	D`in Volf, MA^ LIKTORA
	Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi}
	
	1. GOSPODAR KU]E LANACA
	"To mi je bilo u kosi, Severijane", re~e Dorkas. "Zato sam stala pod vodopad u vru}oj kamenoj sobi - ne znam da li je i mu{ka strana ure|ena na isti na~in. I svaki put kad sam iskora~ila napolje, ~ula sam ih kako pri~aju o meni. Govorile su da si ti crni kasapin i jo{ {to{ta su govorile {to ne}u da ti pri~am."
	"Pa to je bar prirodno", rekoh. "Verovatno si prva neznanka koja je u poslednjih mesec dana u{la tamo, pa je i trebalo o~ekivati da }e brbljati o tebi i da }e one, malobrojne, `ene koje znaju ko si, biti zbog toga ponosne, te da }e i ispri~ati izvesne pri~e. Ja sam, {to se mene ti~e, na takve stvari navikao, a ti si takve izraze morala ~uti mnogo puta dok smo dolazili; znam da sam ih ja ~uo."
	"Da", priznade ona i sede na kameni prozorski okvir. Dole u gradu svetiljke nebrojenih radnji po~ele su da ispunjavaju dolinu Acisa zra~enjem bledo`utim poput latica lu`anj-cveta, ali Dorkas to kao da nije prime}ivala.
	"Sad shvata{ za{to mi pravila gilde zabranjuju da se `enim - mada }u ih, kao {to sam ti mnogo puta rekao, za tebe prekr{iti kad god po`eli{."
	"Misli{ da bi za mene bilo bolje da stanujem negde drugde i da samo dolazim jednom ili dvaput nedeljno da te vidim, ili da ~ekam da ti do|e{ kod mene."
	"Tako se to obi~no radi. A pre ili kasnije te `ene koje su danas o nama pri~ale shvati}e da se jednoga dana one, ili njihovi sinovi ili mu`evi, mogu na}i pod mojom {akom."
	"Ali zar ne vidi{, sve to je mimo su{tine. Stvar je u tome da..." Tu Dorkas za}uta, a onda, po{to je obostrano }utanje potrajalo, ustade i po~e hodati po sobi, stiskaju}i jednu {aku u drugoj. Uznemirilo me je takvo njeno pona{anje, jer ga nikad ranije nisam video.
	"Pa, u ~emu je poenta?" upitah.
	"U tome da tada nije bilo istinito. A sada jeste."
	"Ja sam se Ve{tinom bavio kad god je bilo posla. Davao sam u najam svoje usluge gradskim i seoskim sudijama. Nekoliko puta si me gledala sa prozora, iako nikad nisi volela da stoji{ u gomili - {to ti zaista ne zameram."
	"Nisam gledala", re~e ona.
	"Pamtim da sam te vi|ao."
	"Nisam. Ne kad se neposredno de{avalo. Ti si se usresre|ivao na ono {to si radio, pa nisi video kad sam ja ulazila unutra ili pokrivala o~i. Imala sam obi~aj da gledam i da ti mahnem, u po~etku, kad naskakuje{ na platformu za pogubljenje. Tad si bio tako ponosit, stajao si prav kao taj tvoj ma~ i izgledao si tako fino. Bio si ~astan. Pamtim kako sam posmatrala jednom kad su uz tebe bili i osu|enik, i hieromonah, i neki zvani~nik. Tvoje lice bilo je jedino ~estito."
	"Lice mi nikad nisi mogla videti. Svakako sam nosio masku."
	"Severijane, nisam ga morala ni videti. Znam kako izgleda{."
	"Pa zar ne izgledam i sad isto?"
	"Da", re~e ona sa oklevanjem. "Ali bila sam dole. Videla sam one ljude u lancima, u tunelima. Kad no}as budemo spavali, ti i ja u na{em mekom krevetu, spava}emo preko njih. [ta si ono rekao kad si me poveo tamo dole, koliko ih ima?"
	"Oko hiljadu {esto. Da li istinski veruje{ da bi tih {esnaest stotina ljudi bili slobodni kad ja vi{e ne bih bio prisutan da ih ~uvam? Imaj na umu da su ve} bili tu kad smo mi do{li."
	Dorkas nije htela da pogleda u mene. "Ovo je kao masovna grobnica", re~e ona. Video sam da joj se ple}a tresu.
	"I treba da bude", rekoh joj. "Arhon bi ih mogao osloboditi ako bi mogao da vrati u `ivot sve one ljude koje su ovi pobili? Ti nikog svog nisi nikad izgubila, je li tako?"
	Nije odgovorila.
	"Pitaj majke, supruge i sestre onih koje su na{i robija{i ostavili da trunu po brdima da li bi trebalo da ih Abdiesus pusti."
	"Samo mene", re~e Dorkas i duvanjem ugasi sve}u.
	Traks je krivi bode` zariven u srce planina. Le`i u jednoj uzanoj sutjesci u dolini Acisa i pru`a se uzvodno sve do dvorca Acies. Od tog zamka, nizvodno sve do zida (zvanog Kapulus) koji pregra|uje donji deo ovog uzanog poteza doline, celokupnu povr{inu ravnog tla zauzimaju harena, panteon i druge javne zgrade. Privatne ku}e grada penju se uz litice s obe strane; mnoge ku}e su velikim svojim delom ukopane u samu stenu, zbog ~ega je Traks dobio jedan od svojih nadimaka - "Grad soba bez prozora."
	Procvat duguje svom polo`aju na najuzvodnijoj ta~ki plovnog dela reke. Sva roba koja se brodovima {alje na sever, uz reku Acis (a veliki deo te robe prevali i devet desetina ukupne du`ine reke \ol pre ulaska u u{}e ove manje reke, koja, uistinu, mo`e biti pravi izvor \ola), mora biti u Traksu istovarena i zatim natovarena na le|a `ivotinja ako je potrebno da se prenese dalje. I obratno, hetmani planinskih plemena i zemljoposednici iz ovog podru~ja koji `ele da otpreme svoju vunu i kukuruz ka ju`nim gradovima, donose tu robu da je ukrcaju u la|e u Traksu, ispod slapa koji tutnji kroz lu~no nasvo|eni prelivni tunel dvorca Acies.
	Kao {to uvek i mora biti kad jedno oru`ano upori{te name}e vladavinu zakona nekom nemirnom podru~ju, deljenje pravde bilo je glavna briga arhona ovog grada. Ako bi po`eleo da nametne svoju volju onima izvan zidina koji bi joj mogli, ina~e, prkositi, mogao je pozvati u pohod sedam bataljona dimarha; svaki bataljon imao je svog komandanta. Sud je zasedao svakog meseca, od dana kad se mlad mesec pojavi do dana kad bude pun, a rad suda trajao je svakog od tih dana od druge jutarnje smene vremena pa sve do trenutka, koliko god to dugo potrajalo, kad sva su|enja predvi|ena za taj dan budu zavr{ena. Kao glavni izvr{itelj arhonovih kazni, ja sam morao prisustvovati tim zasedanjima, da bi on bio siguran da }e kazne biti izvr{ene kako on izrekne, to jest da ih ne}e u~initi ni bla`im ni o{trijim oni koji bi, ina~e, dobili du`nost da te kazne prenesu meni; morao sam i da nadzirem dejstvovanje Vinkule, robija{nice, u svim pojedinostima. Bila je to odgovornost koja je odgovarala, mada u manjem obimu, du`nosti majstora Gerlousa u na{oj Citadeli, odgovornost koja me je tokom prvih nekoliko meseci provedenih u Traksu i te kako pritiskala.
	Jedna od maksima majstora Gerlousa glasila je da nijedan zatvor nije idealno sme{ten. Kao i ve}na mudrih tvrdnji pripremljenih za obrazovanje mladih ljudi, i ova je bila neosporiva i nekorisna. Bekstva se sva svrstavaju u tri kategorije - naime, posti`u se kradomice, nasilno ili izdajstvom onih koji su postavljeni za stra`are. Izgradnja na zaba~enom mestu najvi{e doprinosi da kradomi~no bekstvo bude te{ko, te je iz tog razloga omiljena kod onih koji su malo du`e razmi{ljali o ovoj temi.
	Na nesre}u, pustinje, vrhovi planina i usamljena ostrva nude najplodnije polje za nasilna bekstva - jer ako prijatelji robija{a dolaze da naprave opsadu, te{ko je saznati tu ~injenicu pre nego {to bude prekasno i prakti~no je nemogu}e poslati poja~anje tamo{njem garnizonu; sli~no tome, ako se zatvorenici dignu na ustanak, vrlo su slabi izgledi da hitno upu}ene trupe mogu sti}i na lice mesta pre nego {to bitka bude gotova.
	Zatvorska ustanova u gusto nastanjenoj i dobro branjenoj zoni izbegava ove te{ko}e, ali ulazi u jo{ gore. Na takvim mestima zatvoreniku nije potrebno da ima hiljadu prijatelja, dovoljno je da ima jednog ili dvojicu; to ne moraju biti ni borci - dovoljni su jedna ~ista~ica i jedan uli~ni prodavac, ako imaju pamet i odlu~nost. [tavi{e, odbegli zatvorenik se odmah ume{a u bezli~nu gomilu, tako da njegovo ponovno hvatanje nije posao za lovce i pse, nego za agente i potkaziva~e.
	U na{em slu~aju, nije nikako dolazilo u obzir da se zatvor izdvoji iz grada i smesti negde daleko. ^ak i kad bi imao, pored svojih klju~ara, dovoljan broj vojnika da odbije napade autohtona, zoantropa i kultista koji lutaju vangradskim podru~jima, da i ne pominjemo oru`ane pratnje sitnih aristokrata (u koje se nikad ne mo`e imati poverenja), bilo bi, svejedno, nemogu}e snabdevati ga bez usluga ~itave jedne armije koja bi pratila konvoje sa namirnicama. Zato je robija{nica Traksa morala svakako biti unutar grada; konkretno, smestili su je na desnu obalu, na otprilike pola puta uz liticu, nekih pola lige daleko od Kapulusa.
	Projektovana je na starinski na~in i meni se ~inilo da je od po~etka bila namenjena da slu`i kao tamnica, mada postoji legenda da je to prvobitno bila grobnica i da je tek pre nekoliko stotina godina pro{irena i prilago|ena ovoj novoj svrsi. Posmatra~u sa lagodnije obale, isto~ne, ~ini}e se da je to samo jedan ~etvrtasti bedem koji str{i iz stene, bedem visok ~etiri sprata sa te strane koju on vidi, sa zup~astim grudobranom i iza toga ravnim krovom koji sti`e do same litice i tu se okon~ava. Ovaj vidljivi deo zdanja Vinkule - za koji mnogi posetioci, kad do|u u grad, sigurno pomisle da je celina - zapravo je najmanji i najmanje va`an deo. U vreme kad sam ja bio liktor, tu su bile samo na{e kancelarije, spavaonice klju~ara i moj stan.
	Zatvorenici su bili sme{teni u koso okno izbu{eno u steni. Nisu to bile individualne }elije kao u ublijeti u na{em domu, a nije bila ni zajedni~ka soba poput one koju sam video kad sam ja bio zatvorenik u Ku}i Apsoluta. Umesto toga, zatvorenici su bili lancima privezani za zidove okna, svako sa stamenim gvozdenim obru~em oko vrata, na takav na~in da je niz sredinu tunela ostajala staza dovoljno {iroka da su dvojica klju~ara mogla hodati njome naporedo, bez opasnosti da bi im klju~evi mogli biti ugrabljeni.
	Ovaj tunel bio je duga~ak oko pet stotina koraka, a imao je za robija{e preko hiljadu mesta. Vodosnabdevanje je i{lo iz jedne cisterne ukopane u stenu pri vrhu litice, a kanalizacijske otpadne materije su uklanjane tako {to je okno ispirano svaki put kad je zapretila opasnost da cisterna po~ne da se preliva. Na najni`em, najudaljenijem delu tunela nalazila se kanalizacijska odvodna cev, koja je te otpadne vode vodila do jednog pokrivenog kanala pri dnu litice, a odatle su i{le tim kanalom kroz zid Kapulusa do ispra`njenja u Acis, ispod grada.
	Mora biti da se u po~etku Vinkula sastojala samo od tog ~etvrtastog bedema koji se pribio uz liticu i od tog okna. Kasnije se uslo`njavala zamr{enim mno{tvom kojekakvih granaju}ih galerija i uporednih okana nastalih prilikom raznih poku{aja da se zatvorenici oslobode prokopavanjem tunela iz ove ili one privatne ku}e ukopane u stenovitu strminu, kao i kontratunelima koji su kopani da bi takvi poku{aji bili osuje}eni - a sad je sve to, pod pritiskom okolnosti, privedeno drugoj svrsi, naime poslu`ilo je kao dodatni prostor za sme{taj robija{a.
	Postojanje tih neplaniranih ili lo{e planiranih dodataka ~inilo je da moj posao bude mnogo te`i nego {to bi ina~e bio, pa je jedan od mojih prvih postupaka bio da pokrenem program zatvaranja ne`eljenih i nepotrebnih prolaza ({to smo postizali pune}i ih me{avinom re~nog kamenja, peska, vode, ga{enog kre~a i {ljunka) i pro{irivanja i ujedinjavanja preostalih prolaza na takav na~in da bi se, jednog dana, postiglo racionalno zdanje. Iako su ovi radovi bili potrebni, mogli su da napreduju tek veoma sporo, jer se samo nekoliko stotina zatvorenika moglo osloba|ati radi obavljanja posla, a i oni su ve}inom bili u slaboj kondiciji.
	Kad smo Dorkas i ja doputovali u ovaj grad, prvih nekoliko nedelja moje du`nosti mi nisu ostavljane vremena ni za {ta drugo. Ona je istra`ivala grad za nas oboje, a ja sam joj dao strogo uputstvo da se, za mene, raspituje o Pelerinkama. Na dugom putovanju od Nesusa, svest da nosim Kand`u Pomiritelja predstavljala je za mene veliki teret. A sad, kad vi{e nisam putovao i kad vi{e nisam mogao poku{avati da u|em Pelerinkama u trag, pa ~ak ni ube|ivati sebe da se kre}em pravcem koji bi me mogao jednog dana dovesti u vezu sa njima, taj teret je postao gotovo neizdr`iv. Dok smo putovali, spavao sam pod zvezdama, sa tim draguljem u sari ~izme, a u onih nekoliko prilika kad smo mogli da preno}imo pod krovom, skrivao sam ga u prste ~izme. Sad otkrih da uop{te ne mogu spavati ako ga nemam uz sebe i ako ne mogu, kad god se no}u probudim, da se uverim da je jo{ u mom posedu. Dorkas mi je sa{ila kesicu od jelenske ko`e da bih u njoj ~uvao Kand`u i ja sam je u toj kesici i nosio oko vrata, danju i no}u. Desetak puta tokom tih prvih sedmica sanjao sam da vidim kako se dragulj razbuktao i kako lebdi iznad mene sli~an svojoj sopstvenoj zapaljenoj katedrali; tad sam se budio i uvi|ao da Kand`a ble{ti tako jako da se slaba{no plavo zra~enje probijalo kroz tanku jelenju ko`u. Uz ovo, svake no}i sam se jednom ili dvaput budio otkrivaju}i da le`im na le|ima i da je kesica na mojim prsima prividno toliko ote`ala (mada sam je rukom mogao podi}i bez ikakvog napora) da me mo`e zgnje~iti i ubiti.
	Dorkas je u~inila sve {to je bilo u njenoj mo}i da me ute{i i da mi pomogne; a ipak, video sam da je svesna nagle promene u na{im odnosima i da je time uznemirena ~ak i vi{e nego ja. Takve promene su uvek, ako je suditi po mom iskustvu, neugodne - ako ni{ta drugo, ono zbog toga {to nagove{tavaju verovatno}u daljih promena. Dok smo putovali zajedno (a mi smo putovali neprestano, sa ve}om ili manjom ekspeditivno{}u, jo{ od onog trenutka u Vrtu ve~nog sna kad mi je Dorkas pomogla da se ispetljam napola udavljen, na plove}u stazu od barskih trava), bili smo jednaki i bili smo jedno drugome saputnici, svako je svaku milju puta prevalio sopstvenim nogama ili na svojoj jaha}oj `ivotinji. Ako sam ja Dorkasi obezbe|ivao neku meru fizi~ke za{tite, obezbe|ivala je i ona meni, podjednako, neku meru moralnog zaklona, jer je malo bilo ljudi koji su mogli dugo glumiti prezir prema njenoj nevinoj lepoti, ili tvrditi da se u`asavaju moje profesije, a gledati, neizbe`no, uz mene i nju. Ona mi je bila savetnica u zbunjenosti i drugarica u stotinu raznih mesta u pusto{i.
	^im smo, najzad, u{li u Traks i ja predao pismo majstora Palaemona arhonu, sve to se, silom prilika, promenilo. U svom fuliginskom ogrta~u nisam se vi{e morao bojati gomile - nego se gomila bojala mene, kao najvi{eg slu`benika najstrahovtije zakonosprovodne institucije. Dorkas je sad `ivela ne kao ravnopravna, nego kao ljubavnica, ba{ kao {to ju je Kumeanka svojevremeno nazvala; stanovala je u Vinkuli u stanu predvi|enom za mene. Njeni saveti postali su nekorisni ili gotovo sasvim nekorisni zato {to su mene sad pritiskali problemi legalne i administrativne vrste, upravo oni za koje sam godinama bio obu~avan da se s njima uhvatim uko{tac, a o kojima ona nije znala ni{ta; tako|e, i zato {to sam retko kad imao vremena ili energije da joj ih obja{njavam da bismo onda mogli o njima razgovarati.
	I tako je Dorkas, dok sam ja iz smene u smenu vremena stajao u arhonovom sudu, navikla da luta po varo{i, pa smo nas dvoje, iako smo u kasnom prole}u bili gotovo neprekidno zajedno, provodili leto prakti~no se i ne vi|aju}i, samo ve~eraju}i zajedno i odlaze}i premoreni u postelju, da bismo tamo, naj~e{}e, samo zaspali jedno drugome u naru~ju, ni{ta vi{e.
	Kona~no je zablistao puni mesec. Sa kakvom rado{}u sam ga ugledao sa krova bedema! Mesec zelen, u svom ogrta~u {ume, kao smaragd, a okrugao kao rub pehara. Jo{ nisam bio slobodan, jer trebalo je i zavr{iti sve pojedinosti mu~enja i sve administrativne poslove koji su se nagomilali tokom mog zadr`avanja uz arhona; ali bio sam sad bar slobodan da im posvetim svoju punu pa`nju, a to mi je u tom ~asu izgledalo maltene jednako dobro kao sloboda sama. I ja pozvah Dorkas da slede}eg dana po|e sa mnom, jer i{ao sam u inspekciju podzemnih delova Vinkule.
	Gre{ka je to bila. Dorkasi je pozlilo u onom gadnom vazduhu, u okru`enju robija{kog jada; te ve~eri mi je, kao {to sam ve} ispri~ao, rekla da je oti{la u javno kupatilo (za nju, redak postupak, jer ona se vode toliko pla{ila da se obi~no prala malo po malo, sun|erom koji je umakala u lavor ne dublji od tanjira supe) da oslobodi svoju kosu i ko`u od mirisa iz okna, te da je tom prilikom ~ula slu`benice uposlene u kupatilu kako ukazuju drugim kupa~icama na nju.
	
	2. NA SLAPU
	Slede}eg jutra, pre nego {to je po{la iz bedema, Dorkas je pod{i{ala svoju kosu tako kratko da je dobila izgled, maltene, de~aka; onda je zadenula cvet belog bo`ura u rajf kojim je kosu, tako skra}enu, pritegla oko glave. Ja sam do popodne mukotrpno radio nad dokumentima, onda sam od narednika mojih klju~ara pozajmio |elabu i tako ogrnut izi{ao u grad, nadaju}i se da }u sresti Dorkas.
	Ona knji`ica sme|e boje koju nosim ka`e da ni{ta nije ~udnije nego kad ~ovek istra`uje grad sasvim razli~it od svih onih koje je ve} upoznao, jer kad to ~ini, istra`uje i jedno svoje drugo, neslu}eno "ja". Ja otkrih ne{to jo{ ~udnije: kako je kad ~ovek istra`uje takav grad, a u njemu je `iveo ve} neko vreme, ne upoznav{i ga nimalo.
	Nisam znao gde se nalaze ta kupatila o kojima je Dorkas govorila, mada sam po razgovorima koje sam u sudu ~uo pretpostavio da postoje. Tako|e nisam znao gde se nalazi bazar na kome je kupovala ode}u i kozmetiku za sebe, ni da li je to samo jedan bazar ili ih ima vi{e. Ukratko, nisam znao ni{ta osim onoga {to sam sa bedema robija{nice mogao videti, ili sagledati du` kratkog puta od Vinkule do arhonove palate. Imao sam, mo`da, i preterano samouverenje u pogledu svoje sposobnosti da se sna|em u gradu toliko manjem od Nesusa; ipak, bio sam dovoljno predostro`an da se s vremena na vreme uverim da pogledom mogu prona}i, dok hodam krivim uli~icama koje se mukotrpno spu{taju niz strminu izme|u ku}a-pe}ina ukopanih u stenu i ku}a-lastinih gnezda koje str{e iz stene, dobro znani oblik bedema robija{nice, sa njegovom zapre~enom kapijom i crnom gonfalon-zastavom oka~enom o popre~nu vise}u pre~ku na uspravnom jarbolu.
	U Nesusu bogati `ive severno, gde su vode \ola ~istije, a siroma{ni ju`no, gde su zaga|ene. Ovde, u Traksu, taj obi~aj vi{e nije va`io, i to iz dva razloga; naime, zato {to Acis te~e tako brzo da izmet onih uzvodno (koji svojom brojno{}u, dabome, nisu ni hiljaditi deo od onog stanovni{tva koje `ivi oko severnih delova \ola) prakti~no i nema uticaja na tu silnu vodu, kao i zato {to je voda iznad slapova zahvatana i preno{ena akvaduktima do javnih fvodoskoka i do bogatijih ku}a, tako da nije bilo ni potrebno zahvatati iz reke osim kada su najve}e koli~ine vode - za potrebe proizvodnje robe, ili za pranje ve{a naveliko - bile neophodne.
	Otud je u Traksu razdvajanje izvo|eno elevacijom. Najbogatiji su stanovali na najni`im obroncima, blizu reke, odakle se lako moglo sti}i do prodavnica i kancelarija, a kratkom {etnjom i do kejova gde se mo`e iznajmiti ~ajka, u kojoj veslaju robovi, i na taj na~in putovati celom du`inom grada. Oni ne{to manje bogati imali su ku}e na ne{to uzdignutijim mestima; zatim su, jo{ vi{e na obroncima, stanovali oni koji su pripadali, uop{te uzev, srednjoj klasi, to se tako nastavljalo sve do najsiroma{nijih koji su `iveli ispod samih utvr|enja, pri vrhovima litica, ~esto u izbama od blata i trske do kojih se moglo dopreti samo duga~kkim merdevinama.
	Meni je predstojalo da kasnije i vidim neke od tih bednih koliba, ali u ovoj prvoj {etnji ostao sam u trgova~koj ~etvrti, blizu vode. Tu su u uzanim ulicama bile takve gomile sveta da sam u prvi mah mislio da je u toku nekakva svetkovina, ili da je mo`da rat - koji se ~inio tako dalek dok sam boravio u Nesusu, ali koji je postupno postajao sve bli`i kako smo Dorkas i ja putovali na sever - sada dovoljno blizu da ispuni grad ratnim izbeglicama.
	Nesus se toliko ra{irio da u njemu, koliko sam ~uo, ima po pet zgrada na svakog `ivog stanovnika. U Traksu, taj odnos je svakako obrnut, a toga dana mi se povremeno ~inilo da sigurno i po pedeset ljudi stanuje pod svakim krovom. Osim toga, Nesus je kosmopolitski grad, gde vidi{ mnogo stranaca, ponekad ~ak i kakogene koji su doputovali brodovima sa drugih svetova, ali si ipak uvek svestan da oni jesu stranci, da su daleko od svojih domova. A ovde je po ulicama vrvelo mno{tvo ljudi razli~itih vrsta, ali to je bio samo odraz raznovrsnosti planinskog okru`enja, tako da sam ja, vide}i, na primer, ~oveka ~iji je {e{ir izra|en od pt~ije ko`e zajedno sa perjem, pri ~emu krila slu`e kao poklopci za u{i, ili ~oveka u ~upavom }uraku od ko`e kaberua, ili ~oveka sa istetoviranim licem, mogao ve} iza slede}eg ugla nai}i na jo{ stotinu takvih plemenika.
	Ovi ljudi bili su eklektici, potomci naseljenika sa juga koji su svoju krv izme{ali sa niskim, mrkim autohtonima, primili i neke obi~aje autohtona, a zatim te obi~aje dalje me{ali sa obi~ajima amfitriona, koji `ive jo{ dalje na severu, ili, u nekim slu~ajevima, i sa obi~ajima naroda jo{ manje poznatih, trgova~kih ili izolovanih.
	Mnogi od tih eklektika najradije nose no`eve koji su povijeni - ili "pod uglom", kako se to ponekad ka`e - naime, se~ivo se sastoji od dva zasebna segmenta koji su sliveni u jednom malom "laktu" ne{to pre sredine. Tvrdi se da je no`em ovakvog oblika lak{e dohvatiti srce ubodom ispod grudne kosti; se~ivo je oja~ano jednim "rebrom" du` sredine, dvoseklo je, a vlasnici se trude da o{trica bude i sa jedne i sa druge strane uvek vrlo o{tra; ne postoji nikakav {titnik za {aku, a dr{ka je naj~e{}e od kosti. (Opisao sam ove no`eve podrobno zato {to su oni jedna od stvari najosobenijih za ovo podru~je i zato {to je po njima Traks dobio svoj drugi nadimak: Grad krivih no`eva. Osim toga, plan grada li~i na se~ivo takvog no`a, pri ~emu zakrivljenost kanjona odgovara povijenosti no`a, reka Acis odgovara sredi{njem rebru, zamak Acijes odgovara vrhu, a Kapulus liniji na kojoj ~elik ulazi u dr{ku.)
	Jedan od ~uvara Medve|e kule pri~ao mi je jednom da nema `ivotinje tako opasne, divlje i neukrotive kao {to je me{anac koji nastaje kad bojni pas opa{e vu~icu. Navikli smo da mislimo da su zveri iz {ume i planine divlje, a ljude koji, ~ini se, izni~u iz tamo{njeg tla da smatramo divljacima. Ali istina je da postoji divlja{nost opakija (to bi nam bilo jasnije da nismo na nju svikli) kod izvesnih doma}ih `ivotinja, iako one u tolikoj meri razumeju ljudski govor i ~ak ponekad govore nekoliko ljudskih re~i; isto tako, dublje je divlja{tvo kod nekih mu{karaca i `ena ~iji su preci `iveli u varo{ima i gradovima jo{ od osvita ~ove~anstva. U venama Vodalusovim tekla je neiskvarena krv hiljadu uzvi{enih - egzarha, etnarha i starosta - pa ipak je on bio u stanju da po~ini nasilje nezamislivo tim autohtonima koji su ko~operno hodali ulicama Traksa, goli ispod svojih "huanako" ogrta~a.
	Poput psovukova (koje nikad nisam video, jer su bili odve} opaki da bi bili od ikakve koristi), eklektici su od svojih raznorodnih predaka uzeli sve {to je bilo najokrutnije i najneukrotivije; u ulozi prijatelja ili sledbenika bili su zlovoljni, neverni i svadljivi; a u ulozi neprijatelja bili su `estoki, podmukli i osvetoljubivi. Tako sam, bar, ~uo od mojih slu`benika u Vinkuli; a tamo su eklektici ~inili vi{e od polovine zatvorenika.
	Nikad jo{ nisam sreo mu{karce koji su po jeziku, ode}i ili obi~ajima tu|inci, a da se nisam upustio i u naga|anja o prirodi `ena njihove rase. Uvek postoji neka veza, jer ta dva pola su izra{taji iste kulture ba{ kao {to su listovi jednog drveta, koje ~ovek vidi, i plodovi tog drveta, koje ne vidi, jer su skriveni li{}em, izra{taji jednog istog organizma. Me|utim, posmatra~ koji bi hteo da predska`e izgled i ukus plodova na osnovu izgleda nekoliko lisnatih grana vi|enih (pretpostavimo) sa daljine, mora znati poprili~no i o li{}u i o vo}u ako ne `eli da sebe u~ini sme{nim.
	Mogu}e je da ratoborne mu{karce ra|aju mlitave `ene, ali je isto tako mogu}e i da sestre tih mu{karaca budu gotovo isto toliko jake kao oni i odlu~nije. I tako ja, i nehotice, dok sam {etao kroz gomile sa~injene velikim delom od tih eklektika i od gra|ana Traksa (za koje mi se ~inilo da se ne razlikuju mnogo od gra|ana Nesusa, osim {to su po ode}i i manirima bili ne{to grublji), po~eh da spekuli{em o nekakvim `enama tamnih o~iju i tamne puti, `enama sa blistavim crnim kosama gustim poput repova konja-{araca njihove bra}e, `enama ~ija sam lica zami{ljao kao sna`na, ali ipak delikatna, `enama koje su sklone pomamnom otporu, ali i hitroj predaji, `enama koje mo`e{ osvojiti ali ne i kupiti - ako takve `ene postoje na svetu.
	Iz njihovih naru~ja putovao sam, u svojoj uobrazilji, do onih mesta gde bi one mogle biti na|ene, do usamljenih koliba pokraj planinskih izvora, do jurta-{atora od ko`a koji stoje sami na visokim pa{njacima. Ubrzo su me razmi{ljanja o planinama zanela gotovo isto onako kao {to su me nekad, pre nego {to mi je majstor Palaemon rekao ta~an polo`aj Traksa, bila zanela razmi{ljanja o moru. Kako su veli~anstvene planine i na njima nepomi~ni idoli Urta, isklesani neobja{njivim alatkama u epohama nezamislivo davnim, idoli koji i sad uzdi`u iznad ruba sveta svoje stroge glave krunisane mitrama, tijarama i dijademama na kojima sjakti sneg; glave ~ije su o~i velike kao gradovi; figure ~ija su ple}a zaogrnuta {umama.
	Tako sam se, maskiran tupom |elabom gra|anina, laktao kroz ulice prepune naroda, ulice u kojima su se vrlo jako ose}ali mirisi sme}a i kuvanja, a moja ma{ta je bila ispunjena vizijama vise}eg kamena i kristalnih potoka koji blistaju kao dragulji.
	Mislim da su Teklu sigurno vodili, nekad, bar u bregove u podno`ju ovih planina, nesumnjivo da bi izbegla vrelinu nekog izuzetno `arkog leta; jer, od onih prizora koji su (spontano, ~inilo se) iskrsavali u mom umu, mnogi su bili primetno de~ji. Videh kamenvole}e biljke, ~ije devi~anske cvetove sagledah sa onom blisko{}u gledanja koju ni jedan odrastao ~ovek ne mo`e posti}i bez kle~anja; i provalije videh koje izgledahu ne samo zastra{uju}e, nego i {okantno, kao da samim svojim postojanjem prkose zakonima prirode; pa vrhunce tako visoke da se ~inilo da na njima najvi{ih ta~aka uop{te nema, kao da je ~itav svet padao ve} ~itavu ve~nost sa nekog nezamislivog Neba koje jo{ i sad ne pu{ta iz svog zahvata vrhove ovih planina.
	Najzad stigoh do dvorca Acies, posle pe{a~enja koje me je pronelo gotovo celom du`inom grada. Otkrio sam svoj identitet tamo{njim kapijskim stra`ama, pa mi dozvoli{e da u|em i da se popnem na vrh unutra{nje palate-tvr|ave, zvane "don`on", kao {to sam se svojevremeno popeo na na{u kulu Matahinku pre nego {to sam se oprostio od majstora Palaemona.
	A kad sam na Matahinki stajao da ka`em zbogom jedinom meni do tad poznatom delu sveta, bio sam na jednoj od najvi{ih ta~aka Citadele, koja je, opet, na jednom od najvi{ih brda u celom prostranstvu Nesusa. Ispred mene tada, do krajnjih granica vidljivosti, beja{e ra{iren grad, a po gradu iscrtan \ol kao zelena sluz nekog crva koji je pre{ao preko mape; na pojedinim ta~kama obzorja mogao se, ~ak, videti i Zid Nesusa, a ni na jednoj ta~ki nije bilo senke ma ~ega {to bi bilo, visinom, mnogo iznad moje osmatra~nice.
	Ovde je utisak bio sasvim druga~ija. Opkora~io sam Acis, koji se bacao ka meni u skokovima, svaki put niz kameni stepenik vi{i dva ili tri puta nego kakvo visoko drvo. Raspr{en u penu{avu belinu koja je ble{tala na suncu, Acis je nestajao ispod mene da bi se opet pojavio kao srebrna traka koja hita kroz grad slo`en u svoju udubinu uredno kao {to je u svoju kutiju bilo slo`eno jedno od onih sela-de~jih igra~aka, koje sam ja, prisetih se (ali to je, u stvari, bila Tekla) dobio/dobila za jedan ro|endan.
	A ipak, kao da sam stajao na dnu ~inije. Svud oko mene zidovi od stena su se uzdizali, tako da je ~ovek, pogledav{i u bilo koji od njih, mogao pomisliti, bar na tren, da je gravitacija uvrnuta i naterana da deluje pod pravim uglom u odnosu na svoj normalni pravac, tako {to ju je neki ~arobnjak pomno`io imaginarnim brojevima i, prema tome, da te visine koje ja gledam predstavljaju istinski ravnu povr{inu sveta.
	Mislim da sam proveo jednu smenu, ili vi{e, vremena, zure}i gore ka tim liticama i nalaze}i na njima pau~inaste linije vodopada koji su se niz njih sunovra}ivali u grmljavini i ~istoj romansi da bi se pridru`ili Acisu; gledaju}i, tako|e, oblake zarobljene izme|u tih strmina, koji kao da su mekano navaljivali na nepopustljive kamene povr{ine, kao zbunjene i pometene ovce u kamenim torovima.
	Onda sam se kona~no umorio od veli~anstvenosti planina i mojih planinskih sanjarija - ne, nisam se stvarno umorio, nego su me opili toliko da mi se u glavi sve kovitlalo od vrtoglavice, pa mi se ~inilo da te nemilosrdne vrleti vidim i zatvorenih o~iju; osetio sam da }u u svojim snovima, te i jo{ mnogo koje no}i, padati sa njihovih rubova, ili se dr`ati krvavim prstima za njihove beznadne zidove.
	Tek se tad ozbiljno okretoh gradu i povratih pouzdanje jednim pogledom na bedem Vinkule: no, to je sad bila vrlo skromna kockica zabetonirana uz jednu liticu koja je bila tek talasi} na neizra~unljivim talasima kamena oko nje. Odmerih pravac glavnih ulica, trude}i se (kao u nekoj igri, a sa ciljem da se otreznim posle onog dugog posmatranja planina) da razaberem one ulice kojima sam pro{ao dolaze}i do dvorca i da sagledam iz nove perspektive gra|evine i trgove koje sam uz put video. Okom sam poplja~kao bazare, ustanovljavaju}i da ih ima dva, po jedan sa svake strane reke; nanovo sam markirao dobro znane orijentire koje sam ranije gledao sa bedema robija{nice - harenu, panteon i arhonovu palatu. A onda, kad sam sve sa tla vi|eno potvrdio i sa ovog novog vidikovca i kad sam smatrao da razumem prostorne odnose kule na kojoj stojim prema planu grada kako sam ga ranije znao, po~eh da istra`ujem i manje ulice, da zagledam krive stazice na gornjim delovima strmina, da zavirujem u uske uli~ice za koje se ~esto ~inilo da su samo trake tame izme|u zgrada.
	[araju}i pogledom niz njih, vratih, najzad, svoju pa`nju na obale reke i po~eh izu~avati tamo{nje gatove, magaze, ~ak i piramide buradi, sanduka i bala koje su tu ~ekale da budu unete u neko prevozno sredstvo. Voda tamo vi{e nije bila zapenu{ana, osim na ta~kama gde su joj se gatovi ispre~avali. Boja vode bila je maltene indigo, pa je, poput indigo-senki vi|enih u ve~e sne`nog dana, izgledalo da ne~ujno klizi u daljine, zmijugava i smrzna; tek je `urno kretanje ~ajki i natovarenih feluka pokazivalo koliko turbulencije le`i prikriveno ispod te glatke povr{ine, jer su i veliki teretni brodovi izmahivali svojim pram~anim izdu`enim gredama hitro kao ma~evaoci rapirima, a ponekad su se - i te`i, ali i lak{i brodi}i - zanosili u stranu dok su njihova vesla `urno makljala po hitrim vrtlozima.
	Kad sam iscrpeo sve {to se imalo videti nizvodno, nagoh se preko zup~astog grudobrana da osmotrim deo reke meni najbli`i i jedan kej koji se nalazio ni stotinu koraka daleko od kapije. Gledaju}i odozgo lu~ke nosa~e koji su mukotrpno trudovali da istovare jednu od uzanih re~nih la|a, videh blizu njih jednu nepomi~nu malenu priliku svetle kose. Prvo sam pomislio da je to neka devoj~ica, jer je izgledala tako malena pokraj robusnih, gotovo nagih radnika; ali to je bila Dorkas: sedela je na samom rubu vode, lica zagnjurenog u {ake.
	
	3. PRED IZBOM
	Kad sam stigao do Dorkas, nisam je mogao navesti da progovori. Nije u pitanju bilo samo to {to je bila ljuta na mene, kao {to sam tad mislio. ]utanje se spustilo na nju kao bolest, ne ozle|uju}i njene usne i jezik, ali poni{tavaju}i njenu volju da ih upotrebljava, mo`da ~ak i njenu `elju da to ~ini, ba{ kao {to neke infekcije uni{te na{u `elju za zadovoljstvom i ~ak na{u sposobnost da shvatimo pojavu radosti kod drugih ljudi. Kad nisam dizao njeno lice ka svome, ona nije gledala ni u {ta, ve} je samo uko~eno zurila u tle ispred svojih stopala, ne vide}i, rekao bih, ni njega; ili je pokrivala lice {akama, kao {to je to ~inila i kad sam je na{ao.
	@eleo sam da joj govorim, jer sam verovao - tada - da mogu kazati ne{to, mada nisam znao {ta ta~no, {ta }e je vratiti sebi. Ali nisam mogao da joj pri~am tu na doku, gde su nosa~i buljili u nas, a neko vreme nisam nalazio ni mesto gde bih je odveo. U jednoj obli`njoj uli~ici koja se po~injala uspinjati obronkom isto~no od reke, videh popre~no ispru`enu plo~u sa firmom neke kr~me. U tesnoj zajedni~koj sobi sedeli su i jeli gosti, ali ja sam, za nekoliko aesa, iznajmio jednu sobu na prvom spratu, sobicu gde je krevet bio jedini komad name{taja i gde za neki drugi name{taj ba{ i nije bilo mesta; tavanica je bila tako niska da na jednom kraju sobe nisam mogao stajati uspravno. Gazdarica je mislila da mi uzimamo sobu radi ljubavne veze, {to je pod tim okolnostima bila prirodna pomisao - ali je, tako|e, zbog o~ajni~kog izraza na Dorkasinom licu, mislila da ja imam neku mo} da Dorkas prisiljavam, ili da sam ~ak kupio Dorkas od nekog svodnika, pa je zato njoj uputila pogled rastapaju}eg saose}anja ({to Dorkas, ~ini mi se, uop{te nije primetila), a meni pogled te{ke optu`be.
	Zatvorio sam vrata, navukao rezu na njih i nagnao Dorkas da legne na krevet; onda sam seo uz nju i poku{ao da je blago uvu~em u razgovor, pitaju}i je {ta nije u redu i {ta bih ja mogao u~initi da uklonim taj neznani uzrok njene uznemirenosti i tako dalje. Kad sam uvideo da to nema dejstva, po~eh da pri~am o sebi, na osnovu pretpostavke da je ona presekla svaki razgovor sa mnom samo zato {to se u`asnula uslova u Vinkuli.
	"Nas prezire svako", rekoh. "Prema tome, nema razloga da ti ne prezire{ mene. Nije iznena|enje {to si sad po~ela da me mrzi{, nego {to si tako dugo izdr`ala pre nego {to si se svojim ose}anjima pridru`ila ostalim ljudima. Ali, po{to te volim, poku{a}u da izlo`im argumente u korist moje gilde, pa time i argumente koji idu meni u prilog, jer se nadam da se posle toga ne}e{ ose}ati tako r|avo zbog ~injenice da si volela jednog mu~itelja, bez obzira na to {to me ne voli{ vi{e."
	"Mi", nastavih, "nismo okrutni. Ne u`ivamo u svom poslu, sem {to smo odu{evljeni ako ga radimo dobro, a to zna~i ako radimo brzo i ako ne ~inimo ni vi{e ni manje od onoga {to nam zakon nala`e. Izvr{avamo nare|enja sudija, a oni se na svojim polo`ajima nalaze zato {to narod na to pristaje. Neki pojedinci nam govore da ne bi trebalo da ~inimo ni{ta od onoga {to ~inimo i da takve stvari ne bi trebalo da ~ini niko. Ka`u da je kazna izvr{ena hladnokrvno ve}i zlo~in od ijednog zlo~ina koji su na{i klijenti mogli po~initi.
	U tome mo`e biti pravednosti, ali to je pravednost koja bi satrla ceo Komonvelt. Niko se ne bi mogao ose}ati bezbedno, a niko ne bi ni bio bezbedan i na kraju bi se narod digao na bunu - prvo protiv lopova i ubica, zatim protiv svakog ko kr{i narodne predstave o ispravnosti i najzad protiv najobi~nijih neznanaca i izgnanika. Onda bi se stanovni{tvo vratilo starim u`asima kamenovanja i spaljivanja, gde svako nastoji da doprinese jo{ ja~e nego njegov kom{ija, zato {to se pla{i da }e neko sutra za njega pomisliti da je imao izvesne naklonosti prema nesretniku koji umire danas.
	Postoje i takvi koji nam vele da neki klijenti zaslu`uju najstro`iju kaznu, dok drugi ne, i da bi trebalo da odbijemo da izvr{avamo svoju du`nost nad ovim drugim. Svakako, neki jesu vi{e krivi, a neki manje, to tako mora biti, ~ak mo`e biti ta~no da nama bivaju predati i neki koji nisu u~inili nikakvo zlo, ni ono za koje su optu`eni, ni ma kakvo drugo.
	Ali, pojedinci koji isti~u takve argumente jednostavno postavljaju sebe kao sudije iznad onih sudija koje je autarh naimenovao; no, to su sada sudije sa manje pravnog obrazovanja i bez zakonske mo}i da pozovu svedoke. Takvi zahtevaju da otka`emo poslu{nost pravim sudijama i da po~nemo slu{ati njih, ali ne mogu da doka`u da na{u poslu{nost zaslu`uju u iole ve}oj meri.
	Ima i onih koji tvrde da na{i klijenti ne treba da budu mu~eni, niti likvidirani, nego naterani da argatuju u korist Komonvelta, da kopaju kanale, podi`u osmatra~nice i tako dalje. Ali tro{kovi za njihovu stra`u i lance bili bi toliki da bi za te pare mogli biti unajmljeni ~asni radnici, koji bi ina~e ostali bez hleba. Za{to da lojalni radnici umiru od gladi, samo zato da ubice ne bi umirale niti lopu`e osetile ikakav bol? Osim toga, ti lopovi i ubice, po{to nisu verni zakonu niti se nadaju ikakvoj plati, ne bi hteli raditi osim pod korba~em. A {ta je to bi~evanje, a ako ne opet mu~enje, samo pod novim imenom?
	Dalje, ima i takvih koji ka`u da svako ko je osu|en treba da ostane u zatvoru, u udobnosti i bez bola, mnogo godina - a u mnogim slu~ajevima i do`ivotno. Me|utim, ljudi u udobnosti i bez bola `ive dugo, a svaki ori~ok potro{en na njihovo izdr`avanje morao bi biti oduzet od nekih korisnijih svrha. O ratu ne znam mnogo, ali znam koliko para treba da se kupuje oru`je i vojnicima daje plata. Bitke su sada na severu, u planinama, tako da se mi borimo kao da smo iza stotinu zidova. Ali {ta ako bi rat stigao u pampe? Da li bi bilo mogu}e zadr`ati Ascijane, na tako {irokom manevarskom prostoru? A kako bi se Nesus hranio ako bi krda pala u njihove ruke?
	Ako ne}emo da ostavljamo krivce u udobnim zatvorima, niti da ih mu~imo, {ta preostaje? Ako budu poubijani svi, svi jednako, onda }e se misliti da je sirotica koja je ne{to ukrala jednako zla kao i mati koja otruje sopstveno ~edo, {to je u~inila Morvena od Saltusa. Da li bi ti to `elela? U vremenima mira, mnogi krivci bi mogli biti prognani. Ali poslati ih u progonstvo sada, zna~ilo bi samo izru~iti Ascijanima bataljone uhoda - oni bi ih izve`bali, snabdeli novcem i uputili natrag me|u nas. Ubrzo ni u koga ne bismo mogli imati poverenja, bez obzira na to {to bi svi govorili na{im jezikom. Da li bi ti to `elela?"
	Dorkas je na postelji le`ala tako tiho, da sam na trenutak pomislio da je zaspala. Ali njene o~i, te ogromne o~i izvanrednog plavetnila, bejahu otvorene; a kad sam se nagnuo da je osmotrim, te o~i su se pomakle i neko vreme se ~inilo da me gledaju onako kako bi mogle gledati {irenje kru`nih talasi}a u bari vode.
	"U redu, |avoli smo", rekoh. "Ako ti se tako dopada. Ali smo potrebni. ^ak i sile nebeske suo~ene su sa neophodno{}u da zapo{ljavaju vragove."
	Suze joj po|o{e na o~i, a ja nisam mogao znati da li pla~e zato {to me je povredila ili zato {to vidi da sam jo{ prisutan. U nadi da }u je pridobiti da mi opet bude naklona kao nekad, po~eh da pri~am o vremenima kad smo jo{ putovali ka Traksu i da je podse}am kako smo se sreli na onoj ~istini posle bekstva iz vrta Ku}e Apsoluta, zatim kako smo razgovarali u tim velikim ba{tama pre drame dr Talosa, kako smo {etali kroz rascvali vo}njak, seli na jednu staru klupu pokraj polomljenog vodoskoka; podse}ao sam je na sve ono {to mi je tada govorila i {to sam ja govorio njoj.
	I ~inilo mi se da je njena tuga postala za jednu ~esticu manja, sve dok taj vodoskok ne pomenuh, vodoskok ~ije su vode isticale iz raspuklog tanjirastog udubljenja i stvarale poto~i} koji je neki ba{tovan usmerio da krivuda izme|u stabala, da bi ih osve`avao, i najzad da tu, natapaju}i tle, nestane; ali onda se tama koja nigde u sobi nije postojala osim na Dorkasinom licu tu i u~vrsti, kao jedno od onih ~udnih bi}a koja su gonila Jonasa i mene kroz kedrovu {umu. Posle toga me vi{e nije htela ni pogledati, a ne{to kasnije stvarno zaspa.
	Ustao sam najti{e {to sam mogao, sklonio rezu sa vratiju i si{ao niz krivo stepeni{te. Gazdarica je jo{ radila u prizemlju, u zajedni~koj sobi, ali gostiju tu vi{e nije bilo. Objasnih joj da je `ena koju sam doveo bolesna, platih joj kiriju za tu sobu za nekoliko dana unapred i obe}ah da }u se vratiti i podmiriti sve ostale tro{kove koji budu nastali. Zamolih je da povremeno pogleda Dorkas i da joj daje hranu ako ova bude htela da jede.
	"Ah, nama }e biti blagoslov da imamo nekoga ko }e u toj sobi spavati", re~e gostioni~arka. "Ali, ako je tvoja draga bolesna, da li je 'Patkino gnezdo' najbolje mesto za nju? Zar je ne mo`e{ odvesti ku}i?"
	"Bojim se da se upravo i razbolela zbog stanovanja u mojoj ku}i. Ako i nije, ipak ne `elim da rizikujem da se njeno stanje, povratkom tamo, pogor{a."
	"Jadna sla|ana!" Gazdarica zatrese glavom. "Tako je zgodna, a ~ini se kao da je jo{ dete. Koliko joj je godina?"
	Rekoh joj da ne znam.
	"Pa, poseti}u je i da}u joj supe kad bude spremna za to." Pogledala me je kao da ho}e da ka`e da }e to vreme brzo do}i kad se ja sklonim. "Ali `elim da zna{ da ja nju ovde ne}u dr`ati u zarobljeni{tvu za tebe. Ako za`eli da ode, bi}e slobodna da to u~ini."
	Kad sam stupio iz te male gostionice na ulicu, po`eleo sam da se vratim u Vinkulu najkra}om putanjom; ali sam pogre{io. Naime, pretpostavio sam da }e biti br`e, po{to uzana ulica u kojoj se nalazi "Patkino gnezdo" vodi maltene pravo na jug, produ`iti tom ulicom, pa posle pre}i Acis na nekom nizvodnijem mestu, nego vra}ati se putem koji smo Dorkas i ja upravo pre{li, sve do podno`ja zadnjeg zida dvorca Acijes.
	Ta uska ulica me je izdala, {to je trebalo da o~ekujem da sam bolje poznavao obi~aje u Traksu. Te krive ulice koje vijugaju po obroncima ponegde se ukr{taju, ali, ipak, gotovo sve vode uzbrdo ili nizbrdo; prema tome, da bi ~ovek stigao od jedne ku}e pribijene uz liticu, do druge (osim ako su u neposrednoj blizini ili jedna iznad druge) mora da si|e sve do sredi{njeg {etali{ta pored reke, pa da se opet zaputi uzbrdo. I tako se vrlo brzo na|oh isto toliko visoko na isto~noj litici koliko je Vinkula visoko na zapadnoj, sa manjim izgledima da do Vinkule stignem nego u ~asu kada sam izi{ao iz kr~me.
	Ako }u biti iskren, ovo saznanje nije bilo ba{ u celosti neprijatno. U Vinkuli me je ~ekao posao, a ja nisam ne{to goreo od `elje da se bacim na njega; Dorkas je jo{ ispunjavala moje misli. Vi{e mi je prijalo da svoja osuje}enja odagnam kroz pe{a~enje, zato re{ih da se penjem dalje tom levo-desno ulicom, ako treba ba{ i do vrha, a onda da vidim Vinkulu i dvorac Acies sa te visine i najzad da poka`em svoju slu`benu zna~ku stra`arima koji se nalaze iznad toga, na utvr|enjima, te da se vratim hodaju}i po tim tvr|avskim gradskim zidinama sve do Kapulusa, najnizvodnijeg mogu}eg prelaza preko reke.
	Me|utim, posle jo{ pola smene i silnog napora, uvideo sam da dalje ne}u mo}i. Ulica se zavr{ila liticom tri-~etiri lanca visokom, a mo`da se zapravo okon~ala i ranije, jer poslednjih nekoliko desetina koraka hodao sam stazom, valjda privatnom, koja je vodila do jedne o~ajne izbe od blata i {tapova, pred kojom stadoh.
	Kada sam se temeljito uverio da se ovaj okomiti zid stena ne mo`e zaobi}i i da sa mesta gde stojim i sa znatnog prostora levo i desno odatle nema nikakvih putanja ka vrhu, spremih se, zga|en, da se okrenem i odem, kad iz kolibice izi|e jedno dete, kao da se {unja, i po~e mi prilaziti nekako postrance, sa nekom me{avinom smelosti i straha, gledaju}i me samo desnim okom i pru`aju}i malu, vrlo prljavu {aku, sveop{tim prosja~kim gestom. Mo`da bih se i nasmejao tom jadnom stvorenjcu, tako boja`ljivom, a tako nametljivom, da sam bio bolje raspolo`en; ovako, spustih nekoliko aesa u prljavi dlan.
	Ohrabreno, dete se odva`i da ka`e: "Moja sestra je bolesna. Jako bolesna, sire." Po boji glasa zaklju~io sam da je de~ak; a po{to je, progovoriv{i, okrenuo glavu gotovo sasvim ka meni, video sam da mu je levo oko nateklo i zatvoreno zbog neke infekcije. Iz tog oka su curile suze gnoja i su{ile se na obrazu ispod. "Jako, jako bolesna."
	"Vidim", rekoh mu.
	"O, ne vidite, sire. Ne mo`ete odatle. Ali ako `elite, mo`ete pogledati kroz vrata - njoj ne}e smetati."
	Upravo tad jedan ~ovek sa ishabanom ko`nom prega~om kamenoresca doviknu: "[ta je, D`ejderu? [ta ho}e?" Taj se mukotrpno penjao stazom ka nama.
	Kao {to je svako mogao predvideti, de~ko se zbog ovog pitanja samo upla{io, pa je za}utao. Rekoh: "Pitao sam koji je najbolji put do donjeg grada."
	Kamenorezac ni{ta ne odgovori, nego stade na oko ~etiri duga koraka od mene i prekrsti na grudima ru~etine koje su izgledale tvr|e od kamena koji su lomile. Svojim izgledom odavao je ljutnju i nepoverenje, a ja nisam mogao sa sigurno{}u znati zbog ~ega. Mo`da je moj naglasak odavao da sam sa juga; mo`da je moja ode}a, iako nipo{to bogata ili kitnjasta, nagove{tavala da pripadam vi{oj dru{tvenoj klasi nego on.
	"Da li sam za{ao u tu|i posed?" upitah. "Jesi li ti vlasnik ovog mesta?"
	Odgovora nije bilo. Kakva god da su bila njegova ose}anja u vezi sa mnom, jasno se videlo da, po njegovom mi{ljenju, op{tenja izme|u nas dvojice ne mo`e biti. Ja sam se, dakle, mogao njemu obra}ati samo kao ~ovek zveri, i to ~ak ne ni inteligentnoj `ivotinji, nego samo kao {to goni~ vi~e na marvu. A sa njegove ta~ke gledi{ta, moje re~i su bile isto {to i obra}anje `ivotinje ~oveku, samo zvuci nastali u grlu.
	Zapazio sam da se u knjigama zastoji ove vrste ne odigravaju takore}i nikad; autori tako bri`no pri`eljkuju da poguraju svoje pri~e napred (ma koliko drvene bile, makar se i koturale kao pija~na zapre`na kola sa cijukavim to~kovima koji nikad ne miruju i koji vode samo do pra{njavih selendri gde je {arm vangradskih zona izgubljen, a zadovoljstva grada ne}e nikad biti na|ena), da ovakvih nesporazuma nema, niko ne odbija da pregovara. Ubica koji je prislonio bode` uz vrat svoje `rtve pun je `elje da podrobno raspravi celu stvar, u ma kom obimu koji bude po volji `rtvi ili autoru. Dvoje ljubavnika u strasnom zagrljaju pokazuju podjednaku, ako ne i ve}u, spremnost da odlo`e ubadanje.
	U `ivotu nije tako. Piljio sam ja u ovoga klesara, a on u mene. ^inilo mi se da bih ga mogao ubiti, ali u ovo nisam mogao biti siguran, ne samo zato {to je izgledao neobi~no jak nego i zato {to nisam mogao sa sigurno{}u znati nema li on neko skriveno oru`je ili prijatelje u okolnim bednim nastambama. Imao sam utisak da }e on pljunuti na zemlju izme|u nas i da je to uradio, bacio bih mu |elabu preko glave i sputao bih ga. Ali nije pljunuo, a kad smo proveli nekoliko trenutaka zure}i jedan u drugog, de~ko, koji mo`da nije imao pojma {ta se de{ava, opet re~e: "Mo`ete pogledati kroz vrata, gospodine. Mojoj sestri ne}e smetati." Usudio se ~ak i da me malo povu~e za rukav, `eljan da mi poka`e da nije lagao, ne uvi|aju}i da je ve} i njegov sopstveni izgled dovoljno opravdanje za ma koju koli~inu pro{nje.
	"Verujem ti", rekoh. Ali onda mi postade jasno da ja, govore}i da mu verujem, ujedno njega i vre|am, jer pokazujem da u njegove re~i ne verujem dovoljno da bi ih proverio. Sagnuo sam se, zavirio unutra, mada u prvi mah nisam mogao mnogo videti, zato {to sam gledao iz sun~evog sjaja u senovitu unutra{njost te potleu{e.
	Izvor svetlosti bio je takore}i pravo iza mene. Ose}ao sam njen pritisak na potiljku, a bio sam i svestan da me kamenorezac mo`e sada napasti neometano, jer sam mu okrenuo le|a.
	Iako maju{na, ta prostorija nije bila zakr~ena. Uz zid naspram ulaznih vrata bilo je natrpano ne{to slame. A na slami je le`ala ta devojka. Bila je u onom stadijumu bolesti kad prema bolesnoj osobi vi{e ne ose}amo sa`aljenje, jer je ona sada objekat koji izaziva u`as. Lice joj beja{e mrtva~ka glava, a na njoj razapeta ko`a, tanka i prozirna kao na gornjoj povr{ini dobo{a. Njene usne joj vi{e nisu mogle, ni u snu, pokrivati zube, a kosa joj je, termperaturom pokva{ena, poispadala u toliko meri da je samo po koji prami~ak ostao.
	Oslonio sam obe {ake na zidove od blata i pru}a, levo i desno od ulaza, i uspravio se. De~ko re~e: "Vidite da je vrlo bolesna, gospodine. Moja sestra." On opet pru`i {aku.
	Video sam tu {aku - evo, vidim je i sada ispred sebe - ali je tada nisam sve{}u registrovao. Bio sam u stanju da mislim samo na Kand`u; a ona kao da me je gurala u grudnu kost, i to ne kao teg, ve} pre kao zglavci neke nevidljive pesnice. Se}ao sam se onog ulan-konjanika koji je izgledao mrtav sve dok nisam njegove usne dotakao Kand`om, ali to mi se ~inilo kao stvar iz daleke pro{losti; pa se setih majmun-~oveka i njegovog patrljka ruke; pa na~ina na koji su Jonasove opekotine postale bla`e kad sam prevukao Kand`u du` njih. Nisam Kand`u nijednom upotrebio, ~ak ni pomislio da je upotrebim, otkad nije uspela da spase Jolentu.
	A sad je iza mene bilo tako dugo razdoblje ~uvanja tajne, da sam se pla{io da poku{am ponovo. Imao bih, mo`da, volje da dotaknem Kand`om umiru}u devojku, da njen brat nije gledao; dotakao bih i njegovo bolesno oko, da nije bio tu zlovoljni klesar. Zavr{ilo se tako da sam se samo upinjao da di{em, uprkos sili koja mi je naprezala rebra, a u~inio nisam ni{ta; krenuo sam nizbrdo, ne zapa`aju}i u kom pravcu hodam. ^uo sam kako je kamenore{~eva pljuva~ka izletela iz njegovih usta i pljusnula na izlizanu kamenu stazu iza mene; ali nisam tada znao kakav je to zvuk, nego sam shvatio {ta je tek kad sam ve} bio nadomak Vinkule i kad sam se manje-vi{e vratio sebi.
	
