzmem upravljanje nad njom. Da ti u~inim uzvratnu uslugu, upozori}u te na ne{to u vezi sa ve~erom koju }emo uskoro jesti zajedno. Imala sam utisak da ne shvata{ nagove{taje koje ti je Vodalus upu}ivao. Da li si ih razumeo?"
	Po{to Jonas nije rekao ni{ta, odmahnuo sam glavom.
	"Da bismo mi i na{i saveznici i gospodari koji ~ekaju u zemljama ispod plime mogli pobediti, potrebno je da prikupimo sve {to se o pro{losti mo`e saznati. Da li ti je poznat analepti~ni alzabo?"
	Rekoh: "Ne, {atleno, ali ~uo sam pri~e o `ivotinji koja se tako zove. Pri~a se da ona mo`e da govori i da no}u dolazi do ku}e u kojoj je umrlo dete i kricima tra`i da bude pu{tena unutra."
	Tea je klimnula glavom. "Ta `ivotinja je doneta sa zvezda, pre dugo vremena, kao {to su donete i mnoge druge stvari, radi dobrobiti Urta. To je zver koja nema vi{e inteligencije nego pas, mo`da je ima i manje. Ali ona pro`dire le{eve, raskopava grobove, a kad pojede ljudsko meso ona, bar neko vreme, zna jezik i obi~aje ljudskih bi}a. Analepti~ki alzabo je materija koja se dobija iz jedne `lezde u osnovi lobanje te `ivotinje. Da li me razumete?"
	Kad je oti{la, Jonas nikako nije mogao da mi pogleda u lice, a ni ja njemu - obojica smo znali {ta }e se jesti na gozbi u kojoj }emo u~estvovati te no}i.
	
	11. TEKLA
	Sedeli smo, ~inilo mi se, dugo (mada je, zapravo, pro{lo, svi su izgledi, samo nekoliko trenutaka), a onda vi{e nisam mogao podneti svoja ose}anja. Oti{ao sam do ruba potoka i tamo kle~e}i na mekoj zemlji ispovra}ao obrok koji sam pojeo sa Vodalusom; kad vi{e nije imalo {ta da izlazi, ostao sam tako drhte}i i povremeno se opet prepu{taju}i gr~evima i napinjanjima kao da povra}am. Ispirao sam lice i usta, a hladna, bistra voda odnosila je ono {to sam ispovra}ao - vino i polusvareno meso.
	Kad sam, kona~no, bio sposoban da ustanem, vratio sam se do Jonasa i rekao: "Moramo i}i."
	Pogledao me je kao da me sa`aljeva; pretpostavljam da je prema meni ose}ao upravo to. "Vodalusovi borci su svuda oko nas."
	"Vidim da ti nije pozlilo kao meni. Ali ~uo si ko su im saveznici. Mo`da je Huniald lagao."
	"^uo sam hod na{ih stra`ara izme|u drve}a - nisu oni ba{ tako tihi. Ima{ svoj ma~, Severijane, a ja no`, ali Vodalusovi ljudi }e imati lukove. Imala ih je ve}ina onih koji su sa nama sedeli za stolom. Mo`emo poku{ati da se krijemo izme|u stabala kao drekavci..."
	Shvatio sam {ta ho}e da ka`e i rekao: "A drekavce ubijaju svaki dan."
	"Me|utim, niko ih ne lovi no}u. Bi}e mrak u roku od jedne smene ili manje."
	"Po}i }e{ sa mnom ako budemo do tad ~ekali?" Pru`io sam {aku ka njemu.
	Jonas ju je stisnuo. "Severijane, jadni moj prijatelju, rekao si mi da si svojevremeno video Vodalusa - i ovu {atlenu Teu i jo{ jednog ~oveka - pokraj oskvrnjenog groba. Zar nisi znao {ta su nameravali da urade sa onim {to su odatle izneli?"
	Dakako da sam i onda znao, ali to mi je tad bilo daleko i prividno nebitno znanje. Sad sam shvatio da nemam {ta da ka`em, zapravo da nemam prakti~no nikakvu misao izvan nade da }e no} pasti brzo.
	Jo{ br`e do|o{e ljudi koje je Vodalus poslao po nas: ~etiri grubijana, koji su mogli biti seljaci i koji su bili naoru`ani berdi{ama, u pratnji petog, koji je u sebi imao ne{to armigersko i nosio laki oficirski ma~, "spadrun". Mo`da su ti ljudi bili prisutni, a mo`da i nisu, u onoj gomili oko vladarske platforme kad smo nas dvojica do{li; u svakom slu~aju, ~inilo se da su re{eni da ne rizikuju nimalo. Opkolili su nas dr`e}i oru`je u pripravnosti ispred sebe, iako su nas istovremeno pozdravljali kao prijatelje i saborce. Jonas se dr`ao najhrabrije {to je uop{te bilo mogu}e, glumio je vedrinu, }askao sa njima dok su nas sprovodili {umskim stazama; a ja nisam bio sposoban da razmi{ljam ni o ~emu osim o predstoje}oj patnji, pa sam hodao kao da idem da prisustvujem uni{tenju sveta.
	Dok smo i{li, Urt je okrenuo lice od sunca. Nije se prime}ivalo da svetlost zvezda ijednim svojim zra~kom prodire kroz mase li{}a, ali na{i vodi~i su tako dobro znali put da su jedva ne{to malo usporili. Mene je pri svakom koraku nanovo obuzimala `elja da pitam da li }emo biti prisiljeni da u~estvujemo u tom jelu na koje smo vo|eni, ali sam, i ne pitaju}i, dobro znao da bi odbijanje - pa ~ak i dr`anje kao da u sebi ose}am `elju da odbijem - dovelo do potpunog gubitka Vodalusovog poverenja u mene, zbog ~ega bi bila ugro`ena moja sloboda, a mo`da i moj `ivot.
	Ta petorica stra`ara, koja su na Jonasove {ale i pitanja u po~etku odgovarala samo {krto i nevoljno, postepeno su postajala sve veselija, dok sam ja tonuo u sve gore o~ajanje; brbljali su kao da idu na kakvu pijanku ili u javnu ku}u. Me|utim, iako sam u njihovim glasovima razabirao tonove `eljnog i{~ekivanja, njihove po{alice su mi bile nerazumljive kao razvratni~ke pri~e malom detetu: "O}e{ daleko ovog puta? O}e{ se opet udavi{?" (To je pitao ~ovek na za~elju na{e grupe, bestelesni glas u tami.)
	"Erebusa mi, ovog puta }u da potonem tako duboko da me ne}ete videti do zime."
	Glas koji prepoznah kao armigerov re~e: "Da l' ju je iko od vas ve} video?" Dok su glasovi ostalih zvu~ali samo hvalisavo, u ovom glasu je, iza tih jednostavnih re~i, postojala glad neke posebne vrste, kavu nikada ranije nisam ~uo. Takvim tonom bi neki izgubljeni putnik mogao postaviti pitanje o svom domu.
	"Niko, Valdgrejve."
	(Jedan od ostalih glasova.) "Alkmund ka`e da je dobra, ni suvi{e mlada ni suvi{e stara."
	"Nadam se da nije jo{ jedna tribada."
	"Pa ne..."
	Taj glas je umukao, ili sam, mo`da, ja samo prestao da ga slu{am. Jer ugledao sam svetlucanje izme|u drve}a.
	Posle nekoliko koraka po~eh razaznavati buktinje; za~uh zvuk mnogih glasova. Neko ispred nas oglasio se pozivom da stanemo, a armiger je krenuo napred i tiho saop{tio lozinku.
	Nedugo potom sedeo sam na stolici, koja je po~ivala na mekom sloju li{}a i trule`i kojim je {umsko tlo bilo prekriveno. Desno od mene sedeo je Jonas, dok je niska, izrezbarena stolica levo od mene bila prazna. Onaj armiger zauzeo je mesto desno od Jonasa, dok su se ostali prisutni (maltene kao da su samo ~ekali da na{a grupa stigne) rasporedili u krug u ~ijem je sredi{tu visila, oka~ena o grane drve}a, jedna dimljiva svetiljka narand`aste boje.
	Bila je prisutna jedva tre}ina onih koji su ranije u~estvovali u audijenciji na onom proplanku, ali meni se, na osnovu njihove ode}e i oru`ja, ~inilo da su to odabrani ljudi - oni sa najvi{im ~inovima i uz njih, mo`da, neki favorizovani borbeni kadrovi. Bilo je ~itiri ili pet puta vi{e mu{karaca nego `ena; ali su `ene izgledale ratoborno koliko i mu{karci i mo`da ~ak i `eljnije da gozba po~ne.
	Neko vreme smo proveli u ~ekanju, a onda je Vodalus dramati~no iskora~io iz tame i u{ao u krug. Svi prisutni su ustali, a kad se on sru~io u izrezbarenu stolicu pokraj mene, ponovo seli.
	Tako re}i istog trenutka pojavio se ~ovek u livreji poslu`itelja vi{eg ranga u nekoj otmenoj aristokratskoj ku}i; taj ~ovek je u{ao u sredi{te kruga i stao pod narand`asto svetlo. Nosio je poslu`avnik na kome su bili jedna velika boca, jedna mala i jedna kristalna ~a{a nalik na pehar. Uzdigao se `amor - sa~injen, pomislio sam, ne od re~i, nego od stotinu malih zvukova zadovoljstva, od ubrzanog disanja, od oblizivanja usana. ^ovek sa poslu`avnikom stajao je nepomi~no sve dok ti zvuci nisi sasvim prestali, a onda je odmerenim korakom krenuo ka Vodalusu.
	Iza mene gugutavi Tein glas re~e: "Onaj alzabo, o kome sam ti govorila, nalazi se u mojoj boci. U drugoj je jedna me{avina trava koja smiruje stomak. Popij jedan gutljaj sme{e."
	Vodalus se okrenuo i pogledao Teu iznena|eno.
	U{la je u krug, pro{av{i izme|u Jonasa i mene, zatim je pro{la i izme|u Vodalusa i ~oveka sa poslu`avnikom i najzad sela levo od Vodalusa. Vodalus se nagnuo ka njoj i ~inilo se da se sprema da progovori, ali onaj sa poslu`avnikom je po~eo sipati sadr`inu jedne, pa druge boce u ~a{e i tu ih me{ati; Vodalus je, izgleda, ocenio da trenutak nije pogodan za pri~u i nije rekao ni{ta.
	Kru`nim pokretanjem poslu`avnika postignuto je da se me{avina u ~a{i blago zavrti. "Vrlo dobro", re~e Vodalus. Obema {akama digao je ~a{u sa posu`avnika, prineo je usnama, zatim dodao meni. "Kao {to ti dvorkinja re~e, mora{ popiti jedan pun gutljaj. Ako uzme{ manje, bi}e nedovoljno, pa se zajedni~ko do`ivljavanje ne}e dogoditi. Ako uzme{ vi{e, u tome za tebe ne}e biti nikakve koristi, {to zna~i da }e ova materija, koja je veoma skupocena, biti zalud tro{ena."
	Iz ~a{e sam otpio u skladu sa tim uputstvom. Sme{a je bila gorka kao pelen i nekako hladna i smradna - podsetila me je na jedan davni zimski dan kad mi je bilo nare|eno da o~istim kanalizacionu cev koja odvodi otpadne materije iz prostorija gde obitavaju kalfe. U jednom trenutku sam pomislio da }e mi `eludac krenuti u grlo kao malo~as pokraj potoka, mada, zapravo, u `elucu vi{e nisam imao ni~eg {to bih mogao povratiti. Zagrcnuo sam se, progutao i dodao ~a{u Jonasu, a onda otkrio da mi se u ustima naglo poja~alo lu~enje pljuva~ke.
	Jonas se namu~io koliko i ja, pa i vi{e, ali je najzad uspeo i dao ~a{u dalje, tome Valdgrejvu koji je nedavno komandovao na{im stra`arima. Potom sam gledao kako ~a{a polagano obilazi krug. U njoj je bilo dovoljno za desetak ispijanja; kad se ispraznila, ~ovek u livreji je obrisao rub, jo{ jednom je napunio iz boca na poslu`avniku i pustio je opet u krug.
	Ja sam imao utisak da on postupno gubi ~vrsto obli~je, ono koje po prirodi stvari pripada zaokrugljenom predmetu, i da postaje samo obris, obojena prilika izrezana testerom iz drvene plo~e. Podsetilo me je to na marionete koje sam u snu video one no}i kad sam spavao u istom krevetu gde i Boldanders.
	I krug u kome smo sedeli dobio je za mene - iako sam znao da je tu trideset ili ~etrdeset stvarnih osoba - izgled kao da je od hartije izrezan pa savijen; kao kruna za de~ju igru. Normalni su bili Vodalus, levo od mene, i Jonas, desno; ali je ve} agramer izgledao upola slika kao na platnu, a isto tako i Tea.
	Dok joj je livrejisani prilazio, Vodalus je ustao i, kre}u}i se tako lako kao da ga nosi no}ni povetarac, zaplovio ka narand`astoj lanterni. U tom oran` svetlu izgledao je dalek, no ipak sam njegov pogled ose}ao onako kako ~ovek ose}a vrelinu iz gorionika u kome se priprema usijano gvo`|e.
	"Postoji zakletva koja se pola`e pre deljenja", re~e on, a drve}e iznad nas se saglasi sve~anim klimanjem grana. "Kunete li se, drugim `ivotom koji }ete primiti, da nikada ne}ete izdati ove ovde okupljene? I da }ete svojom slobodnom voljom priznavati, bez oklevanja i bez obzira, pa makar to i u smrt vodilo, Vodalusa kao svoga izabranog vo|u?"
	Poku{ao sam da klimnem glavom istovremeno kad i drve}e, ali je to izgledalo nekako nedovoljno, pa sam izgovorio: "Sagla{avam se", a Jonas dodade: "Da".
	"I da }ete, ba{ kao i Vodalusa, poslu{ati bilo koju osobu koju Vodalus postavi da vam bude nadre|ena?"
	"Da".
	"Da".
	"I da }e vama ova zakletva biti iznad svih drugih zakletvi, bez obzira na to jesu li polo`ene pre ili posle ove?"
	"Bi}e", re~e Jonas.
	"Da", rekoh.
	Povetarac je prestao, kao da je neki neumireni duh do sada pohodio ovaj skup, pa iznenada i{~ezao. Vodalus se jo{ jednom na{ao na stolici pokraj mene. Nagnuo se ka meni. Ako je, mo`da, re~i izgovarao smrljano, ja to nisam primetio, ali ne{to u njegovim o~ima mi je kazalo da je i on podlegao uticaju alzaboa, mo`da jednako duboko kao ja.
	"U~enjak nisam", re~e on, "ali znam da je re~eno da se najuzvi{eniji ciljevi ~esto ostvaruju najprizemnijim sredstvima. Nacije se ujedinjuju trgovinom; kad se prave oltari i relikvijari, divna slonova~a i retko drvo se spoje pomo}u iskuvanih otpadaka dobijenih od tela ni{~ih `ivotinja; mu{karci i `ene se spajaju pomo}u organa za izbacivanje suvi{nih materija. Tako se spajamo i mi - ti i ja. Tako }emo obojica biti spojeni, kroz koji trenutak, sa jednom sestrom smrtnicom koja }e opet po`iveti - i to, tokom nekog vremena, sna`no po`iveti - u nama, zahvaljuju}i soku koji je isce|en iz `lezde jedne od najogavnijih zveri. Tako i cve}e izrasta iz |ubreta."
	Klimnuh glavom.
	"Ovome su nas nau~ili na{i saveznici, oni koji ~ekaju da ~ovek bude jo{ jednom pro~i{}en i spreman da se sjedini s njima u osvajanju svemira. @ivotinju su doneli drugi, koji su mislili da je koriste za izvesne gnusne svrhe, a da se to ne dozna. Ovo ti napominjem zato {to, kad ode{ u Ku}u apsoluta, lako mo`e{ sresti njih, te druge, koje obi~an narod naziva imenima 'degenerici' ili 'kakogeni', a kulturni ljudi imenima 'ekstrasolarijanci' ili 'Hijeroduli'. Mora{ dobro paziti da nikako ne privu~e{ njihovu pa`nju na sebe, jer ako te oni budu pa`ljivo posmatrali, po izvesnim znacima }e uo~iti da si koristio alzabo."
	"U Ku}u apsoluta?" Ta misao je, dodu{e samo na tren, raspr{ila maglu droge.
	"I te kako. Tamo imam jednog drugara kome moram preneti izvesna uputstva, a saznao sam da }e jedna gluma~ka dru`ina, kojoj si svojevremeno pripadao, biti kroz nekoliko dana pu{tena u Ku}u apsoluta i da }e tamo ostati jedan tiasus. Opet }e{ se toj dru`ini pridru`iti, pa }e{ tu priliku iskoristiti da uru~i{ ovo {to }u ti sad dati" - on po~e da tra`i ne{to unutar svoje tunike - "osobi koja }e ti kazati: 'Pelagijska argosija ugleda kopno'. A ako ti on da ikakvu uzvratnu poruku, mo`e{ je poveriti osobi, pa ma ko to bio, koja ti ka`e: 'Ja sam iz kvercinske penetralije'."
	"Vladao~e", rekoh, "sve mi pliva u glavi." (Onda, la`u}i.) "Te re~i ne mogu da zapamtim - evo, ve} sam ih sasvim zaboravio. Da li ste vi to rekli da }e Dorkas i ona druga biti u Ku}i apsoluta?"
	Vodalus mi je utisnuo u {aku neki sitan predmet povijenog oblika koji nije bio no`, iako je imao neke sli~nosti sa no`em. Zagledao sam ga: bilo je to ocilo, kojim se udara o kremen da se ukre{e vatra. "Pamti}e{ ti", re~e on. "A svoju zakletvu meni ne}e{ nikada zaboraviti. Mnogi od ovih koje vidi{ do{li su, svojevremeno, veruju}i da }e im to biti jedini dolazak."
	"Ali, gospodine, Ku}a apsoluta..."
	Flautaste note upange za~ule su se me|u drve}em, iza najudaljenijeg dela kruga.
	"Moram uskoro da po|em, nevestu da pratim, ali ne boj se. Pre izvesnog vremena sreo si jednog mog jazavca..."
	"Hildegrina! Gospodine, ne razumem ni{ta."
	"Da, on koristi i to ime, kao i druga. Kad je video mu~itelja tako daleko od Citadele i jo{ ~uo da on govori o meni - zaklju~io je da je to tako neuobi~ajeno, da se isplati poslati ljude da te prate i posmatraju, iako pojma nije imao da si ti mene spasao one no}i. Na nesre}u, posmatra~i su te izgubili kod Zida. Posle toga su pratili kretanje tvoje putuju}e gluma~ke grupe, u nadi da }e{ joj se ti vratiti. Pretpostavio sam da bi jedan izgnanik mogao odlu~iti da pre|e na na{u stranu i radi toga po{tedeti mog jadnog Barnoha dovoljno dugo da ga mi oslobodimo. Pro{le no}i odjahao sam ja li~no u Saltus, da razgovaram s tobom, ali {ta sam postigao - ukrado{e mi ata, a ishoda nikakvih. Prema tome, bilo je potrebno, danas, da te uhvatimo ma kojim sredstvima da bismo te spre~ili da svoju ve{tinu primeni{ na mom sluzi. Ali jo{ sam se nadao da bi ti mogao postati pristalica na{e stvari, pa sam zato dao uputstva mojim ljudima, koje sam po tebe poslao, da te dovedu `ivog preda me. To me je ko{talo trojice, a dobio sam dvojicu. Sad je pitanje da li }e ta dvojica vredeti vi{e nego ona trojica."
	Vodalus je tada ustao, pomalo nesigurno; zahvalio sam svetoj Katarini {to nisam morao i ja da ustajem, jer bio sam siguran da me noge ne bi dr`ale. Izme|u stabala je, uz cvrkut upange, plovilo ne{to mutno, belo, dvaput vi{e od ~oveka. Svi izvi{e vratove da tamo pogledaju, a Vodalus polako zaplovi toj stvari u susret. Preko njegove prazne stolice nagnula se Tea da mi ne{to ka`e: "Divna je, zar ne? Postigli su ~uda."
	Bila je to neka `ena, name{tena da sedi na srebrnoj nosiljci koju su na ple}ima nosila {estorica ljudi. Na tren sam pomislio da je to Tekla - toliko je li~ila na nju, pri narand`astoj svetlosti. Onda sam shvati da }e to, ipak, pre biti lutka Tekle, na~injena mo`da od voska.
	"Pri~a se da je opasno", gugutala je Tea, "ako je ~ovek deljenu osobu poznavao jo{ za `ivota; spajanje zajedni~kih uspomena mo`e rastrojiti um. Ipak }u ja, koja sam je volela, rizikovati tu pometnju, a po{to sam, po tvom izgledu dok si o njoj govorio, znala da }e{ i ti isto `eleti, Vodalusu ni{ta nisam rekla."
	Vodalus je, dotle, posegnuo uvis da dodirne ruku te prilike, koju su ve} nosili kroz krug; sa njom je u{ao i jedan slatki, nepogre{ivi miris. Setio sam se onih zamor~i}a "agutija" koji su servirani na na{im banketima povodom maskiranja: njihovog krzna od za~injenog kokosa i njihovih o~iju od u{e}erenog vo}a; odmah mi je bilo jasno da se preda mnom nalazi upravo takva kopija ljudskog bi}a, napravljena od pe~enog mesa.
	Uveren sam da bih u tom ~asu poludeo da nije bilo alzaboa. Jer alzabo je stajao izme|u mog opa`anja i stvarnosti, kao div od izmaglice, div kroz koga je bilo mogu}e sve videti, a ni{ta ne usvojiti. Imao sam jo{ jednog saveznika, tako|e: svest koja je u meni rasla, izvesnost da }e, ako se sad podvrgnem i progutam neki deo Tekline supstance, tragovi njenog uma, koji bi ina~e morali uskoro nestati raspadanjem, u}i u mene i tako trajati, makar i u veoma razre|enom stanju, dok mene ima.
	Podvrgavanje je nastupilo. Ono {to sam se pripremao da u~inim nije mi vi{e izgledalo ni gadno, ni zastra{uju}e. Umesto toga, otvorih sve delove sebe Tekli, zaogrnuh su{tinu svog bi}a dobrodo{licom. Do|e i `elja, iz droge ro|ena, do|e ta glad koja se nikakvom drugom hranom ne mo`e zadovoljiti; pogledah po krugu i videh tu istu glad na svakom licu.
	Livrejisani sluga, koji je, verujem, pripadao jo{ onom prvobitnom Vodalusovom doma}instvu i zatim krenuo sa Vodalusom u izgnanstvo, sad se pridru`io toj {estorici koji su Teklu uneli u krug, te im je pomogao da nosiljku spuste na zemlju. Tokom nekoliko dahova vremena njihova le|a su mi zaklonila vidik. Kad su se razmakli, nje vi{e nije bilo; ni{ta nije ostalo, samo komadi mesa koji su se pu{ili od vreline, raspore|eni po ne~emu {to je li~ilo na beli stolnjak.
	Jeo sam i ~ekao, preklinju}i za opro{taj. Ona je zaslu`ila najveli~anstveniju grobnicu, neprocenjivo skupi mermer u izvrsnom skladu. Umesto toga, mora}e biti sahranjena u mojoj mu~iteljskoj radnoj sobi, u kojoj }e pod biti oriban, a sprave napola sakrivene ispod venaca cve}a. No}ni vazduh bio je prohladan, ali ja sam se znojio. ^ekao sam da ona do|e, ose}ao sam kapljice kako se kotrljaju niz moja gola prsa, zurio u zemlju jer sam se pla{io da }u je ugledati na licima drugih pre nego {to osetim njeno prisustvo u sebi.
	I upravo kad me je obuzelo o~ajanje - ona je bila tu, ispunjavaju}i me kao {to melodija ispunjava ku}icu. S njom sam bio, tr~ali smo pored Acisa kad smo bili deca. Znao sam onu drevnu vilu oko koje se, umesto odbrambenog jarka sa vodom, nalazi tamno jezero, znao sam {ta se vidi kroz pra{njave prozore kulice-vidikovca na vrhu vile i ono tajno mesto u ~udnovatom uglu izme|u dve sobe, gde smo ostajali da ~itamo u podne, uz sve}u. Znao sam kako se `ivi na autarhovom dvoru, gde u dijamantnom peharu ~eka otrov. Saznao sao kako je onome koji nikad nije video zatvorsku }eliju niti osetio bi~ - kad dospe u }eliju kod mu~itelja; i {ta je umiranje doku~io sam, i {ta smrt.
	Otkrih da sam joj zna~io vi{e nego {to sam ikada i naslutio, te najzad zaspah, a snovi su bili svi u njoj. I to ne samo uspomene - ne, ja sam uspomena u izobilju imao i ranije. Sad sam uzimao njene jadne, hladne {ake u svoje, ali vi{e nisam bio u dronjcima {egrta ili u fuliginu kalfe. Bili smo jedno, goli, sre}ni, ~isti, i znali smo da nje vi{e nema, a da ja jo{ `ivim, ali se nismo borili ni protiv jedne od tih dveju ~injenica, nego smo, upli}u}i svoje kose u jedno, ~itali iz iste knjige, razgovarali i pevali o drugim stvarima.
	
	12. NOTULE
	Iz svojih snova o Tekli pre{ao sam pravo u jutro. U jednom trenu {etali smo nemo zajedno kroz ne{to {to je svakako morao biti raj, onaj raj koji, pri~a se, Novo sunce otvori svakome ko se njemu u svojim polednjim trenucima `ivota obrati; pa iako nas mudri u~e da je raj zatvoren onima koji su sami sebi d`elati, ja se ne mogu odupreti misli da onaj koji toliko pra{ta ponekad sigurno oprosti i to. U slede}em trenu bio sam svestan hladnog i nedobrodo{log svetla i pti~je pesme.
	Digao sam se u sede}i polo`aj. Ogrta~ mi beja{e natopljen rosom, a rosa je, kao znoj, le`ala i na mom licu. Pokraj mene Jonas se po~eo me{koljiti. Deset koraka od nas, dva veli~anstvena ata - jedan boje belog vina, a drugi crn bez ijedne druga~ije mrljice - grizli su svoje |emove i nestrpljivo udarali kopitama. Od gozbe i gozba{a ni traga nije bilo, kao ni od Tekle, koju vi{e nikad nisam video i za koju se ne nadam da }u je u ovom postojanju ikad vi{e videti.
	Terminus Est je le`ao pokraj mene u travi, palo{ina bezbedna u svojoj ~vrstoj, dobro nauljanoj kaniji. Dohvatio sam je i krenuo niz kosinu, sve do potoka, gde sam u~inio koliko sam mogao da se osve`im. Kad sam se vratio, Jonas je bio budan. Kazao sam mu u kom pravcu je voda, a onda sam se, dok je on bio odsutan, oprostio od mrtve Tekle.
	Ipak neki deo nje u meni jo{ `ivi; de{ava mi se da ja, koji se prise}am doga|aja, uvidim da nisam Severijan, nego da sam Tekla, kao da je moj um slika uramljena iza stakla dok Tekla stoji pred tim staklom i u njemu je odra`ena. Osim toga, od te no}i pa sve do danas, kad god pomislim na Teklu, ali ne i na neko odre|eno vreme i mesto, u mojoj ma{ti se uzdigne jedna posebna slika Tekle: ona stoji pred ogledalom u treperavoj haljini mrazne bele boje; ta haljina jedva uspeva da joj pokrije dojke, ali se zato od struka nadole spu{ta u stalno promenljivim slapovima. Vidim je na trenutak uzdignutu, tako - obe {ake polaze gore da dodirnu na{e lice.
	Onda nju odnosi neki kovitlac u sobi ~iji su zidovi, tavanica i pod sasvim od ogledala. Ja to, nesumnjivo, vidim samo njenu uspomenu na njenu sliku u onim ogledalima, ali, korak-dva, i ona i{~ezne u mrak i ne vidim je vi{e.
	Dok se Jonas vratio, ovladao sam svojim jadom i bio sam u stanju da odglumim da me silno zanima kakvi su nam atovi. "Crni je za tebe", re~e on, "a ovaj krem boje je za mene, jasna stvar. Me|utim, ove `ivotinje - pa, obe izgledaju kao da vrede vi{e nego ma ko od nas dvojice, kao {to je rekao onaj mornar hirurgu koji mu je odsekao noge. Kuda kre}emo?"
	"U Ku}u apsoluta." Razabrah neverovanje na njegovom licu. "Jesi li ~uo pro{le no}i moj razgovor sa Vodalusom?"
	"^uo sam da to pominjete, ali ne i da tamo idemo."
	Ve} sam ranije rekao: nisam neki naro~iti jaha~. Ipak, ubacio sam jedno stopalo u uzengiju crnog ata i zamahom nasko~io u sedlo. Onaj at koga sam dve no}i ranije ukrao od Vodalusa imao je na sebi veoma visoko ratno sedlo, koje je u`asno neudobno, ali iz koga se te{ko mo`e ispasti; ovaj je imao sedlo gotovo sasvim ravno, od somota iskrojenog u jastu~i}e, sedlo luksuzno, ali nepouzdano. Tek {to sam ata obuhvatio nogama, on je po~eo da poigrava od nestrpljenja da krene.
	Bilo je to, mo`da, najgore vreme, ali i jedino raspolo`ivo vreme. Zapitao sam, dakle: "Koliko si zapamtio?"
	"O onoj `enskoj no}as? Ni{ta." Jonas je izmakao dohvatu crnog ata, razvezao uzde ata krem boje i u skoku ga pojahao. "Nisam jeo. Vodalus je motrio na tebe, ali od trenutka kad su svi popili drogu, niko nije pazio na mene, a ja sam, i ina~e, nau~io ve{tinu da se samo pravim da jedem, a da ne pojedem nimalo."
	Gledao sam ga zaprepa{}eno.
	"To sam nekoliko puta i u tvom dru{tvu primenio - recimo, ju~e pri doru~ku. Nemam mnogo apetita, pa mi je ovaj trik koristan za dru{tveni `ivot." Nagnao je ata krem boje niz {umsku stazu, a meni preko ramena dobacio: "Slu~aj ho}e da ja put do tamo znam prili~no dobro, ili bar glavninu puta. Me|utim, da li bi mi hteo re}i zbog ~ega idemo?"
	"Tamo }e biti Dorkas i Jolenta", rekoh. "A i imam da obavim jedan zadatak za na{eg suverena Vodalusa." Po{to je bilo maltene sasvim izvesno da se na nas motri, smatrao sam da je bolje da ne dodam da taj zadatak nemam nameru da izvr{im.
	Ovde moram, da ova pripovest o mojoj karijeri ne bi trajala ve~no, vrlo brzo da pre|em preko doga|aja koji su se odigravali tokom slede}ih nekoliko dana. Dok smo jahali, ispri~ao sam Jonasu sve {to mi je Vodalus rekao i jo{ mnogo {to{ta. Nailazili smo na razne gradi}e i sela, u ponekom i zastali, a tamo gde smo zastali bavio sam se svojim zanatom u onom obimu koliko je tog posla bilo - ne stvarno zbog para (jer smo imali kese koje nam je {atlena Tea dala i dobar deo mog honorara iz Saltusa, kao i pare koje je Jonas dobio za zlato ljudi-majmuna), nego da ne bismo budili sumnju.
	U svetlosti na{eg ~etvrtog jutra jo{ smo grabili ka severu. \ol se sun~ao desno od nas, kao dremljivi zmaj koji ~uva zabranjeni drum na svojoj obali, drum po kome je ve} uveliko izrasla trava. Dan pre toga videli smo patrolu ulana, kopljanika. Jahali su na atovima poput na{ih, a bili su naoru`ani istim onakvim kopljima kao i patrola koja je masakrirala putnike kod kapije Sa`alnice.
	Jonas, koji se ose}ao nelagodno jo{ od kako smo po{li, promrmlja: "Moramo po`uriti ako ho}emo da budemo blizu Ku}e apsoluta ve~eras. Kamo sre}e da ti je Vodalus dao datum kad ta sve~anost po~inje i neki nagove{taj o njenom trajanju."
	"Je li jo{ daleko do Ku}e apsoluta?" zapitao sam.
	Pokazao je prstom ka jednom ostrvu na reci. "Mislim da se se}am da su mi neki hodo~asnici kazali, kad smo bili na dva dana od onog ostrva, da je Ku}a apsoluta u blizini. Upozorili su me na pretorijance i ~inilo se da znaju o ~emu pri~aju."
	Poterao je svoga konja kasom, a ja, ugledav{i se na njega, u~inih isto. "Vi ste pe{a~ili."
	"Jahao sam svoju meri~ipu. Pretpostavljam da vi{e nikad ne}u videti to jadno stvorenje. Ona je u svom najboljem kretanju bila sporija nego ovi atovi pri svom najlo{ijem, to }u ti priznati. Ali da je razlika u brzini bila dvostruka, to ne verujem."
	Upravo sam se spremao da ka`em da, po mom mi{ljenju, Vodalus nas ne bi ni slao kad ne bi bilo mogu}e da stignemo na vreme do Ku}e apsoluta, kad ne{to, {to je u prvi mah li~ilo na velikog slepog mi{a, prolepr{a na pedalj od moje glave.
	Ako ja nisam znao {ta je to, Jonas je znao. Povikao je neke re~i meni nerazumljive i o{inuo mog ata krajevima svojih uzdi. At je velikim skokom jurnuo napred, tako da je malo nedostajalo pa da padnem, i ve} slede}eg trenutka bili smo u ludom galopu. Pamtim kako sam proletao izme|u dva drveta nemaju}i ni pedalj slobodnog prostora s obe strane i kako sam video tu stvar kako se ocrtava spram neba, izgledaju}i kao kakva mrlja ~a|i. Trenutak potom, zalepetala je kroz gran~ice iza nas.
	Kad smo izi{li iz ruba {ume i u{li u isu{enu vododerinu koja je bila na na{em putu, to bi}e se nije moglo videti, ali kad smo si{li do dna i po~eli se uspinjati suprotnom stranom vododerine, izi{lo je iz drve}a, iscepanije nego ikad.
	Tokom vremena koliko traje jedna molitva, ~inilo se da nas je bi}e izgubilo iz vida, jer je dugim, ravnim naletima odlazilo u drugom pravcu, a ne ka nama, i opet se vra}alo. Ja sam potegao Terminus Est iz kanije, a svog crnog destrijera sam zauzdao tako da je dospeo izme|u lete}e stvari i Jonasa.
	Iako su na{i destrijeri bili brzi, ovo stvorenje je u slede}em naletu bilo jo{ mnogo br`e. Da sam imao se~ivo sa {iljatim vrhom, mislim da sam mogao nabosti to bi}e kao na ra`anj, dok se obru{avalo, a da sam to uradio - sigurno bih poginuo. Ovako, zahvatih stvorenje jednim dvoru~nim zamahom. Bilo je to kao prosecanje vazduha i ja pomislih da je lete}e stvorenje odve} lako, a `ilavo, ~ak i za tako opaku o{tricu. Slede}eg trenutka to bi}e se razdvojilo na dva dela, kao pocepana krpa; osetio sam vrlo kratki zapah vreline, kao da su se vrata neke pe}i otvorila i odmah potom zatvorila.
	Namera mi je bila da sja{em i razgledam oboreno bi}e, ali Jonas je povikao i mahnuo. Visoke {ume oko Saltusa ostavili smo daleko iza sebe i pre{li na izlomatani teren sa strmim bre`uljcima i zup~asto raspore|enim kedrovima. Na vrhu kosine ispred nas na{ao se jedan {umarak tog drve}a. Sjurili smo se kao ludaci u njegovo umr{eno zelenilo, prilepljeni uz vratove svojih atova.
	Uskoro je rastinje bilo tako gusto, da ati nisu mogli napredovati br`e od hoda. Odmah potom nai{li smo na okomiti stenoviti zid koji nas je prisilio da se zaustavimo. ^im je prestalo na{e bu~no probijanje kroz umr{ene gran~ice, za~uo sam ne{to drugo iza nas - suvo {u{tanje, kao da ranjena ptica lepr{a po vrhovima kro{nji. Jaki medicinski miris kedrova pritiskao mi je plu}a.
	"Moramo se izvu}i", dahtao je Jonas, "ili bar nastaviti kretanje." Po obrazu ga je bio zaparao prelomljeni kraj neke grane, pa mu se trag krvi slivao niz lice dok je govorio. Pogledao je na obe strane, opredelio se za desnu, ka reci, i po~eo {ibati svog ata da ga natera u gusti{ koji je izgledao neprobojan.
	Pustio sam da Jonas za mene kr~i put, ra~unaju}i da }u ja, ako nas ono mra~no bi}e sustigne, ipak mo}i nekako da se branim od njega. Uskoro sam ga i ugledao kroz sivi i zeleni gusti{ li{}a. Trenutak-dva posle prvog, video sam i drugo takvo bi}e, koje je prvome bilo veoma sli~no i koje se kretalo na malom rastojanju iza njega.
	[uma je prestala, pa smo mogli da o{inemo svoje desterijere i nateramo ih opet u galop. Ta dva razlepr{ana komada no}i pojurila su za nama, a po{to su bili manji, sticao se utisak da su br`i, ali zapravo je njihovo kretanje bilo sporije nego malopre|a{nji let celog, neprese~enog bi}a.
	"Vatru moramo na}i", vikao je Jonas, nadja~avaju}i bat destrijerskih kopita. "Ili neku veliku `ivotinju koju mo`emo ubiti. Ako jednom od ovih atova raspori{ stomak, to bi verovatno bilo dovoljno. Ali ako ne, onda ne bismo mogli pobe}i."
	Klimnuo sam glavom da poka`em da ni ja nisam za to da ubijemo jednog od destrijera, mada mi je palo na um da bi moj at mogao uskoro da padne od iscrpljenosti. Jonas je morao da pusti svog ata da malo uspori da mi ne bi mnogo izmakao. Zapitah: "Tra`e li oni krv?"
	"Ne. Toplotu."
	Jonas je zaokrenuo svog destrijera desno i pljesnuo ga ~eli~nom rukom po boku. Udarac mora biti da je bio ba{ dobar, jer je `ivotinja posko~ila napred kao da ju je ne{to ubolo. Presko~ili smo korito nekog isu{enog potoka, sjurili se uz poklizavanje i spoticanje niz pra{nu kosinu jednog brega i izbili na otvoreno, blago zatalasano zemlji{te gde su destrijeri mogli razviti svoju najve}u brzinu.
	Iza nas su lepr{ale dve krpe crnog. Letele su na visini dva puta ve}oj od visokog drve}a i izgledalo je da su no{ene vetrom, iako je talasanje trave pokazivalo da lete ba{ nasuprot vetru.
	Ispred nas teren se promenio samo malo, ali ipak temeljito, kao da su dva platna spojena {avom. Nai{li smo na traku zelenog, ravnu, kao da ju je neko namerno odmotao i pru`io kroz ovaj predeo. Nagnao sam ata da pojuri po njoj, vikao sam mu u u{i, tukao ga ma~em pljo{timice po sapima. At je ve} bio okupan znojem i obliven trakama krvi koje su ostavile polomljene kedrove gran~ice. ^uo sam iza sebe Jonasa koji je uzvikivao upozorenja, ali na to nisam obratio nimalo pa`nje.
	Za{li smo oko jedne krivine; kroz prazninu izme|u drve}a ugledao sam svetlucanje reke. Jo{ jedna krivina, moj crni at je ponovo po~eo da posustaje - a onda, u daljini, onaj prizor koji sam i{~ekivao. Mo`da ne bi trebalo ovo da ispri~am, ali podigao sam svoj ma~ ka nebu tada, ka na{em umanjenom suncu sa crvom u srcu i povikao: "Njegov `ivot za moj, Novo sunce, u ime tvog gneva i moje nade!"
	Taj ulan (jer nai{li smo na jednog, samog) sigurno je pomislio da mu ja pretim. U tom trenu nije pogre{io, jer ja sam stvarno za njega bio pretnja. Mamuznuo je svog ata i krenuo ka nama, a plavo zra~enje iz vrha njegovog koplja poja~alo se.
	Iako zadihan, crni at je, ~im sam to od njega zatra`io, zaokrenuo kao zec ka kome su se lovci stu{tili. Samo jedan trzaj uzde i moj se at ve} klizao, i okretao, i kopitama parao travu gusto izraslu po tome drumu. Za jedan jedini dah vremena sasvim smo promenili smer kretanja i sad smo, uz gruvanje kopita, jurili natrag, ka bi}ima koja su nas gonila. Ne znam da li je Jonas tada shvatao moj plan, ali u njegovo izvr{enje se uklju~io kao da je razumeo, ne usporavaju}i nijednog trenutka.
	Jedan od lepr{avih stvorova se obru{io, izgledaju}i, tako mi Urta celog, kao rupa probu{ena u Vaseljeni - bio je to pravi fuligin, crna boja bez iole svetlosti, kao moj ogrta~. Verujem da je to bio napad na Jonasa, ali je to bi}e dospelo u dohvat mog ma~a, pa sam ga raspolovio kao i pro{li put i opet osetio da me je zapahnula toplota. Po{to sam znao iz ~ega je ta toplota izvu~ena, ~inilo mi se da je opakija nego {to bi ijedan gadni smrad mogao biti. Od samog ose}aja te toplote na ko`i pripala mi je muka. Naglo sam potegao uzde i at je zaokrenuo na stranu suprotnu od reke. To sam u~inio, jer sam se pla{io da bi munja iz ulanovog koplja mogla udariti svakog trenutka. I tek {to smo si{li s druma, munja je stigla - spr`ila je tlo na jednom mestu i zapalila jedno mrtvo drvo.
	Potegnuo sam glavu moga ata uvis, tako da se, uz urlik, propeo. Jedan trenutak sam utro{io tra`e}i pogledom oko goru}eg drveta te tri mra~ne stvari. Nisu bile tamo. Onda sam pogledao ka Jonasu, pla{e}i se da su ga kona~no sustigle i da ga sad napadaju na neki meni neshvatljiv na~in.
	Ni tamo nisu bile, ali su mi Jonasove o~i pokazale gde su te tri spodobe oti{le: oko ulana su sad lepr{ale, a on je, pred mojim o~ima, poku{avao da se odbrani kopljem. Munja za munjom je cepala vazduh, neprestano su pra{tali zvuci nalik na grmljavinu. Svaka munja je svojom blistavo{}u daleko nadja~avala sunce, ali upravo ta energija kojom se ulan hteo braniti kao da je lete}im bi}ima davala novu snagu. Imao sam utisak da spodobe vi{e i ne lete, ve} da trepere kao nekakvi zraci tame: sad su tu, sad su tamo, a svaki put su sve bli`e ulanu i, najzad, za manje vremena nego {to mi je potrebno da ovo napi{em, sletele su sve tri ulanu na lice. Stumbao se sa sedla, a koplje mu je ispalo iz ruke i ugasilo se.
	
	13. KAND@A POMIRITELJA
	Povikao sam: "Da li je mrtav?" i video kako Jonas, kao odgovor, klima glavom. Nameravao sam tad da odja{em, ali on mi je pokretom pokazao da mu se pridru`im i sjahao. Kad smo se sreli kod kopljanikovog tela, on re~e: "Sad mo`da mo`emo da uni{timo ta bi}a da ne bi mogla opet da polete protiv nas i da ne bi mogla nikom drugom naneti zlo. Sad su sita, mislim da mo`emo iza}i nakraj s njima. Potrebno nam je ne{to u {ta bismo ih mogli staviti - ne{to vodonepropusno, od metala ili stakla."
	Nisam posedovao ni{ta takvo, {to mu i rekoh.
	"Pa nemam ni ja." Kleknuo je pored ulana i po~eo da mu pretresa d`epove. Aromati~ni dim iz bukte}eg drveta obavijao se u velovima oko svega, kao tamjan, i mene odjednom obuze ose}anje da sam se vratio u katedralu Pelerinki. Ulan le`i na masi izlomljenih gran~ica i pro{logodi{njeg li{}a - to bi mogao biti onaj slamom zasuti pod; okolo se uzdi`u, ali na znatnim rastojanjima, stabla drve}a - to su stubovi {atora.
	"Evo", re~e Jonas di`u}i jednu bronzanu botani~ku bo~icu. Odvrnuo je poklopac, prosuo trave koje su se unutra na{le, a onda prevrnuo mrtvog ulana na le|a.
	"Gde su?" pitao sam. "Da li ih je telo apsorbovalo?"
	Jonas je odmahnuo glavom i slede}eg trenutka po~eo, vrlo pa`ljivo i delikatno, da izvla~i jedno od tih bi}a iz ulanove leve nozdrve. Osim {to je bilo potpuno neprozirno, izgledalo je kao najfinija papirna maramica.
	^udio sam se toj opreznosti. "Ako ga i pocepa{, ne}e li se samo podeliti na dva?"
	"Ho}e, ali sada je zasi}eno, a u slu~aju cepanja izgubilo bi deo energije, pa bi se moglo izma}i kontroli. Mnogi su ljudi izgubili `ivot, uzgred re~eno, zato {to su primetili da je ova stvorenja mogu}e se}i i opredelili se da stanu na jedno mesto i seku ih i zatim bili opkoljeni tolikim brojem da se vi{e nisu mogli odbraniti."
	Jedno ulanovo oko bilo je poluotvoreno. Vi|ao sam le{eve ~esto i pre toga, ali ovog puta se nisam mogao otresti avetinjskog ose}anja da ulan na neki na~in gleda mene, ~oveka koji ga je ubio da bi spasao sebe. Da bih usmerio misli na ne{to drugo, rekoh: "Kad sam presekao prvo stvorenje, ono kao da je izgubilo deo svoje brzine."
	Tu u`asnu stvar, sada izvu~enu, Jonas je stavio u botani~ku bo~icu, zvanu vaskulum, i ve} je izvla~io drugo bi}e iz ulanove desne nozdrve. Promrmljao je: "Brzina svake letelice zavisi od povr{ine njenih krila. Da nije tako, stru~njaci koji upotrebljavaju ova bi}a prvo bi ih, valjda, cepali na male komade, pa tek onda slali."
	"Ti kao da si se ve} susretao sa ovakvim stvorenjima."
	"Na{ brod je jednom dospeo u luku gde ih koriste za obredna ubistva. Pretpostavljam da je bilo neizbe`no i da ih neko ponese ku}i, ali sad ih prvi put vidim ovde." Odvrnuo je bronzani poklopac i polo`io drugo fuliginsko bi}e preko prvog, koje se po~elo mlitavo pomicati. "Rekombinira}e se oni unutra - tako ih njihovi gospodari spajaju. Ne verujem da si primetio, ali stvorenja su se prili~no izdronjavila prole}u}i kroz onu {umu, a zatim su se, u letu, zale~ila."
	"Postoji jo{ jedno", rekoh.
	Klimnuo je glavom, a zatim ~eli~nom {akom otvorio mrtva~eva usta; unutra se nisu videli ni zubi, ni desni, ni modri jezik, ve} samo ne{to nalik na rupu bez dna, zbog ~ega mi se u jednom trenutku stomak okrenuo. Jonas je izvukao tre}e stvorenje, po kome je curila mrtva~eva pljuva~ka.
	"Zar ne bi njemu ostala otvorena jedna nozdrva ili usta da ja nisam presekao to stvorenje i po drugi put?"
	"Da, dok mu se ne bi zavuklo u plu}a. Zapravo, imamo sre}e {to smo do le{a mogli sti}i tako brzo. Ina~e bi ti morao da se~e{ le{ da bismo mogli da izvadimo ta bi}a."
	Talasi} dima podsetio me je na goru}i kedar. "Ako su `elela toplotu..."
	"Vi{e vole toplotu `ivog tela, mada je ponekad mogu}e skrenuti im pa`nju pomo}u vatre u kojoj sagoreva `ivo biljno tkivo. Ja, zapravo, mislim da `ele i ne{to vi{e, a ne samo toplotu tela. Mo`da neku zra~e}u energiju osobenu za }elije koje rastu." Jonas je stavio i tre}e bi}e i vaskulum i energi~no ga zatvorio. "Nazivamo ova bi}a notulama zato {to obi~no dole}u kad padne no}, tako da ih ne mo`e{ videti. Nama je prvo upozorenje bivalo tek ono zapahnjivanje toplotom. Ali pojma nemam kako domoroci zovu notule."
	"A gde je to ostrvo?"
	^udno me je pogledao.
	"Je li daleko od obale? Oduvek sam `eleo da vidim Uroboros, mada pretpostavljam da je opasno."
	"Veoma daleko", re~e Jonas ravnim tonom. "Veoma je daleko. Zaista. ^ekaj malko."
	^ekao sam i gledao, a on ode do obale reke. Hitnuo je vaskulum jako - bo~ica je doletela maltene do sredine matice i tek tada pala u vodu. Kad se vratio, pitao sam: "Zar nismo mogli i mi sami da koristimo notule? Onaj ko ih je poslao, ko god to bio, verovatno }e nastaviti da nas proganja, pa bi nam notule mogle ustrebati."
	"'Nas ta stvorenja ne bi slu{ala, a svet je ionako bolji bez njih', kao {to je rekla kasapinova `ena kad mu je odsekla mu{kost. A sad, bolje da po|emo. Neko nailazi drumom."
	Pogledao sam za njegovim prstom i video dve prilike koje su se kretale pe{ice. Jonasov destrijer je upravo pio vodu. Jonas ga je dr`ao za ular spreman da se popne u sedlo. "^ekaj", rekoh. "Ili kreni lanac-dva, pa me sa~ekaj tamo." Razmi{ljao sam o krvare}em patrljku ~oveka-majmuna, privi|alo mi se jo{ jednom da vidim mutna zavetna svetla katedrale kako vise, u boji grimiza i magente, me|u drve}em. Posegnuo sam u svoju ~izmu, duboko, do Kand`e koju sam ~ak tamo gurnuo radi bezbednosti. Izvukao sam je.
	Tad sam je prvi put ugledao pri punoj dnevnoj svetlosti. Kand`a je zahvatila svetlost sunca i blesnula kao da se pretvorila u Novo sunce, ne samo plavom bojom nego svim bojama, od ljubi~aste do cijanido plave. Polo`io sam Kand`u na ~elo ulanovo i, tokom jednog trenutka, poku{ao da ulo`im napor volje da on bude `iv.
	"Ma hajde", pozva me Jonas. "[ta radi{ to?"
	Nisam umeo da mu odgovorim.
	"Nije on sasvim mrtav", doviknu mi Jonas. "Be`i s druma pre nego {to na|e svoje koplje!" O{inuo je svog ata.
	Jedan daleki glas, koji mi se u~inio poznat, dozivao je: "Gospodaru!" Okrenuo sam glavu da pogledam niz travom obrasli drum.
	"Gospodaru!" Jedan od one dvojice pe{aka mahnuo je rukom, obojica su potr~ala.
	"To je Hetor", rekao sam - ali Jonasa vi{e nije bilo tu. Pogledao sam opet kopljanika. Oba oka su mu sad bila otvorena, a grudi su mu se dizale i spu{tale. ^im sam uzeo Kand`u sa njegovog ~ela, on se digao u sede}i polo`aj. Povikao sam Hetoru i njegovom pratiocu da se sklone s druma, ali oni kao da me nisu razumeli.
	"Ko si ti?"
	"Prijatelj", rekoh.
	Iako nejak, ulan je poku{avao da ustane. Pru`io sam mu ruku i povukao ga nagore. Jedan trenutak je zurio u sve - u mene, u dvojicu koja su tr~ala ka njemu, u reku, drve}e. Kao da se upla{io destrijera, pa i svoga sopstvenog ata, koji je strpljivo stajao i ~ekao svog jaha~a. "Koje je ovo mesto?"
	"Ovo je samo jedan deli} starog druma pored \ola."
	Odmahnuo je glavom i oberu~ke je stisnuo.
	Dotr~ao je Hetor, dah}u}i kao lo{e izdresiran pas koji je do{ao kad su ga pozvali i sad zbog toga o~ekuje da ga neko pomazi po glavi. Njegov drugar, koji je u tr~anju zaostao dobrih stotinu koraka, imao je {arenu ode}u i ukupni masni izgled sitnog trgovca.
	"G-g-gospodaru", re~e Hetor, "p-p-predstave ne mo`ete imati koliko smo muke, koliko pogibelji i te{ko}a videli dok smo poku{avali da vas sustignemo, preko planina, preko {irokih mora i {kri-{kri-{kriputavih ravnica ovoga lepoga sveta. [ta sam ja, va{ rob, ako ne jedna n-nnnn-napu{tena {koljka, kojom se hiljadu plima igra, naba~ena ovde u ovu pusto{ jer ne mogu da mirujem bez vas? K-kako biste vi, gospodar sa crvenim kand`ama, mogli znati koliko ste nas beskrajnog truda ko{tali?"
	"Po{to sam te ostavio u Saltusu kao pe{aka, a po{to ja ve} nekoliko dana dobro ja{em, rekao bih - poprili~no truda."
	"E, dabome", re~e on. "E, ta~no tako." Pogledao je zna~ajno svog pratioca, kao da je moja poslednja primedba potvrdila ne{to {to mu je ranije rekao, zatim je potonuo do tla da se odmori.
	Ulan re~e polagano: "Ja sam Kornej Mineas. Ko ste vi?"
	Hetor je klimnuo glavom kao da bi hteo da se nakloni. "G-g-gospodar je plemeniti Severijan, sluga autarha - ~ija mokra}a je vino njegovim podanicima - a slu`i mu u Gildi tragalaca za istinom i pokajanjem. Heh-He-Hetor je njemu ponizan sluga. Bojzek mu je tako|e ponizna sluga. Pretpostavljam da je ~ovek koji je odjahao tako|e njegova sluga."
	Gestom sam mu pokazao da za}uti. "Mi smo samo siroma{ni putnici, Korneju. Videli smo da le`i{ ovde, o{amu}en, pa smo poku{ali da ti pomognemo. Malo~as smo verovali da si mrtav; izgleda da si se jedva izvukao."
	"Koje je ovo mesto?" upita kopljanik jo{ jednom.
	Hetor je odu{evljeno odgovorio. "Drum, severno od Kvieska. G-g-gospodaru, bili smo na la|i, po {irokim vodama \ola smo plovili u slepoj no}i. Is-is-iskrcali smo se u Kviesku. Rade}i na palubi i na jedrima, platili smo put, Bojzek i ja. Tako sporo, rekom, dok su sre}nici {{{{i{tali iznad na{ih glava na putu ka Ku}i apsoluta, ali je la|a odmicala i kad smo bili budni i kad samo spavali i tako vas sustigosmo."
	"Ku}a apsoluta?" progun|ao je ulan.
	Rekoh: "Mislim da nije daleko odavde."
	"Ja treba posebno budno da pazim."
	"Siguran sam da }e neko od tvojih drugova po oru`ju nai}i uskoro." Uhvatio sam svog ata i popeo se na njegova visoka le|a.
	"G-g-gospodaru, ne}ete nas opet os-os-ooos-ostaviti? Bojzek je samo dvaput gledao kako obavljate svoj posao."
	Hteo sam Hetoru da odgovorim, ali sam ugledao kako je ne{to belo sevnulo me|u drve}em, s one strane druma. Tamo se kretalo ne{to ogromno. Moj um je istog trena bio ispunjen pomi{lju da bi po{iljalac notula mogao imati jo{ po koje oru`je pri ruci; zario sam pete u sapi crnoga.
	Bacio se skokom napred. Pola lige, ako ne i vi{e, jurili smo po uzanoj traci zemlje koja je razdvajala drum od reke. Kad sam najzad video Jonasa, krenuo sam galopom na tu stranu, preko druma, da ga upozorim; sti`u}i ga, rekao sam mu {ta sam video.
	Dok sam govorio, Jonas kao da je bio zadubljen u razmi{ljanje. A kad sam zavr{io, on re~e: "Ne poznajem nijedno bi}e sli~no tome {to opisuje{, ali, vidi{, uvoznici su mogli ovde doneti mnoge stvari o kojima ja ne znam ni{ta."
	"Ali ne bi, valjda, jedno takvo bi}e lutalo slobodno kao odlutala krava!"
	Umesto odgovora, Jonas prstom pokaza tlo, nekoliko koraka ispred nas.
	Izme|u drve}a je krivudala po{ljun~ena staza jedva lakat {iroka. Du` nje je raslo vi{e divljeg cve}a nego {to sam ikad video da prirodno raste jedno do drugog, a {ljunak je bio tako ujedna~ene veli~ine i tako blistave beline, da je sigurno morao biti donet sa neke tajne i daleke pla`e.
	Dojahav{i malo bli`e da je osmotrim, zapitao sam Jonasa {ta bi, za ime sveta, takva staza mogla ovde zna~iti.
	"Samo jednu stvar, svakako - da smo ve} na terenu Ku}e apsoluta."
	Sasvim nenadano, setio sam se tog mesta. "Da", rekla sam. "jednom smo Jozefa i ja, sa jo{ nekoliko drugih, napravile pecaro{ku grupu, pa smo do{le ovde. Pre{le smo pored onog savijenog hrasta..."
	Jonas me je gledao kao ludaka, a ja sam se slede}eg trenutka tako i ose}ala. Ma, jesam, ovde sam ~esto jahala u lovu, ali sad sam sedela na juri{nom atu, ne na lova~kom. Moje {ake se di`u same, kao dva pauka, da mi iskopaju o~i - to bi i postigle da me ovaj mu{karac u dronjcima, koji se nalazi pored mene, nije udario po njima i obe ih oborio, svojom {akom, koja je - od ~elika. "Ti nisi {atlena Tekla", pri~a mi on. "Ti si Severijan, kalfa mu~iteljski, koji je imao tu nesre}u da Teklu zavoli. Pogledaj se!" Digao je pred moje o~i ~eli~nu {aku i ja vidim lice nekog neznanca, uzano, ru`no i zbunjeno, odra`eno u tom, od rada ugla~anom, dlanu.
	Onda sam se setio na{e kule, povijenih zidova od glatkog, tamnog metala. "Severijan sam", rekoh.
	"To je ta~no. [atlena Tekla je mrtva."
	"Jonas..."
	"Da?"
	"Onaj ulan je `iv - video si ga. Kand`a ga je vratila u `ivot. Ja sam je polo`io na njegovo ~elo, ali mo`da je stvar samo u tome {to ju je on svojim mrtvim o~ima ugledao. Seo je. Disao je i razgovarao sa mnom, Jonase."
	"Nije ni bio mrtav."
	"Video si ga", rekoh ponovo.
	"Mnogo sam stariji od tebe. Stariji sam nego {to misli{. Ako sam i{ta nau~io na tolikim mojim putovanjima, onda sam nau~io tu jednu stvar: da se mrtvi ne di`u i godine ne vra}aju. Ono {to je bilo i pro{lo ne dolazi ponovo."
	Teklino lice jo{ je bilo preda mnom, ali ga je saletao neki mra~ni vetar, sve dok nije zalepr{alo i ugasilo se. Rekoh: "Samo da sam Kand`u upotrebio, da sam prizvao njenu mo} kad smo bili na banketu mrtvih..."
	"Ulan se zamalo mogao ugu{iti, ali nije bio sasvim mrtav. Kad sam ga oslobodio notula, dobio je mogu}nost da di{e, pa je posle nekog vremena i do{ao svesti. A {to se tvoje Tekle ti~e, nikakva sila u ovom svemiru ne bi mogla nju vratiti u `ivot. Sigurno su je iskopali jo{ dok si ti bio zato~en u Citadeli i smestili u pe}inu s ledom da se o~uva. Pre nego {to smo je mi videli, i{~istili su utrobu iz nje, kao iz jarebice, pa su onda njeno meso ispekli." Uhvatio me je za mi{icu. "Severijane, ne budi budala!"
	U tom trenutku `eleo sam samo jedno: da me nema. Da se opet pojavila notula, zagrlio bih je. Ali ono {to se jeste pojavilo, daleko na stazi, bio je beli oblik sli~an onome koji sam, bli`e reci, ve} video. Otrgao sam se od Jonasa i odgalopirao ka tom obliku.
	