	4. U BEDEMU VINKULE
	"Ima{ dru{tvo, liktore", re~e mi stra`ar, a po{to samo klimnuh glavom da potvrdim da sam ~uo, on to dopuni: "Moglo bi biti najbolje za tebe da prvo promeni{ ode}u, liktore." Onda vi{e nije bilo potrebno da pitam ko mi je gost; jedino {to je iz ovog stra`ara moglo izvu}i takav ton bilo je prisustvo arhona.
	Nije mi bilo te{ko da u svoje privatne prostorije u|em ne prolaze}i prethodno kroz radnu sobu u kojoj sam obavljao administrativne poslove i ~uvao ra~unovodstvene knjige Vinkule. Dok sam skidao pozajmljenu |elabu i obla~io svoj fuliginski ogrta~, naga|ao sam {ta je moglo nagnati arhona, koji nikad ranije nije do{ao kod mene, i koga, {to se toga ti~e, izvan njegovog suda prakti~no nisam vi|ao, da potegne u posetu Vinkuli - i to, koliko sam mogao videti, bez pratnje.
	Te spekulacije bile su mi dobrodo{le, jer su pomogle da neke druge misli ostanu daleko. U na{oj spava}oj sobi postojalo je jedno veliko posrebreno staklo, ogledalo mnogo delotvornije od onih plo~ica poliranog metala na koje sam bio navikao; tek sad, kad sam stao pred to ogledalo da proverim svoj izgled, primetih da je Dorkas po njemu na{arala sapunom ~etiri stiha iz jedne pesme koju mi je svojevremeno pevala:
	
	Rogovi Urta, trubite, note ka nebu bacajte.
	Dobre su, dobre su, dobre i zelene.
	Sla|a je moja livada, uz korak moj pevajte,
	dignite me, o, dignite, do {ume oborene!
	
	U radnoj sobi bilo je nekoliko velikih fotelja i ja sam o~ekivao da }u na}i arhona u jednoj od njih (mada mi je tako|e palo na um da bi on mogao iskoristiti priliku da pregleda moje papire - a imao je puno pravo da to u~ini ako mu se ho}e). Umesto toga, stajao je pokraj kamenog prozorskog okvira, posmatraju}i panoramu svog grada, manje-vi{e na isti onaj na~in kako sam ga ja gledao sa grudobrana dvorca Acies ranije tog popodneva. [ake je dr`ao jednu u drugoj, iza le|a; posmatrao sam ga i video da se svaka {aka pomi~e za sebe, kao da svaka ima svoj nezavisan `ivot, izazvan njegovim razmi{ljanjima. Tek posle nekog vremena se okrenuo i ugledao mene.
	"Tu si, majstore mu~iteljstva. Nisam ~uo kad si u{ao."
	"Ja sam samo kalfa, arhone."
	Osmehnuo se, seo na prozorski okvir, le|ima ka ponoru. Njegovo je lice bilo grubo, sa kukastim nosem i krupnim o~ima oivi~enim tamnim mesom, ali nije bilo mu`evno; moglo je, zamalo, biti lice neke ru`ne `ene. "Iako sam ti ja poverio odgovornost za ovo mesto, ostaje{ samo kalfa?"
	"Samo majstori na{e gilde mogu mi dati vi{i ~in, arhone."
	"Ali ti si najbolji od njihovih kalfi, ako je suditi po pismu koje si nosio, kao i po tome {to su odabrali ba{ tebe za dolazak ovamo, a i po tvom radu otkad si stigao. U svakom slu~aju, ako bi ti ovde odlu~io da se la`no prika`e{, niko to ne bi znao. Koliko majstora ima?"
	"Znao bih ja, arhone. Postoje samo dvojica, osim ako je neko promovisan posle mog odlaska."
	"Pisa}u im i zatra`iti da te promovi{u in absentia."
	"Hvala ti, arhone."
	"Sitnica", re~e on i okrete se da gleda kroz prozor, kao da mu je u ovoj situaciji bilo nelagodno. "Trebalo bi da vest stigne do tebe kroz jedno mesec dana."
	"Ne}e mi oni dati vi{i ~in, arhone. Ali }e majstor Palaemon biti sre}an kad ~uje da o meni ima{ tako visoko mi{ljenje."
	Opet se okrenuo da me pogleda. "Pa valjda nije potrebno da budemo toliko formalni. Moje ime je Abdiesus, nema razloga da ga ne koristi{ kad smo sami. Ti si, koliko znam, Severijan?"
	Klimnuh glavom.
	Opet mi je okrenuo le|a. "Otvor ovoga je vrlo nizak. Razgledao sam ga pre tvog ulaska i, evo, zid mi je jedva do iznad kolena. Bojim se da bi se lako moglo desiti da neko odavde ispadne."
	"Samo neko visok kao ti, Abdiesuse."
	"Zar nisu u pro{losti pogubljenja izvo|ena i tako {to su `rtve, ponekad, bacane sa nekog visokog prozora ili sa ruba provalije?"
	"Da, kori{}ena su oba ta metoda."
	"Ali ih nisi koristio ti, pretpostavljam." Jo{ jednom se okrete ka meni.
	"Nisu kori{}eni u se}anju ma koga `ivog danas, koliko je meni poznato, Abdiesuse. Ja sam samo obavljao dekapitacije - na panju i na stolici - i to je bilo sve."
	"Ali ti se ne bi protivio da upotrebi{ i druge metode? Ako bi dobio takva uputstva?"
	"Ovde sam da izvr{avam arhonove presude."
	"U nekim prilikama, Severijane, javna pogubljenja su u dru{tvenom intersu. A u drugim prilikama ona bi bila samo {tetna, jer bi uznemirila narod."
	"To je shva}eno, Abdiesuse", rekoh. Kao {to sam ponekad u o~ima nekog de~aka vi|ao brige onog odraslog ~oveka koji }e od njega tek postati, tako sad videh da je budu}a krivica ve} do{la na lice ovog arhona (mada on toga, mo`da, jo{ nije bio svestan) i tu se ustalila.
	"No}as }e u palati biti nekoliko gostiju. Nadam se da }e{ me|u njima biti i ti, Severijane."
	Naklonih se. "Abdiesuse, me|u raznim rodovima administracije postoji jedan - moj sopstveni - koji se, po starim obi~ajima, ne poziva u dru{tvo ostalih."
	"A ti to ose}a{ kao nepravdu, {to je sasvim prirodno. Ve~eras }emo, ako ho}e{ to tako da sagleda{, donekle popraviti stvar."
	"Mi, ~lanovi ove gilde, nikad se nismo `alili da je to nepravda. Uistinu, nalazili smo da je na{a jedinstvena izdvojenost slavna. Ve~eras }e, me|utim, drugi gosti mo`da ste}i ose}aj da imaju razloga da ti se obrate protestima."
	Njegovim usnama pro|e mali gr~ osmeha. "Nije mene briga za to. Dr`i, ovo }e ti dati pristup u prostor palate." Pru`io je ruku, dr`e}i delikatno, kao da se pla{io da }e iz njegovih ruku odlepr{ati, jedan od onih malih diskova krute hartije, ne ve}ih od hrisosa, sa na{tampanim zlatnim li{}em i ukrasnim slovima; ~esto sam od Tekle slu{ao o takvim diskovima (a sad se ona po~e pomicati u mom umu, kad sam ovaj dodirnuo), ali nikad do tad nisam ni jedan video.
	"Hvala ti, arhone. No}as, ka`e{? Poku{a}u da na|em podesnu ode}u."
	"Do|i obu~en ovako kao sad. Bi}e maskenbal - ta ode`da }e biti tvoj kostim." On ustade i po~e se protezati, sa dr`anjem, pomislih, ~oveka koji se bli`i dovr{etku dugog i neugodnog posla. "Malo~as pomenusmo neke od manje slo`enih na~ina kojima bi se ti mogao poslu`iti da obavi{ svoju du`nost. Moglo bi za tebe biti dobro da ve~eras ponese{ sa sobom svu opremu koja }e ti biti potrebna."
	Razumeo sam. Ne}e mi trebati ni{ta osim mojih {aka. To mu i rekoh; onda mu, smatraju}i da sam se kao doma}im ve} slabo pokazao, ponudih da se poslu`i jelom i pi}em u skladu sa na{im mogu}nostima.
	"Ne", re~e on. "Kad bi ti znao koliko sam ja samo prinu|en da pijem i jedem iz razloga u~tivosti, znao bi i koliko mi prija dru{tvo nekoga ~iju gostoprimljivu ponudu mogu odbiti. Pretpostavljam da tvoje bratstvo nije nikad pomislilo da kao sredstvo mu~enja upotrebi hranu, umesto izgladnjavanja?"
	"To se zove kvanteracija, arhone."
	"Jednog dana mi mora{ pri~ati o tome. Vidim da je tvoja gilda daleko ispred moje ma{te - desetak vekova ispred, nesumnjivo. Va{a nauka mora biti, posle lova~ke, najstarija od svih nauka. Ali ne mogu vi{e ostati ovde. Vide}emo te ve~eras?"
	"Ve} je maltene ve~e, arhone."
	"Onda, pred kraj slede}e smene vremena."
	Izi{ao je; tek kad su se vrata zatvorila za njim, razabrao sam vrlo slabi mo{usni miris kojim je njegova ode`da bila namirisana.
	Po~eh prevrtati u ruci taj papirni kru`i} i razgledati ga. Na pole|ini je bio naslikan izvestan broj maski, me|u kojima prepoznadoh dve: jedno od u`asnih lica koje sam video u autarhovom vrtu kad su kakogeni strgli svoje ~ovekolike maske - a to se sastojalo zapravo samo od usta okru`enih vencem {iljatih zuba - i lice ~ovekomajmuna iz napu{tenog rudnika blizu Saltusa.
	Bio sam umoran od svoje duge {etnje, a i od rada (gotovo celodnevnog, jer bio sam ustao rano ujutru) pre {etnje; zato sam pre novog izlaska prvo po{ao da se svu~em i operem, zatim sam pojeo ne{to vo}a i hladnog mesa, najzad popio, malo po malo, ~a{u aromati~nog severnja~kog ~aja. Kad mene neki problem duboko zabrine, ostaje mi prisutan u umu ~ak i kad toga nisam svestan. Tako se i ovog puta dogodilo: iako ih nisam bio svestan, sve misli - pomisao na Dorkas kako le`i u svojoj uzanoj sobici sa kosom tavanicom u kr~mi i uspomena na devojku koja umire na onoj slami - zatvorile su mi i o~i i u{i. Valjda zbog toga nisam ~uo ulazak moga narednika, niti sam bio svestan, do trenutka njegovog ulaska, da iz sanduka pokraj ognji{ta vadim jedno po jedno tanko drvo za potpalu i da te {tapove slamam u {akama. On me zapita ho}u li opet u grad, a po{to je u mom odsustvu odgovornost za rad Vinkule prelazila na njega, rekoh mu da ho}u i da ne mogu kazati kad }u se vratiti. Onda mu zahvalih {to mi je pozajmio |elabu i rekoh mu da mi ne}e vi{e biti potrebna.
	"Samo izvoli, uzmi je u bilo koje vreme, liktore. Ali nije me to brinulo. Hteo sam predlo`iti da povede{ sa sobom dvojicu ili trojicu na{ih klju~ara kad po|e{ dole u varo{."
	"Hvala ti", rekoh. "Ali bezbednost je dole, u policijskom smislu, dobra tako da ne}u biti ni u kakvoj opasnosti."
	On pro~isti grlo. "Tu je posredi presti` Vinkule, liktore. Trebalo bi da uz tebe, kao na{eg komandanta, ide eskor."
	Lepo sam video da la`e, ali sam tako|e video da je uveren da la`e za moje dobro, pa rekoh: "Razmotri}u to, pod pretpostavkom da ima{ i da mo`e{ odvojiti od posla dva ~oveka dovoljno dobrog izgleda."
	Ozario se odmah.
	"Me|utim", rekoh, "ne `elim da budu naoru`ani. Idem u palatu, a za na{eg gospodara arhona bilo bi uvredljivo, ako bih stigao sa oru`anom pratnjom."
	Na to on po~e mucati, a ja se obru{ih na njega kao da sam jako ljut. Te izlomljene {tapove sam tresnuo na pod. "Izjasni se! Misli{ da sam u opasnosti. O ~emu je re~?"
	"Ni o ~emu, liktore. Nije ni{ta {to bi se odnosilo na tebe li~no. Samo..."
	"Samo {ta?" Znaju}i da }e sad progovoriti, odoh do ormari}a i nalih obojici po jedan vr~ rozolija.
	"Bilo je u gradu nekoliko ubistava, liktore. Tri ubistva pro{le no}i, dva one prethodne. Hvala ti, liktore, u tvoje zdravlje."
	"U tvoje. Ali ubistva nisu ni{ta neobi~no, je li tako? Ovi eklektici se ve~ito bodu no`evima."
	"Ovi ljudi su umrli tako {to su spaljeni, liktore. Ja o tome zaista ne znam mnogo - a ~ini se da nema nikog ko zna. Mogu}e je da ti sam zna{ vi{e." Lice toga narednika bilo je bezizra`ajno kao da je isklesano od grubog sme|eg kamena; ali primetio sam kako je, govore}i, bacio jedan hitri pogled ka hladnom lo`i{tu i bilo mi je jasno da on pripisuje moje slamanje tih {tapova ({tapova koji su u mojim {akama bili tako tvrdi i suvi, ali koje uop{te nisam ose}ao, ~ak ni dugo posle narednikovog ulaska, ba{ kao {to ni Abdiesus, mo`da, nije shvatao da razmi{lja o svojoj sopstvenoj smrti, nego je to uvideo tek dugo po{to sam ja u{ao u radnu sobu da ga posmatram) ne~emu, nekakvoj mra~noj tajni, koju je arhon saop{tio meni; a u pitanju je bila samo moja uspomena na Dorkas, na njeno o~ajanje i na devojku-prosjakinju koju sam po~eo me{ati sa Dorkas. On re~e: "Imam dva dobra momka koji ~ekaju napolju, liktore. Spremni su da krenu kad god ti krene{, a onda }e te ~ekati dokle god ti ne bude{ pripravan da se vrati{."
	Rekao sam mu da je to veoma dobro, a on se naglo okrenuo na suprotnu stranu da ja ne bih pogodio da on zna, ili misli da zna, vi{e nego {to je meni rekao; me|utim, njegova kruta ramena, nabrekli mi{i}i na vratu i hitri koraci ka vratima preneli su mi vi{e informacija nego {to su to njegove o~i ikako mogle.
	Moj eskort se sastojao od dvojice mi{i}avih ljudi, izabranih zbog snage. Demonstrativno ma{u}i svojim velikim, gvozdenim klju~evima, pratili su me dok sam odmicao, sa Terminus Estom o ramenu, krivudavim ulicama; kad je ulica bila dovoljno {iroka, i{li su jedan levo, a drugi desno od mene, a kad nije bila dovoljno {iroka, jedan ispred, a drugi iza mene. Na obali Acisa otpustio sam ih, a da bi me ranije ostavili, rekao sam im da imaju moju dozvolu da provedu ostatak ve~eri kako god im se svi|a; tad sam unajmio jednu usku ~ajkicu (sa veselo obojenim platnenim krovom koji mi nije bio potreban, sad kad je poslednja dnevna smena vremena pro{la) da me odnese uz reku, do palate.
	Tad sam prvi put stvarno zaplovio po Acisu. Dok sam sedeo u krmenom delu ~ajke, izme|u krmano{a-vlasnika i njegove ~etvorice vesla~a, na ledenoj, bistroj reci koja je jurila tako blizu mene da sam mogao obe {ake dr`ati stalno zamo~ene u nju (ali to nisam po`eleo), ~inilo se da je nemogu}e da ova krhka drvena ljuska, koja je sa grudobrana na{eg bedema morala izgledati samo kao ple{u}i insekt, ima iole ikakvu nadu da otplovi makar i jedan pedalj uzvodno. Onda krmano{ re~e ne{to i mi jurnusmo - dr`e}i se, dakako, sasvim blizu obale, ali maltene odska~u}i preko vode kao ba~eni kami~ak "`abica"; zamasi na{ih vesala bili su tako brzi i savr{eno uskla|eni, a ~amac tako lak, uzan i gladak, da smo vi{e i{li kroz vazduh iznad vode nego kroz vodu samu. Sa gredice na krmi visila je pentagonalna lanterna sa oknima od ametistnog stakla; u jednom trenutku, ba{ kad sam pomislio da }e nas matica {~epati preko sredine, prevrnuti, potopiti i odneti prema Kapulusu, gazda je pustio krmu, koja je ostala da visi na svojim ko`nim kai{evima i pripalio fitilj.
	On je, jakako, bio u pravu, a ne ja. Tek {to su se vrata{ca lanterne zatvorila da za{tite plamen `ut poput maslaca unutra, a ljubi~asti zraci svetlosti pojurili kroz okna napolje, nas je zahvatio jedan vrtlog, zavrteo nas punim krugom i hitnuo nas stotinu dugih koraka, ili vi{e od toga, uzvodno; vesla~i su za to vreme dr`ali vesla podignuta sasvim iznad vode; ostadosmo u jednom minijaturnom zalivu, tihom poput vodeni~ne bare, napola ispunjenom {arenim malim jahtama. Jedno vodeno stepeni{te, veoma sli~no onom sa koga sam se kao de~ak otiskivao da plivam u \olu, ali mnogo ~istije, izlazilo je mar{iraju}i iz dubine reke i uspinjalo se sve do brilijantnih buktinja i kitnjastih kapija kroz koje se ulazilo na teren palate.
	^esto sam tu palatu gledao sa Vinkule, pa sam znao da to nije podzemno zdanje, po obrascu Ku}e Apsoluta, {to bih ina~e mogao o~ekivati. Ali nije bila ni sumorna tvr|ava, kao na{a Citadela - jer arhon i njegovi prethodnici su o~evidno smatrali da dva tvrda upori{ta, i to zamak-tvr|ava Acies uzvodno i Kapulus nizvodno, me|usobno dvostruko povezana zidinama i kulama du` samih vrhova litica, zna~e dovoljnu bezbednost za ovaj grad. Odbrambeni zidovi oko terena ove palate sastojali su se samo od zelene `ive ograde od kvadratno potkresanog velikog `bunja, tek toliko da se zaustave pogledi radoznalaca i mo`da da se obeshrabre uzgredni kradljivci. Gra|evine sa pozla}enim kupolama bile su razasute po prostranom vrtu koji je izgledao i prisno i `ivopisno; sa mog bedema izgledale su otprilike kao komadi hrizolita koji su ranije sa~injavali ogrlicu, ali im se vrpca prekinula pa su popadali na tepih sa {arama.
	Na filigranski izra|enim kapijama bili su stra`ari, pripadnici jaha~kih odreda, ali sada bez svojih `ivotinja; imali su ~eli~ne oklopne prsluke i {lemove, plamte}a koplja i duga~ke konjani~ke ma~eve, "spate"; ali dr`ali su se kao glumci amateri u sporednim ulogama, kao ljudi dobre }udi, ali koji su puno toga pretrpeli i koji sad u`ivaju u odmoru od `estokih bitaka i patrola na vetrometnim prostranstvima. Ona dvojica kojima pokazah svoj kru`i} na{arane hartije jedva ga i pogleda{e i ve} mi mahnu{e rukom da u|em.
	
	5. SAJRIAKA
	Ja sam bio, po vremenu stizanja, jedan od prvih gostiju. Jo{ je bilo vi{e ushodanih poslu`itelja, nego maskiranih gostiju, a poslu`itelji su i{li kao da su svoj posao po~eli pre samo jednog trenutka, ali sa re{eno{}u da ga zavr{e u celosti ve} slede}eg trenutka. Pripaljivali su kandelabre sa kristalnim so~ivima i "lucis-korone", svetlosne krune, oka~ene sa vi{ih grana drve}a; iznosili su poslu`avnike sa hranom i pi}em, raspore|ivali ih, preme{tali ih, opet ih vra}ali u jednu od kupolastih gra|evina - a ta tri posla obavljala su trojica poslu`itelja, mada se povremeno de{avalo (nesumnjivo zato {to su drugi bili zauzeti ne~im drugim) da jedan isti poslu`itelj obavi sva ta tri zadatka.
	Neko vreme sam lutao po vrtu, dive}i se cve}u u sutonu koji se brzo gasio. Onda, uo~avaju}i izme|u stubova jednog paviljona kostimirane ljude, odoh {etkaju}im korakom unutra, da im se pridru`im.
	Kako takvo okupljanje mo`e izgledati u Ku}i Apsoluta, ve} sam opisao. Ovde, gde je dru{tvo bilo celim svojim sastavom provincijalno, atmosfera skupa vi{e je podse}ala na decu koja su se maskirala starom ode}om svojih roditelja; videh mu{karce i `ene koji su se kostimirali kao autohtoni i obojili lica ri|om bojom, pa i{arali mrljama bele, ~ak videh i jednog koji je stvarno bio autohton, a maskirao se u autohtona, i to kostimom ni{ta autenti~nijim od kostima ovih ostalih, tako da sam bio sklon da mu se smejem sve dok nisam shvatio da je on, mada to mo`da shvatamo samo ja i on, zapravo kostimiran originalnije nego iko drugi, jer se maskirao u gra|anina Traksa koji se maskirao. Oko svih tih pravih i tobo`njih autohtona vrzmalo se desetak drugih, ni{ta manje apsurdnih prilika - oficiri obu~eni kao `ene i `ene odevene kao vojnici, eklektici podjednako la`ni kao ti autohtoni, pa gimnosofisti, papini izaslanici - ablegati, sa svojim pratiocima - akolitima, pa eremiti, eidoloni, zoantropi koji su pola ljudi a pola `ivotinje, pa deodandi - krivci koji }e biti prineti na `rtvu bogovima, i remontadosi u {arenim dronjcima i sa o~ima tako oslikanim da izgledaju lude.
	Tada uvideh da sam se zaneo u razmi{ljanje o tome kako bi se sve ovo ~udno zavr{ilo ako bi se ovde sada pojavio onaj koga zvahu Novo Sunce ili Zvezda Dana, i to sa istom onom iznenadno{}u kako se pojavljivao u pro{losti toliko davnoj, kad su ga zvali i Koncilijator ili Pomiritelj, ako bi se pojavio ovde ba{ zato {to je ovo neprikladno mesto, a on je oduvek voleo mesta ponajmanje prikladna, i ako bi sagledao ove ljude sve`ijim o~ima nego {to bi iko od nas ikako mogao; ako bi on zatim, pojaviv{i se tako ovde, doneo odluku i sproveo je teurgijom - ~inom svoje volje - da svi ovi ljudi (od kojih nikog nisam poznavao, niti je iko poznavao mene) od sad pa zauvek `ive u onim ulogama koje su ve~eras preuzeli: autohtoni zgureni uz dimljive vatre u planinskim kamenim kolibama, taj jedan pravi autohton da ve~no ostane gra|anin na maskenbalu, `ene zauvek da ja{u ka neprijateljima Komonvelta mamuzaju}i jaha}u zver i mlataraju}i ma~em, oficiri da bockaju sitan vez sede}i pokraj severnih prozora i di`u}i povremeno pogled da bi uzdisali {to je drum prazan, deodandi da kukaju i izgovaraju svoja neopisiva svetogr|a u divljini, a remontadosi da spaljuju sopstvene ku}e i okre}u pogled ka planinama u koje }e po}i; da ostanem neizmenjen samo ja, onako kao {to brzina svetlosti, ka`u, ostaje neizmenjena matemati~kim transformacijama.
	Onda, dok sam se sam za sebe {iroko osmehivao iza svoje maske, osetih pritisak koji je Kand`a, u svojoj mekoj ko`noj kesici, po~ela vr{iti na moju grudnu kost, da me podseti da Pomiritelj nije bio {ala i da ja sa sobom nosim neki fragment njegove sile. Ba{ tada, bacaju}i pogled preko dvorane, preko svih tih glava sa perjanicama, {lemovima i ra{~upanim kosurinama, ugledah jednu Pelerinku.
	Najbr`e {to sam mogao, pre{ao sam kroz dvoranu do nje, odguruju}i one koji mi se nisu sami sklonili s puta. (Takvih je bilo malo, jer, iako niko nije pomi{ljao da ja jesam ono {to izgledam, svi su zbog moje visine mislili da sam aristokrata, utoliko pre {to se u blizini nije nalazio nijedan pravi uzvi{eni.)
	Ta pripadnica Pelerinskog reda nije bila ni mlada ni stara; ispod njene uzane domino-maske oko o~iju, lice joj je izgledalo kao glatki oval, prefinjeno i udaljeno poput lica one prvosve{tenice koja mi je dopustila da izi|em iz {ator-katedrale po{to smo Agija i ja uni{tili oltar. U ruci je dr`ala malu vinsku ~a{u kao da njome `eli samo da se igra, a kad sam kleknuo pred njene noge, ostavila ju je na sto da bi mi mogla pru`iti svoje prste da ih poljubim.
	"Ispovedi me, domnicelo", po~eh tonom preklinjanja. "Naneo sam tebi i svim tvojima sestrama {tetu najve}u."
	"Smrt svima nama nanosi {tetu", odvrati ona.
	"Ja nisam Smrt." Digoh tada pogled ka njoj i protrese me prva sumnja. "Nisam On."
	Za~uo sam, iznad ~avrljanja gomile, {i{tanje njenog uvu~enog daha. "Nisi taj?"
	"Ne, igumanijo." I mada sam ve} sumnjao u nju, pobojao sam se da }e sad pobe}i, pa sam posegnuo da uhvatim sve{teni~ki opasa~ koji je visio sa njenog pojasa. "Domnicelo, oprosti mi, ali jesi li ti stvarno ~inilac tog reda?"
	Bez ijedne dalje re~i, ona odmahnu glavom, a onda pade na pod.
	Nije retkost da klijent u na{oj ublijeti glumi nesvesticu, ali ta podvala se lako otkriva. La`ni onesve{}enik namerno zatvori o~i i dr`i ih zatvorene. Kod pravog onesve{}ivanja, `rtva, a verovatno}a da }e to biti mu{karac je maltene jednaka verovatno}i da }e biti `ena, prvo izgubi kontrolu nad svojim o~ima, tako da one, na trenutak, vi{e ne gledaju ta~no u istom pravcu; ponekad se, ispod kapaka, i prevrnu nagore. A kapci se, opet, retko kad sasvim sklope, jer njihovo zatvaranje nije hotimi~ni akt, nego posledica nekog opu{tanja kap~anih mi{i}a. Obi~no posmatra~ mo`e videti uzani polumesec beonja~a izme|u gornjih i donjih o~nih kapaka, a ja sam to i video sada kada je ta `ena pala.
	Nekoliko mu{karaca mi pomogo{e da je odnesem do kau~a u jednoj ni{i, a onda se za~ulo izobilje glupavih re~enica o vru}ini i uzbu|enju, iako nije bilo, malo~as, nikakve vru}ine, a ni uzbu|enja. Neko vreme bilo je nemogu}e rasterati te posmatra~e - a onda je zanimanje za doga|aj prestalo, tako da bi mi tad bilo podjednako nemogu}e da ih zadr`im da sam to nekim slu~ajem `eleo. U me|uvremenu, `ena u skerletnoj ode`di ve} se po~ela micati, a ja sam, opet, od jedne `ene pribli`no istih godina koja je bila obu~ena kao malo dete doznao da je to supruga nekog armigera ~ija vila nije mnogo udaljena od Traksa, ali koji je zbog nekakvog posla otputovao u Nesus. Tada sam se vratio do stola, doneo neku ~a{icu i dotakao njene usne crvenom te~no{}u koja se u ~a{i nalazila.
	"Ma ne", re~e ona nejako. "Ne}u to... to je sangare vino, a ja ga mrzim - samo - samo sam ga izabrala zato {to se boja sla`e sa mojim kostimom."
	"Za{to si pala u nesvest? Je li zato {to sam pomislio da si prava kalu|erica?"
	"Ne, nego sam pogodila ko si ti", re~e ona; onda smo jedan trenutak }utali, ona jo{ u polule`e}em polo`aju na divanu do kog sam pomogao da je odnesu, a ja sede}i kraj njenih nogu.
	Tad sam u svom umu opet o`iveo one trenutke kad sam kleknuo pred nju; imam, kao {to sam ve} i pri~ao, mo} da rekonstrui{em svaki tren svoga `ivota. Najzad moradoh re}i: "Kako si znala?"
	"Ma ko drugi u toj ode}i, upitan da li je Smrt, odgovorio bi da jeste... jer bi bio u kostimu. Sedela sam u arhonovom sudu pre sedam dana, kad je moj mu` optu`io jednog od na{ih kmetova za kra|u. Tog dana sam te videla kako stoji{ sa strane, ruku sklopljenih na ruko{titniku tog ma~a koji je i sad na tebi, i kad sam sad ~ula {ta si rekao, neposredno po{to si mi poljubio prste, prepoznala sam te i pomislila... Ma, ne znam {ta sam pomislila! Valjda da si kleknuo pred mene zato {to namerava{ da me ubije{. ^isto po na~inu kako si stajao, uvek si izgledao, kad sam te posmatrala u sudu, kao neko ko }e se pona{ati galantno prema jadnicima kojima }e da otfikari tintaru, a naro~ito prema jadnicama."
	"Kleknuo sam pred tebe samo zato {to silno `elim da na|em Pelerinke, a ~inilo se da tvoj kostim, kao i moj, nije kostim."
	"Pa i nije. Ho}u re}i, ja nemam pravo da ga nosim, ali ipak ga nisu moje slu{kinje skrpile za mene. To je prava ode`da za monahinju." Ona zastade. "Zna{ li da ja ne znam ~ak ni kako se zove{?"
	"Severijan. A ti si Sajriaka - to je pomenula jedna od ovih `ena, dok smo ti pomagali. Mogu li pitati otkud ti ta ode}a i da li zna{ gde su Pelerinke sad?"
	"Ovo nije deo tvojih du`nosti, a?" Jedan trenutak mi je zurila u o~i, a onda odmahnula glavom. "Nego je ne{to privatno. One su me odgajile. Bila sam isku{enica, zna{. Putovale smo uzdu` i popreko ovog kontinenta, sticala sam divne nauke iz botanike prosto posmatraju}i drve}e i cve}e dok smo prolazili. Ponekad, kad se prisetim tih vremena, ~ini mi se kao da smo stizale od palmi do borova za sedam dana, iako sam svesna da to ne mo`e biti istina. Trebalo je da polo`im kona~ne zakletve, a oni tamo naprave ode`du za tebe godinu dana ranije, tako da je mo`e{ probati i da se ona na tebi malo podesi, kao i da je vidi{ me|u svojom obi~nom ode}om svaki put kad se raspakuje{. To je kao ono kad devojka gleda ven~anicu svoje majke, a zna da je to, tako|e, bila ven~anica njene babe, ali i da }e se u njoj i ona, sama, ven~ati, ako se ikada uda. Ali ja svoju mantiju nikad nisam obukla; a kad sam po{la ku}i, a to je bilo tek posle dugog ~ekanja da pro|emo tom pokrajinom, zato {to nije imao ko da po|e sa mnom kao pratnja, ponela sam je sa sobom.
	Dugo nisam razmi{ljala o njoj, nastavi ona. Onda je stigao ovaj arhonov poziv, pa sam odlu~ila da je obu~em ve~eras. Ponosim se svojom figurom, morale smo samo malo da popustimo ode`du tu i tamo. Mislim da mi, ipak, dobro stoji, a imam i lice za Pelerinku, mada nemam njihove o~i. Zapravo, te o~i nikad nisam ni imala, premda sam svojevremeno mislila da }u ih ste}i kad polo`im zavet, ili kasnije. Na{a upravnica isku{enica imala je taj pogled. Umela je da sedi i {ije, a da joj o~i budu takve da kad ih pogleda{, ~ini ti se da vide sve do kraja Urta gde `ive peri{iji, da su se zagledale kroz tu pocepanu staru suknju i kroz zidove {atora, da gledaju kroz sve. Ne, ne znam gde su Pelerinke sad - a ne verujem ni da one same to znaju, mada Majka njihova to mo`da zna."
	Rekoh: "Mora biti da si me|u njima imala prijateljice. Zar neke od tvojih drugarica-isku{enica nisu ostale?"
	Sajriaka slegnu ramenima. "Nijedna od njih mi nikad nije pisala. Zaista ne znam."
	"Da li se ose}a{ dovoljno dobro da se vrati{ na ples?" U na{u ni{u po~ela je dopirati muzika.
	Nije pomakla glavu, ali videh pokret njenih o~iju: one su malo~as, dok je pri~ala o Pelerinkama, bludile niz hodnike godina, a sad su se okrenule da mene pogledaju postrance. "Da li je to ono {to ti `eli{ da radi{?"
	"Pa ne bih rekao. Nikad se ne ose}am sasvim opu{teno u gomili sveta, osim ako su to moji prijatelji."
	"A ti ima{ i prijatelja?" Izgledala je istinski zaprepa{}eno.
	"Ne ovde - zapravo, samo jednog ovde. U Nesusu, imao sam bratiju na{e gilde."
	"Shvatam." Oklevala je. "Nismo mi ni pod kakvom obavezom da po|emo. Ovo }e da potraje celu no}, a u zoru, ako se arhon jo{ dobro provodi, bi}e spu{tene zavese da bi se otklonila svetlost, mo`da }e ~ak biti podignut platneni svod preko vrta. Mi ovde mo`emo sedeti koliko god nam je volja, a kad god pro|e neko od poslu`itelja, dobi}emo da jedemo i pijemo {ta nam se ushte. Ako pro|e neko s kim ho}emo da pri~amo, nave{}emo ga da stane i da nas zabavlja."
	"Bojim se da bih ja po~eo da ti dodijavam pre nego {to bi no} mnogo odmakla", rekoh.
	"Ma ne, nikako, ne nameravam da ti dopustim da mnogo pri~a{. Govori}u ja i natera}u te da slu{a{. Za po~etak - zna{ li da si vrlo zgodan?"
	"Znam da nisam. Ali po{to me nikad nisi videla bez ove maske, ne mo`e{ ni na koji na~in znati kako izgledam."
	"Naprotiv."
	Nagnula se napred kao da ho}e da sagleda moje lice kroz otvore na maski, otvore za o~i. Njena maska, u istoj boji kao njena mantija, bila je tako mala da je zapravo tek forme radi bila tu: dve bademasto uobli~ene petlje platna oko o~iju; ipak, davala je Sajriaki izvestan egzoti~ni izgled koga ina~e ne bi bilo, a davala joj je, rekao bih, i prisenak tajanstvenosti i skrivenosti koja zna~i da je teret odgovornosti podignut.
	"Sigurna sam da si veoma inteligentan ~ovek, ali nisi na zabave ove vrste i{ao onako ~esto kao ja, ina~e bi nau~io ve{tinu da oceni{ lice koje ne vidi{. To je, dakako, najte`e kad osoba koju gleda{ ima krutu drvenu masku koja se ne prilago|ava licu, ali ~ak i tad se mo`e mnogo {to{ta pogoditi. Ti ima{ o{tar vrh vilice, zar ne? Sa malim okomitim usekom na sredini."
	"Da, {to se ti~e {iljatog vrha", rekoh. "Ne, {to se ti~e useka."
	"Ti to ili la`e{, da me zbuni{, ili nisi nikad primetio. Ja o vrhu vilice ocenim gledaju}i struk, naro~ito kod mu{karaca, gde le`i moje glavno zanimanje. Uzani struk - o{tra vilica, a ta tvoja maska od {tavljene ko`e otkriva taman toliko da se ovo potvrdi. O~i ti jesu duboko usa|ene, ali su krupne i pokretljive, a to kod mu{karaca zna~i use~en vrh vilice, naro~ito ako je lice mr{avo. Ima{ visoke jagodi~ne kosti - njihovi oblici se mal~ice vide krozi masku, a one }e izgledati jo{ i vi{e, zato {to su ti obrazi ravni. Kosa ti je crna, zato {to su ti dla~ice na nadlanicama crne, a usne su ti tanke, to se vidi kroz otvor za usta na maski. Po{to ih ne mogu videti cele, zna~i da se povijaju, uvijaju, a to je kod usana mu{karca najpo`eljnije."
	Nisam znao {ta bih rekao i, istinu da ka`em, tad bih je veoma rado bio napustio; kona~no upitah: "Ho}e{ da skinem masku da proveri{ ta~nost svojih procena?"
	"O, ne, to ne sme{. Ne, dok ne zatrube aubade. Osim toga, uzmi u obzir moja ose}anja. Ako bi ti skinuo masku i ja videla da ipak nisi zgodan, ostala bih bez jedne zimljive no}i." Ve} neko vreme sedela je uspravno. Sad se osmehnula i zavalila opet na divan, a kosa joj se rasula oko nje kao tamni oreol. "Ne, Severijane, treba da otkrije{ ne svoje lice, nego svoj duh. Kasnije }e{ to uraditi tako {to }e{ mi pokazati sve {to bi uradio kad bi bio slobodan da uradi{ {ta god `eli{, a sad odmah, tako {to }e{ mi ispri~ati sve {to `elim da znam o tebi. Doputovao si iz Nesusa - to sam doznala. Za{to ti je tako stalo da na|e{ Pelerinke?"
	
	6. BIBLIOTEKA CITADELE
	Ba{ kad sam zaustio da odgovorim na njeno pitanje, pokraj nas le`erno pro|e jedan par, mu{karac ogrnut "sanbenito" ode`dom osu|enika koga je inkvizicija osudila na spaljivanje i kome su zato na ode`di naslikali vatre i |avole, a `ena u ode}i trgova~ke pomo}nice - midinete. Na nas su, u prolazu, samo bacili pogled, ali meni je ne{to - naklon, mo`da, kojim su se dve glave primakle, ili neki izraz o~iju - kazalo da oni znaju, ili bar naslu}uju, da nisam maskiran. Ja sam se, me|utim, pravio da ni{ta ne prime}ujem i rekao sam: "Ne{to {to pripada Pelerinkama dospelo je, igrom slu~aja, u moje ruke. @elim da im to vratim."
	"Zna~i, ne}e{ im u~initi ni{ta na`ao?" upita Sajriaka. "Mo`e{ li mi re}i koja je to stvar?"
	Nisam se usu|ivao da ka`em istinu, a znao sam da }e od mene biti zatra`eno da poka`em predmet koji navedem, te zato rekoh: "Jedna knjiga - stara, divno ilustrovana knjiga. Ne glumim da znam i{ta o knjigama, ali sam siguran da je od religijskog zna~aja i veoma vredna." Izvukoh iz svoje jaha~ke torbice na opasa~u onu sme|u knjigu iz biblioteke majstora Ultana koju sam sa sobom poneo kad sam izlazio iz Tekline }elije.
	"Stara, ta~no", re~e Sajriaka. "I poprili~no zabrljana od vode, koliko vidim. Mogu li je pogledati?"
	Pru`io sam joj knjigu i ona je po~e brzo prelistavati, dok ne zastade kod slike sikinija; onda je knjigu podizala sve dok slika nije uhvatila sjaj lampe koja je gorela u ni{i, iznad divana. U tom treperavom svetlu rogati mu{karci su izgledali kao da |ipaju, a sulfide kao da se uvijaju.
	"Ne znam ni ja ni{ta o knjigama", re~e ona, vra}aju}i mi knjigu. "Ali imam jednog ujaka koji zna, a on bi, verujem, mogao mnogo dati za ovu knjigu. Kamo sre}e da je on ovde ve~eras, pa da je mo`e videti - ali, opet, mo`da je i dobro {to nije tu, jer bi verovatno poku{ao da ti je na neki na~in uzme. On svake pentade otputuje isto onako daleko kao ja kad sam sa Pelerinkama najdalje i{la, samo da bi tragao za starim knjigama. ^ak je oti{ao i do izgubljenih arhiva. Jesi li ~uo za njih?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Znam samo onoliko koliko mi je on ispri~ao, jednog dana kad je iz bureta na na{em imanju potegao malo vi{e nego obi~no, a mo`e biti da mi i nije sve ispri~ao, jer ja sam u razgovoru imala ose}anje da se on mal~ice pla{io da bih ja mogla poku{ati da tamo otputujem. To nikad nisam poku{ala, mada sam ponekiput `alila {to nisam. Dakle, u Nesusu, daleko na jug od onog dela grada koji ve}ina ljudi pose}uje, zapravo toliko daleko niz veliku reku da ve}ina ljudi misli da je jo{ mnogo pre tog mesta grad trebalo da prestane, stoji jedna prastara tvr|ava. Nju je odavno zaboravio svako osim mo`da autarha li~no - neka njegov duh `ivi u hiljadu njegovih naslednika - a pretpostavlja se i da je poha|aju duhovi. Stoji na jednom brdu iznad \ola, rekao je moj ujak; ispred nje je polje sa upropa{}enim grobnicama, tako da tvr|ava gleda preko tih grobnica i - ne ~uva ni{ta."
	Zastala je i pokazala, pokretima {aka, u vazduhu ispred sebe, brdo i tvr|avu na brdu. Stekao sam utisak da je Sajriaka tu pri~u ve} mnogo puta ispri~ala, mo`da svojoj deci. Ovo me je navelo da postanem svestan da je Sajriaka uistinu dovoljno stara da ima decu, decu dovoljno staru da su imala kad slu{ati i ovu i druge pri~e mnogo puta. Na Sajriakinom glatkom, senzualnom licu godine nisu ostavile nikakav trag; ali sve}a mladosti koja je jo{ gorela tako blistavo kod Dorkas, i bacala svoje jasno, neovosvetsko svetlo ~ak i oko Jolente, i sijala tako tvrdo i jako iza Tekline snage, i obasjala maglene staze nekropolisa kad je Teklina sestra Tea uzela Vodalusov pi{tolj pokraj groba, kod Sajriake je bila uga{ena tako odavno da vi{e ~ak ni parfem plamena nije ostao. @alio sam Sajriaku.
	"Sigurno zna{ pri~u o tome kako je na{a rasa u minulim epohama stigla do zvezda i kako je morala, da bi to postigla, sklopiti pogodbu kojom se sasvim odrekla one divlje polovine sebe, tako da ti ljudi vi{e nisu imali naklonost prema ukusu bledog vetra, niti su ose}ali ljubav i pohotu, niti hteli da prave nove pesme ni pevaju stare, niti da ~ine i{ta od onih drugih `ivotinjskih stvari koje su, po sopstvenom uverenju, doneli sa sobom iz tropskih ki{nih {uma sa dna vremena - mada su zapravo, tako mi je ujak rekao, te stvari donele njih. Tako|e zna{, ili bi trebalo da zna{, da su ta bi}a, kojima su ljudi prodali sve te stvari, bila zapravo tvorevine ruku tih istih ljudi i da su mrzela, u svojim srcima, ljude. A imala su srca stvarno, mada to uop{te nije bilo u planovima ljudi koji su ih stvorili. Dakle, ta bi}a su odlu~ila da upropaste svoje tvorce, pa su to i u~inila na taj na~in {to su vratila, kad se ~ove~anstvo ra{irilo na hiljadu sunaca, sve ono {to je ostalo sa njima davno pre toga.
	Toliko bi, bar, trebalo da ti je poznato. Ujak mi je pri~ao ovako kao ja sad tebi, a on je na{ao sve to, i vi{e, zabele`eno u jednoj knjizi u svojoj zbirci. Bio je uveren da tu knjigu nije, pre njega, niko otvorio hilijadu godina.
	Ali kako su ti stvorovi uradili to {to su uradili, nije toliko dobro poznato. Se}am se da sam zami{ljala, kad sam bila dete, da te r|ave ma{ine kopaju - kopaju no}u, najzad uklone kvrgavo korenje starog drve}a i ogole jedan gvozdeni sanduk koji su tamo zakopale kad je svet bio vrlo mlad, onda odvale katanac sa tog sanduka, a tad sve one stvari koje sam pomenula poizle}u iz sanduka, kao roj zlatnih p~ela. To je nerazumno, ali ja ~ak ni sada ne mogu ni pribli`no da zamislim kakva je mogla biti stvarnost tih misle}ih ma{ina."
	Setio sam se Jonasa, koji je imao laki, blistavi metal tamo gde je trebalo da bude ko`a njegovih bedara, ali nisam na{ao na~ina da sebi do~aram sliku kako Jonas osloba|a neku kugu da bi ljudskom rodu zadao nevolje; zato sam odmahnuo glavom.
	"Ali moj ujak je rekao da je u njegovoj knjizi pisalo da su oni ba{ to uradili, kao i da su pustili na slobodu ne neki roj insekata, nego poplavu svakovrsnih proizvoda, a to je bilo sra~unato od strane ma{ina da u ljudima pobudi sve one misli koje su ljudi iza sebe ostavili zato {to nije bilo mogu}e izraziti ih brojevima. Pravljenje svega, od gradova do ~a{a za krem bilo je u rukama ma{ina, i one su po~ele, po{to su hiljadu ljudskih vekova provele zidaju}i gradove nalik na velike mehanizme, zidati nove gradove, nalik na oblake nagomilane pred oluju, i druge, nalik na skelete zmajeva."
	"A kad je to bilo?" upitah.
	"Veoma davno - znatno pre nego {to su polo`eni prvi kamenovi Nesusa."
	Bio sam je obgrlio jednom rukom oko ple}a, a ona je dopustila da jedna njena {aka dopuzi meni u krilo; ose}ao sam toplotu te {ake i njeno sporo traganje.
	"A u svemu {to su radili, dr`ali su se istih na~ela. U oblikovanju name{taja, na primer, i u krojenju ode}e. A po{to su ve} odavno bile mrtve one vo|e koje su tako davno pre toga bile odlu~ile da sve misli simbolizovane ode}om i name{tajem, kao i gradovima, treba zauvek da se zaborave, te po{to je narod pozaboravljao i njihova lica i njihove maksime, sad se ljudi ovim novim proizvodima odu{evi{e. I tako je nestalo celo to carstvo sazdano isklju~ivo na redu i poretku.
	Me|utim, iako se carstvo raspalo, bilo je potrebno dugo da svetovi poumiru. Ma{ine su u po~etku, sa ciljem da to {to ljudima vra}aju ne bude opet odba~eno, smislile izvestan broj sve~anih obreda i fantazmagorija, ~ije je izvo|enje nadahnjivalo gledaoce da razmi{ljaju o bogatstvu, osveti ili o nevidljivom svetu. Kasnije dado{e svakom mu{karcu i svakoj `eni po jednog pratioca, savetnika, nevidljivog za sve ostale o~i. Deca su takve sadruge imala i mnogo ranije.
	Kad je mo} ma{ina jo{ vi{e oslabila - kao {to su ma{ine, upravo, i `elele - one nisu vi{e mogle odr`avati te fantome u umovima svojih vlasnika, a ni graditi nove gradove, jer gradovi koji su preostali bili su ve} gotovo sasvim prazni.
	Ma{ine su tada, po re~ima mog ujaka, stigle do ta~ke na kojoj su se nadale da }e ih ljudski rod napasti i uni{titi, ali to se nije desilo, jer taj isti ljudski rod, koji je ma{ine ranije prezirao kao robove ili obo`avao kao |avole, sada ih je veoma voleo. Zato su ma{ine okupile oko sebe sve one ljude koji su ih najvi{e voleli, pa su ih dugi niz godina pou~avale o svemu onome {to je ljudska rasa bila napustila; posle izvesnog vremena, ma{ine su umrle.
	Tada su se okupili svi oni ljudi koji su voleli ma{ine, a ma{ine volele njih, okupili su se radi toga da se posavetuju kako da sa~uvaju pouke dobijene od ma{ina, jer znali su da na Urtu vi{e nikada ne}e postojati takva ma{inska rasa. Me|utim, ogor~ene sva|e izbile su me|u njima. Oni nisu u~ili zajedno, nego je svako ponaosob slu{ao samo po jednu ma{inu, kao da je sa njom sam na svetu. A po{to je znanja bilo tako mnogo, a u~enika tako malo, ma{ine su svakog u~ile drugim stvarima.
	Zato su se ti ljudi podelili u dve grupe, a ove opet svaka u dve, pa svaka od tih opet u dve, i najzad je svaka jedinka stajala sama, okru`ena nerazumevanjem i mr`njom svih ostalih, i uzvra}aju}i jednako. Najzad svako ode na svoju stranu, neko iz gradova u kojima su ma{ine ranije bile, a neko jo{ dublje u gradove; samo vrlo mali broj je ostao u onim palatama gde su ma{ine ranije bile, da stra`ari uz njihove le{eve."
	Poslu`itelj nam je doneo vr~eve vina bistrog maltene poput vode; ono je i ostajalo nepomi~no kao voda, sve dok ga neki pomicaj vr~a ne bi probudio. Parfimisalo je vazduh kao oni cvetovi koje nijedan ~ovek ne mo`e videti, cvetovi koje samo slepi ljudi mogu prona}i; piti to vino, bilo je kao da pije{ snagu iz srca bika. Sajriaka je `eljno dohvatila vr~, ispila ga naiskap i bacila u ugao, gde se zatumbao zve~e}i.
	"Reci mi jo{", rekoh joj, "o toj pri~i o izgubljenim arhivima."
	"Kad je i poslednja ma{ina bila hladna i nepomi~na, a svaki pojedinac koji je od njih u~io odba~ene i zaboravljene ljudske nauke razdvojen od svih ostalih, u srce svakoga uvukao se strah. Jer, svaki je za sebe znao da je samo smrtnik, a ve}ina vi{e nisu bili mladi. I svaki je uvi|ao da }e njegovom smr}u umreti i njegovo najomiljenije znanje. Tada je svaki od njih - svaki pomi{ljaju}i da se on, ili ona, jedini toga dosetio, ili dosetila - preduzeo da zapisuje ono {to je saznao tokom dugih godina kada je slu{ao pouke ma{ina koje su sipale ovo skriveno znanje o divljim stvarima. Mnogo je propalo, ali jo{ mnogo vi{e je i sa~uvano, zatim je dosta palo u ruke onih koji su to dalje prepisivali ali dodaju}i svoje svakodnevne dopune ili slabe}i ga izostavljanjem... Poljubi me, Severijane."
	Iako nam je moja maska smetala, na{e usne su se srele. Dok se odmicala, u meni navre{e seni uspomena na Tekline divne, razbrbljane ljubavne poduhvate izvo|ene me|u pseudothirumima i u podzemnim budoarima Ku}e Apsoluta, pa rekoh: "Zar ne zna{ da je ~oveku, za ovako ne{to, potrebna nepodeljena pa`nja?"
	Sajriaka se osmehnula. "Zato sam to i ubacila - da vidim da li slu{a{. Dakle, tokom dugog vremena - a niko ne zna ta~no koliko dugog, ~ini mi se, ali svet tada svakako nije bio tako blizu propasti sunca, a godine su bile du`e - ti spisi su kru`ili od ruke do ruke, ili su le`ali bu|aju}i u grobnicama gde su ih autori sakrili radi bezbednosti. Bili su to fragmentarni rukopisi, protivure~ni i subjektivni. Onda se neki autarh (mada oni tada nisu nazivani autarsima) ponadao da }e osvojiti ~itav onaj dominion koji je bio pod vla{}u prvog carstva; on je na zadatak prikupljaljanja svih tih spisa poslao svoje sluge, ljude u belim ode`dama koji su preturali po tavanima i ru{ili androsfinge podignute ma{inama u spomen i ulazili u kamene }elije davno mrtvih monahinja. Sav svoj plen su natrpali na jednu veliku gomilu u varo{i Nesus, tada tek izgra|enoj, sa namerom da ga sagore.
	Ali u no}i uo~i zakazanog spaljivanja, taj autarh, ~ovek koji nikad ranije nije imao one divlje snove, u uspavanom stanju, nego samo budne sanjarije o vlasti, najzad usni jedan san. U njemu vide sve nepokorene svetove `ivota i smrti, stena i reka, zveri i {uma, kako izmi~u iz njegovih ruku zauvek.
	Pa, kad je svanulo jutro, on naredi, ne da se pale buktinje, nego da se izgradi velika gra|evina sa svodovima u kojoj }e se ~uvati sve knjige i rotulusi prikupljeni rukama tih ljudi u belim odorama. Jer pomislio je da }e se, ako mu kona~no propadnu svi planovi o novom carstvu, povu}i u to spremi{te i u}i u one svetove koje je, dotad, nameravao da odbaci onako kao {to su ih jednom odbacili drevni.
	Carski planovi su mu se najzad izjalovili, kao {to su i morali, zato {to pro{lost ne mo`emo na}i u budu}nosti, gde se ona ne nalazi; ne mo`emo, bar, dok se ne zavr{i jedan puni obrtaj metafizi~kog sveta, a to je svet toliko ve}i i toliko sporiji od fizi~kog, i dok ne do|e Novo Sunce. Ipak, on se nije povukao prema svome planu, u gra|evinu sa knjigama, iza tvr|avskog zida ~iju je izgradnju oko te zgrade naredio; nije, jer kad se divlje stvari jednom sasvim napuste, one ostaju iza ~oveka, zatvorene kao u klopku, i ne mogu se vra}ati.
	Ipak, pri~a ka`e da je autarh, pre zaptivanja zgrade sa svim tim prikupljenim spisima, odredio jednog ~uvara da bdi nad njom. A kad su se dani toga ~uvara na Urtu primakli svome kraju, taj je na{ao drugoga, a ovaj opet drugoga i tako se ~uvari nastavljaju, ve~no verni zapovesti onog autarha, zato {to su prepuni divljih misli proisteklih iz znanja koje su sa~uvale ma{ine, a upravo takva vernost jeste jedna od tih divljih misli."
	Dok je govorila, svla~io sam ode}u sa nje i po~eo ljubiti njene dojke; ali sad rekoh: "Da li su sve te misli o kojima si govorila nestale iz sveta, kad ih je autarh stavio pod klju~? Zar ja nikad nisam ni{ta o njima ~uo?"
	"Ne, nisu nestale jer su dugo i{le od ruke do ruke, pa su u{le u krv celog naroda. Osim toga, pri~a se da ih ~uvar ponekad {alje u svet; one mu se uvek vrate, ali pre toga ih neko pro~ita, mo`da jedna osoba, mo`da mnogo ljudi; najzad opet potonu u njegovu tamu."
	"Predivna pri~a", rekao sam. "Mislim da o njoj znam mo`da i vi{e nego ti, ali nisam je nikada ranije ~uo." Na|oh da ona ima duge noge koje se lako su`avaju od butina sli~nih jastu~i}ima od svile, do vitkih zglavkova stopala; ~itavo njeno telo bilo je, uistinu, oblikovano za odu{evljavanje.
	Njeni prsti dotakli su kop~u koja mi je dr`ala ogrta~ na ple}ima. "Kako bi bilo da ovo skida{?" upitala je. "Zar nas to ne mo`e pokrivati?"
	"Mo`e", rekoh.
	