	14. PREDSOBLJE
	Postoje bi}a - i tvorevine - na koje nale}emo svim snagama svoje inteligencije, uzaludno, i na kraju se pomirimo sa stvarno{}u tako {to ka`emo: "Bilo je to neko privi|enje, divno i stra{no."
	Negde, me|u uskovitlanim svetovima koje }u uskoro istra`ivati, `ivi jedna rasa koja je ljudskoj rasi i sli~na i nesli~na. Oni nisu vi{eg rasta nego mi. Njihova tela su kao na{a, osim {to su savr{ena i {to su njihova merila lepote nama totalno strana. Imaju kao i mi - o~i, nos, usta, ali oni te crte (koje su, kao {to rekoh, savr{ene) upotrebljavaju da izraze ose}anja koja mi nikad nismo iskusili, tako da za nas gledanje njihovih lica predstavlja gledanje nekog drevnog i u`asnog alfabeta ose}anja, takvog koji je u isti mah i vrhunski va`an i potpuno neprotuma~iv.
	Postoji takva rasa, ali ja je nisam sreo tamo, na rubu vrtova Ku}e apsoluta. Ono {to sam video da se kre}e me|u drve}em i ka ~emu sam se sada bacio, ali i stao, vide}i to stvorenje najzad jasno, bila je, zapravo, d`inovska kopija jednog pripadnika takve rase, kopija u kojoj je upaljena iskra `ivota. Kopijino meso bilo je od belog kamena, a njene su o~i imale onu glatku zaokrugljenu slepo}u (kao kad je od ljuske od jajeta ise~en veliki komad) koju vi|amo na na{im statuama. Kopija se kretala sporo, kao drogiran ili uspavan ~ovek, ali, ipak, bez nesigurnosti. Izgledala je slepa, ali ipak i svesna svoje okoline, makar i na neki veoma spor na~in.
	Evo, zastadoh da pro~itam ovo {to sam napisao i videh da ni pribli`no nisam uspeo da prenesem su{tinu tog stvora. Imao je duh kakvog kipa. Da je neki pali an|eo prislu{kivao moj razgovor sa zelenim ~ovekom, mogao je smisliti ovakvu zagonetku da mi se naruga. U svakom svom pokretu ovo bi}e nosilo je vedrinu i stalnost umetnosti i kamena. Imao sam utisak da bi mu svaki gest, svaki polo`aj glave, udova i torzoa, mogli biti poslednji. Ili da bi se svaki mogao beskona~no ponavljati, kao {to se polo`aji kazaljki na Valerijinom mnogofacetnom sun~anom ~asovniku ponavljaju niz zakrivljene hodnike trenutaka.
	Moj prvi strah, kad je ~udnovatost ove bele statue poni{tila u meni `elju da umrem, bio je onaj nagonski - da }e me statua nekako napasti.
	Moj drugi strah bio je da ne}e. Upla{iti se toliko, kao ja, od jedne tihe, neljudske figure, a onda otkriti da je bezazlena, bilo bi neizdr`ljivo poni`enje. Zaboraviv{i na trenutak koju bi {tetu o{trica pretrpala kad bi udarila u taj `ivi kamen, potegao sam Terminus Est, a crnog ata, potezanjem uzdi, zaustavio. I sam povetarac kao da je zastao dok smo nas dvojica - destrijer tako re}i bez ijednog drhtaja, a ja sa dignutim ma~em - stajali na tom mestu, nepomi~ni kao da smo i sami kipovi. Prava statua nastupala je ka nama, a na njenom licu, tri ili ~etiri puta ve}em od ljudskog, bio je `ig nekog nepojamnog ose}anja, a njeni su se udovi gibali svojom u`asnom i savr{enom lepotom.
	^uo sam Jonasov povik i zvuk udarca. Imao sam vremena samo da ga vidim kako le`i na zemlji i rve se sa nekim ljudima koji su imali visoke {lemove sa krestama. Ti napada~i su pred mojim o~ima nestajali i opet se pojavljivali i ve} je ne{to zazvi`dalo pored mog uva, a ne{to drugo me lupilo po ruci i ve} sam se borio protiv mre`e konopaca koji su me stezali kao male boe-davitelji. Neko me je {~epao za nogu i povukao i ja padoh.
	Kad sam se pribrao dovoljno da pogledam {ta se de{ava, oko vrata mi je bila om~a od `ice, a jedan od mojih hvata~a je preturao po mojoj jaha~koj torbici. Jasno sam video njegove ruke, koje su poletale tamo-amo kao sme|i vrapci. Videlo se i njegovo lice, ravnodu{na maska koja kao da je iznad mene visila u vazduhu oka~ena o konac nekog iluzioniste. Jednom ili dvaput, dok se napada~ pokretao, njegov neobi~ni oklop je zasvetlucao, tako da sam ga najzad sagledao, ali onako kao {to bi ~ovek video kristalni bokal potopljen u bistru vodu. Mislim da je to bio reflektivni oklop, ugla~an onostran svake ljudske ve{tine, tako da se materijal samog oklopa nije mogao uop{te videti, nego je oko nailazilo samo na zelene i sme|e tonove okolne {ume, izvijene zbog oblika prsnog dela oklopa, butnih delova i onih oko vrata.
	Iako sam se bunio, navode}i koje gilde sam ~lan, pretorijanac mi je uzeo sav novac (ali mi je ostavio Teklinu sme|u knji`icu i moj fragment belegije, ulje, krpu i razne druge stvari koje su se na{le u torbici). Onda je ve{to raspleo sa mene u`ad koja su me sapinjala i strpao ih (bar mi se tako u~inilo) u rupu ispod mi{ke na svom grudnom oklopu. Ipak nije bio tako hitar da ja ne vidim koje je to oru`je. Podsetilo me je na jednu vrstu bi~a, koju smo ozna~avali nazivom "ma~ka", a koja se sastoji od sve`nja ko`nih traka uvezanih na jednom kraju, tako da se dr`e zajedno, dok su na drugom kraju imale male pojedina~ne terete; kasnije sam doznao da se to oru`je zove "ahiko".
	Moj zarobljava~ je po~eo dizati om~u od `ice, tako da sam najzad morao da stanem na noge. Bio sam svestan, kao i u nekoliko drugih sli~nih prilika, da na neki na~in igramo jednu igru. Glumili smo obojica da sam ja potpuno u njegovoj vlasti, mada sam, zapravo, mogao da se usprotivim i da ne ustanem, zbog ~ega bi on morao ili da me zadavi ili da pozove svoje drugove da me nose. Mogao sam i {to{ta drugo da uradim - da zgrabim `icu i poku{am da je otmem, ili da ga udarim u lice. Mogao sam da pobegnem, da budem ubijen, mogli su me onesvestiti ili baciti u agoniju, ali me nisu mogli bukvalno prisiliti da postupam onako kako sam postupao.
	Bar sam znao da je to igra, pa sam se osmehivao dok je on vra}ao Terminus Est u kaniju i vodio me do mesta gde je Jonas stajao.
	Jonas re~e: "Nikakvu {tetu nismo napravili. Vratite ma~ mom prijatelju, vratite nam i na{e `ivotinje, pa }emo i}i."
	Odgovora nije bilo. U ti{ini su dvojica pretorijanaca (~inilo se: ~etiri razlepr{ana vrapca) uhvatila i odvela na{e atove. Koliko su te `ivotinje li~ile na nas! Strpljivo hodaju, a ne znaju kuda; svojim masivnim glavama povode se za tankim trakama {tavljene ko`e. Devet desetina `ivota, rekao bih, sastoji se od takvih kapitulacija.
	Zarobitelji su nas nagnali da po|emo sa njima iz {ume i uputimo se jednom talasastom livadom koja se ubrzo pretvorila u travnjak. Ona statua je hodala za nama, a pridru`ile su joj se i druge, tako da ih je najzad bilo desetak ili petnaest: sve su bile ogromne i divne, a svaka druga~ija. Pitao sam Jonasa ko su ti vojnici i kuda nas vode, ali on mi nije ni{ta odgovorio, a ja sam za svoj trud nagra|en tako {to su me pritegli oko vrata, maltene i zadavili.
	Imao sam utisak da su oklopljeni od glave do pete, a ipak je taj savr{eno ugla~ani metal imao i neku meko}u, popu{tao je maltene kao te~nost. Ovo dejstvo bilo je veoma uznemiravaju}e za oko, ali omogu}avalo je da se oklop stopi sa travom i nebom i postane nevidljiv ve} na udaljenosti od nekoliko koraka. Kad smo prevalili oko pola lige preko travnjaka, u{li smo u {umarak rascvalih {ljiva i, gle - preko {lemova sa krestama i preko oklopnih pro{irenja na ramenima, ple{u cveti}i ru`i~asti i beli.
	Tu smo nai{li na jednu stazu, koje smo se potom dr`ali, iako je neprestano krivudala. I upravo kad je trebalo da izi|emo iz tog {umarka, stali smo, a Jonasa i mene gurnu{e silovito natrag. ^uo sam kako po {ljunku paraju stopala kamenitih figura koje su nas pratile, jer i one su naglo stale; jedan od vojnika ih je upozorio da stanu, i to, ~ini mi se, krikom u kome nije bilo nijedne re~i. Virio sam kroz behare {to sam bolje mogao u `elji da vidim {ta je to ispred nas.
	Bila je nova {etali{na staza, daleko {ira, popre~na u odnosu na ovu kojom smo dotad i{li. Toliko je {iroka i ukra{ena bila, da bi se pre mogla nazvati veli~anstvenom paradnom ulicom nego stazom. Poplo~ana je bila belim kamenom i oivi~ena mermernim balustradama s obe strane. Njome je nailazilo {aroliko dru{tvo. Ve}ina u~esnika i{la je pe{ice, mada su neki jahali na svakojakim `ivotinjama. Jedna osoba vodila je aktotera bujnog krzna; neko je jahao na vratu zemaljskog lenjivca zelenijeg od trave. Pro{la je ta grupa, ali odmah za njom nai|o{e druge grupe. Sa te daljine nisam mogao razaznati lica, ali sam zapazio jednu grupu u kojoj je pognuta glava nekog pojedinca {tr~ala bar tri lakta iznad glava svih ostalih. Slede}eg trenutka prepoznao sam jednog od tih ostalih: dr Talos je to bio, {etao se ponosito, izba~enih prsa, glave dobro zaba~ene. Moja draga Dorkas stupala je za njim; vi{e nego ikad li~ila je na dete koje je dolutalo iz neke vi{e sfere. Lepr{aju}i velovima i svetlucaju}i bi`uterijom ispod svog suncobrana, jahala je za njima Jolenta na maju{nom "d`enet" konji}u, i to sede}i na posebnom popre~nom sedlu; a iza njih je truntavo gazio, guraju}i kola u koja je bilo sru~eno sve {to nije moglo njemu da se natovari na ple}a, onaj koga sam prvo prepoznao, d`in, Boldanders.
	Ako je za mene bilo bolno da ih vidim kako prolaze, a da ne budem u stanju da im se javim, za Jonasa je to svakako bila silna patnja. Kad je Jolenta bila tako re}i naspram nas, okrenula je glavu. Meni se u tom trenutku u~inilo da je zacelo osetila miris ~e`nje u povetarcu, kao {to u planinama izvesni ne~isti duhovi, tako se bar pri~a, osete miris mesa koje je za njih ba~eno u vatru i do|u. A zapravo je njenu pa`nju privuklo, ne sumnjam, samo obilje rascvetalog drve}a oko nas. ^uo sam kako Jonas uvla~i vazduh, zatim i po~etak prvog sloga Jolentinog imena i tupi udarac kojim je taj poku{aj prese~en; onda se Jonas sru~io pred moje noge. Kad se sada prise}am tog prizora, zveket njegove metalne {ake po {ljunku staze `iv je u mojoj svesti isto koliko i miris {ljivovog cve}a.
	Kad su oti{le sve gluma~ke trupe, dvojica pretorijanaca podigo{e jadnog Jonasa i poneso{e ga. ^inili su to sa lako}om, kao da nose dete, a ja sam tada zami{ljao da je to zato {to su sna`ni. Pre{li smo preko staze kojom su oti{li glumci, onda smo se probili kroz `ivu ogradu na~injenu od ru`a, vi{u od ~oveka, prekrivenu ogromnim belim cvetovima i punu pti~jih gnezda.
	Tek iza te ograde po~eli su pravi vrtovi. Ako bih poku{ao da ih opisujem, izgledalo bi da sam samo pozajmio ludu, mucavu retoriku Hetorovu. Svaki bre`uljak, svako drvo, svaki cvet kao da je namestila neka upravlja~ka inteligencija (kasnije sam doznao da je to inteligencija oca Inirea) radi dobijanja takvih vizija, od kojih zastaje dah. Posmatra~ ima ose}aj da je u sredi{tu, da je sve {to je dotad video usmereno ka ta~ki gde on stoji, ali ako prepe{a~i daljih stotinu koraka ili jednu ligu, u sredi{tu je i tada, a svaka vizija kao da prenosi neku nesaop{tivu istinu, sli~nu onim neizgovorivim uvidima koji ponekad bivaju dati pustinjacima.
	Toliko su bili divni ti vrtovi da sam tek posle nekog vremena provedenog u njima shvatio da se nikakve kule ne uzdi`u nad njima. Samo su se ptice i oblaci i iza njih staro sunce okru`eno bledim zvezdama dizali nad vrhove ovda{njeg drve}a. Moglo nam je ovo biti i lutanje kroz neku bo`anstvenu divljinu. Onda stigosmo do kreste jednog talasa zemlji{ta, koji beja{e divniji od ma kog kobaltnog talasa Uroborosa, i pred na{im nogama se, zapanjuju}om iznenadno{}u, otvori jama. Nazvao sam to jamom, mada nije nimalo li~ilo na mra~nu provaliju koju obi~no priziva u pameti ta re~. Bilo je to zapravo jedno grotlo ispunjeno vodoskocima i no}nim cve}em i pro{arano ljudima brilijantnijim od ma kog cve}a, ljudima koji su dokoli~ili pored tamo{njih voda i }askali me|u senkama.
	Odjednom, kao da se sru{io neki zid i pustio svetlost u kakvu grobnicu, o~vrsnule su mnoge uspomene o Ku}i apsoluta, koje su zahvaljuju}i Teklinom `ivotu sad bile i moje. Razumeo sam ne{to {to je bilo pre}utno u drami dr Talosa, a i u mnogim pri~ama koje mi je Tekla ispri~ala, mada tu ~injenicu nije nikada pomenula neposredno: cela ova velika palata le`i ispod nivoa tla - ta~nije, preko njenih zidova i krovova naba~eno je, a onda zasa|eno i pejza`no oblikovano zemlji{te, {to zna~i da smo mi sve to vreme {etali iznad sedi{ta autarhove vlasti, za koje sam verovao da se nalazi na izvesnoj udaljenosti ispred nas.
	Nismo silazili u to grotlo, koje, van svake sumnje, vodi u odaje sasvim nepodobne za dr`anje zarobljenika, niti u bilo koju od slede}ih dvadesetak jama pored kojih smo pro{li. Najzad smo, me|utim, nai{li na jednu jamu daleko surovijeg izgleda, mada ne manje lepote. Stepeni{te niz koje po|osmo bilo je isklesano da li~i na prirodnu formaciju od mrke stene, nepravilnu i ponegde opasnu za hod. Voda je kapala odozgo. U gornjim delovima ove ve{ta~ke pe}ine rasle su paprati i tamne puzavice, jer je sun~evo svetlo, makar i u vrlo maloj koli~ini, uspevalo da se probije dotle. U ni`im podru~jima, hiljadu koraka dole, zidovi su bili obrasli slepim gljivama. Neke od njih su fosforescirale, neke su zasipale vazduh ~udnovatim, plesnivim mirisima, a neke su izgledom nagove{tavale fantasti~ne falusne feti{e.
	U sredi{tu ovog mra~nog vrta visio je, jednom skelom podr`an, skup gongova pozelenelih od patine. Meni se ~inilo da su namenjeni da po njima udara samo vetar, a ipak, izgledalo je nemogu}e da }e ikad ikakav vetar uspeti da stigne do njih.
	Tako sam bar ja mislio, dok jedan od pretorijanaca nije otvorio te{ka vrata od bronze i drveta (u kome su crvi urezali mnogo svojih kanala) na jednom od mra~nih kamenih zidova. Tad je kroz ta vrata povukla promaja hladnog, suvog vazduha i zanjihala gongove koji se po~e{e sudarati. Njihovo tre{tanje i odzvanjanje bilo je tako skladno da se sticao utisak da je to hotimi~na kompozicija nekog muzi~ara ~ije se misli nalaze ovde u izgnanstvu.
	Kad sam digao glavu da osmotrim gongove (u ~emu me pretorijanci nisu spre~ili) video sam i one statue, njih bar ~etrdeset, koje su nas bile pratile celim putem preko vrtova. Sad su se rasporedile ukrug oko jame i tu ostale, najzad nepomi~ne; gledale su dole, ka nama, kao friz na kenotafu.
	Zami{ljaju}i da }u biti jedini zato~enik u nekoj maloj }eliji, valjda sam nesvesno projektovao obi~aje iz na{e ublijete, podpodrumske tamnice, na ovom nepoznatom mestu. Ali ni{ta nije moglo biti razli~itije od stvarnog na~ina zato~enja ovde. Vrata nisu vodila ni u kakav hodnik sa uzanim vratima, nego u jedan veoma {irok hodnik, sa tepihom, na ~ijem su se drugom kraju nalazila slede}a vrata, tako|e dvokrilna. Pored tih drugih stra`arili su hastariji sa plamte}im kopljima. ^uv{i samo jednu re~ nekog od pretorijanaca, raskrili{e ih; s one strane vratiju pru`ala se ogromna prostorija, puna senki, sa veoma niskom tavanicom. Po raznim delovima prostorije bilo je razasuto nekoliko desetina osoba, mu{karaca, `ena, pa i nekoliko dece - neki u parovima ili grupama, ali ve}ina sama. Porodice su zaposele pojedine ni{e, ponegde su ~ak oka~eni zastori od krpa radi privatnosti.
	Gurnu{e nas unutra. Ta~nije, mene gurnu{e, a jadnog Jonasa baci{e. Poku{ao sam da ga uhvatim dok je padao, ali sam samo uspeo da spre~im da ne udari glavom o pod. Dok sam se time bavio, ~uo sam kako su vrata tresnula i zatvorila se iza mene.
	
	15. LA@NA VATRA
	Okru`ila su me lica. Dve `ene uzele su Jonasa od mene i, obe}avaju}i da }e se o njemu brinuti, odnele ga. Ostali po~e{e da me zasipaju pitanjima. Kako se zovem? Kakva mi je to ode}a? Odakle sam? Poznajem li onoga, ili nekog drugog, ili nekog tre}eg? Da li sam ikad bio u ovom ili onom gradu? Jesam li iz Ku}e apsoluta? Iz Nesusa? Sa isto~ne ili zapadne obale \ola? Iz kog kvarta? Je li autarh jo{ `iv? A {ta je bilo sa ocem Inireom? Ko je arhon u gradu? Kako ide rat? Imam li vesti o komandantu tom i tom? O vojniku tom i tom? O hilijarhu tom i tom? Umem li da recitujem, pevam, sviram na nekom instrumentu?
	Kao {to se mo`e i zamisliti, u takvoj bujici pitanja nisam mogao tako re}i ni na jedno da odgovorim. Kad se prvi juri{ istro{io, jedan starac sede brade i jedna `ena koja je izgledala gotovo isto toliko stara u}utkali su sve ostale i rasterali ih. Njihov na~in, koji sigurno ne bi mogao uspeti nigde osim ovde, bio je da svakog potap{u po ramenu, poka`u mu prstom ka najudaljenijem delu dvorane i razgovetno izgovore re~i: Vremena ima u izobilju. Malo po malo, svi ostali su za}utali i udaljili se (~inilo se) do granice ~ujnosti. Najzad je u ovoj niskoj dvorani zavladala opet onakva ti{ina kao onda kada su se vrata otvorila.
	"Ja sam Lomer", re~e stari. Bu~no pro~isti grlo. "Ovo je Nikareta."
	Rekoh mu svoje ime i Jonasovo.
	Starica je sigurno osetila zabrinutost u mom glasu. "On }e biti u bezbednosti, pouzdaj se u to. One devojke }e ga negovati najbolje {to mogu, u nadi da }e uskoro mo}i da razgovara sa njima." Nasmejala se, a meni ne{to u na~inu kako je zabacila dobro oblikovanu glavu re~e da je nekada bila lepa.
	Po~eh ja sad njih da ispitujem, ali me starac prekide. "Hodi sa nama", re~e on, "u na{ ugao. Mo}i }emo tamo da sedimo na miru. Mogu ti ponuditi {oljicu vode." ^im je tu re~ izgovorio, shvatio sam da sam u`asno `edan. Poveo nas je iza onog krpenog zastora koji je vratima bio najbli`i i nalio za mene vodu iz jednog }upa od pe~ene zemlje u finu porcelansku {olju. Bejahu tu i neki jastu~i}i i sto~i} visok ne vi{e od jednog pedlja.
	"Pitanje za pitanje", re~e on. "To je staro pravilo. Rekli smo ti svoja imena, a ti nama va{a, zato sad mi po~injemo opet. Za{to si uhap{en?"
	Objasnio sam da to ne znam, osim ako su me uhapsili prosto zato {to sam nepozvan za{ao u tu|e zemlji{te.
	Lomer je klimnuo glavom. Njegova je ko`a imala ono bledilo osobeno za ljude koji nikad ne vide sunce. Sa svojom ra{~upanom bradom i nejednakim zubima bio bi, u ma kom drugom okru`enju, odvratan, ali ovde je pripadao ba{ koliko i poluuni{tene podne plo~e. "Ja sam ovde zbog zlobe {atlene Leokadije. Bio sam sene{al njene rivalke, {atlene Nimfe, pa kad me je Nimfa dovela sa sobom u Ku}u apsoluta sa namerom da, dok poha|amo obrede filomaha Flokasa, ujedno pregledamo i finansije na{eg imanja, {atlena Leokadija me je namamila u zamku, uz pomo} San~e, koja..."
	Prekinula ga je starica Nikareta. "Gle!" uzviknula je. "On nju poznaje."
	To je bilo ta~no. Jedna odaja, ru`i~asta i u boji slonove kosti, uzdigla se u mom umu, jedna soba u kojoj su dva zida bila od ~istog stakla, izvrsno uramljenog. Tu su na mermernim lo`i{tima gorele vatre; zasenjivali su ih, dodu{e, sun~ani zraci koji su u mlazevima prodirali kroz staklo, ali su one ispunjavale sobu suvom vrelinom i mirisom sandalovog drveta. Jedna stara `ena, umotana u mnogo {alova, sedela je na stolici sli~noj tronu. Pokraj nje su, na stolu ukra{enom intarzijom, bili jedan dekanter od rezanog kristala i nekoliko sme|ih bo~ica. "Starija `ena, sa krivim nosem", rekoh. "Udova-naslednica Forsa."
	"Zna~i, stvarno je zna{." Lomerova glava je polagano klimnula, kao da odgovara na pitanje koje su postavila usta u njoj samoj. "Prvi si takav u dugom nizu godina."
	"Recimo da je pamtim."
	"Da." Stari je klimnuo glavom. "Ka`u da je sad mrtva. Ali u moje vreme bila je to fina, zdrava mlada `ena. [atlena Leokadija ju je navela na to, a onda udesila da budemo otkriveni - a San~a je unapred znala da }e se tako zavr{iti. A njoj je bilo tek ~etrnaest godina, pa zato nikakva optu`nica nije podignuta protiv nje. A, u svakom slu~aju, ni{ta nismo ni uradili, ona je tek bila po~ela da me svla~i."
	Rekoh: "Mora biti da si i ti bio i te kako mlad, tada."
	Nije odgovorio, pa je Nikareta uzvratila umesto njega. "Bilo mu je dvadeset osam."
	"A ti", upitah. "Za{to si dospela ovde?"
	"Dobrovoljno."
	Pogledao sam je sa izvesnim iznena|enjem.
	"Neko mora da nadokna|uje, dobrim delom, zlodela Urta, ina~e Novo sunce ne}e nikad do}i. Sem toga, neko mora da privu~e pa`nju na ovo mesto i na druga sli~na. Pripadam armigerskoj porodici koja me mo`da jo{ pamti i zato stra`ari moraju da paze {ta ~ine u mom prisustvu, ne samo meni nego i ma kome drugom dokle god sam tu."
	"Ho}e{ li kazati da bi mogla da ode{, ali ne}e{?"
	"Ne", re~e ona i odmahnu glavom. Kosa joj je bila seda, ali je Nikareta tu kosu nosila slobodno pu{tenu do i oko ple}a kao {to mlade `ene ~ine. "Ja }u izi}i, ali samo pod mojim sopstvenim uslovima, a oni su: da tako|e budu oslobo|eni i svi oni koji su ovde tako dugo boravili da su svoje zlo~ine ve} zaboravili."
	Prisetio sam se kuhinjskog no`a {to ga za Teklu ukradoh i one grimizne trake koja je ispuzala ispod vrata njene }elije u na{oj ublijeti, pa sam rekao: "Da li je istina da zatvorenici ovde zaboravljaju nedela koja su po~inili?"
	Na to Lomer di`e pogled. "Nije po{teno! Pitanje za pitanje - to je pravilo, staro pravilo. Mi se ovde jo{ dr`imo starih pravila. Poslednji smo od stare garde, Nikareta i ja, ali dok mi istrajavamo, stara pravila jo{ va`e. Pitanje za pitanje. Ima{ li prijatelja koji bi se mogli boriti za tvoje oslobo|enje?"
	Dorkas bi se borila, sigurno, kad bi znala gde sam. Doktor Talos je nepredvidljiv kao obli~ja koja vidi{ u oblacima, pa bi ba{ iz tog razloga mogao poraditi na mom oslobo|enju, iako nema nikakvih stvarnih pobuda da to ~ini. Va`nija od svega bila je, mo`da, ~injenica da sam ja bio glasnik Vodalusov, a Vodalus je u Ku}i apsoluta imao bar jednog agenta - onog kome bi trebalo da uru~im poruku. Dok smo Jonas i ja jahali ka severu, dvaput sam poku{ao da bacim ocilo, ali nisam mogao; alzabo me je, izgleda, jo{ na jedan na~in oma|ijao. Sad sam bio zadovoljan {to je tako.
	"Ima{ li prijatelja? Rodbine? Ako ima{, mo`da mo`e{ da u~ini{ ne{to i za nas ostale."
	"Prijatelje, mo`da", rekoh. "Oni bi mogli poku{ati da mi pomognu ako bi ikada saznali {ta mi se desilo. Da li je verovatno da bi mogli uspeti?"
	Dugo smo pri~ali na ovaj na~in. Kad bih sve to zapisao ovde, ovoj povesti ne bi kraja bilo. U toj dvorani ljudi nemaju {ta da rade osim da pri~aju i igraju nekoliko jednostavnih igara. Zatvorenici to i rade dok najzad iz tih delatnosti ne nestane svaki ukus kao iz hrskavice koju je gladan ~ovek grizao ceo dan. Po mnogo ~emu, ovim uhap{enicima je bolje nego klijentima na{e kule - ne boje se bolova danju i niko nije sam. Ali po{to je ve}ina njih boravila ovde tako dugo, dok je malo ko od na{ih klijenata dugo zato~en, na{i su, uglavnom, puni nade, dok su ovi u Ku}i apsoluta savladani o~ajanjem. Proteklo je, mo`da, deset smena vremena, ili vi{e, a onda su svetiljke na tavanici po~ele da se gase. Saop{tio sam Lomeru i Nikareti da vi{e ne mogu ostati budan. Odvedo{e me do jednog mesta daleko od ulaza, mesta veoma mra~nog, i objasni{e mi da }e mi to biti boravi{te sve dok neko od ostalih zatvorenika ne umre i ne omogu}i mi, time, da nasledim njegov bolji polo`aj.
	Dok su njih dvoje odlazili, ~uo sam Nikaretine re~i: "Da li }e oni no}as?" Lomer je ne{to odgovorio, ali nisam ~uo {ta, a bio sam i preumoran da pitam. Stopala su mi rekla da na podu postoji tanka paleta, te sam seo. Po~eo sam da se name{tam za potpuno opru`en polo`aj, ali onda sam rukom dotakao `ivo telo.
	Jonasov glas re~e: "Nema razloga da se trza{ unazad. To sam samo ja."
	"Za{to nisi ne{to rekao? Video sam te kako se {eta{ uokolo, ali se nisam mogao otrgnuti od ono dvoje starih. Za{to mi nisi pri{ao?"
	"Nisam ni{ta rekao zato {to sam razmi{ljao. A nisam ti pri{ao zato {to se nisam mogao otrgnuti od onih `ena koje su me uzele. To, u po~etku. Kasnije se ovaj narod nije mogao otrgnuti od mene. Severijane, ja moram odavde pobe}i."
	"Pa, to, valjda, svako `eli", rekoh. "Ja svakako."
	"Ali ja moram." Njegova mr{ava, tvrda {aka - ona leva, od mesa - stegla je moju. "Ako ne, ubi}u se ili izgubiti razum. Bio sam ti prijatelj, zar ne?" Glas mu se spustio do najti{eg {apata. "Ho}e li nas talisman koji nosi{... plavi dragulj... osloboditi? Znam da ga pretorijanci nisu na{li, motrio sam dok su te pretresali."
	"Ne bih ga sada vadio", rekoh. "U mraku toliko sija."
	"Okrenu}u jednu od ovih drvenih podloga i dr`a}u je tako da nas zakloni."
	^ekao sam sve dok nisam osetio da je ta paleta postavljena kako treba i tad izvukao Kand`u. Njen sjaj beja{e tako slab da sam ga mogao i {akom zakloniti.
	"Umire li?" upita Jonas.
	"Ne, ~esto je ovakva. Ali kad je bila aktivna - na primer kad je pretvorila vodu u na{em vr~u ili kad je izazvala strahopo{tovanje ljudim-majmuna - tad je sijala sna`no. Ako bude uop{te sposobna da nam omogu}i bekstvo, ne verujem da }e to u~initi sad."
	"Moramo je odneti do vrata. Mogla bi izazvati otvaranje brave." Njegov glas je podrhtavao.
	"Kasnije, kad svi drugi zaspe. Oslobodi}u ih, ako budemo mogli i sebe da oslobodimo, ali ako se vrata ne budu otvorila - a ja mislim da ne}e - ne `elim da saznaju da imam Kand`u. A sad mi ka`i za{to mora{ da pobegne{ odmah."
	"Ti si zborio sa to dvoje starih, a mene je za to vreme presli{avala cela jedna porodica", po~e Jonas. "Nekoliko baba, jedan mu{karac od oko pedeset, drugi od oko trideset godina i jo{ tri `ene i gomila dece. Odneli su me, vidi{, u svoju malu ni{u u zidu gde drugi zatvorenici ne mogu da dolaze ako ih ne pozovu, a pozvali ih nisu. Mislio sa da }e me pitati o prijateljima napolju, ili o politici, ili o borbama u planinama. Umesto toga, oni kao da su samo hteli da se na neki na~in zabavljaju sa mnom. Pitali su o reci, gde sam bio, zatim - da li se mnogo ljudi obla~i kao ja. Pa o hrani napolju - postavili su mnoga, pa i neka sasvim sme{na pitanja o hrani. Da li sam ikad gledao kako kasapin tran`ira `ivotinju? Da li `ivotinje pred kasapinom mole za milost? Da li je istina da one `ivotinje koje prave {e}er nose otrovne ma~eve i da su spremne na bitku da svoj {e}er odbrane?... Nikad nisu videli p~ele i, izgleda, zami{ljaju ih otprilike u veli~ini ze~eva.
	Posle nekog vremena po~eo sam i ja da postavljam pitanja, pa sam doznao da niko od njih, ~ak ni najstarija `ena, nikad nije bio na slobodi. U ovu dvoranu trpaju i mu{ke i `enske, sasvim jednako, ~ini se, i oni, prirodnim tokom stvari, iznara|aju decu. Jedan deo dece bude odveden, ali ve}ina provede ceo `ivot ovde. Ne poseduju nikakvu imovinu i nemaju nikakve nade da }e izi}i na slobodu. Ne znaju, zapravo, ni {ta je to sloboda. Jedan dedica i jedna cura su mi ozbiljno rekli da bi rado izi{li napolje, ali nemam utisak da su oni to mislili za stalno. Babe su zatvorenice sedmog pokolenja, rekle su - ali jednoj se omaklo da je i njena majka bila zatvorenica sedmog pokolenja.
	Ovaj narod je u pone~emu izuzetan. Njihova spolja{njost je potpuno oblikovana ovim prostorom u kome su proveli ceo `ivot. Ipak, ispod toga postoje..." Jonas je zastao i ja sam osetio kako se oko nas sa svih strana natiskuje ti{ina. "...porodi~ne uspomene, valjda bi se to moglo tako nazvati. Tradicije iz spolja{njeg sveta, koje su do ovih stigle, iz pokolenja u pokolenje, od onih prvobitnih zatvorenika ~iji su ovo potomci. Vi{e ne znaju zna~enje nekih re~i, ali se dr`e tradicija i pri~a, jer ni{ta drugo ni nemaju osim pri~a i svojih imena."
	Za}utao je. Ja sam bio gurnuo malenu iskru Kand`e natrag u ~izmu, tako da smo ostali u potpunoj tami. Jonasovo disanje bilo je te{ko i podse}alo je na rad kova~kih mehova.
	"Pitao sam ih kako se prvi zatvorenik zvao, onaj najraniji, od koga ra~unaju svoje poreklo. Zvao se Kimlisung... Da li si ~uo to ime?"
	Rekoh mu: "Nisam."
	"Ili ijedno sli~no? [ta ako su to bile tri re~i?"
	"Nisam, ni{ta sli~no", rekoh. "Ve}ina ljudi koje sam poznavao imala je ime od samo jedne re~i, kao ti, osim ako im je kao deo imena slu`ila i titula ili kakav nadimak prika~en zato {to postoji previ{e raznih Bolkana ili Altosa ili ve} tome sli~no."
	"Jednom si mi rekao da je moje ime, po tvom mi{ljenju, neuobi~ajeno. Kim Li Sung, to bi bilo sasvim obi~no ime u vreme kad sam bio... de~ak. Obi~no, u mestima koja su u me|uvremenu potonula pod more. Jesi li ikad ~uo za moj brod, Severijane? Ta se la|a zvala 'Fortunin oblak'."
	"Kockarski brod? Nisam ~uo, ali..."
	"Moje o~i primeti{e neko zeleno svetlucanje tako slabo da se ~ak i u toj tami jedva videlo. Istog trena nadi`e se mrmljanje mnogih glasova, koje je odmah dobilo odjeke i odjeke odjeka, {irom ove velike, niske, zakrivljene dvorane. Za~uh kako Jonas navaljuje da {to pre ustane. Zapeo sam i ja da to u~inim, ali tek {to sam se digao na noge, zaslepio me je sev plave vatre. U `ivotu nisam osetio o{triji bol; bilo je to kao da mi neko otr`e celo lice s glave. Pao bih da se tu nije na{ao zid.
	Negde dalje, ta plava vatra udarila je ponovo, a neka `ena je jauknula.
	Jonas je psovao - to sam zaklju~io po tonu njegovog glasa, iako su re~i bile na nekim jezicima meni nepoznatim. ^uo sam njegove ~izme na podu. Sevnulo je jo{ jednom, pa sam prepoznao one iskre sli~ne munjama, koje sam video na dan kad smo majstor Gerlous, Rohe i ja primenili "revolucionarku" na Tekli. Nema sumnje da je i Jonas vri{tao kao i ja, ali tad se ve} prolamala takva grdna dreka, da ja njegov glas nisam mogao razaznati.
	Zelenkasto svetlo je ja~alo i dok sam ga gledao, paralisan i sad vi{e nego upola i rastrzan strahom silnim poput najja~eg {to pamtim da sam ikad ose}ao, ono se sakupilo u crte jednog ~udovi{nog lica koje se tanjirastim o~ima zagledalo u mene, a onda brzo izbledelo i stopilo se sa obi~nom tamom.
	Sve je to izazivalo strah ve}i nego {to ga ja mogu svojim perom do~arati makar i ve~no robovao nad ovim delom rukopisa. Bilo je tu i straha od slepila i od bola, mada smo svi bili, {to se toga ti~e ve} slepi. Svetlosti nije bilo, niti smo je mogli proizvesti. Niko od nas nije mogao pripaliti sve}u ili ukresivanjem iskrica upaliti trud. [irom te pe}inaste dvorane glasovi su vri{tali, plakali i molili se Bogu. Iznad te divlje galame za~uo se jasan smeh neke mlade `ene koji je brzo nestao.
	
	16. JONAS
	Gladovao sam za svetlom, tada, kao izgladneli ~ovek za mesom, i kona~no sam izlo`io Kand`u riziku. Ili bi mo`da trebalo da ka`em da je ona izlo`ila mene riziku, jer nad {akom koja je kliznula u saru moje ~izme i dohvatila Kand`u, ja kao da nisam imao vlast.
	Bol je odmah nestao. Prosula se bujica azurne svetlosti. Cika i vriska su se udvostru~ili jer je zlosre}no stanovni{tvo ovog mesta, vide}i te zrake, pomislilo da }e uleteti neki novi u`as. Jo{ jednom gurnuh dragulj u saru ~izme, a kad njegovo svetlo vi{e nije bilo vidljivo, po~eh pipaju}i da tra`im Jonasa.
	Nije bio, kao {to sam pretpostavio u nesvesti, nego je le`ao u gr~evima nekih dvadeset koraka od mesta gde se bio odmarao. Odnesoh ga do paleta (otkrivaju}i da je zapanjuju}e lak) i pokrih nas obojicu mojim ogrta~em, a zatim dodirnuh njegovo ~elo Kand`om.
	Uskoro potom, sedeo je. Rekao sam mu da se odmara i da je ona pojava, ma {ta zapravo bila, koja je prodrla u zatvorsku dvoranu, sada minula.
	Pomakao se i progun|ao: "Obezbediti energiju za kompresore pre nego {to vazduh postane nemogu} za disanje."
	"U redu je", rekoh mu. "Sve je sasvim u redu, Jonase." Iako sam sebe zbog toga prezirao, obra}ao sam se Jonasu kao najmla|em {egrtu, onim istim tonom kojim se, pre toliko godina, majstor Malrubius obra}ao meni.
	Ne{to tvrdo i hladno dotaklo me je po {a~nom zglobu, pomeraju}i se kao da je `ivo. [~epao sam to ne{to. Bila je to Jonasova ~eli~na {aka. Trenutak kasnije uvideo sam da je on upravo hteo da uhvati mene za {aku. "Ose}am te`inu!" Glas mu je bio sve ja~i. "Sigurno su samo svetla." Okrenuo se, ~uo sam kako mu je {aka zveknula i zaparala po zidu. Po~eo je da razgovara sam sa sobom, koriste}i neki nazalni, jednoslo`ni jezik, meni neznan.
	Rizikuju}i mnogo, izvukao sam Kand`u ponovo i jo{ jednom dodirnuo Jonasa njome. Izgledala je isto onako tupo kao i kad smo je prvi put razgledali te no}i, a Jonasovo stanje se nije nimalo popravilo; ipak sam, posle nekog vremena, uspeo da ga smirim. Najzad, dugo po{to je u ostatku dvorane zavladao mir, legosmo da spavamo.
	Kad sam se probudio, one mutne svetiljke ponovo su gorele, mada sam imao, iz nekog razloga, ose}anje da je napolju no}, ili, eventualno, praskozorje.
	Jonas je le`ao pored mene jo{ spavaju}i. Na njegovoj tunici stajala se duga~ka poderotina; video sam gde ga je plavi plamen opr`io. Imaju}i na umu odse~enu ruku ~oveka-majmuna, po~eo sam, prvo se uveriv{i da nas niko ne gleda, da prelazim Kand`om du` opekotine.
	U ovoj svetlosti Kand`a je sijala daleko ja~e nego no}as; crni o`iljak nije nestao, ali kao da je postao u`i, a tkivo du` njega, s obe strane, kao da je postalo manje upaljeno. Da bih stigao do donjeg kraja rane, podigao sam tkaninu mal~ice. Gurnuo sam {aku unutra i za~uo slabu notu: dragulj je kucnuo po metalu. Odmi~u}i tkaninu, videh da ko`a mog prijatelja prestaje naglo, kao trava na mestu gde le`i veliki kamen, i da od te linije po~inje blistavo srebro.
	Prva mi je pomisao bila da je to oklop; uskoro sam video da nije. Tu je metal zapravo zamenjivao meso, kao i u slu~aju njegove desne {ake. Nisam mogao videti koliko daleko se srebro nastavlja, a da ga pipnem po nogama nisam smeo jer sam se pla{io da }u ga probuditi.
	Opet sakriv{i Kand`u, ustao sam. Po{to sam `eleo da budem sam i da malo razmislim, udaljio sam se od Jonasa i po{ao ka sredini dvorane. Prethodnog dana, kada su svi bili budni i aktivni, ovaj zatvor je bio i te kako ~udno mesto. Sada je bilo jo{ ~udnije: dronjava mrlja od dvorane, pocepana svakojakim }o{kovima, prignje~ena niskom tavanicom. Nadaju}i se da }e mi fizi~ko razgibanje pokrenuti i um (a kod mene je ~esto tako), odlu~io sam da prepe{a~im celu du`inu i {irinu dvorane, ali mekanim koracima, da ne probudim spava~e.
	Ve} posle prvih ~etrdesetak koraka spazio sam jedan predmet koji nikako nije prili~io ovakvoj zbirci dronjavih ljudi i grozno prljavih platnenih podmeta~a. Maramu, `ensku, istkanu od nekog bogatog materijala boje breskve, glatku. Nemogu}e je opisati njen miris, koji nije bio miris nijednog ploda ili cveta {to na Urtu uspeva, ali jeste bio predivan.
	Dok sam tu divnu stvar presavijao da je stavim u jaha~ku torbicu na svom opasa~u, za~uo sam de~ji glasi}: "To donosi nesre}u. Stra{nu nesre}u. Zar ne zna{?"
	Osvrnuo sam se na sve strane, a onda pogledao dole i spazio malenu devoj~icu bleda lica i iskri~avih pono}nih o~iju koje su izgledale prevelike za to lice; pa sam upitao: "[ta donosi nesre}u, gospo|ice?"
	"Ko na|e ne{to pa sa~uva. Oni posle do|u po to. Za{to nosi{ crno odelo?"
	"To ti je fuligin, boja tamnija od crne. Pru`i ruku, pa }u ti pokazati. Evo, vidi{ kako izgleda da je ruka nestala ~im sam preko nje prebacio ivicu mog ogrta~a?"
	Sve~ano je klimnula glavom koja je, iako mala, izgledala nekako prevelika za njena ramena. "Ljudi koji zakopavaju nose crno. Je'l ti sahranjuje{? Kad su sahranjivali navigatora bila su crna kola i i{li su ljudi u crnim odelima. Jesi li ikad video takvo sahranjivanje?"
	^u~nuo sam da lak{e pogledam to sve~ano lice. "Niko ne nosi fuliginsku ode}u na pogrebima, gospo|ice, jer se svako pla{i da bi mogao biti pogre{no shva}en kao ~lan moje gilde, {to bi predstavljalo klevetu za mrtvog - u ve}ini slu~ajeva. Nego, evo te marame. Vidi kako je zgodna? Mislila si da to ne treba ~uvati?"
	Klimnula je glavom. "Bi~evi to ostavljaju, a ti treba to da gurne{ kroz ono mesto ispred vrata jer }e oni da do|u opet da uzmu svoje." Nije me vi{e gledala u o~i. Posmatrala je o`iljak koji se pru`ao preko mog desnog obraza.
	Dotakao sam to mesto. "To su bi~evi? Ljudi koji su ovo uradili? Ko su oni? Video sam jedno zeleno lice."
	"Videla sam i ja." Nasmejala se, zazvu~alo je to kao da se sudaraju zvonca. "Mislila sam da }e da me pojede."
	"Sad govori{ kao da se ne pla{i{."
	"Mama ka`e da to {to vidi{ u mraku ne zna~i ni{ta - svaki put je druga~ije. Skoro svaki put. Ali bi~ boli, zato me je mama dr`ala iza nje, izme|u zida i nje. Budi ti se prijatelj. Za{to izgleda{ tako ~udno?"
	(A u mom se}anju: smejem se sa drugima. Trojica mladih ljudi i dve `enske otprilike mojih godina. @uiber mi dodaje korba~ sa te{kom dr{kom i {ibu od bakra upletenog poput kike od kose. Lolijan sprema "vatrenu pticu" kojom }e vitlati na dugom u`etu.)
	"Severijane!" To me je Jonas zvao i ja po`urih tamo. "Drago mi je {to si tu", re~e on kad sam ~u~nuo pored njega. "Mislio sam da si... oti{ao."
	"To ne bih mogao tako lako da izvedem, a?"
	"Da", re~e on. "Sad se se}am. Zna{ li kako se ovo mesto zove, Severijane? Ju~e su mi rekli. Ovo je predsoblje. Vidim da si ve} znao."
	"Nisam."
	"Klimnuo si glavom."
	"Prisetio sam se tog naziva ~im si ga izgovorio, odmah sam znao da je ta~an. Ja sam... Tekla je... ovde bila, rekao bih. Nikad nije smatrala da je ~udno {to zatvor izgleda ovako, valjda zato {to nijedan zatvor osim ovog nije videla pre nego {to je odvedena u na{u kulu, ali meni je ~udan. ^ini mi se da je prakti~nije da postoje pojedina~ne }elije ili, bar, nekoliko posebnih soba. Mo`da je to samo moje predube|enje."
	Jonas se pomerio tako da je sad sedeo oslonjen le|ima o zid. Njegovo lice je, ispod tamne boje, bilo prebledelo, sad se i osulo znojem dok je govorio: "Zar ne mo`e{ zamisliti kako je ovo mesto nastalo? Pogledaj okolo."
	Pogledao sam, ali nisam video ni{ta vi{e nego pre: razvu~enu dvoranu sa mutnim svetiljkama.
	"Ovo je nekad bio apartman - nekoliko apartmana, verovatno. Onda su zidovi poru{eni, a preko svih starih podova polo`en je novi, jednoobrazni. Siguran sam da je ovo onaj tip plafona koji smo mi nazivali vise}i. Ako bi podigao jednu od tih plo~a, video bi iznad nje prvobitnu konstrukciju."
	Ustao sam i poku{ao to, vrhovima prstiju sam doticao pravougle plo~e, ali nisam bio dovoljno visok da ih jako gurnem. Devoj~ica koja nas je dotad gledala sa daljine od desetak koraka i slu{ala, siguran sam, svaku re~, sad progovori: "Podigni me, ja }u."
	Pritr~ala nam je. Uhvatio sam je oko struka i podigao sasvim lako iznad glave. Nekoliko sekundi njene ru~ice su se borile sa tim kvadratom tavanice iznad nas. Onda se kvadrat pomakao, rasipaju}i pra{inu u izobilju. Videh {ta je iznad: sistem vitkih metalnih poluga. Iznad njih, tavanica u vidu svoda, sa mnogo gipsanih reljefnih figura i sa slikom oblaka i ptica koja se ve} u sitnim komadima lju{tila. Devoj~icine ru~ice su popustile, panel je utonuo natrag na svoje mesto (zasipaju}i nas novim koli~inama pra{ine), a moj pogled ka natavanici bio je prese~en.
	Kad sam je bezbedno spustio na tlo, okrenuo sam se ka Jonasu. "U pravu si. Iznad nas je nekad postojala druga tavanica, za sobu daleko manju od ove. Kako si znao?"
	"Tako {to sam razgovarao sa ovim narodom. Ju~e." Digao je {ake, i putenu i ~eli~nu, i po~eo, ~inilo se, obema podjednako trljti lice. "Reci tom detetu da ode, molim te."
	Rekoh devoj~ici da ide kod svoje mame, ali ~ini mi se da se mala udaljila preko dvorane i odmah zatim vratila du` zida da bi mogla da slu{a {ta pri~amo.
	"Imam ose}aj kao da se budim", re~e Jonas. "Mislim da sam ju~e rekao da me je strah da }u poludeti. Izgleda mi da je mogu}e da upravo sada ozdravljujem od ludila, a to je podjednako r|avo ili je i gore." Sede}i i dalje na jednoj od platnenih podloga na kojima smo spavali, naslonjen na zid, klonuo je - mnogo kasnije sam imao prilike da vidim jednog mrtvaca koji je ba{ tako mlitavo sedeo, oslonjen le|ima o drvo. "Svojevremeno sam u brodu ~itao. Jednom sam pro~itao neku istorijsku knjigu. Ne verujem da o tom delu povesti i{ta zna{. Ovde je minulo toliko hilijada ~ilijada."
	"Pretpostavljam da ne znam", rekoh.
	"Stvari toliko razli~ite od ovih ovde, ali i toliko sli~ne. ^udnovati mali obi~aji i maniri... i neki ne ba{ mali. ^udne institucije. Zatra`io sam od la|e slede}u knjigu i dala mi je."
	Znojio se jo{. Smatrao sam da je njegov um po~eo da luta. Pomo}u onog kvadrata flanela koji sobom nosim radi brisanja o{trice osu{ih mu ~elo.
	"Nasledni vladaoci i nasledni podanici i sva sila ~udnih slu`benih lica. Kopljanici sa duga~kim, belim brkovima." Na tren se javio samo avetinjski ostatak onog njegovog starog, vedrog osmeha. "Niz `ara~ klizi Beli vitez. Veoma lo{e odr`ava ravnote`u, {to mu je kraljeva sveska i rekla."
	U udaljenom delu dvorane nastalo je neko kome{anje. Zatvorenici koji su dotle spavali ili u grupicama tiho pri~ali, sad su ustajali i polazili na tu stranu. Jonas kao da je pretpostavio da }u po}i i ja, pa me je uhvatio za rame levom {akom; imao sam ose}aj da je slaba kao {aka `ene. "Ni{ta od ovoga nije tako po~elo." U njegovo talasavo uzdrhtalom glasu osetio se novi, iznenadni naboj. "Severijane, kralj se na Marsovom polju birao. Grofove su kraljevi naimenovali. I to se mra~nim srednjim vekom zvalo. Baron je bio samo lombardijski slobodnjak."
	Ona ista devoj~ica koju sam malo~as digao do plafona iskrsnula je sad, ~inilo se niotkud, i pozvala nas: "Daju hranu. Zar ne dolazite?" Ustao sam i rekao: "Uze}u ne{to za nas. Od toga }e ti mo`da biti bolje."
	"Usadilo se to u svest. Sve skupa je potrajalo predugo." Dok sam kretao ka gomili, ~uo sam jo{ i ove Jonasove re~i: "Narod nije znao."
	Zatvorenici su se vra}ali nose}i po jednu malu veknu. Svako je svoju dr`ao na podlaktici i prigrlio. Dok sam i ja stigao do izlaznih vrata, gomila se razredila, pa sam video da su otvorena. Iza njih je, u hodniku, stajao poslu`itelj u beloj u{tirkanoj ode}i i motrio na jedna srebrna kolica. Zatvorenici su bukvalno izlazili iz "predsoblja" i kru`ili oko tog ~oveka. Po|oh tako i ja ispunjen za trenutak ose}ajem da sam pu{ten na slobodu.
	Ta privid je u trenu raspr{en. Hodnik su, stoje}i na oba njegova kraja, zapre~avali hastariji, a jo{ dvojica su, ukrstiv{i svoja oru`ja, stajala ispred onih vrata koja su vodila ka Grotlu zelenih gongova.
	Neko me je dotakao po mi{ici; okrenuo sam se i video sedokosu Nikaretu. "Mora{ ne{to uzeti", re~e ona. "Ako ne za sebe, onda za svog prijatelja. Ovi nikad ne donesu dovoljno."
	Klimnuo sam, pru`io ruku preko glava nekoliko osoba i uspeo da dohvatim dve lepljive vekne. "Koliko ~esto nas hrane?"
	"Dvaput dnevno. Ju~e ste do{li taman posle drugog obroka. Svako se trudi da ne uzme previ{e, ali, ipak, nikad nema ba{ dovoljno."
	"Ovo su kola~i", rekoh. Po vrhovima prstiju ulepio mi se {e}erni premaz kome su bili dodati ukusi limuna, ora{~i}a i {afrana.
	Starica je klimnula glavom. "Uvek budu kola~i}a, ali ne svakog dana istih. U onoj srebrnoj bokal~ini sa kljunom nalazi se kafa, a u donjem delu kolica su {oljice. Ve}ina ljudi ovde zato~enih ne voli i ne pije tu kafu. Pretpostavljam da neki za nju ~ak i ne znaju."
	Vi{e nijedna veknica nije ostala, a zatvorenici su, svi sem Nikarete i mene, ve} polako po{li u dvoranu sa niskom tavanicom. Uzeo sam sa donjeg nivoa kolica jednu {olju i napunio je. Kafa je bila veoma jaka, vru}a, crna i gusto zasla|ena - i to, ~inilo mi se, medom od biljke maj~ina du{ica.
	"Zar je ne}e{ piti?"
	"Nosim je Jonasu. Da li }e se ovi buniti ako ne vratim {olju?"
	"Ne verujem", re~e Nikareta, ali, govore}i to, tr`e glavom prema vojnicima.
	Oni su naperili koplja ka nama, a plami~ci na vrhovima kopalja goreli su ja~e. Stupio sam, sa Nikaretom, natrag u "predsoblje", a vrata su se za nama obostrano sklopila.
	Podsetio sam Nikaretu da mi je prethodnog dana rekla da je po svojoj volji ovde i zapitao je da li zna zbog ~ega ovde robija{e hrane kola~ima i ju`nja~kom kafom.
	"Zna{ i sam", re~e ona. "^ujem ti po glasu."
	"Ne znam. Ali mislim da Jonas zna."
	"Mogu}e je da zna. Razlog je to {to ovaj zatvor uop{te nije trebalo da bude zatvor. Pre dugo vremena - za vladavine Imarove, rekla bih - postojao je obi~aj da autarh li~no sudi svima koji su optu`eni da su po~inili neko krivi~no delo na tlu Ku}e apsoluta. Mo`da su autarsi mislili da }e, slu{aju}i takve slu~ajeva, saznati kakve se zavere kuju protiv njih. Ili su se mo`da nadali da }e, postupaju}i pravedno prema ljudima u svom neposrednom krugu, postideti mr`nju i razoru`ati ljubomoru. Va`ni slu~ajevi su re{avani brzo, a u manje va`nim prekr{ioci su upu}ivani ovamo da ~ekaju..."
	Vrata, koja su se pre tako kratkog vremena zatvorila, sad se opet otvori{e. Gurnu{e unutra nekog malog, dronjavog ~oveka kome su nedostajali izjedini zubi. Tresnuo je celom du`inom na tlo, podigao se i bacio meni pred noge. Bio je to Hetor.
	Ba{ kao kad smo stigli Jonas i ja i sad nastade op{ta zatvoreni~ka gungula oko prido{lice. Digli su ga na noge, vikali pitanja. Nikareta ih je, uz podr{ku Lomera koji joj se uskoro pridru`io, oterala, a zatim je zatra`ila od Hetora da se predstavi. Uzeo je kapu u {ake, stegao je (i time me podsetio na ono jutro kad me je na{ao ulogorenog na travi kod Ktesifonovog krsta) i rekao: "Ja rob sam gospodara svoga, dalekoputuju}i, mm-mmm-mapom zamoreni Hetor sam ja, pra{inom zagu{eni i dvostruko napu{teni", a sve to vreme je gledao u mene, tim svojim blistavim, ludim o~ima, kao {to gledaju oni bezdlaki ze~evi {atlene Lelije, oni koji pojure ukrug i grizu sopstvene repove kad pljesne{ rukama.
	Toliko mi je bio odvratan njihov izgled, a za Jonasa sam bio toliko zabrinut, da sam odmah okrenuo Hetoru le|a i oti{ao do mesta gde smo prespavali. Dok sam sedao, slika uzdrhtalog, sivomesnatog pacova jo{ je bila `ivopisna pred mojim o~ima, a onda je, kao da se i sama setila da je samo slika bespravno prisvojena iz mrtvih Teklinih uspomena, u trenu nestala, ugasila se kao Domninina riba.
	"Ne{to nije u redu?" upita Jonas. ^inilo se da je malo ja~i.
	"Misli me more."
	"Ne valja kad mu~itelja misli more, me|utim, drago mi je {to nisam jedini."
	Spustio sam mu slatke vekne u krilo i stavio mu {olju pokraj {ake. "Gradska kafa - bez bibera. Je l' takvu voli{?"
	Klimnuo je glavom, uzeo {olju, otpio. "A ti ne}e{?"
	"Ja sam popio svoju tamo. Jedi taj hleb, vrlo je dobar."
	Pojeo je par~ence jedne vekne. "Mora}u s nekim da pri~am, zna~i mora}u s tobom, iako }e{, kad zavr{im, smatrati da sam ~udovi{te. A i ti si ~udovi{te, zna{ li to, prijatelju Severijane? ^udovi{te si zato {to si odabrao za svoju profesiju ono {to ve}ina ljudi radi samo kao hobi."
	"Ti si metalom sav zakrpljen", rekoh. "Ne samo {aka. Ovo mi je poznato ve} neko vreme, dru`e moj, ~udovi{te Jonase. A sad jedi svoj hleb i pij svoju kafu. Mislim da }emo slede}u hranu dobiti tek kroz osam smena vremena ili otprilike tako."
	"Slupali smo se. Bilo je to tako davno, na Urtu, da nije bilo ni luke kad smo se vratili, ni doka. Ostadoh tada bez {ake i lica. Moje kolege, ~lanovi posade, popravile su me najbolje {to su mogle, ali vi{e nije bilo delova - ostao nam je samo biolo{ki materijal." Tom svojom ~eli~nom {akom, za koju sam oduvek smatrao da je jedva ne{to vi{e od kuke, dohvatio je svoju drugu {aku, onu od mi{i}a i kostiju, i to pokretom kao kad ~ovek podi`e neko par~e sme}a u vazduh spremaju}i se da ga baci.
	"U groznici si. Bi~ te je povredio, ali oporavi}e{ se, a zatim }emo izi}i i na}i Jolentu."
	Jonas je klimnuo glavom. "Pamti{ li kako je, dok smo se bli`ili izlazu iz kapije Sa`alnice, u onoj pometnji, okrenula glavu tako da joj je sunce obasjalo jedan obraz?"
	Rekoh mu: "Pamtim".
	"Nikada ranije nisam voleo, nikad za sve ovo vreme od kada se na{a posada razi{la."
	"Ako vi{e nisi u stanju da jede{, treba da se odmara{."
	"Severijane." Uhvatio me je za rame, kao i ranije, ali sad ~eli~nom {akom koja je davala ose}aj da je ~vrsta poput mengela. "Mora{ mi govoriti. Zbrku svojih sopstvenih misli podnositi ne mogu."
	Neko vreme sam pri~ao redom sve {to mi je padalo na pamet, a on mi nije ni{ta odgovarao. Onda sam se setio da je Tekla ~esto padala u sli~ne poti{tenosti i da sam joj tad ~itao. Izvukav{i njenu sme|u knji`icu, otvorih je nasumice.
	