	7. ATRAKCIJA
	Malo je nedostajalo pa da se udavim u odu{evljenju koje sam sa njom do`ivljavao, jer iako Sajriaku nisam voleo na onaj na~in kao nekada Teklu, niti kao {to sam jo{ i tada voleo Dorkas, iako nije bila lepa kao Jolenta nekada, ose}ao sam prema njoj ne`nost proisteklu samo jednim delom iz onog nemirnog vina, a osim toga, Sajriaka je bila ta~no onakva `ena o kakvoj sam sanjao kao dronjavi de~ki} u Matahinskoj kuli, pre nego {to sam ugledao Teino srcoliko lice pokraj otkopanog groba; uz to, znala je o ljubavnoj umetnosti daleko vi{e nego ijedna od one tri.
	Kad smo ustali, oti{li smo do jednog srebrnog bazen~i}a koji se prelivao vodom, da se operemo. Tamo su se nalazile dve `ene, koje su malo~as bije jedna drugoj ljubavnice, kao nas dvoje, i one po~e{e da zure u nas i da se smeju; ali kad vide{e da ih ne}u po{tedeti zato {to su `ene, pobego{e vriskaju}i.
	Tada smo prali jedno drugo. Znam da je Sajriaka mislila da }u je tada ostaviti, ba{ kao {to sam i ja verovao da }e ostaviti ona mene; ali nismo se razdvojili (mada je, mo`da, bilo bolje da jesmo), nego smo oti{li u tihi mali vrt, pun no}i, i zaustavili se pored jednog usamljenog vodoskoka.
	Dr`ali smo se za ruke kao mala deca. "Jesi li ikada posetio Ku}u Apsoluta?" upita ona. Gledala je na{e odraze u vodi natopljenoj mese~inom i govorila tako tiho da sam je jedva ~uo.
	Rekoh joj da sam tamo bio, a na te re~i njena se {aka ste`e ja~e na mojim {akama.
	"A jesi li tamo posetio Vodoskok orhideja?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Bila sam i ja u Ku}i Apsoluta, ali Vodoskok orhideja nisam nikad videla. Pri~a se da, kada autarh ima dru`benicu - na{ je nema - ona sedi sa svojim dvorkinjama tamo, na najlep{em mestu na svetu. ^ak i sada, samo najlep{e `ene dobijaju pravo da tamo {etaju. Kad smo bili tamo, odseli smo, moj lord i ja, u jednoj malenoj sobi koja je odgovarala na{em armigerskom statusu. Jedne ve~eri, kad je moj gospodar bio oti{ao, a ja nisam znala kuda, izi{la sam u hodnik, i dok sam tako stajala gledaju}i na jednu i na drugu stranu, nai{ao je neki visoki dvorski slu`benik. Nisam znala ni njegovo ime, ni {ta je po du`nosti, ali sam ga zaustavila i pitala da li bih smela oti}i do vodoskoka, to jest do kladenca, orhideja."
	Za}utala je. Pro|o{e tri ili ~etiri daha vremena bez ikakvog zvuka osim muzike iz arhonovih paviljona i zvonkog `ubora vodoskoka.
	"A on je stao i pogledao me, i to, ~ini se, sa izvesnim iznena|enjem. Ne mo`e{ znati kako je to biti mala armigeta sa severa, u haljini koju su sa{ile tvoje sopstvene slu{kinje, i sa provincijalnim nakitom, i do`iveti da te pogleda neko ko je ~itav `ivot proveo me|u uzvi{enima Ku}e Apsoluta. On se onda nasme{io."
	Sada je jako stegla moju {aku.
	"I kazao mi: niz taj i taj hodnik, skrenuti kod takve statue, uz jedno stepeni{te, pa stazom od slonova~e. O, Severijane, ljubavni~e moj!"
	Lice joj je zra~ilo sjajem kao mesec sam. Znao sam da je taj trenutak, koji je upravo opisala, bio kruna njenog `ivota i da je njoj sad ljubav koju joj dadoh dragocena jednim delom, mo`da i velikim delom, zbog toga {to sam doprineo da se ona priseti tog trenutka kad je njenu lepotu ocenjivao neko ko je, po njenom ose}anju, bio i dostojan da izrekne takav sud, i kad je za njenu lepotu zaklju~eno da nije nedovoljna. Razum mi je govorio da bi trebalo zbog ovoga da budem uvre|en, ali ja u sebi nisam nalazio takvu reakciju.
	"On je oti{ao, a ja sam krenula po njegovim uputstvima - desetak koraka, dvadesetak. Onda sam srela svog lorda i on mi je naredio da se vratim u na{u sobicu."
	"Shvatam", rekoh i pomerih ma~ na le|ima.
	"Mislim da uvi|a{. Da li je, onda, pogre{an moj postupak kad ga izneveravam ovako? [ta ti misli{?"
	"Nisam sudija."
	"Svako mi sudi... svi moji prijatelji... svi moji ljubavnici, od kojih ti nisi ni prvi ni poslednji; ~ak i one dve `enske u kaldarijumu malo~as."
	"Nas od detinjstva obu~avaju ne da sudimo, nego da samo izvr{avamo presude koje nam dostave sudovi Komonvelta. Ne}u izricati sud ni o tebi, ni o njemu."
	"Ja izri~em sudove", re~e ona i okrete lice ka blistavoj, tvrdoj svetlosti zvezda. Prvi put od kada sam je ugledao preko gu`ve u balskoj dvorani, razumeo sam kako je bilo mogu}e da ozbiljno pomislim da je kalu|erica tog reda u ~ijoj se odori nalazila. "Ili, bar, govorim sebi da donosim sudove. I presu|ujem da sam kriva, ali ne mogu se zaustaviti. Mislim da privla~im k sebi ljude kao {to si ti. Jesi li ti bio privu~en? Znam da je tamo bilo `ena lep{ih od mene."
	"Pa, nisam siguran", rekoh. "Dok smo putovali ovamo, ka Traksu..."
	"Ima{ i ti pri~u, zar ne? Ispri~aj mi, Severijane. Ja sam tebi ve} ispri~ala jedinu, ili maltene jedinu, zanimljivu stvar koja mi se ikad desila."
	"Dok smo bili na putu ovamo, mi - objasni}u neki drugi put s kim sam to bio - dospeli smo u dru{tvo jedne ve{tice, njene famule i jednog njenog klijenta, koji je do{ao na odre|eno mesto da ponovo udahne du{u telu jednog davno mrtvog ~oveka."
	"Zaista?" Sajriakine o~i su se iskrile. "Predivno! ^ula sam za takve stvari, ali ih nikad nisam videla. Pri~aj mi o tome, ali se postaraj da pri~a{ samo istinu."
	"Nema, zaista, mnogo da se ka`e. Na{ put vodio je kroz jedan napu{ten grad i kad smo videli njihovu vatru, oti{li smo do nje jer smo sa sobom imali nekog bolesnog. Kad je ve{tica vratila u `ivot tog ~oveka radi ~ijeg o`ivljavanja je i do{la, ja sam u prvi mah pomislio da ona o`ivljava ceo grad. Tek nekoliko dana kanije sam shvatio..."
	Onda uvideh da ne mogu da ka`em to {to sam razumeo, jer se to zapravo nalazi na nekom nivou zna~enja iznad jezika, nivou za koji rado verujem da jedva i postoji, iako bismo se do njega ~esto peli i nesvesno, samo da nema stalne disciplinovanosti koju, zato {to smo tako nau~eni, name}emo svome rami{ljanju.
	"Nastavi."
	"Nisam stvarno razumeo, dakako. Jo{ razmi{ljam o tome i jo{ ne razumem. Ali znam da je ona nekako vra}ala u `ivot njega, a on je vra}ao u `ivot kameni grad, donosio ga je sa sobom, kao svoju pozadinu. Povremeno sam pomi{ljao da taj grad mo`da i nije nikad imao stvarnost izvan njega, tako da smo mi, ja{u}i po njegovim plo~nicima i ru{evinama njegovih zidova, jahali zapravo me|u kostima tog ~oveka."
	"A da li je on do{ao?" upita ona. "Reci mi!"
	"Jeste, vratio se. A onda je taj klijent umro, a umrla je i ona bolesnica koja je bila sa nama. A Apu-Pun~au - tako se zvao onaj mrtvi ~ovek - opet je nestao. Ve{tice su, rekao bih, pobegle, mada je mogu}e i da su odletele. Ali hteo sam da ka`em da smo slede}eg dana nastavili pe{ice i proveli slede}u no} u kolibi jedne siroma{ne porodice. Te no}i, dok je `ena koja je bila sa mnom spavala, razgovarao sam sa doma}inom; ~inilo se da on zna mnogo o tom kamenom gradu, mada nije znao njegovo prvobitno ime. A govorio sam i sa njegovom majkom, za koju verujem da je znala i vi{e nego on, mada nije htela tako mnogo da mi ka`e."
	Oklevao sam; nije mi bilo lako da pri~am stvari te vrste ovoj `eni. "Prvo sam pretpostavio da su preci to dvoje bili, mo`da, poreklom iz tog grada, ali oni su onda izjavili da je grad uni{ten znatno pre dolaska njihove rase. Ipak, oboje su znali mnogo folklornih predanja o toj varo{i zato {to je taj ~ovek jo{ od detinjstva tragao za blagom po njoj, mada, po njegovim re~ima, nikada nije na{ao ni{ta osim odvaljenog kamenja, polomljene grn~arije i tragova drugih traga~a koji su tamo bili pre njega. 'U davna vremena', rekla mi je njegova majka, 'verovalo se da zakopano zlato mo`e{ izvu}i na taj na~in {to zakopa{ nekoliko svojih zlatnika u zemlju, uz ovakvu ili onakvu zvr~ku. Mnogi su to probali, pa su neki zaboravili mesto, ili su kasnije bili u nemogu}nosti da te svoje nov~i}e iskopaju. To moj sin nalazi. To je hleb koji jedemo."
	Prisetih se kakva je bila te no}i, pogrbljena, stara, kako je grejala {ake uz vatricu od zapaljenog busenja. Mo`da je li~ila na jednu od Teklinih starih dadilja, jer ne{to u vezi sa tom staricom dovuklo je Teklu bli`e povr{ini mog uma, bli`e nego {to je bila ijednom jo{ od vremena Jonasovog i mog zato~eni{tva u Ku}i Apsoluta, tako da sam jednom, ili dvaput, prime}uju}i sopstvene {ake, bio iznena|en {to su mi prsti toliko debeli i {to su sme|e boje i {to na njima nema nijednog prstena.
	"Nastavi, Severijane", re~e Sajriaka opet.
	"Tada mi je ta baba rekla da u tom kamenom gradu zaista postoji ne{to {to privla~i sebi sli~na bi}a. '^uo si pri~e o nekromanserima', rekla je, 'koji tra`e i hvataju duhove mrtvih. A zna{ li da postoje i vivimanseri me|u mrtvima koji prizivaju sebi one koji su u stanju da njih vrate u `ivot? U tom kamenom gradu postoji jedan takav i on jednom ili dvaput u svakom sarosu prizove nekog ko onda ve~era sa nama.' Posle toga je rekla svom sinu: 'Se}a{ se onog }utljivog ~oveka koji je spavao pored svog {tapa? Bio si samo dete, ali mislim da }e{ ga se setiti. Bio je poslednji, do ve~eras.' Tad mi je bilo jasno da je i mene privukao vivimanser Apu-Pun~au, mada ni{ta nisam tada osetio."
	Sajriaka me pogleda iskosa. "Da li to zna~i da sam ja mrtva? Da li mi to govori{? Kazao si mi da postoji ve{tica nekromanser i da si ti tek tako nabasao na njeno ognji{te. Me|utim, ja bih rekla da nije bila ve{tica, nego ve{tac, naime, ti li~no, a ta bolesna osoba je nesumnjivo bila tvoja klijentkinja, dok ti je ta druga `ena bila slu{kinja."
	"To je zato {to sam propustio da ti ispri~am mnoge va`ne delove pri~e", rekoh. Malo je nedostajalo pa da se nasmejem na pomisao da bih ja mogao biti ve{tac; ali mi Kand`a po~e pritiskati grudnu kost, govore}i mi da sam, kroz njenu ukradenu mo}, postao zaista ve{tac u svakom pogledu, osim u tome {to jo{ nisam uvideo da sam ve{tac; potom sam shvatio, na isti onaj na~in na koji sam "shvatio" ranije - da je Apu-Pun~au, dodu{e, dovukao Kand`u sebi u dohvat, ali da je nije mogao (ili nije hteo?) oduzeti od mene. "A {to je najva`nije", nastavio sam, "kad je taj revenant, povratnik iz mrtvih, nestao, u blatu je ostala jedna skerletna ode`da Pelerinki, sli~na onoj koju sada ti nosi{. Imam je u jaha~koj torbici. Da li se Pelerinke bave, pomalo, i nekromansijom?"
	Odgovor na ovo pitanje nikada nije stigao do mene, jer tek {to sam to izgovorio, visoka arhonova prilika pojavi se na uzanoj stazi koja je vodila do vodoskoka. Bio je pod maskom i kostimiran kao psoglava avet - smrtovesnik, bargest, pa ga ja ne bih ni poznao da sam ga video u dobroj svetlosti; ali upravo mrak u vrtu poni{tio je delotvornost njegovog kostima tako potpuno, da ni ljudske ruke ne bi mogle potpunije: ~im sam ocenio njegovu visinu i njegov na~in hoda, bio sam siguran da je on.
	"A-ha", re~e on. "Na{ao si je. Trebalo je da to predvidim."
	"Mislio sam da je ona", rekoh mu, "ali nisam bio siguran."
	
	8. NA LITICI
	Zemlji{te palate napustio sam kroz jednu od onih kapija koje su bile okrenute ka ~vrstom tlu, a ne ka vodama reke. Tamo je stra`arilo {est vojnika, bez ikakvog traga one opu{tenosti kojom su se odlikovala ona dvojica na re~nom stepeni{tu pre nekoliko smena vremena. Jedan mi je u~tivo, ali sasvim jasno, zapre~io put i zapitao me da li moram da odem tako rano. Ja sam se identifikovao i rekao da, na `alost, moram - jer me ~eka jo{ posla te no}i ({to je bilo ta~no), budu}i da }u sutra imati te`ak dan ({to je, tako|e, bilo i te kako ta~no).
	"E, onda si ti junak." Taj vojnik je sad zvu~ao donekle prijateljskije. "Zar nema{ oru`anu pratnju, liktore?"
	"Imao sam dvojicu klju~ara, ali sam ih pustio da odu. Ni{ta me ne spre~ava da i sam na|em put do Vinkule."
	Drugi vojnik, koji do tad nije progovarao, re~e: "Mo`e{ ostati unutra do jutra. Oni }e ti na}i neko mirno mesta{ce da prilegne{."
	"Da, ali onda moj posao ne bi bio obavljen. Bojim se da moram oti}i sad."
	Onaj koji mi je zapre~avao put stade u stranu. "Rado bih uputio nekoliko ljudi sa tobom. Ako sa~eka{ samo trenutak, tako }u i u~initi. Moram dobiti dopu{tenje od gardijskog oficira."
	"To ne}e biti potrebno", rekoh mu i odoh pre nego {to su mogli re}i i{ta vi{e. Ne{to se, o~igledno, kome{alo u tom gradu - a moglo se pretpostaviti da je posredi po~inilac onih ubistava o kojima mi je moj narednik govorio; ~inilo se maltene sigurno da se jo{ jedna smrt dogodila dok sam bio u arhonovoj palati. Ta misao me je ispunila prijatnim uzbu|enjem - ne zbog toga {to bih bio tako glup da pretpostavim da sam nadmo}an u odnosu na sve mogu}e napade, nego {to je ideja da }u mo`da biti napadnut, da }u se suo~iti sa smr}u te no}i u mra~nim ulicama Traksa, doprinosila umanjenju one poti{tenosti koju bih ina~e ose}ao. Ovaj nefokusirani strah, ova no}na opasnost bez lica, to je bio najraniji od mojih de~ijih strahova; zato je, sad kad je detinjstvo ostalo za mnom, imao za mene svojstvo podse}anja na dom, koje sve stvari iz detinjstva imaju kad sasvim odrastemo.
	Nalazio sam se, ve}, na istoj onoj strani reke gde i stra}arica koju sam posetio tog popodneva i nije mi bilo potrebno da opet uzimam ~amac; ali ulice mi bejahu nepoznate, a u onom mraku su izgledale kao lavirint sa~injen da bi ba{ mene zbunio. Nekoliko pogre{nih polazaka sam napravio, dok nisam na{ao onaj uzani put koji sam hteo, a koji je vodio uz liticu.
	Stanovi du` leve i desne strane te uli~ice, koji su ranije stajali u ti{ini dok su ~ekali da se mo}ni kameni zid naspram njih uzdigne i zakloni im sunce, sad su bili uzmrmljani glasovima, a poneki prizor je i sijao blagom svetlo{}u lampe koja sagoreva masno}u. Dok je Abdiesus terao brigu na veselje u svojoj palati dole, skromni narod na visokoj litici tako|e je slavio, ispoljavaju}i radost koja se od njegove razlikovala pre svega po manjem stupnju divljanja. Prolaze}i, ~uo sam i zvuke ljubavi, ba{ kao {to sam ih nedavno, rastaju}i se kona~no od Sajriake, ~uo i u njegovom vrtu; i tihe razgovore ljudi i `ena sam ~uo, i kojekakva blebetanja, ovde ba{ kao i tamo. Vrt palate bio je namirisan svojim cve}em, a vazduh ispran vodoskocima i velikim kladencem hladnoga Acisa koji je hitao nadomak palate. Ovde od tih mirisa nije bilo ni traga, ali je zato povetarac povremeno kretao izme|u sirotinjskih ku}ica i pe}ina za~epljenih usta, donose}i ili smrad sme}a, ili miris ~aja koji se kuva, ili neke jadne ~orbe, ili, neki put, samo ~isti vazduh planina.
	Kad sam se na{ao na tako visokom delu klifa, da tu vi{e nije stanovao niko tako bogat da bi sebi mogao priu{titi ikakvu svetlost osim one od kuhinjske vatrice, okrenuo sam se i osmotrio tu varo{ manje-vi{e isto onako kao ranije - ali, dakako, u sasvim drugom raspolo`enju - sa grudobrana dvorca Acies. Postoji predanje da u planinama ima pukotina tako dubokih, da ~ovek na njihovom dnu mo`e videti zvezde - {to bi zna~ilo da su to pukotine koje prolaze pravolinijski kroz celu planetu. Sad sam se ose}ao kao da sam na{ao takvu. Prizor je bio kao da gledam neko sazve`|e, kao da je otpao ~itav Urt, a ja ostao zagledan u zvezdani bezdan.
	Izgledi su bili da je potraga za mnom ve} otpo~ela. Zamislio sam kako arhonovi dimarsi ja{u kasom kroz tihe ulice, mo`da nose}i baklje koje su dograbili iz vrta. Daleko gora bila je pomisao na klju~are, kojima sam do sada komandovao, kako po~inju lepezasto da se {ire iz Vinkule. Ali nisam video nikakva pokretna svetla, niti sam ~uo daleke, promukle povike; a ako je Vinkula bila uznemirena, to nije bilo uznemirenje koje bi se prenosilo na pau~inu mra~nih ulica na suprotnoj litici, s one strane reke. Trebalo bi da se vidi i svojevrsno namigivanje svetlosti na mestu gde bi se velika kapija otvarala da propusti malo~as uzbunjene klju~are, pa zatvarala, pa opet otvarala, ali ni toga nije bilo. Najzad se okrenuh da nastavim uspon. Ne, uzbuna jo{ nije data. Odjeknu}e, me|utim, uskoro.
	U izbi, nijednog zraka svetla, nijednog zvuka govora. Pre nego {to sam u{ao, izvadio sam Kand`u iz njene kesice, zato {to sam se pla{io da, kad se na|em unutra, vi{e ne}u imati smelosti da to u~inim. Umela je Kand`a da zable{ti kao vatromet, na primer u onoj kr~mi u Saltusu. Umela je i da ostane sasvim bez svetlosti, kao najobi~nije par~e stakla. Te no}i u potleu{i nije blistala, nego se `arila plavetnilom tako tamnog preliva da je izgledalo da to ne navire svetlost, nego, maltene, neka providnija tama. Od svih imena Pomiriteljevih, najmanje se, rekao bih, koristi, a mene je oduvek najvi{e zbunjivalo ono koje glasi: Crno Sunce. Posle te no}i imao sam ose}aj da sam blizu da ga shvatim. Nisam bio u stanju da taj dragulj dr`im prstima, kao {to sam ranije ~esto ~inio i kao {to }u i kasnije ~initi; polo`io sam ga na dlan desne {ake da ne bih svojim doticanjem ~inio vi{e svetogr|a nego {to je bilo sasvim neizbe`no. Sa Kand`om tako na dlanu ispred sebe, pogurio sam se i u{ao u potleu{icu.
	Devojka je le`ala na istom mestu gde i to popodne. Ako je jo{ disala, ja to nisam mogao ~uti; pomicala se nije. De~ak sa inficiranim okom spavao je na goloj zemlji pokraj njenih nogu. Sigurno je novcem dobijenim od mene kupio hranu; po podu su bili razbacani oglodani ostaci klipova kukuruza i kore slju{tene sa vo}a. Na tren sam se usudio da se ponadam da se ni jedno ni drugo ne}e probuditi.
	Duboka svetlost Kand`e pokazala je da je lice te devojke izmu~enije i u`asnije nego {to mi se po danu u~inilo; bore ispod o~iju sad su bile upadljivije, udubine obraza tako|e. Imao sam ose}anje da bi trebalo da ka`em ne{to, da prizovem nekom formulom Inkreatora i njegove glasnike, ali usta su mi bila suva i bezgovorna gore nego gubica ma koje zveri. Polako sam spu{tao {aku, sve dok njena senka nije potpuno zaklonila plavu svetlost koja je po devojci padala. Kad sam opet digao {aku, nikakve promene nije bilo i ja se, pamte}i da Kand`a nije pomogla Jolenti, zapitah da li je mogu}e da Kand`a ne deluje uspe{no na `ene, ili da je potrebno da je `ena sama uzme. Onda sam Kand`om dotakao devoj~ino ~elo, tako da je na trenutak izgledala kao tre}e oko na tom smrtolikom licu.
	Nikada ni pre ni kasnije nisam upotrebio Kand`u sa tako zapanjuju}im dejstvom; ujedno, to je bio mo`da jedini primer u kome nije bilo mogu}e objasniti dejstvo Kand`e ma kakvim mojim samozavaravanjem, ili podudarno{}u makar i najslabije verovatnom. Nije isklju~eno da je ~ovekomajmun zaustavio svoje krvarenje snagom vlastite vere, mo`da je ulan na drumu blizu Ku}e Apsoluta bio samo o{amu}en i mo`da bi se u svakom slu~aju vratio u `ivot, a utisak da su Jonasove rane bile ubla`ene mogao bi se objasniti opti~kom varkom.
	Ali sada je bilo kao da je neka nezamisliva sila u~inila svoje u razmaku izme|u dva hronona i pomakla Vaseljenu iz {ina. Devoj~ine prave o~i, tamne kao dva jezera, otvorile su se. Njeno lice vi{e nije bilo maska smrti, kao malo~as, ve} samo iscrpljeno lice mlade `ene. "Ko si ti u toj blistavoj ode}i?" upita ona. Onda dodade: "O, pa ja sanjam."
	Rekoh joj da sam prijatelj i da nema razloga da me se pla{i.
	"Ne pla{im se", re~e ona. "Pla{ila bih se da sam budna, ali to sad nisam. Izgleda{ kao da si pao sa neba, ali ja znam da si samo krilo neke jadne pice. Da li te je D`ejder uhvatio? Pevaj mi..."
	Opet joj se o~i sklopi{e; sad sam ~uo i njeno tiho disanje. Lice joj je ostalo kao i dok su o~i bile otvorene: mr{avo, istanjeno, ali bez pe~ata smrti na sebi.
	Podigao sam dragulj sa njenog ~ela i dotakao njime de~akovo oko na isti na~in kao malo~as lice njegove sestre, ali nisam siguran da je to bilo potrebno. Oko je izgledalo normalno jo{ pre nego {to je dobilo poljubac Kand`e; infekcija je, mo`da, bila ve} potu~ena. Prome{koljio se u spavanju i uzviknuo kao da u nekom snu tr~i ispred sporijih de~aka i poziva ih da po|u za njim.
	Vratio sam Kand`u u vre}icu i seo na zemljani pod me|u {apurine i kore, slu{aju}i njega. Posle nekog vremena umirio se. Svetlost zvezda stvarala je mutni okvir blizu vratiju; u svim ostalim delovima izbe vladala je potpuna pomr~ina. ^uo sam ravnomerno disanje i tog de~aka i njegove sestre.
	Njene su re~i bile da sam ja blistavo obu~en - ja, koji sam od unapre|enja u kalfu nosio fuligin, a pre toga sive dronjke. Znao sam da je bila zasenjena svetol{}u na svom ~elu - tad bi njoj ma {ta, ma kakvo odelo, izgledalo blistavo. Pa ipak, imao sam ose}aj da je, na neki na~in, ta njena opaska bila i istinita. Ne u smislu (a ba{ sam bio u isku{enju da to napi{em) da sam od tog ~asa zamrzeo svoj ogrta~, pantalone i ~izme; vi{e je u pitanju bilo to da sam stekao svojevrsno ose}anje da ti komadi ode}e jesu uistinu kostim, kao {to su ljudi i mislili u arhonovoj palati, mo`da i pozori{ni kostim kao {to je izgledalo kad sam igrao u drami dr Talosa. ^ak i mu~itelj je ~ovek, a za ~oveka nije prirodno da se obla~i uvek, bez izuzetka, u tu boju tamniju od crne. Prezirao sam svoje licemerje dok sam nosio sme|i ogrta~ dobijen u Agilusovoj radnji; a fuligin ispod toga bio je, mo`da, licemerje jednako veliko ili ve}e.
	Tek tada je istina po~ela da se name}e mome umu. Ako sam mu~itelj ikada istinski bio, mu~itelj u onom smislu kako su majstor Gerlous i majstor Palaemon bili mu~itelji, sad sam to prestao biti. Ovde, u Traksu, data mi je druga prilika. Do`iveo sam neuspeh i tu, a tre}e prilike ne}e biti. Mogao bih jo{ da na|em zaposlenje, koriste}i svoju ve{tinu i svoju ode}u; posao, ali ne vi{e od toga. Nesumnjivo, bilo bi mi bolje da sve to uni{tim i da poku{am na}i sebi mesto me|u vojnicima koji se bore u ratu na severu, ~im mi po|e za rukom - ako to ikad bude - da vratim Kand`u.
	De~ko se pomakao, izgovorio neko ime koje je sigurno bilo ime njegove sestre. Ona je, jo{ spavaju}i, ne{to promrmljala. Ustao sam, gledao ih jo{ jedan ~asak, pa se izvukao tiho napolje, pla{e}i se da bi ih mogao upla{iti prizor mog tvrdog lica i duga~kog ma~a.
	
	9. SALAMANDER
	Napolju, zvezde kao da su bile sjajnije, a Kand`a je, prvi put posle mnogo nedelja, prestala da mi pritiska prsa.
	Dok sam silazio uskom stazom, nije vi{e bilo potrebno da zastajkujem i okre}em se da bih gledao grad. On je le`ao ra{iren ispred mene, sa svojih deset hiljada treptavih svetlosti, od stra`arske vatre na tvr|avi Acies, do odsjaja stra`arskih prozora u vodama koje se sjuruju pod Kapulus.
	Nesumnjivo su sve kapije bile ve} zatvorena za mene. ^ak i ako dimarsi jo{ nisu izjahali, izjaha}e pre nego {to stignem do ravnog terena oko reke; a mene je bila obuzela re{enost da vidim Dorkas jo{ jednom pre nego {to odem iz grada, i ne samo re{enost nego odnekud i uverenje da }e mi to po}i za rukom. Upravo sam po~injao da razmi{ljam o planovima za kasniji beg preko zidina, kad jedna nova svetlost planu daleko dole.
	Bila je, na toj razdaljini, mala, kao i ostale - samo ta~kica kao od uboda ~iodom; ipak, nije nikako li~ila na njih, a moj um ju je zabele`iio mo`da samo zato {to nisam znao ni{ta sa ~ime bih je mogao uporediti. Svojevremeno sam video ispaljivanje pi{tolja punim potencijalom; bilo je to one no}i u nekropolisu kada je Vodalus digao iz groba mrtvakinju, a zrak energije bio je koherentan i rascepio je maglu kao munja. Ova vatra nije li~ila na to, ali je ipak vi{e li~ila na to nego na i{ta drugo ~ega sam se mogao setiti. Razgorela se nakratko, pa zgasla, a jedan otkucaj srca docnije osetio sam kako se talas toplote preliva preko mog lica.
	Nakako proma{ih, u mraku, malu gostionu zvanu "Patkino gnezdo". Ni do danas ne znam da li sam negde pogre{no skrenuo, ili sam jednostavno pro{ao pored zakap~enih prozora, ne prime}uju}i firmu iznad glave. Bilo kako bilo, uskoro sam se na{ao na ve}oj udaljenosti od reke nego {to je trebalo; energi~no sam hodao jednom ulicom koja je, neko vreme, vodila, ako ni{ta drugo, bar uporedo sa liticom. Ose}ao sam u nozdrvama miris opr`enog mesa, kao pri `igosanju. Ve} sam pomi{ljao da se okrenem i po|em natrag, kad se u mraku sudarih sa jednom `enom. Tako smo se jako i neo~ekivano sudarili da je malo nedostajlo da padnem; zateturao sam se unazad i ~uo kako njeno telo pada na kamen.
	"Video vas nisam", rekoh, pru`aju}i ruke dole ka njoj.
	"Be`i! Be`i!" jeknula je. A onda: "O, o, o, pomozi mi da se dignem." Njen glas beja{e neodre|eno poznat.
	"Za{to bih be`ao?" Pomogoh joj da ustane. Pri slaboj svetlosti, njeno lice bilo je samo mrlja, ali ~inilo mi se da ipak i tako vidim na njemu stravu.
	"To je ubilo Jurmina. Izgoreo je `iv. Njegov {tap je jo{ goreo kad smo ga na{li. On..." Ostatak onoga {to je nameravala da ka`e pretvorilo se u jecanje.
	"[ta je spalilo Jurmina?" Po{to nije odgovorila, protresao sam je, ali ona je zbog toga samo po~ela jo{ ja~e plakati. "Ma zar ja tebe ne poznajem? Kazuj, `eno! Ti si vlasnica 'Patkinog gnezda'. Vodi me tamo!"
	"Ne mogu", re~e ona. "Pla{im se. Dajte mi ruku, molim vas, sire. Treba da u|emo u neku zgradu."
	"Fino. U 'Patkino gnezdo' }emo. Ne mo`e biti daleko - ama, {ta je ono?"
	"Predaleko!" zaplaka ona. "Predaleko!"
	U ulici se, osim nas, nalazilo jo{ ne{to. Ne znam da li sam zbog svoje nepa`nje propustio da primetim njegov nailazak, ili je do tog ~asa bilo neprimetno; u svakom slu~aju, odjednom je bilo - tu. ^uo sam da ljudi koji se u`asavaju pacova ka`u da osete ta~an trenutak kad je pacov u{ao u ku}u, iako ga ne mogu videti. Tako je bilo sad. Ose}ala se jara, bez topline; u vazduhu nije bilo nikakvog mirisa, ali sam osetio da se crpi i gubi mo} tog vazduha da podr`ava `ivot.
	@ena kao da jo{ nije bila svesna toga. Ona re~e: "To je sagorelo trojicu pro{le no}i blizu harene, a no}as, ka`u, jednog, blizu Vinkule. A sad Jurmina. Ono, pri~a se, tra`i nekog."
	Setih se notula i onog bi}a koje se vuklo du` zidova "Predsoblja" u Ku}i Apsoluta, i rekoh: "Mislim da ga je na{lo."
	Pustih je da ide, pa se okretoh jedanput, dvaput, nastoje}i da otkrijem gde se to stvorenje nalazi. Pove}avala se jara, a svetlosti nije bilo. Bio sam u isku{enju da izvu~em Kand`u da bih pri njenom sjaju ne{to video; onda sam se setio kako je Kand`a probudila ono {to je spavalo ispod rudnika ~ovekomajmuna, pa zaklju~ih da bi Kand`ina svetlost mogla pomo}i ovom bi}u, ma {ta ono bilo, da me prona|e. Nisam bio ube|en da }e moj ma~ biti protiv tog stvora delotvorniji nego {to je bio protiv notula kad smo Jonas i ja be`ali od njih kroz kedrovu {umu; ipak, isukao sam ga.
	Ve} slede}eg trenutka zatutnja{e kopita, prolomi se silovit povik i dvojica dimarha nahrupi{e oko ugla, ni sto koraka daleko od mene. Da je bilo vi{e vremena, osmehnuo bih se vide}i kako ta~no odgovaraju prilikama koje sam bio zamislio. Ali sad, vatrometno plamsanje njihovih kopalja pokaza obrise ne~eg mra~nog i zgurenog {to je stajalo izme|u nas.
	[ta god da je bilo, okrenulo se ka svetlu, a onda kao da je po~elo da se otvara, kao kakav cvet, i da raste, i to, maltene, br`e nego {to se okom moglo pratiti; pri tome se i tanjilo, najzad postaju}i stvorenje od svetlucave gaze, vrelo, a ipak na neki na~in reptilsko, ba{ kao {to su one {arolike zmije, koje ljudi donose iz severnih d`ungli i koje ponekad vidimo, ipak reptili, iako izgledaju kao umetni~ka dela od obojenog emajla. Jaha}e zveri tih vojnika propele su se i zavri{tale, ali jedan od njih dvojice, pokazuju}i vi{e prisustva duha nego {to bih ja pokazao, ispali svoje koplje u stvora s kojim se suo~avao. Nastade silovit blesak svetla.
	Gazdarica "Patkinog gnezda" klonu na mene, a ja, ne `ele}i da je izgubim, privih slobodnu ruku oko nje, da ne padne. "Mislim da to bi}e tra`i `ivu toplotu", rekoh joj. "Trebalo bi da navali na destrijere. Izvu}i }emo se."
	Tek {to sam to rekao, okrenulo se ka nama.
	Ve} sam rekao da je, vi|eno otpozadi, kad se otvorilo prema dimarsima, izgledalo kao reptilski cvet. Sad, kad smo ga sagledali u njegovom punom u`asu i veli~anstvenosti, taj utisak nije nestao, ali je bio dopunjen sa jo{ dva utiska. Prvi je bio silovita, neovosvetska vrelina; i sad se ~inilo da je to reptil, ali reptil koji izgara na neki na~in koji na Urtu nikad nije vi|en, kao da je neka aspida upala pravo iz u`arene pustinje u grudvu snega. Drugi je bio lepr{anje, iscepano lepetanje na nekom nevazdu{nom vetru. Stvorenje je i dalje li~ilo na cvet, ali cvet ~ije su latice, sa~injene od bele i bledo`ute boje i od vatre, pokidane razbesnelom olujom koja se ra|a u srcu cveta samog.
	U svim tim utiscima, okru`uju}i ih, natapaju}i ih, bio je u`as koji ja ne mogu opisati. On je iz mene izvla~io svu odlu~nost i svu snagu, tako da u tom ~asu nisam mogao ni da be`im ni da napadam. Kao da smo to bi}e i ja fiksirani u jednoj vremenskoj matrici koja nema nikakve veze ni sa pro{lo{}u ni sa budu}no{}u i koja dr`i svoja jedina dva stanovnika u potpunoj nepomi~nosti, tako da ne mo`e ni~im biti izmenjena.
	Ovu za~aurenost razbio je jedan povik. Druga grupa dimarha uletela je galopom u ulicu iza nas i, ugledav{i to stvorenje, o{inula svoje atove da juri{aju. Za manje od trajanja jednog daha ve} su jurili olujno oko nas i tad nismo bili prega`eni samo zahvaljuju}i uplivu Svete Katarine li~no. Ako sam ikada sumnjao u hrabrost autarhove vojske, te sumnje sam tada izgubio, jer obe grupe se baci{e na ~udovi{te kao lova~ki psi na jelena.
	Uzalud im be{e. Sevnulo je zasenjuju}e, osetila se stravi~na jara. Dr`e}i i sad polusvesnu `enu, pojurih punim trkom niz ulicu.
	Nameravao sam da skrenem na istom onom mestu gde su dimarsi u{li u ulicu, ali u panici (da, u panici sam bio, i ne samo ja, jer u mom umu je vri{tala Tekla) skrenuh oko nekog ugla ili prerano, ili prekasno. Umesto da produ`im strmo ka donjim delovima grada, kao {to sam o~ekivao, na|oh se u slepoj uli~ici, ta~nije u jednom obzidanom malom dvori{tu na stenovitoj izbo~ini koja je str{ala iz litice u prostor. Dok sam ja shvatio {ta nije kako treba, ono stvorenje se pojavilo, sada opet patuljasto i izobli~eno, ali zra~e}i stra{nom nevidljivom energijom, na ulazu u dvori{te.
	Pod svetlo{}u zvezda izgledalo je tako kao da je to mogao biti i neki pogureni starac u crnom kaputu, ali ja nikad nisam osetio vi{e straha nego tada, vide}i ga. Zadnji deo dvori{ta bio je zatvoren jednom stra}arom: ve}om od one izbe u kojoj su patili onaj de~ak i njegova bolesna sestra, ali sastavljenom od {tapova i blata, na isti na~in. Grunuo sam nogom u vrata tako da su uletela unutra i utr~ao u tu jazbinu skrpljenu od nekoliko odvratnih sobi~aka; projurio sam kroz jednu sobicu, pa kroz drugu, pa kroz tre}u u kojoj je le`alo , spavaju}i, petoro ili {estoro mu{karaca i `ena, pa sam onda uleteo u ~etvrtu - i video prozor nadnet nad grad otprilike kao {to se nadnosi bedem Vinkule. Bio je to kraj, najudaljenija soba te ku}e: visila je kao lastino gnezdo iznad provalije duboke (~inilo se u tom trenutku) beskona~no.
	Iz sobe kroz koju smo upravo pro{li ~uo sam gnevne glasove ljudi koje sam probudio. Neko je `estokim razmahom otvorio vrata, da istera uljeza napolje, ali je, izgleda, odmah video svetlucanje Terminus Esta; stao je, opsovao i okrenuo se natrag. Trenutak kasnije neko je kriknuo i ja sam znao da je `ar-bi}e u{lo u izbu.
	Poku{ah da postavim `enu na noge, ali ona se samo sru~i pored mene. Izvan prozora nije bilo ni~eg - blatom lepljeni zid okon~avao se nekoliko lakata ni`e, a podupira~i poda nisu se pru`ali nimalo izvan zida. Ispred mene, streha od trule trave davala je mojoj {aci slabiji oslonac nego {to bi davale niti "viline kosice". Dok sam se upinjao da ipak nekako uhvatim taj krov, nai|e poplava svetlosti tako jake, da je uni{tila sve boje i bacila senke mra~ne poput fuligina samog, senke nalik na pukotine kosmosa. Tad mi je bilo jasno da se moram ili boriti, pa poginuti kao oni dimarsi, ili sko~iti; okrenuh se da se suo~im sa tim bi}em koje je do{lo da me ubije.
	Jo{ nije u{lo u sobu gde sam bio, ~etvrtu, ali sam ga video u tre}oj, kroz otvorena vrata; bilo je opet raskriljeno, kao na ulici. Pred ~udovi{tem je le`alo, na podu od kamena, telo neke jadne starice, napola izgorelo; pred mojim o~ima, ~udovi{te se prignulo uz nju, zauzimaju}i, maltene bih se zakleo, ispitiva~ku pozu. Njeno meso se dizalo u plikovima i cvr~alo kao masno pe~enje, onda je pootpadalo. Ve} slede}eg trenutka i to meso, a i same gole kosti, postado{e samo bledi pepeo, a stvorenje ga, nastupaju}i dalje, razasu.
	Beja{e Terminus Est najbolje se~ivo ikada iskovano, ali ja sam znao, tada, da njime ni{ta ne}u mo}i protiv sile koja je potukla takvo mno{tvo konjanika; pa sam zato palo{inu odbacio, u nejasnoj nadi da }e, tu negde po strani, mo`da biti prona|ena i jednog dana vra}ena majstoru Palaemonu; izvukao sam Kand`u iz kesice koja mi je visila oko grla.
	Bila mi je to poslednja, i sasvim slaba, prilika; vrlo brzo sam uvideo da je propala. Ma kojim ~ulima da je to bi}e ose}alo svet oko sebe (a po njegovom kretanju sam zaklju~io da je na na{em Urtu maltene slepo), taj dragulj je ugledalo jasno i nije ga se upla{ilo. Sporo nastupanje ~udovi{ta pretvori se u hitro, odlu~no slivanje napred. Pojavi se na vratima - grunu oblak dima, za~u se lomljava, i tog stvora vi{e nije bilo. Odozdo je sevala svetlost, kroz rupu koju je ~udovi{te progorelo u nejakome podu {to je po~injao na mestu gde se okon~avalo stenovito pro{irenje, opru`eno iz litice; u prvom trenutku to je jo{ bila bezbojna svetlost ~udovi{ta, onda su se po~eli naglo smenjivati pastelni prelivi - paunska plava, ljubi~asta, pa ru`i~asta. Najzad, samo slabi, crvenkasti sjaj po`ara.
	