	17. PRI^A O STUDENTU I NJEGOVOM SINU
	
	Deo I
	Upori{te magi~ara
	
	Jednom davno, na rubu jednog mora bez ispa{e, stajao je jedan grad bledih kula. U njemu `ivljahu mudri. Imao je taj grad i svoj zakon i svoje prokletstvo. Zakon je bio slede}i: da za svakog ko tu `ivi, `ivot ima samo dve staze - mo`e{ se uzdi}i me|u mudre i hodati ogrnut ode`dom i kapulja~om sa mirijadu boja ili mora{ iz grada napolje, u besprijateljni svet.
	U tom gradu beja{e i jedan ~ovek koji je dugo izu~avao svu magiju u gradu poznatu, a to }e re}i glavninu magije {to je u ~itavome svetu bila poznata. I do|e i njemu doba da bira stazu. Usred leta, kad cvetovi sa `utim i nemarnim glavama izbijaju ~ak i iz mra~nih zidina nadnetih nad more, on ode kod jednoga od mudrih, i to kod jednoga koji je svoje lice mirijadom boja zaklanjao du`e nego {to je ve}ina ljudi mogla pamtiti. Taj isti je ve} dugo pou~avao ovoga studenta kome je vreme do{lo. Re~e mu student: "Kako bih mogao ja - ja koji ne znam ni{ta - ste}i mesto me|u mudrima ovoga grada? Jer ja `elim da provedem svoje dane izu~avaju}i one ~arolije koje nisu svete, a ne `elim da krenem u besprijateljni svet da tamo kopam i nosim terete za hleb."
	Tad se starac nasmejao i rekao: "Pamti{ li kako sam te u~io, kad si bio jedva ne{to vi{e od de~aka, onom ume}u kojim mi pravimo od gra|e snova sinove od krvi i mesa? Kako si bio ve{t u to vreme, sve druge si nadma{ivao! Kreni sada i stvori takvog sina, a ja }u ga pokazati zakapulja~enima, pa }e{ biti kao mi."
	Ali prou~avalac re~e: "Jo{ jedno godi{nje doba. Neka jo{ jedno godi{nje doba pro|e, pa }u uraditi sve kako savetuje{."
	Jesen sti`e i u gradu bledih kula javorovi, njegovim visokim zidom zaklonjeni od morskih vetrova, po~e{e odbacivati li{}e sli~no zlatu koje su vlasnici tog drve}a proizvodili. Polete{e u nizovima divlje primorske guske izme|u bledih kula, pa za njima ptice kostolomke i bradanke. Tada je starac opet poslao po onoga koji je bio njegov student i rekao: "A sad, svakako, mora{ napraviti sebi, od snova, jedno bi}e, onako kako sam te uputio. Jer drugi, me|u zakapulja~enima, postaju nestrpljivi. Izuzimaju}i nas, ti si sad u gradu najstariji, pa bi se moglo desiti, ako ne uradi{ to odmah, da te oni u zimu izbace napolje."
	Ali student je odgovorio: "Jo{ moram u~iti da bih postao ono za ~im te`im. Zar me jedno godi{nje doba {tititi ne mo`e{?" A stari ~ovek, koji ga je bio pou~avao, pomisli na lepotu drve}a koje je tako mnogo godina odu{evljavalo njegove o~i kao belina `enskih udova.
	Najzad se istro{i i Jesenka zlatna, a nado|e Zimac krupnim koracima iz zemalja gde je njegova smrznuta prestonica, gde se sunce valja du` ruba sveta kao varljivosjajna, pozla}ena lopta i gde nebo pale vatre koje izme|u zvezda i Urta teku. Zim~ev dodir pretvori talase u ~elik, a grad ~arobnjaka Zimcu u znak dobrodo{lice opru`i barjake od leda sa svojih balkona i natrpa sne`ne glazure po svojim krovovima. Starac pozva svoga studenta opet, a ovaj mu odgovori kao i pre.
	Prole}e do|e i sa njime radost svoj prirodi, ali se grad zavi u crno, a mr`nja i ga|enje prema sopstvenim mo}ima - ga|enje koje grize kao crv u srcu - pado{e na ~arobnjake. Jer grad jedan zakon ima|a{e i jedno prokletstvo i zakon je vladao tokom cele godine, a prokletstvo je vladalo prole}em. U prole}e, najlep{e device grada, k}eri tih magi~ara, zeleno obuku i krenu bosonoge, dok meki vetrovi prole}a zadirkuju njihove zlatne kose, krenu kroz kapiju gradsku, pa uzanom stazom koja vodi do keja i ukrcaju se na crnojedreni brod koji ih ~eka. Magi~ari im dado{e naziv zbog tih zlatnih kosa i halja od tanke zelene svile i zato {to im se ~inilo da one idu da budu poko{ene kao `ito - "kukuruzne device".
	Kad je ~ovek koji je dugo star~ev u~enik bio, a ipak nezakapulja~en ostao, za~uo tu`balice i lamente, pogledao je sa prozora svoga i video kako prolazi povorka devoja~ka, ostavio je sve svoje stare knjige po strani i zapo~eo da crta skice kakve jo{ nijedan ~ovek nije video i da pi{e na mnogo jezika, kao {to ga je njegov majstor ranije u~io.
	
	Deo II
	Heroj dobija telo
	
	Dan za danom on je radio. I kada bi prvo svetlo danje stizalo do tog prozora, njegovo pero ve} je imalo iza sebe mnogo sati mukotrpnog rada, a kada je Mesecka zaplitala svoja pogurena le|a izme|u bledih kula, njegova je svetiljka blistala. U po~etku mu se ~inilo da ga je sva ona ve{tina koju je od svoga majstora nau~io napustila, jer je od praskozorja do mese~ine ostajao u svojoj sobi sam, tako da mu je jedino dru{tvo pravio moljac koji je povremeno lepr{ao da bi pokazao simbol Smrti pred njegovim nepokolebanim sve}nim plamenom.
	A onda je kriomice u njegove snove, kad bi nad stolom zadremao, po~eo ulaziti jo{ neko, a on je tom nekom, znaju}i ko je, `eleo dobrodo{licu, iako su mu ti snovi brzo izmicali, a on ih lako zaboravljao.
	Radio je dalje, i ono {to se borio da sazda sakupljalo se oko njega kao {to se dim zgu{njava oko novog goriva naba~enog na vatru, ve} gotovo mrtvu. Ponekad je (naro~ito kad bi se, rade}i vrlo rano ujutru ili vrlo kasno uve~e i ostaviv{i najzad po strani sve alate svoje umetnosti, ispru`io po uzanom krevetu kakav se daje onima koji jo{ nisu zaslu`ili mnogobojnu kapulja~u) ~uo korak, svaki put u drugoj sobi, korak onoga ~oveka koga se nadao da u `ivot dozove.
	Vremenom ova ispoljavanja, prvobitno retka i, uistinu, najpre gotovo u celosti ograni~ena na one no}i kad se grmljavina razlegala me|u bledim kulama, postado{e ~esta, a pojavi{e se i nepogre{ivi znaci prisustva drugog: knjiga koju on nije decenijama sa police makao sad le`i pokraj stolice; prozori i vrata se otklju~avaju, ~inilo se sami od sebe; staro alfan`-se~ivo koje je ve} godinama bilo ukras jedva ne{to malo smrtonosniji od uljane slike, sad blista o~i{}eno od patine i iznova nao{treno.
	Jednog zlatnog popodneva, dok se vetar sa prolistalim jasenjem upu{tao u nevine igre detinjstva, neko zakuca na vrata njegove radne sobe. Ne usu|uju}i se da se okrene, niti da glasom izrazi ma i najmanji deli} onoga {to je ose}ao, pa ~ak ni da zastane da radi, on re~e: "Napred."
	Kao kad se vrata otvaraju u pono}, iako se nijedno `ivo bi}e ne pomi~e, tako su i ta vrata po~ela, u prvi mah samo za jednu po jednu {irinu dlake, da se pokre}u unazad. Ali u tome pomicanju kao da su i dobijala na snazi, pa kad su bila, {to je on ocenjivao po zvuku, otvorena dovoljno da se provu~e {aka, nesta{ni vetri} koji je stizao kroz prozor utisnuo im je, ~inilo se, novi `ivot u drveno srce. A kad su vrata bila, opet po njegovoj proceni, jo{ {ire otvorena, toliko {iroko da bi smerni poslu`itelj mogao sa poslu`avnikom u}i, kao da ih dograbi uragan morski i o zid njima grunu. Onda je ~uo duge korake iza sebe, brze i odlu~ne, a zatim mu se jedan glas, mladala~ki, pun po{tovanja, ali i dubok i pun ~estite mu`evnosti obrati re~ima: "O~e, nikako ne volim da te uznemiravam kad si u svoje ume}e zadubljen. Ali moje srce je ve} nekoliko dana ophrvano te{kom brigom, pa bih te zamolio, u ime tvoje ljubavi za mene, da pretrpi{ ovo moje nametanje i da me u te{ko}ama mojim posavetuje{."
	Tada se student odva`io da se na stolici svojoj okrene, pa je video da pred njim stoji mladi ~ovek visoka stasa i ple}a {irokih, a mi{ica mo}nih. Zapovedni~ka ~vrstina bila je na njegovim ustima, znanje i mudrost u njegovim blistavim o~ima, hrabrost u ~itavom njegovom licu. Na ~elu njegovom po~ivala je ona kruna koju nijedno oko ne mo`e videti, ali koju, ipak, vide i slepi, ona neprocenjivo vredna kruna koja ~ini da hrabri ljudi prilaze junaku da im bude zapovednik, a od slabi}a ~ini hrabre. Tad progovori student: "Sine moj, ne pla{i se da }e{ me uznemiriti, ni sada ni ikada, jer ni{ta pod nebesima ne postoji {to bih radije video nego tvoje lice. [ta je to {to te uznemirava?"
	"O~e", re~e mladi ~ovek, "svake no}i, ve} mnogo no}i zaredom, moj san cepaju krici `ena. ^esto vidim povorku nalik na zelenu zmiju prizvanu notama svirale, kako klizi niz liticu ispod na{eg grada, prema keju. Pokatkad mi bude dato da u snu mome pri|em bli`e i tad razaznam da je povorka samo od lepih `ena sa~injena i da one pla~u i vri{te i u hodu se teturaju toliko da bih mogao pomisliti i da je to polje mladog `ita po kome vetar tu~e i jau~e. Kakvo zna~enje ima taj san?"
	"Sine moj", odvrati student, "vreme je do{lo kad ti moram re}i ono {to sam od tebe dosad skrivao, jer sam se pla{io da bi ti u naglosti mladala~koj mogao da se odva`i{ na dela prevelika, a preuranjena. Znaj da je ovaj grad prepu{ten tiraniji jednog diva ljudo`dera koji zahteva da mu se iz grada svake godine daju najlep{e k}eri, a ti si u snu svome ba{ to gledao."
	Na ovo sevnu{e o~i mladoga ~oveka i on odlu~no upita: "Ko je taj div, i kog je oblika, i gde `ivi?"
	"Ime njegovo ne zna niko, jer mu se niko ne mo`e dovoljno prima}i. Po obliku, to je naviskaput, {to }e re}i da se pred ljudskim o~ima pojavljuje kao brod koji na palubi, a to su mu u stvari ple}a, ima samo jednu kulu, a to mu je u stvari glava, brodoglavac, dakle. U toj kulu ima samo jedno oko. Ali telo njegovo po dubinama plovi, sa ra`ama i ajkulama, ruke su mu du`e nego ve}ina visokih jarbola, a noge su mu kao {ipovi pobodeni ~ak u dno mora. Luka mu je jedno ostrvo na zapadu gde postoji jedan kanal koji daleko u kopno zalazi i pri tome krivuda i savija se, mnogo puta, i ra~va se, a ra~ve se opet ra~vaju. Na tom ostrvu, tako me moja nauka u~i, kukuruzne device su prisiljene da borave; a on tamo miruje usidren, njima okru`en i okre}e oko uvek levo, desno, da gleda njih i njihovo o~ajanje."
	
	Deo III
	Susret sa princezom
	
	Onda je mladi ~ovek krenuo i prikupio oko sebe druge momke iz ~arobnja~kog grada da mu budu posada, a od {areno ukapulja~enih dobio je ~vrsti brod. Celo leto su on i mladi}i koje je oko sebe okupio taj brod pokrivali oklopom, raspore|ivali du` njegovih bokova najmo}niju artiljeriju i po sto puta uve`bavali dizanje jedara, podvezivanje jedara i ispaljivanje topova, tako da se la|a najzad odazivala kao punokrvna kobila na potezanje uzdi. Iz `aljenja koje su prema kukuruznim devicama ose}ali, krstili su tu la|u "Devi~anska zemlja".
	Kona~no, dok je zlatno li{}e sa javorja padalo (ba{ kao {to zlato koje magi~ari proizvedu ispadne, na kraju, iz ljudskih ruku) i dok su sive primorske guske u nizovima letele izme|u bledih kula gradskih, a kostolomke i bradanke za njima vri{tale, mladi}i zaplovi{e. Na kitovskom drumu do ljudo`derovog ostrva dogodi{e im se mnogo stvari kojima ovde mesta nema. Ali na kraju tih pustolovina osmatra~i vide{e pred sobom zemlju tavnih bregova, a na bregovima zelene ta~kice. I dok su zaklanjali o~i {akama da bolje vide, zelenoga beja{e vi{e, pa jo{ vi{e. Tad je mladi ~ovek, koga je student od snova otelotvorio, znao da je to odista ostrvo diva ljudo`dera i da kukuruzne device hitaju ka obali privu~ene prizorom njegovog jedra.
	Topove su velike tada pripremili, a zastave magi~arskog grada, koje su `ute i crne, istakli po konopima. Bli`e su prilazili, sve bli`e, i najzad, boje}i se nasukavanja, skrenuli i po{li obalom. Istim pravcem po|o{e i kukuruzne device i slede}i ih, privuko{e jo{ svojega sestrinstva, tako da su najzad prekrivale svu zemlju, kao da su pravo `ito. Ali mladi ~ovek nije zaboravljao ono {to mu beja{e bilo re~eno: da me|u kukuruznim devicama `ivi d`in ~oveko`der.
	Posle pola dana plovidbe, zaobi{li su jedan rt i videli da se obala na tom mestu odmi~e i tvori kanal kome se kraj ne vidi zato {to krivudavo zalazi me|u niska brda te zemlje i na taj se na~in gubi iz vida. Na ulazu u ovaj kanal stajala je kalota od belog mermera okru`ena vrtovima i mladi ~ovek naredi svojim sadruzima da tu bace kotvu i ode na obalu.
	Tek {to je zakora~io na tlo ostrva tog, izi|e mu u susret `ena velike lepote, tamne ko`e, crne kose i sjajnih o~iju. On joj se nakloni, pa re~e: "Princezo ili kraljice, vidim da nisi kukuruzna devica. Njihove ode`de zelene su, tvoja je crna, ali i kad bi zeleno ponela, ipak bih te poznao, jer o~i tvoje `alosti nemaju, a svetlost u njima nije svetlost Urta."
	"Istinito zbori{", odgovori princeza. "Jer Noktua sam, k}er No}i i k}er, tako|e, onoga koga si ti do{ao da sase~e{."
	"Onda prijatelji ne mo`emo biti, Noktua", re~e mladi ~ovek. "Ali hajde da ne budemo neprijatelji." Jer, iako nije znao za{to, on je, od tkiva snova satkan, bio njoj privu~en, a ona, sa zvezdanom svetlo{}u u o~ima, njemu.
	Na to je princeza ra{irila ruke i saop{tila: "Znaj da je moj otac silom moju majku uzeo i da mene silom dr`i ovde, gde bih poludela da mi majka ne dolazi u smiraj svakog dana. Ako tugu ne vidi{ u mojim o~ima, to je samo zato {to ona le`i u srcu mome. Da bih slobodu stekla, od svoje volje savete }u ti dati kako da nametne{ bitku mome ocu i pobedu odnese{."
	Svi mladi ljudi iz grada ~arobnjaka namah se uti{a{e i okupi{e da je saslu{aju.
	"Prvo morate razumeti da se vodeni putevi na ovom ostrvu okre}u iznova i iznova, na takav na~in da na mapu nikad ne mogu biti ucrtani. Nikako ne mo`ete njima jedriti, ve} morate svoje pe}i pripaliti pre nego {to krenete dalje."
	"Toga se ja ne bojim", re~e mladi ~ovek sa telom na~injenim od snova. "Pola {ume smo opusto{ili da napunimo svoja spremi{ta: ovi veliki to~kovi koje vidi{ hoda}e po ovim vodama koracima divova."
	Na to je princeza zadrhtala i rekla: "O, ne govori o divovima, jer ne zna{ {ta govori{. Mnogo je brodova do{lo poput va{eg, tako da su sada ljigava dna ovih neizmerivih kanala bela od lobanja. Jer obi~aj je moga oca da ih pusti da lutaju me|u ostrvcima i tesnacima dok ne potro{e svoje gorivo - pa makar koliko ga imali - i da ih zatim napadne no}u kad ih vidi po `arenju njihovoh umiru}ih vatri, dok oni njega ne vide, i da ih tad sase~e."
	Na ovo, briga obuze srce mladog ~oveka od snova sazdanog i on re~e: "Mi }emo ga tra`iti, kao {to smo se i zakleli, ali zar ne postoji na~in da izbegnemo sudbu tih drugih?"
	Na ovo se princeza na njega sa`alila, jer ko god je od snova izgleda bar do neke mer lep k}erima No}i, a ovaj je bio najlep{i od svih. Otud ona re~e: "Moga oca da biste prona{li pre nego {to svoj poslednji {tapi} sagorite, treba samo da gledate gde su vode najtamnije, po{to njegovo veliko telo svojim prolaskom uzvitla mnogo gadnog blata, pa ga, posmatraju}i to, mo`ete otkriti. Ali svakog dana morate potragu po~eti u zoru, a u podne prekinuti, ina~e vas on mo`e napasti u suton, pa }e vam sve izi}i na zlo."
	"Za ovaj savet `ivot bih dao", re~e mladi ~ovek, a svi njegovi drugovi koji su s njim do{li na kopno po~e{e klicati. "Jer sad }emo kolosa potu}i sigurno."
	Na ove re~i sve~ano lice princezino postade jo{ ozbiljnije i ona re~e: "Ne, nije sigurno, jer on je stra{an takmac u svakoj pomorskoj bici. Ali znam jedan bojni postupak koji vam mo`e biti od pomo}i. Re~e da si do{ao dobro pripremljen. A katrana ima{ li, kojim biste brod mazali ako procuri?"
	"Mnogo buradi", re~e mladi ~ovek.
	"Onda, kad se budete borili, nastojte da vetar duva od vas ka njemu. Pa kad bitka bude najvrelija - a to }e, kad po~nete, nastupiti brzo - reci svojim ljudima da u pe}i bace katran. Ne mogu obe}ati da }e vam to pobedu doneti, ali }e vam pomo}i mnogo."
	Na ovo joj mladi ljudi zahvali{e najobilnije, a kukuruzne device, koje su stidljivo stajale po strani dok su razgovarali mla|i ~ovek od snova satkan i }erka No}i, nadigo{e klicanje na na~in devoja~ki: ne jako, ali sa puno radosti.
	Tada momci stado{e da se spremaju za polazak; lo`ili su vatre u velikim pe}ima usred svog broda sve dok se nije rodio onaj beli duh koji dobre brodove potiskuje napred bez obzira na to kakav vetar duva. A princeza ih je sa pla`e gledala i uputila im svoj blagoslov.
	Ali ba{ kad su veliki to~kovi po~injali da se okre}u, u po~etku tako lagano da se pomicanje njihovo jedva videlo, ona pozva mladog ~oveka sazdanog od snova da izi|e na ogradu i re~e mu: "Mogu}e je da }ete mog oca na}i. Ako ga na|ete, mogu}e je da }ete ga potu}i i sru{iti ~ak i takvu silu kao {to je njegova. Ali i posle toga, mo`ete se na}i u velikoj muci da opet na|ete put do mora, jer su kanali ovog ostrva raspore|eni naj~udesnije. Ipak na~in postoji. Sa desne ruke mog oca mora{ zguliti ko`u sa prvog prsta. Tu }e{ videti hiljadu umr{enih linija. Nemoj obeshrabren biti nego ih prou~avaj najpomnije, jer to je karta kojom se on slu`io kad je pravio mre`u kanala i taj na~in je izabrao da je uvek ima uz sebe."
	
	Deo IV
	Bitka sa divom ljudo`derom
	
	Ka unutra{njosti ostrva okrenu{e svoj pramac i ba{ kao {to je princeza predskazala, kanal kojim su i{li ubrzo se ra~vao, pa opet i opet delio, tako da je ubrzo hiljadu ra~vastih kanala bilo, kao i deset hiljada ostrvaca. Kad senka glavnog jarbola nije bila du`a od {e{ira, mladi ~ovek satkan od snova izdao je nare|enje da se bace sidra, a vatre prigu{e, pa su tako, tokom dugog popodneva, ~ekali, uljem topove podmazivali, spremali barut i ~inili sve druge pripreme za vo|enje duge bitke.
	Kona~no se pojavila No}, koju su videli kako stupa sa jednog ostrvca na drugo, dok su joj oko ple}a lepr{ali njeni {i{mi{i, a ukorak za njom klipsali njeni grozovuci. ^inilo im se da sa mesta svoga ukotvljenja mogu hicem iz svog te{kog topa dobaciti bez muke do nje; me|utim, svi zapazi{e da nije pro{la ispred Hesperusa, pa ~ak ni ispred Sirijusa, nego je pro{la negde iza tih zvezda. Samo na trenutak je okrenula lice ka njima i niko nije mogao pouzdano da rastuma~i {ta je taj pogled zna~io. Ali se svi zapita{e da li ju je zaista div na silu uzeo kao {to je njena k}erka rekla; a ako i jeste, da li je ona, mo`da, u me|uvremenu izgubila ono ose}anje neodobravanja za koje bi se moglo zamisliti da ga je zbog prisile osetila.
	Sa prvim svetlom zasvira truba sa zadnje, tvr|avski uzdignute palube i prigu{ene vatre dobi{e novo gorivo, ali po{to je laki vetar zore duvao podesno niz kanal u kome su se zatekli, mladi ~ovek naredi da se sva jedra dignu jo{ pre nego {to su veliki mehanizmi bili spremni da svojim kolima napred kro~e. Zato, kada se beli duh razbudio, brod nagrnu udvojenom brzinom napred.
	Taj kanal je i{ao mnogo liga, ne ba{ pravo napred, ali dovoljno pravo da se nisu morala jedra savijati, pa ~ak ni njihov polo`aj menjati. Stotinu drugih kanala se s njim ukr{talo i kod svakog su vodu prou~avali, ali svaki je bio prozra~an kao kristal. Da bi se ispripovedalo kakve su sve ~udesne prizore videli na ostrvcima kraj kojih su plovili, trebalo bi desetak pri~a duga~kih kao {to je ova: `ene koje su rasle na stabljikama, iz zemlje, kao cve}e i koje su nastojale da poljube mornare da bi po njihovim licima razmazale polenov prah sa svojih obraza; mu{karci koji su od vina umrli davno, ali su jo{ i sad le`ali pored izvora vina i pili, odve} otupeli da shvate da su njihovi `ivoti minuli; zveri koje }e tek u budu}im vremenima biti vesnici pojedinih doga|aja, zveri ~iji su udovi izuvijani, a krzna u bojama koje jo{ niko nikad nije video, zveri koje su ~ekale da se primaknu dani bitaka, zemljotresa i kraljoubistava.
	Najzad mladome ~oveku koji je od snova bio sazdan i koji je sad pored krmano{a ~ekao pri|e mladi} koji mu je kao prvi zamenik slu`io i re~e mu: "Daleko putovasmo ve} ovim kanalom, a Sunac, koji nije ni pokazivao svoje lice kad smo podigli jedra, prilazi svome zenitu. Prate}i ovaj jedan, hiljadu drugih kanala mimoi|osmo, a od diva-~ovekojeca nigde ni traga. Nije li mogu}e da smo nesre}an kurs odabrali? Ne bi li mudrije bilo da uskoro skrenemo i drugi kurs oprobamo?"
	Tada je mladi ~ovek odgovorio: "Evo, ba{ sad prolazimo pored jednog kanala, onog koji nam je s desne strane. Pogledaj dole pa mi reci da li su vode u njemu zaprljanije nego u na{em."
	Mladi} u~ini kako mu je re~eno, pa odgovori: "Ne, ~istije su."
	"Jo{ malo, pa }e se ka levoj strani slede}i otvoriti. Do koje dubine mo`e{ videti?"
	Mladi} sa~eka da se brod na|e ta~no kraj ulaza u pomenuti kanal, a onda je odgovorio: "Do najve}e. Vidim olupinu nekog broda iz starih vremena, mnogo hvati u dubini."
	"A mo`e{ li isto tako daleko gledati kroz ovaj kanal kojim plovimo?"
	Tad je mladi} pogledao vode koje su upravo prosecali, a one su bile kao mastilo; ~ak su i napljusci koji izletahu ispod te{korade}ih to~kova izgledali kao vrane i gavrani. Namah uvi|aju}i {ta je, mladi} povika svima ostalima da stanu uz topove, jer im nije trebalo re}i da obavljaju ma kakve pripreme, budu}i da su ba{ sve pripreme bile obavljene davno.
	Ispred njih le`a{e ostrvce od ve}ine vi{e, krunisano visokim, sumornim drve}em; a kanal se tu blago povijao, tako da je vetar, koji je dotad ta~no u krmu duvao, sad stizao za jednu ~etvrt postrance. Poma~e kormilar to~ak koji je u njegovom zahvatu bio, a de`urni opru`i neka jedra i prite`e druga, tako da pramac broda oko o{trog zaokreta litice za|e, kad tamo, pred njima le`a{e duga~ko, uzano brodsko korito, sa samo jednom gvozdenom kulom na sredini i sa samo jednim topom, ali ve}im od ijednog njihovog, isturenim kroz jedini otvor na kuli.
	Onda je mladi ~ovek od snova satkan otvorio usne da naredi pram~anim posadama da otvore vatru. Pre nego {to su te re~i mogle biti igovorene, veliki top njihovog protivnika je riknuo, a njegov zvuk nije bio kao grmljavina, niti kao ma koji drugi zvuk na koji su ljudske u{i svikle; nego je jo{ bio kao da su do toga ~asa stajali u visokoj kamenoj kuli koja se sva u jedan mah okolo njih sru{ila.
	A |ule tako ispaljeno udarilo je u vrh cevi prvog topa njihove desnobo~ne baterije i udariv{i razbilo je tu cev u parampar~ad, ali se i samo na komade raspalo, tako da su krhotine oba projurile po brodu kao kad se tamno li{}e razasipa pred silovitim vetrom i od njih pogibo{e mnogi.
	Onda je kormilar, ne ~ekaju}i nikakva nare|enja, zaokrenuo brod tako da je levobo~na baterija imala neprijatelja pred sobom, a topovi po~e{e gruvati svaki po volji svog tobd`ije, kao kad vuci zaurlavaju na mesec. Njihova |ulad polete{e i levo i desno od neprijateljeve kule, neka udari{e u nju i odzvoni{e posmrtni zvon onima koji su trenutak ranije izginuli, a neka udari{e po palubi (koja tako|e gvozdena beja{e) i posle tog udara odlete{e vri{te}i u nebo.
	Onda je jedan top njihovog protivnika progovorio jo{ jednom.
	Tako se to nastavljalo tokom trenutaka koji su izgledali kao cele godine vremena. Najzad se mladi ~ovek prisetio saveta princeze, }erke No}i; me|utim vetar, iako je duvao jako, nije iz povoljnog pravca stizao, a ako bi se brod preme{tao da bi dospeo ta~no uz vetar od neprijatelja, mnogo trenutaka ne bi mogao nijednim topom pucati osim pram~anim topovima i kad bi se najzad okrenuo celom jednom baterijom, bila bi to desnobo~na baterija, u kojoj je ve} jedan top bio uni{ten i toliko ljudi poginulo.
	Ali u tom ~asu njemu pade na um da se sad oni bore isto kao stotine drugih brodova ranije i da su svi ti ranije poginuli, njihove la|e potonule, a njihove se kosti razasule po mirijadi kanala koji vrludaju i spli}u svoje krivine na licu divovog ostrva. Zato dade nare|enje kormilaru; me|utim, ne odazva se niko, jer je krmano{ ve} bio mrtav, pa umesto da dr`i krmano{ki to~ak, dr`ao je to~ak njega. Vide}i da su stvari takve, mladi ~ovek od snova satkan zgrabi paoke ovoga to~ka svojim {akama i okrete ka neprijatelju njihov uzani pramac. Tada se videlo koliko one tri sestre okre}u sudbinu u korist hrabrih, jer slede}i hitac njihovog neprijatelja, hitac koji je mogao njihovu la|u opusto{iti s kraja na kraj, proma{io ju je i oti{ao za du`inu jednog vesla ulevo. A i hitac posle toga, i to za {irinu ~amca udesno.
	Sad njihov neprijatelj, koji je do tada stajao ~vrsto, ne poku{avaju}i ni da be`i ni da im se primakne, po~e da se okre}e; ose}aju}i da bi on od njih rado pobegao samo kad bi mogao, ~lanovi posade povika{e silovito kao da su ve} pobedili. Ali, gle ~udesa, ta jedina kula, za koju oni mi{lja{e da je nepokretno usa|ena u palubu, po~e da se okre}e na suprotnu stranu, tako da je top i sad mogao ga|ati po njima.
	Slede}eg trena njegovo ih je |ule grunulo po sredini i zbacilo im jedan top desnobo~ne baterije sa njegovih kolica kao {to bi pijan ~ovek mogao izru~iti bebu iz kakve kolevke, posle ~ega je taj top odleteo vitlaju}i se preko palube i sve na svome putu kr{e}i i ru{e}i. Onda su topovi te baterije - svi preostali - progovorili svi u jednom horu vatre i gvo`|a. Pa, po{to se razmak sada smanjio na manje od polovine onog pre|a{njeg (ili, mo`da, samo zato {to je neprijatelj njihov, pokazav{i strah, oslabio tkivo svoga bi}a), njihova |ulad sada vi{e nisu tre{tala po njegovoj kuli samo sa praznom zvekom, nego sa pr{tanjem kao da se raspada na komade ono zvono koje }e kraj sveta ozna~iti; pojavi{e se, na nauljanoj crnini gvo`|a, zup~aste naprsline.
	Onda mladi ~ovek povika u cev za dovikivanje onima koji su verno ostali u ma{inskoj sali i hranili pe}i lomljenim drvetom, te im re~e katran u plamenje da hitnu kao {to ih je posavetovala princeza. Prvo se upla{io da su svi tamo mrtvi, onda da u bojnoj halabuci nisu nare|enje razumeli. Ali senka pade na vodu suncem obasjanu, senka koja se od njega ka protivniku pru`ala, i on pogleda gore.
	Pri~a se da je u drevnim vremenima jedna devoj~ica u dronjcima, ribareva k}er, na{la na pesku zatvorenu bo~icu, odlomila pe~at, izvukla ~ep i time postala kraljica od leda do leda. ^inilo se da sada, ba{ tako, neko elementarno bi}e, puno one snage kojom je svet svojevremeno iskovan, izvire iz visokih dimnjaka njihovog broda, prevr}e se preko sebe sa mra~nom rado{}u i narasta u jednom huku kao kad vetar sti`e.
	A vetar sti`e vaistinu i poduhvati to bi}e svojim nebrojenim rukama i ponese ga kao ~vrstu masu na njihovog neprijatelja. ^ak i kad se ni{ta vi{e nije moglo videti - ni duga~ko, tamno brotsko korito sa gvozdenom palubom, ni usamljeni top ~ija su usta izgovarala re~i prokletstva protiv njih, oni ~asom nisu ~asili, nego su navaljivali ka svojim topovima i opaljivali ih u crnilo. S vremena na vreme ~uli su i po jedan pucanj topa njihovog neprijatelja, ali nikakav sev nisu pri tome videli, niti su mogli re~i gde, zapravo, odlaze ta protivni~ka |ulad.
	A mogu}e je da ona jo{ ni u {ta nisu udarila, nego da jo{ i sada kru`e oko sveta tra`e}i svoju metu.
	Ispaljivali su sve dok cevi nisu po~ele da se `are kao metalni odlivci tek ispali iz kalupa. Onda se smanjio i dim koji je tako dugo kuljao, a oni odozdo povika{e kroz cev za razgovor da je katran sav potro{en i mladi ~ovek od snova stvoren naredi da paljba prestane i tobd`ije popada{e po palubi kao mrtvaci, preumorni ~ak i da mole za malo vode.
	Rasto~io se crn oblak. Ne kao {to se magla na suncu di`e, nego kao {to neka armija na zlo spremna gubi. Ipak, pred mnogim ponovljenim juri{ima, uzmakne tamo, tvrdokorno stoji onamo, izbaci jo{ po koji pramen ~arka{a i kad se ~ini da je svuda popustila.
	Uzalud su po talasima, opet ugla~anim, tra`ili svog du{manina. Ni{ta ne moga{e videti: ni brodsko korito njegovo, ni kulu, ni top, ni daske, niti popre~ne grede sa katarki.
	Polako, sa toliko opreza da se moglo misliti da su u strahu od neprijatelja koga ne vide, nastupi{e do samog mesta gde je le`ao ukotvljen, prime}uju}i smla}eno drve}e i izrovanu zemlju onostran tog mesta, na ostrvcu, tamo gde su njihova |ulad tro{ila svoju energiju. Kad su bili ba{ iznad ta~ke gde je gvozdeno brodsko korito njihovog takmaca ranije le`alo, mladi ~ovek satkan od snova naredio je da velika kola promene smer svog okretanja, tako da su najzad stali i ostali nepomi~no ba{ kao njihov protivnik ranije. Tad je krupnim koracima pri{ao ogradi i pogledao dole; ali sa takvim izrazom lica da niko, pa ni najhrabriji nije imao odva`nosti da ka njemu gleda.
	Kada je najzad digao pogled, lice mu je bilo tvrdo i sumorno; nikome nije ni re~ kazao, nego se povukao u svoju kabinu i zamandalio vrata. Onda je onaj momak koji mu je bio prvi zamenik naredio da se brod okrene radi povratka do bele polukule princezine; naredio je tako|e da rane budu previjene, pumpe pokrenute i opravke, one koje su se uop{te mogle izvesti, otpo~ete. Mrtve je zadr`ao na brodu da bi mogli biti sahranjeni na pu~ini {irokog mora.
	
	Deo V
	Smrt studentova
	
	Mo`da taj kanal i nije bio tako prav kao {to se njima ~inilo. Ili su, mo`da, u borbi, i ne znaju}i, izgubili orijentaciju. Ili su se ti kanali uvijali (nekoliko ljudi re~e to) kao crvi u blatu, ali samo kad ih nijedno oko ne gleda. [ta god da je istina o tome, oni su celi dan pod parom plovili jer je vetar sasvim prestao i pri zadnjem ve~ernjem svetlu videli samo da krstare me|u nepoznatim ostrvcima.
	Svu no} su le`ali ne plove}i. Kad do|e jutro, taj mladi} pozva kod sebe one za koje je smatrao da mu mogu najvrednije savete dati; ali niko ni{ta predlo`iti nije mogao, osim da pozovu mladog ~oveka od snova satkanog, {to nisu bili radi ~initi, ili da plove dalje dok ne stignu do otvorenih voda ili do princezine kalote.
	Ovo drugo su ~inili vasceli dan, trude}i se da to bude u pravoj liniji, ali, i protiv svoje volje, krivudaju}i me|u mnogim zavijucima kanala. Kad do|e opet no}, ne bejahu u polo`aju i{ta boljem nego ranije.
	Ali ujutru tre}eg dana mladi ~ovek ~ije je telo od snova sa~injeno izi{ao je iz kabine i ushodao se po svom obi~aju uz i niz palube, razgledaju}i {ta je ve} popravljeno i pitaju}i one ranjenike koji su se zbog bolova od rana rano probudili kako im je. Tad mu pri|o{e i taj mladi} i oni koji su tog mladi}a savetovali, objasni{e {ta su sve ~inili i upita{e kako bi mogli opet more na}i da bi na njemu svoje mrtve sahranili i onda se vratili svojim domovima u gradu magi~ara.
	To kad je ~uo, digao je pogled ka nebeskom svodu. Neki su mislili da se on to moli Bogu, neki da poku{ava da obuzda svoj gnev prema njima, a tre}i, opet, da se on to samo upinje da na nebu na|e nadahnu}e. Ali toliko dugo je zurio da su se po~eli pla{iti, ba{ kao kad je bio u vodu zurio, pa jedan ili dvojica po~e{e polako da se odmi~u. Tad im on re~e: "Pogledajte! Zar ne vidite morske ptice? Iz svakog ugla neba u kolonama dole}u. Za njima!" Sve do pred kraj jutra i{li su za pticama koliko god su im to krivudavi kanali dopu{tali. Najzad ih vide{e kako se viju i okomljuju ka vodama ispred njih, tako da su, sa svojim belim krilima i glavama boje ebonovine, li~ile na oblak koji je legao nisko ispred broda, oblak beo spolja, ali grmljavinom bremenit iznutra. Onda mladi ~ovek od snova otelotvoren re~e da jedan veliki top napune samo barutom i da ga ispale; kad je top grunuo, sve te morske ptice se uzdignu{e je~e}i i kri~e}i. A na mestu gde su bile posada ugleda ogromnu le{inu, za koju im se u~ini da je morala biti zver kopnena, jer imala je, pomislili su, jednu glavu i ~etiri noge. Ali bila je ve}a nego mno{tvo slonova zajedno.
	Kad su joj se primakli, mladi ~ovek je naredio da se u vodu ~amac pusti, a dok je u ~amac prelazio, vide{e da je pod opasa~ zatakao veliki alfan` ~ije je se~ivo bleskalo na suncu. Neko vreme je mukotrpno radio nad le{inom, a kad se vratio, doneo je mapu, najve}u koju je iko od njih ikad video, nacrtanu na neu{tavljenoj ko`i.
	Do mraka stigo{e do princezine kalote. Svi su na brodu ~ekali dok ju je majka njena pose}ivala; ali ~im je ta u`asna `ena oti{la, svi za hod sposobni si{li su na obalu, a kukuruzne device su se sjatile oko njih, po sto devojaka na svakog mladi}a, a mladi ~ovek od snova satkan zagrlio je k}er No}i i poveo igranku sa mnogo plesova za sve. Tu no} niko od njih nikada nije zaboravio.
	Rosa ih je na{la ispod drve}a u princezinoj ba{ti napola zatrpane cve}em. Neko vreme su spavali tako, ali kad je popodne dobacilo senkama njihovih katarki ~ak do njih, probudili su se. Onda je princeza rekla tom ostrvu zbogom i zarekla se da makar i posetila sve ostale zemlje po kojima njena mati kro~i, nikada vi{e ne}e u ovu da se vrati; sli~no su se i kukuruzne device zaklele. Pa mo`da ih je i bio prevelik broj da na taj brod stanu, ali su stale ipak i tako su sve palube bile zelene od njihovih halja i zlatne od njihovih kosa. Mnoge pustolovine do`ive{e na povratku u grad magi~ara. Ova bi pri~a mogla re}i i kako su svoje mrtve bacili u more, ispra}aju}i ih molitvama, a onda ih no}u vi|ali na popre~nim jedrenim gredama; ili kako su se pojedine kukuruzne device poudavale za one prin~eve koji, po{to su tolike godine pro`iveli pod ~arolijom, vi{e ni ne `ele takav `ivot da ostave, a i u~enost su golemu tokom tog vremena stekli, te zato grade svoje palate na listovima lokvanja i retko bivaju ljudskim okom vi|eni.
	Ali svim tim stvarima ovde mesta nema. Neka bude dovoljno da ka`emo da je, dok su se bli`ili grebenu na ~ijem vrhu stoji grad ~arobnjaka, onaj student koji je otelotvorio od snova mladog ~oveka stajao na bedemima i gledao preko pu~ine, njih ~ekaju}i. Pa kad je video njihova tamna jedra, nacrnjena sagorelim katranom koji je njihovog neprijatelja zaslepio, student je pomislio da su jedra u crno objena u znak `aljenja za mladim ~ovekom i bacio se u ponor i tako poginuo. Jer nijedan ~ovek ne `ivi dugo kad su mu snovi mrtvi.
	
	18. OGLEDALA
	Dok sam ovu dokonu pri~u ~itao, bacao sam povremeno poglede ka Jonasu, ali na njegovom licu nikad ni najmanji treptaj nekog izraza nisam ugledao, iako nije spavao. Kad je pri~i do{ao kraj, rekao sam: "Pa nisam siguran da razumem za{to je student, vide}i crna jedra, zaklju~io da mu je sin mrtav. Crna su jedra bila i na onom brodu koji je div ljudo`der njima slao, ali taj brod je stizao samo jednom godi{nje, a te godine je ve} bio."
	"A, znam", re~e Jonas. U tonu njegovog glasa postojala je neka uravnjenost koju nisam ranije ~uo.
	"Ho}e{ li kazati da zna{ odgovore na ova pitanja?"
	Ni{ta nije uzvratio, pa smo neko vreme sedeli }ute}i, ja sa knji`icom sme|e boje (koja mi je tako uporno prizivala uspomenu na Teklu i na ve~eri koje sam s njom podelio) zadr`anom i sad ka`iprstom u otvorenom polo`aju, a on le|ima oslonjen na hladni zid zatvorske dvorane, dok su mu {ake, jedna metalna, a druga od mesa, le`ale levo i desno od tela kao dva zaboravljena predmeta.
	Najzad se jedan glasi} odva`io da ka`e: "Ta pri~a je zacelo mnogo stara." Bila je to ona devoj~ica koja je za mene digla plafonsku plo~u.
	Toliko sam se brinuo za Jonasa, da sam na trenutak bio ljut na devoj~icu {to nas prekida, kad Jonas progun|a: "Jeste, pri~a je vrlo stara, a junak je bio kazao kralju, svom ocu, da }e mornari, ako se budu u Atinu bez njega vra}ali, do}i sa crnim jedrima." Nisam siguran {ta bi ta opaska mogla zna~iti, mo`da je to bio delirijum; ali po{to je to maltene poslednje {to sam od Jonasa u `ivotu ~uo, smatram da je ispravno da te re~i ovde zabele`im, kao {to sam zabele`io i celu ~udesnu pri~u koja je do tih re~i dovela.
	Neko vreme smo se i devoj~ica i ja trudili da ga ubedimo da opet progovori. Nije hteo, pa smo kona~no digli ruke od toga. Ostatak dana sam proveo sede}i uz njega, a posle otprilike jedne smene vremena, Hetor (~ija je malena zaliha pameti - tako sam tad pretpostavio - bila ve} istro{ena u razgovoru sa zatvorenicima) do{ao je da nam se pridru`i. Popri~ao sam sa Lomerom i Nikaretom, pa su oni sredili da Hetorovo spavali{te bude na sasvim suprotnom kraju dvorane.
	Nek pri~a ko {ta ho}e - istina je da svako od nas ponekad pati od nemirnih snova. Neki, ako }emo po{teno, jedva ne{to malo i odspavaju, mada ima i onih koji spavaju dugo, a posle tvrde da su bdeli. Neke ljude uznemiravaju neprestani snovi, a postoje i malobrojni sre}nici kojima ~esto nailaze snovi predivnih sadr`ina. Neki }e ljudi re}i i to da su svojevremeno imali nemirne snove, ali da su se od toga "izle~ili", kao da je svest nekakva bolest - a mo`da i jeste.
	Moj primer je slede}i: obi~no spavam bez snova vrednih pam}enja (mada sam i takve snove pokatkad imao, {to }e biti poznato ~itaocu koji je sa mnom ovoliko daleko hodio) i ne budim se prakti~no nikad pre jutra. Ali te no}i moji su se snovi toliko razlikovali od svoje uobi~ajene prirode, da se pitam da li je to uop{te bilo spavanje. Mo`da je posredi bilo neko drugo stanje koje se prikazivalo kao da je san, ba{ kao {to se alzaboi, kad su pojeli izvesnu koli~inu ljudskog mesa, po~nu dr`ati kao da su ljudi.
	Ako je to stanje nastupilo kao posledica prirodnih uzroka, onda ga pripisujemo spletu nesre}nih okolnosti. Ja, koji sam bio ~itavog `ivota sviknut na naporan rad i `estoko ve`banje, sad sam ceo dan proveo u zatvorenom prostoru bez ta dva elementa. Pri~ica iz sme|e knjige uticala je na moju ma{tu - koja je bila jo{ vi{e podstaknuta samom knjigom kao predmetom i njenom vezom sa Teklom i saznanjem da se nalazim izme|u zidova Ku}e apsoluta o kojoj sam tako mnogo slu{ao. Najzad, mo`da od svega najva`nije, moje su misli bile pritisnute brigom za Jonasa i ose}anjem (koje je u meni tokom celog dana ja~alo) da je to mesto kraj mojih putovanja; da do Traksa nikad sti}i ne}u; da se vi{e nikad ne}u na}i u dru{tvu jadne Dorkas; da Kand`u ne samo {to nikad ne}u vratiti vlasnicama nego nikad ne}u mo}i ni da je se otarasim; da je uistinu Inkreator, kome je vlasnik Kand`e svojedobno slu`io, doneo odluku da ja, koji sam se nagledao tolikih zatvoreni~kih smrti, sad moram da skon~am kao zatvorenik.
	Spavao sam, ako se to mo`e snom nazvati, samo trenutak. Zahvatilo me je ose}anje padanja; onaj gr~, ono nagonsko kru}enje `rtve ba~ene sa visokog prozora, po~e da trese sve moje udove. Kada sam se digao u sede}i polo`aj, nisam ni{ta mogao videti osim tame. ^uo sam Jonasovo disanje, a prsti moji mi reko{e da on i dalje sedi kako sam ga ostavio, uprt o zid. Ispru`io sam se i zaspao opet.
	Ta~nije, poku{ao zaspati i pre{ao u ono neodre|eno stanje kad nisi zaspao, ali nisi ni budan. To mi je u nekim drugim prilikama prijalo, ali sada nije - bio sam svestan da mi je san potreban, ali da mi izmi~e. A ipak, nisam bio "svestan" u uobi~ajenom zna~enju te re~i. ^uo sam slabe glasove u unutra{njem dvori{tu i osetio, po ne~emu, da }e uskoro zalupati zvona u zvonari, pa }e dan biti. I opet trzaj udova, i opet sedoh.
	Jedan trenutak sam zami{ljao da sam ugledao sev zelenog ognja, ali tamo ni~eg nije bilo. Bio sam se svojim ogrta~em pokrio; zabacih ga tad i u trenu dok sam to ~inio postadoh svestan da se nalazim u predsoblju Ku}e apsoluta, da je kr~ma u Saltusu ostala daleko iza mene, mada Jonas, evo, i sad mirno le`i pored mene, na le|ima, sa svojom zdravom rukom ispod glave. Video sam jednu bledu mrljicu, a to je bila beonja~a njegovog desnog oka, mada je disao na na~in spava~a. Ja sam bio jo{ i sad previ{e obuzet snom da bih imao `elju za razgovorom, a, osim toga, imao sam predose}anje da mi on ni u kom slu~aju ne}e odgovoriti.
	Opet le`u}i, predao sam se nerviranju {to ne mogu zaspati. Razmislio sam o onom krdu koje je kroz Saltus bilo proterano i po pam}enju prebrojao `ivotinje: sto trideset sedam. Onda o vojnicima koji su s pesmom mar{irali uzbrdo od \ola. Onaj kr~mar me je bio pitao koliko ih je, a ja sam tad ne{to otprilike rekao, ali brojao ih nisam, ne do sad. On je mogao biti, ili ne biti, uhoda.
	Majstor Palaemon nas je tolikim stvarima u~io, ali nikad kako zaspati _ ta ve{tina nije nikad zatrebala nijednom {egrtu posle celog dana odlazaka da se izvr{e razna nare|enja, posle ribanja i kuhinjskog rada. Pravili smo d`umbus svako ve~e pola smene vremena u na{oj spavaonici, a onda spavali kao gra|ani nekropole dok se ne bi majstor Palaemom pojavio da nas probudi i otera da gla~amo podove i prosipamo pomije.
	Ima jedna ve{alica za no`eve iznad stola gde brat Ajbert se~e meso. Jedan, dva, tri, ~etiri, pet, {est, sedam no`eva, svi sa se~ivima jednostavnijim nego kod no`a majstora Gerlousa. Jednome no`u nedostaje jedna nitna u dr{ci. Jednome je dr{ka na jednom mestu nagorela jer ga je brat Ajbert jednom ostavio na pe}nici...
	Opet sasvim budan. Tako mi se bar ~inilo i nisam znao zbog ~ega sam budan. Drote je pored mene spavao mirno. Sklopio sam o~i jo{ jednom i poku{ao da zaspim kao on.
	Tri stotine devedeset stepenika od tla do na{e spavaonice. A jo{ koliko do artiljernice, gde topovi pulsiraju snagom na vrhu kule? Jedan, dva, tri, ~etiri, pet, {est topova. Jedan, dva, tri podzemna nivoa }elija u upotrebi u ublijeti. Jedno, dva, tri, ~etiri, pet, {est, sedam, osam krila na svakom od tih nivoa. Jedna, dve, tri, ~etiri, pet, {est, sedam, osam, devet, deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, ~etrnaest, petnaest, {esnaest, sedamnaest }elija u svakom krilu. Jedna, dve, tri re{etke na prozor~i}u na vratima moje }elije.
	Dobro sam se cimnula bude}i se i odmah mi je bilo hladno, a taj zvuk {to me je trgao, pa to su samo tresnula ta njihova brodska zaokrugljena vrata daleko u hodniku. Pokraj mene je le`ao taj de~ak, moj ljubavnik Severijan, savladan lakim snom mladosti. Digla sam se u sede}i polo`aj i ne{to pomislila, {ta ako pripalim sve}u i bacim pogled na sve`u boju tog isklesanog lica. Kad god mi se vrati, on donese neku trunku slobode koja mu na licu sja. Ja svaki put duvam u nju, prigrlim je uz prsa, al' ona malo tuguje, pa umre. Al' ne ba{ svaki put; onda kad oja~a, ja umesto da utonem jo{ dublje pod ovim tovarom zemljetine i metala, uzdignem se kroz zemlju i metal do vetra i neba. To sam mo`da samo ja sebi tako govorila, ali i ako nije ba{ istina, ipak, koju drugu radost imam sem te trun~ice slobode? Ma nijednu.
	Nego, pipam ja i tra`im sve}u, a sve}e nema, a ovamo, o~i i u{i i sama ko`a lica mi javljaju da nije nestala smo sve}a nego i cela }elija. Ima ovde i mal~ice svetlosti, ba{ jadne, al' ne od sve}e onog mu~itelja u hodniku, nije to ona svetlost koja pro|e kroz tri re{etke na vratima moje }elije. Slabi odjeci su mi odmah rekli da sam u prostoru ve}em od sto takvih }elija; to su potvrdili i moji obrazi i moje ~elo, dakle mesta koja su se ve} ogulila ukazuju}i na blizinu zidova.
	Ustala sam, zagladila haljinu i po~ela da hodam k'o, maltene, mese~arka... Jedan, dva, tri, ~etiri, pet, {est, sedam koraka, onda mi je taj smrdljak zatvorenih tela i zatvorenog vazduha rek'o gde sam. Ma, predsoblje! Drmnuo me je trzaj preme{tenosti. Da li je autarh naredio da me prenesu ovamo dok spavam? Ho}e li se dru{tvo uzdr`ati od bi~evanja kad vidi da sam to ja? Vrata! Vra-ta!
	Tako sam se, eto, spetljala, da je malo nedostajalo da tresnem dole, da me obori ~ist haos u glavi i ni{ta vi{e.
	Protrljam ja {ake, ali ne moje. Desna mi ose}a da je nai{la na neku {aketinu - preveliku, prejaku; leva javlja to isto.
	Tekla je otpala sa mene kao san. Ili bi bolje bilo da ka`em - sakupljala se i smanjivala do ni~ega i na taj na~in i{~ezla iz mene, ostavljaju}i me da opet budem ja i opet maltene sam.
	Ali, prona{ao sam! Mesto gde su vrata, polo`aj tajnog ulaza kroz koji no}u dolaze omladinci visoke klase, mladi uzvi{eni, sa svojim energizovanim korba~ima od upletene `ice. Ostalo mi je u se}anju. Kao i sve drugo {to sam ikad video i pomislio. Mogao bih da kidnem sutra. Il' sad odmah.
	"Molim vas", re~e glasi} pokraj mene, "gde je oti{la ta dama?"
	Opet ono dete, sitna devoj~ica sa tamnom kosom i zure}im o~ima. Zapitah je da li je videla neku `enu.
	Dohvatila me je svojom ru~icom za {aku. "Da, jednu visoku gospo|u, pa sam se upla{ila. Ima jedna stra{na stvar ovde u mraku. Da li je ta stvar nju prona{la?"
	"Ti se stra{nih stvari ne boji{, je l' to pametno? Ti si se onom zelenom licu smejala."
	"Ovo je druga~ije, jedna crna stvar koja nju{ka u mraku." U glasi}u se ose}ao pravi u`as, ru~ica se tresla u dodiru sa mojom rukom.
	"A kako je dama izgledala?"
	"Ne znam. Videla sam je samo zato {to je bila crnja od senki, ali kako je i{la, znala sam da je dama. Kad sam do{la da vidim ko je, nije bilo nikog, samo ti."
	"Pa, razumem", rekoh joj, "mada sumnjam da }e{ ti ikad razumeti. A sad se mora{ vratiti kod mame da spava{."
	"To pored zida ide", re~e ona. Onda, pustiv{i moju ruku, nestade, ali siguran sam da nije u~inila kako sam joj rekao. Svi su izgledi da je posle pratila Jonasa i mene, jer ve} dvaput sam je posle mog povratka u Ku}u apsoluta na trenutak spazio. Sigurno `ivi od kradene hrane. (Mogu}e je da se vra}ala u to predsoblje da jede, ali ja sam u me|uvremenu dao naredbu da svi koji su tamo zato~eni moraju biti oslobo|eni, pa makar bilo potrebno _ a verujem da }e biti - ve}inu njih isterivati uperenim kopljem napolje. Naredio sam i da mi dovedu Nikaretu i evo, dok sam malo~as pisao o na{em bekstvu, u{ao je ovaj moj sobar i javio da Nikareta napolju ~eka da je izvolim pozvati.)
	Jonas je le`ao kako sam ga i ostavio i ja opet ugledah njegove beonja~e u tami. "Ti re~e da mora{ izi}i da bi ostao mentalno normalan", rekao sam mu. "Hajdemo. Po{iljalac notula, ko je - da je, do~epao se jo{ jednog oru`ja. Na{ao sam izlaz, kre}emo odmah."
	Ni pomakao se nije, pa sam kona~no morao da ga uhvatim za mi{icu i dignem. Mnogi od njegovih metalnih delova sigurno su bili iskovani od onih belih legura koje svojom lako}om prevare ruku, jer bilo je kao da nekog de~ki}a podi`em, ali i metalni delovi Jonasovi i njegova ko`a bejahu prekriveni nekim tankim vla`nim slojem sluzi. Istu gadnu ljigavost sam osetio pod stopalima na podu u blizini i pod rukama na zidu. Devoj~ica me je upozorila da to stvorenje, ma {ta ono bilo, postoji, a ono je i do{lo i oti{lo dok sam ja s njom razgovarao; nije tragalo za Jonasom.
	Vrata kroz koja su tvoritelji bola ulazili nalazila su se u blizini na{eg spavali{ta, u samom sredi{tu stra`njeg zida predsoblja. Otklju~avala su se pomo}u jedne mo}ne re~i, {to je kod tih prastarih mehanizama redovno. [apnuo sam je, {mugnuli smo kroz taj skriveni portal i ostavili ga otvorenog; jadni Jonas je kraj mene kora~ao, ali - kao da je ceo od metala.
	Uzano stepeni{te, izve{eno pau~inama na kojima gazduju bledi pauci, a podastrto pra{inom - vodilo je, nizom krivina, dole. Toliko pamtim, ali se ne se}am ni~eg osim stepeni{ta samog. Nisam znao {ta }e se dogoditi, ali je taj ustajali vazduh imao ukus slobode, pa je i samo disanje bilo u`ivanje. Iako zabrinut, mogao sam se smejati glasno.
	Na mnogim odmori{tima nalazila su se i druga tajna vrata, ali se ~inilo da postoji mogu}nost, pa i vi{e nego mogu}nost, da otvaraju}i ma koja od njih naletimo smesta na nekog, dok je stepeni{te odavalo utisak napu{tenosti. @eleo sam, pre nego {to me ijedan stanovnik Ku}e apsoluta vidi, da dospem {to je mogu}e dalje od onog predsoblja.
	Spustili smo se mo`da sto koraka i nai{li na vrata sa nekim grimiznim nakaznim znakom koji mi je izgledao kao hijeroglif nekog jezika koji se govorio s one strane obala Urta. U tom ~asu za~uh korak na nekom stepeniku. Nije tu bilo nikakve kvake, ni jabuke ni kuke, ali ja sam se bacio na vrata i ona su se pod mojim naletom, posle izvesnog po~etnog otpora, naglo i {irom otvorila. Jonas je u{ao za mnom, a vrata su se za nama zatvorila tako naglo da se moglo o~ekivati da silno tresnu, me|utim nikakav zvuk nisu proizvela.
	Odaja iza tih vrata bila je do tada mutno osvetljena, ali po na{em ulasku svetlost je oja~ala. Po{to sam se uverio da tu nema nikog osim nas, iskoristio sam tu svetlost da osmotrim Jonasa. Lice mu je bilo i sad ukru}eno, kao u vreme dok je sedeo naslonjen le|ima na zid predsoblja, ali, ipak, nije bilo onako be`ivotno kao {to sam se pla{io. Bilo je to, maltene, lice ~oveka koji }e se za koji tren probuditi, a po obrazima su mu ostali duboki mokri tragovi suza.
	"Zna{ li ko sam?" zapitah, a on, bez glaska, samo klimnu glavom. "Jonase, moram spasti Terminus Est, ako mogu. Pobegao sam kao obi~na kukavica, ali sad, kad sam dobio priliku da malo razmislim, vidim da se po tu palo{inu vratiti moram. U d`epu njene kanije je moje pismo za arhona Traksa, a i da nije, ja rastanak s njom ne bih mogao podneti. Ali, ako ti `eli{ da poku{a{ bekstvo odavde, ima}u razumevanja. Ti za mene nisi vezan."
	Kao da me nije ni ~uo. "Znam gde smo", re~e i kruto di`u}i jednu ruku pokaza ka ne~emu {to je meni malo~as izgledalo kao rasklopljeni paravan.
	Odu{evilo me je {to ~ujem njegov glas i zato prete`no podstaknut nadom da }e on opet ne{to re}i upitah: "Pa dobro, gde smo?"
	"Na Urtu", odgovori on i ode jakim koracima preko prostorije do tih preklopljenih panela. Pole|ine tih plo~a bile su pro{arane grupisanim dijamantima, {to sam tek sad video, i ispisane uvijenim znacima koji su nalikovali na onaj na vratima. Pa ipak, koliko god ti znaci bili ~udni, pona{anje mog prijatelja Jonasa bilo je jo{ ~udnije. Dok je naglim pokretima rasklapao panele, nestala je sva ona krutost - a ipak, to nije vi{e bio onaj raniji Jonas.
	Tad sam razumeo. Svako je imao priliku da vidi nekog ko je (kao Jonas) izgubio jednu {aku i kao zamenu dobio nekakvu kuku ili spravu i da posmatra kako ta osoba obema rukama obavlja neki posao, i pravom i protezom, ako je to posao koji zahteva upotrebu obe {ake. Tako sam ja tad posmatrao kako Jonas rasklapa plo~e, ali ona {aka od mesa bila je tako|e proteza. Uvidev{i to, shvatio sam i ne{to {to je on mnogo ranije kazao: da mu je u brodolomu bilo uni{teno lice.
	Rekoh: "O~i... nisu mogli da ti zamene izgubljene o~i. Je li tako? Pa su ti zato dali ovo lice. Da li je i taj ~ovek poginuo?"
	Osvrnuo se ka meni i pogledao me na takav na~in da sam lepo video da je na moje prisustvo bio zaboravio. "To je bio ~ovek na tlu", re~e. "Ubili smo ga nehotice dok smo padali. Bile su mi potrebne njegove o~i i grlo, pa sam ih uzeo, kao i jo{ neke delove."
	"Zato si ti mogao da podnosi{ mene, mu~itelja. Ti si ma{ina."
	"Nisi ni{ta gori od drugih pripadnika tvoje vrste. Imaj u vidu da sam ja tokom niza godina pre nego {to sam tebe sreo ve} postao jedan od vas. A sada sam gori od vas. Ti mene ne bi napustio, ali ja napu{tam tebe. Imam priliku - sad, a to je prilika koju sam godinama tra`io idu}i uz i niz svih sedam kontinenata ovoga sveta, tragaju}i za Hijerodulima, petljaju}i sa kojekakvim trapavim mehanizmima."
	Pomislio sam na sve ono {to se dogodilo od kada sam Tekli odneo no`; pa, iako nisam razumeo sve {to je kazao, rakoh: "Ako ti je ovo jedina prilika, onda idi i neka ti je sa sre}om. Ako ikad budem video Jolentu, kaza}u joj da si je voleo jednom, ali joj ne}u ni{ta drugo re}i."
	Jonas je odmahnuo glavom. "Kako ne razume{? Kad budem popravljen, vra}am se po nju. Kad budem ceo i mentalno zdrav."
	Tad je stupio u krug tih panela, a u vazduhu iznad njegove glave po~elo se razgorevati brilijantno svetlo.
	Kako je glupavo nazivati to "ogledalima". Te stvari su u odnosu na ogledala kao ~itavo nebo prema jednom de~jem balonu. Da, ti predmeti, poput zrcala, odra`avaju svetlost, ali ja bih rekao da to nije deo njihove prave svrhe. Ti predmeti odra`avaju stvarnost, onu metafizi~ku tvar koja le`i ispod materijalnog sveta.
	Jonas je zaklopio krug i pomakao se ka sredi{tu. Jo{ kratko vreme, mo`da koliko je potrebno da se o~ita najkra}a molitva, iznad vrhova panela je plesalo ne{to sa `icama i ble{tavom, metalastom pra{inom; a onda je to sve prestalo i ja sam ostao sam.
	
	19. OSTAVE
	Ja sam ostao sam, a nisam bio nijednog trenutka stvarno sam jo{ od kada sam u{ao u sobu u onoj ru{evnoj gradskoj kr~mi i video unutra kako se Boldandersova {iroka ple}a di`u iznad }ebadi. Bio je sa mnom dr Talos, pa Agija, pa Dorkas, pa Jonas. Po{ast svepam}enja opet me je spopala i ja ugledah, o{tro, obrise Dorkas, d`ina i ostalih onako kako sam ih video dok su Jonasa i mene vodali kroz {ljivik. Bilo je tamo i ljudi sa `ivotinjama i raznih drugih izvo|a~a i svi su se, jasno, bili zaputili ka onom delu terena Ku}e apsoluta gde se (kao {to mi je Tekla ~esto pri~ala) odr`avaju zabave pod otvorenim nebom.
	Po~eo sam da pretra`ujem tu sobu, pokretan nekom nejasnom nadom da bih mogao na}i svoj ma~. Ma~a tu nije bilo, ali sam se dosetio da blizu predsoblja verovatno postoji nekakvo spremi{te gde se ostavljaju da budu ~uvane stvari oduzete od zatvorenika. Najverovatnije - na istom spratu. Stepeni{te kojim sam si{ao moglo bi me samo vratiti opet u isto predsoblje; probao sam da izi|em kroz druga vrata iz te odaje sa ogledalima i dospeo u slede}u odaju, gde su bili naslagani, kao u magacinu, nekakvi ~udni predmeti. Najzad sam na{ao jedna vrata koja su me odvela u neki taman i tih hodnik, zastrt tepihom, po ~ijim su zidovima bile oka~ene slike. Stavio sam masku i pritegao ogrta~, pomi{ljaju}i da, dodu{e, oni stra`ari koji su nas u {umi zgrabili mo`da nisu znali za postojanje moje gilde, ali da slede}i, na koje bih mogao nai}i u hodnicima Ku}e apsoluta, mo`da nisu takve neznalice.
	A dogodilo se to da me nikakva stra`a nije zapitala ko sam. Sklonio mi se sa puta jedan ~ovek u bogatom, kitnjastom kostimu; nekoliko divnih `ena radoznalo je piljilo dok sam prolazio; osetio sam kako se Tekline uspomene u meni po~inju pomicati pri pogledu na njihova lica. Najzad sam prona{ao jo{ jedno stepeni{te, ne uzano i tajnovito poput onog kojim smo se Jonas i ja domogli odaja sa ogledalima, nego prostrano, {iroko i otvoreno.
	Popeo sam se do izvesne visine, osmotrio hodnik da se uverim da jo{ nisam dospeo do onog nivoa gde je predsoblje, krenuo sam opet na slede}i sprat iznad i tada video jednu mladu `enu koja je hitala niz stepenice ka meni.
	Na{i su se pogledi sreli.
	Siguran sam da je tog trenutka bila svesna, u istoj meri kao i ja, da smo nas dvoje i ranije na takav na~in razmenjivali poglede. U pam}enju sam opet za~uo njene re~i "moja najdra`a sestra" izgovorene onim gugutavim glasom, i to lice srcastog oblika uklopilo se na svoje mesto. Ne, to nije bila Tea, dru`benica Vodalusova, nego ona `ena Tei sli~na (a ne sumnjam da je i ime od Tee pozajmila) s kojom sam se mimoi{ao na stepani{tu Azurne ku}e - i tada se ona spu{tala a ja peo, kao i sad. I bludnice su, dakle, a ne samo zabavlja~i, pozvane za tu zabavu koja se sprema.
	Nivo na kome je predsoblje otkrio sam tako re}i slu~ajno. Po{ao sam dva-tri koraka sa stepeni{ta i uvideo da stojim gotovo na istoj onoj ta~ki gde su stajali hastariji dok smo Nikareta i ja pri~ali pokraj srebrnih kolica. To je bila ta~ka najve}e opasnosti, pa sam dobro pazio da hodam polako. Du` zida, desno od mene, bilo je jo{ desetak ili petnaest vrata; okvirne grede bile su im od rezbarenog drveta, ali su sva bila ({to sam utvrdio kad sam stao da ih pregledam) zakucana i talogom godina zape~a}ena. Sa leve strane stajala su samo jedna vrata, ona velika, od crvoto~ne hrastovine, kroz koja su vojnici dovukli Jonasa i mene. Naspram toga bio je ulaz u predsoblje, a posle njega jo{ jedan red zakucanih vrata sli~an prvom i na kraju toga jo{ jedno stepeni{te. ^inilo se da je to predsoblje svojim razrastanjem kona~no zapremilo ~itav ovaj sprat u ovom krilu Ku}e apsoluta.
	Da je ikog bilo na vidiku, ne bih se usudio da zastajkujem; ali po{to je hodnik bio prazan, odva`io sam se da se na trenutak naslonim na sredi{nji stub oko koga se to drugo stepeni{te zavojito obmotavalo. Dvojica vojnika su me onog dana ~uvala, a tre}i je nosio Terminus Est. Razlo`no je bilo pretpostaviti da je taj tre}i, dok su Jonasa i mene proguravali kroz ulaz predsoblja, na~inio bar prvih nekoliko koraka prema mestu gde se takvo zaplenjeno oru`je ~uva. Ali ni~eg se nisam mogao setiti; pri sila`enju stepeni{tem grotla taj vojnik se na{ao nama iza le|a i ja ga vi{e video nisam. ^ak je bilo mogu}e da nije ni po{ao za nama.
	U o~ajanju, okrenuo sam se ka procrvljanim vratima i otvorio ih. Namah u hodnik zapahnu plesnivi miris grotla, za~uh i po~etak pesme gongova. Napolju je svet bio potopljen u no}. Grubi zidovi ni po ~emu se nisu mogli videti osim po mrtva~kim sve}ama nekih gljiva, a u visini je samo krug zvezda pokazivao mesto gde je grotlo po~injalo da ponire u zemlju.
	Zatvorio sam vrata; tek {to su se ona, uz paraju}e zvuke, sklopila, za~uo sam korake na istom onom stepeni{tu kojim sam i ja do{ao. Nije bilo mesta za skrivanje, a da sam poku{ao da be`im ka drugom stepeni{tu, ne bih imao tako re}i nikakvih izgleda da do njega stignem pre nego {to bih bio prime}en. Umesto da poku{am da {mugnem kroz ta te{ka hrastova vrata napolje i jo{ jednom ih, ali sada iza sebe, zatvorim, opredelio sam se da ostanem tu gde sam se zatekao.
	Prido{lica je bio debelju{kast ~ovek pedesetih godina, obu~en u livreju. ^ak i preko cele du`ine hodnika video sam da mu je lice prebledelo kad me je ugledao. Ipak je pri{ao `urno i po~eo, ve} sa dvadeset ili trideset koraka rastojanja, da mi se klanja govore}i: "Mogu li vam pomo}i, ~asni? Ja sam Odilo, stjuard ovda{nji. Vi ste, vidim, u misiji do neke mere poverljivoj, koju treba obaviti za... oca Inirea?"
	"Jesam", rekoh. "Ali prvo moram da zatra`im od vas moj ma~."
	Bio sam se nadao da je video Terminus Est i da }e mi ga sad dati, no on je gledao prazno.
	"Doveden sam ovde, ranije. U to vreme mi je re~eno da }u ma~ morati da predam, ali i da }e mi biti i vra}en pre nego {to otac Inire zatra`i od mene da ga upotrebim."
	Taj mali ~ova je odmahnuo glavom. "Ja vas uveravam da bi ~ovek na mom polo`aju bio obave{ten da je iko drugi od posluge..."
	"To mi je jedan pretorijanac kazao", rekoh.
	"Ah, trebalo je da znam. Svugde oni ve} zalaze, a nikome ne odgovaraju. Jedan zatvorenik nam je i pobegao, va{a visosti, a to ste, pretpostavljam, ve} i ~uli."
	"Ne."
	"^ovek po imenu Bojzek. Vele da nije opasan, ali na|en je kako sa jo{ jednim drugarom vreba iza drve}a. Taj Bojzek je navalio da be`i pre nego {to su ga stavili pod klju~ i uspeo je. Ka`u da }e ga brzo uhvatiti; nisam ube|en. Da vam ka`em, ceo `ivot sam proveo u na{oj Ku}i apsoluta i znam da ona ima neke ~udne kuti}e - neke vrlo ~udne kuti}e."
	"Mo`da se moj ma~ nalazi u nekom takvom zakutku. Ho}ete li ga potra`iti?"
	Uzmakao je pola koraka, kao da sam zamahnuo rukom na njega. "Oh, da, va{a visosti, ho}u, ho}u. Ovo sam ja samo poku{avao da zapodenem malo razgovora. Verovatno je ovde negde. Ako biste samo po{li za mnom..."
	Krenuli smo ka drugom stepeni{tu i ja primetih da sam u svojoj `urnoj potrazi bio prevideo jedna vrata, jedna uzana, podstepeni{na. Bila su obojena belo, tako da su imala gotovo istu nijansu kao okolni kamen.
	Poslu`itelj izvu~e jedan te{ki prsten sa klju~evima i otvori vrata. Soba je unutra bila trouglasta, ali mnogo ve}a nego {to bi se moglo pretpostaviti: sezala je daleko ispod stepeni{ta i imala u svom zadnjem delu ~ak i neku vrstu tavana do koga su vodile klimave merdevine. Svetiljka unutra bila je od iste vrste kao u predsoblju, ali jo{ slabija.
	"Vidite li ga?" upita stjuard. "^ekajte, mislim da ovde negde ima sve}a. Ona jedna sijalica nije od velike koristi jer police bacaju tako guste senke."
	Dok je on to pri~ao, ja sam posmatrao police. Po njima je bila nagomilana ode}a, a tu i tamo po par cipela, d`epna vilju{ka, kutija za olovke, pomanderska lopta.
	"Kad sam bio mom~i}, de~aci iz kuhinje imali su obi~aj da otvaraju ovu bravu kalauzima i ulaze da tu preturaju. Ja sam tome u~inio kraj - nabavio sam dobru bravu - ali su najbolje stvari, bojim se, nestale."
	"Kakvo je ovo mesto?"
	"Ostava za molioce, prvobitno. Znate - kaputi, {e{iri, ~izme. Takva mesta se uvek pune predmetima koje ljudi koje je sre}a poslu`ila zaborave da uzmu pre odlaska, a osim toga, ovo krilo je oduvek pripadalo ocu Inireu, a uvek je, ~ini mi se, izvestan broj osoba kod njega ulazio i nikad vi{e nije izlazio, ba{ kao {to je bilo i nekih koji su izlazili iako nikad nisu u{li." Zastao je i osvrnuo se. "Morao sam da dam vojnicima klju~eve da ne bi sva vrata provalili u potrazi za tim Bojzekom i zato pretpostavljam da su mogli odlo`iti va{ ma~ ovde. A ako nisu, onda su ga verovatno odneli u svoju stra`arsku sobu. Ne ~ini mi se da bi ovo mogao biti taj - ne?" Iz nekog prikrajka izvukao je neki drveni spadon.
	"Nikako."
	"Izgleda da je to ovde jedini ma~, bojim se. Mogu vam dati uputstva za stizanje do stra`arske sobe. Ili mogu probuditi jednog od pa`eva da po|e i pita ih, ako `elite."
	Pozajmio sam od poslu`itelja sve}u i popeo se merdevinama, iako su se klatile, na tavan. Nije izgledalo nimalo verovatno da bi vojnici tu bacili Terminus Est, ali hteo sam da obezbedim sebi nekoliko trenutaka za razmi{ljanje o putevima koji su bile otvorene preda mnom.
	Dok sam se peo, ~uo sam neki tihi zvuk odozgo i pretpostavio da to neki glodar tr~kara, ali kad sam glavom i sve}om izvirio iznad nivoa podne povr{ine tog tavana, video sam onog malog ~oveka, koji je ranije bio na drumu sa Hetorom, kako kle~i, zguren u pozu pomnog preklinjanja. To je, dabome, bio Bojzek; to ime mi se vratilo u pam}enje tek sad kad sam ga ugledao.
	"Ima li i~eg gore, va{a visosti?"
	"Ima krpa. I pacova."
	"Ba{ kao {to sam i mislio", re~e stjuard dok sam silazio sa najni`e pre~ke. "Trebalo bi i ja da zavirim jednog dana, ali ~ovek u mojim godinama nije ba{ mnogo `eljan da se penje na tako ne{to. Da li bi vam bilo po volji da u stra`arsku sobu odete li~no, ili da budim jednog od de~aka?"
	"Idem ja."
	Mudro je zaklimao glavom. "Mislim da je to najbolje. Oni mo`da ne bi hteli de~aku da predaju ma~, mo`da ~ak ni da priznaju da ga imaju. Nalazite se, {to pretpostavljam da znate, u Apotropai~kom hipogeumu. Ako ne `elite da vas zaustavljaju patrole, bolje je da u|ete u zatvorene prostorije, pa bi onda najbolji plan bio slede}i: da krenete ovim stepeni{tem, ispod koga smo, tri sprata gore, a zatim levo. Da idete du` galerije, koja se lu~no povija, nekih hiljadu koraka, dok ne stignete do hipetrala. A mogao bi vam proma}i zato {to je napolju mrak, te stoga obratite pa`nju na biljke. Na tom mestu skrenite desno i idite jo{ dvesta koraka. Pred vratima uvek ima stra`ar."
	Zahvalio sam mu se i uspeo da stepeni{tem krenem pre njega tako {to sam po{ao dok je on jo{ petljao oko brave. Ve} sa prvog odmori{ta skrenuo sam u hodnik i pustio da poslu`itelj pro|e pored mene. Kad je bilo sigurno da se sasvim udaljio, opet sam si{ao do hodnika ispred predsoblja.
	^inilo mi se da su vrlo slabi izgledi da ma~ ponovo zadobijem bez kra|e ili nasilja ako je odista odnet u nekakve stra`arske prostorije; zato sam `eleo pre upu{tanja u poku{aj bilo jedne bilo druge vrsta da se uverim nije li ipak ostavljen na nekom pristupa~nijem mestu. ^inilo se i da je mogu}e da ga je Bojzek video tokom svog puzanja i skrivanja, te sam `eleo da mu postavim pitanje o tome.
	U isti mah veoma sam se brinuo zbog zatvorenika u predsoblju. Oni su do tad ve} morali (bar sam to zami{ljao) otkriti vrata koja smo Jonas i ja ostavili otvorena za njih, {to bi zna~ilo da se ve} rasprostiru po ovom krilu Ku}e apsoluta. Zato bi morao, u bliskoj budu}nosti, neko od njih biti uhva}en, a zatim i pokrenuta potraga za ostalima.
	Kad sam stigao do vrata ostave ispod stepeni{ta, pritisnuo sam uho na njih, nadaju}i se da ~ujem kako se Bojzak unutra kre}e. Ni zvuka. Pozvao sam ga tiho po imenu, ali odgovor nisam dobio; onda sam poku{ao da izvalim vrata ramenom. Nisu htela ni da se pomaknu, a pla{io sam se da se zaletim na njih i stvorim buku. Kona~no sam uspeo da uguram Vodalusovo ocilo izme|u vrata i dovratka i da izvalim bravu.
	Bojzak vi{e nije bio tu. Posle kra}e potrage otkrio sam u dnu ostave rupu koja je vodila u {uplju unutra{njost nekog zida. On je sigurno odatle i ispuzao u ovu ostavu, tra`e}i mesto dovoljno prostrano da u njemu protegne udove, a zatim je iz nje istim putem pobegao. Pri~a se da u Ku}i apsoluta po zabitim mestima `ivi jedna vrsta belog vuka koja se tu uvukla iz okolnih {uma u davnim vremenima. Mo`da je Bojzek postao `rtva tih stvorenja; od tada ga vi{e nisam video.
	Te no}i nisam poku{ao da krenem za njim, nego sam privukao vrata ostave da izgledaju zatvorena, a {tetu na bravi sam prikrio koliko se moglo. Tek tada sam uo~io simetriju ovog hodnika: u sredi{tu ulaz u predsoblje, levo i desno od tog ulaza redovi zape~a}enih vrata i na oba kraja po jedno stepeni{te. Ako je ovaj hipogeum, podzemni svod, zaista bio dat ocu Inireu, kao {to je stjuard rekao i kao {to bi se po njegovom nazivu moglo zaklju~iti, onda je mogu}e da je odabran ba{ zbog tog svojstva odraza u ogledalu, ili izme|u ostalog i zbog toga. Ako je tako, onda nesumnjivo mora ispod drugog stepeni{ta postojati jo{ jedna ostava.
	
	20. SLIKE
	Pitanje je bilo za{to me poslu`itelj Odilio nije tamo poveo; ali dok sam jurio hodnikom, nisam zastao da o tome razmislim, a kad sam stigao, odgovor se lepo video. Tu su vrata bila odvaljena odavno - ne samo le`i{ta brave nego su cela bila razorena, tako da su samo dva izbledela komadi}a drveta, koja su se jo{ dr`ala za dve {arke, pokazivala da su tu ikada ikakva vrata postojala. Unutra je svetiljka bila uga{ena, tako da je unutra{njost bila predata mraku i paucima.
	Okrenuo sam le|a tom mestu, na~inio korak-dva i stao pod uticajem one svesti o gre{ci koja nas ~esto obuzima pre nego {to steknemo makar i najmanje naslu}ivanje u ~emu se gre{ka, zapravo, sastoji. Jonasa i mene su strpali u predsoblje kasno po podne. Te no}i omladina uzvi{enih ulazi sa bi~evima. Ujutro: hvataju Hetora i, ~ini se u isto vreme, Bojzek be`i i izmi~e pretorijancima koji dobijaju od stjuarda, tada, klju~eve da bi mogli Bojzeka tra`iti. Sad taj isti stjuard Odilo sre}e mene, ja mu ka`em da mi je pretorijanac uzeo Terminus Est i Odilo dolazi do uverenja da sam ja do{ao pre podne posle Bojzekovog bega.
	A istina je da nisam; prema tome pretorijanac koji je poneo moju palo{inu nije je nikako mogao staviti u zaklju~anu ostavu, onu ispod drugog stepeni{ta.
	Vratio sam se ostavi sa koje su vrata bila odvaljena. Pri {krtom svetlu koje se iz hodnika cedilo unutra jasno se videlo da su i ovde nekad postojale police kao i u ostavi bliznakinji; ali su poskidane i odnete da budu privedene nekoj novoj svrsi, a ovde iz golih zidova ostavljeni su da vire jo{ samo gvozdeni nosa~i polica, sada beskorisni. Ba{ nikakav drugi predmet, ma koje vrste, nisam video, ali ne{to drugo jesam video, naime ~injenicu da nijedan stra`ar, ~iji }e izgled stare{ine uskoro pregledati, ne bi dobrovoljno zakora~io u toliku pra{inu i pau~inu. Ne trude}i se ni da zavu~em glavu unutra, posegnuo sam rukom oko dovratka i iza njega - sa neopisivim ose}anjem likovanja i dobrog poznavanja - sklopio {aku oko voljenog bal~aka.
	Opet sam bio ceo ~ovek. Zapravo, i vi{e nego ~ovek: kalfa na{e gilde. Tu, u hodniku, uverio sam se da je moje pismo jo{ u d`epu kanije i tu sam potegao sjajno se~ivo, obrisao ga, nauljio, ponovo obrisao, onda, hodaju}i, oprobao palcem i jednim prstom. Sad neka se pojavi ono bi}e koje lovi u mraku.
	Moj slede}i cilj bio je da se pridru`im Dorkasi, ali ja o mestu gde se nalazila dru`ina doktora Talosa nisam znao ni{ta; znao sam jedino da }e i ta dru`ina glumiti na raskala{nim sve~anostima koje }e se odr`ati u vrtu - u jednom od mnogih vrtova, naravno. Ako bih sad, po no}i, izi{ao napolje, pretorijancima bi bilo isto toliko te{ko da vide mene, u mom fuliginu, kao i meni da vidim njih. Ali izgledi da bih na{ao nekog da mi pomogne bili su nikakvi; a ~im bi isto~no obzorje palo pod sunce, ja bih, sumnje nema, bio uhva}en istom onom brzinom kojom smo Jonas i ja bili uhva}eni kad smo ujahali na zemlji{te ove Ku}e. Ako se, pak, zadr`im u unutra{njosti same Ku}e apsoluta, mogu da se nadam da }u prolaziti bez i~ijeg ometanja, {to je i iskustvo sa poslu`iteljem pokazalo; mogao bih ~ak nai}i na nekog ko bi mi pru`io obave{tenja; uistinu, odmah sam izradio plan da svakom koga sretnem ka`em da sam i ja pozvan na proslavu (smatrao sam da je sasvim mogu}e da u takve stvari budu uklju~ena i mu~enja) i da sam izi{ao iz prostorija koje su mi dodeljene za spavanje i zalutao. Tako postupaju}i, mogao bih otkriti gde su sme{teni Dorkas i ostalo dru{tvo.
	Zabavljen tim mislima, po{ao sam uz stepenice i na drugom odmori{tu napustio stepeni{te i krenuo jednim hodnikom koji do tada nisam video. Bio je mnogo du`i i znatno rasko{nije name{ten nego onaj ispred predsoblja. Po zidovima su visile tamne slike u zlatnim ramovima, a na pijedestale izme|u slika bile su postavljene urne, biste i neki predmeti ~ije nazive nisam znao. Vrata koja su se iz ovog hodnika otvarala nalevo i nadesno bila su udaljena jedna od drugih sve po stotinu koraka, {to je nagove{tavalo da se s one njihove strane nalaze zaista ogromne sobe; ali sva su bila zaklju~ana, a dok sam oprobavao njihove kvake, uverio sam se da su one oblikom i vrstom metala meni nepoznate i da nisu oblikovane da budu ljudskim prstima hvatane.
	Po{to sam prevalio niz ovaj hodnik, ~inilo mi se, bar pola lige, video sam nekoga ispred sebe ko je sedeo (tako sam u prvi mah pomislio) na nekoj visokoj stolici. Prilaze}i bli`e, razabrao sam da je u stvari na merdevinama, da je star i da ~isti jednu od slika. "Oprostite", rekoh.
	Okrenuo se i zbunjen zapiljio dole ka meni. "Bi}e da ja tvoj glas znam, je li?"
	Tada sam i ja poznao njegov glas i lice. Bio je to Rudesind, kustos, onaj stari sa kojim sam se sreo tako davno kad me je majstor Gerlous prvi put poslao po knjige za dvorkinju Teklu.
	"Do{ao si pre nekog vremena i pitao za Ultana. Pa zar ga ne na|e?"
	"Na{ao sam ja njega", rekoh. "Ali to nije bilo nedavno."
	Ovo kao da ga je naljutilo. "Nisam mislio danas! Ali nije bilo davno. Pa, se}am se onog pejza`a na kome sam tada radio, zna~i - nije moglo biti pre dugog vremena."
	"Se}am se i ja", rekoh mu. "Sme|a pustinja odra`ena u zlatnom viziru jednog oklopnika."
	Klimnuo je glavom, a njegov gnev kao da se rastopio. Ste`u}i bo~ne gredice merdevina, po~eo se spu{tati, ali jo{ i sad dr`e}i sun|er u ruci. "E, ta~no. Ta~no taj. Ho}e{ da ti ja tu sliku sad poka`em? Veoma lepo je ispala."
	"Nismo na istom mestu, majstore Rudesinde. Ono beja{e u Citadeli. Ovo je Ku}a apsoluta."
	Starac je pre{ao preko toga. "Lepo ispala... Ovde dole je, tu negde, ima malo da se ide. Ti stari umetnici - nenadma{ni u crte`u, mada su im boje ve} izbledele. A umetnost, da ti ka`em: umetnost ja poznajem. Gledao sam i armigere i uzvi{ene kako prilaze i posmatraju, a onda ne{to ka`u, ali oni pojma nemaju. Ko je zagledao, iz blizine, svaki deli} ovih slika?" Po~eo se busati u grudi tim sun|erom, a onda se pogurio ka meni i po~eo mi iz blizine {aputati, mada u duga~kom hodniku nije bilo nigde nikog osim nas dvojice. "A sada }u ti otkriti tajnu koju niko od njih ne zna - jedna od tih slika sam ja!"
	Iz u~tivosti kazah da bih tu sliku rado video.
	"Tra`im je, a kad je na|em, re}i }u ti gde je. Oni ne znaju, ali ona je razlog {to ja sve vreme ~istim slike. Pa, mogao sam oti}i u penziju. Ali evo me jo{ tu i provodim na radu vi{e vremena nego iko, izuzev, mo`da, Ultana. On ne mo`e da vidi ~asovnik." Starac se prepusti dugotrajnom, ispucalom smehu.
	"Pitam se da li biste mi mogli pomo}i. Postoje ovde neki izvo|a~i predstava koji su na zabavu pozvani. Znate li gde su sme{teni?"
	"^uo sam ja o tome", re~e on tonom kao da je u nedoumici. "Zelenom sobom to nazivaju."
	"Mo`ete li me donde odvesti?"
	Odmahnuo je glavom. "Tamo nema slika i zato nikad nisam bio, mada postoji slika Zelene sobe. Hajde, po|i za mnom. Na}i }u tu sliku i pokaza}u ti je."
	Povukao me je za rub ogrta~a i ja po|oh za njim.
	"Ja bih radije da me odvedete do nekog ko bi mogao biti moj vodi~ donde."
	"I ja to mogu. Ima stari Ultan mapu negde u svojoj biblioteci. Done}e ti je onaj njegov de~ko."
	"Nije ovo Citadela", podsetio sam ga ponovo. "A kako ste, ina~e, vi dospeli ovamo? Da li su vas doveli da ~istite ove slike?"
	"Ispravno. Ispravno." Oslonio se na moju ruku. "Postoji logi~no obja{njenje za sve, nemoj to zaboraviti. Mora biti da se tako dogodilo. Otac Inire je po`eleo da o~istim njegove slike, pa, prema tome, evo mene." Zastao je, razmislio. "Ma, ~ekaj malo, pogre{no sam rekao. Kao de~ak imao sam dara, eto {ta je trebalo da ka`em. Roditelji su me, zna{, stalno podsticali, pa sam crtao satima. Pamtim kako sam jednom proveo ~itav jedan letnji dan prave}i skice kredom na stra`njem zidu na{e ku}e."
	Levo od nas otvorio se jedan u`i hodnik i Rudesind me povu~e niz njega. Iako je bio slabije osvetljen (pa, maltene i mra~an) i tako uzan da posmatra~ nikako nije mogao da se dovoljno odmakne i da slike pogleda sa iole odgovaraju}eg rastojanja, slike su u njemu bile daleko ve}e nego one u glavnom hodniku; pru`ale su se od poda do tavanice i bile su znatno {ire od raspona mojih ruku. Koliko sam mogao zapaziti, bile su vrlo lo{e - obi~ne brljotine. Upitah Rudesinga ko mu je to rekao da mi pri~ati o svom detinjstvu.
	"Pa, otac Inire", re~e on, zabaciv{i glavu ukoso da bi pogledao gore ka meni. "A {ta si ti mislio, ko bi drugi?" Nastavio je ti{im glasom. "Senilan. Ka`u. Bio je vezir ne znam vi{e kolikom broju autarha od Imara do danas. A sad tih da bude{ i da me pusti{ da govorim. Na}i }u starog Ultana za tebe.
	Umetnik - pravi - je jednom do{ao do mesta gde smo `iveli. Moja majka, ponosna toliko na mene, poka`e mu ne{to od mojih stvari. Bio je to Fehin, Fehin li~no, a moj portret koji je on tada naslikao visi ovde do dana dana{njeg i gleda iz slike u tebe mojim sme|im o~ima. Ja sam za stolom na kome su ~etkice i jedna pomorand`a tan`erinka. Bilo mi je obe}ano da }e to sve biti moje kada zavr{im poziranje."
	Rekoh: "Ne verujem da imam vremena da je razgledam ba{ sad."
	"I tako sam i ja postao umetnik. Prili~no brzo sam se opredelio za ~i{}enje i restauraciju radova velikih umetnika. Dvaput sam ~istio sliku sebe samog. ^udno se ose}am, mogu ti re}i, kad tako perem svoje sopstveno maleno lice. Obuzet sam neprestano `eljom da sad do|e neko sa sun|erom i obri{e moje lice, spere sa njega prljav{tinu godina. Ali ne vodim te da to vidi{ - ti traga{ za Zelenom dvoranom, a? A?"
	"Jeste", rekoh `eljno.
	"Evo njene slike ta~no pred nama. Razgledaj. Pa posle, kad je bude{ video, pozna}e{ je."
	Prstom je pokazao ka jednoj od tih {irokih, grubih slika. To uop{te nije bila slika nikakve sobe, nego je prikazivala, ~inilo se, nekakvu ba{tu, perivoj oivi~en visokim `ivim ogradama, sa bazenom u kome rastu lokvanji i sa vrbama koje se na vetru vijore. Tu je ~ovek u fantasti~nom kostimu argentinskog ljanera svirao gitaru, i to, ~inilo se, ni za ~ije uvo osim za svoje. Iza njega su gnevni oblaci gonili jedni druge preko sumornog neba.
	"Posle ovoga mo`e{ u biblioteku da vidi{ Ultanovu mapu", re~e starac.
	Ta umetni~ka slika bila je od one nerviraju}e vrste koja se raspada u obi~ne mrlje boje ako je ne mo`e{ sagledati celu. Radi postizanja bolje perspektive, zakora~io sam unazad, jednom. Dvaput...
	Pri tre}em koraku uvideo sam da je trebalo da dotaknem zid iza sebe, ali da se to nije desilo. Umesto toga stajao sam sada unutar slike koja je zapremala suprotni zid: u tamnoj sobi sa drvenim ko`nim stolicama i stolovima od ebonovine. Okrenuo sam se da je pogledam, a kad sam se opet okrenuo napred, nije vi{e bilo hodnika u kome sam do malo~as stajao sa Rudesindom, nego je, na istom mestu, bio zid prekriven starom, izbledelom hartijom.
	Ja sam jo{ pre toga imao u rukama Terminus Est izvu~en iz kanije, mada nisam svesno nijednog trenutka odlu~io da ga potegnem; me|utim, nije bilo neprijatelja koga bih udario. Ba{ kad sam odlu~io da oprobam jedina vrata koja su davala izlaz iz te sobe, ona su se otvorila, a kroz njih je u{la jedna prilika u `utoj ode`di. Kratka bela kosa bila je unazad za~e{ljana sa okruglog ~ela; bio je to mu{karac, ali takav da bi njegovo lice moglo, maltene, pristajati nekoj debelju{noj ~etrdesetogodi{njoj `eni. Oko njegovog vrata na tananom lancu visila je jedna bo~ica falusnog oblika koju sam pamtio.
	"A", re~e on. "Pitao sam se ko je to do{ao. Dobro do{la, Smrti."
	Najpribranije {to sam u tom trenutku mogao rekoh: "Ja sam Severijan, kalfa - u gildi mu~itelja, kao {to vidi{. Moj ulazak beja{e sasvim nehoti~an, a bio bih ti, iskreno re~eno, i veoma zahvalan ako bi mi ti objasnio kako se taj ulazak dogodio. Dok sam bio u hodniku napolju ova soba je izgledala kao samo jo{ jedna slika. Ali kad sam po{ao korak-dva unazad da pogledam onu na drugom zidu, na{ao sam se ovde, unutra. Kojom je to umetno{}u izvedeno?"
	"Nikakvom", re~e ~ovek u `utoj ode`di. "Tajna vrata nisu ba{ nov pronalazak, a neimar ove sobe samo je smislio na~in da prikrije jedna otvorena. Ovo je plitka soba, vidi{: uistinu i pli}a nego {to ~ak i sad opa`a{, osim ako si ve} shvatio da su plafon i pod pod takvim geometrijskim uglovima da jedan ka drugome konverguju, te da zid na kraju nije onoliko visok kao zid kroz koji si u{ao."
	"Vidim", rekoh, i zaista sam video. Dok je on govorio, ta izobli~ena soba, za koju sam bio pomislio da je normalna zato {to me je prevario moj um naviknut da uvek vidi sobe normalnog oblika, postala je ono {to je stvarno bila: sobica sa isko{enom trapezoidnom tavanicom i sa trapezoidnim podom. Stolice su bile okrenute ka zidu kroz koji sam u{ao, ali ~ak i te stolice su bile predmeti male dubine, tako da ~ovek ne bi stvarno mogao sesti na njih; stolovi nisu bili {iri od obi~nih daski.
	"Na slici takve konvergentne linije zavaraju oko", nastavio je ~ovek u `utoj odori. "Zbog toga kad oko na njih nai|e u stvarnosti, uz vrlo malo stvarne dubine i uz dodatnu ve{ta~ku monohromnu rasvetu, ono poveruje da vidi jo{ jednu sliku - naro~ito ako je pre toga uslovljeno duga~kim nizom stvarnih slika. A po{to si ti u{ao nose}i to veliko oru`je, podigao se iza tebe jedan pravi zid da te ovde zadr`i dok ne bude{ pregledan. Valjda nije potrebno da dodam da je na drugoj strani tog zida ona slika za koju si mislio da je vidi{."
	Bio sam zapanjeniji nego ikad. "Ali kako je soba mogla znati da nosim svoj ma~?"
	"To je malo slo`enije, pa ne bih mogao jednostavno da ti objasnm... znatno slo`enije, zapravo, nego ovaj jad od sobe. Mogu samo kazati da su metalne niti obavijene oko ulaza, a one znaju kad drugi metali, koji su njima bra}a i sestre, prolaze kroz njihov obru~."
	"Jesi li ti sve ovo napravio?"
	"O, ne. Sve ove stvari..."Zastao je. "...i jo{ stotine sli~nih sa~injavaju ono {to nazivamo Drugom ku}om. Delo su oca Inirea, koji je od prvog autarha dobio zadatak da unutar Ku}e apsoluta stvori jednu tajnu palatu. Ti ili ja, sine moj, nesumnjivo bismo sazidali samo nekoliko skrivenih soba. A on je postigao to da se skrivena ku}a svuda savr{eno uklapa sa onom koja je poznata, javna."
	"Ali ti nisi on", rekoh. "Jer sad znam ko si! Prepoznaje{ li me?" Smakoh masku da mi vidi lice.
	Osmehnuo se i rekao: "Samo jednom si do{ao. Zna~i, ona kaibitka te nije zadovoljila."
	"Zadovoljila me je manje nego `ena koju je ona glumila, la`no se predstavljaju}i - ili, ta~nije re~eno, onu drugu sam voleo vi{e. No}as sam ostao bez jednog prijatelja, a ipak izgleda da mi je do{lo vreme da sre}em stare poznanike. Mogu li zapitati kako si iz svoje Ku}e azura dospeo ovamo? Da li si pozvan za svetkovinu? Ve~eras sam sreo jednu od tvojih `ena."
	Rasejano je klimnuo glavom. Jedno ogledalo, pod ~udnim uglom postavljeno, koje se nalazilo iznad ukrasnog stubi}a na bo~nom zidu ove ~udne, plitke sobe, uhvatilo je njegov profil, tanan poput kameje, i ja zaklju~ih da on mora biti hermafrodit. U meni navre sa`aljenje, pra}eno ose}anjem bespomo}nosti, jer zamislio sam ga kako iz no}i u no} otvara vrata mu{karcima u svojoj ustanovi u Algedonskoj ~etvrti. "Da", re~e on, "osta}u ovde dok traje proslava, onda idem."
	Moj um bio je pun one slike koju mi je stari Rudesin pokazao u hodniku napolju i ja rekoh: "Zna~i, mo`e{ mi pokazati gde je taj Vrt."
	Odmah sam osetio da su ga te re~i zatekle nespremnog i da mu je to mo`da prvi takav slu~aj posle mnogo godina. U njegovim o~ima ukaza se bol, a leva ruka mu se pomakla (mada samo malo) prema bo~ici koja mu je bila na grlu. "Zna~i ~uo si za to..." re~e. "Ako ~ak i pretpostavimo da znam taj put, za{to bih ga tebi otkio? Mnogi }e nastojati da be`e tim putem ako pelagijska argosija ugleda kopno."
	
	21. HIDROMANSIJA
	Nekoliko sekundi je pro{lo dok nisam valjano razumeo to {to mi je hermafrodit rekao. Onda se u mojim nozdrvama uzdigao zapam}eni smu}uju}i slatki miris Teklinog pe~enog mesa i opet kao da osetih nemir li{}a. Zaboravljaju}i, u napetosti tog trenutka, koliko }e u toj sobi punoj obmana biti uzaludna moja predostro`nost, osvrnuo sam se, nadaju}i se da tako obezbedim da nas niko ne ~uje; onda sam uvideo da sam i bez svoje svesne volje (jer imao sam u svesti nameru da ga ispitam pre nego {to odam da sam u vezi sa Vodalusom) posegao rukom u najsklonitiji pregradak moje jaha~ke torbice i izvukao ono Vodalusovo ognjilo sli~no no`i}u.
	Hermafrodit se nasme{io. "Imao sam ose}anje da bi ti mogao biti taj. O~ekujem te ve} danima, zato sam starome napolju, a i mnogim drugima, izdao uputstva da obe}avaju}e neznance izvode pred mene."
	"Bio sam zato~en u predsoblju", rekoh. "I na taj na~in sam izgubio vreme."
	"Ali si, vidim, pobegao", re~e androgin. "Nije verovatno da bi bio pu{ten pre nego {to bi moj ~ovek do{ao da to tamo pretra`i. Dobro je {to si pobegao - nije preostalo mnogo vremena... ta tri dana svetkovine, onda moram da idem. Hodi i pokaza}u ti put do tog Vrta, mada nisam uop{te siguran da }e ti biti dopu{teno da u|e{."
	Otvorio je vrata kroz koja je bio u{ao, a ja sad videh da nisu stvarno pravougaona. Susedna soba jedva da je bila ne{to prostranija od ove u kojoj smo dosad bili, ali je imala, ~inilo se, normalne geometrijske uglove i bogat name{taj.
	"Stigao si najzad u odgovaraju}i deo Tajne ku}e", re~e hermafrodit. "Da nisi, imali bismo dugo i zamorno pe{a~enje. A sad se izvinjavam {to }e{ morati da ~eka{ dok pro~itam poruku koju si doneo."
	Oti{ao je do jednog stola za koji se meni u prvi mah u~inilo da ima staklenu gornju povr{inu i stavio ocilo ispod te povr{ine na neku policu. Odjednom je kresnulo svetlo, koje je sijalo od stakla nadole, iako iznad stakla nikakve svetiljke nije bilo. Ognjilo je raslo dok nije steklo prividne razmere ma~a, a nabori na njemu, umesto da budu samo obi~ni zubi}i za ukresivanje iskrica iz kremena, pokaza{e da su ne{to drugo: redovi te~no ispisanih slova.
	"Odmakni se", re~e mi mu{ko-`ensko. "Ako ovo nisi pro~itao ranije, ne sme{ ni sad."
	U~inio sam kako je rekao i neko vreme ga gledao kako se naginje nad taj maleni predmet koji sam doneo sa proplanka Vodalusovog. Najzad re~e: "Pa, ako je tako, {ta se mo`e... mora}emo se boriti na dva fronta. Ali to se tebe ni{ta ne ti~e. Vidi{ li onaj orman u ~ija vrata je urezan prizor pomra~enja? Otvori ga, a knjigu koju }e{ tamo na}i spusti dole. Evo, na ovo postolje je mo`e{ staviti."
	Iako sam se pla{io da je posredi neka klopka, otvorio sam vrata ormana ka kome je pokazao. U njemu je bila knjiga, zaista grdno velika - visoka maltene kao ja, a dobra dva lakta {iroka - uspravljena sa koricom od mrljave, plavozelene, {tavljene ko`e, tako da se prakti~no suo~ila sa mnom kao {to bi mogao neki mrtvac da sam otvorio poklopac uspravnog mrtva~kog sanduka. Vratio sam ma~ u kaniju, onda sam obema rukama ~vrsto uhvatio taj veliki tom i polo`io ga na re~eno postolje. Androgin me zapita jesam li je ranije vi|ao, a ja mu rekoh da nisam.
	"Izgledalo je kao da si se te knjige upla{io, poku{ao si... u~inilo mi se... da okrene{ lice na drugu stranu dok si je nosio." To govore}i, naglim pokretom otklopio je koricu knjige. Prva stranica bila je ispisana crveno, nekim pismenima meni nepoznatim. "Ovo je upozorenje onima koji tragaju za pravom stazom", re~e on. "Da ti ga pro~itam?"
	Izgovorih naglo, brbljavo: "U~inilo mi se da u toj {tavljenoj ko`i vidim jednog mrtvog ~oveka, i to sebe."
	Zaklopio je opet knjigu i pogladio je {akom. "Ove pavoninske boje delo su zanatlija iz davne pro{losti... A te linije i ti vrtlo`i}i ispod boja, to su samo o`iljci sa napa}enih `ivotinjskih le|a, tragovi krpelja i bi~eva. Nego, ako si pun straha, ne mora{ da ide{."
	"Otvori to", rekoh mu. "Da vidim mapu."
	"Ne postoji mapa. Ovo je sama stvar", re~e on i onda otvori, opet naglim zamahom, i prednju koricu i prvi list.
	Ostadoh zaslepljen, ili maltene zaslepljen, kao {to mi se u mra~nim no}ima de{avalo kad o{ine munja. Te unutra{nje stranice izgledale su kao ~isto srebro, srebro koje hvata svaki prami~ak osvetljenja u ovoj sobi i baca ga nazad stostruko poja~ano. "To su ogledala", rekoh i ve} pri tim re~ima shvatih da nisu, nego da su to oni predmeti za koje nemamo drugu re~ osim ogledala, oni predmeti koji su pre manje od jedne smene vremena vratili Jonasa me|u zvezde. "Ali kako mogu imati tu mo}, kad nisu jedno ka drugome okrenuta?"
	Hermafrodit odgovori: "Imaj u vidu koliko su dugo bila okrenuta jedno ka drugom dok je knjiga bila sklopljena. Sada }e polje neko vreme biti sposobno da izdr`ava ovu napetost kojoj ga podvrgavamo. Pa, kreni, ako sme{."
	Nisam smeo. Dok je govorio, ne{to se uobli~ilo u blistavom vazduhu iznad otvorenih stranica. Nije to bila `ena, niti leptir, ali je bilo stvorenje sa osobinama i `ene i leptira; a {to se veli~ine ti~e - ba{ kao {to na nekoj slici pogledamo planinu naslikanu u pozadini i znamo da je u stvarnosti ogromna, velika kao ostrvo, tako sam i ja znao da to stvorenje vidim sa velike udaljenosti; mislim da je zamasima svojih krila zahvatala protonske vetrove kosmosa i da je sav Urt za nju mogao biti samo jedna trun~ica uznemirena jednim takvim zamahom. Ali ba{ kao {to sam video ja nju, videla je i ona mene, na onaj na~in kako je hermafrodit malo~as video kroz svoje staklo petlje i krivine teksta na ognjilu. To stvorenje je zastalo, okrenulo se ka meni i ra{irilo krila da ih vidim. Na krilima su bile naslikane o~i.
	Androgin je zalupio knjigu sa treskom, kao da je `estoko zalupio vrata. "[ta si video?" upita.
	Samo sam jednu misao imao u glavi, a to je da ne moram vi{e da gledam u te stranice; rekoh: "Hvala, gospodine. Ko si - da si, tvoj sam sluga od sad pa ubudu}e."
	Klimnuo je glavom. "Mo`da se jednoga dana mo`e desiti da te podsetim na to. Ali ne}u te vi{e pitati {ta si to video. Evo, obri{i ~elo. Prizor te je obele`io."
	Govore}i to, dodao mi je jednu ~istu krpu, a ja sam njome obrisao ~elo kao {to mi je rekao, zato {to sam ose}ao da mi vlaga curi niz lice. Kad sam pogledao krpu, bila je grimizna od krvi.
	Kao da mi ~ita misli, on re~e: "Nisi ranjen. Mislim da lekarski naziv za to glasi 'hematodrosis'. Pod naletom jakih emocija najsi}u{nije vene u zahva}enom delu ko`e... ili na celoj ko`i, dogodi se i to... prskaju za vreme obilatog znojenja. Bojim se da }e{ na tom mestu imati gadnu modricu."
	"Za{to si to uradio?" upitah. "Mislio sam da }e{ mi pokazati neku mapu. Ja samo `elim da na|em Zelenu sobu - onaj stari Rudesind tamo napolju mi je rekao da se tako zove - u kojoj su izvo|a~i dobili sme{taj. Da li je u Vodalusovoj poruci stajalo da donosioca treba ubiti?" Govore}i, petljao sam oko ma~a da ga potegnem, ali i kad su moje {ake stegle dobro znani bal~ak, nisam mogao, bio sam preslab.
	Mu{ko-`ensko se nasmejao. Bio je to u po~etku prijatan smeh, kolebao se negde izme|u `enskog i de~a~kog, ali se posle sveo na cerekanje sli~no pijana~kom. U meni su Tekline uspomene po~ele da se pokre}u; samo malo je nedostajalo pa da se probude. "Je li to sve {to si `eleo?" re~e kad je ponovo ovladao sobom. "Zatra`io si od mene da pripalim tvoju sve}u, a ja poku{ao da ti dam sunce i evo, opekao sam se. Ja sam kriv... @eleo sam, mo`da, da odlo`im svoj ~as, ali, svejedno, ne bih te pustio da otputuje{ tako daleko da nisam u poruci pro~itao da nosi{ Kand`u. I sad, evo, najiskrenije mi je `ao, nisam mogao da se ne nasmejem. Kuda }e{ kad Zelenu sobu na|e{, Severijane?"
	"Kud me po{alje{. Kao {to si me podsetio, ja sam se zakleo da Vodalusa slu`im." (Istina je bila da sam se Vodalusa pla{io i pla{io sam se da }e androgin Vodalusa obevestiti ako ja ispoljim neposlu{nost.)
	"A ako nemam nare|enje za tebe? Jesi li se ve} oslobodio Kand`e?"
	"Nisam mogao", rekoh.
	Nastala je pauza. On nije govorio.
	"U Traks }u", rekoh. "Imam pismo za tamo{njeg arhona; on, navodno, ima posla za mene. Radi ~asti moje gilde, rado bih oti{ao."
	"Dobro je to. Kolika je, uistinu, tvoja ljubav prema Vodalusu?"
	Opet sam osetio dr`alju one sekire u svojoj ruci. Ka`u mi da kod vas, drugih, se}anje mre; moje ni da pobledi. Ona izmaglica kojom je nekropola bila zaogrnuta te no}i po~e jo{ jednom da duva oko mog lica i meni se vrati sve {to sam osetio kad sam od Vodalusa dobio nov~i} i zatim ga gledao kako odlazi, hodom, do mesta meni nedostupnog. "Ja sam njega jednom spasao", rekoh.
	Hermafrodit je dodao: "Onda, evo {ta }e{. Mora{ u Traks, kao {to si planirao, i mora{ govoriti svakome... ~ak i sebi samom... da ide{ da prihvati{ to zaposlenje koje te tamo ~eka. Kand`a je opasna. Jesi li svestan toga?"
	"Da. Vodalus mi je rekao da ako se sazna da je posedujemo, mo`e da se dogodi da izgubimo podr{ku stanovni{tva."
	Jedan trenutak hermafrodit je ponovo stajao }utke. Onda re~e: "Pelerinke su na severu. Ako ti se bude ukazala prilika, mora{ im Kand`u vratiti."
	"To sam se i nadao da u~inim."
	"Dobro. Postoji jo{ ne{to {to mora{ da uradi{. Autarh je ovde, ali mnogo pre nego {to stigne{ do Traksa, bi}e i on na severu sa vojskom. Ako se primakne Traksu, mo}i }e{ oti}i kod njega. Vremenom }e{ otkriti na koji na~in mu mora{ oduzeti `ivot."
	Odavao ga je njegov ton, ali ne samo to: odavale su ga i Tekline misli. Hteo sam da kleknem, ali on pljesnu {akama i jedan pogureni ~ove~uljak kliznu ne~ujno u sobu. Na sebi je imao ode}u sa kapulja~om, kao kenobit, ~lan kalu|erske dru`ine koja obitava zajedno. Autarh re~e ne{to ~ove~uljku, ali ja, onako rastrojen, ne razumeh {ta.
	Na svetu ne mo`e biti mnogo prizora lep{ih od onog kad u zoru gleda{ sunce kroz hiljadu iskri~avih voda Vati~ke, dakle Proro~ke, vodoskoka. Ja esteta nisam, ali kad sam prvi put ugledao taj ples vode (o kome sam ranije tako ~esto slu{ao), izgleda da sam se kao esteta popravio. I do danas, radi svog zadovoljstva, povremeno prizovem taj prizor u se}anje i gledam ga ta~no onakvog kakav je bio kad je sluga sa navu~enom kapulja~om otvorio vrata ispred mene - posle toliko liga pe{a~enja kroz neobi~no razme{tene hodnike Druge ku}e - i kad sam ugledao kako srebrni mlazi}i iscrtavaju ideograme preko solarnog diska.
	"Pravo napred", progun|ala je ta prilika prekrivene glave. "Idi stazom, kroz Kapiju drve}a. Me|u glumcima }e{ biti bezbedan." Ta vrata su se zatvorila iza mene i postala travnata kosina bre`uljka.
	Teturavim korakom po{ao sam ka vodoskoku, a on me je osve`io vodenim prahom koji je vetar ka meni nanosio. Bio sam okru`en plo~nikom od onog minerala koji se zove serpentin; na njemu sam neko vreme stajao, nastoje}i da u razigranim oblicima o~itam kakva }e mi biti sre}a u budu}nosti; kona~no sam po~eo da preturam po jaha~koj torbici na svome opasa~u, tra`e}i {ta bih mogao baciti kao ponudu. Pretorijanci su mi uzeli sve pare, ali dok sam pipkao izme|u ono malo mojih stvari unutra (flanel, komad kamena za o{trenje i bo~ica ulja za Terminus Est, ~e{alj i sme|a knji`ica) otkrio sam jedan nov~i} zapao izme|u zelenih blokova kod mojih stopala. Posle samo malo napora, uspeo sam da ga izvu~em - asimus, jedan jedini, toliko izlizan da je od imprinta ostao jedva koji trag. Pro{aputao sam `elju, hitnuo sam asimus u samo sredi{te vodoskoka. Tamo ga je poduhvatio jedan mlaz vode i bacio u nebo, pa je asimus jedan trenutak sevao, a zatim pao. Po~eo sam da o~itavam simbole koje je voda stvarala naspram sunca.
	Ma~. To je izgledalo sasvim jasno. Bi}u i ubudu}e mu~itelj.
	Onda ru`a, a ispod nje reka. Penja}u se uz \ol kao {to sam i planirao, zato {to je to put ka Traksu.
	A sad gnevni talasi, koji su uskoro postali jedno dugo, potmulo narastanje vode. More, mo`da, ali, pomislih, ~ovek ne mo`e da stigne do mora idu}i uzvodno ka izvoru neke reke.
	[ipka, stolica, mno{tvo kula i ja po~eh da pomi{ljam da su predskaziva~ke mo}i ovog vodoskoka - mo}i u koje ionako nikad nisam mnogo verovao - sasvim la`ne. Okrenuo sam se na drugu stranu, ali dok sam se okretao nazreo sam mnogokraku zvezdu koja je sve vi{e rasla.
	Od moga povratka u Ku}u apsoluta jo{ dvaput sam i{ao u posetu vodoskoku Vatik. Jednom u praskozorje, tada sam pro{ao kroz ista ona vrata kroz koja sam je i prvi put ugledao. Ali nikada vi{e se nisam usudio da joj postavljam pitanja.
	Moje sluge priznaju, svi do jednoga, da su ubacivali svoje ori~oke u vodoskok kad u vrtovima nije bilo gostiju, ali, ka`u mi, opet svi do jednoga, za svoj novac nisu dobili nijedno ta~no proro~anstvo. U ovo, ipak, nisam ube|en, jer se}am se onog zelenog ~oveka, pamtim kako je uspevao da otera sve posetioce govore}i im o njihovoj budu}nosti. Mo`da ta moja posluga, vide}i ceo `ivot proveden oko poslu`avnika, metli i zvonaca koja zvone, odbacuje proro~anstva? Pitao sam i svoje ministre, koji, sumnje nema, ubacuju hrisose punim {akama, ali njihovi odgovori su neodre|eni i {aroliki.
	Zaista nije bilo lako i}i dalje, okrenut le|ima vodoskoku, ostaviti iza sebe njegove divne, kripti~ne poruke i hodati prema starome suncu. Bilo je ogromno, kao lice diva, i bilo je tamne crvene boje, a obzorje je, ispod njega, tonulo. Topole ovog vrta ocrtavale su se naspram sunca, {to me je podsetilo na onu priliku No}i na vrhu kravanseraja na ovoj, zapadnoj obali \ola, koju sam tako ~esto vi|ao, a iza nje sunce, pri zavr{etku nekog od na{ih pliva~kih izleta.
	Ne shvataju}i da sam ve} duboko na podru~ju Ku}e apsoluta i, prema tome, daleko od patrola koje idu njegovim rubovima, pla{io sam se da }e me neko zaustaviti svakog trenutka i mo`da baciti natrag u predsoblje - ~ija su tajna vrata, dr`ao sam to za sigurno, ve} morala biti otkrivena i zape~a}ena. Ni{ta sli~no nije mi se desilo. Koliko sam mogao videti, na svim tim ligama `ivica i somotnih travnjaka, cve}a i vode koja {iklja nije se micao niko osim mene. Nad stazu su se nadnosili ljiljani mnogo vi{i od mene, a po njihovim licima zvezdastog oblika bile su razasute kapi rose, jo{ nezba~ene, dok je savr{ena povr{ina staze pokazivala, iza mene, samo jedno uznemirenje, ono koje su moja stopala stvorila. I dalje su pevali slavuji, od kojih su neki bili slobodni, a neki u zlatnim kavezima oka~enim o grane drve}a.
	Jednom sam ugledao ispred sebe, sa ose}anjem u kome je postojao deo onog starog u`asa, jednu hodaju}u statua. Kao neki kolos (a ne ~ovek) previ{e graciozan i previ{e spor da bi mogao biti ljudsko stvorenje, ta statua je {etala preko jedne male, tajnovite livade, kao da ide po taktu ne~ujne muzike u nekoj ~udnoj procesiji. Priznajem da sam se povukao i ~ekao sve dok nije pro{la, a za to vreme sam se pitao mo`e li me ona primetiti dok stojim tu u senci i da li }e mariti {to ja tako stojim.
	Kad sam ve} izgubio nadu da }u videti Kapiju drve}a, ugledao sam je. Nije moglo biti nedoumice oko toga da li je to ona. Kao {to skromniji ba{tovani nameste da kru{kovo drve}e raste uz sam zid i zidu se sabra`ava, tako su ovi ve}i ba{tovani Ku}e apsoluta, koji mogu pokolenjima da nastavljaju posao dok ga ne upotpune, ukalupljavali ogromne udove hrastova. Na kraju se svaka gran~ica uklopila u jedno potpuno arhitektonsko nadahnu}e, zbog ~ega sam ja, hodaju}i po krovovima najve}e palate na Urtu, i nemaju}i nigde na vidiku ni jedan jedini kamen, ugledao kako se, s jedne strane od mene, uzdi`e u visine ta velika, zelena kapija izgra|ena od `ivog drveta, ali ta~no kao da je od kamena.
	Tad sam potr~ao.
	