	10. OLOVO
	U jednom trenutku sam mislio da }u i ja pasti kroz tu rupetinu u sredini sobice; ipak, moja nastojanja da dohvatim Terminus Est i da dovu~em gazdaricu "Patkinog gnezda" do bezbednog mesta bila su na kraju uspe{na, iako je samo malo nedostajalo pa da se u provaliju sru{i ~itav taj uzdrhtali ostatak sobice - zajedno sa nama.
	Izvukosmo se, najzad. Kad smo izi{li na ulicu, na njoj nije bilo ni dimarha, ni gra|ana; vojnike je, svakako, privukao po`ar, dole, a gra|ani su se pla{ili da izi|u iz ku}a. Jednom rukom sam pridr`avao tu `enu i pu{tao sam da ona usmerava na{ hod; iako je i sad bila odve} upla{ena da bi na moja pitanja odgovarala razumno, odvela nas je, kao {to sam i pretpostavio, do svoje gostionice, nepogre{ivo.
	Dorkas je spavala. Nisam je budio, nego sam u mraku seo na jednu stoli~icu pokraj kreveta. Tu se sad nalazio i sto~i} dovoljno veliki da na njemu stoje ~a{a i boca koje sam doneo odozdo, iz trpezarije. Ne znam koje je to vino bilo, ali u ustima mi se ~inilo da je jako, a potom, progutano, kao da je obi~na voda; pola boce sam popio pre nego {to se Dorkas probudila, ali dejstvovalo nije ni{ta vi{e no da sam popio isto toliko {erbeta.
	Cimnula se kao da }e ustati, a onda je dopustila da joj glava opet klone nazad, na jastuk. "Severijan. Trebalo je da znam da si ti."
	"@ao mi je ako sam te upla{io", rekoh. "Do|oh da vidim kako si."
	"Veoma ljubazno od tebe. Me|utim, nekako ispada - kad god se ja budim, iznad mene se nadnosi{ ti."
	Na trenutak je opet sklopila o~i. "Jesi li svestan koliko tiho gazi{ u tim tvojim ~izmama sa debelim |onovima? To je jedan od razloga {to te se ljudi pla{e."
	"Jednom si rekla da te podse}am na vampira zato {to sam jeo nar, pa su mi usne bile zamrljane crvenim. Smejali smo se oko toga. Se}a{ li se?" (A to je bilo na jednom polju, unutar Zida Nesusa, kad smo prespavali pokraj pozori{ta doktora Talosa i, probudiv{i se, jeli vo}e koje su prethodne ve~eri ispustili na{i gledaoci dok su be`ali.)
	"Se}am se", re~e Dorkas. "Ti bi da se ja opet smejem, a? Ali bojim se da se nikad vi{e ne}u mo}i smejati."
	"Jesi li raspolo`ena za vino? Bilo je besplatno i ne onako lo{e kako sam o~ekivao."
	"Da bi me razveselilo? Ne. ^ovek treba da pije, rekla bih, kad je ve} veseo. Ina~e, u vr~ ne te~e ni{ta osim dodatne tuge."
	"Pa bar gutljaj jedan. Gazdarica ka`e da ti je bilo zlo i da nisi jela ceo dan."
	Videh onda pokretanje Dorkasine zlatne glave na jastuku: okretala ju je da me pogleda; po{to se ~inilo da je Dorkas sasvim budna, odva`ih se da upalim sve}u.
	"U svojoj si mantiji", re~e ona. "Sigurno si je prestravio do besvesti."
	"Ne, nije me se upla{ila. Trenutno sipa u svoj vr~ sve {to u boci mo`e na}i."
	"Bila je dobra prema meni - veoma ljubazna. Nemoj joj jako zameriti ako se opredeli da pije tako pozno u no}i."
	"Nisam joj zamerao. Ali zar ne}e{ bar ne{to? Ovde sigurno ima hrane u kuhinji, mogu za~as da izru~im pred tebe {ta god po`eli{."
	Na~in na koji sam se izrazio izazvao je kod nje bledi osmejak. "Izru~ujem ja hranu - iz sebe - ceo dan. Na to je ona mislila kad je rekla da mi je bilo zlo. Mo`da ti je to i kazala? Povra}anje. Pretpostavljam da bi taj miris mogao jo{ da se ose}a, mada je jadnica ~istila za mnom najbolje {to je mogla."
	Dorkas je zastala i onju{ila. "Kakav to miris ose}am? Nagorelu tkaninu? Mora biti da to sve}a tako miri{e, ali ne verujem da mo`e{ potkresati fitilj tom tvojom ma~u{tinom."
	Rekoh: "Mislim da to miri{e moj ogrta~. Stajao sam preblizu jedne vatre."
	"Zatra`ila bih da otvori{ prozor, ali vidim da je ve} otvoren. Imam utisak da ti to smeta. Izaziva kolebanje plamena sve}e. Da li se tebi od ustreptalih senki vrti u glavi?"
	"Ne", rekoh. "Ne smeta mi, osim ako gledam ba{ u sam plamen."
	"Sude}i po tvom izrazu lica, ose}a{ se onako kako se ja uvek ose}am kad sam u blizini vode."
	"Danas popodne zatekao sam te kako sedi{ na samom rubu re~ne obale."
	"Znam", re~e Dorkas i za}uta. Onda je to }utanje toliko potrajalo, da sam se upla{io da ona vi{e ne}e ni progovarati, da }e opet nastati patolo{ko }utanje (sad sam ve} bio siguran da je bilo takvo) koje ju je bilo ranije obuzelo.
	Najzad rekoh: "Iznenadio sam se vide}i da si tamo - se}am se da sam nekoliko puta gledao da se uverim da si to ti, iako sam upravo za tobom tragao."
	"Povra}ala sam, Severijane. To sam ti, zar ne, ve} kazala."
	"Jesi."
	"A zna{ li {ta sam izbljuvala?"
	Zurila je u nisku tavanicu, a ja sam imao ose}anje da se tamo nalazi neki drugi Severijan, onaj dobri i ~ak uzvi{eni Severijan koji samo u Dorkasinom umu postoji. Pretpostavljam da svi mi, kad verujemo da se obra}amo na najintimniji na~in nekome, zapravo upu}ujemo re~i jednoj slici, na{oj slici o toj osobi sa kojom mislimo da razgovaramo. Ali ovo kao da je bilo i ne{to vi{e; ~inilo mi se da bi Dorkas nastavila da govori i kad bih izi{ao iz sobe. "Ne znam", rekoh. "Mo`da vodu?"
	"Kamenje za pra}ku."
	Mislio sam da ona to ka`e metafori~no, zato sam samo rekao: "To je sigurno bilo vrlo neprijatno."
	Glava joj se opet okrenula na jastuku, pa sam sad video njene plave o~i sa jako ra{irenim zenicama. Bile su tako prazne da su mogle biti i dva mala duha. "Kamenove koji se iz pra}ke izbacuju, dragi moj Severijane. Male, te{ke, metalne grudve, u pre~niku otprilike kao orah, a po du`ini ne{to kra}e od mog palca. Na svaki komad je utisnuta re~ udarni. To mi se iskotrljalo iz grla, u kofu, a ja sam pru`ila ruku dole - zavukla sam {aku u to odvratno {to sam ispovra}ala, pa sam izvukla ove komade, da ih vidim. Vlasnica ove kr~me je do{la i odnela kofu, ali ja sam ih ve} bila obrisala i sa~uvala. Postoje dva komada, oba su sad u ladici tog stola. Donela ga je da bi na njega stavljala moje obroke. Ho}e{ li da vidi{ te udarne? Otvori fioku."
	Nikako nisam mogao zamisliti o ~emu ona to govori, pa je upitah: smatra li da neko poku{ava da je otruje.
	"Ne, apsolutno ne. Pa zar ne}e{ otvoriti ladicu? Ti si toliko hrabar. Zar ne `eli{ da pogleda{?"
	"Imam poverenja u tebe. Ako ka`e{ da su u sto~i}u komadi municije za pra}ku, ja sam siguran da jesu."
	"Ali ne veruje{ da sam ih iska{ljala. I ne zameram ti. Zar ne postoji jedna pripovest o k}eri nekog lovca, koja je dobila blagoslov od jedne panter-pardalke, tako da su posle toga, kad god je govorila, sa njenih usana padali crni biseri? A onda je supruga njenog brata ukrala taj blagoslov i posle, kad je govorila, sa usana su joj skakale `abe krasta~e? Pamtim da sam tu stvar slu{ala, ali nijednog trenutka nisam poverovala."
	"Kako bi iko mogao iska{ljati olovo?"
	Dorkas se nasmeja, ali bez veselja. "Lako. Ba{ vrlo lako. Zna{ li ti {ta sam videla danas? Zna{ li za{to nisam bila u stanju da razgovaram s tobom kad si me na{ao? A nisam, zaista nisam mogla, Severijane, kunem se. Znam da si mislio da sam samo ljuta i jogunasta. Ali nije bilo tako - bila sam postala kao kamen, bila sam bez re~i, jer se ~inilo da ne postoji ni{ta va`no, a ni sad nisam sigurna da postoji. Me|utim, `ao mi je {to sam rekla ono da nisi hrabar. Jesi hrabar, znam to. Samo, kad jadnim robija{ima ovde radi{ ono {to radi{, to ba{ ne izgleda hrabro. Bio si toliko hrabar kad si se borio sa Agilusom, pa i kasnije, kad si poleteo da se bori{ sa Boldandersom zato {to si mislio da }e on ubiti Jolentu..."
	Opet je za}utala, zatim uzdahnula. "Uh, Severijane, tako sam umorna."
	"@eleo sam da pri~am s tobom o tome", rekoh. "O zatvorenicima. Ho}u da razume{, ~ak iako mi ne mo`e{ oprostiti. To je bilo moje zanimanje, za to sam bio obu~avan od de~a~kih dana." Nagnuo sam se napred i dohvatio njenu ruku, krhku, ~inilo se, poput ptice peva~ice.
	"Tako ne{to si rekao i ranije. Uistinu razumem."
	"A bio sam i sposoban da to obavljam dobro. Dorkas, to je ono {to ne razume{. Mu~enje i pogubljenje su dve umetnosti, a ja imam onaj prvi ose}aj, nadarenost, onaj blagoslov. Ovaj ma~ u mojim rukama o`ivi - i ne samo on, o`ive i sva druga na{a oru|a. Da sam ostao u Citadeli, mogao sam postati majstor. Dorkas, slu{a{ li? Da li ti ovo i{ta zna~i?"
	"Zna~i", re~e ona. "Mal~ice. Ali `edna sam. Ako si ve} dovoljno popio, sipaj mi sad malo tog vina, molim."
	U~inih tako, ali pune}i ~a{u samo do ~etvrt visine, jer sam se pla{io da bi je Dorkas mogla razliti po posteljini.
	Da bi pila, digla se u sede}i polo`aj. Do tog trenutka nisam bio ube|en da je ona u stanju to da uradi; a kad je progutala i poslednju skerletnu kapljicu, hitnula je ~a{icu kroz prozor. ^uo sam kako se ~a{a, dole na ulici, rasprskava u parampar~e.
	"Ne `elim da pije{ posle mene", re~e mi. "A znala sam da ho}e{, ako ovo ne uradim."
	"Smatra{, dakle, da je ono {to tebe mu~i zarazno?"
	Opet se nasmejala. "Jeste zarazno, ali ti to ve} ima{. Od svoje majke si to dobio. Smrt. Severijane, nikako da me pita{ {ta sam to videla danas."
	
	11. RUKA PRO[LOSTI
	^im je Dorkas rekla "Nikako da me pita{ {ta sam to videla danas", uvideo sam da sam nastojao da usmerim razgovor tako da tu temu izbegnem. Bilo me je obuzelo predose}anje da }e Dorkas opisati ne{to za mene savr{eno besmisleno, a za nju silno zna~ajno, kao {to ~ine oni ludaci koji veruju da putanje crva izgrickane ispod kore palog drve}a predstavljaju natprirodne zapise. Rekao sam: "Mislio sam da je bolje da ne razmi{lja{ o tome, {ta god da je bilo."
	"Sigurno da bi bilo bolje, kad bismo to mogli posti}i. Videla sam jednu stolicu."
	"Stolicu?"
	"Staru. I jedan sto i jo{ nekoliko predmeta. Izgleda da u ulici Turners postoji prodavnica koja nudi stari name{taj eklekticima i onim autohtonima koji su na{u kulturu apsorbovali u dovoljnoj meri da takve stvari `ele. Ovde nema izvora iz koga bi se ta potra`nja zadovoljavala, zato vlasnik i njegovi sinovi idu dva ili tri puta godi{nje u Nesus - u one napu{tene, ju`ne, kvartove - da napune svoj brod. Vidi{, porazgovarala sam sa njim; znam sve o tome. Tamo ima na desetine hiljada praznih zgrada. Neke su se odavno sru{ile, ali neke i danas stoje kao i onog dana kad su ih vlasnici napustili. Ve}inom su poplja~kane, ali ovi trgovci tamo ipak prona|u, s vremena na vreme, srebro i komadi}e nakita. U ve}ini tih ku}a glavnina name{taja je nestala, pa ipak, odseljeni vlasnici su redovno pone{to i ostavljali."
	^inilo mi se da je Dorkas blizu suza, pa sam se nagnuo napred da je pogladim po ~elu. Jednim kratkim pogledom mi je pokazala da to ne `eli i opet se opru`ila na krevetu kao ranije.
	"U nekim od tih ku}a nalazi se jo{ i sad sav name{taj. To su, rekao je, najbolje ku}e. On smatra da je nekoliko porodica, ili mo`da samo nekoliko jedinki, ostajalo u svakom kvartu i posle njegovog izumiranja. Ostajali su oni odve} stari, ili odve} zadrti za odseljenje. Razmi{ljala sam o tome i sigurna sam da su neki od njih imali u tim ~etvrtima pone{to od ~ega se nikako nisu mogli rastati. Mo`da neki grob. Takvi ljudi su daskama za{ti}ivali svoje prozore od lopova, a za odbranu dr`ali pse, ili gora bi}a. Pre ili kasnije ipak su odlazili - ili su umirali, posle ~ega su te `ivotinje pro`dirale njihova tela, pa be`ale na slobodu; me|utim, tada u blizini vi{e nije bilo nikoga, pa ni plja~ka{a i sakuplja~a napu{tenih stvari; niti se iko pojavio, sve do dolaska ovog ~oveka i njegovih sinova."
	"Tamo stvarno postoji mno{tvo starih stolica", rekoh.
	"Ali nisu kao ova. Znala sam sve o njoj - {ta joj je izrezbareno na nogama, ~ak i {are u drvetu na rukonaslonima. Tad mi se vratilo toliko toga. I najzad, ovde, ispovra}ah ove komade olova, koji su kao neko tvrdo, te{ko semenje, i - shvatih. Pamti{ li, Severijane, kako je bilo kad smo izlazili iz Botani~kih vrtova? Ti, Agija i ja izi{li smo iz tog velikog staklenog vivarijuma, ti si unajmio ~amac da nas preveze od ostrva do obale, a reka je bila puna nenufara sa plavim cvetovima i sjajnim zelenim listovima. I semenke su im takve, tvrde i te{ke i tamne, a ~ula sam da tonu na dno \ola i tamo ostanu tokom ~itavih epoha sveta. Onda, kad ih neki slu~aj izbaci blizu povr{ine, proklijaju bez obzira na to koliko su stare, tako da vidimo otvaranje cvetova iz neke pro{le hilijade."
	"^uo sam to i ja", rekoh. "Ali to ni{ta ne zna~i tebi ili meni."
	Dorkas je le`ala nepomi~no, ali njen glas je drhtao. "Koja ih to sila pozove da se vrate? Mo`e{ li to objasniti?"
	"Pa valjda Sun~ev sjaj - ali, ne, ne mogu objasniti."
	"A jedini izvor Sun~evog sjaja je Sunce - ne postoji drugi izvor?"
	Tad sam znao na {ta misli, ali ne{to u meni nije bilo u stanju da tu misao prihvati.
	"Kad nas je onaj ~ovek, onaj - Hildegrin, drugi put smo ga sreli navrh jedne grobnice u sru{enom kamenom gradu - prevozio preko Jezera ptica, pomenuo je milione mrtvih ljudi ~ija su tela potopljena u tu vodu. A kako se posti`e da potonu, Severijane? Le{ plovi. Kako oni opterete le{eve? Ja to ne znam. A ti?"
	Znao sam. "Naguraju im olovnu sa~mu niz grlo."
	"Tako sam i mislila." Glas joj je sad bio tako slab, da sam ga jedva ~uo, ~ak i u toj tihoj sobici. "Ne, nego sam znala. ^im sam videla ta dva, znala sam."
	"Ti misli{ da te je Kand`a vratila."
	Dorkas klimnu.
	"Ona jeste delovala, ponekad, prizna}u to. Ali samo kad sam je izvadio, a i tada ne uvek. Kad si me izvukla iz vode u Vrtu beskona~nog sna, bila mi je u jaha~koj torbi, a ja, {tavi{e, nisam ni znao da je imam."
	"Severijane, jednom si mi dozvolio, ranije, da je uzmem u ruku. Mogu li je sada opet videti?"
	Izvukao sam Kand`u iz njene mekane kese i podigao je u vazduh. Njene plave vatre izgledale su dremljivo, ali videla se kuka, surovog izgleda, u sredi{tu dragulja, ona po kojoj je Kand`a dobila ime. Dorkas je pru`ila ruku, ali ja odmahnuh glavom, pamte}i {ta je bilo sa vinskom ~a{om.
	"Misli{ da }u joj napraviti neku {tetu, a? Ne}u. Bilo bi to svetogr|e."
	"Ako veruje{ u to {to govori{, a ja mislim da veruje{, onda sigurno mrzi{ Kand`u {to te je dovukla nazad..."
	"Iz smrti." Opet je gledala u tavanicu, sada joj se osmehuju}i, kao da s njom deli neku duboku, ali komi~nu tajnu. "Ka`i, hajde ka`i to. Ne}e te boleti."
	"Iz sna", rekoh. "Jer, ako ~ovek mo`e biti dozvan da se iz toga vrati, to onda nije smrt - ne smrt u onom smislu kako smo je uvek shvatali, ne ono {to imamo na umu kad ka`emo smrt. Mada moram priznati da mi je jo{ i sad gotovo nemogu}e poverovati da bi Pomiritelj, sad mrtav ve} toliko hiljada godina, dejstvovao kroz ovaj kamen, sa naumom da di`e neke druge osobe."
	Dorkas nije odgovorila. Nisam bio siguran ~ak ni da slu{a.
	"Pomenula si Hildegrina", rekoh, "i ono kad je veslao preko jezera, kad nas je vozio da uzberemo avern. Pamti{ li {ta je rekao o smrti? Da je pticama Smrt dobra drugarica. Mo`da je trebalo tada da nam bude jasno da takva smrt ne mo`e biti smrt u onom smislu re~i kako to mi zami{ljamo."
	"Ako ka`em da verujem u sve to, ho}e{ li mi dati Kand`u da je dr`im?"
	Opet sam odmahnuo glavom.
	Dorkas nije gledala ka meni, ali je, valjda, videla pokret moje senke; ili je, mo`da, njen mentalni Severijan na tavanici tako|e odmahnuo glavom. "Pa dobro, u pravu si - nameravala sam da je nekako uni{tim ako mogu. Ho}e{ da ti ka`em u {ta stvarno verujem? Verujem da sam bila mrtva - ne usnula, nego mrtva. I da se sav moj `ivot odigrao davno, davno, kad sam sa svojim mu`em stanovala iznad jedne male prodavnice i brinula se o na{em detetu. I da je taj tvoj Pomiritelj, koji je stigao tako davno, bio neki pustolov, pripadnik neke od pradrevnih rasa koje su nad`ivele vaseljensku smrt." Njene {ake stisnu{e }ebe. "Pitam te, Severijane, zar on, kad ponovo do|e, ne treba da dobije ime Novo Sunce? Zar to ne zvu~i tako? Dalje, verujem da je on, dolaze}i, doneo sa sobom jednu stvar koja ima istu mo} nad vremenom, kao ogledala oca Inirea, bar kako se o njima pri~a, nad razdaljinom. Doneo je taj tvoj dragi kamen."
	Za}utala je i okrenula glavu da me pogleda prkosno; kad ja ne rekoh ni{ta, ona nastavi. "Severijane, kad si vratio onog ulana u `ivot, to je bilo zato {to je Kand`a izazvala zakrivljenje vremena, za tog ~oveka, natrag do ta~ke u kojoj je bio jo{ `iv. Kad si napola zale~io rane svog prijatelja, bilo je to zato {to je Kand`a savila taj trenutak do trenutka kad }e one biti ve} maltene izle~ene. A kad si pao u travuljinu u Ba{ti ve~nog sna, mora biti da je Kand`a mene dotakla, ili zamalo dotakla, i za mene je to postalo ono vreme u kome sam bila `iva, pa sam, zbog toga, po~ela opet `iveti. Ali sam u me|uvremenu bila mrtva. I to sam dugo, dugo bila mrtva, bila sam sme`urani le{ o~uvan u mrkoj vodi. U meni postoji i sad ne{to mrtvo."
	"Ima u svima nama ne{to {to je oduvek bilo mrtvo", rekoh ja. "Ako ni zbog ~ega drugog, ono zbog toga {to znamo da }emo svi jednom biti mrtvi. To znamo svi, osim najmanje dece."
	"Vrati}u se, Severijane. Sad mi je to jasno, i to sam poku{avala da ti ka`em. Moram da se vratim i da izna|em ko sam bila, gde sam `ivela i {ta mi se desilo. Znam da ne mo`e{ sa mnom..."
	Klimnuh glavom.
	"A to od tebe i ne tra`im. ^ak i ne `elim. Volim te, ali ti si jo{ jedna smrt, smrt koja je ostala sa mnom i sa mnom se sprijateljila ba{ kao i ona stara smrt u jezeru, ali, svejedno, smrt. Ne}u da vodim smrt sa sobom kad krenem da potra`im svoj `ivot."
	"Razumem", kazah.
	"Mo`da je moje dete jo{ `ivo - starac je, mo`da, ali jo{ `iv. Moram to saznati."
	"Da", rekoh. Nisam mogao da se uzdr`im da ne dodam: "A ti si jednom govorila, meni, da nisam smrt. I da ne smem dozvoliti drugima da me ubede da o sebi razmi{ljam na taj na~in. Govorila si to iza vo}njaka na prostoru Ku}e Apsoluta. Pamti{?"
	"Meni si bio smrt", re~e ona. "Mo`e{ re}i, ako ho}e{, da sam pala u tu zamku na koju sam te upozorila. Mo`da i nisi smrt, ali osta}e{ ono {to jesi, torturist i karnifeks, preko tvojih {aka }e se slivati krv. Po{to tako dobro pamti{ {ta je bilo u Ku}i Apsoluta, mo`da ti... Ne mogu to kazati. Pomiritelj, ili Kand`a, ili Inkreator, eto ko mi je ovo uradio. Ne ti."
	"A o ~emu je re~?" rekoh.
	"Doktor Talos je dao i tebi i meni pare, kasnije, na proplanku. Novac dobijen od nekog dvorskog slu`benika za na{u predstavu. Dok smo putovali, sve sam dala tebi. Mogu li ga sad dobiti natrag? Potreban mi je. Ako ne celu svotu, daj mi bar deo."
	Izru~ih pare iz moje jaha~ke torbice na sto. Bilo je tu pribli`no onoliko koliko sam svojevremeno dobio od nje, mo`da i mal~ice vi{e.
	"Hvala", re~e ona. "Tebi ne}e biti potreban?"
	"Ne tako `estoko potreban kao tebi. Uostalom, tvoj je."
	"Otputova}u sutra, ako se budem ose}ala dovoljno oja~anom. A prekosutra svakako, ma kako se ose}ala. Ne pretpostavljam da ti je poznato kojom u~estalo{}u brodovi isplovljavaju odavde da bi oti{li niz reku?"
	"Koliko god ~esto ho}e{. ]u{ni brodi} u reku, a ona }e uraditi sav ostali posao."
	"Ovo ne li~i na tebe, Severijane, ili bar ne mnogo. Na osnovu onoga {to si pri~ao o svom prijatelju Jonasu, ovo vi{e zvu~i kao ne{to {to bi on mogao izgovoriti. I eto, to me podse}a da mi ti danas nisi prvi posetilac. Bio je ovde i na{ prijatelj - ili, bar, tvoj prijatelj - Hetor. Ovo ti nije sme{no, a? E pa izvini, samo sam htela da promenim temu."
	"On u`iva u tome. U`iva da me gleda."
	"U`ivaju hiljade ljudi, kad su tvoje predstave javne, a u`iva{ i ti."
	"Oni dolaze da budu u`asnuti, pa da posle mogu da ~estitaju samima sebi {to su `ivi. Dolaze i zato {to vole to uzbu|enje i vole onu napetost kad se ne zna ho}e li osu|enik do`iveti slom i ho}e li se odigrati neki strahotni incident. Ja u`ivam u upra`njavanju svoje ve{tine, u obavljanju onog za {ta sam jedino stvarno pozvan - u`ivam u postizanju savr{enstva. Hetor ho}e ne{to drugo."
	"Bol?"
	"Bol, da, ali i ne{to vi{e."
	Dorkas re~e: "Zna{, on te obo`ava. Popri~ao je sa mnom i meni se ~ini da bi on u vatru zagazio ako bi mu ti tako naredio." Mora biti da mi se, na te re~i, trznulo lice, jer ona nastavi: "Od ove pri~e o Hetoru pripada ti muka, je li tako? Dovoljno je kad ima{ jednog bolesnika. Hajd' da pri~amo o ne~em drugom."
	"Ne pripada mi muka u onom smislu kao tebi, to ne. Ali kad zamislim Hetora, to je uvek ista slika: video sam ga, sa platforme za pogubljenje, jednom, usta su mu bila otvorena, a o~i..."
	Prome{koljila se nelagodno. "Da, te o~i - videla sam ih ve~eras. Mrtve o~i, mada ja, valjda, ne bih imala pravo da ka`em tako ne{to. O~i le{a. ^ini ti se, ako ih pipne{, bi}e suve kao kamen i nikako se ne}e pomerati pod tvojim prstom."
	"Ne, uop{te nije to. Kad sam bio na platformi u Saltusu i spustio pogled i ugledao ga, njegove o~i su plesale. Me|utim, rekla si da onaj njegov tupi pogled, a naj~e{}e jeste takav, tebe podse}a na o~i le{a. Zar nikad nisi pogledala u ogledalo? Ti nema{ o~i mrtve `ene."
	"Mo`da nemam." Dorkas zastade. "Imao si obi~aj da ih naziva{ lepim."
	"Zar ti nije drago {to si `iva? ^ak i ako ti je mrtav mu`, i dete, i ako je ku}a u kojoj si nekad stanovala sad ru{evina - ako je sve to tako - zar nisi prepuna radosti {to si opet ovde? Nisi avet, nisi revenant poput onih koje smo videli u sru{enom gradu. Kao {to rekoh, baci pogled u ogledalo. Ili, ako to ne}e{, zaviri u moje lice, ili lice ma kog mu{karca, pa }e{ videti {ta si."
	Sad se Dorkas pridigla u sede}i polo`aj jo{ sporije i bolnije nego kad se dizala da popije vino, ali je sad i prebacila noge preko ivice kreveta i ja videh da je pod tim tankim }ebetom gola. Jolenta je, pre svoje bolesti, imala savr{enu ko`u, sa glatko}om i meko}om kakvog poslasti~arskog proizvoda. Dorkasina ko`a bila je poprskana zlatnim pegicama, a telo tako istanjeno da sam ve~ito bio svestan njenih kostiju; ipak, ona je u svom nesavr{enstvu bila po`eljnija nego {to je Jolenta u svom telesnom izobilju ikad bila. Svestan koliko bi za osudu bilo kad bih joj se sad nametnuo silom ili ~ak i ube|ivanjem da mi se otvori, sad kad je bolesna, a ja ve} prakti~no krenuo da je ostavim, osetio sam, ipak, u sebi `elju prema njoj. Koliko god da volim neku `enu - koliko god mnogo, ili malo - uvek na|em da je najja~e `elim onda kad je vi{e ne mogu imati. Ali ono {to sam ose}ao prema Dorkas bilo je ja~e od toga, i slo`enije. Ona je bila, mada samo tokom kratkog vremena, najbli`i prijatelj koga sam ikad imao, a na{e uzajamno posedovanje, od mahnite po`ude u na{oj konvertovanoj magacinskoj sobi u Nesusu, pa sve do dugog, lenjog igranja u spava}oj sobi u Vinkuli, bilo je osoben akt ne samo na{e ljubavi nego i na{eg prijateljstva.
	"Pla~e{", rekoh. "Ho}e{ da odem?"
	Odmahnula je glavom, a onda, kao da vi{e nije mogla zadr`ati re~i koje naviru same, pro{aputala je: "Ooo, pa zar ne}e{ i ti da krene{, Severijane? Nisam ono mislila. Zar ne}e{ po}i? Sa mnom?"
	"Ne mogu."
	Utonula je nazad na uzani krevet, sada manja i izrazitije nalik na dete. "Znam. Ima{ svoju du`nost prema svojoj gildi. Ne mo`e{ gildu opet izdati, a onda se suo~iti sam sa sobom, a ja to i ne tra`im od tebe. Samo, nikad nisam sasvim odustala od nade da bi mogao."
	Odmahnuo sam glavom kao i pre. "Moram be`ati iz grada."
	"Severijane!"
	"I to prema severu. Ti }e{ na jug, a kad bih ja i{ao s tobom, jurili bi nas kurirski brodi}i puni vojske."
	"Severijane, {ta se dogdilo?" Dorkasino lice bilo je vrlo smireno, ali o~i jako ra{irene.
	"Oslobodio sam jednu `enu. Od mene je zahtevano da je zadavim i da bacim njeno telo u Acis, a to sam i mogao - nisam ose}ao ni{ta prema njoj, ni{ta stvarno, pa je trebalo da bude lako. Ali, kad sam ostao nasamo s njom, pomislio sam na Teklu. Bili smo u jednom malom senjaku, koji je zaklonjen `bunjem, a nalazi se na rubu vode. Sastavio sam {ake oko njenog vrata i pomislio na Teklu i na ono kako sam nju `eleo da oslobodim. Nisam uspeo da smislim na~in za oslobo|enje Tekle. Da li sam ti to ikad ispri~ao?"
	Dorkas, gotovo neprimetno, odmahnu glavom.
	"Bra}a su bila svuda, najkra}i put vodio je pored petorice, a sva petorica su poznavala mene i znala za stvar sa Teklom." (Sada je Tekla ve} vri{tala u nekom uglu moga umu.) "Zapravo je bilo dovoljno da im ka`em da je majstor Gerlous naredio da dovedem Teklu njemu. Me|utim, zato bih morao i da idem uz nju, a ja sam jo{ tra`io na~in da ostanem u gildi. Nisam je voleo dovoljno."
	"To je sada pro{lost", re~e Dorkas. "A smrt, Severijane, nije ono stra{no {to misli{." Zamenili smo, dakle, uloge, kao kad dvoje izgubljene dece naizmeni~no te{e jedno drugo.
	Slegnuo sam ple}ima. Avet koju sam pojeo na Vodalusovom banketu bila je opet gotovo sasvim primirena; ose}ao sam njene duga~ke, prohladne prste na svom mozgu i znao sam, iako nisam mogao izvrnuti svoju lobanju naopa~ke da je pogledam, da njene duboke ljubi~aste o~i gledaju iza mojih. Morao sam stalno ulagati odre|eni napor da ne progovorim njenim glasom. "Bilo kako bilo, na{ao sam se u senjaku sa onom `enom, nasamo. Zvala se Sajriaka. Znao sam, ili bar naslu}ivao da ona zna gde su Pelerinke - ona je neko vreme bila njihova pripadnica. Postoje metodi mu~enja koji su ne~ujni i ne zahtevaju nikakvu opremu i koji, mada nisu nimalo spektakularni, deluju i te kako efikasno. Posegne{, da se tako izrazim, u telo i neposredno barata{ klijentovim `ivcima. Spremio sam se da primenim ne{to {to mi opisujemo izrazom 'Humbabin {tap', ali pre nego {to sam je i dotakao, rekla mi je: 'Pelerinke su u blizini Orithijskog prolaza i tamo neguju ranjenike.' Ta `ena je, to je tad rekla, dobila pre samo nedelju dana pismo od neke svoje poznanice koja je ostala u tom redu..."
	
	12. ZA POPLAVOM
	Krov tog senjaka bio je solidan, ali zidovi - samo ~ipka, od tananih drvenih deli}a, tako da su oko nas mnogo stvarnije zidove ~inile visoke stabljike {umske paprati zasa|ene svuda unaokolo. Kroz to okru`enje curili su snopovi Mese~evih zraka. Mese~ina je, odra`ena sa zahuktalih voda reke ispred nas, prodirala i kroz vrata senice. Na Sajriakinom licu videh i strah i svest da je za nju jedina nada da je ja jo{ malo volim i znadoh otud da za nju nema nade jer ni u meni nikakvog ose}anja nije bilo.
	"Kod autarhovog logora", ponovi ona. "To mi je Ajnhildis napisala. U Orithiji, blizu izvora \ola. Ali ako }e{ i}i tamo da vrati{ knjigu, mora}e{ dobro da pripazi{ - ona je, tako|e, rekla da su kakogeni doleteli i spustili se negde na severu."
	Zurio sam u nju, trude}i se da ocenim da li la`e.
	"To mi je Ajnhildis napisala. Sigurno su `eleli da izbegnu ogledala u Ku}i Apsoluta, pa time i pogled autarha. Navodno je on njihov sluga, ali pokatkad se pona{a kao da su kakogeni njegove sluge."
	Prodrmao sam je. "[ali{ se sa mnom? Autarh da slu`i njima?"
	"Molim te, o molim te..."
	Ispustih je.
	"Svakako... Erebuse! Pardon." Zajecala je i, mada je le`ala u senci, osetio sam da bri{e o~i i nos rubom svoje skerletne ode`de. "Svako zna da je tako, jedino ne znaju seljaci, dobri mu{karci i dobre `ene. Znaju svi armigeri i ~ak ve}ina optimata, a uzvi{eni su, dabome, oduvek znali. Autarha nikad nisam videla, ali re~eno mi je da je on, vicekralj Novog Sunca, jedva ne{to vi{i rastom nego ja. Zar misli{ da bi na{i ponositi uzvi{eni dozvoljavali da na vlasti bude neko takav, da nema hiljadu topova iza njega?"
	"Ja sam ga video", rekoh, "i razmi{ljao, sa ~u|enjem, o tome." Potra`ih me|u Teklinim uspomenama potvrdu Sajriakinih tvrdnji, ali na|oh samo glasine.
	"Da li bi mi pri~ao o njemu? Molim te, Severijane, pre nego {to..."
	"Ne, ne sad. Ali za{to bi kakogeni predstavljali opasnost po mene?"
	"Zato {to }e autarh sigurno poslati izvidnike da ih otkrije, a i ovda{nji arhon }e, pretpostavljam, u~initi isto. Ko god bude na|en blizu kakogena, smatra}e se da je za njih uhodio, ili, jo{ gore, da ih je tra`io u nadi da ih pridobije za nekakvu zaveru protiv Feniksovog trona."
	"Razumem."
	"Severijane, nemoj me ubiti. Preklinjem te. Nisam dobra `ena - nisam nikad bila dobra, jo{ od dana kad sam ostavila Pelerinu{e, i sad da se suo~im sa umiranjem ne mogu."
	Zapitah je: "A {ta si, uostalom, uradila? Zbog ~ega Abdiesus ho}e da bude{ ubijena? Zna{ li?" Ni{ta jednostavnije nego zadaviti osobu ~iji vratni mi{i}i nisu jaki; ve} sam razgibao {ake pripremaju}i se za taj zadatak, ali sam istovremeno i `alio {to mi nije dozvoljeno da stvar ipak okon~am ma~em.
	"Samo sam volela prevelik broj mu{karaca, a ne samo tog jednog koji mi je mu`."
	Kao da je pokrenuta uspomenom na te zagrljaje, digla se i krenula ka meni. Mese~ina opet pade na njeno lice; o~i su joj bile prepune suza, neprolivenih.
	"Bio je okrutan prema meni, tako okrutan, posle na{eg ven~anja... pa sam zato, njemu za inat, na{la ljubavnika, a posle toga drugog, slede}eg..."
	(Glas joj se sti{ao toliko da sam jedva razaznavao re~i.)
	"Kona~no, nala`enje novog ljubavnika postane navika, postane na~in da odguruje{ dane od sebe i da sebi pokazuje{ da ti nije ba{ ~itav `ivot iscurio kroz prste, ve} da si jo{ dovoljno mlada da ti mu{karci donose poklone, dovoljno mlada da oni jo{ `ele da te miluju po kosi. Pa ja sam, zapravo, radi toga ostavila pelerinski red." Zastala je i ~inilo se da prikuplja snagu. "Zna{ li koliko mi je godina? Jesam li ti rekla?"
	"Nisi", rekoh.
	"Onda i ne}u. Ali mogla bih maltene da ti budem majka. Da sam zatrudnela godinu ili dve posle trenutka kad je trudno}a postala za mene mogu}a. Bile smo daleko na jugu, tamo gde veliki led, sav plav i beo, plovi po crnim morima. Postojao je jedan bre`uljak na kome sam obi~no stajala i gledala i sanjala kako }u obu}i toplu ode}u i po}i da veslam sa onim jednim veslom, poput lopatice, do leda, i kako }u sa sobom imati hranu i jednu dresiranu pticu, koju nikad nisam stvarno imala, samo sam `elela da je imam; te kako }u, voze}i se na svom sopstvenom ledenom ostrvu, oti}i na sever, do nekog ostrva na kome su palme, gde }u otkriti ru{evine nekog dvorca sazdanog u osvit ovog sveta. Ti bi se, mo`da, rodio, dok bi tekli moji usamljeni dani na tom ostrvu. Za{to se ne bi, na zami{ljenom putovanju, rodilo zami{ljeno dete? Odrastao bi love}i ribu i plivaju}i u vodi toplijoj od mleka."
	"@ena za neverstvo nikad ne biva ubijena, osim ako je ne ubije njen suprug", rekoh.
	Sajriaka je uzdahnula, a njen san je spao sa nje. "Me|u ovda{njim armigerima-zemljoposednicima on je jedan od onih malobrojnih koji podr`avaju arhona. Ostali se nadaju da }e, ispoljavaju}i neposlu{nost koliko se najvi{e usu|uju i navode}i eklektike na zlo, navesti i autarha da smeni arhona. Zbog mene se mom mu`u sada svi smeju - pa, prema tome, i prijateljima mog mu`a, pa i arhonu."
	Po{to je u meni bila Tekla, video sam jednu vilu u vangradskom podru~ju - bila je to napola seoska bogata{ka ku}a, a napola tvr|ava, puna soba koja se tokom poslednjih dvesta godina nisu tako re}i nimalo promenile. Za~uo sam kikotanje dama, te{ki hod lovaca, a ispred prozora zvuk lova~kog roga i potmuli lave` pasa za lov na divlje veprove. Bio je to onaj svet za koji se Tekla nadala da se u njega povu~e; osetih sa`aljenje prema ovoj `eni, koja je bila prisiljena da u tom mestu povla~enja `ivi stalno, ne upoznaju}i nikad nijednu {iru sferu.
	Ba{ kao {to je u pozori{nom komadu doktora Taloksa ona inkvizitorova soba, sa svojim visoko uzdignutim sudijskim stolom, vrebala negde u najni`em nivou Ku}e Apsoluta, tako svi mi imamo, u najpra{njavijem podrumu svog uma po jedan bankovni {alter na kome poku{avamo i jako navaljujemo da vratimo dugove pro{losti obezvre|enom valutom sada{njosti. Na tom {alteru ja ponudih Sajriakin `ivot kao otplatu za Teklin.
	Kad sam je poveo iz tog senjaka, pretpostavljala je, znam, da nameravam da je ubijem na rubu vode. Umesto toga, ja pokazah prstom ka reci.
	"Ovo te~e brzo na jug sve dok se ne ulije u ogromni \ol, koji onda te~e sporije do Nesusa i najzad se uliva u Ju`no more. U lavirintu Nesusa ne mo`e biti na|en nijedan begunac koji to sam ne `eli, jer tamo ima nebrojeno mnogo ulica, dvori{ta i stambenih zgrada, a sva lica iz svih pokrajina vide se po stotinu puta. Ako bi mogla da ode{ tamo, obu~ena ovako kao {to si sad, bez prijatelja i para, da li bi po{la?"
	Klimnula je glavom, dr`e}i jednu bledu {aku nadomak grla.
	"Na Kapulusu barijera za ~amce zasad nije postavljena; Abdiesus zna da se ne mora pla{iti nikakvog uzvodnog napada tim putem do sredine leta. Ali mora}e{ da proleti{ kroz kapiju za vodu i mogu}e je da }e{ se tom prilikom udaviti. ^ak i ako stigne{ do Nesusa, mora}e{ radom da zara|uje{ hleb - peru}i, mo`da, za druge ljude, ili kuvaju}i."
	"Umem da name{tam frizure i da {ijem. Severijane, ~ula sam da se ponekad poslednje i najstra{nije mu~enje sastoji u tome da svojoj zatvorenici ka`ete da }e biti oslobo|ena. Ako mi to sad radi{, preklinjem te da prestane{. Dovoljno si daleko oti{ao."
	"To radi kalo|er ili neki drugi religijski funkcioner. Nijedan klijent ne bi nama poverovao. Ali ho}u da budem siguran da ne}e biti nikakvih gluposti u smislu vra}anja tvojoj ku}i ili obra}anja arhonu sa molbom za pomilovanje."
	"Glupa~a jesam", re~e Sajriaka, "ali, ne, ~ak ni takva glupa~a kao {to sam ja ne bi to uradila, kunem ti se."
	Hodali smo pokraj samih talasa, sve dok ne do|osmo do onog stepeni{ta gde su stajali stra`ari da prihvataju arhonove goste i gde su bile privezane male, blistavo obojene jahte. Rekoh jednome od vojnika da }emo mi malo oprobati kako je na reci i zapitah da li }e biti te{ko iznajmiti vesla~e da nas vrate uzvodno. On re~e da brodi} mo`emo ostaviti i na Kapulusu ako `elimo, a odatle mo`emo iznajmiti fijaker. Kad se okrenuo da nastavi razgovor sa svojim drugarom, ja sam po~eo da glumim da pregledam brodi}e; onda sam smaknuo konopac kojim je bio vezan ~amac najudaljeniji od stra`arskog mesta.
	Dorkas re~e: "I tako ti sada kre}e{ na sever kao begunac, a ja ti uzela pare."
	"Ne}e mi bitti porebno mnogo, a dobi}u jo{." Ustao sam.
	"Uzmi nazad bar polovinu." Kad sam odmahnuo glavom na to, ona re~e: "Onda uzmi nazad dva hrisosa. Mogu ja i da se kurvam, ako se sve okrene na najgore, ili da kradem."
	"Ako krade{, odse}i }e ti {aku. A bolje je da ja zara|ujem za ru~ak odsecaju}i {ake, nego da ti daje{ svoje {ake za svoje ru~kove."
	Pokrenuh se da odem, ali ona isko~i iz kreveta i dohvati me za ogrta~. "Dobro se ~uvaj, Severijane. Postoji ne{to - Hetor ga je nazvao imenom 'Salamander' - {to luta po gradu. Ne znam {ta je, ali izgara svoje `rtve."
	Rekoh joj da imam mnogo vi{e razloga da se pla{im arhonovih vojnika nego tog Salamandera i odoh pre nego {to je mogla i{ta dalje re}i. Ali dok sam se mukotrpno peo jednom uzanom ulicom na zapadnoj obali, ulicom za koju me je moj ~amd`ija uveravao da vodi do vrha litice, zapitao sam se ne}u li imati vi{e razloga da se pla{im planinske hladno}e i planinskih divljih zveri nego vojnika ili Salamandera. Zapitao sam se i {ta je to sa Hetorom, na koji na~in me je pratio tako daleko na sever i za{to. Ali ponajvi{e sam razmi{ljao o Dorkas, {ta mi je bila i {ta sam bio ja njoj. Preda mnom je bilo dugo razdoblje `ivota, kroz koje sam morao pro}i pre nego {to opet do|em u priliku da makar samo bacim pogled ka Dorkas; mislim da sam to, tada, na neki na~in osetio. I ba{ kao {to sam, pri svom prvom izlasku iz Citadele, navukao kapulja~u da prolaznici ne bi mogli primetiti moje osmehe, tako sam sad skrio lice da ne vide suze koje su mi klizile niz obraze.
	Ranije sam dvaput, i to danju, video rezervoar koji snabdeva Vinkulu vodom; no}u nijednom. Danju mi je izgledao malen, ~inilo se da taj kvadratni bazen nije prostraniji od temelja neke ku}e i nije dublji od groba. Ali pod mesecom koji se smanjivao, rezervoar je izgledao maltene kao jezero i ~inilo se da bi mogao biti dubok kao ona cisterna ispod Dvorca sa zvonom.
	Samo stotinak koraka delilo je ovaj rezervoar od zida kojim se brani zapadni rub Traksa. Na tom zidu su postojale kule - jedna ba{ blizu rezervoara - a garnizoni su, do tada, nesunjivo ve} dobili nare|enje da me uhvate ako poku{am bektvo iz grada. Dok sam pe{a~io du` litice, prime}ivao sam, na odre|enim razmacima, stra`are koji su patrolirali po bedemu; koplja su im bila neupaljena, ali su se njihovi {lemovi sa perjanicama u obliku kreste ocrtavali spram zvezda, ponekad daju}i i slaba{ne odsjaje svetlosti.
	^u~nuo sam, ra~unaju}i da }e moj fuliginski ogrta~ i kapulja~a zavarati njihove o~i, i osmotrio grad. Sa lu~nih svodova Kapulusa spu{tene su gvozdene portkulis-re{etke - zapazio sam uskome{anost vode Acisa na mestima gde je naletala na njih. Ovo je uklonilo svu sumnju: Sajriaka je zaustavljena - ili, jo{ veovatnije, jednostavno vi|ena i prijavljena. Abdiesus bi mogao preduzeti, ili ne preduzeti, ozbiljnji napor da je uhvati; meni se ~inilo verovatnije da }e joj dozvoliti da nestane, jer }e na taj na~in izbe}i da skre}e pa`nju na nju. Ali mene }e svakako uhvatiti ako bude mogao i pogubiti me sa obrazlo`enjem da sam izdao njegovu vlast, kao {to i jesam.
	Sa vode prenesoh pogled opet na vodu, sa jure}eg Acisa na mirni rezervoar. Bila mi je poznata komandna re~ za otvaranje vratnica za pra`njenje celog rezervoara; sad sam je upotrebio. Prastari mehanizam se, uz silno grebanje, po~eo dizati kao da ga izvla~e neki fantomski robovi, a onda ta mirna voda pokulja `e{}e nego besni Acis kod Kapulusa. Daleko dole zatvorenici }e za~uti tutnjavu, a oni najbli`i ulazu }e i videti belu penu poplave. Trenutak posle toga onima koji stoje voda }e biti do gle`njeva, a oni koji su spavali skaka}e na noge. Odmah zatim voda }e svima biti do pojasa, ali budu}i da je svako lancem vezan za svoje mesto i da }e ja~i pomagati slabije, ne}e se niko - to sam se ja nadao - udaviti. Klju~ari na ulazu napusti}e svoja mesta i po`uri}e strmom stazicom uzbrdo, ka vrhu litice, da vide ko to petlja oko rezervoara.
	I odista, dok su oticale poslednje koli~ine vode, za~uh kako se niz strminu kotrlja kamenje otisnuto njihovim nogama. Zatvorio sam opet vratnice za pra`njenje i si{ao u ljigavi, gotovo okomiti prolaz kojim je voda upravo oti{la. Tu sam mogao daleko br`e napredovati da nisam nosio Terminus Est. Da bih mogao le|ima da se upirem o jednu stranu te krivudave, od`aku sli~ne cevi, morao sam skinuti ma~ odatle, ali nisam mogao posvetiti jednu ruku samo tome da ga dr`im. Zato sam palo{inu oka~io oko vrata i preko grudi, pu{taju}i da visi i snalaze}i se s tom te`inom kako znam i umem. Dvaput sam se okliznuo, ali me je svaki put spasao zavijutak sve u`e cevi; kona~no, posle vremena tako dugog da sam bio siguran da su se klju~ari morali ve} vratiti, ugledao sam sjaj crvenog buktinjskog svetla i izvukao Kand`u.
	Nikad vi{e nisam video tako ble{tav njen sjaj. Zaslepljivao je, tako da sam, nose}i visoko podignutu Kand`u kroz duga~ak tunel Vinkule, mogao samo da se ~udim kako to da mi se ruka nije pretvorila u pepeo. Mislim da nijedan zatvorenik nije video mene. Kand`a ih je op}inila kao lanterna jelene u no}noj {umi; nepomi~no su stajali, otvorenih usta, njihova izrova{ena bradata lica bila su okrenuta nagore, a njihove senke iza njih bile su o{tre kao obrisi izrezani od metala, a mra~ni kao fuligin.
	Na samom kraju tunela, gde se voda sliva u duga~ki, nagnuti kanalizacijski tunel koji je vodi ispod Kapulusa, bili su sme{teni najslabiji i najzara`eniji zatvorenici; i tu sam najjasnije video koliku je snagu Kand`a svima njima dala. Mu{karci i `ene za koje ni najstariji klju~ar nije pamtio da su ikad uspeli stati uspravno sada su izgledali visoki i jaki. Mahnuo sam im u znak pozdrava, mada sam siguran da niko od njih to nije primetio. Onda sam vratio Kand`u Pomiritelja u njenu kesicu, pa se na|osmo ba~eni u takvu no} da bi pored nje no} na povr{ini Urta bila dan.
	Navalom vode bila je kanalizacija pro~i{}ena, a silazak njome bio je lak{i nego vodovodnim tunelom, jer, iako u`a, bila je to manje strma cev, niz koju sam mogao brzo da odmi~em ~etvorono{ke, glavom napred. Na samom dnu - re{etka; ali, kao {to sam zapazio pri jednom od mojih inspekcijskih obilazaka, re{etka gotovo sasvim izjedena r|om.
	
	13. U PLANINE
	Prole}u je bio kraj, a letu po~etak, kad sam se ja puze}i udaljio od Kapulusa u sivoj svetlosti, ali, ipak, u ovim visinskim predelima nikada nije bilo toplo, osim kad se sunce nalazilo blizu zenita. Ipak, nisam se usu|ivao da silazim u doline gde su bila zgurena sela, nego sam ceo dan pe{a~io uzbrdo, u planine, sa ogrta~em umotanim preko jednog ramena, da bi li~io, koliko je mogu}e, na ode}u elektika. Tako|e sam rasklopio Terminus Est i opet ga sastavio bez ruko{titnika, da bi, u svojoj kaniji, izgledao, bar izdaleka vi|en, kao {tap.
	Oko podneva teren je ve} bio goli kamen, i to tako neravan da sam morao koliko hodati, toliko i pentrati se. Dvaput sam ugledao sjaktanje oklopa daleko ispod mene i, spu{taju}i pogled tamo, uo~io grupice dimarha kako ja{u kasom du` stazica kojima bi se ve}ina ljudi jedva usudila da hoda; sa njihovih ramena {irili su se skerletni vojni~ki ogrta~i. Nisam na{ao nijednu jestivu biljku, a ni `ivotinju, osim ptica grabljivica koje su {estarile po nebeskim visinama. A i da sam neku `ivotinju video, nije bilo nikakvih izgleda da je ulovim ma~em, a drugog oru`ja nisam imao.
	Sve ovo zvu~i ba{ o~ajno, ali ja sam, zapravo, bio odu{evljen planinskim prizorima, divovskom panoramom carstva vazduha. Kao deca ne umemo da cenimo pejza` zato {to jo{ nemamo u svojoj uobrazilji zalihu sli~nih prizora sa prate}im ose}anjima i okolnostima, tako da ga tada zapa`amo bez psihi~ke dubine. A ja sam sada gledao oblacima krunisane vrhove, imaju}i pred sobom tako|e i onaj svoj pogled na Nesus sa kupastog pramca na{e Matahinske kule i pogled na Traks sa bedema dvorca Acies, pa mi je, i tako janom i ubogom, malo nedostajalo da se onesvestim od zadovoljstva.
	Tu no} provedoh zguren u zavetrini jedne gole stene. Nisam jeo jo{ od kada sam se u Vinkuli presvukao, a sada mi se ~inilo da je od tada pro{lo ve} nekoliko nedelja, ako ne i godina. A zapravo je tek mesec minuo od kada sam pro{vercovao jedan istro{eni kuhinjski no` do jadne Tekle, a onda video kako njena krv curi, kao grimizni crv koji pipkaju}i tra`i put ispod vratiju njene }elije.
	Ako ni{ta drugo, bar sam izabrao dobru stenu. Zapre~avala je vetar, tako da mi je bilo maltene kao da se odmaram u mirnom, studenom vazduhu neke ledene pe}ine. Korak ili dva u~injen nalevo, ili nadesno, izneo bi me pod puni udar vetra, tako da bih bio do kostiju probijen hladno}om u jednom jedinom mraznom trenutku.
	Mislim da sam odspavao otprilike jednu smenu vremena, bez ikakvih snova koji bi nad`iveli moje spavanje, a onda sam se probudio sa utiskom - koji nije bila san, nego ona vrsta znanja bez ikakve osnove, ili pseudoznanja, koja nas ponekad pohodi kad smo umorni i ustra{eni - da se Hetor nadnosi nada mnom. Kao da sam osetio njegov dah, smrdljiv, hladan kao led, na svom licu; a njegove o~i su, ne vi{e tupe, plamsale zure}i u moje. Razbudiv{i se sasvim, videh da su te dve ta~ke svetlosti, koje sam bio smatrao njegovim zenicama, zapravo dve zvezde, krupne i vrlo sjajne u razre|enom, ~istom vazduhu.
	Poku{ao sam opet da spavam, sklopio sam o~i i upinjao se da se prisetim najtoplijih i najudobnijih mesta na kojima sam ikad bio: sobica za kalfe, od kojih sam jednu i ja dobio u na{oj kuli, a koje su mi, posle {egrtske spavaonice, izgledale, sa svojim privatno{}u i mekanim }ebi}ima, kao palate; onog kreveta gde sam jednom spavao uz Boldandersa, a gde su njegova {iroka le|a zra~ila toplotom kao furuna; Teklinih odaja u Ku}i Apsoluta; udobne sobe u Saltusu gde sam stanovao sa Jonasom.
	I ni{ta nije pomoglo. Nisam mogao opet zaspati, a nisam se usu|ivao ni da krenem nekud dalje, jer sam se pla{io da bih se mogao u pomr~ini sunovratiti niz neku liticu. Ostatak te no}i provedoh uko~eno posmatraju}i zvezde; tad prvi put stvarno do`iveh veli~anstvenost sazve`|a o kojima nam je majstor Malrubius govorio na nastavi kad sam bio najmanji od svih {egrta. Kako je to ~udno da to nebo, koje danju predstavlja nepokretno tlo spram koga se vidi kretanje oblaka, no}u postaje pozadina koja otkriva kretanje Urta samog, tako da ose}amo kako nam se planeta valja ispod nogu, kao {to mornar ose}a naila`enje plime. Te no}i ose}aj ovog laganog obrtanja bio je tako jak da mi se maltene vrtelo u glavi od tog dugog, neprekidnog zamaha.
	Bilo je sna`no i ose}anje da je nebo jama bez dna u koju bi Vaseljena mogla padati zauvek. ^uo sam svojevremeno pri~e da neke ljude kad predugo gledaju zvezde obuzima u`as zbog ose}anja da }e biti odvu~eni u svemir. Moj sopstveni strah - a strah sam ose}ao - nije bio vezan za ta udaljena sunca, nego za razjapljeni vakuum; na mahove me je zanosio takav strah da sam smrzavaju}im prstima grabio stene oko sebe, jer mi se ~inilo da }u svakog ~asa pasti sa Urta. Svako, nema sumnje, ose}a neki doticaj ovoga, jer pri~a se da ne postoji klima tako blaga da bi ljudi pristali da spavaju u ku}ama bez krovova.
	Ve} sam opisao kako sam se probudio pomi{ljaju}i da to Hetorovo lice (to je, valjda, bilo zato {to sam o Hetoru mnogo razmi{ljao posle razgovora sa Dorkas) zuri ka mome, a onda otvorio o~i i zaklju~io da su od tog lica ostala samo dve pojedinosti, dve zvezde. Takvo isto odsustvo detalja nastupilo je i kad sam poku{ao da prona|em sazve`|a, ~ija sam imena ~esto ~itao, mada sam imao veoma nejasne predstave o tome gde bih, na kom delu neba, mogao ta sazve`|a prona}i. U po~etku sve zvezde su mi izgledale samo kao bezli~na masa svetlosti, ma koliko lepa, poput iskri koje sukljaju uvis iz vatre. Ubrzo sam, dabome, po~eo zapa`ati da su neke sjajnije od drugih i da im boje nipo{to nisu jednake. Onda, sasvim neo~ekivano, posle dugog zurenja, oblik ptice peritona kao da je isko~io pred mene, sasvim razaznatljiv, kao da je celo to pti~je telo zapra{eno dijamantnom pra{inom. U~as je i nestao, ali se brzo vratio, a sa njim i drugi oblici, od kojih su neki odgovarali sazve`|ima za koje sam bio ~uo, a neki, bojim se, bili samo proizvod moje ma{te. Naro~ito se jasno videla jedna anfisbena, zmija sa po jednom glavom na svakom kraju tela.
	Kad su te nebeske zveri nagrnule u moj vidik, njihova lepota me je zadivila. Ali kad su postale tako jako vidljive (a to je brzo nastupilo) da ih vi{e nisam mogao voljnim ~inom odbaciti, po~eo sam ih se pla{iti ba{ kao {to sam se pre toga pla{io te pono}ne provalije nad kojom su se gibale; me|utim, to nije bio onaj jednostavni, fizi~ki, nagonski strah kao malo~as, ve} pre neka vrsta filosofskog u`asa izazvana pomi{lju na kosmos u kome su grube slike zveri i ~udovi{ta naslikane plamte}im suncima.
	Kad sam prekrio glavu kapulja~om, {to sam morao u~initi da ne bih poludeo, po~eh razmi{ljati o svetovima koji kru`e oko tih sunaca. Svi mi znamo da oni postoje i da su neki samo beskona~ne ravnice sa~injene od stena, drugi sfere leda, ili brda pepela izme|u kojih teku reke lave, kao {to je, ka`u, na Abadonu; ali mnogi drugi su svetovi manje ili vi{e lepi i nastanjeni stvorenjima koja su ili ljudskog porekla ili bar ne toliko razli~ite od nas. Prvo sam razmi{ljao o zelenim nebesima, plavoj travi i svim ostalim detinjastim egzoti~nim stvarima koje brzo spopadnu um koji po~ne sebi do~aravati vanurtske svetove. Vremenom sam se zamorio od tih detinjarija i po~eo umesto toga da razmi{ljam o dru{tvima i na~inima razmi{ljanja sasvim razli~itim od na{ih, o planetama na kojima se svi ljudi, znaju}i da su postali od samo jednog para kolonista, ophode jedni prema drugima kao bra}a i sestre, i o svetovima gde je jedini oblik valute - ~ast, tako da svako radi sa ciljem da stekne pravo da se dru`i sa nekim od onih mu{karaca ili `ena koji su spasli zajednicu, pa o svetovima gde se dugi rat izme|u ~ove~anstva i `ivotinja vi{e ne vodi. Uz te misli, do{lo je i stotinu i vi{e od stotinu drugih - kako bi izgledalo deljenje pravde u dru{tvu gde svako voli svakoga, na primer; ili kako bi prosjak koji nije sa~uvao ni{ta osim svoje ljudskosti mogao prositi da mu se udeli ~ast; ili kako bi se mogli obuvati i hraniti ljudi koji ne}e da ubiju nijednu svesnu `ivotinju.
	Kad sam, kao de~ak, prvi put shvatio da je zeleni krug meseca zapravo neka vrsta ostrva oka~enog o nebo, koje svoju boju dobija od {uma, sada nezapam}eno starih, posa|enim jo{ u najranijim danima ljudske rase, naumio sam da krenem tamo, a onda sam tom planu dodavao i sve druge svetove Vaseljene kako sam, vremenom, doznavao za njihovo postojanje. Kasnije sam tu `elju napustio (misle}i da je to deo mog odrastanja), jer sam saznao da samo ljudi ~iji su dru{tveni polo`aji meni izgledali nedohvatno visoki ikad uspevaju da napuste Urt.
	Sad se ta stara ~e`nja opet razbuktala, bez obzira na to {to je proticanjem godina postala prividno jo{ besmislenija (jer je maleni {egra, kakav sam bio, sigurno imao vi{e izgleda da seva izme|u zvezda pre ili kasnije nego lovljeni izgnanik u koga sam se pretvorio), {tavi{e postala je daleko ~vr{}a i ja~a zato {to sam u tom proteklom vremenu nau~io kolika je glupost ograni~avati svoje ~e`nje na oblast mogu}eg. Re{ih: krenu}u. Tokom preostalog dela svog `ivota ve~itom budno{}u }u motriti na svaku mogu}nost, pa i najmanju. Jednom prilikom sam ve} do`iveo da budem sam sa ogledalima Oca Inirea; tada se Jonas, daleko mudriji od mene, bez oklevanja bacio u plimu fotona. Ko je mogao tvrditi da se ja vi{e nikad ne}u na}i pred tim ogledalima?
	Sa tom pomi{lju strgoh kapulja~u sa glave, re{en da jo{ jednom osmotrim zvezde, i videh da su, pod kopljima Sun~evog sjaja koja su preletala preko planinskih kruna, izbledele maltene do bezna~ajnosti. Titanska lica koja su se nad mene nadnosila bila su, sada, samo lica davno mrtvih vladalaca Urta, lica ro{ava od vremena, lica ~iji su se obrazi odronili u obliku lavina.
	Ustao sam i protegao se. Bilo je jasno da ne}u mo}i da izguram i ovaj dan bez hrane kao prethodni; i jo{ jasnije da ne}u mo}i slede}u no} da provedem kao ovu, za{ti~en samo svojim ogrta~em. I zato, iako se jo{ nisam usu|ivao da si|em u nastanjene doline, oblikovah svoju putanju tako da me dovede do visokih {uma koje sam video kako mar{uju po kosinama ispod mene.
	Glavninu prepodneva sam potro{io da do {ume stignem. Kad sam se najzad spustio dovoljno da stanem me|u kr`ljave breze koje su u toj {umi bile izvidnica, video sam da je {uma, dodu{e, na strmijem terenu nego {to sam pretpostavljao, ali da sadr`i, blizu svog sredi{ta gde je teren ne{to ravniji, a {krto zemlji{te zbog toga ipak mal~ice bogatije, drve}e zaista znatne visine, koje raste tako gusto da su praznine izme|u stabala jedva ne{to {ire od stabala samih. To, naravno, nisu bila glatkolisna tvrdodrvna stabla kao u tropskoj {umi koju su ostavila iza sebe na ju`noj obali Cefisusa. Ovo su ve}inom bila zimzelena stabla sa grubom, ~upkastom korom, visoka i prava debla koja su se, ~ak i u svojoj visini i snazi, naginjala na jednu stranu, da se udalje od senke planine; ~etvrtina, ako ne i vi{e, od ukupnog broja tog drve}a pokazivala je lako vidljive rane iz svoga ratovanja sa vetrovima i munjama.
	Do{ao sam nadaju}i se da }u na}i drvose~e ili lovce od kojih bi mogao zatra`iti gostoprimstvo koje (bar tako stanovnici gradova vole da zami{ljaju) u divljini svak nudi neznancima. Me|utim, ni posle dugog vremena ta mi se nada nije ostvarila. Mnogo puta sam zastao da oslu{nem da li igde odzvanja sekira ili se ~uje lave` lova~kih pasa. Svugde samo ti{ina; nigde nisam video ni znake da su stabla ovde ikad se~ena, mada je ova {uma mogla davati veliku koli~inu drvne gra|e.
	Najzad sam nai{ao na jedan poto~i} ledeno hladne vode koji je lutao izme|u stabala, oivi~en patuljastom, ne`nom paprati i travom finom poput kose. Napio sam se po{teno, a onda slede}ih, mo`da pola smene vremena, i{ao za tom vodom, niz nagib, pored niza minijaturnih vodopada i planinskih jezeraca, ~ude}i se, kao {to su se nesumnjivo ~udili i drugi tokom nebrojenih hilijada, kako to da potok postaje malo po malo ve}i iako mu se ne vide nikakve pritoke.
	Kona~no je to bio potok tako veliki da ni sama stabla nisu bila od njega bezbedna i ja videh ispred sebe jedno deblo, bar ~etiri lakta debelo, koje je, u korenju potkopano, palo popreko preko potoka. Pri{ao sam mu bez neke velike opreznosti, jer nije bilo zvukova koji bi me upozorili, dohvatio sam jednu izbo~inu i jednim skokom se vinuo na deblo.
	I zamalo se stumbao u okean vazduha. One zidine dvorca Acies, sa kojih sam svojevremeno video Dorkas zahva}enu o~ajanjem, bile su, u pore|enju sa ovom visinom, kao ograda nekog balkon~i}a. Sumnje nema, Zid Nesusa je jedino delo ruku koje se sa tim prirodnim zidom mo`e meriti. Potok je ne~ujno ispadao u ogromnu prazninu u kojoj se raspadao u vodeni prah, tako da je nestajao zalaze}i u dugu. Stabla {ume ispod te litice bila su kao igra~kice koje je neki predusretljivi otac izradio za svog malog sina, a na rubu {ume, na jednoj maloj poljani, videh ku}u ne ve}u od oblutka i tra~icu belog dima koja se, kao duh ove pale i umrle vode, uzvijala krivudavo uvis, da nestane u tom istom ni{tavilu gde je i voda nestala.
	U prvom trenu bilo mi je i odve} lako da krenem u spu{tanje niz liticu, jer je samo malo nedostajalo pa da me zamah mog skoka prenese preko palog stabla, koje je i samo, jednom svojom polovinom, virilo preko ruba. Ali ~im sam povratio ravnote`u, sagledao sam da je spust gotovo nemogu}. Veliki delovi litice sastojali su se od gole ravne stene, gde sam se mo`da mogao spustiti i do ku}ice sti}i pre no}i da sam imao konopac, koji, dakako, nisam imao; a i da jesam, ne bih mnogo `urio da poverim svoj `ivot konopcu tako ogromne du`ine kakva bi ovde bila potrebna.
	Ali ja sam proveo izvesno vreme istra`uju}i rub te litice, pa sam posle nekog vremena otkrio stazicu koja je, iako vrlo strma i uzana, pokazivala nesumnjive znake kori{}enja. Ne}u ovde prepri~avati pojedinosti tog spu{tanja, detalje koji su zaista u vrlo maloj ili nikakvoj vezi sa mojom pri~om, iako su, kao {to se mo`e pretpostaviti, u onim trenucima duboko zaokupljali moju pa`nju. Brzo sam nau~io da treba gledati samo u stazicu i u one delove litice levo i desno od mene koji se nalaze neposredno oko zavijutka staze. Ve}im delom svoje du`ine staza je bila {iroka oko jedan lakat ili ne{to manje i spu{tala se strmo. Povremeno se pretvarala u niz silaznih stepenika isklesanih iz neprekinute stene, a na jednom mestu svela se na niz rupa za stopala i {ake: tu sam se spu{tao kao niz merdevine. Tu je bilo, objektivno gledaju}i, daleko lak{e silaziti nego niz one naprsline za koje sam se dr`ao one no}i na ulazu u rudnik ~ovekomajmuna, a osim toga nisu mi eksplodirali nikakvi projektili iz samostrela oko u{iju - bar tog {oka sam bio po{te|en, ali me je o{amu}ivala stotinu puta ve}a visina.
	Mo`da ba{ zato {to sam se toliko trudio da prenebregnem zjape}u provaliju iza svojih le|a, postadoh akutno svestan ogromnog, stratifikovanog uzorka Urtove kore niz koji sam puzio. U vremenima starostavnim - tako je pisalo u jednom od tekstova koje sam svojevremeno dobio od majstora Palaemona - beja{e `ivo srce Urta samog, pa su ponekad, zbog preme{tanja i pomeranja tog `ivog jezgra, nastajale u ravnicama erupcije poput vodoskoka, ili su se ~itava mora otvarala za jednu no} izme|u ostrva koja su bila sastavni delovi istog kontinenta kad ih je Sunce pre te no}i poslednjim zrakom obasjalo. A sada je, ka`u, na{a Urta mrtva, hladi se i sakuplja u svojoj kamenoj mantiji kao le{ neke starice u jednoj od onih napu{tenih ku}a o kojima je Dorkas govorila: mumifikuju se u nepomi~nom, suvom vazduhu, a ode}a se uru{ava ka unutra. Pa i sa na{om Urtom je, pri~a se, tako bilo; a na ovom mestu se, smicanjem, pola planine pomaklo u dubinu, najmanje jednu ligu nadole, izla`u}i drugu polovinu iste planine pogledu.
	
	14. UDOVI^INA KU]A
	U Saltusu, gde smo Jonas i ja boravili nekoliko dana i gde sam izveo drugo i tre}e javno odsecanje glave u mojoj karijeri, rudari istr`u iz zemlji{ta metale, gra|evinsko kamenje, pa ~ak i slo`enije proizvode koje su tu polo`ile civilizacije zaboravljene hilijadama pre nego {to se uzdigao Zid grada Nesusa. Ovo rade tako {to bu{e uzana okna po~inju}i od obronka nekog brda i istrajavaju sve dok ne nai|u na neki bogat ru{evinski sloj, ili ~ak (ako u svome tunelovanju imaju izuzetno mnogo sre}e) na neku zgradu koja je o~uvala neki deo svog sklopa tako da im slu`i kao gotovo okno.
	Ono {to tamo posti`u uz toliko muka moglo bi se ovde na litici kojom sam silazio uraditi prakti~no bez truda. Pro{lost je stajala uz moje rame, gola i, kao sve mrtve stvari, nesposobna da se brani; bilo je to kao da se padom planine razlomilo i vreme samo. Ponegde su iz povr{ine litice str{ale fosilne kosti, i to kosti mo}nih `ivotinja i ljudi. I {uma je ovde polagala svoje mrtve - panjeve i grane okamenjene vremenom - tako da sam se, silaze}i, pitao da li je mo`da mogu}e da Urt, zapravo, nije, kao {to mi zami{ljamo, stariji od svojih k}eri {uma, nego da su (to ja sad zamislih) prvo rasle {ume, u praznini, pred licem Sunca, drvo uz drvo, dr`e}i se upetljanim korenjem i ukr{tenim gran~icama, sve dok najzad njihovim sabiranjem nije nastao na{ Urt, a {uma ostala samo navlaka preko Urtove ode}e.
	Ispod tih slojeva le`ali su slojevi gra|evina i ljudskih mehanizama. (I, lako mo`e biti, slojevi koje su ostavile neke druge rase, jer u sme|oj knji`ici koju sam nosio nekoliko pri~a kao da je nagove{tavalo da su ovde nekad postojale kolonije onih bi}a koja nazivamo kakogenima, mada su to, zapravo, nebrojene zasebne rase, svaka odelita kao i na{a.) Video sam tu metale koji su bili zeleni i plavi u istom smislu u kome se za bakar ka`e da je crven, a za srebro da je belo, obojene metale u oblicima tako ~udnim da nisam znao da li im je namena da budu umetni~ka dela ili da slu`e kao delovi nekih ~udnih ma{ina; mo`e biti, uistinu, da kod nekih od tih nedoku~ivih naroda nema razlike izme|u te dve vrste oblika.
	Na jednoj ta~ki, samo ne{to malo pre polovine silazne putanje, povr{ina geolo{kog smicanja podudarila se sa povr{inom jednog velikog, kerami~kim plo~icama oblo`enog zida, na takav na~in da je vetrovita stazica kojom sam i{ao vodila ukoso po tom zidu. Kakav je crte` bio tim plo~icama do~aran nikad nisam doznao; dok sam se spu{tao niz liticu, bio sam preblizu da ga sagledam, a kad sam se kona~no spustio na ravno tlo, crte` je ve} bio nesagledno daleko u visinama, izgubljen me|u pokretnim maglicama padaju}e re~ice. A ipak, mo`e se re}i da sam ga gledao dok sam silazio na na~in kako insekt gleda portret dok po njegovoj povr{ini gami`e. Plo~ice su bile u mnogo raznih oblika, ali veoma tesno uklopljene jedna uz drugu; u prvi mah sam mislio da njihovo dopunjavanje daje slike ptica, gu{tera, riba i sli~nih stvorenja, ~vrsto isprepletanih u stegama `ivota. Sad mi se, pak, ~ini da ipak nije bilo tako, da su to bili oblici iz neke geometrije koju nisam uspeo da shvatim, dijagrami slo`eni do te mere da su `ivi oblici, prividno, izranjali iz njih kao {to oblici stvarnih `ivotinja izranjaju iz zamr{ene geometrije kompleksnih molekula.
	Bilo kako bilo, ti oblici kao da su imali malo veze sa tom zidnom slikom ili shemom. Bili su ispresecani linijama boje i, mada su sigurno upe~eni u keramiku pre mnogo eona, izgledali su tako blistavi, tako puni volje, da su mogli i pre jednog trena biti naneti ~etkom nekog titanskog umetnika. Naj~e{}e upotrebljavani prelivi bejahu berilskoplava i bela; nekoliko puta sam zastajao i poku{avao da razumem {ta bi mogli predstavljati (kakav tekst, ili lice, ili mo`da ~isto ukrasnu kombinaciju linija i uglova, ili stilizovano upleteno bilje) ali uzalud; uostalom, mo`da je ta zidna slika predstavljala sve te stvari jednovremeno, ali u zavisnosti od ugla pod kojim se gleda i predispozicije gledao~eve.
	Posle spu{anja niz taj zagonetni zid, dalji silazak bio je lak{i. Vi{e nijednom nije zatrebalo da planinarim niz potpuno okomitu liticu, a nogostupi koji su se ipak tu i tamo pojavljivali bili su {iri i na manje strmoj povr{ini. Do dna stigoh pre nego {to sam to o~ekivao, a onda, di`u}i pogled ka pre|enom putu, osetih zaprepa{}enje kao da tamo nikad ni kro~io nisam - ugledah, zapravo, nekoliko mesta gde se ~inilo da je litica na takav na~in odvaljena da tu nikakve stazice, ni mogu}nosti prolaska nema.
	Ona ku}a koju sam odozgo video tako jasno sad je bila negde izvan vidika, srivena drve}em; ali dim iz njenog dimnjaka jo{ se video na nebu. Po{ao sam kroz {umu manje strmu od one kroz koju sam i{ao prate}i potok. Drve}e je bilo tamne boje; ~inilo se da je ovde, mo`da, i starije. Onih velikih papratnja~a sa juga ovde nije bilo; zapravo nisam ih nikad ni video severno od Ku}e Apsoluta, osim onih ve{ta~ki gajenih u Abdiesusovim vrtovima; ali su zato izme|u korenja drve}a rasle divlje ljubi~ice glatkih, sjajnih latica, raslo je i neko cve}e ~ija se boja savr{eno podudarala sa bojom o~iju jadne Tekle, a mahovina je tu bila kao najdeblji zeleni somot, tako da je zemlji{te izgledalo kao zastrto tepihom, a drve}e zaogrnuto skupocenom tkaninom.
	Pre nego {to sam ugledao ku}u, ili ma kakav drugi znak ljudske prisutosti, ~uo sam lave` pasa. Na taj zvuk kao da pado{e unazad od mene sva ona ti{ina i ~udesnost drve}a, odmako{e se, ne i{~ezavaju}i, u daljinu beskona~no ve}u. Imao sam ose}anje da je jo{ samo malo nedostajalo, jo{ samo jedan trenutak, pa da mi se otkrije neki tajanstveni `ivot, star i ~udan, ali i dobronameran, ali da se sad povukao poput neke silno ugledne osobe, poput, mo`da, nekog majstora me|u muzi~arima, koga sam godinama, velikim trudom, nastojao da privu~em do svojih vrata, no koji je onda, podigav{i ruku da pokuca, ~uo iznutra glas nekog drugog, njemu neprijatnog gosta, pa spustio ruku, okrenuo se i oti{ao da se vi{e nikad ne vrati.
	Ali, ipak, kako je to i prijalo. Gotovo cela dva duga dana bio sam sasvim sam, prvo na isprelamanim poljima kamena, zatim me|u ledenom zvezdanom divotom, pa onda u pritihnutom dahu drevnih {uma. Sada me je ovaj reski, dobro znani zvuk naveo na to da opet pomislim na ljudsku udobnost - ne samo da na nju pomislim, ve} i da je zamislim tako `ivo da mi se u~inilo da je ve} ose}am. Znao sam da }e taj pas, kad ga ugledam, biti kao Triskele; takav je i bio, ali sa ~etiri, a ne tri noge; glava mu je bila ne{to izdu`enija i u`a, a krzno vi{e sme|e nego lavlje boje; me|utim, imao je iste razigrane o~i, razmahan rep i ispla`en jezik. Otpo~eo je objavom rata, ali ju je povukao ~im sam mu se obratio i pre no {to sam na~inio jo{ dvadeset koraka, ve} je podmetao glavu da ga po~e{kam iza u{iju. Izi{ao sam na proplanak gde je ta ku}a stajala, pra}en psom koji je oko mene veselo skakao na sve strane.
	Zidovi su bili od kamena, jedva ne{to vi{i od moje glave. krov od naslagane mase trave i gran~ica bio je jedan od najstrmijih koje sam ikad video, a po njemu je mestimi~no le`alo ravno koma|e kamena da pridr`ava taj travnati krov u vreme jakih vetrova. Bio je to, ukratko, dom nekog od onih seljaka-pionira koji su ponos i o~ajanje na{eg Komonvelta i koji jedne godine proizvedu tr`ni vi{ak hrane dovoljan da se ishrani ceo Nesus, a slede}e godine moraju da dobiju pomo} u hrani da ne bi pomrli od gladi.
	Kad ispred vrata ne postoji poplo~ana staza, mo`emo oceniti koliko ~esto se tu ulazi na osnovu stupnja do kojeg je uga`eni deo zarastao u travu. Ovde je ispred kamenog praga postojao samo mali krug pra{ine, veliki kao maramica. Videv{i ovo, pretpostavio sam da bih mogao i upla{iti osobu koja `ivi u toj skromnoj ku}i (ra~unao sam da tu mo`e biti samo jedan stanovnik) ako se nenajavljen pojavim na vratima i zato, po{to je kucov odavno prestao da laje, stadoh na rubu proplanka i doviknuh pozdrav.
	Proguta{e ga drve}e i nebo, ostavljaju}i samo ti{inu.
	Povikao sam ponovo i krenuo ka vratima, a pas u korak sa mnom, i kada sam ve} bio na domaku ulaza, tu se pojavi jedna `ena. Imala je delikatno lice koje je lako moglo biti lepo da joj o~i nisu bile toliko uznemirene; ali ode}a na njoj bila je toliko dronjava, da se samo time {to je bila ~ista razlikovala od prosja~ke. Trenutak potom, jedan de~ki} okruglog lica, ~ije su o~i bile ~ak i krupnije nego o~i njegove majke, provirio je iza njene suknje.
	Rekoh: "@ao mi je ako sam vas upla{io, ali bio sam izgubljen u ovim planinama."
	@ena je klimnula glavom, oklevaju}i, a onda se sklonila sa ulaza. U{ao sam. Njena je ku}a, unutar tih debelih zidova, bila ~ak i manja nego {to sam pretpostavio i odisala je neprijatnim mirisom nekog jakog povr}a koje se kuvalo u klju~aloj vodi, u kotlu koji je bio oka~en o kuku iznad vatre. Prozori su bili maleni i malobrojni i imali su, zbog debljine zidova, pre izgled kutija sa senkama nego proreza sa svetlo{}u. Neki deda je sedeo na panterovoj ko`i, le|ima okrenut vatri; njegovim o~ima su do te mere nedostajali `i`a i inteligencija, da sam u prvi mah pomislio da je slep. U sredini prostorije bio je sto, a oko njega pet stolica, od kojih su tri izgledale kao da su napravljene za odrasle osobe. Setio sam se Dorkasinih opisa kako se name{taj iz napu{tenih delova Nesusa odvla~i na sever da ga koriste elektici koji su usvojili pone{to od njegove kulture, ali na svim ovim komadima name{taja videlo se da su pravljeni na licu mesta.
	@ena vide u kom pravcu gledam i re~e: "Moj mu` }e do}i uskoro. Pre ru~ka."
	Rekoh joj: "Ne mora{ se brinuti - nemam nikakve zle namere prema vama. Ako me pustite da dobijem deo va{eg obroka i da no}as prespavam u toplom i ako }ete mi ujutru dati uputstva za dalje kretanje, bi}e mi drago da pomognem u svakom poslu koji treba da se radi."
	@ena je klimnula glavom, a de~ko je sasvim neo~ekivano progovorio vrlo tankim glasom: "Da li si video Severu?" Onda se majka obru{ila na njega tako brzo da me je to podsetilo na one ~asove kada je majstor Gerlous pokazivao zahvate koje koristimo za kontrolisanje zatvorenika. Udarac sam ~uo, mada sam ga jedva video; klinac je ciknuo. Majka se pomakla na takav na~in da je zapre~ila vrata, a on se sakrio iza jedne {krinje u uglu koji je od nje bio najudaljeniji. Tada sam shvatio, ili sam bar mislio da sam shvatio, da je ta Severa neka devojka ili `ena koju ona smatra jo{ ranjivijom od sebe i kojoj je naredila da se sakrije (najverovatnije na tavan, pod travnati krov) pre nego {to me je pustila da u|em. Ali, razmi{ljao sam, svaka dalja izjava o mojim dobrim namerama bila bi uzaludna kod ove `ene koja, ma kako bila neuka, svakako nije bila budala; najbolji na~in da zadobijem njeno poverenje bio je da ga zaslu`im. Po~eo sam tako {to sam zapitao mogu li dobiti vode da se operem; rekoh da }u rado doneti vodu sa izvora samo ako mi dopuste da je i zagrejem iznad vatre. Ona mi dade jedan lonac i re~e mi gde je izvor.
	Imao sam prilike, u raznim razdobljima svog `ivota, da se na|em na ve}ini onih mesta koja se konvencionalno smatraju romanti~nim - na vrhovima visokih kula, duboko u utrobi sveta, u d`unglama, na brodovima - ali nijedno od tih mesta nije na mene delovalo na ovaj na~in kao ta uboga kamena ku}a. U~inila mi se kao arhetip onih pe}ina u koje, po tvrdnjama u~enjaka, ~ove~anstvo opet otpuzi kad se na|e na najni`oj ta~ki svakog civilizacijskog ciklusa. Kad god sam ~itao ili slu{ao opis idili~ne seoske ku}ice (a to je bila silno omiljena Teklina zamisao), naglasak je bio na ~isto}i i urednosti. Pod prozorom le`aj od nane, drva naslagana pokraj najhlanijeg zida, pod od kamenih plo~a koje se blistaju od ~isto}e i tako dalje. Ovde nije bilo ni~eg od toga, nije bilo idealnosti; a ipak je ta ku}a, u svoj svojoj nesavr{enosti, bila savr{enija jer je pokazivala da ljudska bi}a mogu da `ive i vole na tako udaljenom mestu, iako nemaju sposobnost da svoje stani{te oblikuju u poemu.
	"Da li se ti uvek brije{ ma~em?" upita ta `ena. Tada mi se po prvi put obratila bez posebnog opreza.
	"To je jedna tradicija, obi~aj. Ako ma~ ne bi bio dovoljno o{tar za brijanje, ja bih se stideo da ga nosim. A ako je dovoljno o{tar, {ta }e mi britva?"
	"Ipak, mora biti nezgodno to kad dr`i{ tako te{ko se~ivo u vazduhu, a mora{ dobro i paziti da se ne pose~e{."
	"Tom ve`bom ja~am ruke. Osim toga, za mene je dobro da rukujem ma~em kad god mi se uka`e prilika da bih se s njim srodio kao sa svojim udovima."
	"Zna~i, vojnik si. Tako sam i mislila."
	"Ja sam kasapin ljudi."
	Kao da je ustuknula zbog ovoga, te re~e: "Nisam mislila da te uvredim."
	"Nisam uvre|en. Svako ubija neka bi}a - ti si ubila to korenje koje ti je u kotlu kad si ga stavila u klju~alu vodu. Kad ubijem ~oveka, spasem `ivote svih onih `ivih bi}a koja bi on uni{tio da je nastavio da `ivi, a u to spadaju, mo`da, i `ivoti mnogih drugih mu{karaca, `ena i dece. ^ime se bavi tvoj mu`?"
	@ena se na to malo osmehnula. Tad sam prvi put video na njenom licu osmeh; odmah je izgledala znatno mla|a. "Sva~im. ^ovek ovde gore mora da radi sve."
	"Zna~i, niste ro|eni ovde."
	"Ne", re~e ona. "Jedino Severijan..." Osmeha vi{e nije bilo.
	"Re~e li ti - Severijan?"
	"Tako se zove moj sin. Video si ga kad si dolazio, a sad nas on uhodi. On je ponekad nepromi{ljen de~ko."
	"Tako isto se zovem i ja. Ja sam majstor Severijan."
	Doviknula je de~aku: "Jesi li to ~uo? Ime ovog gudmena je isto kao tvoje!" Onda opet meni: "Smatra{ li to ime dobrim? Da li ti se dopada?"
	"Bojim se da o tome nikad nisam mnogo razmi{ljao, ali, da, pretpostavljam da mi se dopada. Nekako mi odgovara." Dovr{io sam brijanje i seo u jednu od tih stolica da negujem se~ivo.
	"Ro|ena sam u Traksu", re~e `ena. "Jesi li ikad bio tamo?"
	"Uprvo sti`em odatle", rekoh joj. Ako bi je posle mog odlaska ispitivali dimarsi, njen opis moje ode`de odao bi me u svakom slu~aju.
	"Nisi sreo `enu po imenu Herais? To je moja majka."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Pa, veliki je to grad, ~ini mi se. Nisi tamo bio dugo?"
	"Ne, ba{ ne dugo. Dok si boravila u ovim planinama, jesi li ~ula za Pelerinke? To je jedan red sve{tenica koje se odevaju u crveno."
	"Na `alost nisam. Mi ovde ne dobijamo mnogo novosti."
	"Poku{avam da ih na|em, a ako to ne budem uspeo, pridru`i}u se vojsci koju vodi autarh protiv Ascijana."
	"Moj mu` bi ti mogao dati bolja uputstva nego ja. Me|utim, nije trebalo da se popne{ ovako visoko. Bekan - to je moj mu` - veli da patrole nikad ne prave smetnje vojnicima koji se kre}u ka severu, pa ~ak ni ako upotrebljavaju stare drumove."
	Dok je ona govorila o vojnicima koji se kre}u ka severu, kretao se i neko drugi, neko mnogo bli`i. Bilo je to kretanje izvedeno sa takvom potajno{}u, da se jedva moglo ~uti preko pucketanja vatre i star~evog {umnog disanja, ali se ipak nepogre{ivo ~ulo. Neka bosa stopala, ne mogav{i vi{e da izdr`e potpunu nepomi~nost koja je radi ti{ine potrebna, pomakla su se gotovo neprimetno, ali su ispod njih daske, zbog novog rasporeda optere}enja, {kripnule.
	
	15. ON JE ISPRED TEBE!
	Taj mu`, koji je trebalo da stigne pre ve~ere, nije do{ao, pa smo nas ~etvoro - ta `ena, deda, klinac i ja - ve~erali bez njega. U prvo vreme verovao sam da je `enino predvi|anje njegovog povratka ~ista la`, namenjena da me odvrati od ko zna kakvih zlodela koja bih ja ina~e mogao po~initi; ali dok je sumorno popodne odmicalo u onoj ti{ini koja predskazuje oluju, postalo je o~igledno da je i sama verovala u ono {to je govorila i da se sad ozbiljno zabrinula.
	Na{a ve~era bila je, maltene, najprostija {to ve~era uop{te mo`e biti; ali je moja glad bila tako velika da mi je to ipak bio jedan od najprijatnijih obeda koje pamtim. Imali smo kuvano povr}e bez soli ili maslaca, grub hleb i mal~ice mesa. Nimalo vina, niti vo}a, ni{ta sve`e i ni{ta slatko; a ipak, pojeo sam, sumnje nema, vi{e nego njih troje zajedno.
	Kad je na{ obrok bio zavr{en, ta `ena (~ije je ime, doznao sam, bilo Kesdou) uzela je duga~ki, gvo`|em okovani {tap iz ugla i krenula da potra`i svoga mu`a; pre polaska me je uveravala da joj nije potrebna pratnja, a starcu, koji, ~inilo se, njene re~i nije ni ~uo, kazala je da ne}e i}i daleko i da }e se vratiti uskoro. Vide}i da je stari, pred svojom vatrom, jo{ odsutan duhom kao {to je neprestano i bio, ubedio sam, blago{}u, de~aka da do|e kod mene, a kad sam zadobio njegovo poverenje, tako {to sam mu pokazao Terminus Est i dopustio mu da hvata dr{ku i poku{ava da podigne se~ivo, zapitao sam ga zar ne bi trebalo da Severa sada si|e i da se brine o njemu po{to njegova mama nije kod ku}e.
	"Ona se vratila sino}", re~e mi on.
	Mislio sam da to ka`e o svojoj majci, pa rekoh: "Siguran sam da }e se i ve~eras vratiti, ali zar ne misli{ da bi trebalo da Severa sad brine o tebi dok je mama odsutna?"
	Kao {to deca ponekad ~ine ako nemaju dovoljno jezi~kog pouzdanja da se raspravljaju, klinac je slegnuo ramenima i poku{ao da se okrene na drugu stranu.
	Dohvatio sam ga za ramena. "@elim da ti sad po|e{ gore, mali Severijane, i da joj ka`e{ da si|e. Obe}avam da joj ne}u ni{ta na`ao u~initi."
	Klimnuo je glavom i po{ao ka merdevinama, iako sporo i nevoljno. "R|ava `ena", re~e on.
	Onda je, prvi put od mog ulaska u ku}u, progovorio starac. "Bekane, do|i ovamo! Da ti pri~am o Fehinu." Tek posle jednog trenutka shvatio sam da on to meni govori, uveren da sam njegov zet.
	"Taj je bio od svih nas ponajgori, taj Fehin. Visok, divlji de~ko, sa crvenim dlakama na {akama i rukama. Kao majmunske ruke; kad ih vidi{ kako se pru`aju iza ugla da ne{to uzmu, mislio bi, sem po veli~ini, da to neki majmun uzima. Jednom je uzeo na{ bakarni tiganj, onaj u kome je majka obi~no pripremala kobasice, a ja videh njegovu ruku, al' nisam rekao ko je, jer mi je bio prijatelj. Nikad vi{e taj tiganj nisam na{ao, nikad ga nisam video, mada sam s Fehinom bio jo{ hiljadu puta. ^esto sam pomi{ljao da je on od tog napravio brodi} i pu{tao ga po reci, jer je to ono {to sam ja oduvek `eleo da u~inim sa tim tiganjem. Pe{a~io sam niz reku da ga na|em, ali no} pade pre nego {to ja to i primetih, pre nego {to se okrenuh da po|em ku}i. Mo`da je izgla~ao dno da se ogleda - ponekad je crtao svoj lik. Mo`da ga je punio vodom da se ogleda."
	Oti{ao sam preko sobe da slu{am staroga, delom zato {to je re~i izgovarao nejasno, a delom iz po{tovanja, jer njegovo ostarelo lice podse}alo me je donekle na lice majstora Palaemona, mada je ovaj starac imao svoje prirodne o~i. "Sreo sam jednom jednog ~oveka tvojih godina koji je pozirao za Fehina", rekoh mu.
	Stari di`e pogled ka meni; videh kako, brzinom kojom bi senka ptice mogla preleteti preko neke sive krpe izba~ene iz ku}e na travu, njegovo uvi|anje da ja nisam Bekan dolazi i odlazi. Ali nije prekinuo pri~u, niti na ma koji drugi na~in potvrdio da uvi|a da nisam Bekan. Bilo je to kao da ima da ka`e stvari tako hitne, da ih mora re}i nekome, izru~iti u ma ~ije u{i, pre nego {to budu izgubljene zauvek.
	"Njegovo lice nije uop{te bilo majmunsko. Fehin je bio zgodan - najzgodniji. Uvek je mogao da izvu~e hranu ili pare od neke `ene. Mogao je da dobije {ta god je hteo od `ena. Pamtim kako smo jednom i{li stazom koja je vodila do mesta gde je tad stajala stara vodenica. Imao sam jedno par~e hartije koje mi je u~itelj dao. Pravi list hartije, ne ba{ beo, malo sme|kast i sa pegicama ponegde, tako da je izgledao kao pastrmka u mleku. U~itelj mi je dao tu hartiju da bih mogao napisati pismo za majku - a mi smo u {koli ve~ito pisali po daskama, pa kad treba opet da pi{e{, ti sun|erom obri{e{ dasku, a mi deca, kad niko ne gleda, tresnemo sun|er daskom tako da poleti i lupi u zid ili nekog u glavu. Ali Fehin je voleo da crta i ja dok sam i{ao, mislio sam o tome i kako bi njegovo lice izgledalo kad bi dobio hartiju da napravi sliku koju bi mogao sa~uvati.
	Jedino to je ~uvao", nastavi on. "Sve drugo je gubio, ili poklanjao, ili bacao, a ja sam prili~no dobro znao {ta majka ho}e da ka`e, pa sam zaklju~io da }u to mo}i i na pola lista da napi{em ako pi{em sitno. Fehin nije znao da ja imam hartiju, al' ja je izvu~em i poka`em mu, presavijem i iscepam na dva dela."
	^uo sam, iznad na{ih glava, frulasti de~akov glasi}, ali nisam uspevao da razaberem {ta ka`e. "Najblistaviji dan {to sam ga ikad video. Sunce je imalo neki novi `ivot u sebi, kao kad je ~oveku dobro danas, a bilo mu je lo{e ju~e i bi}e lo{e sutra, ali danas se {eta i smeje tako da kad bi neki nepoznat ~ovek do{ao, pomislio bi da nema ni~eg lo{eg, da nema bolesti, da su lekovi i postelja za nekog drugog. U molitvama uvek ka`u bi}e Novo Sunce tako sjajno da ne}e{ mo}i u njega da gleda{, a ja sam uvek do tog dana mislio da je to samo na~in kako valja pri~ati, kao kad ka`e{ da je beba lepa il' hvali{ sve {to je neki dobar ~ovek napravio za sebe, mislio sam da kad bi i dva sunca bila, mogao bi oba da gleda{. Ali tog dana vidim da je to istina, sve istina, svetlo Sun~evo na Fehinovom licu bilo je ja~e nego {to su moje o~i mogle izdr`ati. I{la mi voda na o~i. Rekao je hvala, pa smo po{li dalje i evo nas kod jedne ku}e gde je stanovala jedna cura. Ne pamtim kako se zvala, ali bila je stvarno lepa, sa onom lepotom koju ponekad imaju one najti{e. Dotad pojma nisam imao da je Fehin poznaje, al' on me zamolio da sa~ekam i ja sednem na prvi stepenik ispred kapije."
	Iznad na{ih glava neko te`i od de~aka hodao je ka merdevinama.
	"Nije dugo ostao unutra, al' kad je izi{ao, a cura pogledala kroz prozor, znao sam {ta su radili. Pogledam ja njega, a on {iri one duga~ke, tanke, majmunaste ruke. Kako da podeli sa mnom ono {to je dobio? Na kraju je naveo tu devojku da mi da pola vekne hleba i neko vo}e. S jedne strane hartije je nacrtao moju sliku, a s druge devoj~inu, ali je hartiju sa~uvao za sebe."
	[kripnu{e merdevine, a ja se okrenuh da pogledam. Kao {to sam i o~ekivao, silazila je jedna `ena. Ne visoka, ali uska u struku, a stasa dobro razvijenog; haljina joj je bila gotovo isto onako dronjava kao ode}a de~akove majke, ali mnogo prljavija. Bogata, sme|a kosa prosipala joj se niz njena le|a. Mislim da sam je prepoznao ~ak i pre nego {to se okrenula, pre nego {to sam video te visoke jagodi~ne kosti i izdu`ene sme|e o~i - Agija. "Zna~i, znao si sve vreme da sam ovde", re~e ona.
	"Mogao bih ja to isto da ka`em tebi. Izgleda da si bila ovde pre mene."
	"Samo sam pogodila da }e{ se zaputiti ovamo. Ispalo je tako da sam stigla malo pre tebe, ali rekla sam gospodarici ove ku}e {ta }e{ mi uraditi ako me ona ne sakrije", re~e Agija. (Pretpostavljam da je `elela da znam da ona ovde ima saveznika, pa makar kako labavog.)
	"Ti mene poku{ava{ da ubije{ jo{ od kada sam te na trenutak video u gomili u Saltusu."
	"Da li je to optu`ba? Da, poku{avam."
	"La`e{."
	Bila je to jedna od retkih prilika kad sam Agiju video izba~enu iz ravnote`e. "[ta ho}e{ re~i?"
	"Samo to da si poku{avala i pre Saltusa da me ubije{."
	"Pomo}u averna. Jesam, naravno."
	"I kasnije. Agija, znam ko je Hetor."
	^ekao sam da odgovori, ali ona ne re~e ni{ta.
	"Onog dana kad smo se sreli, kazala si mi da postoji neki stari mornar koji `eli da `ivi{ s njim. Mator, ru`an i sirot, tako si rekla o njemu, a meni nije bilo jasno za{to bi ti, divna mladica, ~ak i razmatrala njegovu ponudu, po{to nisi ba{ umirala od gladi. Imala si svog blizanca da te {titi, a i ne{to para koliko je od prodavnice priticalo."
	Do{ao je red na mene da se iznenadim. Ona re~e: "Trebalo je da mu odem i da ovladam njime. Ovladala sam njime sada."
	"A ja mislio da si mu obe}ala sebe samo ako uspe da me ubije."
	"Obe}ala sam ja njemu i to i mnogo {to{ta drugo i tako sam njime ovladala. On je ispred tebe, Severijane, i ~eka moju re~."
	"Doveo je jo{ tih svojih `ivotinja? Hvala na upozorenju. O tome je i bila re~? Pripretio je, svojevremeno, tebi i Agilusu tim svojim ljubimcima koje je doneo iz drugih sfera."
	Klimnula je glavom. "Bio je do{ao da proda svoju ode}u, a to je bila ode}a onakve vrste kakva se nosila na starim brodovima koji su plovili preko ivice sveta, davno; nisu bili kostimi niti krivotvorine, pa ~ak ni u grobu smek{ana stara ode}a koja je vekovima le`ala u mraku, nego je bila ode}a maltene nova. On je rekao da su njegovi brodovi - svi ti brodovi - zalutali u neki takav mrak izme|u sunaca, gde se godine ne vrte. Izgubili su se tako, da ih ni vreme nije moglo na}i."
	"Znam", rekoh. "Pri~ao mi je Jonas."
	"Kad sam doznala da }e{ Agilusa ubiti ti, oti{la sam kod Hetora. On je u pone~emu jak kao gvo`|e, u mnogo ~emu drugom slab. Da sam mu uskra}ivala svoje telo, ni{ta ne bih postigla, i tako sam uradila sve one nenormalne stvari koje je `eleo i navela ga da veruje da ga volim. Sad je spreman da izvr{i {to god ja zatra`im. Kad si ubio Agilusa, on te je, za mene, po~eo pratiti; njegovim srebrom iznajmila sam ljude koje si pobio kod starog rudnika, a stvorovi kojima on zapoveda na kraju }e te i ubiti ako te ne ubijem ja sama, ovde.!"
	"Mislila si da ~eka{ dok zaspim, a onda, valjda, da si|e{ i ubije{ me."
	"Prvo bih te probudila, kad bih ti stavila no` pod grlo. Ali ovo dete mi je reklo da zna{ da sam ovde, pa sam pomislila da bi ovo moglo biti prijatnije. Ali, reci mi - kako si pogodi za Hetora?"
	Dah vetra pahnu kroz uske prozore. Od toga se vatra zadimi i ja za~uh staroga, koji je opet sedeo }utke, kako se zaka{ljava, pa pljuje na `ar. De~ki} je bio si{ao sa tavana dok smo Agija i ja pri~ali i sad nas je gledao krupnim, neshvataju}im o~ima.
	"Trebalo je da uvidim odavno", rekoh. "Moj prijatelj Jonas bio je ba{ takav plovilac. Mislim da }e{ ga se setiti - na trenutak si ga videla na ulazu u rudnik, sigurno ste znali za njega."
	"Znali smo."
	"Mo`da su obojica sa istog broda. Ili je mo`da postojala mogu}nost da jedan drugog prepoznaju po nekom znaku, ili se Hetor bar pla{io toga. U svakom slu~aju, dok sam putovao sa Jonasom, Hetor mi je vrlo retko prilazio, mada je ranije bio toliko `eljan mog prisustva. Videh ga u rulji kad sam vr{io pogubljenje nad jednom `enom i jednim mu{karcem u Saltusu, ali tad nije poku{ao da mi se pridru`i. Na putu prema Ku}i Apsoluta Jonas i ja smo ga videli iza sebe, ali dojurio nije sve dok Jonas nije odjahao, mada je morao o~ajni~ki `eleti da mu notula bude vra}ena. Kad je ba~en u predsoblje u Ku}i Apsoluta, nije ni poku{ao da sedne blizu nas, iako je Jonas bio goovo mrtav; me|utim, kad smo odlazili, neko stvorenje koje je ostavljalo trag sluzi pretra`ilalo je tu prostoriju."
	Agija ni{ta nije rekla i u svojoj }utnji mogla je biti ona mlada `ena koju sam ugledao u jutro posle dana kad sam oti{ao iz na{e kule, `ena koja je otka~injala re{etke {to su ~uvale izloge jedne pra{njave radnje.
	"Mora biti da ste vas dvoje izgubili moj trag na putu ka Traksu", nastavih, "ili vas je neka nezgoda zadr`ala. ^ak i kad ste otkrili da smo nas dvoje u gradu, bilo vam je, svakako, nepoznato da je upravljam Vinkulom, jer Hetor je pustio svoje vatreno stvorenje da me tra`i po ulicama. Onda ste, ve} nekako, na{li Dorkas u 'Patkinom gnezdu'..."
	"Pa i mi smo tamo stanovali", re~e Agija. "Stigli smo samo nekoliko dana ranije i tragali smo za tobom, a onda si ti do{ao. Posle sam uvidela da je ta `ena u sobici u potkrovlju ona luda~a koju si na{ao u Botani~koj ba{ti, ali i tad nismo pogodili da si je ti tu stavio, jer je ona babetina u kr~mi rekla da ju je doveo ~ovek u obi~noj ode}i. Me|utim, ra~unali smo na to da bi ona mogla znati gde si i da }e lak{e progovoriti pred Hetorom. A on se i ne zove stvarno Hetor, uzged budi re~eno. On ka`e da je njegovo ime jedno mnogo starije, za koje prakti~no niko danas ne zna."
	"On je Dorkasi ispri~ao o vatrenoj spodobi", rekoh, "a Dorkas meni. Ja sam i ranije ~uo o tom bi}u, ali Hetor je za njega imao i ime - zvao ga je Salamander. To mi ni{ta nije zna~ilo kad je Dorkas pri~ala, ali sam se kasnije setio da je Jonas imao ime za ono crno {to je letelo za nama blizu Ku}e Apsoluta. Nazvao je to notulom i rekao da su ljudi na brodovlju odabrali takvo ime zato {to se te `ivotinje odaju talasom vreline. Ako je Hetor znao ime vatrenog stvora, ~inilo se verovatno da je to tako|e ime koje su nadenuli mornari i da je u nekoj vezi sa osobinama stvorenja."
	Agija se tanko nasme{ila. "I tako, sada zna{ sve i ima{ me na mestu gde si i hteo da budem - samo jo{ kad bi ovde mogao da zamahne{ tom tvojom ma~etinom."
	"Imam te i bez toga. Imao sam te pod nogama i na ulazu u rudnik, {to se toga ti~e."
	"Ali ja jo{ imam svoj no`."
	U tom ~asu na vratima se pojavila de~akova majka i mi, oboje, zastadosmo. Prenosila je zaprepa{}eni pogled sa Agije na mene i nazad; onda je, kao da nikakvo iznena|enje ne mo`e probiti njenu tugu niti promeniti ono {to mora ~initi, zatvorila i te{kom rezom zamandalila vrata.
	Agija re~e: "^uo je da sam na tavanu, Kesdou, i naterao me je da si|em. Namerava da me ubije."
	"A kako }u ja to spre~iti?" odvrati `ena umorno. Okrete se meni: "Sakrila sam je zato {to mi je rekla da joj misli{ zlo. Ho}e{ li ubiti i mene?"
	"Ne. A ne}u ni nju, {to ona zna."
	Agijino lice se izobli~ilo od gneva, kao {to bi se moglo izobli~iti lice neke druge lepe `ene, neke koju je mo`da Fehin li~no izvajao od obojenog voska, pred naletom vatre: istovremeno se istapalo i raspaljivalo. "Agilusa si ubio i time se di~io! Zar nisam i ja dostojna da umrem kao on? Isto smo meso bili!" Malo~as, kad je rekla da je naoru`ana no`em, nisam joj u celosti poverovao, ali sad je no`, iako nisam video da ga izvla~i, bio u njenim rukama - jedan od onih povijenih bode`a iz Traksa.
	Ve} neko vreme vazduh je bio te`ak od predznaka oluje. Sad se po~e valjati grmljavina, po~e gruvati me|u planinskim vrhuncima iznad nas. Kad su odjeci i protivodjeci ve} gotovo sasvim zamrli, ne{to im se odazva. Ne, ne mogu taj glas da opi{em; nije to bila ljudska vika, ali nije bilo ni puko rikanje zveri.
	Sva ona izmorenost nestade iz `ene zvane Kesdou i bi zamenjena najo~ajnijom `urbom. Ispod svakog od tih prozor~i}a stajao je o zid oslonjen po jedan te{ki drveni kapak; ona dohvati onaj njoj najbli`i, di`e ga kao da nije te`i od kakvog tiganj~i}a i tresnu ga u le`i{te. Napolju pas mahnito zalaja, pa zamu~e i vi{e nikakvi zvuci ne stigo{e, izuzev {umorenja prvih ki{nih ka{i.
	"Tako brzo", kriknu Kesdou. "Tako brzo!" Pa svome sinu: "Sklanjaj se, Severijane."
	Kroz jedan od jo{ otvorenih prozora za~uh kako neki de~ji glas doziva: "O~e, zar mi ne mo`e{ pomo}i?"
	