	22. PERSONIFIKACIJE
	Protr~ao sam kroz taj {iroki luk Kapije drve}a, sa koga je kapala voda, a onda izbio na travnato prostranstvo, sada posuto {atorima kao zvezdama. Negde je neki megater urlao i tresao svojim lancem. Drugih zvukova kao da nije bilo. Stao sam i slu{ao, a megater se, po{to ga vi{e nisu uznemiravali udari mojih stopala, vratio u smrtoliki san osoben za njegovu rasu. ^uo sam kako rosa curka po li{}u i razabrao slabi, isprekidani pti~ji cvrkut.
	I jo{ ne{to. Tiho {vi}, {vi}, brzo ali u nepravilnim razmacima, koje je postajalo glasnije kada sam usredsredio sluh na njega. Krenuo sam za tim zvukom, biraju}i put izme|u tihih {atora, ali mora biti da sam pogre{no procenio, jer je doktor Talos video mene pre nego ja njega.
	"Prijatelju moj! Orta~e! Svi oni spavaju - tvoja Dorkas i ostali. Svi osim tebe i mene. Ovamo!"
	Govore}i to, mlatarao je {tapom; ono {vi}kanje bilo je zvuk njegovog odsecanja glava cve}u.
	"Vratio si nam se ba{ na vreme. Ba{ na vreme! Na{a predstava je ve~eras, pa bih bio prinu|en da platim nekog od tih drugara da odglumi tvoju ulogu. Odu{evljen sam {to te vidim! Dugujem ti izvesnu svotu novca - pamti{ li to? Ne mnogo, a nov~i}i su, izme|u nas dvojice re~eno, la`ni, bar po mom uverenju. Ali dug je ipak dug, a ja pamtim uvek."
	"Bojim se da ne pamtim", rekoh, "prema tome, ne mo`e biti neka velika suma. Ako je Dorkas dobro, sasvim sam voljan da tu svotu zaboravim, pod uslovom da mi da{ ne{to da jedem i poka`e{ mi gde mogu da odspavam nekoliko smena."
	Doktorov o{tri nos nagnu se za trenutak nadole da izrazi `aljenje. "Sna mo`e{ imati u izobilju dok te drugi ne probude. Ali hrane, bojim se, nemamo. Boldanders, zna{, jede kao vatra. Mar{al ovih sve~anosti je obe}ao da }e danas doneti ne{to za sve nas." Neodre|eno je mahnuo {tapom prema nepravilnom gradu {atora. "Samo, bojim se da to ne}e biti pre sredine jutra, u najboljem slu~aju."
	"Verovatno je tako i najbolje. Zaista sam preumoran da bih jeo, ali, ako mi poka`e{ gde mogu da legnem..."
	"[ta te je to zveknulo u tintaru? Nema veze - zamaskira}emo bojom koja je pome{ana sa ma{}u. Ovamo!" Ve} je kaskao ispred mene. Po{ao sam za njim kroz lavirint {atorskih konopaca do jedne heliotropne kupole. Pred vratima su stajala Boldandersova ru~na kola i ja kona~no osetih izvesnost da sam ponovo na{ao Dorkas.
	Kad sam se probudio, bilo je kao da se nas dvoje nikada nismo ni rastajali. Dorkasina tanana lepota bila je nepromenjena; opet, kao i uvek, ba~ena u zasenak Jolentinim blistanjem, ali ipak, ja sam imao `elju, kad smo bili sve troje zajedno, da Jolenta ode da bi moje o~i mogle mirno da se usmere na Dorkas. Poveo sam Boldandersa na jednu stranu, jedan sat po{to smo se svi probudili, i zapitao ga za{to me je bio ostavio u onoj {umi s one strane kapije Sa`alnice.
	"Ja nisam bio sa tobom", re~e on sporo. "Bio sam sa svojim doktorom Talosom."
	"Pa bio sam i ja. Mogli smo zajedno da ga potra`imo i jedan drugome da se na|emo na ispomo}i."
	Usledilo je dugotrajno oklevanje; ~inilo mi se da ose}am te`inu tih tupih o~iju na mome licu, pa sam, u svom neznanju, pomislio - kako bi u`asno bilo kad bi Boldanders posedovao energiju i volju potrebnu za gnev. Kona~no, on re~e: "Jesi li ti bio s nama kad smo izlazili iz grada?"
	"Pa naravno da sam bio. Dorkas, i Jolenta, i ja, svi smo bili uz vas dvojicu."
	Jo{ jedno oklevanje. "Zna~i, na{li smo te tamo."
	"Na{li ste me, zar se ne se}a{?"
	Odmahnuo je glavom polako, a ja primetih da je njegova gruba crna kosa, gusta kao travnati krov na seoskoj ku}i, dodirnuta sedinom. "Probudio sam se jednog jutra i ti si bio tu. Razmi{ljao sam. Ubrzo si me ostavio."
	"Tad su bile druge okolnoasti - imali smo dogovor da se ubrzo ponovo sretnemo." (Osetio sam probod krivice jer sam dobro pamtio da tada nisam imao ni najmanju nameru da to obe}anje ispunim.)
	"Sreli smo se opet", re~e Boldanders tupo; onda, vide}i da ja tim odgovorom nisam zadovoljan, dodade: "Ovde meni nema ni~eg stvarnog osim doktora Talosa."
	"Tvoja odanost je vrlo pohvalna, ali mogao si se setiti da je on `eleo da i ja budem uz njega, a ne samo ti." Uvideo sam da ne mogu da se naljutim na ovog blagog d`ina mutne pameti.
	"Sakuplja}emo novac ovde na jugu, a onda zidamo ponovo, kao {to smo zidali i ranije, kad oni zaborave."
	"Sever je ovo. Ali, ta~no ka`e{, va{a ku}a je uni{tena, je li tako?"
	"Spaljena", uzvrati Boldanders. Mogao sam maltene da vidim odraze plamenova u njegovim o~ima. "@ao mi je ako si ne{to stradao. Toliko dugo ve} mislim samo na zamak i na moj posao."
	Ostavio sam ga da sedi na tom mestu, pa sam krenuo da proverim u kakvom stanju je oprema na{eg pozori{ta - mada nisam prime}ivao da je opremi potreban takav pregled, a nisam ni bio u stanju da zapazim ma kakve nedostatke, osim najupadljivijih, ako bi ih bilo. Nekoliko artista se okupilo oko Jolente; dr Talus ih je oterao, a njoj naredio da u|e u {ator. Trenutak kasnije ~uo sam pljusak {tapa po mesu; iza{ao je isceren, ali jo{ ljut.
	"Nije ona kriva", rekoh. "Zna{ kakav je njen izgled."
	"Previ{e kitnjast. Ba{ previ{e kitnjast. Zna{ li {ta mi se svi|a kod tebe, sire Severijane? To {to vi{e voli{ Dorkas. Uzgred re~eno, gde je ona? Jesi li je video od kako si se vratio?"
	"Upozoravam te, doktore. Nju ne udaraj."
	"Ni na pamet mi ne bi palo. Jedino se bojim da se mogla izgubiti."
	Njegov iznena|eni izraz lica uverio me je da govori istinu. Rekoh mu: "Popri~ao sam s njom samo na trenutak. Oti{la je po vodu."
	"Hrabro od nje", re~e on, pa, po{to sam ja napravio za~u|eno lice, dodade: "Ona se vode boji. To si morao primetiti. ^istunica je, ali kad se pere, voda je samo palac duboka; a kad prelazimo mostove, ona se dr`i za Jolentu i drhti."
	Tad se vratila Dorkas; ako je doktor jo{ ne{to pri~ao, ja to nisam ~uo. Kad smo se Dorkas i ja sreli tog jutra, ni ja ni ona nismo bili u stanju da u~inimo mnogo vi{e osim da se osmehujemo i doti~emo {akama koje nisu mogle da poveruju. Sad mi je pri{la, spustila dve kofe vode koje je nosila i zagledala se u mene kao da }e me pojesti o~ima. "Toliko si mi nedostajao", re~e ona. "Bila sam tako usamljena bez tebe."
	Nasmejao sam se na pomisao da ja nekome mogu nedostajati, pa sam podigao kraji~ak svog fuliginskog ogrta~a. "Ovo ti je nedostajalo?"
	"Smrt, ho}e{ re}i. Da li mi je nedostajala smrt? Ne, nedostajao si mi ti." Preuzela je taj ogrta~ iz moje ruke i po~ela me pomo}u njega vu}i prema redu topola koje su sa~injavale jedan zid Zelene dvorane. "Na{la sam jednu klupu tamo, oko nje su leje sa travama. Do|i da sednemo. Ovi mogu bez nas neko vreme, posle toliko dana, a Jolenta }e pre ili kasnije izi}i i na}i vodu koja je i ina~e za nju doneta."
	^im smo se udaljili od vreve {atorskog naselja, gde su `ongleri bacali no`eve, a akrobate svoju decu, opto~io nas je mir vrtova. Oni su mo`da najve}a igde postoje}a zemlji{na povr{ina planirana i zasa|ena radi lepote, ako se izuzmu oni prostori divljine koji su vrtovi Inkreatorovi, a na kojima rade kultivatori nama nevidljivi. Preklopljene `ivice obrazovale su uzana vrata. Pre|osmo u jedan {umarak sa belim, mirisnim granama, {to me je tu`no podsetilo na one rascvale {ljive kroz koje su pretorijanci vukli Jonasa i mene, mada je {ljivik izgledao zasa|en radi ukrasa, a ovaj {umarak, ~inilo se, radi ploda. Dorkas je odlomila gran~icu sa pet-{est behara i zadenula je u svoju bledozlatnu kosu.
	Iza tog vo}njaka pru`ala se ba{ta tako stara, da sam bio siguran da su je zaboravili svi osim posluge koja ju je odr`avala. Na naslonu tamo{njeg kamenog sedi{ta bile su, davno, isklesane glave, ali vreme ih je izgrizlo toliko da su ostale gotovo sasvim bez crta lica. Preostalo je nekoliko leja sa jednostavnim cve}em, a uz cve}e su rasli i mirisni redovi kuhinjskih trava - ruzmarina, an|elskog korena, nane, bosiljka i rutvice; sve to, u zemlji{tu koje je, po{to je nebrojeno mnogo godina obra|ivano, postalo crno kao ~okolada.
	Bio je tu i poto~i}; Dorkas je vodu, nesumnjivo, zahvatila iz njega. Izvori{te tog potoka mo`da je nekad bio vodoskok - a sad se svelo samo na plitku kamenu ~iniju iz koje se voda dizala, pljuskala preko ruba i onda oticala krivudavim puti}ima kroz uzane, grubo ozidane kanale do vo}ki koje su na taj na~in navodnjavane. Seli smo na tu kamenu klupu, na ~iji sam rukonaslon prislonio svoj ma~. Dorkas me je dohvatila za {ake.
	"Severijane, pla{im se", re~e ona. "Sanjam tako stra{no."
	"Posle mog odlaska?"
	"Sve vreme."
	"Kad smo spavali jedno uz drugo na onom polju, rekla si mi da si se probudila iz lepog sna. Rekla si da je bio vrlo podroban i da je izgledao stvaran."
	"Ako je bio lep, zaboravila sam ga."
	Ve} sam primetio da je pa`ljivo izbegavala da pogleda u vodu koja se prelivala iz ru{evnog vodoskoka.
	"Svake no}i sanjam da pe{a~im kroz ulice pune nekih prodavnica. Sre}na sam, ili bar zadovoljna. Imam para koje mogu tro{iti, a postoji i duga~ki spisak sa stvarima koje `elim da kupim. Iznova i iznova ponavljam u sebi taj spisak i poku{avam da smislim u kojim delovima te ~etvrti mogu da dobijem najbolji kvalitet za najni`u cenu. Ali, dok idem od radnje do radnje, postepeno postajem svesna da me svi koji me vide mrze i preziru i znam da je to zato {to misle da sam ne~isti duh koji se umotao u ovo `ensko telo {to oni vide. Kona~no, ulazim u jednu maju{nu radnju koju dr`e neki stari ~ovek i neka baba. Ona sedi i pravi ~ipke, dok on, za mene, re|a njihovu robu po tezgi. ^ujem iza sebe zvuk njenog konca kako se provla~i kroz ~ipku."
	Upitah: "A {ta si do{la da kupi{?"
	"Vrlo sitnu ode}u." Svojim malim, belim {akama Dorkas pokaza razdaljinu od oko pola pedlja. "Mo`da odelca za lutke. Naro~ito pamtim malecne ko{ulje od fine vune. Najzad odaberem jednu i dam starome pare. Ali nisu pare, uop{te - nego samo grudva neke prljav{tine."
	Ramena su joj se tresla, pa sam je zagrlio jednom rukom da je ute{im.
	"A meni do|e da vri{tim, da im ka`em da nisu u pravu, da ja nisam ta gadna avet za koju me smatraju. Ali znam, ako to u~inim, sve {to ka`em bi}e uzeto kao kona~ni dokaz da su ba{ u pravu. Te re~i me gu{e. A najgore je to {to upravo tad prestane {i{tanje konca." Dohvatila me je za slobodnu {aku i stegla kao da ho}e da utisne zna~enje svojih re~i u mene. "Znam da ovo ne mo`e razumeti niko ko nije isto sanjao, ali stravi~no je. Stravi~no."
	"Mo`da }e sad, kad sam opet ovde, uz tebe, ti snovi prestati."
	"A onda zaspim, ili, bar, padnem u mrak. Ako se tad ne razbudim, nai|e onaj slede}i san. Na|em se u ~amcu koji se pomo}u motke potiskuje preko jednog spektralnog jezera..."
	"Bar u tome nema nikakve tajne", rekoh. "Vozila si se u takvom ~amcu sa Agijom i sa mnom. Pripadao je jednom ~oveku po imenu Heldegrin. Tog putovanja se svakako se}a{."
	Dorkas odmahnu glavom. "Nije taj ~amac, nego neki mnogo manji. Motkom upire jedan starac, a ja le`im pred njegovim nogama. Budna sam, ali se ne mogu poma}i. Jedna moja ruka se vu~e po crnoj vodi. Trenutak pre nego {to }emo dodirnuti obalu ja ispadam iz ~amca, ali starac to ne vidi; onda, dok tonem kroz vodu, shvatim da on nijednog ~asa nije ni znao da sam ja prisutna. Uskoro nestane svetlosti, a meni bude vrlo hladno. ^ujem kako me, daleko iznad mene, jedan glas, glas koji volim, doziva po imenu, ali ne mogu da se setim ~iji je to glas."
	"Moj, to te ja zovem da te probudim."
	"Mo`da." Na njenom obrazu je onaj o`iljak od bi~a, koji je stekla na Sa`alnici, sad goreo kao da je nedavno `igosana.
	Neko vreme smo sedeli, ni{ta ne govore}i. Slavuji vi{e nisu pevali, ali su zato pevale, po svem drve}u, pti~ice konopljarke; videh i jednog papagaja koji je u svojoj skerletnoj i zelenoj ode`di li~io na nekakvog malog kurira u livreji, kako seva izme|u grana.
	Najzad Dorkas re~e: "Voda je tako u`asavaju}a stvar. Nije trebalo da te dovedem ovde, ali nisam se mogla setiti nijednog drugog mesta u blizini gde bismo mogli po}i. Kamo sre}e da smo seli na travu ispod onog drve}a."
	"Za{to mrzi{ vodu? Meni izgleda divna."
	"Mo`da ovde, na suncu, ali ona po svojoj prirodi te~e dole, zauvek dole, udaljava se od svetlosti."
	"Ali se opet i uzdigne", rekoh. "Ki{a koju vidimo u prole}e ista je ona voda koju smo gledali prethodne godine kako oti~e niz slivne kanale. Tako nas je, bar, u~io majstor Malrubius."
	Dorkasin osmeh zablista kao zvezda. "Lepo je u to verovati, bez obzira na to da li je istina ili nije. Severijane, bilo bi sme{no da ja ka`em da si najbolji ~ovek koga poznajem, jer ti si jedina dobra osoba koju poznajem. Me|utim, uverena sam da bi ti, i kad bih hiljadu drugih srela, bio jo{ najbolji. O tome sam `elela da pri~am s tobom."
	"Ako ti je potrebna moja za{tita, ima{ je. To zna{."
	"Nije to uop{te u pitanju", odvrati Dorkas. "Na neki na~in, htela bih ja da pru`im za{titu tebi. E to zvu~i ba{ sme{no, zar ne? Nemam porodicu, nikog nemam osim tebe, a ipak, mislim da mogu da te za{titim."
	"Poznaje{ Jolentu, pa dr Talosa i Boldandersa."
	"Oni nisu niko. Zar to ne ose}a{, Severijane? ^ak i ja sam niko, ali oni su manji od mene. Petoro nas je bilo u tom {atoru no}as, a ipak, ti si bio sam. Jednom si mi rekao da nema{ mnogo ma{te, ali, ipak, to si morao osetiti."
	"Da li ti od toga `eli{ da me za{titi{ - od usamljenosti? Takvu za{titu bih pozdravio dobrodo{licom."
	"Onda }u ti davati sve {to mogu, dokle god mogu. Ali, iznad svega, ho}u da te za{titim od mi{ljenja sveta. Severijane, pamti{ li ono {to sam ti o mom snu rekla - kako svi u prodavnicama, i na ulici, misle da sam ja samo u`asni duh? Mo`da su u pravu."
	Tresla se; dr`ao sam je.
	"To je jedan od razloga zbog kojih je taj san tako bolan. Drugi razlog je to {to znam da oni, na neki drugi na~in, nisu u pravu. Opako spektralno bi}e je u meni. Ono jeste ja. Ali u meni ima i drugih stvari koje su u podjednakoj meri ja."
	"Nikad ti ne bi mogla biti opako spektralno, niti bilo kakvo opako bi}e."
	"O, mogla bih", re~e ona ozbiljno i di`e pogled ka meni. Njeno maleno, nagnuto lice nikada nije bilo lep{e nego tad u svetlosti sunca, i nikad ~istije. "Mogla bih, o Severijane. Ba{ kao {to ti mo`e{ biti ono ~ime te nazivaju. [to ponekad i jesi. Pamti{ li kako smo videli da je katedrala odsko~ila u nebo i sagorela u jednom trenu? I kako smo onda po{li jednom ulicom izme|u drve}a i i{li sve dok nismo videli svetlost ispred sebe, a tu su bili doktor Talos i Boldanders, spremni da izvedu svoju predstavu sa Jolentom?"
	"Dr`ala si me za ruku", rekoh. "I pri~ali smo o filozofiji. Kako bih mogao zaboraviti?"
	"Kad smo stigli do te svetlosti, pa kad nas je doktor Talos video - pamti{ li {ta je rekao?"
	Bacio sam svoj um unazad do te ve~eri, kojom se okon~ao onaj dan u kome sam izvr{io smrtnu kaznu nad Agilusom. U pam}enju sam za~uo urlik gomile, Agijin vrisak, onda Boldandersovo dobo{arenje. "Rekao je da su sad do{li svi i da si ti Nevinost, a ja Smrt."
	Dorkas je sve~ano klimnula glavom. "Ta~no. Ali ti nisi stvarno Smrt, zna{, ma koliko puta te on tako nazvao. Nisi ni{ta vi{e Smrt nego {to je kasapin Smrt zato {to se~e grla junadi po ceo dan. Za mene ti si @ivot i mlad si ~ovek po imenu Severijan, a ako bi po`eleo da se obu~e{ druga~ije i postane{ stolar ili ribar, niko te ne bi mogao spre~iti."
	"Ne ose}am `elju da napustim svju gildu."
	"Ali bi mogao. Danas. To treba imati na umu. Ljudi ne `ele da drugi ljudi budu ljudi, ve} nabacuju imena na njih i zaklju~avaju ih u zatvorene prostore, ali ja ne}u da im ti dopusti{ da te zaklju~aju. Doktor Talos je gori od ve}ine. Na svoj na~in, on je la`ov..."
	Tu optu`bu je ostavila bez zavr{etka, a ja rekoh: "Jednom sam ~uo od Boldandersa da Talos retko la`e."
	"Kazala sam - na svoj na~in. Boldanders je u pravu. Doktor Talos ne la`e u onom smislu u kome ve}ina ljudi shvata laganje. Kad je tebe nazvao Smr}u, to nije bila la`, nego... nego..."
	"Metafora", predlo`ih.
	"Ali opasna, r|ava metafora, upravljena protiv tebe, kao la`."
	"Smatra{ li, dakle, da me doktor Talos mrzi? A ja bih rekao da je on jedan od vrlo malog broja ljudi koji su prema meni pokazali ikakvu stvarnu dobrotu od kada sam krenuo iz Citadele. Ti, Jonas - koji je oti{ao - i jedna starica koju sam sreo u zato~eni{tvu, onda jedan ~ovek u `utoj ode`di - koji me je, uzgred re~eno, tako|e nazvao Smr}u - i doktor Talos. Taj spisak je, zapravo, kratak."
	"Ne smatram da on mrzi na onaj na~in kako to mi shvatamo", odvratila je Dorkas blago. "A, {to se toga ti~e, ni da voli. @elja je njegova da manipuli{e svim onim na {ta nai|e, da svojom voljom menja stvari. A po{to je ru{enje lak{e od gra|enja, on naj~e{}e ru{i."
	"Me|utim, izgleda da ga Boldanders voli", rekoh. "Imao sam svojevremeno jednog osaka}enog psa; vi|ao sam da Boldanders upu}uje ovom doktoru onakve pogleda kakve je Triskele nekad upu}ivao meni."
	"Razumem te, ali ne sagledavam stvari tako. Jesi li ikad pomislio: a kako si ti izgledao kad si gledao svog psa? Zna{ li ti i{ta o pro{losti njih dvojice?"
	"Samo to da su stanovali zajedno blizu jezera Diuturne. Izgleda da su im me{tani zapalili ku}u da bi ih oterali."
	"[ta misli{, da li bi doktor Talos mogao biti Boldandersov sin?"
	Pomisao je bila tako apsurdna da sam se nasmejao, sre}an {to se pojavilo to oslobo|enje od napetosti.
	"Bilo to istina ili ne", nastavi Dorkas, "tako se pona{aju. Kao otac koji sporo misli i naporno radi sa brilijantnim, nastranim sinom. Bar se meni tako ~ini."
	Tek kad smo ustali sa te klupe i krenuli natrag ka Zelenoj sobi (koja na sliku koju mi je Rudesind pokazao nije li~ila ni{ta vi{e nego {to bi svaka ba{ta li~ila), palo mi je na um da se zapitam nije li dr Talos, nazivaju}i Dorkas "Nevino{}u", tako|e napravio metaforu.
	
	23. JOLENTA
	Taj stari vo}njak i vrt sa travama iza njega bejahu tako tihi i tako uronjeni u zaborav da su me podse}ali na Atrijum vremena i na Valeriju sa onim njenim izvrsnim licem koje je bilo uokvireno krznima. A u Zelenoj sobi - pandemonijum. Sad su ve} bili svi budni, a na mahove se ~inilo i da svi ne{to vi~u. Deca su se pentrala po drve}u da osloba|aju ptice iz kaveza, gonjena metlama svojih majki i projektilima svojih o~eva. Obarani su {atori, pa ~ak i oni ispod kojih su probe predstava nastavljene, tako da sam video kako jedna prividno postojana piramida od prugastog platna pada kao zastava ba~ena na zemlju i otkriva ispod sebe jednog travnatog zelenog megatera koji se uzdigao na zadnje noge, a na ~ijem je ~elu igra~ica izvodila piruete.
	Nestali su i Boldanders i na{ {ator, ali je dr Talos trenutak kasnije do{ao `urnim hodom i poveo nas dvoje, podsti~u}i nas da hitamo, krivudavim stazama, pored balustrada, vodopada, grotla ispunjenih sirovim topazima i rascvetalom mahovinom, sve do jedne udubine sa kratko potkresanom travom, gde se div trudio da podigne na{u pozornicu, pra}en pogledima desetak belih jelena.
	Imala je to biti pozornica mnogo slo`enija od one na kojoj sam glumio pre izlaska kroz gradski Zid Nesusa. Izgledalo je da su poslu`itelji iz Ku}e apsoluta doneli drvenu gra|u i eksere, alat, boju i tkanine u kol~inama daleko ve}im nego {to smo mi ikako mogli upotrebiti. Njihova velikodu{nost probudila je u doktoru njegovu (ina~e nikad duboko uspavanu) sklonost ka grandioznosti, pa je naizmeni~no pomagao Boldandersu i meni oko te`ih monta`nih zahvata i mahnito unosio izmene u rukopis drame.
	Div nam je bio drvodelja; iako se kretao polako, radio je tako postojano i sa takvom snagom - klin debeo kao moj ka`iprst on zakuca jednim udarcem, ili sa dva udarca; gredu koju bih ja testerisao jednu smenu vremena, on prese~e sa nekoliko udaraca sekire - da ve}i u~inak ne bi postigla ni desetorica robova pod korba~em.
	Dorkas je u sebi otkrila nadarenost za slikarstvo, ~ime sam bio iznena|en bar ja, ako ne i drugi. Zajedni~ki smo rasklapali one crne plo~e koje upijaju sunce, ne samo da bismo prikupljali energiju za no}a{nju predstavu nego i da bismo odmah uklju~ili projektore. Te domi{ljate naprave mogu da do~araju pozadinu hiljadu liga duboku, istom lako}om kojom mogu i da do~araju unutra{njost kakve kolibice, ali opsena je savr{ena samo u potpunom mraku. Zato je najbolje privid oja~ati prizorima naslikanim pozadi, a takve prizore je Dorkas stvarala ve{to, stoje}i do pojasa duboko u planinama i probadaju}i svojim ~etkama slike pobledele od dnevne svetlosti.
	Jolenta i ja bejasmo od manje koristi. Ja nisam imao slikarsku ruku, a potrebe drame sam razumeo tako malo, da ~ak nisam mogao pomagati doktoru ni u raspore|ivanju na{ih kulisa. Jolenta se, verujem, i fizi~ki i psihi~ki protivila ma kakvom radu, a ovoj vrsti rada - svakako. Te duga~ke noge, tako vitke ispod kolena, a iznad kolena zaokrugljene do raspuknu}a, bile su neprimerene za no{enje bilo kakve te`ine osim tereta sopstvenog tela; te str{e}e dojke bile su u stalnoj opasnosti da im bradavice budu smrvljene izme|u greda ili izmazne bojom. Osim toga, kod Jolente nije bilo ni traga od onog duha koji podsti~e ~lanove grupe da doprinose napretku zajedni~ke svrhe. Dorkas je, rekav{i da sam prethodne no}i bio sam, mo`da bila u pravu i vi{e nego {to sam tada pretpostavio, ali Jolentina usamljenost bila je jo{ ve}a. Dorkas i ja imali smo jedno drugo, Boldanders i doktor imali su svoje uvrnuto prijateljstvo, u izvo|enju predstave nas ~etvoro smo se zbli`avali. Jolenta je samo sebe imala, samo neprestanu predstavu sa isklju~ivim ciljem da prikuplja divljenje.
	Dotakla me je po ruci i ne govore}i ni{ta prevrnula tim ogromnim smaragdnim o~ima da poka`e prema ivici na{eg prirodnog amfiteatra. Tamo je stajao {umarak kestenova koji su uzdizali bele sve}e izme|u svog bledog li{}a.
	Videh da nas niko od ostalih ne gleda i klimnuh glavom. Posle Dorkas, Jolenta je, hodaju}i uz mene, izgledala visoka maltene kao Tekla, ali je odmicala sitnim koracima, za razliku od Teklinih veoma duga~kih, razmaknutih koraka. Jolenta je bila bar za glavu vi{a od Dorkas, zbog uzdignute frizure izgledala je jo{ i vi{a, a, osim toga, bila je u ~izmama sa visokim jaha~kim potpeticama.
	"Ho}u da je razgledam", re~e ona. "Ovo je jedina prilika koju }u ikada imati."
	To je bila o~igledna la`, ali ja, kao da sam poverovao, rekoh: "Prilika je simetri~na. Danas i samo danas Ku}a apsoluta ima priliku da razgleda tebe."
	Klimnula je glavom; izgovorio sam duboku istinu. "Potreban mi je neko - neko od koga }e zazirati oni sa kojima ne bih htela da pri~am. Mislim na sve ove izvo|a~e i glum~i}e. Dok tebe nije bilo, niko osim Dorkas nije hteo da po|e sa mnom, a nje se niko ne pla{i. Da li bi mogao da isu~e{ taj ma~ i da ga nosi{ preko ramena?"
	U~inih tako.
	"Ako se ne budem osmehivala, nateraj ih da odu. Razume{?"
	Trava mnogo du`a od one u prirodnom amfiteatru, ali mek{a od paprati, rasla je me|u kestenovima; staza je bila od kvarcnog {junka pro`etog zlatom.
	"Kad bi me samo video autarh, po`eleo bi me. [ta misli{, da li }e on do}i na na{ komad?"
	Radi njenog zadovoljstva klimnuo sam glavom, ali sam dodao: "^uo sam da njemu `ene, pa ni najlep{e, nisu ba{ potrebne, osim kao savetnice, uhode i {titono{e."
	Zastala je i okrenula se sa osmehom. "Upravo u tome je stvar. Zar ne uvi|a{? Ja sam u stanju da navedem svakoga da me po`eli, pa }e me tako po`eleti i on, jedini autarh, onaj ~iji su snovi na{a stvarnost i ~ije su uspomene na{a istorija, imao mu{kost ili ne. Po`eleo si ti i druge `ene osim mene, a? Jesi li ih jako `eleo?"
	Priznadoh da jesam.
	"I zato misli{ da je tvoja ~e`nja prema meni ista kao {to je bila `elja prema njima." Okrenula se i po{la dalje, hramlju}i pomalo (a ~inilo se da uvek tako hramlje), ali i sa dodatnom `ustrinom, ste~enom time {to je svojim govorom ubedila samu sebe. "Ali ja sam u stanju da navedem svakog mu{karca da se ukruti i svaku `enu da oseti svrab. @ene koje nikad nisu ose}ale ljubav prema `enama osete `elju da vode ljubav sa mnom. Da li si to znao? To su one koje po nekoliko puta dolaze na na{e predstave. One koje mi {alju hranu, cve}e, marame, {alove, izvezene maramice i uz to, oh, takve sestrinske, materinske cedulje. One }e mene da za{tite, od mog lekara }e da me za{tite i od njegovog d`ina, i od svojih mu`eva, sinova i kom{ija. A mu{karci! Boldanders mora da ih baca u reku."
	Upitah je da li joj je noga povre|ena; iza{li smo iz kestenove {umice, pa sam pogledom potra`io neko prevozno sredstvo za nju, ali nije bilo ni~ega.
	"Butine su mi ozle|ene od me|usobnog trenja, pa me hodanje boli. Imam jednu mast kojom ih ma`em, i to donekle pomogne, a jedan ~ovek mi je doveo i malu kobilu d`enetkinju da ja{em, ali ne znam na koju ispa{u je odvedena. Ja se ose}am stvarno udobno samo kad mogu da ra{irim noge."
	"Mogao bih te nositi."
	Opet se osmehnula, pokazuju}i savr{ene zube. "U tome bismo oboje u`ivali, zar ne? Ali, bojim se da ne bi izgledalo dostojanstveno. Ne, pe{a~i}u - samo se nadam da to ne}e morati da bude daleko. Ne}u daleko da hodam, zaista, pa nek bude {ta bude. Ionako izgleda da u blizini nema nikog osim glum~i}a. Mo`da su va`ni ljudi ostali da spavaju du`e, da bi se spremili za no}a{nje sve~anosti. Mora}u i ja da odspavam, i to bar ~etiri smene vremena, da bih mogla nastaviti."
	^uo sam zvuk vode koja klizi po kamenju, pa po{to nisam imao nikakav bolji cilj, po|oh na tu stranu. Pro{li smo kroz jednu `ivu ogradu od belog gloga, ~iji su ista~kani beli cvetovi ~inili prepreku koja je, iz daljine gledana, izgledala nesavladiva; onda sam video reku jedva {iru od kakve ulice, po kojoj su labudovi plovili kao skulpture od leda. Tu je postojao i jedan paviljon, a pored njega tri ~amca, svaki u obliku {irokog nenufarovog cveta. Unutra{njost ~amaca bila je oblo`ena najdebljim srebrnim brokatom, a kad sam zakora~io u jedan ~amac, pokazalo se da njegova unutra{njost ispu{ta miris raznih za~ina.
	"Divno", re~e Jolenta. "Ovi nam ne}e zameriti ako jedan uzmemo, a? Ili, ako zamere, izve{}e me pred nekog va`nog, a on, kad me vidi, vi{e nikad ne}e dopustiti da odem od njega. Nave{}u doktora Talosa da ostane uz mene, a ako `eli{ ostani i ti. Oni }e ovde imati ve} neki posao za tebe."
	Rekao sam joj da }u morati da nastavim svoje putovanje ka severu, ali sam je podigao i preneo u ~amac, pri ~emu je moja ruka obgrlila struk vitak ba{ kao i Dorkasin.
	Istog trenutka je legla na jastuke, gde su uzdignute latice ~amca dale senku njenom savr{enom tenu. Zbog toga sam pomislio na Agiju, na ono kako se Agija smejala na suncu dok smo silazili niz veliko Adamnijsko stepeni{te i kako se hvalila da }e idu}e godine nositi {e{ir sa {irokim obodom. U Agijinom izgledu nije bilo nijedne crte koja ne bi bila podre|ena u odnosu na Jolentin izgled; Agija je bila jedva ne{to malo vi{eg rasta nego Dorkas, imala je pre{iroke kukove, a dojke bi joj izgledale {krto pokraj Jolentine presipaju}e izobilnosti; Agijine izdu`ene, sme|e o~i i visoke jagodi~ne kosti iskazivale su pre lukavstvo i odlu~nost nego ikakvu strastvenost ili predaju. A ipak, Agija je u meni bila pobudila zdravu pohotu. Njen smeh, kad bi do{ao, ~esto bi bio pro`et zlobom; ali je bio pravi smeh. Od telesne pohote se preznojvala; a Jolentina ~e`nja je bila samo ~e`nja da drugi za njom ~eznu, ni{ta vi{e, i zato sam ose}ao `elju ne da je ute{im u njenoj usamljenosti kao {to sam to prema Valeriji osetio, ni da na|em izlaz za jednu bolnu ljubav kakva je bila moja ljubav prema Tekli, niti da je {titim kao {to sam Dorkas `eleo da {titim, nego da je postidim i kaznim, da uni{tim njenu samoobuzetost, da napunim njene o~i suzama i da joj po~upam kosu kao {to ~ovek pali kosu le{eva da bi mu~io duhove koji su iz njih utekli. Jolenta se hvalila da pretvara `ene u tribadistkinje. Malo je nedostajalo pa da mene pretvori u algofila.
	"Ovo je moja poslednja predstava, znam. Ose}am to. U publici }e sigurno biti neko..." Zevnula je i protegnula se. Izgledalo je tako sigurno da }e taj prenapeti prsluk na njenim grudima morati da se raspukne, da sam pogledao na drugu stranu. A kad sam je opet pogledao, ve} je spavala.
	Jedno vito veslo bilo je na zadnjoj strani ~amca, u vodu pru`eno. Uzeh ga i otkrih da ~amac, iako mu je korito iznad vode kru`no, ima kobilicu ispod. U sredini reke struja je bila prili~no jaka, tako da je bilo dovoljno da krmanim i na taj na~in da usmeravam na{e lagano napredovanje du` niza dra`esno povijenih meandara. Ba{ kao {to smo onaj sluga sa navu~enom kapulja~om i ja pro{li neprime}eni kroz mnoge stanove, ni{e i arkade dok me je vodio tajnim stazama Druge ku}e, tako smo sada usnula Jolenta i ja prolazili bez buke i bez napora, gotovo sasvim neprime}eni, kroz nekoliko liga vrtova. Parovi su le`ali na mekoj travi ispod drve}a, u ne{to tananijoj udobnosti senjaka, i smatrali, ~inilo se, da je na{a barka samo kakav ukras pu{ten dokono niz struju radi njihovog u`ivanja; a ako je neko i video moju glavu iznad savijenih latica, zaklju~io je da se nas dvoje unutra bavimo svojim poslovima. Usamljeni filozofi su meditirali na seoskim klupama, a zabave, koje nisu sve bile erotske, nastavljale su se neuznemireno iza svodova nalik na prozorske i u arborijumima.
	Posle izvesnog vremena zasmetao mi je Jolentin san. Ostavih veslo i klekoh pored nje na jastuke. Na njenom usnulom licu videla se neka ~istota, ma koliko ve{ta~ka, koju nikad nisam primetio kad je bila budna. Poljubio sam je, a njene krupne o~i, koje jedva da su se ne{to malo otvorile, delovale su maltene kao Agijine izdu`ene o~i, dok joj je crvenozlatna kosa izgledala gotovo sme|a. Otkop~ao sam njenu ode}u. Pona{ala se kao da je napola drogirana, mo`da nekim uspavljuju}im sredstvom u tim nagomilanim jastucima, ili jednostavno umorom koji je nastao zbog na{e {etnje po sve`em vazduhu i zbog tolikog tereta sladostrasnog tela. Oslobodio sam njene grudi i svaka dojka je bila gotovo jednake veli~ine kao Jolentina glava; oslobodio sam i te {iroke butine, koje kao da su izme|u sebe ~uvale tek izlegnuto pilence.
	Kad smo se vratili, svako je znao gde smo bili, mada ne verujem da je Boldanders mario zbog toga. Dorkas je oti{la negde da se ispla~e, a posle nekog vremena se opet pojavila, sa zacrvenelim o~ima i osmehom heroine. Doktor Talos je, verujem, bio u isti mah gnevan i odu{evljen. Imao sam tada utisak (za koji i do danas verujem da je bio ta~an) da on u Jolenti nije nikad u`ivao, a da je Jolenta, sa svoje strane, bila voljna jedino njemu od svih mu{karaca na Urtu da se preda sasvim dobrovoljno.
	Preostale smene vremena do no}i proveli smo slu{aju}i kako se dr Talos cenka sa raznim slu`benicima Ku}e apsoluta i uve`bavaju}i predstavu. Po{to sam ve} do neke mere opisao kako je izgledalo u~estvovanje u drami doktora Talosa, predla`em da ovde navedem pribli`ni tekst drame; ne onako kako je bilo napisano na listovima zaprljane hartije koje smo dodavali iz ruke u ruku tog popodneva, jer tu su ~esto bili samo nagove{taji za improvizacije, nego onako kako je neki vredni }ata u publici mogao zabele`iti; zapravo, onako kako i jeste zabele`io demonski svedok koji stanuje iza mojih o~iju.
	Ali prvo morate sebi predo~iti na{e pozori{te. Mukotrpno rade}i, rub Urta se jo{ jednom popeo nad crveni disk; dugokrili {i{mi{i letucaju iznad nas, a zeleni ~etvrtmesec visi nisko na isto~nom nebu. Zamislite najpli}u dolinu, mo`da hiljadu koraka od ruba do ruba, sme{tenu me|u najbli`e zatalasane travnate bregove. U tim bregovima postoje vrata; neka nisu {ira od ulaza u obi~nu privatnu sobu, ali neka su {iroka i kao vrata bazilike. I ta vrata su otvorena i iz njih se presipa svetlost u prelivima izmaglice. Poplo~ane staze svijaju se dole, ka maju{nom luku na{eg proscenijuma; njima se kre}u, kao mnogobrojne mrljice, mu{karci i `ene u fantasti~nim maskenbalskim kostimima - a kostimi su ve}inom iz davnih epoha, tako da ja, koji sam samo povr{no nau~io ne{to malo istorije od Tekle i majstora Palaemona, jedva ijedan od njih prepoznajem. Me|u maskenbalistima se kre}u poslu`itelji, nose poslu`avnike na kojima je mno{tvo pehara i ~a{ica za rakiju, uz ~itave hrpe pa{teta i mesnih prera|evima divnog mirisa. Crna sedi{ta od kadife i ebonovine, delikatna kao cvr~ci, okrenuta su ka na{oj pozornici, ali me|u gledaocima ima mnogo onih koji vi{e vole da stoje, a tokom ~itave predstave neki dolaze, neki odlaze, to kretanje se ne prekida; mnogi ostanu da ~uju samo desetak redova teksta. Na drve}u pevaju hile, `abe koje tu `ive; svoju pesmu izvijaju slavuji; navrh bregova hodaju}e statue lagano prolaze kroz mno{tvo poza. Sve uloge u komadu igramo dr Talos, Boldanders, Dorkas, Jolenta i ja.
	
	24. DRAMA DOKTORA TALOSA:
	
	ESHATOLOGIJA I GENEZA
	Dramatizacija (tvrdio je on) izvesnih delova izgubljene Knjige Novog sunca
	Lica:
	statua
	Gabrijel
	prorok
	d`in Nod
	generalisimus
	Me{ija, prvi ~ovek
	dva demona (maskirana)
	Me{ijana, prva `ena
	inkvizitor
	Jahi
	njegov sadrug
	autarh
	an|eoska bi}a
	kontesa
	Novo sunce
	njena slu`avka
	Staro sunce
	dva vojnika
	Mesec
	
	Pozadina pozornice je u tami. Pojavljuje se GABRIJEL okupan zlatnom svetlo{}u i nosi usku kristalnu trubu.
	
	GABRIJEL: Pozdrav. Do{ao sam da postavim scenu za vas - to mi je, najzad, du`nost. No} je poslednjeg dana i no} je uo~i prvog dana. Za{lo je Staro sunce. Ne}e se nikad vi{e Staro sunce na nebu pojaviti. Sutra }e se di}i Novo sunce, pa }emo ga pozdraviti moja bra}a, sestre i ja. No}as... no}as niko ne zna. Svi spavaju.
	Koraci, te{ki i spori. Ulazi Nod.
	GABRIJEL: O sveznanje! Brani slugu svoga!
	NOD: Njemu li ti slu`i{? Slu`imo mu i mi Nefilimi. Ne}u ti ni{ta na`ao, dakle, osim ako on ka`e.
	GABRIJEL: ^lan si njegovog doma}instva? Kako on op{ti sa tobom?
	NOD: Istinu da ka`em, uop{te ne op{ti. Prinu|en sam da naga|am {ta bi `eleo da u~inim.
	GABRIJEL: Toga sam se i pla{io.
	NOD: Vide li ti Me{ijinog sina?
	GABRIJEL: Videh li ga? Ma, zvekane jedan veliki, on jo{ nije ni ro|en. A {ta bi hteo s njim?
	NOD: On treba da do|e da stanuje kod mene, u mojoj zemlji isto~no od ovog vrta. Da}u mu jednu od mojih k}eri za `enu.
	GABRIJEL: Do{ao si u pogre{no postanje sveta, prijatelju moj - zakasnio si jedno pedeset miliona godina.
	NOD (klima glavom lagano, ne razume): Nego, ako ga vidi{...
	Ulaze ME[IJA i ME[IJANA, prati ih JAHI. Svi su goli, ali je JAHI ukra{ena nakitom.
	ME[IJA: Kakvo divno mesto! Odu{evljavaju}e! Cve}e, vodoskoci, statue - zar nije prelepo?
	ME[IJANA (stidljivo): Videla sam pitomog tigra sa o~njacima du`im od moje {ake. Kako da ga nazovemo?
	ME[IJA: Kako god on ho}e. (Obra}a se GABRIJELU.) Ko je vlasnik ovog divnog mesta?
	GABRIJEL: Autarh.
	ME[IJA: I on nama dopu{ta da ovde `ivimo. Ba{ lepo od njega.
	GABRIJEL: Pa ne ba{. Neko te prati, prijatelju moj. Zna{ li to?
	ME[IJA (ne gledaju}i): Ima neko i iza tebe.
	GABRIJEL (ma{e trubom koja je simbol njegove slu`be): Da, On je iza mene!
	ME[IJA: I to ti je ba{ blizu. Ako misli{ da duva{ u tu trubu za pomo}, u~ini to odmah.
	GABRIJEL: E ba{ domi{ljato od tebe. Samo, trenutak nije ba{ sazreo.
	Zlatno svetlo oslabi i zgasne, a GABRIJEL nestane sa pozornice. NOD ostaje nepomi~an, oslonjen o svoju mo~ugu.
	ME[IJANA: Nalo`i}u vatru, a tebi bi bolje bilo da po~ne{ sa gradnjom na{e ku}e. Ovde mora biti da ~esto pada ki{a - vidi kako je zelena trava.
	ME[IJA (razgleda NODA): Pa ovo je samo statua. Nije ni ~udo {to se onaj nije nje upla{io.
	ME[IJANA: Ali bi mogla o`iveti. ^ula sam nekad ne{to o dizanju sinova iz kamena.
	ME[IJA: Nekad! Ma ti si upravo sad i ro|ena. Mislim, ju~e.
	ME[IJANA: Ju~e! Ne pamtim... Ja sam takvo dete, Me{ija. Ne pamtim uop{te {ta je bilo pre nego {to sam iskora~ila na svetlost i videla te kako razgovara{ sa sun~evim zrakom.
	ME[IJA: Nije to bio sun~ev zrak! Bio je... istinu govore}i, jo{ nisam smislio ime za ono {to je on bio.
	ME[IJANA: Tad se u tebe zaljubih.
	Ulazi AUTARH.
	AUTARH: Ko ste vi?
	ME[IJA: E pa kad smo ve} kod toga, ko si ti?
	AUTARH: Vlasnik ovog vrta.
	ME[IJA se klanja, a ME[IJANA ~ini naklon uz tobo`nje {irenje suknjice u stranu, mada je taj pokret prazan jer nikakve suknjice nema.
	ME[IJA: Do malo~as razgovarasmo sa jednim od tvojih slugu. Sad, ba{, kad pomislim, zapanjen sam koliko je on li~io na tvoje Viso~anstvo. Osim {to je bio... ovaj...
	AUTARH: Mla|i?
	ME[IJA: Bar po izgledu.
	AUTARH: Pa, to je neizbe`no, pretpostavljam. [to ne zna~i da poku{avam sad da izmi{ljam nekakva opravdanja. Ali bio sam mlad, pa iako bi bilo bolje ograni~iti se na `ene koje su ti po dru{tvenom polo`aju pribli`nije, ipak, postoje trenuci - a ti bi to i razumeo, mladi ~ove~e, da si ikad u mom polo`aju bio - kad kakva curica ili seljan~ica, koju mo`e{ da pridobije{ {akom srebra ili namotajem kadife, i koja ne}e zahtevati, u najnezgodnijem trenu, smrt nekog takmaca ili ambasadorsko naimenovanje za svog mu`a... dakle, kad takva osobi~ica postaje veoma primamljiva mogu}nost.
	Dok je AUTARH govorio, JAHI se tiho pri{unjala ME[IJI iza le|a. Sad mu stavlja {aku na ramena.
	JAHI: Sad vidi{ da je on, koga si bo`anstvom smatrao, voljan da dopu{ta, pa i predla`e, sve ono {to sam ja tebi predlo`ila da radimo. Pre nego {to se uzdigne Novo sunce, hajde da na~inimo novi po~etak.
	AUTARH: Eto divnog stvorenja. Kako je to mogu}e, dete moje, da vidim blistave pramenove sve}a odra`ene u tvojim o~ima, dok tvoja sestra, eno, jo{ i sad duva u hladan trud?
	JAHI: Nije mi to sestra!
	AUTARH: Onda, tvoja protivnica. Nego, hodi sa mnom. Da}u njima dvoma dozvolu da se tu ulogore, a ti }e{ no}as nositi rasko{nu haljinu, tvojim ustima }e proticati obilje vina, a tvoja vitka prilika posta}e mo`da za nijansu manje tanana i vitka zbog pe~enih {eva punjenih bademima i zbog u{e}erenih smokava.
	JAHI: Be`i, matori.
	AUTARH: [ta? Zna{ li ti ko sam ja?
	JAHI: Ja jedina ovde i znam ko si. Duh si, i jo{ manje, stub si pepela vetrom podr`avan.
	AUTARH: Vidim. Luda je. Prijatelju, {ta je htela da uradi{?
	ME[IJA (Laknulo mu je): Ne ose}a{ odbojnost prema njoj? To je dobro s tvoje strane.
	AUTARH: Ni najmanje! [to, pa, luda ljubavnica, to bi trebalo da bude izuzetno zanimljivo iskustvo - jedva ~ekam, veruj mi, a malo ima stvari koje ~ovek mo`e da i{~ekuje `eljno, kad je video i uradio sve {to i ja. Ova ne grize, a? Mislim, ne jako?
	ME[IJANA: Grize ona, a u njenim o~njacima je otrov.
	JAHI se baca skokom napred i poku{ava da je zapara kand`ama.
	ME[IJANA hitro be`i sa pozornice, gonjena.
	AUTARH: Posla}u moje pikenare da pretra`e vrt i na|u njih dve.
	ME[IJA: Ne brini, vrati}e se obe uskoro. Vide}e{. A dotle, dotle mi je, zapravo, drago {to sam ovako ostao na trenutak nasamo sa tobom. Hteo sam da ti se obratim u vezi sa nekim stvarima.
	AUTARH: Nikome nikakve `elje ne ispunjavam posle {est - morao sam to pravilo da uvedem da ne bih poludeo. Siguran sam da shvata{.
	ME[IJA (malo poljuljanog samopouzdanja): To je dobro znati. No, nisam hteo da tra`im ne{to, ne stvarno. Nego samo obave{tenja, bo`ansku mudrost.
	AUTARH: U tom slu~aju, napred. Ali, upozoravam te, postoji cena koju }e{ morati da plati{. Re{en sam da ta poludela an|elka bude moja no}as.
	ME[IJA (pada na kolena).
	ME[IJA: Eto ne~eg {to nikad nisam razumeo. Za{to moram ja da ti govorim, kad ti ve} zna{ svaku moju misao? Moje pitanje, prvo, bilo je: znaju}i da ona pripada onoj sorti koju si ti prognao, zar ne bi trebalo, ipak, da uradim ono {to je predlo`ila? Jer ona zna da ja znam, a u mom srcu je sklonost da verujem da ona predla`e ispravne postupke misle}i da }u ih ja odbiti zato {to predlozi dolaze od nje.
	AUTARH (govore}i u stranu): Vidim, lud je i ovaj, a po{to sam obu~en u `uto, misli da sam bo`ansko bi}e. (ME[IJI) Mal~ice preljube nikad nijednom mu{karcu nije {kodilo. Osim ako je bila u pitanju preljuba njegove `ene.
	ME[IJA: Onda bi moja preljuba {kodila njoj? Pa...
	Ulaze KONTESA i njena SLU@AVKA.
	KONTESA: Moj suvereni gospodaru! [ta ovde radite?
	ME[IJA: Molim se, k}eri. Izuj bar cipele, jer si na svetom tlu.
	KONTESA: Vladao~e, ko je ova budalina?
	AUTARH: Neki ludak koga sam zatekao da luta zajedno sa dve `ene, jednako lude.
	KONTESA: Onda su oni brojno ja~i od nas, osim ako je moja slu`avka mentalno zdrava.
	SLU@AVKA: Va{a otmenosti...
	KONTESA: U {ta sumnjam. Jutros mi je spremila purpurno krzno za oko vrata i zeleni duga~ak ogrta~. Trebalo je, valjda, da izgledam kao bandera ukra{ena ladole`ima.
	ME[IJA koji je, dok je KONTESA govorila, nakupljao sve ve}i gnev, sada je udara i ona pada. Iza njega, neprime}en, AUTARH be`i.
	ME[IJA: Deri{te, ne pona{aj se sa omalova`avanjem prema svetinjama, kad sam ja tu, i ne usu|uj se da ~ini{ ni{ta osim onog {to ti ka`em.
	SLU@AVKA: Ko ste vi, gospodine?
	ME[IJA: Roditelj sam ljudskog roda, dete moje. A ti jesi moje dete, ba{ kao i ova.
	SLU@AVKA: Nadam se da }ete oprostiti i njoj - i meni. Mi smo ~ule da ste vi mrtvi.
	ME[IJA: Tu se nema {ta izvinjavati. Pa, mrtva je ve}ina ljudi, na kraju krajeva. Ja sam, me|utim, do{ao jo{ jednom, kao {to vidi{, da dobrodo{licu novoj zori po`elim.
	NOD (sada govori i kre}e se, posle svoje duge u}utanosti i napokretnosti): Prerano smo do{li.
	ME[IJA (pokazuje prstom): D`in! D`in!
	KONTESA: Oh! Solan`! Kuneburga!
	SLU@AVKA: Ovde sam ja, va{a otmenosti. Libe.
	NOD: Prerano za Novo sunce, treba jo{ vremena da pro|e.
	KONTESA (po~inje da pla~e): Novo sunce dolazi! Mi }emo se rastopiti kao snovi.
	ME[IJA (vide}i da NOD nema nameru da po~ini nikakvo nasilje): Kao r|avi snovi. Ali to }e za vas biti upravo najbolje, a vi to i razumete, zar ne?
	KONTESA (malo se pribrala): Nije mi jasno slede}e: kako si mogao ti, koji iznenada izgleda{ tako mudar, pogre{iti i za
	AUTARHA pomisliti da je Vaseljenski um.
	ME[IJA: Znam da ste vas dve moje k}eri u starom postanju. Morate biti, jer ste ljudske `ene, a ja u ovom postanju nisam imao nijednu takvu.
	NOD: Njegov sin }e uzeti moju k}er za `enu. To je ~ast koju je moja porodica malo ~ime zaslu`ila - mi smo samo skroman narod, sinovi GEE - ali sad }emo biti uzvi{eni. Ja }u biti... {ta }u ja biti, ME[IJA? Tvome sinu tast. Moglo bi se desiti, ako ne bude{ imao ni{ta protiv, da jednog dana moja `ena i ja posetimo svoju k}er na isti dan kad ti do|e{ njega da vidi{. Ne bi nam zabranio, zar ne, da sednemo za sto? Na pod bismo seli, prirodna stvar.
	ME[IJA: Sigurno da ne bih. Pas ve} tako radi - ili }e raditi kad ga budemo videli. (KONTESI) Nije li ti palo na pamet da ja mo`da znam vi{e o onome koga Vaseljenskim umom naziva{, nego {to
	AUTARH zna o sebi? Ne samo tvoj Vaseljenski um nego i mnoge manje sile, obla~e na{u ljudskost na sebe, kao ogrta~, kad god im se ushte, ponekad samo dvoje-troje nas. Mi tako odeveni retko kad shvatimo da, iako sebi na sebe li~imo, ipak za druge Demijurg, Paraklit ili \avo jesmo.
	KONTESA: To je mudrost koju kasno stekoh, ako moram izbledeti i nestati sa svanu}em Novog sunca. Je li pro{la pono}?
	SLU@AVKA: Uskoro }e, va{a otmenosti.
	KONTESA (prstom pokazuje prema publici): Sav ovaj lepi narod - {ta }e sa njima biti?
	ME[IJA: [ta biva sa li{}em, kada godina njegova mine, pa kad ga vetar ponese?
	KONTESA: Ako...
	ME[IJA se okre}e da posmatra isto~no nebo kao da bi hteo da vidi prvi znak zore.
	KONTESA: Ako...
	ME[IJA: [ta ako?
	KONTESA: Ako bi moje telo sadr`alo deli} tvog tela - kapljice te~nog tkiva, u mojim bedrima zaklju~ane...
	ME[IJA: Kad bi to bilo, ti bi mogla lutati Urtom jo{ malo du`e, izgubljeno bi}e koje vi{e nikad ne bi moglo na}i put domu svome. Ali ja te u krevet ne}u. Misli{ li da si i{ta vi{e od le{a? Manja si.
	SLU@AVKA pada u nesvest.
	KONTESA: Ka`e{ da si otac svega ljudskog. Mora biti da je tako, jer za `enu si smrt.
	Pozornica se zamra~i. Kad se svetlost vrati, ME[IJANA i JAHI le`e zajedno pod jednim drvetom oskoru{e. Iza njih, na kosini brega, nalaze se vrata. Jedna JAHINA usna je rascepljena i naduvena, {to joj daje izgled kao da je napu}ila usta. Sa usne joj, na vilicu, curi trag krvi.
	ME[IJANA: Koliko bih ja snage imala da nastavim potragu za njim, samo kad bih znala da me ti ne}e{ slediti.
	JAHI: Ja se kre}em snagom donjeg sveta i prati}u te sve do drugog kraja Urta ako bude potrebno. Ali ako me udari{ ponovo, ispa{ta}e{ zbog toga.
	ME[IJANA di`e pesnicu, a JAHI se upla{eno izmi~e.
	ME[IJANA: Noge su ti se tresle gore nego meni kad smo odlu~ile da se odmorimo ovde.
	JAHI: Patim vi{e od tebe. Ali snaga Donjeg sveta je u tome da se izdr`ava i kad se vi{e ne mo`e izdr`ati - a ba{ kao {to sam mnogo lep{a od tebe, tako sam i mnogo ne`nija.
	ME[IJANA: U ovo poslednje smo se uverili, ~ini mi se.
	JAHI: Upozoravam te ponovo, a tre}eg upozorenja ne}e biti. Ako me udari{, rizik je tvoj.
	ME[IJANA: A {ta }e{ ti da uradi{? Da prizove{ Erinusa da me uni{ti? Ne bojim se ja toga. Ti kad bi to mogla, odavno bi i u~inila.
	JAHI: Ne{to gore. Ako me udari{, zavole}e{ to.
	Ulaze PRVI VOJNIK i DRUGI VOJNIK, naoru`ani kopljima.
	PRVI VOJNIK: Gle ovamo!
	DRUGI VOJNIK (`enama) : Dole, dole! Ne ustajte, jer }u vas nabosti kao ~apljan. Sa nama idete.
	ME[IJANA: Idemo na {akama i kolenima?
	PRVI VOJNIK: Ni re~i tvog bezobrazluka!
	On je malo gurne vrhom koplja, ali u tom ~asu za~uje se stenjanje maltene preduboko za sluh. Pozornica vibrira u skladu sa tim zvukom, a zemlja se trese.
	DRUGI VOJNIK: [ta to bi?
	PRVI VOJNIK: Ne znam.
	JAHI: Kraj Urta, budalo. Hajde, probodi je kopljem. I tebi je, ionako, kraj.
	DRUGI VOJNIK: Mnogo mi ti zna{! Za nas je ovo po~etak. Kad je stiglo nare|enje da se pretra`i vrt, pomenute ste naro~ito vas dve, a nare|enje je da vas dovedemo nazad. Ne bio ja vojnik nego obu}ar ako za vas ne dobijem deset hrisosa.
	On grabi JAHI, ali u tom ~asu ME[IJANA {mugne u mrak. PRVI
	VOJNIK otr~i za njom.
	DRUGI VOJNIK: A ti se grize{, a!
	Udara JAHI dr{kom koplja. Oni se bore.
	JAHI: Budalo! Pobe`e ona!
	DRUGI VOJNIK: O tome nek se brine Ivo. Ja svoju zatvorenicu imam, a on je svoju pustio da pobegne, ako je ne uhvati. Hajde, idemo da vidimo hilijarha.
	JAHI: Zar me ne}e{ voleti pre nego {to odemo sa ovog zgodnog mesta?
	DRUGI VOJNIK: Pa da mi odseku mu{kost i naguraju mi je u usta? Ne, ne}u.
	JAHI: Prvo bi morali da prona|u tu tvoju mu{kost.
	DRUGI VOJNIK: [ta re~e? (Drma je.)
	JAHI: Ti slu`i{ Urti, koja se zbog mene ne}e uznemiravati. Nego, ~ekaj - pusti me samo na trenutak, pa }u ti pokazati divne stvari.
	DRUGI VOJNIK: A ja ih ve} vidim, hvala mesecu.
	JAHI: Mogu te u~initi bogatim. Deset hrisosa }e tebi biti kao ni{ta. Ali nemam mo}, dokle god dr`i{ moje telo.
	DRUGI VOJNIK: Ima{ du`e noge nego ona druga `enska, ali video sam da te ne dr`e tako dobro. Zapravo, mislim da jedva stoji{.
	JAHI: Ta~no, jedva stojim.
	DRUGI VOJNIK: Dr`a}u tvoju ogrlicu - taj lanac izgleda dovoljno jak. Ako je to dovoljno, poka`i mi {ta mo`e{. Ako nije dovoljno, idemo odmah. Slobodnija od ovog ne}e{ biti, dok te ja imam.
	JAHI di`e obe {ake, razmi~u}i na svakoj palac, ka`iprst i mali prst. Jedan trenutak vlada ti{ina, onda se za~uje ~udna, tiha muzika sa trilovanjem. Padaju ne`ne pahulje snega.
	DRUGI VOJNIK: Prestani!
	Dohvati i nadole cimne jednu njenu ruku. Muzika naglo prestane. Nekoliko poslednjih pahuljica sle`u se na njegovu glavu.
	DRUGI VOJNIK: To nije bilo zlato.
	JAHI: Pa ipak, video si.
	DRUGI VOJNIK: Ima jedna baba u mom selu koja isto ume da menja vreme. Nije tako brza kao ti, prizna}u, ali, dobro, mnogo je matorija i slabija.
	JAHI: Ko god da je ona, nije njena starost ni hiljaditi deo od onoga koliko sam ja stara.
	Ulazi STATUA, kre}e se sporo i kao da je slepa.
	JAHI: Kakva je ono stvar?
	DRUGI VOJNIK: Jedna od tih `ivotinjica koje su ocu Inireu miljenice. Ne ~uje te, a ne mo`e ni da napravi ma kakav zvuk. Nisam ja ba{ siguran ni da je to `ivo.
	JAHI: Pa ni ja nisam `iva, ako }emo o tome.
	Dok STATUA prolazi pored nje, JAHI je slobodnom rukom pogladi po obrazu.
	JAHI: Ljubavi... ljubavi...ljubavi. Zar nema{ pozdrav za mene.
	STATUA: Iiiiiij!
	DRUGI VOJNIK: [ta je ovo? Prekini! @eno, rekla si da nema{ mo} dok te dr`im.
	JAHI: Gle mog roba. Mo`e{ li se s njim boriti? Hajde - slomi svoje koplje o ta {iroka prsa.
	STATUA se spu{ta na kolena i ljubi JAHINO stopalo.
	DRUGI VOJNIK: Ne, ali mogu da mu pobegnem.
	Nabacuje JAHI sebi na rame i tr~i. Vrata u bregu se otvaraju. On ulazi i vrata se s treskom zalupe iza njega. STATUA zasipa vrata te{kim udarcima, ali ona ne popu{taju. On, STATUA, pla~e, suze mu idu niz lice. Najzad se okre}e na drugu stranu i po~inje da kopa zemlju {akama.
	GABRIJEL (izvan pozornice je): Tako slike od kamena i dalje veruju u pro{le dane i kad je ^ovek pobegao, a one u pustinji same.
	STATUA nastavlja da kopa, a pozornica se zamra~i. Kad se svetla opet upale, AUTARH sedi na svom tronu. Sam je na pozornici, ali obrisi, projektovani na ekrane njemu s obe strane, stvaraju privid da ga okru`uju dvorani.
	AUTARH: Sedim ovde kao gospodar sto svetova. A ne vladam ni ovim jednim.
	Izvan pozornice se ~uje uskla|en tresak koraka grupe ljudi koji mar{iraju. Razle`e se uzviknuto nare|enje.
	AUTARH: Generalisimuse!
	Ulazi PROROK. Obu~en je u kozju ko`u i nosi {tap ~ija je glava grubo izrezbarena u neki ~udan simbol.
	PROROK: Znamenja se javilo stotinu. Kod Inkususa tele je ro|eno bez glave, ali sa ustima na kolenima. @ena poznate pristojnosti sanjala je da je zatrudnela sa psom, protekle no}i je pljusak zvezda {i{te}i pao na ju`ni led, a predskaziva~i budu}nosti se zemljom razmile{e.
	AUTARH: A {ta si mi pa ti, ako ne jedan od njih.
	PROROK: Video ih je autarh li~no.
	AUTARH: Arhivar moj koji je istoriju ovog mesta izu~io ponajbolje re~e meni jednom prilikom da je vi{e od sto proroka ubijeno ovde: kamenovanjem, spaljivanjem, ili su bacani da ih razdiru zveri, ili su u vodi udavljeni. Neki su ~ak, kao gamad, bivali za na{a vrata ekserima prikucani. E, ja bih sad hteo da saznam ne{to o dolasku Novog sunca, {to se predskazuje ve} toliko dugo. Kako }e se to zbiti? I {ta zna~i? Progovaraj, ina~e dadosmo starome arhivisti razlog da udari jo{ jednu recku tamo, a bledi mese~ev cvet }emo nau~iti da se penje uz tu {tapinu.
	PROROK: Nade nema da vas zadovoljim, ali poku{a}u.
	AUTARH: Ne zna{?
	PROROK: Znam. Ali znam da ste vi prakti~an ~ovek, zainteresovan za poslove samo ove Vaseljene, ~ovek koji retko kad digne pogled iznad zvezda.
	AUTARH: Evo ve} tri decenije se ponosim time.
	PROROK: Pa ipak, ~ak i vi morate znati da rak pro`dire srce Starog sunca. U sreddi{tu njegovome materija pada sama u sebe, kao da je tu neka jama koja nema dna, a koja je svojim vrhom odasvud okru`ena.
	AUTARH: Odavno mi moji astronomi to reko{e.
	PROROK: Pomisli na jabuku koja je iz jezgra po~ela da trune. Spolja je jo{ lepa, sve dok se najzad ne zaru`i u odvratnu masu.
	AUTARH: Svaki mu{karac koji je u{ao u drugu polovinu svog `ivotnog veka, a jo{ zadr`ao snagu, razmi{ljao je o tom vo}u.
	PROROK: Toliko, dakle, o suncu starome. Ali tumor njegov? [ta o njemu znamo, osim da oduzima Urti toplotu, svetlost, pa i `ivot najzad?
	Izvan pozornice se ~uju zvuci borbe. Krik bola, zatim tresak kao da je neka velika vaza oborena sa postolja.
	AUTARH: Sa uzrokom te gu`ve brzo }emo se upoznati, poga|a~u. Nastavi.
	PROROK: Znamo da je taj rak ne{to mnogo vi{e, jer to je diskontinuitet u na{oj Vaseljeni, procep u njenom tkivu, te stoga nije vezan nijednim zakonom nama poznatim. Ni{ta iz njega ne dolazi - sve u|e, ni{ta ne pobegne. A ipak se iz njega mo`e ma {ta pojaviti, jer jedino on od svih stvari nama poznatih nije rob sopstvene prirode.
	Ulazi NOD, okrvavljen, guran kopljima koja su dr`ana izvan pozornice.
	AUTARH: Kakva je ovo grdoba?
	PROROK: Pravi dokaz onoga {to sam rekao o predznacima. U budu}im vremenima, to se govori odavno, smrt Starog sunca }e uni{titi Urtu. Ali iz njegovog groba }e se uzdi}i ~udovi{ta i jedan novi narod i Novo sunce. Stara Urta }e se rascvetati kao kad leptir izbije iz svoje suve ljuske, a nova Urta }e nositi ime U{as.
	AUTARH: A ipak }e biti zbrisano sve {to mi poznajemo? Ova drevna ku}a u kojoj stojimo? Ti? Ja?
	NOD: Ja mudrosti nemam. Ali ~uo sam jednog mudraca - koji }e uskoro, putem braka, postati ~lan moje rodbine - koji je rekao, ne davno, da je to sve dobro. Mi smo samo snovi, a snovi nemaju sopstveni `ivot. Vidite, ranjen sam. (Pru`a ruku.) Kad zaraste ova moja rana, onda je vi{e ne}e biti. Zar bi trebalo da ona svojim krvavim usnama ka`e da joj je `ao {to }e zarasti? Ja samo poku{avam da objasnim {ta je neko drugi rekao, ali smatram da je to mislio.
	Duboka zvonjava zvona izvan pozornice.
	AUTARH: [ta je to? Ti, proricatelju, idi vidi ko je naredio tu lupnjavu i za{to. Izlazi PROROK.
	NOD: Siguran sam da su va{a zvona po~ela u znak dobrodo{lice Novom suncu. I ja sam radi toga do{ao. Obi~aj je na{ kad nam do|e cenjeni gost da urlamo, da se busamo u prsa, da udaramo jako po zemlji i po stablima drve}a svuda unaokolo, i to sa rado{}u, i da podi`emo najve}e stene koje mo`emo i bacamo ih niz klisurine sve njemu u ~ast. To }u ja ovog jutra raditi ako me oslobodi{, a sigurna sam da }e mi se Urta sama u tome pridru`iti. Planine }e same skakati u more kad se danas digne Novo sunce.
	AUTARH: A odakle si do{ao? To mi ka`i i osloba|am te.
	NOD: Pa, naravno, iz moje zemlje, koja je isto~no od Raja.
	AUTARH: A ona je gde?
	NOD pokazuje prstom ka istoku.
	AUTARH: A gde je Raj? U istom pravcu?
	NOD: Pa, ovo je Raj - mi se nalazimo u Raju, ili, bar, ispod njega.
	Ulazi GENERALISIMUS, domar{ira do prestola i salutira.
	GENERALISIMUS: Autar{e, pretra`ili smo celo zemlji{te iznad ove Ku}e apsoluta, kao {to zapovediste. Kontesa Karina je na|ena, pa je, po{to njene povrede nisu bile ozbiljne, otpra}ena do svojih odaja. Na{li smo i diva koga vidite pred sobom i onu nakin|urenu `enu koju ste opisali, kao i dvojicu trgovaca.
	AUTARH: A ostalo dvoje, onaj gola} i njegova supruga?
	GENERALISIMUS: Ni traga im nema.
	AUTARH: Pretragu ponoviti, ovaj put gledati dobro.
	GENERALISIMUS (salutira): Kako moj autarh `eli.
	AUTARH: A tu sa nakitom {aljite meni.
	NOD kre}e da napusti pozornicu, ali ga zaustave vrhovi kopalja. GENERALISIMUS pote`e pi{tolj.
	NOD: Pa zar nisam slobodan da odem?
	GENERALISIMUS: Nikako!
	NOD (AUTARHU): Rekao sam vam gde le`i moja zemlja. Odmah isto~no odavde.
	GENERALISIMUS: Selja~ke la`i. Znam ja tu oblast dobro.
	AUTARH (umoran): Rekao je istinu onako kako je njemu poznata. Mo`da jedinu postoje}u.
	NOD: Onda sam slobodan da krenem.
	AUTARH: Mislim da }e onaj ~iji si dolazak ti do{ao da pozdravi{ sti}i svakako, bio ti slobodan ili ne. A ipak, ima izgleda - a takvim stvarima se, u svakom slu~aju, ne mo`e dozvoliti da tumaraju kud ho}e. Ne, nisi na slobodi niti }e{ ikad vi{e biti.
	NOD izjuri sa pozornice, juri ga GENERALISIMUS. Pucnji, vriskovi, lomljava. Prilike oko AUTARHA izblede i nestanu. Usred op{te gu`ve ponovo zalupaju zvona. Ulazi NOD sa laserskom opekotinom du` jednog obraza. AUTARH di`e svoj skiptar i udari ga; svaki udarac izaziva po jednu eksploziju i ki{u varnica. NOD zgrabi AUTARHA i sprema se da tresne njime o pozornicu, me|utim ulaze dva DEMONA maskirana u trgovce, obaraju NODA i vra}aju AUTARHA na presto.
	AUTARH: Hvala vam. Bi}ete bogato nagra|eni. Ve} sam izgubio nadu da }e me moji stra`ari spasti, a vidim i da sam bio u pravu. Mogu li zapitati ko ste?
	PRVI DEMON: Tvoja stra`a je mrtva. Gigant je njihove lobanje porazbijao o tvoje zidove i polomio njihove ki~me preko svog kolena.
	DRUGI DEMON: Mi smo samo dvojica trgovaca. Pokupili su nas tvoji soldati.
	AUTARH: Kamo sre}e da su oni trgovci, a da na mesto njih imam takve vojnike kao {to ste vas dvojica! A ipak, izgledom ste tako sitni da ne bih pomislio da imate ~ak ni uobi~ajenu snagu.
	PRVI DEMON (klanja se): Na{u snagu nadahnjuje gospodar kome slu`imo.
	DRUGI DEMON: ^udi}e{ se kako to da smo mi - dvojica obi~nih trgovaca robljem - na|eni da lutamo po tvom zemlji{tu no}u. ^injenica je da smo do{li da te upozorimo. Na{a putovanja odvela su nas, sasvim nedavno, u severne d`ungle, a tamo smo, u jednom hramu starijem od ~oveka, u svetili{tu koje je bujnim rastinjem toliko obraslo da je izgledalo kao jedva i{ta vi{e od lisnate humke, razgovarali sa jednim pravim {amanom koji je predskazao veliku opasnost po tvoje kraljevstvo.
	PRVI DEMON: Sa tim vestima pohitasmo ovamo da te upozorimo dok ne bude prekasno i stigosmo u sam treptaj poslednjeg ~aska.
	AUTARH: [ta moram u~initi?
	DRUGI DEMON: Ovaj svet, tebi i nama toliko mio, ve} je toliko puta bio poteran oko sunca, da se tkanje i potka njegovog prostora ve} raspadaju na niti, raspli}u i spadaju kao prah i nejake dla~ice sa tka~kog razboja vremena.
	PRVI DEMON: I sami kontinenti su kao na{minkane babetine, rumene se, ali odavno nemaju ni lepote ni plodnosti. Sti`e Novo sunce...
	AUTARH: Znam!
	PRVI DEMON: ...pa }e oni, dejstvom njegovim, potonuti u more kao provaljeni brodovi.
	DRUGI DEMON: A iz mora }e izroniti kontinenti novi - svetlucavi od zlata, srebra, gvo`|a i bakra. Sa dijamantima, rubinima i tirkizima, a bi}e i preobilje najplodnijeg zemlji{ta, jer je ono tako dugo spirano u more, gde se talo`ilo milion milenijuma.
	PRVI DEMON: Da bi te zemlje naseljene bile, priprema se nova rasa. Ljudski rod tebi poznat bi}e odgurnut u stranu, ba{ kao {to trava, koja je tako dugo i uspe{no `ivela na ravnici, popu{ta pred zasekom pluga, te osloba|a prostor za p{enicu.
	DRUGI DEMON: Ali {ta ako bi neko spalio seme? [ta onda? Onaj visoki ~ovek i ona sitna `ena koje si sreo ne tako davno jesu takvo seme. Postojala je nada da bi to seme moglo biti otrovano na njivi, ali ona koja je bila poslata da to obavi, zalutala je me|u mrtvu travu i isprevrtane gromade zemlje, pa izgubila seme iz vida i najzad je, zbog nekoliko sitnih ma|ioni~arskih trikova, predata tvom inkvizitoru na strogo ispitivanje. Pa ipak, seme bi jo{ moglo biti spaljeno.
	AUTARH: Misao koju pominje{ ve} je pro{la kroz moj um.
	PRVI I DRUGI DEMON (uglas): Naravno!
	AUTARH: Ali da li bi smrt to dvoje stvarno zaustavila dolazak Novog sunca?
	PRVI DEMON: Ne. A da li bi ti to `eleo? I te nove zemlje bi}e opet tvoje.
	Zastori po~inju da zra~e svetlo{}u. Na njima se, kao na ekranima, pojavljuju po{umljeni bregovi i tornjeviti gradovi.
	AUTARH se okre}e da to gleda. Nastaje pauza. Onda on izvla~i komunikator iz svoje ode`de.
	AUTARH: Neka Novo sunce nikad ne ugleda {ta mi ovde radimo... Brodovi! Zaspite sve iznad nas plamenom dok ne bude sve sa`e`eno.
	Dvojica DEMONA i{~ezavaju, a NOD se di`e u sede}i polo`aj. Gradovi i brda nestaju, ekrani sad pokazuju sliku AUTARHA, umno`enu mnogo puta. Pozornica se zamra~uje. Kad se svetla ponovo upale, INKVIZITOR sedi za jednim visokim radnim stolom na sredini pozornice. Njegov SADRUG, obu~en kao mu~itelj i maskiran, stoji pokraj radnog stola. Sa obe strane su razni instrumenti za mu~enje.
	INKVIZITOR: Dovedite tu `enu za koju rekoste da je ve{tica, Brate.
	SADRUG: Napolju ~eka vojvotkinja, a po{to je ona od uzvi{ene krvi i po{to je na{em suverenu jedna od najomiljenijih, molim te da primi{ prvo nju.
	Ulazi KONTESA.
	KONTESA: ^ula sam {ta je re~eno, pa po{to ni pomisliti ne mogu da bi ti, Inkvizitore, ostao gluv pred jednom takvom molbom, odlu~ila sam da budem dovoljno drska da u|em odmah. Smatra{ li, zbog toga, da sam drska?
	INKVIZITOR: Re~ima se poigrava{. Ali, da, prizna}u da smatram.
	KONTESA: Onda pogre{no misli{. Od kako sam se zadevoj~ila, evo ve} osam godina stanujem u ovoj Ku}i apsoluta. Kad je prvi put krv potekla iz mojih bedara i kad me je majka ovde dovela, upozorila me je da nikad ne idem blizu ovog tvog stani{ta gde je procurila krv mnogih, i to bez ikakve veze sa menama meseca nepouzdanog. Nikad i ne do|oh do danas, a i danas, evo, drhte}i.
	INKVIZITOR: Ovde, ko je dobar, nema {ta da se pla{i. Nego, ipak, mislim da si bila drska, jer to iz tvog sopstvenog svedo~enja proisti~e.
	KONTESA: A jesam li dobra? Jesi li ti? Da li je on? Moj ispovednik bi mi kazao da nisam. [ta veli tvoj ispovednik tebi, ako nije i on u strahu? A da li je ovaj tvoj sadrug bolji ~ovek od tebe?
	SADRUG: To ja ne bih `eleo da budem.
	KONTESA: Ne, drska nisam - a ni bezbedna ovde, to mi je jasno. Strah me je doterao u ove sumorne odaje. Rekli su ti o onom golom ~oveku koji me je udario. Je li uhva}en?
	INKVIZITOR: Nije pred mene izveden.
	KONTESA: Pre jedva jedne smene vremena neki vojnici su me na{li kako je~im u ba{ti gde se moja slu`avka trudila da mi pomogne. Po{to sam se pla{ila da budem u mraku napolju, odneso{e me do mog stana kroz jednu galeriju koja se zove Ulica vazduha. Zna{ li je?
	INKVIZITOR: I te kako.
	KONTESA: Onda tako|e zna{ da se nad nju, celom njenom du`inom, nadnose prozori, tako da sve odaje i hodnici koji izlaze na tu ulicu imaju i koristi od nje. Dok smo prolazili, videla sam u jednom prozoru priliku mu{karca, visokog, ~istih udova, ple}a {irokih, a struka uskog.
	INKVIZITOR: Ima takvih mnogo.
	KONTESA: Pomislila sam to i ja. Ali malo docnije ista prilika se pojavila na jo{ jednom prozoru - i na jo{ jednom iza tog. Onda sam zamolila vojnike koji su me nosili da pucaju na tu priliku. Mislili su da sam luda i nisu hteli, ali grupa koju su poslali da uhvati tog ~oveka vratila se praznih {aka. I dalje me je gledao kroz prozor i kao da se njihao.
	INKVIZITOR: I ti veruje{ da je taj ~ovek koga si videla onaj isti koji te je udario?
	KONTESA: Jo{ gore od toga. Pribojavam se da nije isti nego da samo sli~i. Sem toga, onaj bi se ljubazno pona{ao prema meni, sigurna sam, samo da sam njegovo ludilo prihvatila s uva`avanjem. Ne, u ovoj ~udnoj no}i, kad se mi, koji smo zimom ubijene stabljike starog izniknu}a ~oveka, nalazimo tako izme{ani sa slede}egodi{njim semenom, ja se pla{im da je on ne{to vi{e, nama nepoznato.
	INKVIZITOR: Moglo bi to da bude, ali ovde ga ne}e{ na}i, a ni ~oveka koji te je udario. (Svom SADRUGU.) Uvedi ve{ticu, Brate.
	SADRUG: Ma, sve su one ve{tice - samo su neke malo gore od drugih.
	Izlazi i vra}a se vode}i ME[IJANU na lancu.
	INKVIZITOR: Tvrdi se protiv tebe da si tako za~arala sedmoricu vojnika na{eg vladara autarha da su svoju zakletvu pogazili i oru`je okrenuli protiv svojih drugova i oficira. (Ustaje i pali jednu veliku sve}u koja stoji na jednoj strani njegovog radnog stola.) Sada od tebe najsve~anije zahtevam da prizna{ ovaj greh, a ako jesi tako sagre{ila, da nam ka`e{ koja ti je sila pomogla da uspe{, kao i imena onih koji su te nau~ili da tu silu priziva{.
	ME[IJANA: Ti vojnici su samo videli da ja nemam nikakve zle namere, pa su se upla{ili za mene. Ja...
	SADRUG: Ti{ina!
	INKVIZITOR: Nikakva pa`nja se ne obra}a na izjave optu`enog ako nisu date pod mukama. Pripremi}e te moj sadrug.
	SADRUG grabi ME[IJANU i kai{evima je vezuje u jednoj od naprava.
	KONTESA: Po{to je ovom svetu ostalo tako malo vremena, ja svoje vreme ne}u tra}iti da ovo posmatram. Jesi li prijateljica onog golog ~oveka u vrtu? Potra`i}u ga, pa }u mu re}i {ta se desilo sa tobom.
	ME[IJANA: O, u~ini to, svakako! Nadam se da }e do}i pre nego {to bude prekasno.
	KONTESA: A ja se nadam da }e se on odlu~iti da uzme mene umesto tebe. Nesumnjivo su obe te nade jednako neostvarive, pa }emo nas dve uskoro biti sestre u o~aju.
	Izi|e KONTESA.
	INKVIZTOR: Odoh i ja da popri~am sa onima koji su nju spasli. Pripremi subjekta, jer vra}am se brzo.
	SADRUG: Ima jo{ jedna, Inkvizitore. Zlo~ini sli~ni, samo je, mo`da, njena potencija manja.
	INKVIZITOR: [to mi ne re~e? Mogao sam obema da dam uputstva odjednom. Hajde, uvedi je.
	SADRUG izlazi i vra}a se vode}i JAHI. INKVIZITOR pretura po hartijama na svom stolu.
	INKVIZITOR: Tvrdi se protivu tebe da si tako za~arala sedmoricu vojnika na{ega vladara autarha, da su svoju zakletvu pogazili i svoje oru`je okrenuli protiv svojih drugova i oficira. Sada od tebe najsve~anije zahtevam da prizna{ ovaj greh, a ako jesi tako sagre{ila, da nam ka`e{ koja ti je sila pomogla da uspe{, kao i imena onih koji su te nau~ili da tu silu priziva{.
	JAHI (ponosito): Uradih sve to za {ta me optu`uje{ i jo{ vi{e nego {to zna{. Sila je to koju se ne usu|ujem da imenujem, da se ne bi ova tapacirana pacovska rupa razletela u parampar~e. Ko me je nau~io? A ko u~i dete da zove oca svoga?
	SADRUG: Mama?
	INKVIZITOR: Ne bih ja to znao. Pripremi je. Vra}am se uskoro.
	Izlazi INKVIZITOR.
	ME[IJANA: Borili su se i za tebe? Ba{ `alosno da su toliki morali da izginu!
	SADRUG (zaklju~ava JAHI u jedan aparat sa druge strane stola): On je pro~itao tvoj papir jo{ jednom. Ukaza}u mu na tu gre{ku - al' diplomatski, to mo`e{ biti sigurna - ~im se vrati.
	JAHI: A ti si za~arala te vojnike? Onda za~araj i ovog glupandera, pa nas oslobodi.
	ME[IJANA: Nemam pojanje za tu mo}, a, uostalom, ja sam uspela samo sedmoricu, od pedesetorice, da za~aram.
	Ulazi NOD, vezan, goni ga PRVI VOJNIK vrhom koplja.
	SADRUG: [ta je ovo?
	PRVI VOJNIK: Eto, zatvorenik kakvog jo{ nikad nisi imao. Ubio je sto ljudi kao {to bismo mi pobili {tenad. Ima{ li ti okove dovoljno velike za njega?
	SADRUG: Mora}u da zaka~im nekoliko pari jedne za druge, ali sna}i }u se nekako.
	NOD: Nisam ja ~ovek, ja sam manje i vi{e - od gline sam ro|en, od Majke Gee, ~ija miljen~ad su zveri. Ako ti vlada{ ljudima, onda mene pustiti mora{.
	JAHI: A ni nas dve nismo ljudi. Pu{taj i nas!
	PRVI VOJNIK (smeje se): Dabome, nego ste `ene. To vidimo. Ni ~asak nismo sumnjali.
	ME[IJANA: Ona nije `ena. Ne dozvolite da vas vara.
	SADRUG (zaklapa i poslednji u nizu okova oko NODA): Ne}e nas prevariti. Vreme za varanja je pro{lo, verujte mi.
	PRVI VOJNIK: Ti }e{ malo i da se zabavi{, a, ~im ja odem.
	Pose`e rukom ka JAHI, koja frk~e kao ma~ka. PRVI VOJNIK: Ti ne bi mogao da bude{ dobar drug, a, pa da za neko vreme okrene{ le|a?
	SADRUG (sprema se da mu~i ME[IJANU): Da sam ja dobar drug u tom smislu, vrlo skoro bih se na{ao izlomljen na sopstvenom to~ku. Nego, ~ekni ti ovde jo{ dok se vrati moj gospodar, Inkvizitor, pa da vidi{ kako }e{ da legne{ pored ove, kao {to i `eli{.
	PRVI VOJNIK okleva, onda shvata {ta je re~eno i hita napolje.
	NOD: Ta `ena }e postati majka mog zeta. Ne ~ini joj ni{ta na`ao. Upinje se da raskine lance.
	JAHI (prigu{uje zevanje): Cele no}i ostadoh budna, i sad, mada je duh voljan kao i uvek, ovo telo tra`i odmor. Zar ne mo`e{ da po`uri{ sa njom i pre|e{ na mene?
	SADRUG (ne gleda je): Ovde odmaranja nema.
	JAHI: Je l'? Pa, ovo ne podse}a ba{ onoliko na moj dom koliko bih o~ekivala.
	JAHI ponovo zevne i kako pomera {aku da pokrije usta, okov joj spadne.
	ME[IJANA: Nju mora{ da dr`i{ - zar ne razume{? Po{to ona od zemlje nijednim delom nije, onda ni gvo`|e nema vlast nad njom.
	SADRUG (gleda jo{ i sad samo ME[IJANU, koju mu~i): Ima {ta nju dr`i, ne boj se ti.
	ME[IJANA: Dive! Mo`e{ li se osloboditi? Od toga zavisi sudbina sveta!
	NOD se napre`e ali ne uspeva da pokida svoje okove.
	JAHI ({etaju}im korakom izlazi iz okova): Mogu! Odgovor dajem ja, jer u svetu stvarnosti ja sam daleko ve}a nego iko od vas. (Ide oko radnog stola, naginje se SADRUGU preko ramena.) Ala je ovo zanimljivo! Primitivno, ali zanimljivo.
	SADRUG se okre}e i blene u nju, a ona be`i, smeju}i se. On trapavo tr~i za njom. Trenutak kasnije pokunjen se vra}a.
	SADRUG (zadihano): Otperjala.
	NOD: Jeste. Slobodna.
	ME[IJANA: Slobodna da juri Me{iju i sve pokvari kao i pro{li put.
	SADRUG: Vi ne uvi|ate {ta ovo zna~i. Moj gospodar se uskoro vra}a, ja sam mrtav ~ovek.
	NOD: Mrtav je svet. To ti je ona kazala.
	ME[IJANA: Mu~itelju, ima{ jo{ jednu priliku - slu{aj me. Mora{ osloboditi i diva.
	SADRUG: Pa da me on ubije i pusti tebe. Razmotri}u taj predlog. Bi}e, bar, brza smrt.
	ME[IJANA: On mrzi Jahi. Iako nije pametan, poznaje njene na~ine postupanja, a vrlo je jak. [tavi{e, mogu ti re}i jednu zakletvu koju on ne}e pogaziti nikada. Daj mu klju~ za njegove okove, onda stani uz mene i dr`i ma~ pod mojim grlom. Nateraj ga da se zakune da }e na}i Jahi, da }e je vratiti ovamo i opet vezati sebe.
	SADRUG okleva.
	ME[IJANA: Nema{ {ta izgubiti. Tvoj gospodar ~ak i ne zna da ovde treba da se nalazi nekakav div. Ali ako nje nema, kad se on vrati...
	SADRUG: Postupi}u tako!
	(Skida jedan klju~ sa prstena koji mu je zaka~en za opasa~.)
	NOD: Kunem se nadom da }u pomo}u braka biti sro|en sa porodicom ^oveka, pa da i mi d`inovi mo`emo da se nazivamo sinovima oca, da }u tu sukubuskinju uhvatiti za tebe i ovamo natrag je dovesti i dr`ati je tako da ona vi{e ne}e pobe}i i da }u vezati sebe isto kao {to sam vezan sad.
	SADRUG: Je l' to ta zakletva?
	ME[IJANA: Jeste!
	SADRUG dobacuje klju~ NODU, onda pote`e svoj ma~ i dr`i ga u spremnosti da pose~e ME[IJANU.
	SADRUG: A mo`e li on nju da na|e?
	ME[IJANA: Mora da je na|e!
	NOD (otklju~ava sebe): Uhvati}u je. To telo popu{ta kao {to je i sama rekla. Mo`e ga ona silom goniti daleko, ali nikad ne}e nau~iti da se ne mo`e sve re{iti tako da silom goni{. (Izlazi.)
	SADRUG: Sa tobom moram da nastavim. Nadam se da shvata{...
	SADRUG mu~i ME[IJANU, koja vri{ti.
	SADRUG (tiho, za sebe): Al' je lepa! [to je ne sretoh... kad je ne{to bolje mogla da bude...
	Pozornica se zamra~uje; ~uju se JAHINI be`e}i koraci. Posle nekog vremena pri slaboj svetlosti vidi se kako NOD u skokovima odmi~e kroz hodnike Ku}e apsoluta. Iza njega su slike urni, umetni~kih slika i name{taja koje se kre}u, po ~emu vidimo da se on kre}e napred. JAHI ulazi na levu stranu pozornice, a DRUGI DEMON hoda neposredno iza nje, istovremeno i u korak.
	JAHI: Gde je mogao da ode? Vrtovi su spaljeni do }umura. Ti od tela ima{ samo privid - zar ne mo`e{ da se pretvori{ u sovu i da mi ga prona|e{?
	DRUGI DEMON (iz podsmeha hu~i kao sova): Huuuu?
	JAHI: Me{ija! ^ekaj samo dok otac ~uje kako si postupio prema meni i izdao sve na{e napore.
	DRUGI DEMON: Od tebe da ~uje? Ti si ta koja je Me{iju napustila jer te je ona `ena primamila. [ta }e{ mu re}i? "@ena me dovede u isku{enje?" Mi smo se toga otresli tako davno da to vi{e niko i ne pamti osim tebe i mene, a sad si pokvarila tu la` ostvaruju}i je.
	JAHI (okre}e se kao da }e nasrnuti na njega): Ti mali, gadni {mrkav~e! Grebuckalo po prozorima!
	DRUGI DEMON (odska~e unazad): A sad si prognana u zemlju Noda, isto~no od Raja.
	NODOVI koraci ~uju se izvan pozornice. JAHI se sakriva iza jedne klepsidre, a DRUGI DEMON izvla~i koplje i staje pored klepsidre dr`e}i se kao vojnik. Ulazi NOD.
	NOD: Od kada ti stoji{ tu?
	DRUGI DEMON (salutira): Od kad god `elite, gospodine.
	NOD: Kakve su vesti?
	DRUGI DEMON: Stigle su sve vesti koje `elite, sire. D`in visok kao crkveni toranj pobio je prestolnu stra`u, a autarh - ne zna se gde je. Vrtove smo pretra`ivali toliko puta, da bi, da smo samo nosili balegu umesto kopalja, bele rade bile ve} velike kao ki{obrani. Patkama pada ode}a, a di`u se nade - a i repa napreduje. Sutra bi trebalo biti vreme lepo, toplo i sun~ano...
	(baca zna~ajan pogled ka klepsidri) a jednu golu `enu su videli kako jurca kroz dvorane.
	NOD: Kakva je ovo stvar?
	DRUGI DEMON: Vodeni ~asovnik, sire. Vidite, ovako: po{to znate koliko je sati, vi po tome mo`ete da odredite koliko je vode ovde proteklo.
	NOD (razgleda klepsidru): Ni~eg sli~nog nema u mojoj zemlji. Je l' se ove lutkice mi~u pomo}u vode?
	DRUGI DEMON: Ne ona velika lutka, gospodine.
	JAHI se dala u bekstvo preko pozornice, goni je NOD, ali pre nego {to on sasvim nestane iz gledala~kog vidokruga, ona se baci kroz njegove noge i vrati na pozornicu. On je otr~ao u pravoj liniji dalje, {to njoj daje vremena da se sakrije u jedan kov~eg. U me|uvremenu DRUGI DEMON je nestao.
	NOD (opet ulazi): O-hoj! Stani! (Juri do suprotne strane pozornice i vra}a se.) Moja gre{ka! Moja gre{ka! Tamo u vrtu - pro{la mi je blizu jedanput. Mogao sam pru`iti ruku i zgnje~iti je kao ma~ku - crva - mi{a - zmiju. (Okre}e se gledaocima.) Ne smejte mi se! Mogao bih ja i sve vas da pobijem! Celu tu otrovanu rasu va{u! Ej, da mi je, da zaspem ove doline va{im belim kostima! Ali propao sam, propao! A Me{ijani, koja je u mene imala poverenja, spasa nema!
	NOD udara po klepsidri; bronzane tepsije i voda lete preko cele pozornice.
	NOD: Kakva korist od ovog dara govora osim {to mogu samog sebe da proklinjem. Dobra majko sviju zveri, oduzmi mi taj dar. Ho}u da budem kao {to sam bio i da vi~em bez ijedne re~i me|u bregovima. Razum pokazuje da razum mo`e samo bol donositi - koliko je mudrije zaboraviti i biti opet sre}an!
	NOD sedne na onu {krinju u kojoj se krije JAHI i zariva lice u {ake. Svetla slabe, a ta se {krinja po~inje kr{iti i raspadati pod njegovom te`inom. Kad se svetla ponovo upale, scena opet prikazuje INKVIZITOROVU sobu. ME[IJANA je polo`ena na sto za rastezanje. SADRUG okre}e to~ak. Ona vri{ti.
	SADRUG: A od ovog sad ti je bolje, a? Rekao sam ti da }e biti. Osim toga, ovaj to~ak obezbe|uje da kom{ije znaju da smo tu. Ne bi verovala koliko ima praznih soba i koliko je sinekura. Ovde majstor i ja jo{ obavljamo svoj posao. Mi jo{ ovo radimo i zato KOMONVELT stoji. A mi `elimo da oni to znaju.
	Ulazi AUTARH. Ode`da mu je iscepana i okrvavljena.
	AUTARH: Koje je ovo mesto? Seda na pod, dr`i se rukama za glavu, tako da je njegova poza sli~na malopre|a{njoj NODOVOJ.
	SADRUG: Koje je mesto? Pa, Odaja milosr|a, magar~e jedan. Je li mogu}e da neko u|e ovde, a ne zna gde je?
	AUTARH: Toliko su me lovili po ovoj mojoj ku}i no}as da bih mogao biti ma gde. Donesi mi neko vino - ili vodu, ako ovde nema{ vino - i zamandali vrata.
	SADRUG: Imamo klaret, ono lako crveno, al' to sami pu{tamo, a vino nemamo. A vrata te{ko da bih mogao zamandaliti jer o~ekujem da mi se gazda vrati.
	AUTARH (energi~nije): Uradi kao {to ti rekoh.
	SADRUG (vrlo mekano): Pijan si prijatelju. Ispadaj napolje.
	AUTARH: Ja sam - al' {ta to mari? Kraj je tu. Nisam ~ovek ni bolji ni gori nego ti.
	NODOVI te{ki koraci ~uju se izdaleka.
	SADRUG: Omanuo - znam da je omanuo!
	ME[IJANA: Uspeo je! Ne bi se on tako brzo vratio da je praznih ruku. Svet jo{ mo`e biti spasen!
	AUTARH: [ta ti to zna~i?
	Ulazi NOD. Ono ludilo, za koje se molio, obuzelo ga je, ali on ipak vu~e JAHI za sobom. SADRUG hita napred sa okovima.
	ME[IJANA: Neko mora da je dr`i, ina~e }e ona pobe}i kao i pre.
	SADRUG obmotava lance oko NODA i uz {kljocanje zatvara brave, onda lancem tako vezuje jadnu NODOVU ruku preko tela, da NOD dr`i JAHI. Taj stisak NOD i poja~ava.
	SADRUG: Pa ovaj }e nju ubiti! Pu{taj, ej, budalo! SADRUG je iz to~ka vadi onu polugu pomo}u koje je potezao da se to~ak okre}e dok je mu~io ME[IJANU i sad njome udara NODA. NOD urli~e, poku{ava da ga zgrabi i ispu{ta onesve{}enu JAHI, koja klizi na pod. SADRUG je hvata za nogu i vu~e do mesta gde sedi AUTARH.
	SADRUG: Poslu`i}e{, eto, i ti.
	Pote`e AUTARHA da ovaj ustane, zatim ga hitro vezuje tako da je AUTARHOVA jedna {aka stisnuta oko JAHINOG {a~nog zgloba. Zatim se vra}a da nastavi mu~enje ME[IJANE. Iza njega, neprime}en, NOD po~inje da se osloba|a lanaca.
	
	25. NAPAD NA HIERODULE
	Iako smo bili pod vedrim nebom, dakle u prostoru gde se zvuci lako izgube u ogromnosti okolne praznine, ~uo sam zveket Boldandersovih okova sa kojima se on, tobo`, borio. ^uo sam i izvesne razgovore u publici - jedan o drami (u njoj su uo~ena izvesna zna~enja koja ja do tada nisam ni slutio, niti su, rekao bih, ta zna~enja bila doktoru Talosu namera) i drugi o nekom sudskom slu~aju, (jedan govornik, sa razvu~enim naglaskom aristokrate, izra`avao je svoje ~vrsto uverenje da }e autarh presuditi pogre{no). Obrnuo sam jo{ malo ~ekrk sprave za mu~enje, pri ~emu je zaporna poluga upala, sa prijatnim zvekom, izme|u zubaca, ne dozvoljavaju}i im da se vi{e vrate nazad. Dok sam to radio, odva`io sam se da bacim jedan pogled postrance na one koji su nas gledali. Ne vi{e od deset stolica bilo je u upotrebi, ali su visoke prilike stajale sa obe strane i iza prostora sa stolicama. Bilo je tu nekoliko `ena u dvorskim haljinama koje su veoma li~ile na haljine {to sam svojevremeno video u Ku}i azura: izrezi veoma niski, a suknje pune, ali ~esto rase~ene, ili olak{ane umetnutim ~ipkanim panelima. Frizure su im bile jednostavne, ali ukra{ene cve}em, draguljima, ili blistavim svetle}im larvama.
	^inilo se da glavninu publike sa~injavaju mu{karci; novi su stizali iz ~asa u ~as. Mnogi su bili visoki kao Vodalus, ili vi{i. Stajali su omotani svojim ogrta~ima, kao da im je na blagom prole}nom vazduhu veoma hlano. [e{iri "petasosi" u starogr~kom stilu, niski u sredini, a sa izrazito {irokim obodom, bacali su im senke na lica.
	Boldandersovi lanci popada{e uz gromki tresak, a Dorkas vrisnu: to je bio taj signal meni da je on slobodan. Okrenuo sam se ka njemu, onda sam se zgurio, izmakao i i{~upao iz najbli`eg dr`a~a buktinju da ga odbijem njome. Posustala je zato {to je ulje u njenoj ~inijici maltene ugu{ilo plamen, a onda je prasnula novim `ivotom kad je vatra zahvatila sumpor i mineralne soli koje je dr Talos nalepio oko njenog ruba.
	Div je glumio ludilo kao {to je njegova rola i zahtevala. O~i su mu bile dobrim delom zaklonjene grubom kosom, ali su ble{tale takvim divljim besom da sam ih ipak jasno video. Usta su mu visila, otvorena, videli su se po`uteli zubi, curila je pljuva~ka. Ruke dvaput du`e od mojih grabile su ka meni.
	Ono {to me je upla{ilo - a bio sam upla{en, priznajem, i celim srcem sam `eleo da imam u {akama Terminus Est, a ne tu gvozdenu baklju - bilo je ne{to {to bih jedino mogao nazvati odsustvom bilo kakvog izraza na njegovom licu. To ne{to je bilo tu, kao ona crna voda koju ponekad nazremo kako se kre}e ispod leda zamrznute reke. Boldanders je u ovom delu svoje uloge nalazio u`asnu radost; suo~en tako s njim, shvatio sam prvi put da on toliko ne glumi ludilo na pozornici, koliko glumi zdravorazumnost i tupu poniznost izvan pozornice. Zapitao sam se tada do koje mere je Boldanders uticao i na pisanje drame, mada je mogu}e da je, jednostavno, dr Talos bolje razumeo svog pacijenta (sigurno ga je bolje razumeo) nego ja.
	Naravno da plan nije bio da popla{imo autarhove dvorane onako kao prost narod. Boldanders je imao da mi otme buktinju, da odglumi da mi lomi ki~mu i - kraj scene. Ali on nije tako postupio. Da li ga je glumljeno ludilo zahvatilo stvarno, ili se zaista naljutio na na{u sve brojniju publiku, ne mogu re}i. Mo`da su oba ta obja{njenja ta~na.
	Bilo kako bilo, on otr`e buktinju od mene i ustremi se na njih, mlataraju}i tako da je zapaljeno ulje stalo da se rasprskava na sve strane kao plameni pljusak. Moj ma~, onaj kojim sam nedavno pretio Dorkasinoj glavi, le`ao mi je blizu stopala i ja se nagonski sagoh da ga uzmem. A dok sam stigao i da se opet uspravim, Boldanders je ve} bio u sredini gledali{ta. Buktinja mu se bila ugasila, ali je on njome vitlao kao buzdovanom.
	Neko je ispalio pi{tolj. Hitac je zapalio Boldandersov kostim, ali mu je, izgleda, proma{io telo. Nekoliko uzvi{enih je poteglo ma~eve, a jedan je - nisam mogao videti ko - posedovao ono najre|e od svih oru`ja - san. Taj san se kretao kao feni~anski dim, ali mnogo br`e, pa se za tren oka obavi oko d`ina. ^inilo se, tada, da Boldanders stoji obavijen svim onim stvarima koje su u pro{losti bile i mnogim koje nikad nisu bile; iz njegovog boka iznikla je i izrasla sedokosa `ena, ribarski brod mu je plovio iznad glave, hladan vetar je lepr{ao plamenovima koji su ga okru`ili kao venci.
	Ipak te prikaze za koje se tvrdi da vojsku dovode u o{amu}eno i bespomo}no stanje, tako da su vojnici svojoj armiji samo na teretu, na Boldandersa kao da nisu delovale. Kora~ao je i dalje napred, a buktinja je razmrskavala sve prepreke na njegovom putu.
	Onda sam, u poslednjem trenutku svoga posmatranja (jer brzo sam uspostavio dovoljno samokontrole da po~nem be`ati od te lude bitke) video kako nekoliko prilika odbacuje ne samo svoje ogrta~e nego, reklo bi se, i svoja lica. Ispod tih lica, koja su sada, odba~ena, izgledala kao da su od neke materije podjednako nesu{tastvene kao {to je tkivo notula, nalazile su se ~udovi{nosti za koje do tada nisam ni mislio da mogu postojati i `iveti: usta u vidu kruga sa iglastim zubima po celome obimu; o~i takve da je svako sastavljeno od hiljadu manjih o~iju nalik na zbijene krlju{ti {i{arke; vilice nalik na kova~ka kle{ta. Te su stvari ostale u mome se}anju kao i sve drugo {to ostaje i ja sam opet zurio u njih, pokatkad, u tamnim smenama no}i. Onda mi bude veoma drago, kad se najzad prenem i okrenem lice ka ne~em drugom, ka zvezdama ili ka oblacima koji su natopljeni mese~inom, {to sam mogao videti samo one stvorove koji su bili najbli`e svetlosti na{e pozornice.
	Ve} rekoh - pobegao sam. Ali taj kratak zastoj tokom koga sam uzeo Terminus Est i stajao gledaju}i Boldandersov ludi napad mogao je vrlo skupo da me ko{ta. Jer, kad sam se okrenuo da povedem Dorkas u bezbednost, nje tamo nije bilo.
	Potr~ah tada, ne toliko da bih utekao od Boldandersove razgoropa|enosti, od kakogena u gledali{tu, ili od autarhovih pretorijanaca (za koje sam mislio da }e sigurno uskoro sti}i), nego pre u `elji da stignem Dorkas. Tragaju}i za njom i uzvikuju}i njeno ime po|oh, ali ni{ta ne na|oh, ni{ta osim {umaraka, vodoskoka i naglih grotla u tom beskrajnom vrtu; najzad zaduvan i sa bolom u nogama usporih do hoda.
	Ja ne mogu na papir preneti svu onu gor~inu koju sam osetio. Imati Dorkas, a onda je tako brzo izgubiti - ~inilo mi se da to ne}u mo}i da podnesem. @ene veruju - ili se bar ~esto pretvaraju da veruju - da sva na{a ne`nost prema njima izvire iz telesne `elje; da ih mi volimo onda kada izvesno vreme nismo u`ivali u njima, a odbacujemo ih kad smo zasi}eni, ili, da se ta~nije izrazim, iscrpljeni. Nema istine u toj pomisli, mada se mo`e udesiti da izgleda da ima. Kad smo kruti od `elje, skloni smo da glumimo veliku ne`nost samo da bismo svojoj `elji udovoljili; ali istina je da ni u jednom drugom trenutku nisu tako veliki izgledi da prema `eni postupamo grubo, a tako mali da prema njoj iskusimo ikakvo duboko ose}anje osim jednog. Dok sam tim uno}enim ba{tama lutao, nisam ose}ao nikakvu fizi~ku potrebu za Dorkasom (mada u njoj nisam u`ivao jo{ od kada smo spavali u tvr|avi dimarha blizu Sangvinarnog polja) zato {to sam u nenufarskom ~amcu izlio svoju mu{kost nekoliko puta sa Jolentom; a ipak, da sam tada na{ao Dorkas, zasuo bih njeno lice poljupcima. A prema Jolenti, koja mi se ranije nije osobito dopadala, tek sam po~eo da ose}am izvesnu naklonost.
	Ni Dorkas ni Jolenta se ne pojavi{e, niti videh vojnike u `urnom primicanju, ~ak ni gozbenike koje smo do{li da zabavimo. Stekao sam utisak da je zabava bila prire|ena samo u nekom odre|enom delu ovih vrtova, a da sam ja oti{ao daleko od tog dela. ^ak ni danas ne znam sigurno dokle se prote`e Ku}a apsoluta. Postoje mape, ali nepotpune i protivure~ne. Nikakve mape Druge ku}e ne postoje, a ~ak mi i otac Inire ka`e da je mnoge njene tajne pozaboravljao odavno. Lutaju}i njenim uzanim hodnicima, bele vukove nisam video, ali jesam nai{ao na stepeni{ta koja vode do kupole ispod reke i do okruglih zaboravljenih poklopaca koji ti, kad ih otvori{, daju pristup u nedirnutu {umu. (Neki od takvih izlaza ozna~eni su, iznad tla, uspravnim mermernim plo~ama koje su napola obrasle zelenilom, ali neki nisu obele`eni.) Kada sam takve poklopce zatvarao iza sebe i vra}ao se, sa `aljenjem, u ve{ta~ki vazduh jo{ pro`et mirisima rastinja i truljenja, pitao sam se, ~esto, ne vodi li neki od prolaza i do Citadele. Stari Ultan je jednom nagovestio da se deo njegovih magacina sa knjigama prote`e ~ak do Ku}e apsoluta. [ta je to nego na~in da se ka`e da Ku}a apsoluta dopire do njegovih magacina sa knjigama? Postoje delovi Druge ku}e koji i te kako li~e na one slepe hodnike po kojima sam Triskelea tra`io; mo`da to i jesu isti hodnici, a ako jesu, onda sam tada bio u ve}oj opasnosti nego {to sam znao.
	Bez obzira na to da li se ova moja razmi{ljanja zasnivaju na ~injenicama ili ne, ja tada, u toj no}i o kojoj pi{em, nisam pojma imao o takvim stvarima. U svojoj bezazlenosti zami{ljao sam da je granice Ku}e apsoluta, koje se prote`u i kroz prostor i kroz vreme toliko mnogo dalje nego {to bi neobave{teni i naslutili, mogu}e strogo odrediti; tako|e sam zami{ljao da se tim granicama bli`im, ili da }u im se ubrzo prima}i, ili da sam ih ve} pre{ao. I tako hodah no} celu, usmeravaju}i svoj kurs po zvezdama ka severu. U hodu sam pregledao ~itav svoj `ivot, ba{ na onaj na~in koji sam ~esto, ~ekaju}i na san, nastojao da izbegnem. Opet smo Drote, Rohe i ja plivali po onoj lepljivo vla`noj cisterni ispod Dvorca sa zvonom; opet sam zamenila D`ozefininu lutkicu-patuljka - ukradenom `abom; opet sam pru`io ruku da uhvatim dr{ku sekire koja bi ubila velikoga Vodalusa i tako spasla jednu Teklu, jo{ neuhap{enu; opet sam video grimiznu traku kako sporo izvire ispod Teklinih vrata, i Malrubiusa kako se nadnosi nada mnom, i Jonasa kako i{~ezava u beskona~nost izme|u dimenzija. Opet sam se igrao oblucima u dvori{tu pokraj sru{enog dela tvr|avskog zida, opet sam vrdala izme|u kopita onih gardista-konjanika koji su u slu`bi moga oca.
	I kad sam poslednju balustradu video, i jo{ dugo potom, pla{io sam se vojnika autarhovih; ali posle izvesnog vremena, po{to nisam video ni daleku patrolu, zaklju~ih da su dostojni prezira i da je njihova nedelotvornost deo onog op{teg rasula koje sam u Komonveltu toliko puta zapazio. Sa mojom pomo}i ili bez nje, utisak je bio moj, sigurno }e Vodalus takve spetljance unu{titi - ma, mo`e i sad odmah, samo ako se odlu~i da udari.
	A ipak, onaj hermafrodit u `utoj ode`di, onaj koji je znao Vodalusovu lozinku i prihvatio poruku kao da ju je o~ekivao, bio je, sasvim sigurno, autarh, gospodar tih vojnika i, zapravo, gospodar celokupnog Komonvelta, u onoj meri u kojoj Komonvelt uop{te priznaje ikakvog gospodara. Tekla ga je vi|ala ~esto; te Tekline uspomene sad su bile i moje i taj ~ovek je bio autarh. Zbog ~ega Vodalus, ako je ve} pobedio, ostaje u skrivenosti? Nije li Vodalus, mo`da, samo autarhov pion? (A ako je tako, onda za{to Vodalus o autarhu govori kao o slugi?) Poku{avao sam sebe da ubedim da je sve ono {to se odigralo u toj sobi-slici, i u drugim delovima Druge ku}e, bilo samo san; ali znao sam da nije, a ni ocilo vi{e nije bilo kod mene.
	Razmi{ljanja o Vodalusu podsetila su me na Kand`u, za koju je autarh li~no zatra`io da je vratim mona{kom redu sve{tenica zvanih Pelerinke. Izvukao sam je. Sada je Kand`ino svetlo bilo blago, nije sevalo kao u pe}ini ljudi-majmuna niti se tupo `arilo kao kad smo je Jonas i ja razgledali u predsoblju. Iako mi je sad le`ala na dlanu, li~ila mi je ponajvi{e na veliko jezero plave vode, ~istije od one u cisterni, mnogo ~istije od \ola, jezero u koje bih mogao zaroniti... mada bih, zaranjaju}i, na neki neshvatljivi na~in upravo iz ranjao, i{ao gore. Bilo je to u isti mah i umiruju}e i uznemiruju}e, pa sam }u{nuo Kand`u opet u saru ~izme i nastavio pe{a~enje.
	Zora me je na{la na uskoj stazi koja se krivudavo provla~ila kroz {umu rasko{niju, u svojoj trule`i, ~ak i od one koja po~inje od gradskog Zida Nesusa. Oni prohladni svodovi od paprati koje sam tamo video ovde nisu postojali, ali su se zato puzavice mesnatih prstiju ~vrsto dr`ale za velika stabla mahagonija i reintri drrve}a, kao hetere, pretvaraju}i svoje duga~ke udove u oblake plove}eg zelenila i opu{taju}i bogate zavese prozvezdane cve}em. Ptice meni nepoznate dozivale su se u visini, a jednom me je jedan majmun, koji je, samo da mu {ake nisu onako izgledale, mogao biti i kakav sasu{eni crvenobradi dedica u krznu, uhodio sa jedne raklje visoke poput tornja. Kad vi{e nisam mogao da hodam, na{ao sam jedno suvo, dobro zaklonjeno mesto izme|u korenja debelog poput stubova i umotao se u ogrta~.
	^esto sam u `ivotu morao da lovim san kao da je to najneuhvatljivija od svih himera, pola od predanja, a pola od vazduha. A sad me je san zasko~io. Tek {to sam sklopio o~i, na{ao sam se opet suo~en sa pomahnitalim kolosom. Sad sam dr`ao i Terminus Est, ali mi je on izgledao kao {tapi}, ni{ta vi{e. Nismo stajali na bini, nego na uzanoj kamenoj ogradi, negde visoko. S jedne strane su plamtele buktinje neke vojske. S druge strane se pru`ala okomita litica okon~ana jezerom, koje i jeste i nije bilo ono azurno jezero Kand`e. Boldanders je uzdigao svoju stra{nu buktinju, a ja sam se nekako pretvorio u onu priliku malog deteta koju sam video pod morem. Ose}ao sam da one d`inovske `ene ne mogu biti daleko. Onda se topuz sru~io.
	Popodne u punoj svetlosti je bilo, a karavan mrava boje vatre odmicao je preko mojih prsa. Slede}e dve-tri smene vremena pe{a~io sam me|u bledim li{}em te plemenite, ali na propast osu|ene {ume, a onda nabasao na jednu {iru stazu i kroz jo{ jednu smenu (tad su se senke ve} po~ele izdu`ivati) zastao, onju{io vazduh i utvrdio da je miris koji sam malo pre toga osetio uistinu miris dima. Ve} me uveliko morila glad, pa sam pohitao napred.
	