	16. ALZABO
	Poku{avaju}i da pomognem Kesdoi, okrenuh le|a Agiji i njenom bode`u. Bila je to gre{ka koja me je umalo `ivota stajala, jer Agija se bacila na mene ~im sam se po~eo truditi oko kapka. Poslovica ka`e da `ene i kroja~i dr`e se~ivo nadole, ali Agija je izmahnula nagore da raspori `eludac u uhvati srce odozdo kao izve`bani ubica. Okrenuo sam se i stigao da samo tim drvenim kapkom pariram njen udarac; vrh se~iva se probio kroz drvo, pa je na tom mestu zasvetlucao ~elik.
	Upravo zbog silovitog svog udarca nije uspela. Cimnuh kapak u stranu i bacih ga zajedno sa no`em u drugi kraj sobe. I Agija i Kesdou jurnu{e tamo. Agiju sam zgrabio za mi{icu i trzajem vratio nazad; Kesdou je sru~ila kapak na prozor i u~vrstila ga, i to na takav na~in da je no` ostao sa spolja{nje strane, pru`en u nailaze}u oluju.
	"Glupa~o", re~e Agija. "Zar ti nije jasno da pru`a{ oru`je onome, napolju, koga se boji{, ma ko to bio?" Njen glas je bio pora`eno miran.
	"Njemu no`evi nisu potrebni", re~e Kesdou.
	Sad je u ku}i jedina svetlost bila ona crvenkasta, od vatre. Potra`ih pogledom sve}e ili svetiljke, ali ni{ta takvo nije se moglo videti; kasnije sam doznao da je porodica imala nekoliko komada, ali da je sve bilo odneto na tavan. Napolju su se kr{ile munje, svaki put ocrtavaju}i rub prozorskih kapaka i stvaraju}i isprekidanu liniju `estoke svetlosti ispod ulaznih vrata - trenutak kasnije shvatio sam da je to isprekidana linija, a da je trebalo da bude neprekidna. "Neko je napolju", rekoh. "Stoji na pragu."
	Kesdou je klimnula glavom. "Zatvorila sam prozore u zadnji ~as. Nikada ranije nije do{lo ovako rano. Mo`e biti da se zbog oluje probudilo."
	"Ne misli{ da bi to mogao biti tvoj mu`?"
	Pre nego {to mi je mogla odgovoriti, jedan glas, tanji od glasa onog de~eka, pozva: "Pusti me unutra, majko."
	^ak sam i ja, ne znaju}i jo{ {ta je progovorilo, osetio u tim re~ima u`asavaju}u pogre{nost. Bio je to, mo`da, glas deteta, ali ne ljudskog deteta.
	"Majko", po~e taj glas opet dozivati. "Po~inje ki{a."
	"Bolje da se mi popnemo", re~e Kesdou. "Ako za sobom izvu~emo merdevine, ono ne}e mo}i da nas dohvati ~ak ni ako u|e u ku}u."
	Ja sam oti{ao do samih vrata. Bez munja, stopala tog bi}a koje se nalazilo na pragu bila su nevidljiva; ali ~uo sam, preko zvuka jake ki{e, njegovo sporo, {umno disanje, a jednom i stru`u}i zvuk kao da vu~e stopala po pragu.
	"Ti si ovo napravila?" upitah Agiju. "To je neka Hetorova spodoba, a?"
	Agija je odmahnula glavom; njene uzane, sme|e o~i su plesale. "Oni lutaju po ovim planinama kao divlje `ivotinje, {to bi trebalo da bude tebi poznato mnogo bolje nego meni."
	"Majko?"
	Struganje stopalima - stvorenje se, posle ove poslednje, zlovoljno izgovorene re~i, okrenulo od vratiju. Na jednome od kapaka bila je naprslina i ja poku{ah da virnem napolje; ne mogah ni{ta razabrati u mrklom mraku, ali za~uh korake mekane, a te{ke, upravo onaj zvuk koji se pokatkad ~uo kroz re{etkama zapre~ene kabinske prozore Medve|e kule, u mome domu.
	"Pre tri dana je uzelo Severu", re~e Kesdou. Poku{avala je da navede starca da ustane; ovaj to i u~ini, ali sporo, jer mu se nije odlazilo od topline vatre. "Nikad nisam pu{tala ni nju ni Severijana me|u drve}e, ali izi{lo je ovde na proplanak, jednu smenu vremena pre sutona. Od tada se vra}a svake no}i. Pas nije hteo da ide za njegovim tragom, ali je Bekan danas krenuo u lov na to."
	Do tog trenutka, ja sam ve} pogodio o kojoj je zveri re~, iako nijednu takvu nisam video. Rekoh: "Zna~i, to je alzabo? Stvor od ~ijih `lezda se pravi analept?"
	"Jeste alzabo", odgovori Kesdou. "To o analeptu, o tome ja ni{ta ne znam."
	Agija se nasmeja. "Ali Severijan zna. On je okusio mudrost tog stvorenja, pa sad nosi svoju dragu u sebi, kud god po|e. Koliko je meni poznato, ~ovek ih mo`e ~uti no}u kako {apu}u jedno s drugim, pregrejani i oznojeni od ljubavi."
	Izmahnuo sam da je udarim, ali odsko~ila je hitro, zatim se postavila tako da je izme|u nas bio sto. "Pa zar nisi odu{evljen, Severijane, {to je i alzabo me|u `ivotinjama koje su do{le na Urt kao zamena za sve one ranije `ivotinje koje su na{i preci poubijali? Bez alzaboa ti bi svoju najdra`u Teklu izgubio zauvek. Ispri~aj Kesdoi koliko te je alzabo usre}io."
	Ja Kesdoi rekoh: "Stvarno mi je `ao da ~ujem o smrti tvoje }erke. Ako ovu ku}u mora da brani neko od te `ivotinje napolju, brani}u je ja."
	Moj ma~ je stajao naslonjen na zid i ja, da bih pokazao da moja re{enost nije mek{a od mojih re~i, posegnuh da ga dohvatim. I dobro je bilo {to sam to u~ini, jer upravo u tom ~asu jedan mu{ki glas na vratima re~e: "Otvori, draga!"
	Agija i ja se bacismo da zaustavimo Kesdou, ali ne dovoljno hitro. Pre nego {to smo je mogli dohvatiti, Kesdou je digla rezu. Vrata se otvori{e.
	Zver koja je tu ~ekala stajala je na sve ~etiri noge, ali i tako njena mo}na ple}a bila su u visini moje glave. Alzabova glava bila je nisko spu{tena, tako da su mu i vrhovi u{iju bili ni`i od krznene kreste koju je imao na vrh le|a. U svetlosti vatre zubi su mu blistali belo, a o~i se sjaktale crveno. Video sam o~i mnogih stvorova za koje se pri~a da su doputovala iz prostora onostran ruba sveta, privu~ena - tako bar tvrde izvesni filonoisi, smr}u onih ~iji se mastanak zbio ovde, kao {to i plemena primitivnih starosedelaca do|u, mlitavo se vuku}i, sa svojim kamenim no`evima i vatrama, u predele koji su zbog rata ili zaraza ostali sasvim bez stanovni{tva; me|utim, o~i svih tih stvorova su samo zverske. Crvene o~i alzaboa bile su ne{to vi{e, nisu imale ni inteligenciju ljudske rase, ali ni nevinost zverinja. Tako bi mogao izgledati |avo, pomislih, kad se kona~no izbatrga iz jame neke tamne zvezde; potom se setih i ~ovekomajmuna, koje su neki nazivali |avolima, ali koji su imali o~i ljudi.
	U jednom trenutku se ~inilo da je mogu}e opet zatvoriti vrata. Video sam da to poku{ava Kesdou, koja je u`asnuto ustuknula. Alzabo je krenuo napred, i to, izgledalo je, sporo, ~ak lenjo, ali ipak prebrzo za nju; vrata su ga udarila ivicom po rebrima - kao da su naletela na stenu.
	"Neka ostanu otvorena", doviknuo sam. "Treba}e nam svetlosti koliko god je ima." Ve} sam bio izvadi Terminus Est iz kanije, tako da je o{trica zahvatila svetlo ognji{ta, po~inju}i i sama da li~i na gorku vatru. Bolje bi mi oru`je bio arbalest, samostrel poput onih koje su Agijini pla}enici svojevremeno nosili, ~ije su streleu pale zbog trenja vazduha, a kad udare u metu, rasprsnu se kao kamen ba~en u ognji{te; ali arbalest ne bi, kao Terminus Est, izgledao kao produ`etak moje ruke, a osim toga, mo`da bi arbalest dopustio alzabou da sko~i na mene dok bih poku{avao da namestim novu strelu, u slu~aju da prva proma{i.
	Duga~ko se~ivo mog ma~a nije u celosti otklanjalo ovu opasnost. Vrh moje palo{ine je ~etvrtast, nije {iljast, tako da ne bi mogao probosti tu zver ako bi sko~ila. Morao bih da izmahnem dok zver leti kroz vazduh; bio sam siguran da mogu da odre`em alzabovu glavu sa tog debelog vrata u tom trenu, ali sam i znao da bi eventualni proma{aj zna~io smrt. Osim toga, bilo mi je potrebno i mnogo prostora za zamah, a u ovoj sobici je prostora bilo jedva dovoljno; i svetlosti mi je trebalo, a vatra je umirala.
	Nisu vi{e bili tu ni starac, ni de~ko Severijan, ni Kesdou - nisam bio siguran da li su se popeli merdevinama na tavan dok je moja pa`nja bila usmerena na o~i zveri, ili su pobegli, neki ili svi, kroz vrata, iza zveri. Ostala je samo Agija, pritisnuta u ugao; dr`ala je Kesdoin gvo`|em okovani penja~ki {tap kao oru`je, kao {to bi neki mornar mogao poku{ati, u o~ajanju, da odguruje brodskom kukom galiju koja se valja na njega. Znao sam da }u, ako joj se obratim, privu}i alzabovu pa`nju na Agiju; ali, ako bi zver samo okrenula glavu na tu stranu, lako bi se moglo desiti da dobijem priliku da joj prese~em ki~mu.
	Rekoh: "Agija, svetlosti moram imati. Ovo }e me ubiti u mraku. Jednom si rekla svojim ljudima da }e{ me zadr`avati borbom spreda, ako su oni spremni da me ubiju s le|a. Ja }u se sad boriti s ovim spreda, ako si ti voljna samo da donese{ sve}u."
	Agija je klimnula glavom da poka`e da je shvatila, a zver je u tom trenutku krenula ka meni. Me|utim, nije, kao {to sam o~ekivao, sko~ila, nego je kliznula postrance, lenjo ali spretno, nadesno, prilaze}i bli`e, ali ostaju}i izvan doma{aja se~iva. U prvi mah to nisam shvatio, a onda sam uvideo da to zver, svojim polo`ajem pokraj zida, jo{ vi{e smanjuje prostor za neki moj budu}i napad i da }e, ako me zaobi|e (a malo je nedostajalo pa da to i postigne) i ispre~i se izme|u vatre i mene, poni{titi glavninu koristi koju sam od vatre imao.
	Zato smo po~eli pa`ljivo igru u kojoj se alzabo trudio da iskoristi, na najpovoljniji na~in, stolice, sto i zidove, dok sam se ja trudio da obezbedim {to je mogu}e vi{e mesta za razmah mog ma~a.
	Onda sam sko~io napred. Alzabo je izbegao moj udarac, ali, kako mi se u~inilo, samo za {irinu prsta, a zatim je izmahnuo ~eljustima ka meni i opet uzmakao taman na vreme da izbegne moj povratni udarac. Te vilice, dovoljno velike da zagrizu ljudsku glavu kao {to ~ovek zagriza jabuku, zveknule su sklapaju}i se ispred mog lica i zalile me smradom alzabovog gnjilog daha.
	Pu~e novi grom, tako blizu da sam posle tog urlika ~uo i ru{enje velikog stabla ~ija je smrt bila tim zvukom progla{ena; sev munje obasjao je svaku pojedinost, ali ja posle tog paralizuju}eg bleska ostadoh zaslepljen. Usledio je juri{ mraka i ja u njega zasekoh Terminus Estom; osetih da se~e neku kost; sko~ih u stranu i udarih ponovo, ali ovoga puta samo {alju~i neki deli} name{taja u propast.
	Onda mi se vid vratio. Dok smo se alzabo i ja preme{tali i nadmudrivali fintama, kretala se i Agija, a prema merdevinama je, izgleda, jurnula kad je pukao grom; sad je ve} bila na pola puta uz njih i ja videh da Kesdou pru`a ruku odozgo da joj pomogne. Alzabo je stajao ispred mene, prividno neozle|en; ali video sam i njegovu tamnu krv koja je curila tankim mlazom i stvarala baricu kod njegovih prednjih nogu. Krzno mu je u svetlosti vatre izgledalo crveno i dronjavo, a nokti na stopalima, ve}i i grublji od medve|ih, bili su tako|e tmastocrveni, a ~inilo se i poluprovidni. Za~uo sam glas, jeziviji nego {to bi progovaranje le{a ikad moglo biti. Onaj glas koji je pred vratima rekao: "Otvori, draga", sad re~e: "Jeste, ranjen sam. Ali ne boli mnogo, a mogu i da stojim i da se kre}em kao i pre. Ne}e{ ti mo}i ve~ito da mi spre~ava{ pristup do moje porodice." Iz usta zveri, glas strogog, ~asnog i ~estitog ~oveka.
	Izvadio sam Kand`u i polo`io je na sto, ali ona je bila samo plava iskrica. "Svetla!" doviknuh Agiji. No, svetlo se nikako ne pojavi, samo za~uh kako po podu tavana lupkaju merdevine, jer su ih `ene podigle i izvukle.
	"Put za bekstvo ti je odse~en, vidi{", re~e zver, i dalje mu{kim glasom.
	"A i tebi za nastupanje. Da li }e{ mo}i da sko~i{ tako visoko, sa ranjenom nogom?"
	Odjednom se glas preobrati u tu`no piskutanje devoj~ice. "Mogu ja da se penjem. Zar misli{ da se ne}u setiti da doguram sto pod tu rupu? Ja, koja mogu govoriti?"
	"Zna~i, zna{ da si zver."
	Ponovo je zazvu~ao mu{ki glas. "Znamo da se nalazimo u zveri, ba{ kao {to smo se ranije nalazili u mesnatim omota~ima {to ih ova zver pro`dra."
	"I ti bi, Bekane, pristao da pro`dere i tvoju `enu i tvog sina?"
	"Ja bih i naredio da tako bude. I nare|ujem. Ho}u da nam se Kesdou i Severijan pridru`e ovde, kao {to sam se ja danas pridru`io Severi. Kad umre vatra, umre}e{ i ti - i pridru`i}e{ se nama - ba{ kao i oni."
	Nasmejao sam se. "Jesi li zaboravio da si svoju ranu zadobio kad ja nisam mogao ni{ta videti?" Dr`e}i Terminus Est u pripravnosti, pre{ao sam preko sobe, do{ao do ostataka jedne stolice, dohvatio ono {to je nekad bilo naslon te stolice i hitnuo ga u vatru, stvaraju}i obla~i} varnica. "Mislim da je to bilo drvo koje je dobro odle`alo, a zatim natrljano p~elinjim voskom, {to je uradila neka pa`ljiva ruka. Trebalo bi da gori blistavo."
	"Ipak, tama }e do}i." Ta zver-Bekan zvu~ala je beskona~no strpljvo. "Tama }e do}i i ti }e{ nam se pridru`iti."
	"Ne. Kad bude sva stolica izgorela i kad svetlost po~ne da popu{ta, po}i }u na tebe i ubi}u te. Sad ~ekam samo zato {to te pu{tam da krvari{."
	Nastupilo je }utanje, avetinjsko utoliko vi{e {to na izrazu lica te zveri nije nagove{tavalo nikakvu misao. Znao sam da su ostaci Tekline nervne hemije ugra|eni u jezgra izvesnih }elija u prednjim re`njevima mog mozga, dejstvom sekreta koji je destilisan iz organa jednog upravo ovakvog stvora; znao sam, tako|e, da na isti na~in ovaj mu{karac i njegova k}er pohode {ipra`ja sutona u mozgu ove divlje `ivotinje i zami{ljaju da `ive; ali kakva bi to avet od `ivota mogla biti i kakvim snovima i ~e`njama, mo`da, ispunjena, to nisam mogao ni naga|ati.
	Kona~no, mu{ki glas re~e: "Kroz jednu ili dve smene vremena, dakle, ubi}u ja tebe ili ti mene. Ili }emo se uni{titi uzajamno. Ako se ja sada okrenem i odem u no} i ki{u, ho}e{ li me loviti kad se Urt opet okrene ka svetlosti? Ili ostati ovde da mi spre~ava{ pristup do `ene i deteta koji su moji?"
	"Ne", rekoh.
	"To potvr|uje{ onom ~a{}u koju ima{? Da li }e{ se zakleti na taj ma~, iako ga ne mo`e{ uperiti ka suncu?"
	Na~ninio sam korak unazad i preokrenuo Terminus Est, dr`e}i ga za se~ivo na takav na~in da je vrh bio okrenut ka mome srcu. "Kunem se ovim ma~em, oznakom moje Umetnosti, da ako se ti ove no}i ne vrati{, ja tebe ne}u loviti sutra. A ne}u ni ostati u ovoj ku}i."
	Okrenuo se hitro kao kad zmija klizne. U jednom trenu imao sam, mo`da, priliku da udarim po tim masivnim le|ima. Onda ga vi{e nije bilo tu, a nije ostalo ni ma kakvih tragova njegovog prisustva, osim otvorenih vrata, jedne polomljene stolice i bare krvi (tamnije boje, ~ini mi se, nego {to je krv `ivotinja sa ovoga sveta) koja je natapala izribane daske poda.
	Oti{ao sam do vratiju i zamandalio ih, vratio sam Kand`u u vre}icu koja mi je visila o vratu, a onda sam, kao {to je zver predlo`ila, premestio sto tako da sam, popev{i se na njega, lako mogao da se izvu~em na tavan. Tamo su, na udaljenom kraju, ~ekali Kesdou, starac i de~ko zvani Severijan, u ~ijim o~ima videh kakve bi uspomene na ovu no} mogle postojati u njegovoj svesti kroz dvadeset godina. Svi su bili okupani kolebljivom svetlo{}u jedne svetiljke oka~ene o jednu od krovnih greda.
	"Opstao sam", rekoh "kao {to vidite. Jeste li ~uli {ta smo dole pri~ali?"
	Kesdou }utke klimnu glavom.
	"Da ste mi doneli svetlo koje sam tra`io, ne bih uradio ovo {to sam uradio, Ali, ovako, smatrao sam da vam ne dugujem ni{ta. Da sam na va{em mestu, napustio bih ovu ku}u ~im se razdani i krenuo bih u nizije. Ali to je va{a stvar."
	"Pla{ili smo se", progun|a Kesdou.
	"I ja sam se pla{io. Gde je Agija?"
	Na moje iznena|enje, stari je pokazao prstom, a ja, gledaju}i tamo, videh da je gusti slamnati krov razgrnut i da je tu napravljen otvor dovoljno veliki za Agijino vitko telo.
	Te no}i sam spavao pored vatre, ali sam prvo upozorio Kesdou da }u ubiti svakog ko si|e sa tavana. Ujutru sam po{ao oko ku}e i, kao {to sam o~ekivao, iz drvenog kapka je Agijin no` bio i{~upan.
	
	17. MA^ LIKTORA
	"Odlazimo", re~e mi Kesdou. "Ali pre nego {to krenemo, spremi}u doru~ak za nas. Ti, ako ne}e{, ne mora{ da jede{ sa nama."
	Klimnuo sam glavom i ostao napolju, ~ekaju}i, sve dok nije donela drvenu ~iniju obi~ne ovsene ka{e i drvenu ka{iku; to sam odneo do potaka i tamo jeo. Oko potoka je bio zaklon, obilje trske; ja iz zaklona nisam izi{ao. To, valjda, zna~i da sam pogazio zakletvu koju sam alzabou dao; ali ~ekao sam tamo i osmatrao ku}u.
	Posle nekog vremena izi|o{e Kesdou, njen otac i mali Severijan. Ona je nosila jedan zave`ljaj i {tap svog mu`a, a de~ko i deda su nosili svako po jednu malu vre}u. Pas koji se, mora biti, zavukao ispod patosa kad je alzabo do{ao (ne mogu re}i da mu to zameram, ali Triskele to ne bi uradio) sad po~e veselo skakutati iza njihovih peta. Video sam da se Kesdou osvr}e, tra`e}i me pogledom. Kad me nije uspela na}i, ostavila je jedan zave`ljaj na prag.
	Gledao sam ih kako odmi~u ivicom svoje male njive, koja je bila samo oko mesec dana pre toga zaorana i zasejana, a kojoj je sada predstojalo da je po`anju ptice. Ni Kesdou ni njen otac se nisu osvrtali; ali je de~ko, Severijan, pre nego {to je pre{ao preko prvog grebena, zastao i okrenuo se da jo{ jedanput vidi jedini dom koji je ikada znao. Kameni zidovi te ku}e stajali su i dalje postojano kao i pre, a iz dimnjaka se jo{ izvijao dim od vatre na kojoj su bili spremili doru~ak. Mora biti da ga je majka tada pozvala, jer on pohita za njom i na taj na~in i{~eze sa vidika.
	Tada sam izi{ao iz travuljina i trstika i oti{ao do vrata. U zave`ljaju na pragu bila su dva }ebeta od mekog guanakoa i izvesna koli~ina su{enog mesa umotana i ~istu asuru. Meso sam stavio u svoju jaha~ku torbicu na opasa~u, a }ebad sam presavio na drugi na~in, da bih mogao da ih nosim preko ramena.
	Posle ki{e vazduh je ostao sve` i ~ist; prijalo mi je saznanje da }u uskoro ostaviti iza sebe tu kamenu ku}icu i njene mirise dima i hrane. Razgledao sam i unutra{njost, video crnu mrlju koja je ostala od alzabove krvi i polomljenu stolicu. Kesdou je vratila sto na mesto gde se ranije nalazio; Kand`a, koja je tu tako slabo sijala, nije nikakav trag ostavila na njegovoj povr{ini. Nije ostalo ni{ta {to bi izgledalo vredno odno{enja; izi{ao sam i zatvorio vrata.
	Onda sam se zaputio za Kesdou i njenom grupom. Nisam joj oprostio {to mi nije dala svetlost kad sam se borio sa alzabom - mogla je to lako u~initi da je samo spustila svetiljku sa tavana. S druge strane, nisam je mogao ni mnogo okrivljavati {to je stala na Agijinu stranu, jer Agija je bila `ena, usamljena, me|u zure}im licima i ledenim krunama planina; a {to se ti~e de~aka i dede, ni za jednog ni za drugog se ne bi moglo re}i da su u toj stvari mnogo krivi. Obojica su, me|utim, bila izlo`ena opasnosti bar u jednakoj meri kao Kesdou.
	Staza je bila toliko meka da sam mogao pratiti njihove tragove u najbukvalnijem smislu re~i, jer sam lepo video otiske Kesdoinih malih stopala, de~akovih jo{ manjih koja su ~inila po dva koraka na svaki njen jedan i star~evih stopala kod kojih su prsti bili okrenuti spolja. Hodao sam polako da ih ne sustignem; znao sam da se sa svakim korakom koji prevaljujem pove}ava i opasnost po mene, ali sam se usu|ivao nadati se da }e arhonove patrole saslu{avati prvo njih, te time upozoriti mene. Kesdou me nije mogla izdati, jer sve {to bi dimarsima rekla iskreno, njih bi samo zavodilo na pogre{ni put; a ako bi alzabo napao, ja bih ga (nadao sam se) pre toga ~uo ili namirisao - a nisam se ni zakleo, uostalom, da njegov plen ne}u braniti, nego samo da ne}u alzaboa loviti i da ne}u ostati u ku}i.
	Taj puteljak je svakako bio samo lova~ka stazica koju je Bekan malo pro{irio; uskoro je i{~ezao. Pejza` je ovde bio manje okrutan nego iznad linije {uma. Ju`ni nagibi ~esto su bili obrasli mahovinom i sitnom paprati, a iz litica su rasli ~etinari. Padaju}a voda retko kad je izlazila iz doma{aja sluha. U meni se Tekla priseti da je na jednom mestu veoma sli~nom ovome nekad dolazila da slika, u pratnji svoga nastavnika i dvojice zlovoljnih telohranitelja. Po~e me obuzimati ose}anje da }u uskoro nabasati na {tafelaj, paletu i jedan neuredni sandu~i} sa ~etkama, stvari ostavljene pokraj neke kaskade kad se sunce vi{e nije zadr`avalo u vodenom prahu.
	Dabome da nisam ni na {ta sli~no nai{ao; slede}ih nekoliko smena vremena nije bilo ba{ nikakvih znakova ljudskog prisustva. Sa otiscima stopala Kesdoine grupe me{ali su se tragovi jelena, a u dva maha i otisci {apa jedne od onih mrkih ma~aka koje se tim jelenima hrane. Ovi `ivotinjski tragovi na~injeni su, svakako, u zoru, posle prestanka ki{e.
	A onda sam ugledao liniju otisaka ostavljenih nekim bosim stopalom krupnijim od star~evog. Svaki od tih otisaka bio je, uistinu, krupan koliko i moj otisak zajedno sa ~izmom, a korak mo`da i du`i od mog. Ovi tragovi su se pru`ali pod pravim uglom u odnosu na pravac kretanja grupe koju sam sledio, ali jedan otisak pao je preko jednog de~akovog, {to je pokazivalo da je ovaj prido{lica pro{ao izme|u nas.
	Pohitao sam napred.
	Pretpostavio sam da su to otisci stopala nekog autohtona, mada sam se jo{ tad zapitao otkud tako duga~ki koraci - ti planinski divljaci su, obi~no, prili~no malog rasta. Ako bi to stvarno bio autohton, onda ne bi bilo mnogo verovatno da }e naneti Kesdoi i ostalima neko stvarno zlo, mada bi joj mogao uzeti predmete koje je nosila. Koliko je meni tada bilo poznato, auhtohtoni su bili domi{ljati lovci, ali ne skloni ratovanju.
	Nastavili su se otisci bosih stopala. Bar jo{ dve ili tri jedinke su se pridru`ile onoj prvoj.
	Dezerteri iz vojske - to bi bilo ne{to drugo; pribli`no ~etvrtina na{ih zatvorenika u Vinkuli bili su takvi ljudi i njihove `ene, a mnogi od njih po~inili su najgrozomornije zlo~ine. Dezerteri bi bili i dobro naoru`ani, ali o~ekivao bih i da su dobro obuveni, a ni u kom slu~aju bosi.
	Jedna strma uzbrdica dizala se ispred mene. Video sam brazde koje je u zemlji napravio Kesdoin {tap i grane odlomljene na mestima gde su se ona i deda hvatali za njih radi lak{eg penjanja - mada je postojala mogu}nost, i te kako, da su i njihovi gonioci polomili izvestan broj grana. Pomislio sam da stari mora do sada ve} biti iscrpljen i da je iznena|uju}e to {to njegova k}erka jo{ uspeva da ga podsti~e na dalji hod; mo`da je on ve} bio svestan, ili su svo troje bili svesni, da ih neko goni. Bli`e}i se vrhu uzvi{ice, ~uo sam lave` psa, a onda (u~inilo mi se tad da se, maltene, vra}aju odjeci od protekle no}i) i jedan divlji, neartikulisani krik.
	Ali, ipak, ne onaj u`asni, poluljudski krik alzaboa. ^esto sam i ranije ~uo taj zvuk; ponekad tiho, dok sam le`ao na uzanom le`aju pokraj Roheovog, a ~esto glasno, dok sam nosio jelo kalfama na du`nosti u na{oj ublijeti i klijentima. Ta~no na ovaj na~in je vikao jedan od klijenata na tre}em nivou - jedan od onih koji vi{e ne mogu da govore suvislo i koje mi, zato, iz ~isto prakti~nih razloga, vi{e nikako ne dovodimo u sobu za saslu{anje.
	Ovo su bili zoantropi, ali pravi, a ne glumnjeni kao na Abdiesusovom maskenbalu. Izlaze}i na vrh grebena, video sam i njih i Kesdou sa ocem i sinom. Zoantrope ne mo`e{ nazvati ljudima, ali iz daljine su izgledali kao ljudi, devet golih ljudi koji su kru`ili oko njih troje, skakali, povremeno ~u~ali. @urio sam napred dok nisam video kako jedan od njih zadaje udarac mo~ugom i kako stari pada.
	Onda sam zastao, zaustavljen ne Teklinim, nego svojim sopstvenim strahom.
	Mo`da sam se ja protiv ~ovekomajmuna u rudniku borio hrabro, ali morao sam. Alzaboa sam zadr`avao do nere{enog ishoda, ali nije se imalo gde be`ati osim u mrak, napolje, gde bi me on sigurno ubio.
	A sad sam imao izbor i pred njim sam stao.
	Po{to je u ovom kraju `ivela, Kesdou je sigurno znala za zoantrope, mada ih, mo`da, nikad ranije nije srela. De~ko se dr`ao za njenu suknju, a ona je vitlala {tapom kao sabljom. Njen glas je dopirao do mene preko glasova zoantropa, ciktav, nerazumljiv i prividno dalek. Ose}ao sam onaj u`as koji se kod mu{karca pojavi uvek kad je `ena napadnuta, ali pored tog u`asa, ili mo`da ispod njega, le`ala je misao da ona, koja nije htela da se bori uz mene, sada mora da se bori sama.
	To, dakako, nije moglo dugo trajati. Stvorovi takve vrste se ili upla{e i razbe`e odmah, ili nikako. Videh kako joj jedan otima {tap iz ruku, potegnuh Terminus Est iz kanije i po|oh trkom niz duga~ki nagib ka njoj. Ta gola prilika bacila je `enu na zemlju i (pretpostavio sam) spremala se da je siluje.
	Onda je, levo od mene, iz {ume jurnulo ne{to ogromno. Bilo je tako veliko i kretalo se tako brzo da sam pretpostavio da je crveni destrijer, bez jaha~a i sedla. Tek kad sam video sev zuba tog stvora i ~uo krik jednog zoantropa, shvatio sam da je to alzabo.
	Ostali zoantropi ga napado{e istog trena. Glave njihovih mo~uga od takozvanog "gvozdenog drveta" dizale su se i spu{tale i na trenutak su groteskno nalikovale na glave koko{i koje kljucaju zrnevlje {to im je ba~eno. Onda je jedan zoantrop hitnut u vazduh i ~inilo se da je on, do malo~as nag, sad obavijen skerletnim ogrta~em.
	Dok sam ja stigao do popri{ta, alzabo je ve} le`ao na zemlji, a ja mu, u tom ~asu, nisam mogao posvetiti pa`nju. Terminus Est je pevao u orbitama oko moje glave. Pade jedna gola prilika, pa druga. Kamen~ina velika kao pesnica fijuknu mi pored uva, tako blizu da sam taj zvuk jasno ~uo; da sam tad pogo|en, slede}eg trena bio bih mrtav.
	Ali ovo nisu bili ~ovekomajmuni iz rudnika, toliko brojni da ne mogu, na kraju, biti potu~eni. Presekoh jednog od ramena do pojasa, ose}aju}i kako se rebra razdvajaju jedno po jedno i {tek}u preko moje o{trice, rasporih drugoga, rascopah jednu lobanju.
	Onda je ostala samo ti{ina, prekidana de~akovim jecajima. Na planinskoj travi je le`alo sedam zoantropa; mislim da je ~etvoricu poubijao Terminus Est, a trojicu alzabo. U alzabovim ~eljustima le`alo je Kesdoino telo - njena glava i ple}a bili su ve} pojedeni. Taj starac koji je nekad poznavao Fehina le`ao je sada srozan kao lutka; na~inio bi ne{to divno od njegove smrti taj slavni umetnik, prikazao bi je iz neke perspektive koju niko drugi ne bi umeo na}i, izrazio bi, izgledom te izobli~ene glave, dostojanstvo i uzaludnost sveukupnog ljudskog postojanja. Ali Fehin nije bio tu. Pokraj starca je le`ao pas, okrvavljenih vilica.
	Pogledom sam potra`io de~aka. Na moj u`as, on se zgurio uz alzabova le|a. Nesumnjivo ga je to bi}e pozvalo glasom njegovog oca, pa je de~ak do{ao. Zadnji udovi alzabovi jo{ su drhtali i protresali se gr~evima, ali su mu o~i bile sklopljene. Uzeo sam de~aka za mi{icu ruke i u tom ~asu se alzabov jezik, {iri i deblji od bikovskog, ispru`i, kao da ho}e da lizne de~akovu {aku; onda se ple}a alzabova streso{e tako silno da ja odsko~ih. Jezik se nije sasvim vratio u usta, ve} je ostao jednim delom da le`i mlitavo na travi.
	Odvukao sam de~aka odatle i rekao: "Sad je gotovo, mali Severijane. Je li ti dobro?"
	Klimnuo je glavom i po~eo da pla~e, a ja sam ga dugo posle toga nosio u naru~ju, {etaju}i tamo-amo.
	U jednom trenutku sam pomislio na mogu}nost da upotrebim Kand`u, iako me je izneverila i u Kesdoinoj ku}i i u nekoliko ranijih prilika. Ali da je ovog puta uspela, ko zna kakvi bi ishodi bili? Nisam hteo da dam novi `ivot zoantropima ili alzabou, a kakav bi novi `ivot mogao biti dat Kesdoinom obezglavljenom le{u? [to se ti~e starca, on je ionako sedeo u predvorju smrti; sad je umro, i to brzo. Da li bi mi zahvalio {to ga prizivam nazad da kroz godinu-dve umre opet? Dragi kamen je sevao na suncu, ali to je bilo samo odsijavanje sun~evog svetla, a ne svetlo Pomiriteljevo, ne onaj protivsjaj Novog Sunca, te ga zato opet sklonih. De~ko me je gledao ra{irenih o~iju.
	Terminus Est je bio okrvavljen do bal~aka i vi{e od toga. Seo sam na jedno oboreno drvo i o~istio palo{inu trulim komadi}ima drveta, premi{ljaju}i {ta da ~inim; onda sam se~ivo nao{trio i nauljio. Bilo mi je savr{eno svejedno za zoantrope i alzaboa, ali ostaviti Kesdoino i star~evo telo zverima da rastr`u, ~inilo se da bi bio odvratan postupak.
	I predostro`nost je upozoravala da to ne dopustim. [ta ako bi nai{ao jo{ jedan alzabo, najeo se Kesdoinog mesa, pa krenuo za de~akom? Pomislio sam na mogu}nost da odnesem oboje u ku}icu. Ali daljina je bila poprili~na; ne bih mogao nositit oboje istovremeno, a jasno se videlo da }e ono telo koje ostavim ve} biti napadnuto dok se po njega vratim. Privu~eni prizorom tolike koli~ine krvi, le{o`deri teratornisi ve} su kru`ili iznad nas, svaki no{en krilima ~iji je raspon {irok poput glavne popre~ne grede na jarbolu karavele.
	Neko vreme sam oprobavao teren, tra`e}i mesto dovoljno meko da bih mogao kopati Kesdoinim {tapom; najzad sam odneo oba le{a do jednog kamenitog mesta blizu nekog vodotoka i tu ih zatrpao kamenjem, tvore}i mogilu. Pod njom }e oni le`ati, nadao sam se, gotovo godinu dana, sve dok topljenje snegova, pribli`no u vreme praznika Svete Katerine, ne odnese kosti oca i k}eri odatle.
	Mali Severijan, koji je u po~etku samo gledao, po~eo je i sam da donosi manje komade kamena i nabacuje ih na mogilu pre nego {to je bila gotova. Dok smo se prali od prljav{tine i znoja u tom potoku, on upita: "Jesi li ti moj ujak?"
	Rekao sam mu: "Ja sam ti otac - bar za sada. Kad nekome umre otac, on mora da dobije novog oca ako je tako mlad kao {to si ti. Taj novi sam ja."
	Klimnuo je glavom, izgubljen u mislima; a ja se sasvim neo~ekivano prisetih kako sam sanjao, pre samo dve no}i, o svetu u kome svi ljudi znaju da su krvni srodnici, jer su svi postali od jednog istog para kolonista. Bilo je savr{eno mogu}e da sam ja, koji nisam znao ni ime svoje majke, ni svog oca, u rodbinskoj vezi sa tim detetom koje se zvalo isto kao ja; ili, zapravo, sa bilo kim drugim. Taj svet o kome sam sanjao bio je, za mene, postelja na kojoj sam le`ao. Kako bih `eleo da sada mogu opisati koliko smo ozbiljni bili tu pored nasmejanog potoka, koliko je sve~ano i ~isto on izgledao sa mokrim licem i kapljicama koje su se iskri~ile na trepavicama njegovih {irokih o~iju.
	
	18. SEVERIJAN I SEVERIJAN
	Napio sam se najvi{e {to sam mogao, a de~aku sam rekao da i on mora da u~ini tako, jer u planinama ima mnogo suvih mesta, tako da do slede}eg jutra mo`da ne}emo vi{e piti vode. Pitao je, zar ne}e sad i}i ku}i; a ja, iako sam do tada planirao da se vratimo u ku}u koja je nekad bila Kesdoina i Bekanova, rekoh da ne}emo tamo. Znao sam da bi za njega bilo odve} stra{no da sad opet vidi taj krov, njivu, ba{ticu i da jo{ jednom bude prinu|en da sve to napusti. U tom `ivotnom dobu on bi mogao ~ak i pretpostaviti da su njegov otac i majka, sestra i deda jo{ i sad, na neki na~in, unutra.
	A ipak, nismo se mogli ni spu{tati mnogo ni`e - ve} smo bili na nivou gde je putovanje bilo opasno za mene. Ruka arhona Traksa pru`ala se stotinu liga, ili vi{e, u daljinu, a sad je postojala i velika verovatno}a da }e Agija uputiti dimarhe na moj trag.
	Na severoistoku od nas nalazila se planina vi{a od svih koje sam do tada video. Ne samo glava nego i ple}a tog kipa bila su zaogrnuta snegom koji se spu{tao maltene do struka. Nisam tada znao, a mo`da vi{e i ne postoji niko ko zna, ~ije je to ponosito lice koje zuri na zapad preko tolikog mno{tva ni`ih planinskih vrhova; ali to je, sigurno, neki od vladara sa po~etka najslavnijih dana ~ove~anstva i nema sumnje da je zapovedao energijama koje su mogle oblikovati granit kao {to dubore{~ev no` oblikuje drvo. Dok sam osmatrao njegovo lice, ~inilo mi se da bi ~ak i otvrdli dimarsi, koji tako dobro poznaju ove divlje visije, mogli pred njim osetiti strahopo{tovanje. Zato krenusmo ka njemu, ta~nije ka jednom visokom planinskom prevoju koji je ~inio spoj izme|u naborane draperije njegovog ogrta~a i ove planine na kojoj se nalazio domalopre|a{nji Bekanov dom. Neko vreme su usponi bili blagi, tako da smo daleko vi{e snage tro{ili na hodanje nego na pentranje.
	Mali Severijan me je ~vrsto dr`ao za ruku i kad nije bilo potrebno da ga podr`avam. Nisam neki veliki majstor za ocenjivanje starosti dece, ali ~ini mi se da je bio otprilike u onom `ivotnom dobu kad bi, da je jedan od na{ih {egrta, prvi put u{ao u u~ionicu kod majstora Palaemona - {to }e re}i, bio je dovoljno odrastao da hoda dobro, da razume {ta mu se govori i da postigne da drugi razumeju njega.
	Tokom jedne smene vremena, ili vi{e, nije kazao ni{ta osim re~i koje sam ve} prepri~ao. Onda, dok smo silazili niz jednu nagnutu livadu oivi~enu borovima, mesto veoma sli~no onom gde je njegova mati umrla, on upita: "Severijane, ko su bili oni ljudi?"
	Znao sam na koga misli. "Nisu to bili ljudi, mada su ljudi nekad ranije bili i na ljude jo{ i sad li~e. Bili su to zoantropi, a ta re~ zna~i: `ivotinje ljudskog oblika. Razume{ li {ta govorim?"
	Klimnuo je glavom sve~ano, pa upita: "[to ne nose ode}u?"
	"Zato {to vi{e nisu ljudska bi}a, rekao sam ti. Pas se rodi kao pas, ptica ~im se rodi - ptica je, ali da postane{ ljudsko bi}e, to je dostignu}e; mora{ da razmisli{ o tome. Ti si o tome ve} razmi{ljao najmanje tri ili ~etiri godine, mali Severijane, mada mo`da nikad nisi razmi{ljao o razmi{ljanju."
	"Pas samo gleda {ta }e da pojede", re~e de~ko.
	"Tako je. Ali iz ovoga dolazi pitanje da li ~oveka treba silom terati da se bavim takvim razmi{ljanjem, a neki ljudi su, u davnoj pro{losti, zaklju~ili da ne treba. Mi mo`emo da nateramo psa, ponekad, da postupa kao ~ovek - da ide samo na zadnjim nogama, da nosi kai{ oko vrata i tako dalje. Ali mi ne treba da teramo ~oveka da postupa kao ~ovek, niti bismo to mogli. Da li si ikad `eleo da padne{ u san iako nisi bio ni pospan ni umoran?"
	On klimnu glavom.
	"To je bilo zato {to si `eleo da zbaci{ sa sebe teret de~a~kog `ivota, bar privremeno. Ja ponekad popijem previ{e vina, a to je zato {to bih voleo da vi{e ne budem ~ovek. Ponekad se ljudi ubiju iz tog razloga. Da li si to znao?"
	"Ili rade stvari koje bi im mogle doneti zlo", uzvrati on. Na~in na koji je to rekao ukazivao je na sva|e koje je nekom prilikom morao ~uti; Bekan je, vrlo verovatno, bio ~ovek takve vrste, ina~e ne bi odveo svoju porodicu na tako udaljeno i opasno mesto.
	"Jeste", rekoh mu. "To mo`e da izi|e na isto. A ponekad se desi da neki mu{karci, pa ~ak i `ene, po~nu da mrze teret misli, ali ne vole smrt. Pogledaju `ivotinje, pa po`ele da budu takvi, da postupaju samo po nagonu, a ne po mislima. Zna{ li zbog ~ega misli{, mali Severijane?"
	"Zbog glave", re~e de~ko odmah i uhvati se obema {akama za glavu.
	"I `ivotinje imaju glave - pa ~ak i vrlo glupave `ivotinje kao {to su jastozi, volovi i krpelji. Ti misli{ samo zbog jednog vrlo malog dela glave, unutra, odmah iznad o~iju." Dodirnuo sam njegovo ~elo. "E, sad, ako bi ti iz nekog razloga `eleo da ti neko odse~e jednu ruku, postoje izvesni ljudi kod kojih bi mogao da ode{, a koji su ve{ti u tom poslu. Pretpostavi, recimo, da ti je {aka nastradala na takav na~in da se vi{e ne mo`e oporaviti. Oni bi je mogli tako skinuti da bi bilo vrlo malo izgleda da se ikakvo zlo desi preostalom delu tebe."
	Klimnuo je glavom.
	"Vrlo dobro. Isti ti ljudi mogu da odseku i onaj mali deo tvoje glave koji te nagoni da misli{. To oni ne mogu da vrate nazad, zna{. A i kad bi mogli, ti ne bi mogao to od njih da zatra`i{, jer bi ti nedostajao taj deo. Me|utim, ponekad ljudi plate takvima da im taj deli} odseku. @ele da zauvek prestanu da razmi{ljaju, a ~esto ka`u i da ho}e da okrenu le|a svemu onome {to je ~ove~anstvo po~inilo. Onda vi{e nije opravdano postupati prema njima kao prema ljudskim bi}ima - postali su `ivotinje, mada zadr`avaju ljudski oblik. Pitao si za{to ne nose ode}u. Oni vi{e ne razumeju ode}u i ne bi je nikako hteli obu}i, ~ak i kad bi im bilo veoma hladno, iako bi mogli le}i na ode}u ili se ~ak uvaljati u nju."
	"Jesi li i ti malo takav?" upita de~ko, pokazuju}i prstom ka mojim golim prsima.
	Ta misao, koju mi je tada nagovestio, nikad mi do tog trenutka nije pala na um, pa se na~as zbunih. "To je jedno od pravila u mojoj gildi", rekoh. "Meni nije izva|en nijedan deli} glave, ako me to pita{, a ko{ulju sam svojevremeno nosio... Ali, da, pretpostavljam da jesam malo takav, jer o tome nikad nisam razmi{ljao, ~ak ni kad mi je bilo veoma hladno."
	Njegov izraz lica mi re~e da sam samo potvrdio njegove sumnje. "Je l' zato be`i{?"
	"Ne, ne be`im zato. U stvari bi se moglo, valjda, re}i da be`im zbog suprotnog. Mo`da je u mojoj glavi taj deli} isuvi{e porastao. Ali ako se to {to si kazao odnosi na zoantrope, onda je ta~no. Kad ~ovek postane `ivotinja, postane opasna `ivotinja, a takvim `ivotinjama ne mo`e se dozvoliti opstanak u naseljenim predelima, gde su farme i gde ima mnogo naroda. Zato oni moraju biti proterani u ove planine, ili ih njihovi stari prijatelji ovde dovedu, ili ih dovede neko kome su, pre nego {to su odbacili mo} ljudske misli, platili da to u~ine. Oni, dabome, ipak mogu mal~ice da misle, kao {to mogu i sve `ivotinje. Dovoljno da u divljini nalaze hranu, mada svake zime mnogi poumiru. Dovoljno da bacaju kamenje kao {to majmuni bacaju orahe, dovoljno da udaraju motkama, pa ~ak i da tra`e sebi `enke za parenje, jer, kao {to ti rekoh, me|u njima ima i `ena. Ali samo u malom broju njihovih sinova i k}eri `ivot je dug, a ovo je, rekao bih, i dobro, jer to su deca koja se ra|aju kao {to smo ro|eni ti i ja - sa teretom misli na sebi."
	Pomenuti teret je i te kako te{ko legao na mene kad sam dovr{io to obja{njenje; zapravo, toliko te{ko da sam tada prvi put zaista shvatio da nekim drugim ljudima razmi{ljanje mo`e biti u istoj meri stra{no prokletstvo kao {to je pam}enje ponekad meni bila.
	Nikad nisam raspolagao nekim jakim ose}anjem za lepotu, ali lepota tog neba i tog planinskog predela bejahu takvi da mi se u~ini da sve moje misli dobijaju boju lepote i da mi jo{ samo malo treba pa da shvatim neshvatljive stvari. Kad se majstor Malrubius pojavio pokraj mene posle na{eg prvog izvo|enja predstave doktora Talosa - a to je ne{to {to onda nisam mogao, a ni sada u planini nisam mogao da shvatim, mada se moje pouzdanje da je Malrubiusova pojava bila stvarna pove}alo, a ne smanjilo - govorilo mi je o cirkularnosti vladavine, iako mene vladavina nije zanimala. Sad mi pade na um da ne{to vlada i voljom, ali ako ne vlada razum, onda vlada ne{to ispod ili iznad razuma. Me|utim, bilo je veoma te{ko re}i s koje strane razuma te stvari le`e. Nagon, svakako, le`i ispod razuma; no, nije li mogu}e da je nagon, istovremeno, i iznad razuma? Kad je alzabo juri{ao na zoantrope, nagon mu je zapovedao da sa~uva svoj plen od drugih; kad je Bekan ~inio to isto, njegov nagon mu je, uveren sam, zapovedao da spase svoju suprugu i svoje dete. Obojica su, u istom telu, u~inila isti postupak. Jesu li tada vi{i i ni`i nagon delovali zajedni~ki, razumu iza le|a? Ili postoji samo jedan nagon iza svekolikog razuma, tako da razum sa obe svoje strane, i ispod i iznad sebe, vidi po jednu takvu silu?
	Ali, da li je nagon zaista ona "privr`enost li~nosti monarha" za koju je majstor Malrubius nagovestio da je istovremeno i najni`i i najvi{i oblik vladavine? Jer, o~ito, sam nagon nije se mogao uzdi}i ni iz ~ega - jastrebovi koji su krstarili iznad na{ih glava prave svoja gnezda, nesumnjivo, po nagonu, ali moralo je postojati i neko vreme u kome gnezda nisu pravljena; prema tome, prvi jastreb koji je sebi napravio gnezdo nije mogao takav nagon naslediti od svojih roditelja, jer ga oni nisu imali. Nije se takav nagon mogao razviti ni postupno - na taj na~in {to bi hiljadu pokolenja jastrebova donosilo samo po jednu jedinu slamku, slede}ih hiljadu samo po dve slamke i tako dalje, jer jedna ili dve slamke ne mogu biti ni od kakve koristi mladuncima jastreba kad se izlegnu. Mo`da je upravo ta pojava, koja je do{la pre nagona, najvi{e i ujedno najni`e na~elo koje vlada voljom. A mo`da i nije. Ptice su kru`ile i ispisivale po vazduhu svoje hijeroglife, koje, me|utim, nisu bile namenjene da ih ~itam ja.
	Dok smo se pribli`avali tom sedlu kojim je na{a planina bila spojena sa onom jo{ veli~anstvenijom, koju sam opisao, ~inilo se da idemo preko lica ~itavog Urta, iscrtavaju}i neku liniju od pola do polutara; zapravo, ta povr{ina po kojoj smo mileli kao mravi mogla je biti globus sam, izvrnut naopa~ke.
	Daleko iza nas, i daleko ispred nas, uzdizala su se {iroka, svetlucava polja snega. Ispod njih su le`ale kamenite kosine kao obale ju`nog, ledom okovanog mora. Jo{ ni`e su bile visoke livade od grube trave, sada ista~kane divljim cve}em; dobro sam pamtio one preko kojih sam gazio prethodnog dana i uspevao sam da razaznam, ispod plave izmaglice koja je obavijala planinu ispred nas, traku ovih novih livada, ra{irenu preko grudi planine, zelenu poput onih njiva na kojima se gaji zelena sto~na hrana; jo{ ni`e, borovi su blistali tako tamno da su izgledali crni.
	Onaj udubljeniji deo sedla, u koji smo silazili, bio je sasvim druga~iji; bilo je to prostranstvo planinskih {uma, gde su glatkolisna tvrdodrvna stabla dizala svoje bole{ljive glave tri stotine lakata prema umiru}em suncu. Tu su mrtva stabla stajala uspravno me|u svojom bra}om, `ivom, koja su ih podr`avala; lijane su u ~itavim povesmima omotavale drve}e. Blizu jednog poto~i}a, gde smo se zaustavili da bi zano}imo, rastinje je ve} bilo izgubilo glavninu one planinske tananosti i poprimilo deo nizijske bujnosti; sad kad smo se najni`em delu sedla primakli dovoljno da ga de~ko jasno sagleda i kad njegovu pa`nju vi{e nije zaokupljala samo potreba da se pentra i da hoda, on pokaza prstom tamo i upita ho}emo li tamo silaziti.
	"Sutra", rekoh ja. "Uskoro }e pasti mrak, a ja bih voleo da kroz tu d`unglu pro|em za jedan dan."
	Njegove se o~i na re~ d`ungla ra{iri{e. "Je li to opasno?"
	"Pa ne znam stvarno. Koliko sam ja u Traksu ~uo, insekti ne bi trebalo da budu ni pribli`no tako gadni kao {to su na ni`im mestima, a nije verovatno ni da }e nas uznemiravati krvopijni {i{mi{i - jednog mog prijatelja ujeo je jednom krvopijni slepi mi{ i to nije bilo nimalo prijatno. Ali veliki majmuni `ive tamo, a na}i }e se tu i grabljivice iz roda ma~aka i tako dalje."
	"I vukovi."
	"I vukovi, ja{ta. Me|utim, vuci postoje i na ovim visinama gde smo sad. I na onim gde je bila tvoja ku}ae, a i na mnogo ve}im."
	Za`alio sam istoga trena {to sam pomenuo njegovu staru ku}u, jer je jedan deo one radosti `ivota koja mu se bila po~ela vra}ati u lice zgasnuo ~im se ta re~ za~ula. Na trenutak se ~inilo da se de~ko zaneo u misli. Onda re~e: "Kad su ti ljudi..."
	"Zoantropi."
	Klimnuo je glavom. "Kad su zoantropi do{li i povredili mamu, da li si ti do{ao u pomo} najbr`e {to si mogao?"
	"Da", rekoh. "Do{ao sam najbr`e {to sam mogao da do|em." Bila je to, bar u nekom smislu, istina, ali je, ipak, bilo bolno izgovoriti je.
	"Dobro", re~e on. Bio sam ra{irio jedno }ebe za njega i on sad tu le`e. Preklopio sam }ebe preko njega. "Je l' da su zvezde postale sjajnije? One sijaju ja~e kad Sunce ode."
	Legao sam pored njega i pogledao gore. "Ne ode Sunce stvarno. Samo Urt okrene lice na drugu stranu, pa mi mislimo da je Sunce oti{lo. Ako ne gleda{ ka meni, ne vidi{ me, ali to ne zna~i da sam ja oti{ao."
	"Ako je Sunce jo{ tamo, za{to zvezde sijaju ja~e?"
	Njegov glas mi je govorio da je de~ko zadovoljan {to u razgovoru ispoljava toliko pameti, a i ja sam zbog njegove bistrine bio zadovoljan; pa odjednom shvatih za{to je majstor Palaemon voleo da pri~a sa mnom kad sam bio dete. Rekoh: "Plamen sve}e se pri Sun~evom sjaju tako re}i i ne vidi, a zvezde, koje su zapravo i same sunca, na isti na~in prividno gube sjaj. Slike koje su pravljene u prastara vremena, kada je na{e Sunce bilo blistavije, prikazuju, izgleda, da zvezde nije bilo uop{te mogu}e videti sve do sutona. Stara predanja - imam u torbici jednu sme|u knjigu u kojoj su mnoga ispri~ane - puna su magi~nih bi}a koja polako i{~ezavaju, a onda se opet na isti na~in pojavljuju. Nema sumnje da su te pri~e zasnovane na tada{njem izgledu zvezda."
	Pokazao je prstom. "Eno je Hidra."
	"Mislim da si ta~no kazao", rekoh. "Zna{ li jo{ toga?"
	Pokazao mi je Krst i Velikog Bika, a ja sam ukazao na moju Amfisbenu i na jo{ nekoliko figura.
	"A evo ga i Vuk, na onoj strani, pored Jednoroga. Postoji i Vu~i}, al' ne mogu da ga na|em."
	Na|osmo Vu~i}a zajedno, blizu obzorja.
	"Oni su kao mi, zar ne? Veliki Vuk i Mali Vuk. Mi smo Veliki Severijan i Mali Severijan."
	Saglasio sam se s time, a on je jo{ dugo zurio gore u zvezde, `va}u}i par~e suvog mesa koje sam mu dao. Onda re~e: "Gde je ta knjiga sa pri~ama unutra?"
	Pokazah mu je.
	"Imali smo i mi jednu knjigu, pa je mama ponekad ~itala Severi i meni iz nje."
	"Ona ti je bila sestra, zar ne?"
	Klimnuo je glavom. "Bili smo blizanci. Veliki Severijane, jesi li ti ikad imao sestru?"
	"Ne znam. Cela moja porodica je mrtva. Mrtvi su jo{ od kad sam ja bio beba. Kakvu bi pri~u voleo?"
	Zatra`io je da razgleda knjigu i ja mu je dadoh. Okrenuo je nekoliko stranica, pa mi je knjigu vratio. "Nije kao na{a."
	"Nisam ni kazao da jeste."
	"Vidi da li mo`e{ u njoj da na|e{ neku pri~u o de~aku koji ima velikog prijatelja i blizanca. Treba da budu vukovi u njoj."
	Potrudio sam se najbolje {to sam mogao, a onda sam ~itao brzo, da nadbrzam svetlo koje je nestajalo.
	
	19. PRI^A O DE^AKU ZVANOM @ABAC
	
	Deo I
	Ranoletka i njen sin
	
	Na jednom planinskom vrhu onostran obala Urta `ivlja{e jednom lepotica koja je, po ranom letu, nosila ime Ranoletka. Ona je kraljica te zemlje bila, ali njen mu` je bio jak, neopra{taju}i ~ovek, pa po{to je ona ljubomorno motrila na njega, motrio je zauzvrat i on ljubomorno na nju i ubijao svakog ~oveka za koga bi zaklju~io da je njen nalo`nik.
	Jednoga dana Ranoletka je {etala po svojoj ba{ti i ugledala cvet najdivniji, ali neke nove vrste, njoj potpuno nepoznate. Beja{e crveniji od ijedne ru`e i mirisniji, ali njegova je stabljika bila bez trnja i glatka kao slonova~a. Ona ga uzbra i odnese do jednog skrovitog kutka i dok je tamo le{karila razmi{ljaju}i o vetru, po~e joj se pri~injavati da to i nije cvet, nego ba{ onakav dragan za kakvim je ~eznula, mo}an, ali istovremeno i ne`an kao poljubac. Neki od sokova iz te biljke u|o{e u nju i ona zatrudne. Kralju, me|utim, re~e da je dete njegovo, a on joj, po{to je dobro ~uvana bila, poverova.
	De~ak se rodio i po `elji svoje majke dobio ime Vetran Proletnjak. Kada se on ra|ao, svi zvezdo~aci su se okupili da bacaju njegov horoskop, ne samo oni {to na vrhu te planine `ivehu nego i mnogi od najve}ih urtovskih magi~ara. Dugo su se trudili nad kartama svojim i devet puta se u sve~ani zbor sastajali; kona~no su proglasili da }e Vetran Proletnjak u bitkama neodoljiv biti i da nijedno njegovo dete ne}e umreti pre nego {to potpuno odraste. Ovim proro~anstvima kralj je veoma zadovoljan bio.
	Dok je Vetran, po vetru i prole}u nazvan, rastao, njegova majka je sa tajnim zadovoljstvom prime}ivala da se on najvi{e odu{evljava livadom, cve}em i vo}em. Svaka zelena bilj~ica pod njegovom rukom napredovala je odli~no, a ~e`nja je njegova bila da u ruci dr`i no` za okresivanje, a ne ma~. Ali kad je u mladi}a izrastao, rat do|e, pa on dohvati svoje koplje i svoj {tit. Po{to je bio dr`anja mirnog, a poslu{an prema kralju (koga ocem svojim smatra{e, a ovaj sebe, tako|e, ocem njegovim), mnogi su pretpostavili da }e se proro~anstvo pokazati la`no. Ali to im se ne ostvari. U vrelini bitke Vetran se borio hladnokrvno, njegova je smelost valjano odmerena bila, a njegova obazrivost trezna; nijedan general nije bio plodniji strategijama i trikovima nego Vetran, niti ijedan oficir pomniji u ispunjavanju svih du`nosti. Vojnici koje je on vodio protiv kraljevih neprijatelja uve`bani su dok se nije ~inilo da su to bronzani ljudi vatrom o`ivljeni, a njihova vernost njemu bila je takva da bi za njim po{li i u Svet seni, kraljevstvo od Sunca najudaljenije. Onda se po~elo govoriti da prole}ni vetrovi obaraju tornjeve i prevr}u la|e, iako to nije bilo ono {to je Ranoletka nameravala.
	Zbilo se tako da je ratna sre}a ~esto dovodila Vetrana Proletnjaka na Urt, a on tu upoznao dvojicu bra}e koji kraljevi bejahu. Stariji od te dvojice ima|a{e sinova nekoliko, a mla|i samo k}er jednu, devojku imenom Pticanka [umarica. Kad je ta devojka postala `ena, njenog oca ubi{e; a njen ujak, vo|en `eljom da ona nikad ne rodi sinove koji bi zatra`ili kraljevstvo svoga dede, zapisa njeno ime u spisak devica-sve{tenica. To se Vetranu nije dopalo, jer ta kneginja beja{e lepa, a njen otac be{e njegov prijatelj za `ivota. Jednoga dana se dogodilo da je on doputovao na svet Urta sam i tamo video Pticanku da pored potoka spava i poljupcima svojim je probudio.
	Iz njihovog spoja sinovi blizanci se rodi{e, a sve{tenice njenoga reda, iako su skrivale od njenog ujaka kralja rast tih beba u utrobi njenoj, ne moga{e ve} ro|ene bebe sakriti. Pre nego {to ih je Pticanka [umarica uop{te i videla, kalu|erice stavi{e blizance u korpu za provejavanje `ita, oblo`enu upletenim perjem, odneso{e to do obale istog onog potoka gde ju je Vetran Proletnak iznenadio, porinu{e korpu niz vodu i odo{e odatle.
	
	Deo II
	Kako je @abac na{ao novu majku
	
	U daljine silne otplovila je ta korpa, preko voda slatkih i slanih. Neka druga deca bi pomrla, ali sinovi Vetranovi nisu mogli umreti, jer jo{ nisu bili odrasli. Oklopljena ~udovi{ta koja u vodi `ive pljuskala su oko njihove korpe, a majmuni bacali {tapove i orahe u nju, ali korpa je plutala dalje, i jo{ dalje, i najzad stigla do jedne obale na kojoj su dve siroma{ne sestre prale ode}u. Te dobre `ene, vide}i korpu, po~e{e vikati, pa kad vikom ni{ta ne postigo{e, zavuko{e svoje suknje sebi pod opasa~e, zagazi{e u reku i korpu izvuko{e.
	Po{to su de~aci u vodi na|eni, dobi{e imena Ribac i @abac, a kad su ih te dve sestre pokazale svojim mu`evima i kad se videlo da su to deca izuzetno jaka i lepa, svaka sestra odabra po jednog. E, sad, ona koja Ripca odabra, bila je supruga nekog ~uvara stoke, a mu` one sestre koja @apca odabra beja{e drvose~a.
	Ta je sestra @apca negovala dobro i dojila ga mlekom iz sopstvenih grudi, jer zadesilo se tako da je ona nedavno izgubila bebu svoju sopstvenu. Nosila ga je oka~enog na le|a, u jedan {al umotanog, kad je kretala sa svojim mu`em u predele divlje da naseku drva za lo`enje i zato tka~i predanja posle reko{e da je ona bila od svih `ena najja~a, jer je iznela carstvo na le|ima.
	Godina jedna prominu, a na njenom kraju @abac nau~i da stoji uspravno, pa i pokoji kora~i} da na~ini. Jedne no}i se|a{e drvose~a sa svojom suprugom pored vatrice koju su sami nalo`ili na jednom proplanku u divljini; i dok je drvose~ina `ena ve~eru za njih spremala, @abac do|e go do vatre i tu stade da se pred plamenovima greje. Onda drvose~a, ~ovek sirove, ali plemenite prirode, upita njega: "Da li ti se to dopada?" a @abac, iako nikad ranije ni{ta nije rekao, klimnu glavom i uzvrati: "Crveni cvet." U tom trenutku, pri~a ka`e, Ranoletka se nemirno pomakla na svojoj postelji na planinskom vrhu daleko od obala Urta.
	Drvose~a i `ena njegova zaprepa{}eni behu, ali nemado{e vremena da ka`u jedno drugome {ta se desilo, niti da poku{aju da ubede @apca da opet govori, pa ~ak ni da uve`bavaju {ta }e re}i goni~u stoke i njegovoj `eni kad ih slede}i put sretnu. Jer zvuk najstravi~niji na proplanak dopre - oni koji su ga slu{ali ka`u da stra{nijeg nema na svetu zvanom Urt. Tako je mali broj onih koji su ga ~uli, pa `ivi ostali, da za njega ime ne postoji, ali donekle je sli~an zujanju p~ela, i donekle je sli~an zvuku koji bi ma~ka mogla stvarati kad bi bila ve}a od krave, i donekle je sli~an onom zvuku koji je prvi na redu kad se baca~i glasa u~e svome poslu, onom brujanju u grlu koje kao da dopire odasvud istovremeno. Bila je to pesma koju peva sabljozubi tigar smilodon kad se svom plenu primakne, pesma koja ~ak i mastodonte pla{i toliko da ~esto juri{aju u pogre{nom pravcu, pa im se ubod sru~i u le|a.
	Pankreator sigurno sve tajne zna. On je izgovorio onu dugu re~ koja je na{a Vaseljena i malo stvari se doga|a koje nisu deo te re~i. Po njegovoj volji, dakle, uzdizala se jedna ~uka nedaleko od te vatre, na mestu gde je u danima najdavnijim jedna velika grobnica bila; nije bilo znano ni siroma{nome drvose~i ni njegovoj `eni da je tu dom svoj podiglo dvoje vukova, ku}u niskog krov, a debelih zidova, ku}u ~ije su galerije osvetljene zelenim svetiljkama spu{tenim me|u oborene nadgrobne spomenike i polomljene urne, ku}u, dakle, kakvu vuci vole. Tu je vuk sedeo si{u}i butnu kost korifodona, a vu~ica, njegova supruga, dojila je svoje mlade.
	^uli su izbliza pesmu smilodonovu i po~eli je proklinjati na Sivom Jeziku, kojim vuci kunu, jer nijedna zakonopo{tuju}a zver ne lovi u blizini doma neke druge lova~ke vrste, a vuci se dobro sla`u sa mesecom.
	Kad je prokletstvo bilo dovr{eno, re~e vu~ica: "Kakav je to plen mogao na}i taj Kasap, taj glupi ubica vodenih konja, kad ti, o mu`u moj, koji bi mogao sti}i i gu{tere {to jure po stenju planina koje izvan Urta le`e, pristaje{ da se zadovolji{ glodanjem jednog sasu{enog {tapa?"
	"Crkotine ne jedem", odgovori vuk kratko. "Nit' izvla~im crve iz jutarnje trave, nit' `abe po pli}acima pecam."
	"A ni Kasap ne peva za ma {ta od toga", re~e njegova `ena.
	Onda vuk mu`jak di`e glavu da nju{ne vazduh. "Lovi on sina Me{ijinog i }erku Me{ijaninu, a ti zna{ da od takvog mesa ni{ta na dobro ne izi|e." Na to vu~ica klimnu glavom, jer zna|a{e da od svih `ivih stvorova jedino sinovi Me{ije ubijaju sve redom kad je neko njihov ubijen. To je zato {to je Pankreator dao Urt njima, a oni taj poklon odbacili.
	Svoju pesmu okon~av{i, Kasap riknu tako da li{}e po~e sa drve}a otpadati; pa ciknu bolno, jer prokletstva vu~ija su mo~na kad mesec sja.
	"Kako jada dopade?" upita vu~ica, koja je upravo lizala lice jedne od svojih k}eri.
	Vuk opet onju{i. "Ope~eno meso! Usko~io u njihovu vatru." Po~e{e se smejati i on i njegova `ena, na na~in vu~ji, ne~ujno, uz pokazivanje svih zuba; a u{i su im se uspravile kao {to {atori u pustinji stoje, jer su oslu{kivali kako Kasap srlja kroz gusti{e tra`e}i svoj plen.
	Vrata ku}e vu~je stajahu, pak, otvorena, jer ako je iko od to dvoje odraslih vukova kod ku}e bio, bilo im je svejedno ko }e u}i, a ulazilo je stvorova raznih vi{e nego {to je posle izlazilo. Vrata su do tog ~asa prepuna mese~ine bila (jer je mesec uvek dobrodo{ao gost u ku}i vu~joj), ali se sad zamra~i{e. Dete je stajalo tamo, pomalo se pla{e}i, mo`da mraka, ali i ose}aju}i jaki miris mleka. Vuk zare`a, ali vu~ica pozva svojim najmaterinskijim glasom: "Hodi, Me{ijin mali sine. Ovde mo`e{ piti i mo`e{ biti u toplini i ~isto}i. Ovde su ti i sjajnooki i hitronogi drugovi za igru, najbolji na celom svetu."
	^uv{i to, de~ak u|e unutra, a vu~ica spusti svoju {tenad mlekom nasi}enu, pa primi de~aka uz svoje dojke.
	"[ta }e nam takav stvor?" upita vuk.
	Vu~ica se nasmeja. "U stanju si da si{e{ kost od pro{lomese~nog ulova i da pita{ to? Zar se ne se}a{ kako je bilo kad je rat besneo u ovim krajevima i kad su vojske kneza Vetrana Proletnjaka pusto{ile ovu zemlju? Tad nas nijedan od sinova Me{ije nije lovio, jer su lovili jedni druge. Posle njihovih bitaka izi{li smo mi, ti i ja i ceo Senat vu~ji, pa i ovaj Kasap ~ak, i Smeja~, i Crni Ubica, pa smo se {etali izme|u mrtvih i umiru}ih, i birali {ta nam se htelo."
	"Istina je to", re~e vuk. "Knez Vetran je veoma mnogo u~inio za nas, ali ovo {tene Me{ijino nije on."
	Vu~ica se samo nasme{ila i rekla: "Ose}am dim bitaka u krznu na njegovoj glavi i na njegovoj ko`i." (Bio je to dim Crvenog cveta.) "Ti i ja }emo biti prah kad prva kolona izmar{ira iz kapije u njegovim zidinama, ali ta prva porodi}e jo{ hiljadu kolona, koje }e davati hranu na{oj deci i deci na{e dece i dalje deci njihovoj."
	Na ovo je vuk klimnuo glavom jer je znao da je vu~ica mudrija od njega i da, ba{ kao {to on mo`e da nanju{i stvari koje le`e onostran urtovskih obala, ona mo`e da vidi dane onostran slede}egodi{njih ki{a.
	"Da}u mu ime @abac", re~e vukica. "Jer je Kasap stvarno `abe pecao, kao {to ti re~e, o mu`u moj." Ona je mislila da to govori da bi u~inila kompliment vuku, iz razloga {to je on na njene `elje tako spremno pristao; ali je istina bila da je u @apcu kolala krv onog naroda sa planinskih vrha izvan Urta, a imena onih koji nose takvu krv ne mogu se skrivati zadugo.
	Napolju se prolomi divlji smeh. Bio je to glas Smeja~a koji je dozivao: "Eno ga, gospodaru! Tamo, tamo, tamo! Ovde, ovde, ovde je mladun~e! Na vrata je u{lo!"
	"Eto vidi{", primeti vuk, "{ta bude kad neko pomene zlo. Imenovati zna~i pozivati. To je zakon." Pa dohvati, odozgo, svoj ma~ i opipa o{tricu.
	Opet ne{to vrata zamra~i. Uska su to vrata bila, jer nigde nema{ {iroka vrata osim kod budala i na hramovima, a vuci budale nisu; @abac je glavninu tih vrata bio popunio. Sad ih je Kasap popunio sasvim i jo{ se izvijao ramenima da u|e i saginjao svoju veliku glavu. A po{to zid tako debeo beja{e, vrata su li~ila na tunel.
	"[ta bi ti?" upita vuk i liznu pljosnati deo svoga se~iva.
	"Tra`im samo ono {to je moje", re~e Kasap. Smilodoni se bore dr`e}i po jedan krivi no` u svakoj ruci, a ovaj je smilodon bio jo{ od vuka i mnogo ve}i, ali mu nije bila volja da s njim kavgu zapo~ne u tako uzanom prostoru.
	"Nikad to nije bilo tvoje", re~e vu~ica. Spustila je @apca na pod, pa pri{la Kasapu tako blizu da ju je mogao i udariti da se usudio. Iz njenih o~iju sevala je vatra. "Lov je bio nezakonit, lovljen je nezakonit plen. On je sad od mene pio, pa je vuk zauvek, mesecu svet."
	"Vi|ao sam ja mrtve vukove", re~e Kasap.
	"Jesi, a i jeo si njihovo meso, iako je i muvama odve} gadno bilo, usu|ujem se re}i. Mo`da }e{ i moje jesti, ako padne drvo na mene pa me ubije."
	"Vuk je, veli{. Mora pred Senat izveden biti." Kasap liznu usne jezikom suvim. Napao bi on vuka na otvorenom prostoru, mo`da; ali nije imao sr~anosti da napadne par vu~iji i znao je da }e oni, ako li se on kroz vrata probije, zgrabiti @apca i povu}i se u prolaze podzemne, izme|u ispreturanih kamenova grobnih, gde bi se vu~ica ubrzo na{la iza njega.
	"A kakva ti posla ima{ sa Senatom vu~jim?" upita vu~ica.
	"Mo`e biti isto tako velika kao i on", re~e Kasap i ode lak{ega mesa tra`iti.
	
	Deo III
	Zlato Crnog Ubice
	
	Senat vu~ji sastaje se pod svakim punim mesecom. Do|u svi koji mogu, jer ko ne do|e, sumnja se odmah da izdajstvo neko snuje, da, mo`e biti, ho}e stoku sinova Me{ijinih da ~uva u zamenu za otpatke sa trpeze. Vuk koji dva sastanka Senata propusti mora biti podvrgnut su|enju kad se vrati, a ako Senat zaklju~i da je kriv, ubiju ga vu~ice.
	I {tenad mora pred Senat, da bi ih mogao osmotriti svaki odrasli vuk koji to po`eli i uveriti se da je njihov otac bio pravi vuk. (Biva da vu~ica iz inata sa psom legne, ali iako sinovi pse}i mnogo na vu~ju {tenad li~e, uvek imaju negde na sebi belu ta~ku zato {to je belo bilo boja Me{ije, koji je zapamtio ~istu svetlost Pankreatorovu; otud Me{ijini sinovi ostavljaju i do danas belo kao `ig na svemu {to dataknu.)
	Tako ova vu~ica pred Senat vu~ji o punom mesecu stade; pred njenim nogama igrahu se njena {tenad, a @abac - koji je zaista li~io na `abu kad je Mese~eva lu~a kroz prozore ko`u njegovo u zeleno obojila - staja{e pokraj nje dr`e}i se za krzno njene suknje. Predsednik ~opora sedeo je na najvi{em sedi{tu; iznena|en ako je bio {to vidi izvo|enje sina Me{ijinog pred Senat, u{i njegove to ne pokaza{e. On je zapevao:
	
	"Pet su tuuuu-auuuu-auuuu!
	Sinovi, k}eri ro|eni `ivi!
	Ka`i ako su, kako su krivi!
	Sad odmah istinuuuu-auuuu-auuuu!"
	
	Kad su {tenad izvedena pred Senat, pa bude izre~ena optu`ba, roditelji njihovi ne mogu ih braniti; ali, u ma koje drugo doba, smatra se ubistvom ako neko poku{a da {tenadi ~ini na`ao.
	"Odmah istiNUUUU-AUUUU-AUUU!" Zidovi vrati{e odjek, pa u kolibama u dolini sinovi Me{ijini svoja vrata po~e{e zamandaljivati, a k}eri Me{ijine svoju decu uz sebe privijati.
	Onda Kasap, koji je iza poslednjeg vuka ~ekao, istupi napred. "Za{to odugovla~ite?" re~e on. "Ja pametan nisam - isuvi{e sam jak za pamet, {to vi razumete dobro. Ali ovde ima ~etiri vu~ja {teneta i ima tu taj peti koji nije vuk nego je moja lovina."
	Na ovo onaj vuk, mu`jak, upita: "Kakvo pravo ima on da govori ovde? Jasna je stvar da on nije vuk."
	Odgovori desetak glasova: "Mo`e govoriti svako ako neki vuk njegovo svedo~enje zatra`i. Kasape, govori!"
	Onda vu~ica olabavi svoj ma~ u kaniji i pripremi se za svoju poslednju bitku, za slu~aj da do bitke do|e. Kao demon je izgledala sa svojim mr{avim licem, a o~ima goru}im, jer an|eo je ~esto samo demon koji stoji izme|u nas i neprijatelja na{eg.
	"Ka`e{ da vuk nisam", nastavi Kasap. "I istinu ka`e{. Znamo miris vuka, i zvuk i izgled vuka. Ovaj vuk je uzeo ovog sina Me{ijinog za svoje {tene, ali mi svi znamo da {tene ne postaje vuk time {to ga vu~ica uzme pod svoje."
	Onda vu~ica povika: "Vuci su oni kojima su o~evi i majke vuci! Ja ovo {tene uzimam da mi bude sin!"
	Na ovo se smeh razle`e, a kad smeh zamre, jedan glas neobi~ni nastavi da se smeje. Bio je to Smeja~, koji je do{ao da savetuje Kasapa kako }e pred Senatom vu~jim. Smeja~ dobaci: "Tako je govorio mnogo ko, ho-ho-ho! Pa {tenad njegovu ~opor pojeooo-ho-ho!"
	Kasap re~e: "[tenad zbog belog krzna ubiju. Ko`a je ispod krzna. Kako mo`e ovo `iveti? Dajte to meni!"
	"Govoriti moraju dvoje", proglasi Predsednik. "To je zakon. Ko govori za ovo {tene ovde? Ono je Me{ijin sin, ali da li je i vuk uz to? Dvoje, koji mu roditelji nisu, moraju govoriti."
	Onda ustade Gola}, koga smatraju ~lanom Senata zato {to vu~i}e podu~ava. "Nikad nisam imao sina Me{ijinog za |aka.", prozbori on. "Od njega bih ne{to mogao nau~iti. Ja za njega govorim."
	"Jo{ jedan", velja{e predsednik. "Jo{ jedan govoriti mora."
	^ula se ti{ina samo. Onda Crni Ubica iz zadnjeg dela dvorane krupnim koracima izi|e. Svako se Crnog Ubice boji jer, iako je njegov ogrta~ mek kao krzno najmla|eg {teneta, njegove o~i plamsaju kroz no}. "Ve} dvoje ovde govorahu koji vuci nisu", re~e on. "Zar ne mogu zboriti i ja? Zlato imam." On podi`e u vazduh kesu da svi vide.
	"Zbori! Zbori!" sto glasova doviknu.
	"Zakon tako|e ka`e da `ivot {teneta mo`e otkupljen biti", re~e Crni Ubica, pa sasu zlato u svoju {aku i tako otkupom carstvo jedno spase.
	
	Deo IV
	Zaoravanje Ripca
	
	Kad bi sve pustolovine @ap~eve ispripovedane bile - kako je `iveo me|u vukovima i nau~io da lovi i da se bori - to bi knjige mnoge ispunilo. Ali oni koji nose krv onog naroda sa planinskog vrhunca onostran Urta uvek, pre ili posle, zov te krvi osete; tako do|e i vreme kad @abac donese vatru u Senat vu~ji i re~e: "Evo cveta Crvenoga. U ime njegovo, ja vladam." Pa kad mu se niko ne usprotivi, on povede vukove i nazva ih narodom svoje kraljevine, a ljudi mu uskoro, kao i vuci, pri|o{e, a on, iako tek de~ko beja{e, uvek vi{i od mu{karaca oko sebe izgleda{e, jer u sebi krv Ranoletkinu ima|a{e.
	Jedne no}i kad su se otvarale divlje ru`e Ranoletka je njemu u san do{la i rekla mu o njegovoj majci Pticanki [umarici, i o njenom ocu, i o ujaku njenom i o njegovom bratu. On je svoga brata, koji je do tada goni~ stoke postao, prona{ao, pa njih dvojica sa vukovima i Crnim Ubicom i mno{tvom ljudi izi|o{e pred kralja i zatra`i{e svoje nasledstvo. On je bio star, a njegovi sinovi su poumirali bez sinova, pa im on nasledstvo dade, a od nasledstva Ribac uze grad i njive, a @abac divlja brda.
	Ali rastao je broj ljudi koji su za @apcem i{li. Oni su od drugih naroda krali `ene i decu podizali; a kad su se vuci, koji vi{e nisu bii potrebni, vratili u divljinu, @abac je ocenio da je njegovom narodu potreban grad u kome bi `iveo, grad zidinama opasan radi za{tite kad ljudi zarate. Oti{ao je do krda Rip~evih i uzeo iz njih jednu belu kravu i jednog belog bika, upregao ih u plug i pomo}u njih zaorao brazdu koja je trebalo da ozna~ava te zidine. Do{ao je onda Ribac dok se narod pripremao na rad dun|erski. Kad su mu ljudi @ap~evi pokazali brazdu i rekli mu da to treba njihov bedem da bude, on se nasmejao i presko~io brazdu; ali oni, znaju}i da male stvari poruzi izlo`ene ne mogu nikad porasti, ubi{e ga. Ali bio je ve} ~ovek odrastao, tako da se proro~anstvo kazano pri ro|enju Proletnjakovom ispunilo.
	Kad @abac vide Ripca mrtvog, u tu brazdu ga sahrani da zemlji plodnost obezbedi. Jer tako ga je nau~io Gola}, koga tako|e nazvahu imenima Divljak i Skvanto.
	
	20. KRUG ^AROBNJAKA
	Pri prvoj svetlosti jutra u{li smo u d`unglu kao {to ~ovek ulazi u ku}u. Iza nas sun~eva svetlost poigravala je po travi, `bunju i kamenju; pro{li smo kroz jedan zastor od isprepletanih lijana, tako debeo da sam ga morao ma~em se}i, a onda smo ispred sebe videli samo senku i stabla koja su se kao kule uzdizala ka visinama. Unutra nije nijedan insekt zujao, nijedna ptica cvrkutala. Vetra - ni da{ka. U po~etku golo zemlji{te po kome smo gazili bilo je kamenito gotovo u istoj meri kao planinski obronci, ali pre nego {to smo ijednu ligu prevalili, postade glatkije; najzad do|osmo do jednog kratkog stepeni{ta koje je, van svake sumnje, bilo a{ovom use~eno. "Vidi", re~e de~ko, pokazuju}i neku stvar crvene boje, a neobi~nog oblika, koja je le`ala na najvi{em stepeniku.
	Stao sam da to pogledam. Bila je to glava petla; igle od nekog tamnog metala bile su mu ubodene u o~i, a u kljunu je dr`ao traku zmijske svu~ene ko`e.
	"[ta je to?" De~ak je gledao {iroko ra{irenih o~iju.
	"Vrad`bina, rekao bih."
	Poku{ah da se prisetim svog, vrlo malenog, znanja o toj la`noj ve{tini. Kao dete Tekla je imala neku negovateljicu koja je vezivala i razvezivala ~vorove da ubrza poro|aje i koja je tvrdila da u pono} mo`e da vidi lice Teklinog budu}eg mu`a (be{e li moje, pitam se) u odsjaju sa poslu`avnika na kome se nose svadbene torte.
	"Pevac je", rekoh de~aku, "vesnik dana, pa se u magijskom smislu mo`e re}i da njegovo kukurikanje u zoru dovodi do toga da sunce izi|e. Mo`da je oslepljen da ne bi znao kad }e zora. Kad zmija zbaci svoju staru ko{uljicu, to zna~i neko o~i{}enje ili podmla|ivanje. Oslepljeni petao se dr`i za staru ko`u."
	"Al, {ta to zna~i?" upita de~ko ponovo.
	Rekoh da ne znam; ali u srcu mi je bila izvesnost da je to bajanje protiv dolaska Novog Sunca, te me je na neki na~in zabolelo saznanje da ta obnova, koju sam tako `arko pri`eljkivao kada sam bio de~ak, ali u koju jedva da sam iole verovao, mo`e imati ijednog protivnika. U isto vreme bio sam svestan da nosim Kand`u. Neprijatelji Novog Sunca sigurno bi uni{tili Kand`u ako bi im dopala {aka.
	Nismo ni stotinu daljih koraka na~inili, a na drve}u su se pojavile izve{ane tra~ice crvene tkanine; neke su bile prazne, ali na drugima su bili crni natpisi izvedeni nekim slovima meni nerazumljivim - ~inilo se najverovatnije da je to ona vrsta simbola i ideograma koju upotrebljavaju ljudi {to glume da imaju vi{e znanja nego {to stvarno imaju, kad `ele da opona{aju pisanje astronoma.
	"Bolje }e biti da se mi vratimo", rekoh. "Ili da zaobi|emo ovo."
	Tek {to sam to izgovorio, za~uo sam {u{tanje iza sebe. U jednom trenu sam stvarno verovao da su prilike koje su na stazu bile iskora~ile |avoli, sa ogromnim o~ima i sa crnim, belim i skerletnocrvenim trakama na sebi; onda sam video da su to samo goli ljudi sa obojenim telima. Dizali su {ake u vazduh da mi poka`u da na njima imaju nadodate ~eli~ne kand`e. Potegao sam Terminus Est.
	"Ne}emo te ometati", re~e jedan. "Idi. Ostavi nas ako `eli{." ^inilo mi se da ispod te boje ima bledu ko`u i svetlu kosu juga.
	"Savet bi vam dobar bio da me ne ometate. Ovim duga~kim se~ivom mogu vas ubiti obojcu, a da me i ne dotaknete."
	"Onda idi", re~e mi taj plavokosi. "Ako nema{ ni{ta protiv da dete ostavi{ kod nas."
	^uv{i to, potra`io sam pogledom malog Severijana. Nekako je bio i{~ezao, iako se malo~as nalazio pokraj mene.
	"Me|utim, ako `eli{ da ti on bude vra}en, preda}e{ svoj ma~ i po}i }e{ sa nama." Ne pokazuju}i nikakav znak straha, obojeni ~ovek mi je pri{ao i pru`io ruke. Izme|u njegovih prstiju virile su te ~eli~ne kand`e, pri~vr{}ene za jednu uzanu {ipku gvo`|a koju je dr`ao na dlanu. "Ne}u pitati ponovo", re~e on.
	Zavukao sam ma~ u kaniju, skinuo sa sebe kai{ kojim se kanija oka~inje i predao mu sve to skupa.
	Sklopio je o~i. Njegovi o~ni kapci bili su na{arani tamnim ta~kama sa belim rubovima, nalik na {are koje postoje na izvesnim gusenicama koje bi volele da ptice za njih pomisle da su zmije. "Ovo je popilo mnogo krvi."
	"Jeste", rekoh.
	Njegove o~i opet su se otvorile; netremice se zagledao u mene. Njegovo obojeno lice bilo je, ba{ kao i lice onog drugog ~oveka koji je stajao neposredno iza njega, bezizra`ajno kao maska. "Novoiskovani ma~ ovde bi imao malo mo}i, ali ovaj bi mogao na~initi {tetu."
	"Pouzdajem se da }e mi ma~ biti vra}en kad moj sin i ja budemo odlazili. [ta ste s njim u~inili?"
	Odgovora nije bilo. Njih dvojica me zaobi|o{e, svaki sa po jedne strane, i produ`i{e stazom u istom onom pravcu kojim smo se ranije kretali de~ak i ja. Trenutak kasnije po{ao sam i ja za njima.
	Mogao bih mesto do koga su me odveli nazvati selom, ali to nije bilo selo u obi~nom smislu re~i, ne kao {to je Saltus selo, pa ~ak ni nalik na one grupe autohtonskih koliba koje se ponekad selima nazivaju. Ovde su stabla bila ve}a i na ve}im me|usobnim razmacima nego {to sam ikad ranije u {umama vi|ao, a svod od njihovog li{}a ~inio je, na visini od nekoliko stotina lakata iznad nas, neprobojni krov. Tako veliko je, uistinu, bilo to drve}e, da se ~inilo da je tu ve} eonima raslo; videlo se da su u jednom stablu izbu{eni prozori i vrata do kojih su vodile stepenice. Na granama drugog drveta nalazila se vi{espratna ku}a, a ne{to nalik na ogromno gnezdo ptice zlatke njihalo se oka~eno o grane tre}eg stabla. Ulazi sa odignutim poklopcima, u zemlji{tu oko na{ih nogu, pokazivali su da se tu i rudarstvom bavilo.
	Odveden sam do jednog od tih ulaza u zemlju, pa mi je re~eno da se spustim jednim primitinim merdevinama koje su vodile u tamu. U jednom trenutku (ne znam za{to) obuzeo me je strah da bi to moglo voditi u velike daljine, u {pilje duboke poput onih u kojima ~ovekomajmuni u no}i bez kraja ~uvaju svoja blaga. Pokaza se da nije tako. Si{ao sam u dubinu svakako ne ve}u nego ~etiri puta koliko sam visok, onda sam se progurao kroz ne{to za {ta mi se tad u~inilo da su neke dronjave asure i stupio u jednu podzemnu sobu.
	Onaj poklopac su gore, iznad mene, spustili, tako da je sve ostalo u potpunom mraku. Pipkaju}i, istra`ivao sam to mesto i na{ao da mu je veli~ina otprilike tri sa ~etiri koraka. Pod i zidovi bili su od zemlje, a tavanica od balvana sa kojih kora nije bila zguljena; name{taja nije bilo ba{ nikakvog.
	Nas dvojicu su uhvatili pribli`no sredinom popodneva. Jo{ sedam smena vremena pa }e biti mrak. Bilo je mogu}e da me pre toga izvedu pred nekog ko ima vlast. Bio sam re{en da u tom slu~aju u~inim koliko mogu da ga ubedim da smo to dete i ja bezazleni i da treba da budemo pu{teni da idemo s mirom. A ako ne bude toga, namera mi je bila da se popnem opet uz one stepenice i pogledam da li mogu da provalim kroz poklopac. Sedoh da ~ekam.
	Siguran sam da zaspao nisam; me|utim, koristio sam onu moju sposobnost prizivanja vremena pro{log, pa sam tako, bar u svome duhu, oti{ao iz tog mra~nog mesta. Neko vreme sam gledao `ivotinje u nekropolisu s one strane citadelskog bedema, kao {to sam u de~a{tvu ~inio. Gledao sam kako guske na nebu obrazuju glave strela, gledao sam dolaske i odlaske lisica i zeca. Opet su za mene jurili preko trave, a onda, dalje u vremenu, ostavljali tragove u snegu. Eno Triskelea gde le`i mrtav, u~inilo mi se, na sme}u, iza kule Medvednice; pri{ao sam mu, video kako se stresa i di`e glavu da me lizne po ruci. Sa Teklom sam u njenoj uzanoj }eliji sedeo, tamo smo jedno drugom ~itali glasno i zastajali da raspravljamo o pro~itanome. "Svet se, kao ~asovnik, bli`i zaustavljanju", rekla je ona. "Inkreator je mrtav, a ko }e njega opet stvoriti? Ko bi to mogao?"
	"Pa, svako zna pri~u da ~asovnik stane kad njegov vlasnik umre."
	"To je praznoverica." Knjigu je uzela iz mojih {aka da bi ih mogla u svojima dr`ati; a njene su {ake bile dugoprste i veoma hladne. "Kad vlasnik legne na svoju samrtnu postelju, niko vi{e ne doliva vodu. On umre, a bolni~ari bace pogled na kazaljku da bi znali koliko je smena bilo. Posle na|u sat zaustavljen, a na njemu - vreme je isto."
	Rekao sam joj: "Ti to ka`e{ da sat stane pre svog vlasnika; prema tome, ako se Vaseljena sad bli`i zaustavljanju, to ne zna~i da je Inkreator mrtav - zna~i samo da nikad nije ni postojao."
	"Ali on je bolestan. Pogledaj oko sebe. Vidi kakvo je ovo mesto, vidi ove kule iznad tebe. Zna{ li, Severijane, da to nikad nisi sagledao?"
	"Pa dobro, on bi ipak mogao da ka`e nekom drugom da opet napuni mehanizam", predlo`io sam, a onda, uvi|aju}i {ta sam to rekao, pocrveneh.
	Tekla se nasmejala. "E nisam te videla da pocrveni{ jo{ od dana kad sam prvi put skinula haljinu za tebe. Polo`ila sam tvoje {ake na moje dojke, a ti - pocrveneo kao malina. Pamti{ li? Da ka`e nekom drugom da opet napuni? Pa gde nam je sad na{ mladi ateista?"
	Polo`io sam {aku na njenu butinu. "Zbunio se, isto kao i tada, zbog prisutnosti bo`anstva."
	"Zna~i, ti u mene ne veruje{? Rekla bih da si u pravu. Nema sumnje da sam ja ono o ~emu vi mladi mu~itelji sanjate - lepa zatvorenica, jo{ neosaka}ena, koja te zove da uta`i{ njenu `e|."
	Trude}i se da ispadnem galantan, rekao sam: "Snovi poput tebe le`e izvan moje mo}i."
	"Nikako to ne mo`e istina biti, jer, evo, u tvojoj sam mo}i."
	Ne{to se nalazilo u }eliji sa nama. Pogledao sam prema vratima sa re{tkama, prema Teklinoj svetiljki sa srebrnim reflektorom, zavirio u svaki ugao. Smra~ivalo se u }eliji, a sa svetlom nestadosmo i Tekla i, ~ak, ja; ali to {to je, svojim nametanjem, upalo me|u moje uspomene, nije nestalo.
	"Ko ste vi", upitah, "i {ta od nas `elite?"
	"Zna{ ti dobro ko smo, a mi znamo ko si ti." Taj glas je bio vrlo stalo`en, a, rekao bih, mo`da i autoritetom najispunjeniji glas koji sam u `ivotu ~uo. Sa toliko autoriteta u glasu nije ni autarh govorio.
	"Pa, ko sam?"
	"Severijan od Nesusa, liktor Traksa."
	"Jesam Severijan od Nesusa", rekoh. "Ali vi{e nisam liktor Traksa."
	"To bi ti hteo da mi poverujemo."
	Opet je zavladalo }utanje i ja sam posle nekog vremena razumeo da moj ispitiva~ ne}e da mi postavlja pitanja, nego `eli da me prisili da mu dam obja{njenja o sebi ako `elim slobodu. Silno sam `eleo da ga {~epam - nije mogao biti udaljen vi{e od nekoliko lakata - ali sam znao da je po svoj prilici naoru`an onim ~eli~nim kand`ama koje su mi stra`ari na stazi pokazali. Tako|e sam `eleo, ve} neko vreme, da izvu~em Kand`u iz njene ko`ne kesice, mada nije bilo mogu}e u~initi ni{ta gluplje. Rekoh: "Arhon Traksa je `eleo da ubijem izvesnu `enu. Ja, umesto da je ubijem, oslobodio sam je, pa sam morao da be`im iz grada."
	"A stra`arska mesta vojnika si pro{ao magijom."
	Oduvek sam verovao da su svi samoprogla{eni ~udotvorci varalice; sad mi ne{to u glasu tog ispitiva~a nagovesti da ovi, trude}i se da prevare druge, mo`da mal~ice varaju i sebe. U tom glasu bilo je prisutno ruganje, ali ruganje meni, a ne magiji. "Mo`da", rekoh. "[ta vi znate o mojim mo}ima?"
	"Znamo da su nedovoljne da se odavde oslobodi{."
	"Nisam ni poku{ao da se oslobodim, ali ipak sam ve} bio slobodan izvesno vreme."
	Ovo ga je uznemirilo. "Nisi bio slobodan. Tu `enu si samo u duhu doneo ovamo!"
	Ispustio sam dah, nastoje}i da taj moj uzdah bude ne~ujan. Jednom je, u predsoblju Ku}e Apsoluta, jedna devoj~ica pomislila da sam ja neka visoka `ena, zato {to je Tekla bila privremeno potisnula moju sopstvenu li~nost. ^inilo se da je, sad, upam}ena Tekla govorila kroz moja usta. Rekoh: "Onda sam sigurno nekromanser koji mo`e da zapoveda duhovima mrtvih. Jer, ta `ena je mrtva."
	"Ti nam re~e da si je oslobodio."
	"Jednu drugu, koja sa ovom ima vrlo malo sli~nosti. [ta ste uradili sa mojim sinom?"
	"On te ne naziva ocem."
	"On pati od fantazija", rekoh.
	Odgovora nije bilo. Posle nekog vremena ustao sam i pre{ao rukom preko zidova mog podzemnog zatvora; bili su od obi~ne zemlje, kao i pre. Nisam malo~as video nikakvu svetlost niti ~uo ma kakav zvuk, ali mi se ~inilo da bi bilo mogu}e prekriti onaj poklopac nekom pokretnom napravom koja bi odstranila dnevnu svetlost, a ako je poklopac ve{to na~injen, mogao bi se i dizati ne~ujno. Popeo sam se na prvu pre~agu merdevina; one su pod mojom te`inom {kripnule.
	Popeo sam se na slede}u pre~agu, pa na slede}u, i svaki put se ~ulo {kriputanje. Poku{ah da se popnem i na ~etvrtu i osetih da me odozgo gura ne{to nalik na vrhove bode`a. Curak krvi iz mog desnog uva po~e mi vla`iti vrat.
	Odstupio sam na tre}u pre~agu i po~eo pipati iznad glave. Pokaza se da je ona stvar koja je, kad sam silazio u ovu podzemnu odaju, izgledala kao pocepana asura, zapravo bila naprava od desetak, ili vi{e, o{trih bambusovih cepki, na neki na~in name{tenih da u toj okomitoj jami vise sa {iljcima nadole. Sila`enje mi je bilo lako, jer sam telom potisnuo cepke u stranu; ali sad su me ti isti {iljci spre~avali da se popnem, ba{ kao {to na ribolovnom koplju oni posuvra}eni {iljci spre~avaju ribu da se oslobodi. Dohvatio sam jednu cepku i poku{ao da je slomim, ali to jednom rukom nisam mogao, mada je mo`da bilo mogu}e da to sa dve ruke izvedem. Da sam imao svetlosti i vrmena, mogao sam da prokr~im sebi put kroz te bodlje; nije isklju~eno da sam svetlost mogao i obezbediti, ali na taj rizik se nisam odva`io. Dosko~ih opet na pod.
	Novo obila`enje odaje nije mi donelo nikakva nova saznanja, a ipak je izgledalo neverovatno da je moj ispitiva~ si{ao niz merdevine bez ijednog zvuka, bez obzira na to {to bi on mogao posedovati neko naro~ito znanje koj bi mu omogu}ilo da prolazi kroz bambus. Po|oh po podu ~etvorono{ke i opet ne otkrih ni{ta novo.
	Poku{ao sam i da pomaknem merdevine, ali bile su na tom mestu pri~vr{}ene; zato sam, polaze}i iz ugla sobe koji je ulaznoj jami bio najbli`i, po~eo skakati i doticati zid na najvi{im ta~kama koje sam mogao dohvatiti, uz pomicanje za po pola koraka u jednu stranu. Kad sam dospeo do mesta koje je moralo stajati manje-vi{e naspram mestu gde sam ranije sedeo, prona{ao sam pravu stvar: ~etvrtastu rupu mo`da lakat visoku, a dva lakta {iroku, rupu ~ija je donja ivica bila mal~ice ni`a od mog temena. Mogao se moj ispitiva~ tiho spustiti kroz taj otvor u odaju, eventualno uz pomo} konopca, i na isti na~in vratiti; ali, ~inilo se verovatnije da je kroz otvor samo gurnuo glavu i ramena da bi mu glas zvu~ao kao da je on zaista u sobi sa mnom. Uhvatio sam ivice tog otvora najbolje {to sam mogao, sko~io sam i izvukao se gore.
	