	26. RASTANAK
	Na mestu gde se ta staza ukr{tala sa drugom ~etvoro ljudi je sedelo na zemlji oko vatrice. Prvo sam prepoznao Jolentu - njena aura lepote ~inila je da taj proplanak li~i na raj. Gotovo istog trenutka Dorkas je prepoznala mene i dotr~ala da me poljubi, a ja sam na trenutak video lice dr Talosa, sli~no lisi~jem preko masivnog Boldandersovog ramena.
	Taj d`in, koga je trebalo smesta da prepoznam, bio je izmenjen maltene do neprepoznatljivosti. Glava, umotana prljavim zavojima; le|a gola, bez onog njegovog ve~itog crnog, vre}astog, kratkog kaputa, ali zato izmazana nekom lepljivom masno}om koja je li~ila na glinu i mirisala na ustajalu vodu.
	"Dobar susret, dobar susret", doviknu dr Talos. "Svi smo se pitali kud si se denuo." Boldanders pokaza, vrlo malim naginjanjem glave, da je Dorkas zapravo bila ta koja je postavljala takva pitanja, a to sam, rekao bih, mogao i bez takvog nagove{taja pogoditi.
	"Pobegao", rekoh. "Kao i Dorkas, znate. ^udim se da vas ostale nisu pobili."
	"Vrlo male{no je falilo", priznade doktor, klimaju}i glavom.
	Jolenta slegnu ramenima, posti`u}i da taj jednostavni gest izgleda kao prelepa ceremonija. "Pobegla sam i ja." Obema {akama je poduhvatila svoje ogromne dojke. "Ali mislim da tr~anju nisam sasvim primerena, a? Nego, naletim ja u mraku na jednog uzvi{enoga. On mi je rekao da ne}u morati dalje da be`im, da }e me on uzeti u za{titu. Me|utim, do|u neke spahije - volela bih da te njihove `ivotinje budu upregnute u moju ko~iju jednoga dana, bile su vrlo fine - a sa njima neki visoki zvani~nik, i to od one sorte koja za `ene ni{ta ne mari. Ponadam se ja da }u biti izvedena pred autarha - ~ije pore sijaju ja~e nego i same zvezde - kao {to se u drami zamalo de{ava. Ali oni su naterali mog uzvi{enog da ode i onda hajde nazad u teatar, gde su bili on", gestom je pokazala ka Boldandorsu, "i doktor. Doktor je mazao melem po njemu, a vojnici su re{ili da nas poubijaju, mada sam videla da ne bi stvarno `eleli da ubiju mene. Onda nas ipak pusti{e i evo nas."
	Doktor Talos je dodao: "Dorkas smo na{li u zoru. Ta~nije, na{la je ona nas i od tada mi putujemo polako prema planinama. Polako, jer je Boldanders, iako bolestan, ipak jedini od nas koji ima snagu da nosi na{ prtljag, a postoje neki delovi prtljaga koje moramo zadr`ati, bez obzira na to {to smo mnoge druge delove odbacili."
	Rekoh da sam iznena|em saznanjem da je Boldanders samo bolestan, jer sam do tada bio sasvim siguran da je mrtav.
	"Zaustavio ga je doktor Talos", re~e Dorkas. "Zar ne, doktore? Tako je i uhva}en. ^udo jedno kako ne ubi{e obojicu."
	"A ipak, kao {to vidite", re~e doktor Talos sa osmehom, "hodamo jo{ me|u `ivima. Iako smo se u radu mal~ice i pohabali, bogatstvo jesmo stekli. Poka`i Severijanu na{e pare, Boldanderse."
	Div se bolno poma~e i izvu~e jednu nabreklu kesu od {tavljene ko`e. Pogledav{i doktora kao da tra`i dodatna uputstva, odre{io je kanape i sasuo u svoju {aketinu pljusak novoiskovanih hrisosa.
	Dr Talos uze jedan nov~i} i di`e ga u sun~ani zrak. "[ta misli{, koliko dugo bi ~ovek iz jednog od ribarskih sela oko jezera Diuturne gradio zidove, za ovo?"
	Rekoh: "Bar godinu dana, pretpostavio bih."
	"Dve! I to svakoga dana, zimi i leti, po ki{i i suncu, ako mu dajemo malo po malo u vidu bakrenjaka, {to i ho}emo. Uze}emo pedeset takvih da nam pomognu da obnovimo svoju ku}u. ^ekaj samo dok je vidi{!"
	Boldanders je svojim te{kim glasom dodao: "Ako budu hteli da rade."
	Crvenokosi doktor se munjevito okrenuo ka njemu. "Radi}e! Ne{to sam i ja nau~io od onog pro{li put, dozvoli da ti to ka`em!"
	Ume{ah se. "Pretpostavljam da je deo para moj i da deo pripada ovim `enama - zar ne?"
	Doktor Talos se opustio. "A, da. Zaboravio sam. @ene su za svoja u~e{}a ve} dobile. Polovina od ovoga je tvoja. Pa, najzad, da nije tebe bilo, ne bismo ni{ta ni dobili." Zagrabio je nov~i}e iz d`inovog dlana i po~eo da zida dve hrpice na tlu.
	Pomislio sam da on to govori u smislu da sam ja doprineo uspe{nom izvo|enju predstave, ako je ono bilo uspe{no. Ali Dorkas je, izgleda, osetila da iza doktorovog odavanja priznanja meni le`i i ne{to vi{e, pa je zapitala: "Za{to to ka`e{, doktore?"
	Lisi~je lice se osmehnulo. "Severijan ima prijatelje na visokim mestima. Priznajem da sam to ve} neko vreme slutio - pomisao da jedan mu~itelj tek tako skitni~i po drumovima bila je ~ak i Boldandersu mal~ice neverovatna, a kad je re~ o gutanju neverovatnih tvrdnji, moje grlo je, bojim se, sasvim usko. "
	"Ja, ako i imam takve prijatelje", rekoh, "ne znam da ih imam."
	Sad su dve hrpe bile jednake visine i doktor gurnu jednu prema meni, a drugu nazad ka d`inu. "U prvi mah, kad sam te na{ao u krevetu sa Boldandersom, pomislio sam da si nam mo`da poslat kao opomena da moju dramu ne izvodimo - ona je, u po ne~emu, kao {to si mogao zapaziti, bar prividno nastrojena kriti~ki prema autarhiji."
	"Samo malo", protepa Jolenta ironi~no.
	"Ali, zaista, slati jednog mu~itelja iz Citadele samo da bi se popla{ila dvojica lutaju}ih glumaca, bilo bi apsurdno preterivanje. Onda sam shvatio da mi, samim tim {to pravimo pozori{te, omogu}ujemo da se ti sakrije{. Malo ko bi posumnjao da }e se jedan autarhov sluga ume{ati u takvo preduze}e. Dopisao sam ulogu Sadruga samo da te bolje sakrijen, naime, da bi ta tvoja odora imala razlog postojanja."
	"O ovome ja ne znam ni{ta", rekoh.
	"Dobro, de. Ne `elim ja da te prisiljavam da kr{i{ svoje zakletve. Ali, dok smo name{tali pozori{te ju~e, jedan visokopolo`ajni sluga Ku}e apsoluta - agamit, ~ini mi se, a ti bespolni su uvek blizu uha vlasti - do{ao je i zapitao da li je na{a trupa ona u kojoj ti glumi{ i da li si sa nama. Ti i Jolenta ste se bili odvojili, ali ja sam odgovorio potvrdno. Onda je pitao koliko u~e{}e ima{ u na{oj zaradi, a kad sam mu rekao, on mi je saop{tio da ima uputstva da nam plati odmah za predstavu koja }e uve~e biti. A {to se veoma sre}no pokazalo, po{to se ovaj veliki zvekan ustremio na publiku."
	Bio je to jedan od vrlo malog broja primera kad sam primetio da Boldandersa vre|aju podrugivanja njegovog lekara. Okrenuo je svoje veliko telo, iako je to za njega o~ito bilo vrlo bolno, na takav na~in da je sad gledao na drugu stranu, a ne ka nama.
	Dorkas mi je svojevremeno rekla da sam, spavaju}i pod {atorom dr Talosa, spavao sam. Sad osetih da i div ima to ose}anje, naime, ose}anje da je na ovom proplanku sam, mada su tu jo{ i neke sitne `ivotinje, njegovi ku}ni ljubimci, ali, koji ve} po~inju da ga zamaraju.
	"On je za svoju naglost platio", rekoh. "Izgleda gadno ope~en."
	Doktor klimnu glavom. "Ma, imao je sre}e Boldanders, zapravo. Hijeroduli su umanjili snagu svojih zraka i nastojali da ga odbiju, a ne ubiju. On sad `ivi zahvaljuju}i njihovoj trpeljivosti i regenerisa}e se."
	Dorkas promrmlja: "Misli{, zale~i}e se? Verujem da ho}e. Ose}am prema njemu vi{e sa`aljenja nego {to mogu re~ima kazati."
	"Ne`no je tvoje srce. Mo`da i previ{e ne`no. Ali Boldanders jo{ i sad raste, a deca koja rastu imaju veliku mo} oporavljanja."
	"Jo{ raste?" upitah. "Pa, kosa mu je delom seda."
	Doktor se nasmeja. "Onda, recimo, raste broj njegovih godina. Ali, sada, prijatelji dragi", re~e i po~e otresati pra{inu sa pantalona, "sada smo dospeli, kao {to neki pesnik zgodno re~e, do mesta gde ljude razdvajaju njihova odredi{ta. Mi smo ovde stali, Severijane, ne samo zato {to smo se umorili nego zato {to je ova ta~ka raskrsnica od koje se staza prema Traksu, kojom ide{ ti, i staza prema jezeru Diuturni i zemlji na{oj razilaze. Nije mi se htelo da pro|em ovu ta~ku, poslednju na kojoj je bilo nade da }u te videti, a da ne podelim na{u zaradu po{teno - ali sad je to obavljeno. Ako se bude dogodilo da opet stupi{ u vezu saa svojim dobro~initeljima u Ku}i apsoluta, ho}e{ li potvrditi da se prema tebi postupilo ispravno?"
	Hrpa hrisosa jo{ je le`ala na zemlji ispred mene. "Ovde ima sto puta vi{e nego {to sam se nadao da }u zaraditi", rekoh. "Da. Svakako." Pokupio sam novac i stavio ga u torbicu na opasa~u.
	Dorkas i Jolenta razmeni{e poglede, a onda Dorkas re~e: "Ja }u u Traks, gde Severijan ide, ako Severijan ide tamo."
	Jolenta podi`e {aku ka doktoru, o~igledno o~ekuju}i da }e joj ovaj pomo}i da ustane.
	"Boldanders i ja putova}emo sami", re~e on, "i to pe{ke celu no}. Mnogo }ete nam nedostajati svi vi, ali do{lo nam je vreme rastanka. Dorkas, dete moje, odu{evljen sam {to }e{ ti imati za{titnika." (Jolentina {aka se u me|uvremenu na{la na njegovoj butini. "Hajmo, Boldanderse, krenuti se mora."
	D`in se trapavo digao na noge; nije jaukao, ali sam jasno video koliko pati. Zavoji su mu bili mokri od me{avine znoja i krvi. Znao sam {ta moram u~initi, pa rekoh: "Boldanders i ja moramo ne{to nasamo da popri~amo. Da li bih mogao zamoliti vas ostale da se odmaknete jedno sto koraka?"
	@ene krenu{e da me poslu{aju: Dorkas jednim puteljkom, a Jolenta (kojoj je Dorkas pomogla da ustane) drugim; ali dr Talos se ni makao nije sve dok nisam ponovio svoj zahtev da po|e.
	"Ti bi da i ja odem? Beskorisno, sasvim beskorisno. Boldanders }e mi sve ispri~ati, sve {to mu ka`e{, ~im opet budemo zajedno. Jolenta! Do|i ovamo, draga."
	"Ona je po{la na moj zahtev, tra`io sam to od nje kao i od tebe."
	"Da, ali pogre{nom stazom je po{la, a ja to ne mogu dozvoliti. Jolenta!"
	"Doktore, samo `elim da pomognem tvom prijatelju - ili tvom robu, ili {ta god ti je on."
	Sasvim neo~ekivano, Boldandersov duboki glas se za~u ispod tog vrtloga zavoja. "Ja sam njegov gospodar."
	"Ta~no tako", re~e doktor, pa podi`e gomilu hrisosa koju je ranije bio gurnuo ka Boldandersu i izru~i je u d`inov d`ep na pantalaonama.
	Jolenta se hramlju}i vratila do nas, a niz njeno divno lice lile su suze. "Doktore, zar ne mogu sa vama?"
	"Naravno da ne mo`e{", re~e on hladno kao da je neko dete zatra`ilo jo{ jednu kri{ku torte. Jolenta mu se sru{i pred noge.
	Digoh pogled ka d`inu. "Boldanderse, ja ti mogu pomo}i. Nedavno je jedan moj prijatelj ope~en koliko i ti sad i ja sam mu pomogao. Ali ne}u to da uradim dok doktor Talos i Jolenta gledaju. Ho}e{ li po}i sa mnom, ne mnogo daleko, i to natrag, stazom ka Ku}i apsoluta?"
	Polagano, d`inova glava odmahnu levo-desno.
	"Zna on koje sredstvo za ubla`avanje bola ti nudi{", re~e doktor Talos, smeju}i se. "I on ga je mnogima dao, ali odve} voli da `ivi."
	"@ivot i nudim - ne smrt."
	"A je l'?" Doktor izvi jednu obrvu. "Gde ti je taj prijatelj?"
	D`in je dohvatio ru~ke svojih dvoto~kastih kola. "Boldanderse", rekoh, "zna{ li ko je bio Pomiritelj?"
	"To je bilo davno", odgovori Boldanders. "Neva`no je." Po{ao je drugim, ne Dorkasinim putem. Dr Talos krenu nekoliko koraka za njim, ali i Jolenta se dr`ala za njega i Talos stade.
	"Severijane, ako je suditi prema onome {to si mi pri~ao, ti si ve} mnogo zatvorenika ~uvao. Ako bi ti Boldanders dao jo{ jedan hrisos, da li bi ti dr`ao ovu spodobu dok mi dobro ne odmaknemo?"
	Bilo mi je muka od pomisli na d`inov bol i moj neuspeh; ali uspeh da izgovorim re~i: "Kao ~lan gilde, porud`bine mogu primati isklju~ivo od zakonito vaspostavljene vlasti."
	"Onda }emo je nas dvojica ubiti ~im zamaknemo iz tvog vidika."
	"To je stvar izme|u vas i nje", rekoh i po|oh za Dorkas.
	Tek {to sam je sustigao, za~usmo Jolentin vrisak. Dorkas je stala i ja~e me stisnula za ruku, te zapitala kakvi su to zvuci. Ispri~ah joj doktorovu pretnju.
	"I pustio si je?"
	"Nisam mislio da on to ozbiljno preti."
	Tek {to sam to dorekao, okrenusmo se i po|osmo nazad. Posle desetak na{ih koraka, krike je zamenila ti{ina tako duboka da se moglo ~uti {u{kanje jednog umiru}eg lista. Hitali smo, ali dok do raskrsnice stigosmo, ja sam ve} bio siguran da smo zakasnili, pa sam, ako treba istinu re}i, `urio samo zato {to sam znao da bi se Dorkas razo~arala u mene ako ne po`urim.
	Pogre{no sam zaklju~io da je Jolenta mrtva. Obilaze}i jedan zavijutak staze, videsmo je kako tr~i ka nama, ali kolena sastavljenih kao da joj obilate butine smetaju, a ruku prekr{tenih preko dojki da ne landaraju. Veli~anstvena crvenozlatna kosa padala joj je preko o~iju, a njena tanka ko{ulja od organce beja{e u dronjke ise~ena. Pala je u nesvest ~im ju je Dorkas prihvatila u zagrljaj. "Tukli je, |avoli", re~e Dorkas.
	"Malo~as smo se pla{ili da }e je ubiti." Osmotrio sam modrice na le|ima te lepe `ene. "Mislim da su ovo tragovi doktorovog {tapa. Sre}a je njena {to nije Boldandersa nahu{kao na nju."
	"Ali {ta mi sad mo`emo?"
	"Mo`emo da poku{amo sa ovim." Izvadio sam Kand`u iz sare svoje ~izme i pokazao joj je. "Pamti{ li {ta smo na{li u mojoj jaha~koj torbici? Ono za {ta si rekla da nije pravi dragi kamen? Bila je to ova stvar; izgleda da poma`e povre|enim ljudima, ponekad. Hteo sam na Boldandersu da je primenim, ali me nije pustio."
	Podigao sam Kand`u iznad Jolentine glave, a onda stao da prelazim preko modrica na njenim le|ima, ali Kand`a nije zasijala ni{ta ja~e niti se prime}ivalo da je Jolenti i{ta bolje. "Ne dejstvuje", rekoh. "Mora}u da je nosim."
	"Prebaci je preko ramena, ina~e }e{ je dr`ati ta~no tamo gde je najgore povre|ena."
	Dorkas je ponela Terminus Est, a ja ponesoh Jolentu na na~in kako mi je Dorkas predlo`ila. Na|oh da je te{ka maltene kao mu{karac. Dugo smo tako gazili ispod bledozelenog lisnatog svoda, dok najzad Jolenta ne otvori o~i. Ali ni tad nije mogla da hoda niti da stoji bez podr{ke, pa ~ak ni da prstima za~e{lja unazad tu svoju izuzetnu kosu, da bolje vidimo suzama izmrljani oval njenog lica.
	"Doktor ne pu{ta da idem s njim", re~e ona.
	Dorkas klimnu glavom. "Izgleda da ne pu{ta." Takvim tonom mogla je govoriti i nekome daleko mla|em od sebe.
	"Bi}u uni{tena."
	Zapitah je za{to tako govori, ali ona samo odmahnu glavom. Uskoro re~e: "Mogu li s tobom, Severijane? Para nemam uop{te. Boldanders je uzeo sve ono {to mi je doktor dao." Bacila je jedan kosi pogled ka Dorkas. "I ona ima para - dobila je vi{e nego ja. Dobila je isto koliko je doktor dao tebi."
	"Zna on to", re~e Dorkas. "Zna, tako|e, da je sav moj novac, ako ga `eli, njegov."
	Promenih temu. "Mo`da bi trebalo da obe znate da ja, mogu}e je, ipak ne}u po}i u Traks, ili bar ne pravo u Traks. Ne, ako mogu prvo otkriti gde je Pelerinski red."
	Jolenta me je pogledala kao da sam poludeo. "^ula sam da one lutaju po celom svetu. Sem toga, one primaju samo `ene."
	"Ne}u ja da im se pridru`im, samo ho}u da ih na|em. Prema poslednjim vestima koje sam ~uo, krenule su ka severu. Ali ako saznam gde su, mora}u tamo - pa makar to zna~ilo i povratak na jug."
	"Ja idem gde i ti", objavi Dorkas. "Ne u Traks."
	"A ja nigde", uzdahnu Jolenta.
	^im vi{e nismo morali da pridr`avamo Jolentu, Dorkas i ja smo donekle odmakli u odnosu na nju. Hodali smo tako, neko vreme, onda sam se okrenuo da je pogledam. Nije vi{e plakala, ali jedva da sam mogao prepoznati onu lepoticu koja je nekada pratila doktora Talosa. Nekada je dr`ala glavu dignutu ponosito, ~ak nadmeno. Ple}a je dr`ala zaba~ena unazad, a njene veli~anstvene o~i nekad su sjale kao smaragdi. A sad: pogurena, umorna, gleda u tlo.
	"O ~emu si to pri~ao sa doktorom i d`inom?" upita me Dorkas u hodu.
	"Pa ve} sam ti rekao", rekoh.
	"Jedna od tvojih re~enica bila je tako glasna da sam ~ula. A glasila je: 'Zna{ li ko je bio Pomiritelj?' Ali nije mi bilo jasno da li to pita{ zato {to ne zna{, ili samo da bi utvrdio da li oni znaju."
	"Znam vrlo malo - zapravo ni{ta. Vi|ao sam slike koje navodno predstavljaju njega, ali one se me|usobno toliko razlikuju da te{ko da bi to mogao biti isti ~ovek."
	"Postoje predanja."
	"Ve}ina onih koje sam ja ~uo zvu~e vrlo glupo. Kamo sre}e da je Jonas ovde; on bi se pobrinuo o Jolenti, a znao bi i o Pomiritelju. Jonas, to je bio onaj ~ovek koga smo sreli na Sa`alnici, onaj koji je jahao kobilu meri~ipu. Jedno vreme mi je bio dobar prijatelj."
	"A gde je sad?"
	"To je i doktor Talos hteo da zna. Ne znam gde je i ne `elim o tome da govorim. Ako `eli{ da pri~amo, ka`i mi ne{to o Pomiritelju."
	Znam da je moj utisak, slede}eg trenutka ste~en, bio glup, ali, ~im sam to ime pomenuo, u~inilo mi se da se {umska ti{ina spustila na mene kao teret. Jo{ je uzdisao neki vetri} me|u najvi{im granama, ali to je zvu~alo kao uzdah sa bolesni~ke postelje; bledozelena boja tog li{}a, koje je bilo za svetlo{}u izgladnelo, nagove{tavala je ubelelost na licima dece koja ve} dugo trpe glad.
	"O njemu niko ne zna mnogo", po~e Dorkas, "a ja verovatno manje nego ti. ^ak ne pamtim ni kako sam saznala to {to znam. Ali neki ljudi pri~aju da je bio jedva ne{to vi{e od de~aka. Neki vele da uop{te nije bio ljudsko bi}e - ali ni kakogen, nego misao, za nas opipljiva misao, neke ogromne inteligencije kojoj na{a stvarnost predstavlja ono isto {to prodavcima igra~aka predstavljaju papirna pozori{ta. Pri~e ka`u da je Pomiritelj jednom prilikom uhvatio neku umiru}u `enu za ruku, a drugom rukom dohvatio zvezdu i da je od tog ~asa imao mo} da pomiruje Vaseljenu sa ljudsko{}u i ljudskost sa Vaseljenom, okon~avaju}i taj stari raskol. Umeo je i da nestane, a onda da se opet pojavi kad su ve} svi poverovali da je mrtav - neki put ~ak i posle sopstvenog pogreba. Pred ljudima se pojavljivao mo`da i u obliku `ivotinje koja govori ljudskim jezikom, a pred nekom pobo`nom `enom se pojavio u obliku ru`e."
	Setio sam se svoga dobijanja maske. "Verovatno pred svetom Katarinom prilikom njenog pogubljenja."
	"Postoje i neka mra~na predanja."
	"Ispri~aj mi neko."
	"Pla{ila su me", re~e Dorkas. "Evo, ve} ih se i ne se}am. Ima li pomena o Pomiritelju u toj sme|oj knji`ici koju nosi{?"
	Izvukao sam je, video da ima, ali sam je i vratio u torbicu, jer u hodu nisam mogao udobno ~itati; re{io sam da taj odlomak pro~itam kad se budemo ulogorili, a to je moralo biti uskoro.
	
	27. KA TRAKSU
	Pe{a~ili smo kroz posustalu {umu tom stazom sve dok je dnevno svetlo potrajalo; jednu smenu posle smra~ivanja nai{li smo na obalu neke reke manje i br`e od \ola. Odatle smo, pri mese~ini, mogli videti {iroka polja {e}erne trske kako se talasaju na no}nom vetru. Jolenta je ve} neko vreme jecala od iscrpljenosti, pa se Dorkas i ja saglasismo da stanemo. Po{to ja nikad ne bih rizikovao da istan~anu o{tricu Terminus Esta upropastim na masivnim granama {umskog drve}a, za paljenje vatre nismo imali u {umi mnogo gra|e; mrtve grane na koje smo nailazili bile su gotovo vla`ne i sun|eraste od truljenja. Ali sada, izlaskom na obalu reke, nai|osmo na obilje izuvijanih, a pod dejstvom vremenskih prilika i izmenjenih, {tapova: bili su tvrdi, laki i suvi.
	Nalomili smo gomilu tih {tapova pre nego {to mi je palo na um da nemam ~ime da ukre{em vatru zato {to sam ocilo ostavio kod autarha, koji je tako|e morao biti, u to sam ~vrsto verovao, onaj "slu`benik na visokom polo`aju" koji je ruke doktora Talosa napunio hrisosima. Ali je Dorkas u svom skromnom prtljagu imala i kremen, i kresilo, i trud, pa smo se uskoro, uz sna`no razbuktalu vatru, osetili mnogo udobnije. Jolenta se pla{ila divljih zveri, iako sam ja ulagao dosta truda da joj objasnim da vojska, po svemu sude}i, ne bi dopustila da ma koje opasno stvorenje `ivi u {umi koja se grani~i sa vrtovima Ku}e apsoluta. Jolente radi, spremili smo i tri debela {tapa, zapaljena samo s jednoga kraja, sa namerom da ih, ako zatreba, zgrabimo i njima zapla{imo ta stvorenje kojih se Jolenta bojala.
	Nije do{la nikakva divlja `ivotinja, a na{a vatra je rasterala i komarce; le`ali smo na le|ima i gledali kako se iskre penju u vazduh. Na daleko ve}oj visini prolazile su svetlosti lete}ih ~amaca: ispunjavale su nebo, na trenutak ili dva, avetinjskom la`nom zorom - to su se ministri i generali autarhovi vra}ali u Ku}u apostola ili su kretali u rat. Dorkas i ja smo se pozabavili naga|anjem {ta bi oni mogli pomisliti ako bi - samo na trenutak, dok ih ~amac ne odnese munjevito dalje - pogledali dole i videli na{u skerletnu zvezdu; zaklju~ismo da }e oni biti u istom onolikom neznanju u vezi sa nama koliko i mi u vezi sa njima, pita}e se ko bismo mi mogli biti, kuda smo krenuli i za{to. Dorkas je otpevala jednu pesmu za mene, pesmu o devojci koja, u prole}e, luta {umarkom, usamljena zato {to vi{e nisu tu njeni prijatelji od pro{le godine, opali listovi.
	Jolenta je le`ala izme|u na{e vatre i vode, valjda zato {to se tu ose}ala bezbednijom. Dorkas i ja smo bili sa suprotne strane plamena, ne samo zato {to smo `eleli da se sklonimo Jolenti sa vidika koliko god je to mogu}e, nego i zato {to je Dorkas, kako sama re~e, ose}ala nelagodnost pred izgledom i zvukom te hladne, tamne vode koja je klizila pored nas. "Kao neki crv", rekla je. "Kao velika zmija boje ebonosa, koja nije gladna sad, ali koja zna gde smo i zna da }e nas, ve}, kad do|e vreme, pojesti. Zar se ne boji{ zmija, Severijane?"
	Tekla se pla{ila zmija; osetih kako se u meni, zbog tog pitanja, pomi~e neka malena senka tog straha, pa klimnuh glavom.
	"^ula sam da u vru}im {umama na severu `ivi autarh svih zmija, Uroboros, brat Abajin; lovci koji otkriju njegovu jazbinu pomisle da su na{li tunel ispod mora, pa silaze u njega i tako ulaze Uroborosu u usta, i dalje, niz grlo, a ni{ta jo{ ne slute; tako budu i mrtvi, iako jo{ misle da su `ivi; ali neki ljudi, opet, pri~aju da je Uroboros, tamo, samo jedna velika reka koja te~e ka svom izvoru, ili da je Uroboros more, koje pro`dire svoje sopstvene po~etke."
	Pri~aju}i sve to, Dorkas mi se malo po malo primicala i ja je zagrlih jednom rukom, znaju}i da bi ona sad `elela da ja s njom vodim ljubav, iako nismo mogli biti sigurni da je Jolenta, sa druge strane vatre, zaspala. Zapravo, Jolenta se s vremena na vreme pomicala, a zbog punih kukova, uzanog struka i obimne frizure, izgledalo je da su ti njeni pokreti - talasasto kretanje zmije. Dorkas je podigla svoje malo, tragi~no ~isto lice ka mome, ja sam ga poljubio i osetio kako se ona, drhte}i od ~e`nje, pribija uz mene.
	"Tako mi je hladno", pro{aputala je.
	Bila je gola, mada nisam primetio kad se svla~ila. Kad sam je zaogrnuo svojim fuliginom, osetio sam da joj je ko`a - kao i moja - porumenela od toplote vatre. Njene male {ake kliznule su pod moju ode}u, miluju}i me.
	"Tako dobro", re~e. "Tako glatko." Zatim (iako smo ve} imali, svojevremeno, odnos): "Da ne budem suvi{e mala?" glasom nalik na detinji.
	Kad sam se probudio, do meseca se ve} (a bilo je gotovo neverovatno da je to onaj isti mesec koji me je vodio kroz vrtove Ku}e apsoluta) vinulo, u svome uzdizanju, zapadno obzorje. Mese~eva svetlost berilno zelene boje tekla je nisko nad rekom, daju}i svakom talasi}u senku kao da je veliki talas.
	Ose}ao sam neku nelagodnost, ne znaju}i za{to. Jolentin strah od zveri vi{e nije izgledao onako nerazuman kao dotad, pa sam ustao i, uveriv{i se da su i ona i Dorkas dobro, nakupio jo{ drveta za na{u umiru}u vatru. Prisetio sam se i notula, za koje mi je Jonas bio rekao da se ~esto {alju no}u, zatim onog bi}a u predsoblju. No}ne ptice su plovile iznad na{ih glava - ne samo sove (a bile su i one tu i izgledale su kao one koje su se u tolikom broju gnezdile po ru{evnim kulama Citadele: glave okrugle, krila kratka i {iroka, ne~ujna) nego i ptice drugih vrsta, sa dvokrakim i trokrakim repovima, ptice koje su se obru{avale, a onda letele sasvim nisko iznad vode i u letu cvrkutale. Povremeno su bube nalik na moljce, ali neuporedivo ve}e od svih koje sam ranije video, preletale od drveta do drveta. Njihova krila sa iscrtanim {arama bila su duga~ka koliko ljudske ruke, a njihovi razgovori bili su kao ljudski, ali glasovima tako visokim da sam ih jedva uspevao ~uti.
	Prod`arao sam vatru, uverio se da mi je ma~ pri ruci, onda sam neko vreme posmatrao Dorkasino nevino lice na kome je san sklopio velike ne`ne trepavice i najzad sam opet i ja legao da posmatram ptice kako plove izme|u sazve`|a i da zalazim u svet uspomena koji, ma koliko bio sladak ili gorak, za mene nije nikada sasvim zatvoren.
	Poku{ao sam da se prisetim kako je izgledala proslava Dana svete Katarine godinu dana posle mog progla{enja za zapovednika {egrta, ali jedva sam pregledao po~etak priprema za gozbu, kad se druge uspomene, nezvane, ubaci{e u okolni prostor. U na{oj sam kuhinji, di`em vr~ ukradenog vina ka usnama - ali, gle, pa to nije vr~ nego dojka iz koje curi toplo mleko. Zna~i, dojka moje majke; zahvatila me je (prete}i da zbri{e tu uspomenu) plima nezadr`ivog odu{evljenja {to sam, kona~no, uspeo da doprem unatrag ~ak do nje posle tolikih uzaludnih poku{aja. Moje ruke se trude da zagrle majku i ja bih hteo, hteo, ali ne mogu, da dignem pogled ka njenom licu. Sasvim je sigurno da je to moja majka, jer nema nikakvih dojki za onu decu koja dospeju na mu~iteljsku hranu. Ono sivilo na rubovima mog vidnog polj je, dakle, metal zida njene }elije. Uskoro }e nju da odvedu, da vri{ti u aparatusu ili da grca za vazduh u Alovinovoj ogrlici. Trudim se da je zadr`im, da obele`im taj trenutak da bih mogao da mu se vratim kad za`elim, ali ona nestaje upravo u toku tih mojih napora, rasta~e se kao izmaglica kad nai|e vetar.
	Opet sam dete... devoj~ica... Tekla. Stojim u jednoj veli~anstvenoj dvorani ~iji su prozori ogledala, ogledala koja u isti mah odra`avaju i osvetljavaju. Oko mene su lepotice ~ija je visina dvaput, i vi{e nego dvaput, ve}a od moje; one su u raznim fazama svla~enja. Vazduh je gust od parfema. Tra`im neku od njih, ali dok zagledam u nalickana lica tih visokih `ena, divna, uistinu savr{ena lica, po~injem da se pitam da li }u je prepoznati. Suze mi teku niz lice. Pritr~avaju mi tri `ene, a ja gledam svaku naizmeni~no. I dok gledam, njihove o~i se su`avaju u ta~ke svetlosti, a srcolika mrlja pored usana jedne od njih {iri krila koja imaju prste nalik na mre`ice.
	"Severijane."
	Digao sam se u sede}i polo`aj, ne znaju}i ta~no u kom trenutku je uspomena prerasla u san. Ovaj poslednji glas bio je sladak, ali i veoma dubok; znao sam da sam ga nekad ranije ~uo, ali se nisam mogao odmah setiti gde. Mesec je sad ve} bio gotovo sasvim iza zapadnog obzorja, a na{a vatra je umirala svojom drugom smr}u. Dorkas je bila razgrnula dronjavu posteljinu i sad je spavala izla`u}i svoje vilenja~ko telo no}nom vazduhu. Vide}i je tako, vide}i tu bledu ko`u koja je pri nestaju}oj mese~ini bila jo{ ble|a, osim na mestima gde je od blistanja `ara dobijala rumenilo, osetio sam ja~u telesnu `elju nego ikada u `ivotu - ja~u nego onda kad sam prigrlio Agiju na Adamnijskom stepeni{tu, ja~u nego kad sam prvi put ugledao Jolentu na pozornici doktora Talosa, ja~u ~ak nego i u onim bezbrojnim prilikama kad sam hitao Tekli u njenoj }eliji. Ali nije to bila `elja prema Dorkas, u njoj sam u`ivao pre veoma kratkog vremena, a osim toga, iako sam ~vrsto verovao da me ona voli, nisam mogao biti siguran da bi mi se ona tako spremno prepustila da nije naslu}ivala, i vi{e nego naslu}ivala, da sam tokom popodneva pre odigravanja drame u{ao u Jolentu i da nije verovala da nas Jolenta preko vatre gleda.
	A ni prema Jolenti to nije bila `elja. (A Jolenta je tada le`ala na boku i hrkala.) @eleo sam, zapravo, i njih obe, i Teklu, i onu bezimenu meretriksu koja je glumila da je Tekla u Azurnoj ku}i, i njenu prijateljicu koja je ponela ulogu Tee, a koju sam posle video na stepeni{tu u Ku}i apsoluta. I Agiju, Valeriju, Morvenu i hiljadu drugih. I ve{tica sam se prisetio, njihovog ludila i njihovog divljeg plesa u Starom dvori{tu u ki{nim no}ima; i hladne devi~anske lepote crveno zaode`denih Pelerinki.
	"Severijane."
	Nije to bio san. Zbog tog zvuka pomakle su se snene ptice na granama na rubu {ume. Isukao sam Terminus Est i postavio o{tricu tako da zahvata u hladnu svetlost zore da bi onaj ko je progovorio, ma ko to bio, znao da sam naoru`an.
	Svud je opet vladala ti{ina - potpunija nego u ma kom trenutku protekle no}i. ^ekao sam i polako okretao glavu, nastoje}i da odredim gde je osoba koja me je zvala, iako svestan da bi bolje bilo kad bih mogao stvoriti privid da ve} znam ta~an pravac. Dorkas se prome{koljila i zaje~ala, ali se, kao ni Jolenta, nije probudila; ni{ta se drugo nije ~ulo, osim pucketanje vatre, jutarnjeg vetra me|u li{}em i pljuskanja talasi}a.
	"Severijane."
	Makar koliko dubok, bio je to glas `ene, pulsirao je od strasti, bio je vla`an od `elje; setio sam se Agije i zato nisam vratio ma~ u kaniju.
	"Pe{~ani sprud..."
	Iako sam se pla{io da je to samo trik da me neko navede da okrenem le|a drve}u, po~eo sam pogledom da pretra`ujem reku i najzad sam ugledao taj sprud, nekih dvesta koraka daleko od na{e vatre.
	"Hodi k meni."
	Nije bio trik, ili bar ne onakav trik kakvog sam se u prvim trenucima pla{io. Glas je govorio sa jednog mesta nizvodno od mene.
	"Do|i. Molim te. Ne mogu te ~uti sa mesta gde sad stoji{."
	Rekoh: "Nisam ni govorio." Ali odgovora nije bilo. ^ekao sam, nevoljan da ostavim Dorkas i Jolentu same.
	"Molim te. ^im sunce dopre do ove vode, mora}u da idem. Druge prilike mo`da ne}e biti."
	Ta re~ica je kod pe{~anog spruda bila {ira nego uzvodno i nizvodno. Imao sam mogu}nost da stupim suve obu}e pravo na taj `uti pesak i odem gotovo do sredine. Levo od mene zelenkasta voda se postupno su`avala i produbljavala. Desno od mene le`ao je duboki vir od nekih dvadeset koraka u pre~niku, vir iz koga je voda tekla brzo, ali i glatko. Stajao sam na pesku ste`u}i Terminus Est oberu~ke, ali tako da je njegov ~etvrtasti vrh bio zariven u sprud izme|u mojih stopala. "Evo me", rekoh. "Gde si? ^uje{ li me sad?"
	Kao da odgovara reka sama, tri ribe isko~i{e istovremeno, pa jo{ jednom, stvaraju}i niz mekih rasprskavanja na povr{ini. Jedna barska zmija mokasinka, po le|ima i{arana ulan~enim prstenovima crne i zlatne boje, doklizila je maltene do prstiju mojih ~izama, onda se izvila kao da bi zapretila tim ska~u}im ribama, pa za{i{tala, u{la u uvalu na uzvodnoj strani pe{~ane prevlake kojom sam i do{ao na sprud i otplivala dugim talasanjima. A u telu je ta zmija mokasinka bila debela kao moja podlaktica.
	"Ne pla{i se. Pogledaj. Vidi me. Znaj da ti ne}u naneti zlo."
	Iako je voda i do tad bila zelena, sad je jo{ ja~e pozelenela. Hiljadu pipaka boje `ada kome{alo se tamo, ne probijaju}i povr{inu nijednom. I dok sam gledao, odve} op~injen da bih se upla{io, jedan disk beline, tri koraka u pre~niku, pojavio se me|u pipcima i po~eo se dizati ka povr{ini.
	A {ta je bilo posredi shvatio sam tek kad se izdiglo do na nekoliko pedalja od talasi}a - a i tad samo zato jer je otvorilo o~i. Lice je pogledalo kroz vodu u mene, lice jedne `ene koja bi mogla bacati Boldandersa kao lutkicu. O~i su joj bile skerletne boje, a usta oivi~ena usnama tako tamno grimiznim da u prvi mah nisam ni shvatio da su to usne. Iza tih usana stajala je vojska {iljatih zuba; zeleni pipci koji su uokvirivali njeno lice bili su joj kosa.
	"Do{la sam po tebe, Severijane", re~e ona. "Ne, ne sanja{."
	
	28. ABAJINA ODALISKA
	"Sanjao sam o tebi jednom", rekoh. Mutno sam sagledavao i njeno golo telo u vodi, ogromno i svetlucavo.
	"Motrile smo na d`ina, pa smo tako na{le tebe. Avaj, prebrzo smo te izgubile iz vida kad ste se ti i on razdvojili. Tada si mislio da si omrznut, a nisi znao koliko si voljen. Mora celoga sveta tresla su se od na{eg `aljenja za tobom, talasi su plakali slanim suzama i bacali se o~ajni~ki na stene."
	"A {ta od mene `elite?"
	"Samo tvoju ljubav. Samo tvoju ljubav."
	Dok je govorila, njena desna {aka je stigla do povr{ine i tu ostala da plovi kao splav od pet belih balvana. Ovde je, u stvarnosti, bila ona {aka diva ljudo`dera na ~ijem se vrhu prsta nalazi mapa njegovog carstva.
	"Nisam li lepa? Gde si video ko`u ~istiju od moje, ili crvenije usne?"
	"Od tebe staje dah", rekoh ja, govore}i istinu. "Ali mogu li te pitati zbog ~ega ste posmatrale Boldandersa kad sam ga sreo? I za{to niste posmatrale mene, iako ste to, izgleda, htele?"
	"Diva gledamo jer on raste. Po tome je on kao mi i kao na{ otac-mu` Abaja. Pre ili kasnije on mora do}i u vodu, kad zemlja vi{e ne bude mogla da ga nosi. Ali ti mo`e{ i sada, ako ho}e{. Disa}e{ vodu - to }e biti na{ dar - istom onom lako}om kojom sada udi{e{ taj tanki, slabi vetar, a kad god po`eli{, vrati}e{ se na kopno da preuzme{ svoju krunu. Ova reka, Cefisus, uti~e u \ol, a \ol u mirno more. Tamo mo`e{ da ja{e{ na le|ima delfina kroz polja korala i bisera kojima teku struje. Moje sestre i ja pokaza}emo ti zaboravljene gradove podignute u starim vremenima, gradove u kojima je sto pokolenja va{eg roda u klopku uhva}enih `ivelo i umrlo kad ste ih vi, gore, zaboravili."
	"Nemam ja koju krunu da preuzmem", rekoh. "Zamenile ste me sa nekim drugim."
	"Mi }emo sve biti tvoje tamo, u crvenim i belim parkovima gde se jate ribe-lavovi."
	Govore}i, nimfa je polako podizala vrh vilice, zabacuju}i glavu, tako da je najzad cela ravan njenog lica le`ala na podjednakoj dubini, naime, neposredno ispod povr{ine. Za licem je do{lo njeno belo grlo, onda su se dojke sa grimiznim bradavicama probile kroz povr{inu, tako da su ih talasi}i odasvud milovali. Hiljadu mehuri}a iskri~ilo se u vodi. U roku od jo{ nekoliko dahova le`ala je sasvim opru`ena po vodenoj struji, duga~ka najmanje ~etrdeset laktova od alabasternih stopala do prepletene kose.
	Mo`da niko ko ovo bude ~itao ne}e razumeti kako je bilo mogu}e da me takvo ~udovi{no stvorenje privla~i, a ipak `eleo sam da joj poverujem, da sa njom po|em, `eleo sam kao {to davljenik `eli dah vazduha. Da sam u njena obe}anja sasvim poverovao, bacio bih se u vir tog ~asa i sve ostalo zaboravio.
	"Krunu ima{, mada za nju jo{ ne zna{. Misli{ li da smo mi, koje kroz toliko voda plivamo - ~ak i izme|u zvezda - ograni~ene na samo jedan trenutak? Videle smo i {ta }e{ postati i {ta si bio. Jo{ ju~e si le`ao na mom dlanu, pa sam te digla nad umr{eni korov da ne umre{ u \olu i tako te sa~uvala za ovaj trenutak."
	"Daj mi mo} da di{em vodu", rekoh, "i pusti me da to oprobam sa druge strane spruda. Ako vidim da si mi rekla istinu, krenu}u sa tobom."
	Videh kako se te ogromne usne razmi~u. Koliko glasno je morala govoriti u reci da bih ja to ~uo stoje}i u vazduhu, ne znam, ali kad je progovorila, ribe opet po~e{e iskakati iz vode.
	"To se ne mo`e tako lako. Mora{ da po|e{ sa mnom i to sa poverenjem, a onda }e trebati samo trenutak. Do|i.
	Pru`ila je ruku ka meni, a tog istog trena za~uo sam Dorkasin o~ajni~ki krik za pomo}.
	Okrenuo sam se da potr~im ka Dorkas. Ali mislim da je i tada bilo mogu}e da se vratim vodenoj vili, da se ona opredelila da me ~eka. No, nije. Kao da je reka sama pokuljala iz svoga korita - uvis; za~uo se urlik sli~an kr{enju okeanskih talasa o obalu. Bilo je to kao da mi je neko bacio celo jezero na glavu, tresnulo me je kao kamen, onda me, razlivaju}i se, valjalo kao da sam {tap. Slede}eg trenutka, kada se voda ve} povla~ila, videh da sam daleko na obali, mokar do ko`e, izubijan i li{en ma~a. Pedeset koraka daleko nimfino telo se napola uzdizalo iz vode. Po{to nju nije vi{e voda nosila, meso joj je mlitavo visilo sa kostiju kojima kao da je malo nedostajalo pa da se polome pod tom te`inom; kosa joj je visila pravolinijski ka pesku po kome je lila voda. Pred mojim o~ima, voda pome{ana sa krvlju linula je iz njenih nozdrva.
	Pobegao sam, a dok sam stigao do na{e vatre i do Dorkas nimfe vi{e nije bilo na vidiku; jedino se prime}ivao jedan vrtlog mulja koji je zatamnjivao reku nizvodno od spruda.
	Belina Dorkasinog lica bila je gotovo ista. "[ta to bi?" pro{aputa ona. "Gde si bio?"
	"Zna~i, videla si je. A ja sam se upla{io..."
	"Kako je to u`asno." Dorkas mi se bacila u naru~je i pritisnula svoje telo uz moje. "U`asno."
	"Ali nisi me zbog toga zvala, je l' tako? Odavde je nisi mogla videti dok se nije uzdigla iz vira."
	Dorkas je nemo pokazala ka suprotnoj strani vatre i ja spazih da je tlo oko Jolente natopljeno krvlju.
	Na njenom levom zglavku bila su dva uska zaseka, svaki duga~ak otprilike koliko moj palac; dodirivao sam ta mesta Kand`om, ali je izgledalo da naviru}a krv nikako ne}e da se zgru{a. Iz Dorkasine {krte zalihe ode}e napravismo nekoliko zavoja, ali kako su uskoro svi bili natopljeni, prokuvao sam konac i iglu u Dorkasinom malom tiganju i, spajaju}i ivice, za{io rane. Tokom svega toga Jolenta kao da je bila samo napola svesna. S vremena na vreme je otvarala o~i, ali ih je odmah, ne pokazuju}i da je i{ta prepoznala, opet zatvarala. Progovorila je samo jednom i rekla: "Sad vidi{ da je on, koga si bo`anstvom smatrao, voljan da popu{ta, pa i predla`e sve ono {to sam i ja tebi predlo`ila da radimo. Pre nego {to se uzdigne Novo sunce, hajde da na~inimo novi po~etak." U tom trenutku nisam u tim re~ima prepoznao odlomak njenog teksta iz drame.
	Kad je rana prestala da krvari i kad smo Jolentu premestili na ~isto tlo i oprali je, vratio sam se do mesta gde sam se nalazio kad se voda povukla. Tragao sam neko vreme i na{ao Terminus Est koji je iz mokrog peska virio samo malo - videla se jabuka dr{ke i dva prsta du`ine dr{ke.
	O~istio sam i nauljio se~ivo, a onda smo Dorkas i ja porazgovarali o tome {ta da radimo. Ispri~ao sam joj o svom snu, onom u no}i pre nego {to sam sreo Boldandersa i doktora Talosa, zatim o tome kako sam, dok je ona spavala, ~uo nimfin glas i o onome {to mi je nimfa rekla.
	"[ta misli{, da li je ona jo{ tamo? Oti{ao si do tog mesta i na{ao ma~. Da li je bilo mogu}e da je vidi{ kroz vodu ako se spustila blizu dna?"
	Odmahnuo sam glavom. "Ne verujem da je tamo. Na neki na~in se povredila kad je poku{ala da izi|e iz reke da bi me zaustavila, a osim toga ne verujem, imaju}i u vidu bledilo njene ko`e, da bi mogla da se zadr`ava u ma kojoj vodi pli}oj od \ola kad zasija sunce vedrog dana. Ali ako je bila tamo - ne, mislim da je ne bih video, voda je bila suvi{e zamu}ena."
	Dorkas nikad nije izgledala ljupkija nego u tom trenutku dok je sedela na zemlji, oslanjaju}i vrh vilice na jedno koleno. Neko vreme je }utala i ~inilo se da osmatra isto~ne oblake, obojene u tre{njevu boju i plamen dejstvom ve~itog tajanstva nade zore. Najzad re~e: "Mora biti da joj je zaista bilo stra{no stalo do tebe."
	"Ho}e{ re}i, zato {to je onako po{la iz vode? Mislim da je sigurno `ivela na kopnu pre nego {to je toliko porasla, pa je sad na trenutak zaboravila da na suvo vi{e ne mo`e."
	"Ali pre toga je doplivala uz ogavno prljavi \ol, a onda uz ovu uzanu re~icu. Sigurno se nadala da te {~epa kad prelazimo, ali nije mogla uzvodno od spruda, pa te je zato pozvala dole. Sve u svemu, nije moglo biti prijatno putovanje za nekog ko je navikao da pliva izme|u zvezda."
	"Zna~i, ti joj veruje{?"
	"Kad sam bila sa doktorom Talosom, a dok ti nisi bio tu, govorili su mi, i Jolenta i on, da sam glupa~a {to verujem ljudima koje sre}emo na drumu i {to verujem Boldandersovim izjavama, pa ~ak i izjavama njih dvoje. Pa ipak, mislim da ~ak i ljudi koje drugi nazivaju la`ovima govore istinu daleko ~e{}e nego {to la`u. To je toliko lak{e! Ako ta pri~a kako te je ona spasla nije istinita, za{to je govoriti? U~inak je mogao biti samo taj da te upla{i kasnije kad o tome porazmisli{. A ako ona nikad ne pliva izme|u zvezda, zar nije nekorisno pri~ati tako ne{to. Me|utim, tebe ne{to mu~i. Vidim da je tako. [ta je u pitanju?"
	Nisam `eleo da podrobno opi{em svoj susret sa autarhom, pa rekoh: "Ne tako davno video sam jednu sliku - u knjizi - sliku bi}a koje `ivi u praznini. Bilo je `ensko. Imala je krila. Ne kao pti~ja, nego ogromne neprekidne ravni od tankog, pigmentovanog materijala. Krila koja bi svojim mahanjem mogla zahvatiti zvezdanu svetlost."
	Dorkas je izgledala zainteresovana. "Je li to u tvojoj sme|oj knjizi?"
	"Ne, u jednoj drugoj. Nemam je ovde."
	"Svejedno, ovo me je podsetilo da smo rekli da }emo pogledati {ta u tvojoj sme|oj knji`ici ima o Pomiritelju. Ima{ li je jo{?"
	Imao sam je i izvukao sam je. Bila je mokra od mog kva{enja, pa sam je otvorio i ostavio tako da sunce udara po njenim listovima i da bude zahva}ena povetarcima koji su po~eli kad je lice Urta opet pogledalo ka suncu. Posle toga su se stranice same okretale, ne`no, dok smo pri~ali, tako da sam uz razgovor i nehotice prime}ivao slike mu{karaca, `ena i ~udovi{ta, slike koje su se na taj na~in urezale u moje pam}enje gde se i sad nalaze. Ponekad su i pojedine re~enice, pa i celi kratki pasusi, po~injali da sijaju, a zatim bledeli po{to je svetlost zahvatala, a onda napu{tala svetlucavo metalasto mastilo: "bezdu{ni ratni~e", "lucidno `uto", "po nojadama". Kasnije: "Ova vremena su drevna vremena, kada je svet prastar." I jo{: "Nema pakao granica, niti je ome|an, jer gde mi smo, on je tu, a gde je pakao, tu nas mora biti."
	"Ne}e{ sad da je ~ita{?" upitala je Dorkas.
	"Ne. Ho}u da ~ujem {ta je bilo sa Jolentom."
	"Ne znam. Spavala sam i sanjala o... pa, ono moje uobi~ajeno. U{la sam u jednu prodavnicu igra~aka. Du` zida su bile police sa lutkama, a na sredini poda stajao je bunar na ~ijem su ozidanom rubu sedele opet lutke. Se}am se da sam razmi{ljala da je moja beba premlada za lutke, ali da su tako zgodne, a da ja nijednu nisam imala jo{ od kad sam bila devoj~ica i da }u zato kupiti jednu i ~uvati je za bebu, mo`da }u je ponekad i izvaditi da je gledam, mo`da }u je i namestiti da stoji ispred ogledala u mojoj sobi. Pokazala sam prstom ka najlep{oj lutki, a to je bila jedna od onih oko bunara, i {ta vidim kad ju je prodavac dohvatio - to je Jolenta. Ispala mi je iz ruke, a onda sam je gledala kako pada duboko, duboko dole ka crnoj vodi. Tad sam se probudila. Naravno, pogledala sam da li je sve u redu..."
	"I na{la si nju kako krvari?"
	Dorkas je klimnula glavom, pri ~emu je njena bledozelena kosa zasvetlucala. "Zato sam te pozvala - dvaput - onda sam te videla dole kod spruda i onda je ta stvar jurnula iz vode za tobom."
	"Nema razloga da izgleda{ toliko prebledelo", rekoh joj. "Jasno je da je Jolentu ugrizla neka `ivotinja. Kakva, nemam pojma, ali sude}i po ugrizu prili~no mala, tako da je se ne moramo bojati vi{e nego ma koje druge male `ivotinje sa o{trim zubima i zlom voljom."
	"Severijane, se}am se da mi je neko pri~ao da na severu ima {i{mi{a krvopija. Kad sam bila dete, pla{ili su me pri~ama o njima. A kad sam malo porasla, u ku}u nam je uleteo, jednom, jedan obi~an {i{mi{. Neko ga je ubio, a ja sam pitala tatu da li je to {i{mi{ krvopija i da li takvi stvarno postoje. Rekao je da postoje, ali na severu, u zaparenim {umama sredi{ta sveta. Grizu usnule ljude i `ivotinje no}u, a pljuva~ka im je otrovna, tako da rane od njihovih zuba nastavljaju da krvare."
	Dorkas je zastala i digla pogled ka drve}u. "Moj otac je rekao da je grad, tokom ~itave povesti, polagano odmicao uz reku ka severu, a da je po~eo kao domoroda~ko selo na mestu gde se \ol uliva u more. Pri~ao je i kako }e stra{no biti kad grad u|e u ono podru~je gde lete {i{mi{i krvopije, pa kad oni budu mogli da se gnezde u napu{tenim zgradama. Mora biti da je ljudima u Ku}i apsoluta ve} stra{no. A mi od nje nismo mogli mnogo da se udaljimo."
	"Autar{e - moje saose}anje", rekoh. "Ali mislim da nikad ranije nisam ~uo da toliko pri~a{ o svom ranijem `ivotu. Se}a{ li se svoga oca sada i te ku}e u kojoj je {i{mi{ ubijen?"
	Ustala je; iako se trudila da izgleda hrabro, video sam da se trese. "Svakog jutra posle snova sve se vi{e se}am. Ali, Severijane, sada moramo po}i. Jolenta }e biti slaba. Ona mora da dobije hranu i ~istu vodu. Ovde ne mo`emo da ostanemo."
	I ja sam bio silno gladan. Vratio sam sme|u knji`icu u torbicu na opasa~u i zavukao sve`e nauljeno se~ivo Terminus Esta u kaniju. Dorkas je prikupila sve svoje stvari u mali zave`ljaj.
	Onda smo krenuli. Reku smo pregazili daleko iznad spruda. Jolenta nije bila u stanju da hoda samostalno. Morali smo je pridr`avati sa obe strane. U licu je izgledala iscrpljeno. Iako se, kad smo je podigli, vratila svesti, vrlo retko je govorila, a i tad samo re~-dve. Prvi put sam primetio koliko su joj usne tanke; donja je sad izgubila ~vrstinu te je visila, od zuba odmaknuta, otkrivaju}i modre desni. Imao sam utisak da se ~itavo Jolentino telo, ju~e tako rasko{no, opustilo kao vosak, tako da to vi{e nije bila (kao nekad) `ena u pore|enju sa detetom Dorkas, nego cvet odavno precvao, sam kraj leta u odnosu na Dorkasino prole}e.
	Tako smo gazili uzanom i pra{nom stazom, a {e}erna trska je sa obe strane ve} bila vi{a od moje glave. Neprekidno sam razmi{ljao o tome kako sam ose}ao telesnu `elju prema Jolenti tokom na{eg kratkotrajnog poznanstva. Se}anje mi je - toliko savr{eno i `ivopisno da je primamljivalo ja~e nego ma koji opijum - pokazivalo onu `enu koju sam u prvom trenutku pomislio da imam pred sobom onda kad smo Dorkas i ja, izlaze}i iz {umarka no}u, nai{li na blistavu pozornicu doktora Talosa na livadi. Tako je ~udno bilo uveriti se da je Jolenta i po dnevnom svetlu (kad smo krenuli na sever slede}eg jutra, najlep{eg koje pamtim) isto onako lepa kao i no}u u laskaju}em sjaju buktinja.
	Ka`e se da su ljubav i telesna ~e`nja samo ro|ake, a to je i moje iskustvo potvr|ivalo sve dok nisam krenuo na to pe{a~enje sa Jolentinom omlitavelom rukom preba~enom preko mog vrata. Ali istina je druga~ija. U pitanju je bilo zapravo to da je ljubav prema `enama bila tamna strana onog ideala `enskosti koji sam za sebe gajio u snovima o Valeriji, Tekli, Agiji, o Dorkas, i Jolenti, i o Vodalusovoj dragani sa licem u obliku srca i glasom gugutke, dragani za koju sam sada znao da je Teklina polusestra Tea. I zato sam, dok smo naporno pe{a~ili izme|u zidova od trske, tog jutra kad od telesne `elje vi{e nije ostalo nimalo i kad sam Jolentu mogao gledati jo{ samo sa sa`aljenjem, otkrio da je - i pored svog ranijeg verovanja da samo marim za njeno nametljivo, rumeno telo i za nezgrapnu ljupkost njenih kretnji - volim.
	
	29. STO^ARI
	Glavninu toga jutra provedosmo pe{a~e}i kroz trsku i ne sretosmo nikog. Jolenta, koliko sam mogao oceniti, nije ni slabila, ali ni ja~ala; ~inilo mi se, me|utim, da glad i umor od potpomaganja njoj da hoda i nemilosrdna vrelina sunca po~inju da dejstvuju na mene, jer dvaput ili triput mi se u~inilo, kad bih bacio pogled kraji~kom oka, da to uop{te nije Jolenta, nego neka druga `ena, neku koju poznajem, ali ne uspevam da prepoznam. A kad sam, onda, okretao glavu da pogledam dobro, taj utisak (i ina~e sasvim nejak) potpuno je nestajao.
	I{li smo, dakle, i nismo mnogo pri~ali. Tad mi se prvi put od kad sam palo{inu primio od majstora Palaemona u~inilo da je ona meni na teretu; rame mi je pod kai{em ve} bilo na`uljeno i bolno.
	Sekao sam trsku za nas, pa smo je `vakali radi slatkog soka. Jolenta je bila ve~ito `edna, a po{to nije mogla da hoda bez na{e pomo}i niti u hodu da dr`i svoj {tapi} iz trske izrezan, bili smo prinu|eni da se ~esto zaustavljamo. Bilo je ~udno gledati te duga~ke noge, tako divno oblikovane, sa vitkim sko~nim zglobovima, a zrelim butinama i zaklju~iti da je od njih vrlo malo koristi.
	Za jedan dan stigli smo do kraja trske i izi{li na rub prave pampe, mora trave. Jo{ je tu bilo i poneko drvo, ali na tako velikim rastojanjima da si, stoje}i kraj jednog, mogao videti najvi{e dva-tri druga. Za svako drvo bilo je sirovom ko`om vezano telo poneke grabljive zveri na takav na~in da prednje {ape budu ispru`ene kao ruke. Ve}inom su to bili ista~kani tigrovi, ~esti u ovom delu zemlje, ali videh i atrokse, koji imaju kosu sli~nu ljudskoj, i sabljozube tigrove-smilodone. Ve}ina tih `ivotinja bila je svedena tako re}i samo na gole kosti, ali neke su bile jo{ `ive i proizvodile su one zvuke koji, po uverenju tamo{njeg naroda, pla{i druge tigrove, atrokse i smilodone, koji bi, da nisu tako upla{eni, nasrtali na stoku.
	Stoka je za nas bila daleko opasnija od tih ma~aka. Bikovi su sa stadom juri{aju na sve {to im se pribli`i, pa smo svako stado morali da zaobilazimo iz takve daljine da nas njihove kratkovide o~i ne primete, ali i sa nizvetrene strane da ne osete na{ miris. U takvim prilikama morao sam da prepu{tam Dorkasi da se nosi sa Jolentinom te`inom kako zna i ume, da bih ja mogao da hodam ne{to ispred njih dve i ne{to bli`e `ivotinjama. U jednoj prilici morao sam da odsko~im u stranu i odse~em glavu jednom biku koji nas je napao. Od suve trave smo nalo`ili vatru i ispekli jedan deo mesa.
	U slede}em sli~nom slu~aju setio sam se Kand`e i na~ina kako je okon~ala napad ljudi-majmuna. Izvukao sam je i jedan `estoki crni bik dokaskao je do mene i po~eo gurati nju{ku u moj dlan. Popeli smo Jolentu njemu na le|a, pojahala je i Dorkas da bi nju pridr`avala, a ja sam hodao pored bikove glave dr`e}i dragulj tako da bik vidi njegovu plavu svetlost.
	Za slede}e drvo pokraj koga smo pro{li, a koje je bilo i jedno od poslednjih, bio je vezan `ivi smilodon, pa sam se upla{io da }e prestra{iti na{eg bika. A kad smo smilodona ostavili za sobom, ~inilo mi se da na le|ima ose}am njegove o~i, `ute, velike kao golubije jaje. Jezik mi je ve} bio nate~en od `e|i. Dao sam Dorkas dragulj da ga dr`i, a ja sam se vratio i isekao veze koje su smilodona dr`ale. Dok sam to ~inio, neprestano sam pomi{ljao da }e me on sad sigurno napasti. Ali pao je na tlo, preslab da ustane, a ja sam, nemaju}i vode da mu dam, jedino mogao da odem odatle.
	Malo posle podneva primetio sam pticu le{inarku kako kru`i visoko iznad nas. Pri~a se da one namiri{u smrt. Setio sam se i kako smo mi {egrti jednom ili dvaput, dok su kalfe radile svoj posao u sobi za saslu{anje, morali da izlazimo iz kule i bacamo kamenje na le{inare koji su seli na razru{eni citadelski zid, kako zbog njihovog prisustva ne bi Citadela izi{la na jo{ gori glas. Bila mi je odvratna pomisao da bi Jolenta mogla umreti, pa sam tad mnogo mogao dati za luk kojim bih poku{ao da ustrelim tu pticu u letu. Ali, nemaju}i ni{ta sli~no, mogao sam samo da pri`eljkujem.
	Posle beskrajno dugog vremena toj prvoj ptici su se pridru`ile dve znatno manje. Po blistavim bojama njihovih glava, vidljivim povremeno ~ak i sa te daljine, znao sam da su to kathartide. A to je opet zna~ilo da ona prva, sa triput ve}im rasponom krila, mora biti planinski teratornis, vrsta za koju se pri~a da napada planinare, para ih otrovnim kand`ama po licu i udara ih laktovima svojih velikih krila dok se ne strmoglave u smrt. S vremena na vreme druge dve ptice odve} su se pribli`ile teratornisu, a on ih je tad razgonio. U trenucima takvih sukobljavanja ~uli smo i pokoje o{tro kri~anje: doplovljavalo je do nas sa bedema njihovog dvorca od vazduha. Jednom sam, obuzet mra~nim raspolo`enjem, pozvao gestom sve tri da nam se pribli`e. Odmah su sve tri pre{le u obru{avanje, pa sam im pripretio ma~em, a takve gestove vi{e nisam pravio.
	Kad se zapadno obzorje popelo nadomak sunca, stigli smo pred jednu nisku ku}icu, takore}i kolibu, sazidanu od busenja. Na klupi pred njom sedeo je jedan mr{av, `ilav ~ovek sa {titnicima od {tavljene ko`e obmotanim oko nogu; pio je mate ~aj i glumio da posmatra boje u oblacima. U stvarnosti, sigurno je on nas video mnogo pre nego mi njega, jer bio je mali, sme| i dobro se stapao sa svojim malim sme|im domom, dok smo se mi ocrtavali spram neba.
	Strpao sam Kand`u u ~izmu ~im sam ugledao tog sto~ara, mada nisam bio siguran {ta ~e bik uraditi kad je vi{e ne bude imao pred o~ima. A bik nije uradio ni{ta, gazio je ujedna~eno napred sa dve `ene na svojim le|ima, kao i dotad. Kad smo stigli do te brvnare, spustio sam obe na zemlju; bik je digao nju{ku i omirisao vazduh, a onda me pogledao jednim okom. Mahnuo sam rukom ka zatalasanoj travi da mu poka`em da mi vi{e nije potreban, ali i da vidi da mi je ruka prazna. Okrenuo se u mestu i otkasao.
	Sto~ar je izvadio metalnu slam~icu, sli~nu kalaju, koju je dr`ao izme|u usana. "To je bio vo", re~e on.
	Klimnuo sam glavom. "Bio nam je potreban da nosimo ovu jadnu `enu koja je bolesna, pa smo ga pozajmili. Da li je tvoj? Nadali smo se da ne}e{ zameriti, a nismo mu, uostalom, ni pri~inili nikakvu {tetu."
	"Ne, ne." Sto~ar je na~inio neodre|eni gest otpisivanja. "Pitao sam samo zato {to mi se u~inilo, kad sam vas prvi put video, da je destrijer. Nisu mi o~i kao {to su nekad bile." Onda nam je ispripovedao kakve su nekad bile, naime, zaista vrlo dobre. "Ali, kao {to ka`ete, bio je vo."
	Ovog puta smo i Dorkas i ja istovremeno klimnuli glavama.
	"Vidite {ta zna~i kad ~ovek ostari. A bio sam spreman da liznem se~ivo ovog no`a", pljesnuo je po metalnoj dr{ci koja mu je virila iznad {irokog opasa~a, "i da ga uperim ka suncu i zakunem se da sam video ne{to izme|u nogu tog vola. Ali da nisam takva budala, znao bih da volove sa ovih pampi ne mo`e da ja{e niko. Mo`e crveni panter, ali on se dr`i kand`ama, a i tako ponekad pogine. Sigurno je to bilo vime koje je vo nasledio od svoje majke. Nju sam znao, imala je jedno."
	Rekoh da sam gradski ~ovek i da vrlo malo znam o stvarima koje su u vezi sa stokom.
	"A-ha", re~e on, pa nastavi da si{e svoj mate. "Moje znanje je jo{ manje od tvog. Ovde su svi, sem mene, neznalice i eklektici. Zna{ te ljude koji se nazivaju eklekticima? Oni ne znaju ni{ta - kako mo`e ~ovek da u~i ako ima takve kom{ije?"
	Dorkas re~e: "Molim te, zar nas ne}e{ pustiti da ovu `enu unesemo unutra, da bi mogla da legne? Bojim se da umire."
	"Rekao sam vam da ne znam ni{ta. Treba da pita{ ovog ~oveka ovde - on mo`e da vodi vola - umalo ne rekoh bika - kao psa."
	"Ali njoj da pomogne ne mo`e! To mo`e{ samo ti."
	Sto~ar mi dobaci jedan kosi pogled i ja uvideh da je uveren da je sad dovoljno pouzdano utvrdio ko je ukrotio bika: ja, a ne Dorkas. "Vrlo mi je `ao zbog va{e prijateljice", re~e, "za koju vidim da je nekad morala biti vrlo lepa. Ali, iako sedim ovde i razmenjujem {ale sa vama, imam i ja prijatelja, a on sad le`i unutra. Pla{ite se da va{a prijateljica umire. A ja zasigurno znam da moj prijatelj umire, pa bih bio rad da ga pustim da ode, a da mu niko ne smeta."
	"Shvatamo, ali ne}emo mu smetati. Mo`da mu ~ak mo`emo pomo}i."
	Vlasnik krda je naizmeni~no pogledavao Dorkas i mene. "Vi ste ~udnovati ljudi - {ta znam ja? Ne vi{e nego neki od ovih neznalica, eklektika. Pa, u|ite. Ali ti{ina da bude i da imate u vidu da ste moji gosti."
	Ustao je i otvorio vrata, tako niska da sam se morao poguriti da bih u{ao. Ku}a se cela sastojala samo od te jedne jedine prostorije, koja je bila mra~na i mirisala na dim. Jedan ~ovek mnogo mla|i i, pomislio sam, mnogo vi{i od na{eg doma}ina le`ao je na podmeta~ima od tkanine ispred vatre. Njegova ko`a bila je iste onakve sme|e boje, ali ispod tog pigmenta nije bilo krvi; obrazi i ~elo izgledali su mu kao da su premazivani zemjom. Nikakve posteljine nije bilo, osim one na kojoj je bolesnik le`ao, i nikakvog kreveta, ali mi smo ra{irili Dorkasino dronjavo }ebe po zemljanom podu i polo`ili Jolentu na njega. Za trenutak se njene o~i otvori{e. U njima nije bilo svesti, a njihova boja, nekad bistro zelena, sad je bila izbledela kao lo{a tkanina ostavljena na suncu.
	Na{ doma}in je odmahnuo glavom nekoliko puta i pro{aputao: "Ne}e ona du`e potrajati nego ovaj neznala~ki eklektik Manahen. A mo`da ne}e ni toliko."
	"Potrebna joj je voda", re~e mu Dorkas.
	"Iza ku}e, u buretu za prikupljanje ki{nice. Ja }u doneti."
	Kad sam ~uo da su se vrata iza njega zatvorila, izvukao sam Kand`u. Ovog puta je sevnula tako prodornim cijanidnim zelenoplavim plamenom, da sam se upla{io da }e se videti i kroz zidove. Mladi} koji je le`ao na podlogama udahnuo je duboko, a zatim sa uzdahom ispustio vazduh. Odmah sam sklonio Kand`u natrag.
	"Nije joj pomoglo", re~e Dorkas.
	"Mo`da }e voda pomo}i. Izgubila je mnogo krvi."
	Dorkas je posegnula dole da zagladi Jolentinu kosu. Ta kosa je sigurno po~ela da opada, kao {to je ~esto kod starica i kod ljudi sa visokom temperaturom. U Dorkasinom vla`nom dlanu ostalo je toliko kose da sam je video i u polumraku. "Mislim da je oduvek bila bolesna", pro{aputa Dorkas. "Od dana kad sam je upoznala. Doktor Talos joj je davao ne{to zbog ~ega joj je bilo privremeno bolje, ali sad ju je oterao. Ona je puno zahtevala i on joj se osvetio."
	"Ne mogu verovati da je nameravao da se sveti ovako drasti~no."
	"Ne mogu ni ja, uistinu. Severijane, slu{aj: on i Boldanders }e sigurno zastajkivati da daju predstave i uhode po zemlji. Mogli bismo ih i na}i."
	"Da uhode?" iznena|enje koje sam osetio verovatno se u celosti i videlo na meni.
	"Meni se, bar, uvek ~inilo da oni lutaju koliko zbog zarade, toliko i da bi otkrili {ta se u svetu zbiva, a jednom mi je doktor Talos ovo manje-vi{e i priznao, mada nikad nisam doznala {ta, zapravo, tra`e."
	U{ao je sto~ar sa tikvom punom vode. Pridigao sam Jolentu u sede}i polo`aj, a Dorkas je prinela tikvu njenim usnama. Prosipalo se, deo vode je nakvasio Jolentinu dronjavu ko{ulju, ali joj je deo oti{ao i niz grlo, a kad je tikva bila prazna, a sto~ar oti{ao i napunio je ponovo, Jolenta je bila u stanju da guta. Zapitao sam ga da li zna gde je jezero Diuturna.
	"Ja sam samo uboga neznalica", re~e on. "Tako daleko nikad nisam jahao. Rekli su mi da je onamo", on pokaza prstom, "ka severu i zapadu. @elite li da idete tamo?"
	Klimnuh glavom.
	"Onda morate da pro|ete kroz jedno r|avo mesto. Mo`da i kroz mnogo r|avih mesta, ali kroz kameni grad sigurno."
	"Zna~i, u blizini postoji grad?"
	"Grad postoji, da, ali ne postoje ljudi. Neznala~ki eklektici koji `ive u blizini tog mesta veruju da se grad preme{ta da bi se na{ao ~oveku na putu ma kojim putem on krenuo." Sto~ar se tiho nasmejao, pa uozbiljio. "To nije tako. Ali taj kameni grad savija puteve kojima ~ovekov konj stupa i zato ga ~ovek vidi ispred sebe iako je mislio da ga zaobi|e. Razumete? Ne bih rekao da razumete."
	Setio sam se Botani~kih vrtova i klimnuo glavom. "Ja razumem. Nastavi."
	"Ali ako idete na sever i zapad, mora}ete u svakom slu~aju kroz kameni grad. On ne}e morati ~ak ni da savija pravac va{eg hodanja. Neki tamo ne na|u ni{ta osim sru{enih zidova. ^uo sam da neki na|u blaga. Neki se vrate sa novim pri~ama, a neki se ne vrate. Za ove dve `ene mislim da nijedna nije devica."
	Dorkas ~ujno udahnu vazduh. Ja odmahnuh glavom.
	"To je dobro. Device su te koje naj~e{}e ne do|u natrag. Poku{ajte danju da pro|ete, da vam sunce ujutru bude nad desnim ramenom, a kasnije u levom oku. Ako padne no}, ne zaustavljajte se niti skre}ite na jednu ili drugu stranu. Dr`ite zvezde Ihuaivulua ispred sebe ~im po~nu da sijaju."
	Klimnuo sam glavom i spremao sam se da zatra`im jo{ obave{tenja, kad bolesnik otvori o~i i di`e se u sede}i polo`aj. ]ebe spade sa njega i ja videh da mu je preko prsa vezan okrvavljeni zavoj. Trgao se, zapiljio u mene i povikao ne{to. Istog trena osetio sam hladnu o{tricu sto~arevog no`a na svome grlu. "Ne}e ti on ni{ta", re~e sto~ar bolesniku. Govorio je istim dijalektom, ali sporije, pa sam ga mogao razumeti. "Ne verujem da zna ko si."
	"Ka`em ti, o~e, to je novi liktor Traksa. Iz grada su zatra`ili da im bude poslat, a klavigere su rekle da sti`e. Ubij ga! On }e pobiti sve one koji nisu ve} umrli."
	Zapanjilo me je njegovo pominjanje Traksa, grada jo{ toliko udaljenog, pa sam po`eleo da mu postavljam pitanja o tome. Mislim da sam mogao da porazgovaram sa njim i njegovim ocem i sklopim nekakav mir; me|utim, u tom ~asu je Dorkas udarila starijeg ~oveka tikvom po uvu - uzaludan `enski udarac koji je izazvao samo lomljenje tikve i malo bola. On zamahnu ka njoj svojim krivim, dvoseklim no`em, ali ja ga uhvatih za tu ruku i slomih je. Onda potpeticom ~izme polomih i no`. Njegov sin Manehen poku{ao je da ustane, ali ako ga je Kand`a vratila u `ivot nije mu vratila i snagu. Dorkas ga je gurnula nazad na le`aj.
	"Pomre}emo od gladi", re~e sto~ar. Njegovo sme|e lice bilo je u gr~u jer se naprezao da ne jaukne.
	"Svoga sina si negovao", rekoh mu. "Uskoro }e se on oporaviti dovoljno da neguje tebe. A {ta je on to u~inio?" Ni jedan ni drugi nisu hteli da ka`u.
	Namestio sam mu kost i privezao udlage du` podlaktice, pa smo onda Dorkas i ja jeli i te no}i prespavali napolju, prethodno rekav{i ocu i sinu da }emo ih pobiti ako samo za~ujemo otvaranje vrata, ili ako se Jolenti i{ta zlo desi. Ujutru, dok su obojica jo{ spavala, dotakao sam sto~arevu slomljenu ruku Kand`om. U jednom malom toru nedaleko od ku}e bio je destrijer. Ja{u}i ga, uspeo sam da uhvatim jo{ jednog za Dorkas i Jolentu. Dok sam ga vodio natrag, video sam da su blatni zidovi ku}e u toku no}i postali zeleni
	
	30. OPET JAZAVAC
	Uprkos onome {to mi je sto~ar bio rekao, nadao sam se da }e to biti neko mesto nalik na Saltus, gde bismo mogli na}i ~istu vodu i gde bismo sa nekoliko aesa mogli kupiti hranu i odmor. Umesto toga, na{li smo samo ostatke grada. Izme|u izdr`ljivih kamenova koji su nekad bili gradski plo~nik rasla je sada gruba trava, tako da se iz daljine jedva prime}ivala ikakva razlika u odnosu na okolnu pampu. Popadali stubovi le`ahu u toj travi kao stabla u {umi opusto{enoj divljanjem neke razbesnele oluje; poneki stub je i stajao, prelomljen, bolno beo pod suncem. Gu{teri sa sjajnim crnim o~ima i nazup~enim le|ima le`ali su nepomi~no u svetlosti. Zgrade su se pretvorile u bre`uljke iz kojih je iznikla nova trava zato {to su vetrovi na njih naneli zemlju.
	Nisam video nikakvog razloga da skre}em sa na{eg kursa, pa produ`ismo ka severozapadu, podsti~u}i svoje destrijere da po`ure. Tada sam prvi put primetio planine ispred nas. U tom trenutku bile su uokvirene jednim ru{evnim lukom i izgledale samo kao nejaka plava linija na obzorju; a ipak, ose}ala se nihova prisutnost, kao {to se ose}a prisustvo onih poludelih klijenata na tre}em nivou na{e ublijete, iako njih nikad ne povedemo nijedan stepenik nagore, niti ih, ~ak, izvodimo iz }elija. Negde u tim planinama le`alo je jezero Diuturna. I Traks. A Pelerinke su, koliko sam do tada mogao naslutiti, lutale negde izme|u tih vrhova i urvina, neguju}i ranjenike iz beskona~nog rata protiv Ascijana. A i taj rat je vo|en u planinama. Tamo su za jedan prolaz ginule stotine hiljada.
	Ali, u tom trenutku, mi smo tek ulazili u jedan grad u kome se nije ~uo nikakav glas osim gavranskog. Iako smo iz sto~areve ku}e poneli me{ine sa vodom, voda nam je ve} bila na izmaku. Jolenta je bila slabija; Dorkas i ja smo do{li do zajedni~kog uverenja da }e nam ona verovatno umreti ako do ve~eri ne na|emo jo{ vode. Ba{ kad je Urt po~injao da se valja preko sunca, nai|osmo na jedan polomljeni `rtveni sto ~iji je bazen jo{ uspevao da hvata ki{u. Ta voda bila je ustajala i smrdljiva, ali smo, u o~ajanju, dali Jolenti da popije nekoliko gutljaja; ona ih je odmah ispovra}ala. Urtovo obrtanje otkrilo je mesec, koji je ve} odavno izi{ao iz faze puno}e, pa smo, izgubiv{i sun~evo svetlo, bar dobili mese~ev slabi zelenkasti sjaj.
	Da smo tada nai{li na jednostavnu logorsku vatricu, izgledala bi nam kao ~udo. A videli smo ne{to jo{ ~udnije, {to nas je malo trglo. Dorkas je pokazala rukom levo. Pogledao sam tamo i slede}eg trenutka ugledao ne{to {to mi je izgledalo kao meteor. "Zvezda padalica", rekoh. "Da li si to ikad videla? Ponekad do|u u ~itavim pljuskovima."
	"Ne! Ono je zgrada, zar ne vidi{? Tra`i pogledom tamno mesto koje se razlikuje od neba. Sigurno ima ravan krov, a na njemu je neko sa kremenom i ocilom."
	Spremao sam se da joj ka`em da suvi{e ma{ta, ali onda se neki tupi crveni sjaj, ~inilo se ne ve}i od glave ~iode, pojavio na mestu gde su te varnice pale. Jo{ dva daha i eto plamenog jezi~ka.
	Daljina nije bila velika, ali po{to smo jahali po mraku i po izlomljenim kamenim plo~ama, izgledala je velika. Dok smo stigli do zgrade, vatra se u toj meri razgorela, da smo mogli da vidimo tri ~u~e}e prilike oko nje. "Potrebna nam je va{a pomo}", doviknuh. "Ova `ena umire."
	Sve troje podigo{e glave i kri~avi glas neke starice upita: "Ko to govori? ^ujem glas ~oveka, ali ga ne vidim. Ko si?"
	"Ovamo", doviknuh, zabacuju}i unazad svoj fuliginski ogrta~ sa kapulja~om. "Levo od tebe. Imam tamnu ode}u, to je sve."
	"Ima{... ima{. Ko umire? Ne ova mala sa bledom kosom... nego velika sa crvenozlatnom. Imamo ovde vino i vatru, ali drugi lek nikakav. Po|ite okolo, tamo je stepeni{te."
	Poveo sam na{e `ivotinje oko ugla zgrade kao {to je starica pokazala. Kameni zidovi su odsekli od nas niski mesec, tako da smo ostali u slepoj tami, a ja sam se spotakao o neke grube stepenike koji su sigurno bili na~injeni nagomilavanjem kamena iz ovda{njih ru{evina, uz jedan zid ove zgrade. Vezao sam destrijerima noge, a zatim poneo Jolentu gore; Dorkas je i{la napred da opipava put i upozorava me na opasnost.
	Kad smo izi{li na krov, videsmo da ipak nije ravan; nagib mu je bio dovoljan da se na svakom koraku pla{im pada. Povr{ina mu je bila tvrda i nejednaka, od crepova - jedan se i otka~io, pa smo ga slu{ali kako stru`e i zveke}e niz druge crepove; onda je pao preko ivice i dole se, na neravnim kamenim plo~ama, raspr{tao u komade.
	Kad sam bio {egrt, i to premlad da mi se povere ikakvi zadaci osim najjednostavnijih, dali su mi jedno pismo da ga prenesem preko Starog dvori{ta, u ve{ti~ju kulu, koja se sa na{om kulom preko tog dvori{ta gleda. (Mnogo kasnije sam doznao da postoji dobar razlog da se za slanje poruka, koje je nalagala na{a blizina ve{ticama, biraju isklju~ivo de~aci daleko mla|i od pubertetskih godina.) Sada kada znam kakav je u`as na{a kula izazivala ne samo me|u ljudima u tom kvartu nego u istoj ili ve}oj meri i me|u ostalim stanovni{tvom Citadele, nalazim ukus dopadljve prostodu{nosti u uspomeni na taj moj strah; ali, za malog i neprivla~nog de~aka kakav sam bio, taj strah je bio veoma stvaran. Bio sam se naslu{ao groznih pri~a od starijih {egrta i video da se pla{e i de~aci nesumnjivo hrabriji od mene. U toj najmr{avijoj od svih Citadelinih mirijadu kula no}u su gorela svetla ~udnih boja. Vriskovi, koje smo slu{ali kroz brodske prozor~i}e na zidu na{e spavaonice, nisu dopirali iz neke podzemne komore za saslu{anja sli~ne na{oj, nego sa najvi{ih spratova. Znali smo da vri{te same ve{tice, a ne njihovi klijenti, jer one klijente u na{em smislu te re~i nisu ni imale. Nisu to bila ni zaurlavanja ludila, ni krici agonije kao kod nas.
	Mene su naterali da operem ruke da ne bih njima zaprljao kovertu, pa sam bio veoma svestan njihove vla`nosti i njihovog crvenila dok sam birao put izme|u barica ledene vode kojih je u dvori{tu bilo mnogo. U mojoj ma{ti se bila uzdigla neka ve{tica koja }e biti silno dostojanstvena i poni`avaju}a i koja ne}e oklevati da me kazni na neki izuzetno odvratan na~in zato {to sam se usudio da joj pismo odnesem crvenim rukama; {avi{e, koja }e moj povratak propratiti i podrugljivim izve{tajem majstoru Malrubiusu.
	Mora biti da sam tada bio zaista mali: morao sam da sko~im da bih dohvatio zvekir na vratima. Pljesak duboko ishabanog praga na njihovim ulaznim vratima o |onove mojih cipela ostaje i do danas sa mnom.
	"Da?" Lice koje se zagledalo u moje bilo je jedva na ne{to malo ve}oj visini nego moje sopstveno. Bilo je to jedno od onih lica koja se isti~u - me|u svim stotinama hiljada lica koja sam video - time {to istovremeno nagove{tavaju lepotu i te{ku bolest. Ve{tica kojoj je to lice pripadalo meni je izgledala veoma stara, a zapravo mora biti da je imala oko dvadeset godina ili ne{to manje, ali nije bila visoka, a i{la je veoma pogureno kao {to ponekad idu osobe u najdubljoj starosti. Lice joj je bilo tako divno, ali i tako beskrvno da je moglo biti maska od slonova~e izrezana rukom nekog majstora kiparske ve{tine.
	Bez ijedne re~i podigao sam pismo.
	"Hajde sa mnom", re~e ona. Upravo tih re~i sam se i pla{io, a sad kad su bile zaista izgovorene, izgledale su neizbe`ne kao smenjivanje godi{njih doba.
	U{ao sam u kulu veoma razli~itu od na{e. Na{a je imala pritiskaju}u solidnost, bila je od metalnih plo~a uklopljenih tako blisko da su se, pre mnogo godina, slile u jednu masu, srasle; u donjim spratovima na{e kule bilo je toplo, kapala je voda. U ve{ti~joj kuli ni{ta nije izgledalo, a malo {ta je stvarno i bilo solidno. Mnogo kasnije, majstor Palaemont mi je objasnio da je ve{ti~ja kula daleko starija od ve}ine ostalih delova Citadele i da je gra|ena u doba kad je gra|enje kula predstavljalo manje-vi{e podra`avanje, od ne`ive gra|e, ljudske fizilogije: ~eli~ni kostur postavljen da podr`ava razapeta tkanja od slabijih tvari. Proticanjem vekova r|a je pojela glavninu ~eli~nog kostura, tako da se ustrojstvo, nekada njime podr`avano, sad dr`alo samo zahvaljuju}i delimi~nim popravkama koje su izvela pro{la pokolenja. Sobe su bile prevelike, a razdvojene zidovima jedva ne{to debljim od draperija. Nijedan pod vodoravan, nijedno stepeni{te pravolinijsko, svaka stepeni{na ograda koju sam dodirnuo kao da je bila spremna da mi ostane u ruci. Gnosti~ke {are bele, zelene i purpurne boje bile su kredom ispisane po zidovima, ali pravog name{taja bilo je malo, a vazduh kao da je bio hladniji nego napolju.
	Popeo sam se uz nekoliko nizova stepenika i uz jedne merdevine od me|usobno uvezanih, neoguljenih, tankih stabala neke mirisne vrste drveta, a onda sam uveden kod jedne starice koja je sedela na jedinoj stolici koju sam do tog trenutka video u toj kuli. Zurila je kroz staklenu povr{inu jednog stola na ne{to {to je meni izgledalo kao ve{ta~ki pejza` nastanjen bezdlakim, osaka}enim `ivotinjama. Predao sam joj svoje pismo, onda sam izveden napolje; ali na trenutak me je pogledala, pa je njeno lice, kao i lice starmlade `ene koja me je njoj dovela, ostalo, naravno, urezano u moj um.
	Ovo sve pominjem sada zato {to sam imao utisak, dok sam polagao Jolentu na crepove pored vatre, da su `ene koje nad vatrom ~u~e iste one ve{tice. Bilo je to nemogu}e: ona starica kojoj sam svojevremeno uru~io pismo morala bi svakako ve} biti mrtva, a ona mla|a (ako bi jo{ bila `iva) morala bi biti, kao i ja, izmenjena do neprepoznatljivosti. A ipak, prepoznavao sam ta dva lica koja su se sad okrenula ka meni. Mo`da na celom svetu postoje samo dve ve{tice koje se ra|aju stalno ponovo.
	"[ta joj je?" upita mla|a. Dorkas i ja objasnismo najbolje {to smo mogli.
	Mnogo pre nego {to smo zavr{ili, starija `ena je prihvatila Jolentinu glavu u krilo i po~ela joj silom sipati, iz jedne boce od pe~ene gline, vino u grlo. "Ovo bi joj {kodilo kad bi imalo snagu da {kodi", re~e. "Ali tri ~etvrtine je ~ista voda. Po{to ne `elite da je vidite kako umire, mo`da je sre}a za vas {to ste ovako nai{li na nas. A da li je to sre}a i za nju, ne mogu re}i."
	Zahvalio sam joj se i upitao je da li je oti{la tre}a osoba koja se pre toga nalazila uz njihovu vatru.
	Stara je uzdahnula, zagledala se u mene jedan trenutak, a onda opet usmerila pa`nju na Jolentu.
	"Bile smo samo nas dve", re~e mla|a `ena. "A ti video tri?"
	"Veoma jasno, pri svetlosti vatre. Tvoja baka - ako ti je baka - podigla je pogled i obratila mi se. Ti i neko ko je uz tebe bio podigli ste, pa opet sagli, glave."
	"Ona je Kumeanka."
	Tu re~ sam ~uo i ranije, ali u tom ~asu nisam se mogao setiti gde, a lice mla|e `ene, nepomi~no poput lica gorske vile oreade, nije davalo nikakav nagove{taj.
	"Ona vidovita", pomo`e mi Dorkas. "A ko si ti?"
	"Njena pomo}nica. Zovem se Merin. Zna~ajno je, mo`da, {to ste vas troje videli uz vatru troje, dok smo mi, a bilo nas je samo dve, videle u po~etku samo dvoje vas." Pogledala je prema Kumeanki kao da o~ekuje potvrdu ovoga, a zatim, kao da je potvrdu dobila, opet ka nama, iako nisam video da joj je Kumeanka uzvratila pogled.
	"Ja sam potpuno siguran da sam video tre}u osobu koja je bila rastom vi{a nego vas dve", rekoh.
	"^udno je ovo ve~e, a oni koji ja{u no}nim vazduhom ponekad se odlu~e da pozajme privid ljudskog obli~ja. Pitanje je za{to bi takva sila `elela tebi da se poka`e."
	Ubedljivost njenih tamnih o~iju i smirenog lica bili su takvi da sam mogao i poverovati da nije bilo Dorkas koja mi je jednim gotovo neprimetnim pokretom glave nagovestila da je tre}i ~lan grupe oko vatre mogao da izmakne na{oj pa`nji tako {to je pre{ao preko grebena krova i sakrio se sa one druge, tako|e nagnute strane.
	"Ona bi mogla da `ivi", re~e Kumeanka, ne di`u}i pogled sa Jolentinog lica. "Mada to ne `eli."
	"Dobro je za nju {to ste vas dve imale toliko vina", rekoh.
	Stara nije dopustila da bude isprovocirana tim mamcem, ve} je samo odvratila: "Jeste dobro. Za vas, a mo`da i za nju."
	Merin je dohvatila jedan {tap i prod`arala vatru. "Nema smrti."
	Nasmejao sam se malo, uglavnom, verujem, zbog toga {to sam ve} bio malo manje zabrinut za Jolentu. "Pripadnici moje struke misle druga~ije."
	"Pripadnici tvoje struke gre{e."
	Jolenta promrmlja: "Doktore?" Bila joj je to prva re~ od jutros.
	"Sad ti doktor nije potreban", re~e Merin. "Tu je neko bolji."
	Kumeanka progun|a: "Svoga dragana ona tra`i."
	"Koji, dakle, nije ovaj ~ovek u fuliginu, Majko? I mislila sam da je za nju previ{e obi~an."
	"On je samo mu~itelj. Ona tra`i jednog goreg."
	Merin klimnu glavom sama za sebe, a onda re~e Dorkasi i meni: "Vi ne}ete `eleti da je no}as nosite dalje, ali mi vas moramo zamoliti da to u~inite. Na}i }ete stotinu drugih, boljih mesta za logorovanje na drugoj strani ru{evina, a da ostanete ovde bilo bi opasno."
	"Opasno po `ivot?" upitah. "Ali ti mi ka`e{ da smrti nema - pa, ako ti verujem, za{to da se pla{im? A ako ti ne mogu to verovati, onda za{to da ti poverujem sad?" Ipak ustadoh da po|em.
	Kumeanka di`e pogled. "U pravu je ona", graknu. "Iako ne zna da je u pravu, nego pri~a stvari nau~ene napamet bez razumevanja kao ~vorak u kavezu. Smrt je ni{ta, te je se zato i moramo bojati. ^ega bismo se bojali vi{e?"
	Opet sam se nasmejao. "Ne mogu se raspravlljati sa nekim tako mudrim kao {to si ti. A po{to si nam pomogla koliko si mogla, sad }emo po}i jer ti tako `eli{."
	Kumeanka je dopustila da preuzmem Jolentu od nje, ali re~e: "Ja tako ne `elim. Moja akolitkinja jo{ veruje da je Vaseljena stavljena njoj na raspolaganje, da je Vaseljena tabla po kojoj ona mo`e da preme{ta figure i stvara obrasce kako god joj odgovara. Magusi zaklju~e da i mene treba da ubroje u svoj red, kad pi{u svoj kratki spisak, ali ja bih izgubila mesto na njemu kad ne bih znala da su ljudi poput nas samo sitna riba koja mora da pliva sa nevi|enim strujama ako ne}e de se iscrpi i da ostane bez podloge za `ivot. Sad mora{ da umota{ ovo jadno stvorenje u svoj ogrta~ i da je polo`i{ pored moje vatre. Kad ovo mesto izi|e iz senke Urta, pogleda}u njenu ranu ponovo."
	Stajao sam i dalje, neodlu~an {ta da radim, dr`e}i Jolentu u rukama. Izgledalo je da su namere Kumeanke sasvim prijateljske, ali njena metafora me je neugodno podsetila na nimfu. Osim toga, dok sam prou~avao njeno lice, po~ela me je podilaziti sumnja da to, mo`da, i nije nikakva stara `ena; se}ao sam se odve} jasno groznih kakogenskih lica koja su se pokazala kada su poskidane maske po{to je Boldanders jurnuo me|u njih.
	"Posti|uje{ me, Majko", re~e Merin. "Da ga pozovem?"
	^uo je on nas. Do}i }e i bez tvog poziva."
	To je ta~no kazala. Ve} sam za~uo grebanje ~izama po crepovima s druge strane krova.
	"Uznemiren si. Zar ne bi bilo bolje da spusti{ tu `enu, kao {to sam ti rekla, da bi mogao potegnuti ma~ da brani{ svoju ljubljenu? Ali ne}e to biti potrebno."
	Kad je zavr{ila te re~i, ja sam ugledao visoki {e{ir i {iroka ramena, ocrtane prema no}nom nebu. Spustio sam Jolentu blizu Dorkas i isukao Terminus Est.
	"Nema potrebe za tim", re~e jedan dubok glas. "Nema nikakve potrebe, mladi dru`e. Iza{ao bih ja i ranije, da na{e poznanstvo obnovimo, ali nisam znao da ovde prisutna {atlena to `eli. Pozdrave ti {alje gospodar moj - i tvoj." Bio je to Hildegrin.
	
	31. O^I[]ENJE
	"Mo`e{ svome gospodaru re~i da sam njegovu poruku predao", rekoh.
	Hildegrin se osmehnuo. "A ima{ li uzvratnu poruku, armigeru? Imaj na umu da sam ja iz kvercinske penetralije."
	"Nemam", rekoh. "Nikakvu."
	Dorkas di`e pgled. "Imam ja. Jedna osoba, koju sam srela u ba{tama Ku}e apsoluta, rekla mi je da }u sresti nekog ko }e se tako predstaviti i da njemu treba ka`em: 'Kad li{}e poraste, {uma treba da mar{ira na sever'."
	Hildegrin je polo`io opru`eni prst uz nos. "Sva {uma? Da li je tako rekao?"
	"Dao mi je re~i koje sam nau~ila napamet i ve} ti ih izgovorila - i ni{ta vi{e."
	"Dorkas", rekoh, "za{to mi ovo nisi kazala?"
	"Jedva da sam imala ijednu priliku da razgovaram s tobom nasamo od kada sam se sreli na raskrsnici staza. Osim toga, bilo mi je jasno da je to stvar koju je opasno znati. Nisam videla nikakav razlog da tu opasnost prenesem i na tebe. Bio je to onaj ~ovek koji je dao doktoru Talosu sav onaj novac. Ali tu poruku mu nije dao - to znam jer sam njihov razgovor slu{ala. Meni je kazao samo da je tvoj prijatelj i saop{tio mi te re~i."
	"I rekao ti da ih ka`e{ meni."
	Odmahnula je glavom.
	Hildegrin se nasmejao tiho, ali tako duboko iz grla, da je to zazvu~alo maltene kao da zvuk sti`e iz podzemlja. "Dobro, sad to vi{e nije va`no, je li tako? Poruka je predata, a {to se mene ti~e, rado }u vam re}i da mi ni{ta ne bi smetalo i da sam ~ekao malo du`e. Ali mi smo svi prijatelji ovde, izuzimaju}i mo`da tu bolesnu devojku, a ja ne verujem da ona mo`e ~uti {ta se govori, ili razumeti o ~emu pri~amo ako bi i ~ula. Kako si rekao da se ona zove? Nisam vas dvoje mogao jasno da ~ujem dok sam bio na drugoj strani krova."
	"Nisi ~uo zato {to ga ja nisam ni rekao njeno ime", uzvratih. "Ono glasi: Jolenta." Dok sam izgovarao to ime, bacio sam pogled ka njoj i vide}i je u svetlosti vatre shvatio sam da to vi{e nije Jolenta - u tom opusto{enom licu nije ostalo vi{e ni{ta od one lepotice koju je Jonas voleo.
	"Zbog ujeda slepog mi{a ovakve posledice? Onda su, zna~i, slepi mi{evi ne{to mnogo oja~ali u poslednje vreme. Pa, gricnuli su oni i mene nekoliko puta." O{tro sam ga pogledao, a on je dopunio: "Ma, nego {ta, vi|ao sam ja nju i ranije, gospodine mladi, kao i tebe i malu Dorkasicu. Nisi valjda mislio da bih dozvolio da ti i ona druga `enska izi|ete iz Botani~ke ba{te sami, a? Po{to si pri~ao o odlasku na sever i o borbi s oficirom Septentriona. Gledao sam te kako se bori{ i video sam kad si odsekao glavu onome drugaru - a da dodam da sam pomogao i u njegovom hvatanju, jer sam mislio da je mo`da stvarno iz Ku}e apsoluta - a bio sam i u pozadini ljudi koji su vas gledali one no}i na pozornici. Video sam i tebe, i nju, al' evo, sad od nje nije ostalo mnogo {ta sem kose, a mislim da ni kosa nije ista."
	Merin zapita Kumeanku: "Da im ka`em, Majko?"
	Starica klimnu glavom. "Ka`i ako mo`e{, dete."
	"Ona je bila ve{ta~ki natopljena lepotom, materijom za divan izgled. To sad brzo popu{ta zato {to je izgubila deo krvi i zato {to se mnogo naprezala. Do jutra osta}e samo tragovi."
	Dorkas ustuknu. "Misli{, bila je magija?"
	"Magije nema. Postoji samo znanje, manje ili vi{e skriveno."
	Hildegrin se zami{ljeno zagleda u Jolentu. "Nisam ja znao da se izgled mo`e toliko menjati. Moglo bi to i korisno da bude, moglo bi. Mo`e li tvoja gospodarica to da izvede?"
	"Mogla bi ona i mnogo vi{e ako bi htela."
	Dorkas pro{aputa: "Ali kako je to izvedeno?"
	"Izvesne tvari su crpljene iz `lezda zveri pa dodate njenoj krvi radi promene obrasca po kome je njeno meso raspore|eno. Time je dobila vrlo uzan struk, dojke kao lubenice i tako dalje. Mogu}e je da su te materije upotrebljene i da se postigne ve}a du`ina njenih potkolenica. ^i{}enjem i nano{enjem ozdravljuju}ih ~orbi na ko`u lice joj je osve`eno. I zubi su joj bili o~i{}eni, a neki turpijanjem smanjeni pa dopunjeni ve{ta~kim krunicama - od kojih je jedna sad otpala, {to mo`ete videti. Kosa joj je obojena i zgusnuta tako {to su vlakna obojene svile u{ivena u ko`u njene lobanje. Nema sumnje da je veliki deo telesnih dla~ica poubijan i tu, bar, nikakve promene ne}e biti. A od svega je najva`nije da je njoj, dok je bila u transu, obe}ana velika lepota. Takvim obe}anjima se veruje verom ja~om od najja~e detinje, a onda njeno ~vrsto ube|enje navodi i tebe da poveruje{."
	"Zar se za nju ne mo`e ni{ta u~initi?" upita Dorkas.
	"Ja ne mogu, a zadatke te vrste Kumeanka ne prihvata, osim ako je potreba velika."
	"Ali, ho}e li ostati `iva?"
	"Kao {to vam je Majka rekla - mogla bi, ali ne}e `eleti."
	Hildegrin pro~isti grlo i pljunu preko ivice krova. "To je, dakle, re{eno. Za nju smo u~inili sve {to smo mogli - te vi{e od toga ne mo`emo. Zato ja ka`em - hajde da pre|emo na ono zbog ~ega smo do{li. Kao {to si rekla, Kumeanko, dobro je {to su se ovi pojavili. Dobio sam poruku, kao {to je i trebalo, a oni su prijatelji Vladara li{}a kao i ja. Ovaj armiger mi mo`e pomo}i da uhvatim tog Apu-Pun~aua, a dobro }e mi i do}i ako imamo u vidu da su dva moja druga ubijena na drumu. Zna~i, {ta nas spre~ava da po~nemo?"
	"Ni{ta", promrmlja Kumeanka. "Ta zvezda je u usponu."
	Dorkas re~e: "Ako treba u ne~emu da vam pomognemo, zar ne bi trebalo i da znamo {ta je posredi?"
	"Vra}anje pro{losti", re~e joj Hildegrin pompeznim tonom. "Ronjenje nazad u doba Urtove slave. U ovoj ku}i, na kojoj sedimo, `iveo je jednom neko ko je znao stvari koje bi mogle odigrati va`nu ulogu. Nameravam da ga {~epam. Bi}e mi to vrhunac karijere, a moja karijera se, mogu kazati, u krugovima poznavalaca ve} smatra prili~no spektakularnom."
	Upitao sam: "Otvori}ete njegov grob? Ali, rekao bih, ~ak ni sa alzabom..."
	Kumeanka je pru`ila ruku da pogladi Jolentu po ~elu. "Mi to mo`emo nazvati i grobom, ali njemu nije bio grob nego ku}a."
	"Vidi{, po{to sam radio tako blizu nje", objasni Hildegrin, "bio sam u mogu}nosti da ovoj {atleni u~inim i pokoju uslugu s vremena na vreme. Vi{e od jedne usluge, kazati mogu, i vi{e od dve. Najzad sam pomislio da je vreme da mi to bude vra}eno. Pomenuo sam svoj plan~i} i Gospodaru {ume, u to mo`e{ biti siguran. I, evo nas."
	Rekoh: "A meni je obja{njeno da Kumeanka slu`i ocu Inireu."
	"Ona svoje dugove pla}a", saop{ti Hildegrin samozadovoljno. "Oni koji vrede uvek tako postupaju. A ne mora{ biti mudra `ena da bi znao da mo`e biti mudro imati i ponekog prijatelja na suprotnoj strani za slu~aj da te suprotna strana pobedi."
	Dorkas upita Kumeanku: "Ko je bio taj Apu-Pan~au i za{to njegova palata jo{ stoji kad je ostatak grada samo poru{eno kamenje?"
	Po{to stara nije odgovorila, Merin re~e: "On je manje od predanja jer sada ni u~enjaci ne pamte njegovu pri~u. Majka nam je rekla da njegovo ime zna~i 'glava dana'. U najranijim eonima pojavljivao se me|u ovda{njim ljudima i u~io ih mnogim divnim tajnama. ^esto je nestajao, ali se uvek vra}ao. Kona~no se, jednaput, nije vratio, a osvaja~i su njegove gradove opusto{ili. Sad }e se vratiti poslednji put."
	"Ma nemoj. Bez magije?"
	Kumeanka di`e pogled - o~i su joj sada blistale kao zvezde - ka Dorkas. "Re~i su simboli. Merin se opredelila da magiju odbaci kao ne{to {to ne postoji... pa, prema tome, magija ne postoji. A ako se re{i{ da ono {to }emo mi ovde raditi naziva{ magijom, onda magija `ivi dok mi to radimo. U starim vremenima, u jednoj dalekoj zemlji, stajahu dva carstva planinama razdvojena. Jedno je svoje vojnike obla~ila u `uto, drugo u zeleno. Stotinu pokolenja ratovahu. Vidim da ovaj ~ovek sa tobom zna tu pripovest."
	"A posle sto pokolenja", rekoh, "sti`e pustinjak me|u njih i posavetova imperatoru `ute vojske da svoje ljude obu~e u zeleno, a gospodaru zelene armije da svoje obu~e u `uto. Ali se borba nastavi isto kao i pre. U mojoj jaha~koj torbici nalazi se knjiga '^uda Urta i neba', a u njoj je ta pri~a."
	"To je najmudrija od svih knjiga ~ovekovih", re~e Kumeanka. "Iako je vrlo mali broj onih koji mogu imati ikakve koristi od njenog ~itanja. Dete, objasni ovom ~oveku, koji }e vremenom postati mudrac, {ta radimo no}as."
	Mlada ve{tica klimnu glavom. "Celokupno vreme postoji. To je istina ispod onih predanja koja epopti pri~aju. Kad ne bi budu}nost postojala sada, kako bismo ka njoj mogli putovati? Ako pro{lost ne postoji ni sad, kako je onda iza sebe ostavljamo. U snu se um kre}e u krugu svog vremena, pa zbog toga tamo tako ~esto ~ujemo glasove mrtvih i sti~emo saznanje o stvarima koje }e do}i. Oni koji su, kao Majka, nau~ili da budni ulaze u to isto stanje, `ive okru`eni svojim `ivotom ba{ kao {to Abraksis opa`a celokupno vreme kao jedan ve~iti trenutak."
	Te no}i nije bilo mnogo vetra, ali tad primetih da i ono malo vetra {to je dotad bilo sasvim zamre. Neka nepomi~nost je lebdela u vazduhu, pa se ~inilo da Dorkasin glas, iako mek, prodorno odzvanja. "Da li }e, dakle, ova `ena koju nazivate Kumeankom to raditi? U}i }e u to stanje i, govore}i glasom mrtvih, saop{titi ovome ~oveku ono {to on `eli da sazna?"
	"To ona ne mo`e. Vrlo je stara, ali ovaj grad je opusto{en nekoliko epoha pre nego {to je ona nastala. Oko nje le`i samo njeno vreme, jer njen um samo to mo`e neposredno doku~iti. Da bismo vratili grad u postojanje, moramo upotrebiti neki um koji je `iveo dok je grad bio u dobrom stanju."
	"A ima li na svetu ikog ko je toliko star?"
	Kumeanka odmahnu glavom. "Na ovom? Nema. Ipak, takav um postoji. Pogledaj tamo gde pokazujem, dete, odmah iza oblaka. Ona crvena zvezda tamo naziva se Riblja Usta, a na njenom jedinom preostalom svetu `ivi jedan drevni, o{tri um. Merin, uzmi me za ruku, a ti, Jazav~e, za drugu. Mu~itelju, prihvati desnu ruku svoje bolesne prijateljice i Hildegrinovu. Tvoja ljubljena mora da dr`i drugu ruku bolesnice i Merininu... Sad smo spojeni, mu{karci s jedne strane, `ene s druge."
	"A mora}emo ne{to i da uradimo brzo", progun|a Hildegrin. "Ja bih rekao da se sprema oluja."
	"Uradi}emo, najbr`e {to bude mogu}e. Sad moram da upotrebim umove svih nas, a od uma ove bolesnice bi}e slaba korist. Oseti}ete kako vodim va{e misli. Tad ~inite kako od vas budem tra`ila."
	Ispustiv{i za trenutak Merininu {aku, stara `ena (ako je uistinu bila `ena) zavukla je ruku pod svoju tesnu bluzu i izvukla jednu ra{lju ~iji su vrhovi nestajali u no}i kao da su na rubovima mog vidnog polja, iako ra{lja nije bila du`a od kakvog bode`a. Otvorila je usta. Pomislio sam da }e uzeti ra{lju me|u zube, ali ona je proguta. Slede}eg trenutka video sam, ispod mlitave ko`e njenog grla, obrise te ra{lje, koja se prigu{eno `arila i crvenela.
	"Svako da zatvori o~i... Ovde je prisutna jedna `ena koju ne znam, visoka, u lancima... ne treba, Mu~itelju, sada je znam. Ne be`i od moje ruke... Neka niko ne be`i od moje ruke..."
	U onoj otupelosti posle Vodalusovog banketa saznao sam kako izgleda kad svoj um deli{ sa nekim. Ovo je bilo druga~ije. Nisam vi{e video Kumeanku u dotada{njem obli~ju, niti u nekoj mla|oj verziji, niti (~inilo mi se) u bilo kom obliku. Umesto toga, ose}ao sam da su moje misli opkoljene njenim mislima, kao kad riba u okruglom akvarijumu plovi u mehuru nevidljive vode. Tekla je bila unutra, uz mene, ali ja je nisam mogao videti celu, ve} kao da je stajala iza mene, tako da sad vidim njenu ruku kako se pru`a preko ramena, a slede}eg trenutka osetim njen dah na obrazu.
	Onda je i{~ezla i ona i sve ostalo s njom. Osetio sam da je moja misao hitnuta u no} i da se izgubila me|u ru{evinama.
	Kad sam se pribrao, le`ao sam na crepovima pored vatre. Usta su mi bila vla`na od pene koja je nastala od moje pljuva~ke, ali pljuva~ke izme{ane sa krvlju, jer sam se bio ugrizao za usne i jezik. Noge su mi bile preslabe za stajanje, ali sam se opet digao u sede}i polo`aj.
	U prvi mah sam pomislio da ostali vi{e nisu tu. Krov je ispod mene bio stamen, ali su ljudi postali, za moje o~i, providni kao isparenja, kao duhovi. Jedan fantomski Hildegrin bio je opru`en desno od mene - gurnuo sam {aku u njegova prsa i osetio kako mi u {aci njegovo srce udara kao molj~asti insekt koji lepr{a i tra`i put za bekstvo. Jolenta je bila najble|a od svih, jedva prisutna. Njoj je bilo ura|eno i vi{e nego {to je Merin pogodila: video sam ispod njenog mesa `ice i metalne trake, mada i njih slabo. Onda sam pogledao sebe, svoje ruke i noge, i video Kand`u koja je gorela kao plava vatra i blistala kroz {tavljenu ko`u moje ~izme. Dohvatio sam je, ali u mojim prstima nije bilo snage. Izvaditi je nisam mogao.
	Dorkas je le`ala kao da spava. Nije bilo ni mrvice pene na njenim usnama; izgledala je ~vr{}e nego Heldegrin. Merin je kolapsirala u crno obu~enu lutku, tako istanjenu i slabosvetle}u da je ne`na Dorkas izgledala robusno u odnosu na nju. Sad, kad inteligencija nije vi{e o`ivljavala tu masku od slonova~e, video sam da je to lice maltene samo pergament zategnut preko kostiju.
	Kao {to sam i podozrevao, Kumeanka uop{te nije bila `ena, ali nije bila nijedna od onih stravi~nih nakaza koje sam video u vrtovima Ku}e apsoluta. Oko `are}e ra{lje bilo je obavijeno neko bi}e koje se odlikovalo reptilskom glatko{}u. Gledao sam gde je tom bi}u glava, ali glavu nisam mogao prona}i. Me|utim, svaka {ara na le|ima tog reptila pokazivala je po jedno lice, a o~i na svakome licu kao da su bile obuzete nekim ushi}enjem ili zanosom.
	Dok sam ih tako sve razgledao, Dorkas se probudila. "[ta nam se dogodilo?" upita ona. Heldegrin se po~e pomicati.
	"Mislim da vidim sebe iz perspektive koja je du`a od perspektive samo jednog trenutka."
	Otvorila je usta, ali uzvik nije usledio.
	Iako prete}i oblaci nisu doneli vetar, kroz ulice ispod nas uskovitlala se pra{ina. Ne znam kako bih to opisao, osim da ka`em da je izgledalo kao da je nebrojivo mno{tvo maju{nih insekata, svaki insekt stotinu puta manji od mu{ice, bilo dosad prikriveno u pukotinama neravnog plo~nika i da ih je sada mese~ina izmamila na svadbeni let. Nikakvog zvuka nije bilo, niti pravilnosti u njihovim kretanjima, ali posle nekog vremena ta bezobli~na masa se razdvojla na rojeve koji su se njihali, rasli, zgu{njavali i najzad opet tonuli ka polomljenom kamenu.
	Onda se ~inilo da insekti vi{e ne lete, nego da puze jedan preko drugog i da svaki poku{ava da se probije u sredi{te jata. "@ivi su", rekoh.
	Ali Dorkas pro{aputa: "Gledaj, mrtvi su."
	Bila je u pravu. Ti rojevi koji su do malo~as vrili od `ivota sad su pokazivali izbeljene rebarne kosti. Trun~ice pra{ine su se spojile kao kad nau~nici spajaju krhotine prastarog stakla i najzad obnove, za nas, neki obojeni prozor koji je razbijen pre mnogo hiljada godina; tako su obrazovale lobanje koje su sada zeleno svetlucale pod mese~inom. Izme|u mrtvih krenu{e i `ive zveri - ealurodoni, glomazne spele i razni {unjaju}i oblici ~ije nazive nisam znao.
	Onda su oni po~eli da ustaju, a `ivotinje su nestale. U prvi mah nejako, stali su da obnavljaju svoj grad. Dizali su opet kamene delove i uglavljivali od pepela slivene grede u le`i{ta na obnovljenim zidovima. Taj narod, koji je, ustaju}i, izgledao maltene kao skupina hodaju}ih le{eva, ja~ao je rade}i i postao krivonoga rasa koja je hodala na mornarski na~in i valjala kiklopsko kamenje snagom svojih {irokih ple}a. Onda je grad bio okon~an, a mi smo ~ekali da vidimo {ta }e se dalje desiti.
	Dobo{i razbi{e ti{inu no}i. Po njihovom tonu znao sam da je, pri njihovoj poslednjoj upotrebi, oko ovog grada bila {uma, jer su odzvanjali na onaj na~in kako se zvuci razle`u jedino izme|u stabala velikog drve}a. Ulicom je paradirao jedan {aman obrijane glave, nag, po telu ispisan piktografima nekog meni nepoznatog pisma, ali tako izra`ajnim da se ~inilo da svaki znak prosto vi~e koju ideju, koju re~ treba da izrazi.
	Plesa~i su i{li za njim, razigrani, njih stotinu ili vi{e u jednoj koloni, i to istovremeno potpuno istim koracima; svaki plesa~ dr`ao je obe {ake na glavi onoga ispred sebe. Lica su im bila okrenuta nagore, pa sam se zapitao (a pitam se i sad) nisu li plesanjem nastojali da opona{aju stooku zmiju koju nazivamo Kumeankom. Polako su odmicali kroz svoje zavijutke i namotaje, uz i niz ulicu, oko vra~a, pa opet nazad i najzad dospeli do ulaza u ku}u sa ~ijeg krova smo ih gledali. Sa treskom nalik na grom pade kamena plo~a kojom su bila zape~a}ena vrata. Otvori{e se dva mirisa, jedan sli~an mirisu ru`e, a drugi svetomirskom ulju za miropomazanje.
	Izi|e jedan ~ovek da pozdravi igra~e. Da je imao stotinu ruku ili da je nosio glavu pod mi{kom, ne bi me u ve}oj meri zapanjio, jer njegovo lice bilo je ono koje sam od detinjstva poznavao, lice sa pogrebne bronzane maske u mauzoleju gde sam se kao de~ak igrao. Na rukama je nosio masivne glatke narukvice sa umetnutim hijacintima i opalima, kornalinima i bleskaju}im smaragdima. Stupao je sna`nim, odmerenim koracima i do{ao u sredinu procesije; plesa~i su se njihali oko njega. Onda se okrenuo ka nama i podigao obe ruke. Gledao je u nas, a ja sam znao da nas jedino on, od svih stotina prisutnih, stvarno vidi.
	Nisam bio tako zanet spektaklom ispod sebe da ne bih primetio da Hildegrin odlazi sa krova. A onda je jurnuo strelovito - ako se za ~oveka toliko krupnog mo`e re}i da strelovito juri - u gomilu i zgrabio Apu-Pu~aua.
	Doga|aje posle toga jedva da umem opisati. Imalo je to neke sli~nosti sa onom malom dramom u ku}ici od `utog drveta u Botani~kim vrtovima, ali je bilo i daleko ~udnije, ako ni{ta drugo onda zato {to sam ja u Botani~koj ba{ti znao da su ona `ena i onaj njen brat, divljak, za~arani. A sad je izgledalo maltene kao da smo Hilderin, Dorkas i ja opto~eni magijom. Siguran sam da plesa~i nisu mogli videti Hildegrina, ali su na neki na~in bili svesni njegovog prisustva, vikali su protiv njega; njihove mo~uge sa kamenim zubima po~e{e da rasecaju vazduh. Tako|e sam bio siguran da je Apu-Pan~ua video Hildegrina, a i nas dvoje na krovu, kao {to je svojevremeno Isangoma video Agiju i mene. Ali ne verujem da je Hildegrina video na isti na~in kao i ja; mo`da ga je sagledao u nekom obliku koji je njemu bio isto tako ~udan kao Kumeanka meni. Hildegrin ga je dr`ao, ali ga nije mogao savladati. Apu-Pan~ua se borio, ali se nije mogao osloboditi. Hildegrin di`e pogled ka meni i povika da mu pomognem.
	Ne znam zbog ~ega sam reagovao. Nikakvu svesnu `elju da i dalje slu`im Vodalusu i njegovim ciljevima nisam vi{e ose}ao, to je sigurno. Mo`da je u pitanju bilo zaostalo dejstvo alzaboa ili samo uspomena na trenutke kad je Hildegrin, veslaju}i, prevozio Dorkas i mene preko Pti~jeg jezera.
	Poku{ao sam da razgrnem te krivonoge ljude od sebe, ali jedan od njihovih nasumi~nih udaraca doka~io me je po slepoo~nici i oborio na kolena. Kad sam opet ustao, ~inilo se da sam Apu-Pun~aua izgubio iz vida u gomili plesa~a koji su |ipali i podvriskivali. Ali su zato tu bila dvojica Hildegrina i jedan se rvao sa mnom, a drugi sa ne~im nevidljivim. Divlje sam zbacio prvog i jurnuo u nameri da pomognem drugom.
	"Severijane!"
	Na moje lice, ka nebu okrenuto, plju{tala je ki{a i to me je probudilo - velike, hladne ki{ne kapi koje su udarale bolno, kao grad. Grmljavina se razlegala preko pampe. U jednom trenutku sam pomislio da sam oslepeo; onda je sev munje pokazao travu, vetrom {ibanu, i ispreturano kamenje iz gra|evina.
	"Severijane!"
	Bila je to Dorkas. Poku{ao sam da ustanem i rukom zahvatio neku tkaninu i blato. Uhvatio sam tkaninu i izvukao je iz blata: duga~ka, uzana traka od svile ukra{ena ki}ankama.
	"Severijane!" U tom poviku bilo je u`asa.
	"Ovde!" javih se. "Ovde sam, dole!" Pri slede}oj munji sagledao sam tu ku}u i, na krovu, obrise Dorkas koja je silovito mahala. Zaobi{ao sam slepe zidove, na{ao stepenike. Na{e jaha}e `ivotinje vi{e nisu bile tu. Na krovu vi{e nije bilo ve{tica; bila je tu samo Dorkas koja se naginjala nad Jolentino telo. U svetlosti munja video sam mrtvo lice one konobarice koja je poslu`ila doktora Talosa, Boldandersa i mene u jednom kafeu u Nesusu. Sa tog lica lepota je bila sasvim sprana. Kad se poslednji ra~uni svode, postoji samo ljubav, samo ta bo`anstvenost. A ~injenica da smo sposobni da budemo samo ono {to jesmo ostaje na{ neoprostivi greh.
	Ovde se opet zaustavljam jer sam doveo tebe, ~itao~e, od jednog grada do drugog - od malog rudarskog sela Saltusa do pustog kamenog grada kome je u kovitlanju godina odavno izgubljeno ~ak i samo ime. Saltus je za mene bio kapija za ulazak u svet izvan Neuni{tivog grada. Isto tako, kameni grad mi je bio kapija, izlaz ka planinama koje sam nazreo kroz njegove ru{evne lukove. Bilo mi je su|eno da posle toga dugo putujem kroz njihove klisurine i bedeme, izme|u njihovih nevide}ih o~iju i duboko zami{ljenih lica.
	Stajem ovde. Ako ne `eli{ dalje da hoda{ sa mnom, ~itao~e, ne krivim te. Taj put nije lak.
	
	DODACI
	
	Dru{tveni odnosi u Komonveltu
	
	Jedan od najte`ih zadataka prevodio~evih jeste da stvari iz oblasti kaste i dru{tvenog polo`aja izrazi ta~no, ali ipak terminima koji su u na{em dru{tvu shvatljivi. U slu~aju "Knjige Novog sunca" ovaj probem je dvostruko te`i zato {to ne postoji nikakav pomo}ni materijal, pa ovde mo`emo dati samo skicu.
	Koliko se iz ovih rukopisa mo`e zaklju~iti, dru{tvo se u tom Komonveltu sastoji od sedam osnovnih grupa. ^ini se da je bar jedna od njih sasvim zatvorena. Da bi neko bio uzvi{eni (aristokrata, exultant), mora biti kao takav ro|en (ili ro|ena), a onda takav ostaje celog `ivota. Iako je sasvim mogu}e da unutar ove klase postoje slojevi, u rukopisima se nigde ne pominju. @ene iz te klase nazivaju se dvorkinje ({atlene, schatelaine), dok za mu{karce va`e razli~iti nazivi. Izvan grada za koji sam odlu~io da upotrebim naziv "Nesus" (Nessus), ta klasa upravlja svakodnevnim poslovima dru{tva. ^injenica da ona naslednim putem dr`i vlast u dubokom je neskladu sa duhom Komonvelta, pa je ve} i time dovoljno obja{njena o~igledna napetost izme|u aristokratije i autarhije. Me|utim, te{ko je videti kako bi se lokalna vladavina mogla bolje urediti pod uslovima koji tu preovla|uju - demokratija bi se neizbe`no raspala u natezanja i cenjkanja, a birokratija odozgo naimenovana ne mo`e dejstvovati ako ne postoji dovoljan broj {kolovanih, ali srazmerno siroma{nih izvr{ilaca koji bi popunili birokratska radna mesta. U svakom slu~aju, nema sumnje da u autar{ku mudrost spada i na~elo da je potpuna naklonost prema vladaju}oj klasi najpogubnija boljka dr`ave. U rukopisima se bez ikakve sumnje vidi da su Tekla, Tea i Vodalus uzvi{eni.
	Armigeri (armigers) imaju, izgleda, mnoge osobine kao uzvi{eni, ali u skromnijem obimu. Taj njihov naziv nagove{tava klasu naoru`anih ljudi, boraca, ali ne sti~e se utisak da su oni uzeli za sebe monopol na glavne polo`aje u vojsci. Nesumnjivo se njihov polo`aj mo`e uporediti sa samurajima koji su bili u slu`bi daimiosa u feudalnom Japanu. Lomer, Nikareta, Raho i Valerija su armigeri.
	Izgleda da su optimati (optimates) trgovci, manje ili vi{e bogati. Od svih sedam klasa, oni se u ovim rukopisima pojavljuju najre|e, mada ima nekih nagove{taja da je Dorkas nekad pripadala toj klasi.
	Kao i u svakom dru{tvu, obi~an narod (commonality) sa~injava ogromnu ve}inu populacije. Ta masa je manje-vi{e zadovoljna svojom sudbinom, `ivi u neznanju jer je njihova nacija odve} siroma{na da bi ih {kolovala, ne voli nadmenost uzvi{enih i gleda sa strahopo{tovanjem na autarha, koji je, me|utim, u krajnjoj liniji, njihova sopstvena apoteoza. Jolenta, Hildegrin i seljani Saltusa pripadaju toj klasi, kao i nebrojeni drugi likovi u rukopisima.
	Oko autarha - koji prema aristokratima ose}a, reklo bi se, nepoverenje, a za to svakako ima i razloga - nalaze se prestolne sluge (servants of the throne). To su autarhovi administratori i savetnici kako za vojne, tako i za civilne poslove. Izgleda da se regrutuju iz redova prostog puka; vredi zapaziti da oni svoje obrazovanje, makar ga i nemali mnogo, visoko cene. (Kao kontrast pogledati kako Tekla prezrivo odbacuje svoje obrazovanje.) Moglo bi se re}i da i sam Severijan, pa i drugi stanovnici Citadele (Citadel ), sa izuzetkom starog Ultana pripadaju ovoj klasi.
	Sve{tena lica (The religious) gotovo su isto toliko zagonetna kao i Bog kome slu`e, Bog koji ostavlja utisak da je u osnovi solarno bo`anstvo, ali ne apolonsko. (Po{to je Pomiritelju - The Conciliator - data Kand`a, u isku{enju smo da ovo uporedimo sa Jupiterovim orlom i suncem; ali to se, mo`da, previ{e lako uklapa.) Poput rimokatoli~kog sve{tenstva u na{im vremenima, ovo sve{tenstvo izgleda podeljeno u razne "redove", ali, za razliku od njega, nije podvrgnuto nekom ujedinjuju}em autoritetu. Iako je jednobo{tvo kod tih sve{tenika o~igledno, pojavljuju se povremeno i neki elementi hinduizma. Pelerinke (The Pelerines), koje u rukopisima igraju ve}u ulogu nego ijedna druga crkvena zajednica, o~ito su sestrinstvo sve{tenica pra}eno (kao {to jedna takva lutaju}a grupa u njihovom svetu i vremenu i mora biti) naoru`anim mu{kim slugama.
	Najzad, kakogeni (cacogens, hierodules, extrasolarians, degenerates) predstavljaju, na neki na~in koji mo`emo samo naslu}ivati, element "stranaca" koji je najop{tiji jer postoji u svim dru{tvima koja su nama poznata. Imena kojima ih svetina naj~e{}e naziva ukazuju na odre|eni strah, ili bar mr`nju. Njihovo prisustvo na autarhovoj svetkovini zna~ilo bi da ih dvor prihvata (mada mo`da nerado). Iako se ~ini da ih stanovni{tvo Severijanove epohe smatra homogenom grupom, verovatnije je da je posredi bilo nekoliko razli~itih grupa. Ovu klasu u rukopisima zastupaju Kumeanka i otac Inire.
	Obra}anja sa po{tovanjem (honoripici) koja sam prevodio kao "gospodine" i "sire" bila su, izgleda, namenjena samo najvi{im klasama, ali su se, protivno pravilima, izgleda pro{irila i koristila i na ni`im dru{tvenim nivoima. Gudman (goodman) bi trebalo da se odnosi samo na ~oveka koji je vlasnik doma}instva, doma}in.
	
	Novac, mere i vreme
	Na{ao sam da je nemogu}e na~initi ta~nije procene o vrednosti pojedinih vrsta nov~i}a koji se u "Knjizi Novog sunca" pominju. U odsustvu izvesnosti, opredelio sam se za re~ "hrisos" (chrisos) da ozna~im svaki zlatni nov~i} na kome se ocrtava profil nekog autarha. Izgleda da im je vrednost bila pribli`no ista, iako su nesumnjivo postojale razlike u pogledu mase i ~isto}e zlata.
	Srebrnjaci tog perioda me|usobno su se jo{ vi{e razlikovali, ali ja sam ih sve ozna~avao re~ju "asimus" (asimus).
	Velike mesingane nov~i}e (koji su prema rukopisima bili obi~nome narodu osnovno sredstvo razmene) nazvao sam izrazom "ori~ok" (orichalk).
	Nebrojene sitnije nov~i}e od mesinga, bronze i bakra (koje nije emitovala sredi{nja vlada, nego su ih kovali lokalni arhoni prema potrebi, namenjuju}i ih isklju~ivo za opticaj u okviru pojedinih pokrajina) nazvao sam "aes" (aes). Za jedan aes mogli ste dobiti jedno jaje, za jedan ori~ok jedan dan truda prostog fizi~kog radnika, za jedan asimus dobro izra|en kaput prikladan za optimate, za hrisos dobru jaha}u `ivotinju.
	Zna~ajno je imati na umu da se mere za du`inu ili daljinu ne mogu dovesti u neki ta~an odnos sa na{im merama. U ovoj knjizi liga (league) je daljina od oko pet kilometara, ili tri milje. Tom merom su izra`avane razdaljine izme|u gradova ili unutar velikih gradova kao {to je Nesus.
	Pedalj (span) je rastojanje izme|u vrha palca i vrha ka`iprsta kad ih ra{irimo - oko osam in~a. Lanac (chain) je du`ina jednog lanca namenjenog merenju koji ima sto beo~uga, od kojih je svaki pedalj duga~ak. To zna~i da je lanac dug oko sedamdeset fita, ili dvadeset jedan metar.
	Jedan el (ell) je tradicionalna du`ina vojni~ke strele: pet pedalja, ili oko ~etrdeset palaca.
	Korak (pace) je kad se zakora~i samo jednom nogom, {to iznosi oko dve i po stope, a dvaput ve}a mera dvokorak ili rimski korak (stride) je kad se zakora~i jednom, pa drugom nogom, {to bi iznosilo oko sto {ezdeset centimetara.
	Najuobi~ajenija mera je lakat, daljina od vrha ~ovekovog lakta do vrha ispru`enog najdu`eg prsta (oko osamnaest cola, ili oko ~etrdeset {est centimetara). Druga re~ za istu meru je kubit (cubit). (Bi}e prime}eno da sam u prevodu sistematski koristio moderne re~i razumljive svakom ~itaocu, ali jednovremeno i nastojao da prenesem - koriste}i na{a slova latinice, to jest rimski alfabet - izvorne nazive.)
	Izrazi koji odre|uju vreme retko se pojavljuju u ovim rukopisima. Ponekad nam intuicija govori da je ose}aj za proticanje vremena kod ovog pisca, pa i kod dru{tva kome on pripada, otupljen zbog veza sa inteligencijama koje su bile podvrgnute ajn{tajnovskom vremenskom paradoksu, a mo`da taj paradoks i nadvladale. Ipak, pojavljuju se izvesni izrazi, na primer hilijada (chilijad) {to zna~i hiljadu godina. Jedna era (age) je interval izme|u iscrpljenja jednog minerala ili nekog sli~nog prirodnog resursa (recimo, sumpora) i iscrpljenja slede}eg. Mesec je lunarni, ima dvadeset osam dana, pa je zato sedmica (tjedan, nedelja, week) ta~no kao kod nas: sedam dana, to jest jedna ~etvrtina lunarnog meseca. Jedna smena vremena (watch) je razdoblje stra`areve du`nosti: jedna desetina no}i, ili pribli`no jedan sat i petnaest minuta.
	
	D`. V.