	21. MAGIJSKI DVOBOJ
	Odaja u koju u|oh znatno je nalikovala na onu u koju su me bili zatvorili, samo je pod bio vi{i. Unutra je vladao, dakako, potpuni mrak; ali sada, kada sam bio ~vrsto uveren da me ne posmatraju vi{e, izvukao sam Kand`u iz vre}ice i pogledao oko sebe, koriste}i Kand`inu svetlost koja je, iako ne blistava, bila dovoljna.
	Nije bilo merdevina, ali su jedna uzana vrata vodila ka ne~emu za {ta sam pretpostavio da je tre}a podzemna odaja. Kand`u sam opet sakrio, a onda po|oh tamo, ali se na|oh ne u nekoj sobi, nego u tunelu koji nije bio ni{ta {iri od vrata. U slede}ih pet-{est kraka otkrio sam ~ak dva skretanja tog tunela. U prvi mah sam pretpostavio da je to samo krivudavi hodnik ~ija je svrha da spre~i prolaz svetlosti koja bi odala postojanje otvora na zidu sobe gde su me bili zatvorili. Ali za to ne bi bilo potrebno vi{e od tri skretanja. Zidovi kao da su se savijali i delili; a ipak, ostajao sam u neprobojnoj tami. Opet Kand`u izvadih.
	Izgledala je sad ne{to sjajnija, mo`da zbog ograni~enosti prostora u kome sam bio; ali nije se imalo {ta videti osim onog {to su mi {ake ve} rekle. Bio sam sam. Stajao sam u lavirintu sa zemljanim zidovima i tavanicom (koja mi je sad bila tik iznad glave) od grubih oblica; mnogobrojna uzana krivudanja brzo su pora`avala svetlost.
	Ve} sam se spremao da opet sklonim Kand`u, kad osetih jedan miris istovremeno i prodoran i stran. Moj nos ni u kom slu~aju nije onako osetljiv kao nos vuka iz one pri~e - ~ak bi se reklo da imam slabije ~ulo mirisa od ve}ine ljudi. Odmah sam pomislio da taj miris prepoznajem, ali tek nekoliko trenutaka kasnije jasno sam ga odredio kao isti onaj miris koji sam osetio i u predsoblju Ku}e Apsoluta onog jutra kad smo be`ali, kad sam se, posle razgovora sa devoj~icom, vratio po Jonasa. Ona je tada rekla da je ne{to, neko bezimeno, tragaju}e bi}e nju{kalo me|u zatvorenicima tamo; a ja sam na podu i na zidovima, na mestu gde je Jonas le`ao, prona{ao, tada, neku viskoznu tvar.
	Posle ovoga Kand`u vi{e nisam vra}ao u vre}icu; nastavio sam lutaje kroz lavirint i nai{ao jo{ nekoliko puta na taj smradni trag, ali stvora koji je taj trag ostavljao nisam ni na tren ugledao. Posle lutanja koje je potrajalo jednu smenu vremena, ili vi{e, nai|oh na merdevine koje su vodile nagore, jednim kratkim, otvorenim oknom. Kvadrat dnevne svetlosti na njegovom vrhu bio je istovremeno i zaslepljuju}i i razgaljuju}i. Neko vreme sam se u toj svetlosti ba{kario, ~ak i ne stavljaju}i nogu na merdevine. ^inilo se da }u biti ponovo uhva}en onog trenutka kad se popnem i izvirim; ali ve} sam bio toliko gladan i `edan, da sam se jedva uzdr`avao od polaska gore; najzad, pomisao na to ogavno stvorenje koje me tra`i - iz mena`erije Hetorovih ljubimaca, nesumnjvo - stvarala je u meni `elju da odmah jurnem uz merdevine.
	Najzad sam se obazrivo popeo i gurnuo glavu nad nivo tla. Mislio sam da }u se na}i u onom istom selu, ali nije bilo tako; zaokreti lavirinta odneli su me dalje do nekog tajnog izlaza. Ovde su velika, }utljiva stabla stajala jedno drugome bli`e, a svetlost koja je na mene malo~as ostavila utisak takve blistavosti bila je samo filtrovana zelena senka njihovog lisja. Izi{ao sam i zaklju~io da iza sebe ostavljam samo jednu rupu izme|u dva korena, mesta{ce tako neupadljivo da bih mogao na korak od njega pro}i, a ne videti ga. Da sam mogao, zapre~io bih ga ne~im te{kim, da osujetim ili bar odlo`im prodor onog stvora koji me je lovio; ali nije bilo pri ruci ni kamena, ni ma kakvog drugog predmeta koji bi takvoj svrsi poslu`io.
	Koriste}i stari trik da ~ovek osmatra nagib zemlji{ta i ide uvek u najve}oj mogu}oj meri nizbrdo, otkrio sam ubrzo jedan poto~i}. Iznad njega je bilo i ne{to malo otvorenog neba i, koliko sam mogao da ocenim, ve} je bilo proteklo osam ili devet smena vremena ovoga dana. Naga|aju}i da selo ne}e le`ati daleko od istog tog izvora dobre vode na koji sam upravo nai{ao, brzo sam i selo prona{ao. Obmotan svojim fuliginskim ogrta~em, stoje}i u najdubljoj senci, neko vreme sam samo posmatrao naseobinu. Jednom je jedan ~ovek - ne obojen kao ona dvojica koja su nas na stazi zaustavila - pre{ao proplankom. Kasnije je neko drugi izi{ao iz jedne vise}e kolibe, oti{ao do izvora, pio vode, pa se u kolibu vratio.
	Smra~ilo se, a ~udnovato selo se probudilo. Iz oka~ene kolibe izi{lo je desetak ljudi, koji po~e{e da nagomilavaju drva na sredini proplanka. Iz drveta-ku}e izi|o{e jo{ trojica, u ode`dama, nose}i ra~vaste {tapove. I drugi, koji su sigurno motrili na {umske staze, iskliznu{e iz senki ubrzo po{to je vatra podlo`ena i polo`i{e ispred nje jedno platno.
	Jedan od onih ode`dama ogrnutih stao je le|ima okrenut vatri, a druga dvojica su ~u~nula uz njegove noge; sva trojica su bila na neki na~in ~udna, ali podse}ala su me vi{e na dr`anje uzvi{enih, nego na hijerodule koje sam vi|ao u ba{tama Ku}e Apsoluta - bilo je to ono dr`anje koje proisti~e iz svesti o predvodni~koj ulozi, koja, istovremeno, i odseca vo|u od obi~nih ljudi. Me{tani bojama namazani i oni neobojeni poseda{e podvijenih nogu na tlo, okrenuti ka toj trojici. ^uo sam `amor njihovih glasova i sna`no govorenje onog koji je stajao, ali predaleko sam bio da bih razumeo {ta se govorilo. Posle izvesnog vremena oni koji su ~u~ali uz njega ustado{e. Jedan je ra{irio svoju ode`du kao {ator, a odatle izi|e Bekanov sin, koga sam svojim sinom u~inio. Drugi istim na~inom iznese Terminus Est i isuka ga, prikazuju}i gomili blistavo se~ivo njegovo i crni opal u dr{ci. Onda ustade jedan od obojenih, pre|e izvestan put ka meni (tako da sam se pobojao da }e me ugledati, iako mi je lice bilo pokriveno maskom) i podi`e jedna vrata ugra|ena u tlo. Uskoro izi|e iz drugih vrata, bli`e vatri, i po|e, kretnjama ne{to br`im, ka zaode`denima da raportira.
	Nije moglo biti mnogo sumnje u to {ta im javlja. Ustao sam, ramena malo uzdigao i krenuo u svetlost vatre. "Nisam tamo", rekoh. "Ovde sam."
	^ulo se uvla~enje daha u mnoga plu}a, i to je, iako sam znao da mogu uskoro umreti, bilo lepo ~uti.
	Onaj srednji od zaogrnutih re~e: "Kao {to vidi{, od nas ti bekstva nema. Bio si slobodan, pa ipak, privukli smo te natrag." Bio je to onaj isti glas koji me je ispitivao u mojoj podzemnoj }eliji.
	Rekoh: "Ako si daleko hodao Putem, zna{ da ima{ nada mnom vlasti manje nego {to neznalice to mo`da misle." (Nije bilo te{ko opona{ati njihov na~in govora, jer taj na~in je i sam podra`avanje - zato {to ljudi te vrste podra`avaju govor asketa i sve{tenica kao {to su Pelerinke.) "Ukrali ste moga sina, koji je tako|e sin Zveri {to govori; to ste, uostalom, dosad ve} morali i sami saznati ako ste ga mnogo ispitivali. Da bih izdejstvovao njegov povratak, predao sam svoj ma~ va{im robovima i neko vreme sam se podvrgao vama. Sada }u ga opet uzeti."
	Postoji na ramenu jedno mesto koje kad se ~vrsto pritisne palcem parali{e celu ruku. Polo`io sam {aku na rame zaode`denog ~oveka koji je dr`ao Terminus Est i on ispusti palo{inu pred moje noge. Sa vi{e prisustva duha nego {to bih verovao da dete mo`e imati, de~ak Severijan dohvati palo{inu i dade mi je. Onaj srednji od te trojice sa ode`dama di`e {tap i viknu: "Oru`je!" a njegovi sledbenici ustado{e svi kao jedan. Mnogi su imali kand`e kakve sam ve} opisao, a mnogi drugi potego{e no`eve.
	Pri~vrstio sam Terminus Est sebi na le|a, na uobi~ajeni na~in, i rekao: "Ne misli{ valjda da je meni ovaj prastari ma~ potreban kao oru`je? Ima ta palo{ina izvesne vi{e osobine, {to bi, od svih ljudi, ponajpre tebi trebalo da bude poznato."
	Zaode`deni, koji je maloga Severijana izveo, re~e `urno: "To nam je i Abundancijus upravo rekao." Onaj drugi je jo{ trljao ruku.
	Pogledao sam srednjega od njih trojice, ~oveka na koga se ova poslednja primedba, o~igledno, odnosila. "Abundancijus je mudar", rekoh. Poku{avao sam da smislim neki na~in kako bih ga mogao ubiti, a da ne privu~em na nas dvojicu napad ostalih. "Mislim da on, tako|e, zna kakvo prokletstvo sustigne one koji nanesu zlo li~nosti magi~ara."
	"Ti si, zna~i, magus", re~e Abundancijus.
	"Ja, koji sam izmakao arhonu plen iz ruku i pro{ao nevidljiv kroz sredi{te njegove vojske? Da, nazivali su me tako."
	"Onda doka`i da si ~arobnjak pa }emo te pozdraviti kao brata. Ali ako probu odbije{, ili na njoj ne uspe{ - nas je mnogo, a ti samo jedan ma~ ima{."
	"Ne}u podbaciti ni na jednom po{tenom oprobavanju", rekoh. "Mada ni ti, ni tvoji sledbenici nemate vlast da takve probe pravite."
	Bio je odve} pametan da bi dopustio da bude uvu~en u takve rasprave. "Taj test poznat je svima prisutnima, osim tebi, a zna se i da je pravedan. Svako koga ovde vidi{ uspeo je na njemu, ili se nada da }e uspeti."
	Odveli su me u jednu dvoranu koju ranije nisam video, izgra|enu stameno, od brvana, skrivenu me|u drve}em. Bila je to gra|evina bez prozora, sa samo jednim ulazom. Kad su uneli buktinje unutra, video sam da ta dvorana, koja je bila jedina prostorija u toj gra|evini i zapravo ~inila gra|evinu celu, ne sadr`i nikakav name{taj osim tepiha od upletene trave i da je, u odnosu na svoju {irinu, toliko duga~ka da maltene li~i na hodnik.
	Abundancijus re~e: "Ovde }e{ imati svoju bitku sa Dekumanom." Pokazao je ka onome ~iju sam ruku bio umrtvio, a taj ~ovek se, mo`da, mal~ice i iznenadio {to je na ovaj na~in izdvojen. "Pokraj vatre si ga nadma{io. Sad mora on da nadma{i tebe, ako mo`e. Izvoli sesti ovde, do samih vrata, da bi bio siguran da ne mo`emo ulaziti da mu poma`emo. On }e sedeti na udaljenijem kraju. Ne}ete prilaziti jedan drugome, niti dodirivati jedan drugoga onako kako si ti njega dotakao pored vatre. Morate tkati svoje ~arolije, a mi }emo ujutru do}i da vidimo ko je preovladao."
	Dohvatio sam maloga Severijana za ruku i odveo ga u onaj drugi, slepouli~ni kraj tog tamnog mesta. "Ovde }u sesti", rekoh. "Imam puno poverenje da vi ne}ete dolaziti Dekumanu u pomo}, ali vi nikako ne mo`ete znati nemam li ja saveznike u d`ungli, napolju. Ponudili ste da ispoljite poverenje prema meni, zato }u i ja imati poverenje u vas."
	"Bolje bi bilo", re~e Abundancijus, "da dete ostavi{ nama na ~uvanje."
	Odmahnuo sam glavom. "Moram ga imati uz sebe. On je moj, a kad ste ga oteli od mene na stazi, oteli ste pola moje snage. Ne}u vi{e biti od njega razdvojen."
	Trenutak potom Abundancijus je klimnuo glavom. "Kako ho}e{. Jedino nam je `elja bila da se de~ku ni{ta zlo ne dogodi."
	"Ni{ta mu se zlo dogoditi ne}e", rekoh.
	Na zidovima su postojali gvozdeni dr`a~i, u koje ~etvorica golih ljudi zabi{e svoje buktinje, pa izi|o{e. Dekuman je seo do vratiju, nogu prekr{tenih, dr`e}i {tap na krilu. Seo sam i ja i privukao de~ka sebi. "Mene je strah", re~e on i zari svoje maleno lice u moj ogrta~.
	"Pa kako i da se ne pla{i{. Ova protekla tri dana bila su za tebe lo{i dani."
	Dekuman je otpo~eo da napeva ne{to, ritmi~no i sporo.
	"Mali Severijane, ho}u da mi ka`e{ {ta se s tobom desilo na stazi. Kad sam se osvrnuo, nije te bilo."
	Jo{ neko vreme sam morao da ga smirujem i lepim na~inima pridobijam i najzad njegovi jecaji prestado{e. "Trojica... su izi{la... obojeni ljudi, sa kand`ama, a ja se upla{io i pobegao."
	"Je li to sve?"
	"A onda su izi{li jo{ neki ljudi u tri boje, pa su me uhvatili i naterali da si|em u jednu rupu u zemlji, gde je bio mrak. Posle su me probudili i podigli, pa sam bio unutra u kaputu jednog ~oveka, a onda si ti do{ao i uzeo me."
	"Zar te niko nije ni{ta pitao?"
	"Jedan ~ovek, u mraku."
	"Zna~i, tako. Mali Severijane, ne sme{ nikad vi{e da pobegne{ onako kao {to si sa staze pobegao - razume{? Be`i samo ako be`im i ja. Da nisi pobegao kad smo sreli trobojne ljude, ne bismo sad bili ovde."
	De~ko klimnu glavom.
	"Dekumane", pozvah ja. "Dekumane, mo`emo li razgovarati?"
	Prenebregao me je, mada je, mo`da, njegov napev postao za oktavu glasniji. Lice je okrenuo nagore, kao da zuri u krovne oblice, ali su mu o~i bile sklopljene.
	"[ta to on radi?" upita de~ko.
	"Tka ~aroliju."
	"Ho}e li nam u~initi ne{to zlo?"
	"Ne", rekoh. "Magija te vrste je ve}im delom {arena la`a - na primer, tebe su podigli kroz rupu da bi izgledalo da je onaj drugi ~ovek postigao da se ti stvori{ ispod njegove mantije."
	Ipak, ~ak i dok sam izgovarao te re~, bio sam svestan da tu postoji i ne{to vi{e. Dekuman je svoj um usredsredio na mene na na~in kako malo koji um mo`e biti usredsre|en i ja se po~eh ose}ati kao da sam nag na nekom blistavo osvetljenom mestu gde me hiljadu o~iju gleda. Jedna od buktinja je za`mirkala, posustala i ugasila se. Time je svetlo u dvorani oslabilo, ali ono svetlo koje nisam mogao videti kao da postade jo{ ja~e.
	Ustao sam. Postoje na~ini ubijanja koji ne ostavljaju trag i ja, stupaju}i korak napred, po~eh u svom duhu da ih nabrajam.
	Odjednom iz zidova isko~i{e koplja, po jedan el du`ine sa svake strane. Nisu to bila onakva koplja kakva vojnici imaju, energetska oru`ja iz ~ijih glava tuku plamene munje, nego jednostavne drvene motke sa gvozdenim vrhovima, nalik na pilete koje su seljani Saltusa upotrebljavali. Ipak, ta su koplja iz blizine mogla ubiti, te ja zato ponovo sedoh. De~ko re~e: "Mislim da su oni napolju pa nas gledaju kroz prazna mesta izme|u balvana."
	"Da, sad i ja znam da je tako."
	"[ta mo`emo mi da uradimo?" upita on. A kad ja nisam odgovorio, on nastavi: "Ko su ovi ljudi, o~e?"
	Tad me je prvi put tako nazvao. Privukoh ga bli`e sebi i to kao da oslabi mre`u koju je Dekuman u~voravao oko mog uma. Rekoh: "Naga|am, ali ~ini mi se da je ovo akademija magi~ara - onih kultista koji se bave ve{tinama za koje smatraju da su tajne. Tvrdi se da imaju sledbenike svugde - mada ja u to sumnjam - a zna se da su veoma surovi. Da li si ~uo za Novo Sunce, mali Severijane? Proroci ka`u da je to ~ovek koji }e do}i i poterati led nazad i dovesti svet u red."
	"On }e ubiti Abaju", odgovori de~ak, iznena|uju}i me.
	"Da, od njega bi se o~ekivalo da uradi i to i mnoge druge stvari. Pri~a se da je on ve} jednom i do{ao, u davnoj pro{losti. Da li si to znao?"
	Odmahnuo je glavom.
	"Tada je njegov zadatak bio da iskuje mir izme|u ~ove~anstva i Inkreatora i zvali su ga Pomiritelj. Iza sebe je ostavio jednu slavnu relikviju, dragi kamen poznat pod nazivom Kand`a." Dok sam te re~i izgovarao, moja ruka po|e prema Kand`i; nisam olabavio uzice na malenoj vre}i od ljudske ko`e u kojoj se Kand`a nalazila; u pitanju je bilo naprosto to da sam na prsima ose}ao njeno prisustvo. ^im sam je dotakao, nevidljivo ble{tanje koje je Dekuman stvarao u mom umu smanjilo se gotovo do bezna~ajnosti. Ja ne mogu sada re}i zbog ~ega sam toliko dugo zami{ljao da se Kand`a mora izvaditi iz svog skrovi{ta da bi delovala. Te no}i saznadoh da to nije tako i nasmejah se.
	Za trenutak Dekuman u svome pevanju zastade, a o~i mu se otvori{e. Mali Severijan me ~vr{}e zagrli. "Zar se vi{e ne pla{i{?"
	"Ne", rekoh ja. "A zar si ti mogao da vidi{ da se ja pla{im?"
	On sve~ano klimnu glavom.
	"Ono {to sam hteo da ti ka`em jeste slede}e: izgleda da je postojanje te relikvije navelo neke ljude na pomisao da je Pomiritelj koristio kand`e kao oru`je. Ja sam ponekad i sumnjao da je on postojao; ali ako je takva osoba ikada `ivela, siguran sam da je svoja oru`ja koristila velikim delom protiv sebe. Da li ti razume{ ovo {to ti pri~am?"
	Ne verujem da je ba{ razumeo, ali klimnuo je glavom.
	"Kad smo bili na stazi, na{li smo jednu amajliju protiv dolaska Novog Sunca. Ovi trobojni ljudi, za koje ja, ina~e, mislim da su oni koji su ovaj test polo`ili, upotrebljavaju ~eli~ne kand`e. Po mom mi{ljenju, oni sigurno `ele da odga|aju dolazak Novog Sunca da bi zauzeli njegovo mesto i uzurpirali njegovu mo}. Ako..."
	Napolju neko kriknu.
	
	22. U NABORIMA OGRTA^A PLANINE
	Moj malopre|a{nji smeh je prekinuo, bar za trenutak, Dekumanovu usredsre|enost. Ovaj krik napolju - nije. Njegova mre`a, u onako velikoj meri o{te}ena kad sam dohvatio Kand`u, bila je sada u procesu novog splitanja, i to je ovoga puta i{lo sporije, ali ~vr{}e. Uvek postoji isku{enje da se za takva ose}anja ka`e da su neopisiva, mada je to retko kada ta~no. Osvajalo me je ose}anje da visim nag izme|u dva svesna sunca; znao sam, odnekud, da su to dve polulopte Dekumanovog mozga. Okupan sam svetlo{}u bio, ali to je bila jarosna svetlost iz dveju pe}i, svetlost koja pro`dire i na neki na~in sputava. U toj svetlosti ~inilo se da ni{ta nije vredno truda; tako|e da sam beskrajno malen i prezira dostojan.
	Tako je i moja usredsre|enost ostala, u izvesnom smislu, neprekinuta. Ipak, bio sam, makar i mutno, svestan da bi taj krik mogao nagovestiti neku priliku za mene. Mnogo kasnije nego {to je trebalo, tek po{to je desetak dahova pro{lo kroz moje nozdrve, digao sam se, teturavo, na noge.
	Ne{to je naviralo kroz vrata. Moja prva pomisao, mada to sad mo`e zvu~ati besmisleno, bila je da to upada nekakvo blato - da je neki gr~ potresao Urt i da }e dvoranu potopiti ono {to je dotad le`alo na dnu neke smradne baru{tine. Teklo je oko vratnica na na~in slep, a mek, i dok je teklo, ugasila se jo{ jedna zublja. Uskoro je moralo dota}i Dekumana i ja viknuh da ga upozorim.
	Uzmakao je, mada ne znam da li je to bilo zbog dodira tog stvorenja ili zbog mog glasa. Opet sam bio svestan da se njegovo za~aravanje prekida, da se raspada ona zamka koja me je dr`ala izme|u dve dvojne zvezde. Ta dva sunca su odletela svako na svoju stranu, gube}i sjaj, i nestala sasvim, a ja kao da sam se {irio i po~eo obrtati u nekom pravcu koji nije ni gore ni dole, ni levo ni desno, dok se najzad ne na|oh opet stoje}i u potpunosti u dvorani za testiranje, sa malim Severijanom koji se dr`ao za moj ogrta~.
	Dekumanova {aka je sevnula kand`ama. Do tada nisam ni znao da ih on ima. [ta god da je taj crni, maltene bezobli~ni stvor bio, bok mu se rasekao poput sala pod udarcem korba~a. I krv tog stvorenja bila je crna, ili mo`da tamnozelena. Dekumanova je bila crvena; kad se stvorenje prelilo preko njega, ~inilo se da mu rastapa ko`u kao vosak.
	Podigao sam de~aka i namestio ga da mi bude na le|ima, da mi se dr`i rukama oko vrata, a nogama oko struka; onda sam sko~io svom snagom. Vrhovima prstiju sam dotakao jednu krovnu oblicu, ali uhvatiti je nisam mogao. Stvorenje se okretalo, slepo ali sa jasnim usmerenjem. Mo`da je lovilo oslanjaju}i se na ~ulo mirisa, ali ja sam oduvek imao ose}aj da je nalazilo misli plena - time bi bilo obja{njeno za{to me je tra`ilo onakvom sporo{}u u predsoblju Ku}e Apsoluta, gde sam u snovima preobratio sebe u Teklu, i za{to me je na{lo tako brzo u dvorani testiranja, gde je Dekumanov um bio fokusiran na moj um.
	Moj novi skok donese mi jo{ ve}i podba~aj; ovog puta bar pedalj prostora ostade izme|u moje ruke i oblog drveta. Da bih se do~epao jedne od preostalih dvaju buktinja, morao sam potr~ati prema tom bi}u. Tako sam i u~inio i dohvatio buktinju, ali ona se ugasila dok sam je vadio iz le`i{ta.
	Dr`e}i se jednom {akom za to le`i{te za buktinje, sko~io sam po tre}i put; snaga ruke pomogla je nogama i ja sam sada dohvatio, levom {akom, tu uzanu oblicu. Ona se pod mojom te`inom izvila nadole, ali ipak sam uspeo da se izdignem, nose}i de~aka na le|ima, toliko da sam se oslonio jednim stopalom na taj dr`a~ za baklje.
	Ispod mene, mra~ni, bezobli~ni stvor se uzdigao, zatim pao, pa se opet uzdigao. I dalje se dr`e}i za tavani~nu oblicu, potegao sam Terminus Est iz korica. Udarac je zasekao duboko u tkivo prepuno sluzi, ali tek {to je se~ivo izi{lo napolje, rana je po~ela da se zatvara i, ~inilo se, da zarasta. Onda sam okrenuo ma~ ka krovu od naslagane biljne materije; prizna}u da sam taj trik ukrao od Agije. Taj krov prekriven biljnim slojevima bio je debeo, sastojao se od li{}a iz d`ungle uvezanog jakim vlaknima; ~inilo se da moji prvi besomu~ni udarci na njemu ne ostavljaju mnogo traga, ali pri tre}em udarcu pado{e ~itave pregr{ti. Deo tog materijala sru~io se na poslednju preostalu buktinju i zatrpao je, ali se zatim iznutra vinuo veliki jezik plamena.
	Isko~io sam kroz rupu na krovu, u no}. Budu}i da sam isko~io na taj na~in, naslepo, a sa isukanim tolikim se~ivom, pravo je ~udo da nisam ubio i de~aka i sebe. Tresnuo sam na zemlju i ostao na kolenima, a od mene su odleteli i de~ak i ma~. Crveni proplamsaji krova ja~ali su sa svakim slede}im trenutkom. ^uo sam de~akove jecaje, rekao mu da ne be`i, zatim sam ga jednom rukom povukao da ustane, a drugom rukom dograbio Terminus Est; najzad sam i sam po~eo da be`im.
	Sav ostatak te no}i proveli smo be`e}i slepo kroz d`unglu. Nastojao sam, koliko sam mogao, da na{e korake usmeravam uzbrdo - ne samo zato {to je na{ put ka severu morao zna~iti penjanje nego i zato {to sam znao da je na taj na~in manja mogu}nost da padnemo niz neku liticu. Kad je svanulo jutro, bili smo jo{ u d`ungli i nije nam bilo ni{ta jasnije nego pre gde se nalazimo. Tad sam uzeo de~aka u naru~je i nosio ga, a on je tu i zaspao.
	Jednu smenu vremena kasnije nije vi{e moglo biti sumnje da se teren ispred nas strmo di`e; najzad do|osmo do jedne zavese od lijana, sli~ne onoj kroz koju sam prosekao prolaz prethodnog dana. Ba{ kad sam naumio da poku{am da spustim de~aka na tlo, a da se on ne probudi, te da onda isu~em ma~, video sam da blistava dnevna svetlost u mlazevima pristi`e kroz jedan procep u zavesi, levo od mene. Pohitao sam tamo najbr`e {to sam mogao, maltene potr~ao, pro{ao kroz procep i stupio na stenovitu visiju prekrivenu grubom travom i sitnim `bunjem. Slede}ih pet-{est koraka donelo me je do jednog bistrog potoka koji je pevao preko stena - van svake sumnje bio je to onaj potok pokraj koga smo de~ak i ja spavali pre dve no}i. Ne znaju}i i ne mare}i da li nam je ono bezobli~no stvorenje jo{ na tragu, legoh pored de~aka i opet zaspah.
	Nalazio sam se u lavirintu koji je bio i sli~an i nesli~an onom mra~nom lavirintu kod magi~ara. Ovde su hodnici bili {iri, ponekad se ~ak ~inilo da su to galerije mo}ne poput onih u Ku}i Apsoluta. U nekim hodnicima ~itavi zidovi bili su oblo`eni neprekinutim ogledalima, u kojima sam video sebe u dronjavom ogrta~u, lica izmu~ena, i Teklu, poluprovidnu, u divnoj, duga~koj haljini, nadomak mene. Planete su se vozile niz duga~ke, zako{ene, svijene {ine samo njima vidljive. Plavi Urt nosio je sa sobom mali zeleni Mesec kao bebicu, ali ne dodiruju}i ga. Crveni Verthandi se pretvorio u Dekumana, sa koga je ko`a sva izjedena, tako da se u svojoj krvi vrti.
	Be`ao sam, padao, trzao se i rukama i nogama. Kroz nebo, suncem natopljeno, ugledao sam, na trenutak, prave zvezde, ali me je onda spavanje odvuklo, neodoljivo poput sile te`e. Pa sam pored zida od stakla hodio i kroz zid jednog de~aka ugledao, kako be`i upla{en, u onoj staroj, zakrpama pro{aranoj, sivoj ko{ulji koju sam kao {egrica nosio, i to, rekao bih, kad sam be`ao iz ~etvrtog nivoa ka Atrijumu vremena. Dorkas i Jolenta su nai{le, dr`e}i se za ruke i sme{e}i se jedna drugoj, a mene nisu videle. Onda su krivonogi autohtoni, sa ko`om boje bakra, ukra{eni perjem i dragim kamenjem, nai{li razigrani u koloni za svojim {amanom, ple{u}i na ki{i. Sirena undina plovila je kroz vazduh i, ogromna kao oblak, sunce zaklanjala.
	Probudio sam se. Blaga ki{a tapkala mi je po licu. Pored mene je mali Severijan jo{ spavao. Omotao sam ga ogrta~em koliko sam najbolje mogao i poneo ga nazad do onog procepa u zidu od puzavica. Iza te zavese, pod {irokogranim stablima, ki{a jedva da je iole uspevala da se probije; tu smo legli i nastavili da spavamo. Ovog puta snova nije bilo, a kad sam se probudio, video sam da smo prespavali jedan dan i jednu no} i da bleda svetlost zore le`i svuda.
	De~ko se bio ve} digao i sad je lutao izme|u debelih stabala. Pokazao mi je gde se, ovde, nalazio taj potok, pa se ja oprah i obrijah koliko je bilo mogu}e bez vru}e vode; to nisam radio jo{ od onog prvog popodneva u ku}i ispod litice. Onda smo na{li stazu dobro znanu i krenuli opet ka severu.
	"A trobojne ljude ne}emo sresti?" upita on, a ja mu rekoh da ne brine i da ne be`i - da }u se ja pozabaviti trobojnim ljudima ako zatreba. Istina je bila da sam se mnogo vi{e brinuo zbog Hetora i zbog tog stvora koji je on nahu{kao na moj trag. Ako nije u po`aru nastradao, mogao je sad i}i za nama; ~inilo se da je to `ivotinja koja }e zazirati od Sun~evog sjaja, ali je, zato, u d`ungli imala polumrak koji kao da je bio napravljen od sutona samog.
	Na stazu iskora~i obojeni ~ovek, ali samo jedan, pa i on ne da bi nam zapre~io put, nego da legne ni~ice pred nas. Bio sam u isku{enju da ga odmah ubijem i da okon~am stvar; nas u~e, strogo, da ubijamo i sakatimo isklju~ivo po nare|enju sudije, ali ta obuka je u meni popu{tala dok sam putovao sve dalje od Nesusa, a sve bli`e ratu i divljim planinama. Neki mistici tvrde da se iz bitaka di`u isparenja koja uti~u na mozak, ~ak i na velikim daljinama niz vetar; mo`da i jeste tako. U svakom slu~aju, ja sam ovog obojenog povukao da ustane i samo mu rekao da se s puta skloni.
	"Veliki ~arobnja~e", re~e on, "{ta si sa puze}om tamom uradio?"
	"Vratio sam je u bezdan iz koga sam je i izvukao", rekoh mu, ra~unaju}i ovako: po{to nismo nai{li na ono bi}e, svi su izgledi da ga je Hetor pozvao nazad, k sebi, ako je uop{te jo{ `ivo.
	"Transmigraciju u~ini{e petorica nas", re~e ~ovek bojama namaza. "Va{a je mo}, onda, ve}a nego {to sam bio spreman da poverujem. To bi}e je umelo da ubije i stotine ljudi za jednu no}."
	Nisam imao mnogo pouzdanja da nas ovaj ne}e napasti kad mu okrenemo le|a, ali on to nije u~inio. Ona staza kojom sam, prethodnog dana, stupao kao zatvorenik, sad je izgledala napu{tena. Nisu se pojavili vi{e nikakvi stra`ari koji bi nas zaustavljali; neke od tra~ica crvene tkanine bile su strgnute sa drve}a i izga`ene, mada nikakvu predstavu nisam imao zbog ~ega bi neko to radio. Videh mno{tvo otisaka nogu na toj stazi, koja je bila glatka (mo`da grabuljanjem uravnjena) samo jedan dan ranije.
	"[ta ho}e{ da na|e{?" upita de~ak.
	Odgovorio sam tiho, jer jo{ ni sad nisam bio siguran da se iza drve}a ne nalaze slu{aoci. "Tra`im sluz one `ivotinje od koje smo pobegli pro{le no}i."
	"A je l' je vidi{?"
	Odmahnuo sam glavom.
	De~ko je neko vreme }utao. Onda re~e: "Veliki Severijane, odakle je to do{lo?"
	"Jesi li zapamtio onu pri~u? Do{lo je sa jednog od planinskih vrhova koji se nalaze s one strane obala Urta."
	"Sa onog gde je Vetran Proletnjak `iveo?"
	"Ne verujem da je to bio ba{ taj isti vrh."
	"A kako je do{lo ovamo?"
	"Doneo ga jedan r|av ~ovek", rekoh. "A sad, da }uti{ neko vreme, mali Severijane."
	Ako sam to malo preo{tro rekao de~aku, razlog je bio taj {to je ista misao mu~ila i mene. ^inilo se da je sasvim jasno da je Hetor svoje `ivotinje-ljubimce prokrijum~ario na onom brodu na kome je i slu`io; a kad je krenuo za mnom iz Nesusa, mogao je lako nositi notule sa sobom, u nekoj maloj, zape~a}enoj posudi - iako u`asna, ta bi}a nisu bila deblja od papirne maramice, {to je Jonasu bilo poznato.
	Ali {ta je sa onim stvorenjem koje smo u dvorani za testiranje videli? Ono se i u predsoblju Ku}e Apsoluta, posle Hetorovog dolaska, pojavilo, ali kako? Zar je onda i{lo za Hetorom i Agijom kao pas dok su putovali ka severu, ka Traksu? Prizvao sam iz se}anja uspomenu na to bi}e, onako kako sam ga video dok je ubijalo Dekumana, i poku{ao da ocenim njegovu te`inu: moralo je biti te{ko kao nekoliko ljudi zajedno, mo`da ~ak i te{ko kao destrijer. Za prevoz i prikrivanje takvog stvorenja bila bi, svakako, potrebna velika zapre`na kola. Zar je Hetor vozio takva kola kroz ove planine? U to nisam mogao poverovati. Zar je to sluzavo bi}e boravilo u istim kolima gde i salamander ~ije sam uni{tenje video u Traksu? Nisam ni u to mogao poverovati.
	Selo je, kad smo do njega stigli, izgledalo napu{teno. Neki delovi dvorane za testiranje jo{ su stajali uspravno, dime}i se. Tu sam, uzaludno, tragao za ostacima Dekumanovog tela; na{ao sam samo njegov {tap, napola sagoreo. [tap je bio {upalj; glatko}a tog unutra{njeg kanala navela me je na pomisao da je {tap, sa skinutom glavom, bio duvaljka za izbacivanje otrovnih strelica. Sumnje nema, to bi i bilo upotrebljeno da sam se pokazao previ{e otporan na njegove ~arolije.
	De~ko je sigurno, na osnovu izraza mog lica i usmerenosti mog pogleda, pogodio {ta mislim, pa re~e: "Taj ~ovek je stvarno bio magi~an, a? Malo je nedostajalo da te oma|ija."
	Klimnuh glavom.
	"A ti si rekao da to nije stvarno."
	"U pone~emu, mali Severijane, ja nisam mnogo mudriji od tebe. Nisam smatrao da je stvarno. Toliko sam la`nih ~arolija video - jedna tajna vrata u podzemnoj sobi gde su me dr`ali, pa ono kako su udesili da se ti tobo` stvori{ ispod ode`de onog drugog ~oveka. Ipak, ima tamnih stvari svuda, tako da poneku, valjda, mora na}i onaj ko dovoljno uporno tra`i. A takav ~ovek onda postane, kao {to si rekao, pravi magi~ar."
	"Oni bi mogli svakom da govore {ta da radi, kad bi znali pravu magiju."
	Ja sam na to samo odmahnuo glavom, ali sam, od tada, mnogo razmi{ljao o tom pitanju. Meni se ~ini da postoje dve primedbe koje se mogu izneti protiv te de~akove zamisli, mada bi ona, kad bi bila u zrelijem obliku izra`ena, sigurno zvu~ala jo{ ubedljivije.
	Prva primedba se sastoji u tome {to sa jednog pokolenja magi~ara na drugo prelazi tako malo znanja. Ja sam dobio obrazovanje u jednoj oblasti koju mo`emo nazvati najtemeljnijom od svih primenjenih nauka; na osnovu tog obrazovanja znao sam da napredak nauke ne zavisi ni pribli`no u onoj meri, koliko se obi~no veruje, od teorijskih razmatranja i sistematskih istra`ivanja, ve} zavisi, u daleko ve}oj meri, od preno{enja pouzdanih informacija, dobijenih ili slu~ajno ili uvidom, sa jedne ekipe ljudi na njihove naslednike. Priroda onih ljudi koji kre}u u lov na mra~na znanja takva je da oni `ele da ~ak i u smrti zadr`e na|eno znanje samo za sebe, ili da ga prenesu toliko obmotano maskama i sebi~nim la`ima, da od njega malo koristi mo`e biti. Ponekad se pronese glas da je neki posednik magi~nih znanja valjano pou~avao osobu sa kojom je u ljubavnim odnosima bio, ili decu takve osobe; ali priroda je, opet, takvih znalaca da retko imaju bilo ljubav, bilo decu, {tavi{e njihova umetnost mo`da i popu{ta kad ne{to od toga imaju.
	Druga primedba bila bi da samo postojanje takvih mo}i govori da postoje i protivsile. Prvu vrstu sila nazivamo mra~nim silama, iako se mo`da i tu koristi svetlost, ali one smrtonosne vrste, kakvom se Dekuman slu`io; a drugu vrstu sila nazivamo svetlim silama, iako, po mom mi{ljenju, i sile svetlosti ponekad mo`da upotrebljavaju tamu, ba{ kao {to ~ovek, iako je dobar, mo`e ponekad navu}i zavese oko svoje postelje kad ho}e da spava. A ipak, ima istine u pri~ama o svetlosti i tami, jer sasvim je jasno da je postojanjem jednog pretpostavljeno i postojanje drugog. U onoj pri~i koju sam malom Severijanu ~itao bilo je re~eno da je Vaseljena samo jedna duga re~ Inkreatorova. Mi smo, dakle, slogovi te re~i. Ali uzaludno je izgovaranje ma koje re~i ako nema i drugih re~i, onih re~i koje ostaju neizgovorene. Ako neka zver ima samo jedan krik, on ne saop{tava ni{ta; ~ak i vetar mno{tvom glasova raspola`e, tako da ih oni koji sede u ku}ama mogu ~uti i saznati da li je vreme burno ili mirno. Meni se ~ini da one sile koje nazivamo mra~nima jesu re~i koje Inkreator nije izgovorio, ako, uop{te, postoji Inkreator; a te re~i se moraju odr`avati u kvazipostojanju, da bi se ona izgovorena mogla razlikovati. Ono {to nije re~eno mo`e biti va`no - ali je va`nije ono {to jeste re~eno. Otud je ~ak i samo moje znanje da Kand`a postoji bilo maltene dovoljno da poni{ti Dekumanovu ~aroliju.
	A ako traga~i za mra~nim stvarima nalaze ono {to `ele, zar nije mogu}e da i traga~i za svetlim stvarima nalaze ono {to `ele? I nije li verovatnije da }e ovi drugi uspeti da prenesu svoju mudrost slede}im pokolenjima? Tako su i Pelerinke ~uvale Kand`u, iz pokolenja u pokolenje; a ja, o tome razmi{ljaju}i, odlu~ih ~vr{}e nego ikad da ih na|em i da im Kand`u vratim. Jer ona no} sa `ivotinjom alzabo me je nau~ila, ako to ve} i ranije nisam znao, da sam samo meso i da }u svakako posle izvesnog vremena umreti, {tavi{e da bi se moglo desiti da umrem uskoro.
	Po{to je planina kojoj smo pri{li stajala na severu, te zato bacala senku prema prevoju na kome je ta d`ungla bila, s te strane nije rasla nikakva zavesa od lijana. Bledo zelenilo lisja samo je postajalo sve ble|e, mrtvih stabala je bilo sve vi{e, a sva stabla, i mrtva i `iva, postajala su manja. Svod lisja pod kojim ceo dan hodasmo na jednom mestu se prekide, stotinu koraka dalje prekide se opet i kona~no nestade sasvim.
	Tad se planina uzdigla ispred nas, odve} bliska da bi se mogla sagledati kao slika ~oveka. Iz jednog sloja oblaka spu{tale su se velike, zatalasane planinske kosine; znadoh da su to samo izvajani nabori njegovoga ogrta~a. Koliko li se puta morao taj ~ovek iz sna di}i i ogrta~ na sebe staviti, mo`da ne znaju}i da }e ta njegova ode}a ovde biti sa~uvana kroz veke vekova, ali uveli~ana toliko da }e, maltene, izmicati vidu ljudske rase?
	
	23. UKLETI GRAD
	Oko podne slede}ega dana na|osmo opet vodu, jedinu vodu za koju je bilo su|eno da je nas dvojica na toj planini okusimo. Bilo je preostalo jo{ samo nekoliko traka onog su{enog mesa koje je Kesdou ostavila za mene. Podelio sam ih sa de~akom, a onda smo pili iz poto~i}a, koji je zapravo bio samo curak, ne deblji od palca odraslog ~oveka. ^inilo se da je to neobi~no, jer sam svojevremeno zapazio onolike koli~ine snega na glavi i ple}ima te planine; tek kasnije sam otkrio da je na onim kosinama ispod linije snega, dakle tamo gde bi se sneg mogao leti topiti, vetar razneo sav sneg. A na ve}im visinama beli nanosi bi se mogli vekovima nagomilavati.
	Na{a }ebad bila su vla`na od rose, pa smo ih ra{irili tu po kamenju da se osu{e. ^ak i bez sunca, naleti suvog planinskog vazduha osu{ili su ih za oko jednu smenu vremena. Znao sam da }emo slede}u no} provesti visoko na obroncima, otprilike onako kako sam ja proveo prvu no} posle odlaska iz Traksa. Iz nekog razloga to saznanje nije uspelo da naru{i moju du{evnu vedrinu. Radovao sam se {to ostavljamo iza sebe one opasnosti koje smo na{li u planinskome sedlu sa d`unglom, ali, jo{ i vi{e, {to izlazimo iz svojevrsne odvratnosti tamo{nje. Imao sam ose}anje da sam tamo zaprljan i da }e me hladna planinska atmosfera o~istiti. Neko vreme ovo ose}anje ostajalo je u meni gotovo sasvim nerazmotreno; a onda sam, kad smo po~eli svojski da se penjemo, otkrio da me je, zapravo, uznemiravalo se}anje na la`i koje sam ~arobnjacima napri~ao, one la`i o ogromnim silama kojima ja, navodno, zapovedam i ogromnim tajnama koje tobo` znam. Te lagarije bile su potpuno opravdane - pomogle su da budu spaseni moj `ivot i `ivot maloga Severijana. Svejedno, ose}ao sam se, zbog toga {to sam laganju pribegao, manje ~ovekom. Majstor Gerlous, koga sam pre odlaska iz gilde po~eo mrzeti, ~esto je lagao; sad vi{e nisam znao da li mrzim njega zato {to la`e, ili laganje zato {to se on njime slu`i.
	A ipak, majstor Gerlous je imao izgovor ni{ta lo{iji od mog, mo`da i bolji. Lagao je da sa~uva gildu i unapredi njeno ekonomsko stanje, davao je raznim zvani~nicima i oficirima preuveli~ane izve{taje o na{em radu, a na{e gre{ke, kad je bilo potrebno, prikrivao. ^ine}i to, on je, kao de facto {ef na{e gilde, pobolj{avao, svakako, i svoj li~ni polo`aj; ali i moj i polo`aj Drotea, Rohea, Eate i svih ostalih kalfi i {egrta kojima je predstojalo da gildu naslede. Da je on stvarno bio onakav jednostavan, brutalan ~ovek za kakvoga je `eleo da ga svi smatraju, mogao sam imati ~vrsto uverenje, sada, da su njegovi ne~asni postupci bili samo radi njegove li~ne koristi. Ali sam znao da takav nije bio; mo`da je godinama sagledavao sebe onako kako sam ja, sada, video sebe.
	Ipak, nisam mogao biti siguran da je svrha mojih nedavnih postupaka bila da spasem malog Severijana. Posle njegovog bekstva, predao sam svoj ma~, ali mo`da je moglo biti korisnije po njega da sam se borio - jer moja mirna kapitulacija i{la je u korist neposredno meni, po{to sam u borbi mogao biti i ubijen. Kasnije, posle mog bekstva, vratio sam se, nesumnjivo, po Terminus Est koliko i po de~aka; jer po ma~ sam se vratio i u rudniku ~ovekomajmuna, kad de~ak nije bio sa mnom, a bez ma~a bih sad postao obi~na lutalica.
	Jednu smenu vremena posle ovih mojih razmi{ljanja pentrao sam se po litici nose}i na le|ima i ma~ i de~ka, ali nije mi bilo ni{ta jasnije nego {to je pre bilo do koje mere mi je stalo do jednog i do drugog. Na sre}u, bio sam prili~no sve`, a penjanje, imaju}i u vidu kakvi sve usponi postoje, nije bilo osobito te{ko; na vrhu te strmine nai|osmo na jedan prastari drum.
	I{ao sam kroz mnoga ~udna mesta, ali ni kroz jedno koje bi mi davalo tako veliko ose}anje nepravilnosti kao ovo. Levo od nas, na daljini ne ve}oj od dvadeset koraka, video sam kraj ovog {irokog puta: tu mu je neka lavina odnela donji deo. Ispred nas drum se nastavljao, savr{en kao i na dan kad je njegova izgradnja bila okon~ana; bila je to traka crnog kamena, bez ikakvih {avova, koja je vijugala nagore, ka onoj divovskoj figuri ~ije je lice bilo me|u oblacima izgubljeno.
	Kad sam spustio de~aka na tlo, on me jako ste`e za {aku. "Meni je mama rekla da ne smemo i}i putevima, zbog vojnika."
	"Tvoja majka je bila u pravu", rekoh mu. "Ali ona se spremala da ide dole, gde je vojska. Svakako je i na ovom drumu bilo vojnika nekada, ali su oni umrli davno pre nego {to je i najve}e od onih drveta u d`ungli dole bilo semenka." Bilo mu je hladno, pa mu dadoh jedno od }ebadi i pokazah mu kako da ga oko sebe obavije i dr`i, da bi mu slu`ilo kao ogrta~. Da nas je iko tada video, izgledali bismo mu kao mala, siva prilika za kojom se pokre}e senka nesrazmerno velika.
	U{li smo u neku izmaglicu, a ja sam razmi{ljao da je ~udno na}i takvu pojavu na toj visini. Tek po{to smo se nad nju popeli i odozgo osmotrili njen osun~ani vrh, shvatio sam da je to bio jedan od onih oblaka koji su izgledali tako daleki kad sam iz planinskog prevoja dizao pogled ka njima.
	A ipak, to planinsko sedlo, sada toliko daleko ispod nas, nalazilo se, nesumnjivo, hiljadama lakata iznad Nesusa i donjeg toka \ola. Onda po~eh da razmi{ljam o daljinama koje sam prevalio, kad d`ungle mogu postojati i na ovolikim visinama - zna~ilo je to da sam blizu one linije koja ovome svetu ~ini struk i na kojoj klimatske razlike nastaju isklju~ivo zbog visine. Da sam tad krenuo na put ka zapadu, onda bih, sude}i po onome {to sam od majstora Palaemona nau~io, zapao u d`unglu tako ku`nu da bi ova iz koje smo izi{li izgledala prema njoj kao raj; bila bi to priobalna d`ungla koja se sva isparava od vreline i u kojoj posvuda vrve insekti. Ipak, i tamo bih video dokaze zamiranja, jer, iako na Urtu nema nijednoga mesta koje prima vi{e Sun~eve snage nego ta d`ungla, ipak i ona prima manje nego {to je u pro{lim vremenima primala, tako da, ba{ kao {to na jugu led nastupa puze}i, a rastinje umerene zone be`i pred njim, ovde tropsko drve}e i bilje izumire, ustupaju}i prostor prido{licama.
	Dok sam tako gledao dole ka oblacima, de~ak je krenuo napred. Sad se okrenuo ka meni, o~iju blistavih, i zapitao: "Ko je napravio ovaj drum?"
	"Radnici koji su isklesali planinu, sigurno. Oni su zacelo imali pod svojom komandom velike energije i ma{ine mo}nije od svih za koje mi danas znamo. Ipak, i oni su morali na neki na~in odnositi odvaljeni materijal. Mora biti da su se ovde nekada kotrljale hiljade i hiljade zapre`nih kola." Pitao sam se, me|utim, da li je to ba{ tako bilo, jer gvozdeni to~kovi takvih vozila ostavljaju brazde ~ak i na tvrdoj kaldrmi Traksa i Nesusa, a ovaj drum je ostao gladak kao poligon za sve~ane povorke. Jasna je stvar da su ovde samo Sunce i vetar prolazili, pomislih.
	"Veliki Severijane, gledaj! Vidi{ li ruku?"
	Pokazivao je prstom ka jednoj planinskoj izbo~ini, visoko iznad nas. Zabacio sam glavu, ali sam, u prvom trenutku, video isto {to i pre: sivu, stenovitu, negostoljubivu masu pru`enu daleko u prostor. Onda je sun~ev zrak blesnuo na ne~emu {to se nalazilo blizu kraja. ^inilo se da tu gre{ke ne mo`e biti, da je to sjaj zlata; a kad sam sagledao to, sagledao sam i da zlato ima oblik prstena i da se ispod prstena nalazi, u istoj steni zamrznut, palac, mo`da stotinu koraka duga~ak. Brda iznad palca bila su prsti.
	Mi novca nismo imali, a ja sam znao kako bi nam dobro novac mogao poslu`iti kad budemo prisiljeni, {to }emo pre ili posle biti, da u|emo, jo{ jednom, u nastanjena podru~ja. Ako je potraga za mnom jo{ trajala, zlato bi moglo ubediti traga~e da tragaju negde drugde. Zlato bi moglo i kupiti malome Severijanu {egrtski status u nekoj dostojnoj gildi, jer bilo je o~igledno da on ne mo`e nastaviti da putuje sa mnom. ^inilo se najverovatnije da je to zlato samo zlatni list ra{iren po kamenu; ipak, tako ogromna povr{ina zlatne folije dala bi, ako bih je ja mogao zguliti i smotati, znatnu te`inu. Iako sam ulo`io odre|eni napor da moje misli ne po|u na tu stranu, ipak se zapitah da li bi obi~na zlatna folija izdr`ala toliko vekova. Zar se ne bi odavno razlabavila i zar ne bi otpala? A ako bi taj prsten bio od masivnog zlata, vredeo bi ~itavo bogatstvo. Sva bogatstva Urta, me|utim, ne bi mogla kupiti ovu mo}nu sliku, a onaj ko je naru~io da bude izgra|ena, morao je posedovati i neprocenjiva bogatstva. ^ak i ako prsten i nije bio sve do prsta neprekinuto zlatan, mogao je biti znatnim delom svoje debljine na~injen od tog metala.
	Dok sam razmatrao sve to, grabio sam uzbrdo, a moje duga~ke noge brzo su odmakle de~akovim kratkim. Ponegde je uspon ovog druma bio tako strm, da mi je bilo te{ko da poverujem da su njime ikada i{la vozila natovarena kamenjem. Pre{li smo dve pukotine; jedna je bila tako {iroka da sam morao prvo da bacim de~ka preko nje, pa tek onda da je i sam presko~im. Nadao sam se da }u na}i vodu pre nego {to se zaustavimo; ali ne na|osmo nimalo, a kad zano}ismo, jedino nam skloni{te be{e jedna pukotina u stenama, gde se umotasmo u }ebad i u moj ogrta~ i provedosmo no} spavaju}i najbolje {to smo mogli.
	Ujutro smo obojica bili `edni. Iako sezona ki{a nije mogla po~eti pre jeseni, rekao sam de~aku da bi po mom mi{ljenju danas mogla pasti ki{a; tako smo krenuli opet dobro raspolo`eni. Osim toga, on mi je pokazao i kako no{enje kami~ka u ustima poma`e da se ugasi `e|. Taj planinski trik do tada nisam znao. Vetar je sad bio hladniji nego pre; po~eh da ose}am i razre|enost vazduha. Povremeno nas je vijuganje puta dovodilo do mesta gde nas je, na po nekoliko trenutaka, osvetljavalo Sunce.
	Krivudaju}i tako, put se sve vi{e udaljavao od prstena i mi se najzad na|osmo u punoj senci, na mestu odakle prsten nismo uop{te mogli videti; bili smo negde u blizini kolena te sede}e figure. Pred nama se na{ao poslednji uspon, tako strm da bih bio ba{ zahvalan da se tu kojim slu~ajem na{lo i stepeni{te. Onda prizor: grupa vitkih tornjeva, koji kao da su plovili po bistrom vazduhu. De~ko povika: "Traks!" tako sre}no, da mi je bilo jasno da mu je majka pri~ala o tom gradu i da mu je tako|e rekla, kad su ga ona i starac poveli iz ku}e u kojoj je ro|en, da }e ga u Traks odvesti.
	"Ne", rekoh. "Nije Traks. Ovo vi{e li~i na moju Citadelu - na na{u Matahinsku kulu, i kulu sa ve{ticama, i Medve|u, i na Dvorac sa zvonom."
	Pogledao me je {iroko ra{irenih o~iju.
	"Ne, nije ni Citadela, naravno. Al' ja sam u Traksu bio i znam da je Traks grad od kamena. Ove kule su od metala, kao {to su na{e bile."
	"Imaju o~i", re~e mali Severijan.
	I imale su. Pomislih, prvo, da me to moja uobrazilja vara, naro~ito zbog toga {to nisu sve te kule imale o~i. Onda sam video da su neke okrenute licima na drugu stranu, od nas, i da ti tornjevi imaju ne samo o~i nego i ple}a i ruke; da su to, zapravo, metalne figure katafrakta, ratnika oklopljenih od glave do pete. "Nije to pravi grad", rekoh de~aku. Ono {to smo prona{li jesu autarhovi vojnici, koji u njegovom krilu ~ekaju da uni{te one koji bi hteli da mu na~ine neku {tetu."
	"Ho}e li nama u~initi neko zlo?"
	"Zastra{uju}a pomisao, a? Mogli bi da izgaze i tebe i mene nogama, kao mi{eve. Ali siguran sam da ne}e. To su samo kipovi, duhovni ~uvari koji su ostavljeni ovde kao uspomene na njegove mo}i."
	"Ima tu i velikih ku}a", re~e de~ak.
	Tako je i bilo. Te ku}e bile su velikim metalnim figurama jedva do pojasa, pa smo ih zato u po~etku prevideli. To me je, opet, podsetilo na Citadelu, gde su sa kulama izme{ana i razna ustrojstva kojima namena nikada nije bila da se vinu me|u zvezde. Obuze me, tada, mo`da zbog razre|enosti vazduha, iznenadna prikaza: ti metalni ljudi se uzdi`u polako, pa sve br`e, i pru`aju ruke uvis ka nebu, rone u njega onako kako smo mi ronili kroz mra~ne vode cisterne pri svetlosti buktinja.
	Mora biti da se ~ulo neko {kripanje mojih ~izama po vetrom obrisanoj povr{ini kamena, ali ja uop{te ne pamtim takav zvuk. Mo`da je bio izgubljen u ogromnosti planinskih prostora; prilazili smo stoje}im kipovima ne~ujno kao da gazimo preko mahovine. Na{e senke, koje su, kada su se prvi put pojavile, bile {iroko opru`ene iza nas i levo od nas, sad su bile skupljene u dve barice oko na{ih nogu; onda primetih da vidim o~i ba{ svih figura. Rekoh sebi da sam neke, sigurno, malo~as prevideo; ali blistale su na Suncu.
	Kona~no po|osmo nekom krivudavom putanjom izme|u kipova i izme|u gra|evina koje su oko tih kipova bile. O~ekivao sam da te zgrade budu ru{evine, kao u zaboravljenom gradu Apu-Pun~aua. Bile su to, dodu{e, zgrade zatvorene, tajnovite i neme, ali i o~uvane kao da su izgra|ene tek pre nekoliko godina. Nijedan krov nije bio zaru{en; nijedna puzavica nije izgurala iz le`i{ta ~etvrtasto sivo kamenje njihovih zidova. Gra|evine su bile bez prozora, a svojom arhitekturom nisu nagove{tavale da bi mogle biti ni hramovi, ni tvr|ave, ni grobnice, ni ma koji drugi meni poznat tip neimarskog zdanja. Bile su potpuno li{ene ukrasa i elegancije; ali videlo se da su zidane majstorski, a razli~itost njihovih oblika nagove{tavala je da su im i svrhe razli~ite. Blistave figure stajale su me|u njima ne onako kako spomenici stoje, nego kao da su u hodu zaustavljene nekim nenadanim, smrzavaju}im vetrom.
	Odabrao sam jednu zgradu i rekao de~aku da }emo u nju provaliti i da }emo u njoj, ako budemo imali sre}e, na}i vodu, a mo`da ~ak i o~uvanu hranu. Onda se pokaza da je to bilo glupavo hvalisanje. Vrata su bila stamena koliko i zidovi, krov jak poput temelja. ^ak i da sam sekiru posedovao, ne verujem da bi mi uspelo da provalim unutra, a palo{inom se nisam usu|ivao prosecati taj materijal. Stra}ili smo nekoliko smena vremena ~a~kaju}i i zaviruju}i, u `elji da na|emo neku slabu ta~ku. Druga i tre}a zgrada na kojoj smo oprobali snagu nisu se pokazale nimalo lak{e.
	"Ima onamo jedna okrugla ku}a", re~e de~ak najzad. "Idem ja, umesto tebe, da je pogledam."
	Po{to sam bio sasvim siguran da u ovom napu{tenom mestu nema ni~eg {to bi po njega moglo biti opasno, rekoh mu da to i u~ini.
	Vratio se uskoro. "Vrata su otvorena!"
	
	24. LE[
	Ja nikada ne otkrih kojim svrhama su slu`ile one druge zgrade. Ali ne shvatih ni ovu, kru`nu, kupolom pokrivenu. Zidovi su joj bili od metala - ne od onog tmastog, a sjajnog, od koga su zidovi na{ih citadelskih kula, nego od neke svetle legure nalik na ugla~ano srebro.
	Ova svetlucava zgrada stajala je navrh jedne platforme opasane stepeni{tem; prisustvo te platforme ~inilo mi se ~udno, jer su katafrakti, u svojim prastarim oklopima, jednostavno stajali na ulicama. Du` spolja{njeg, kru`nog zida zgrade postojala su petora vrata (jer mi smo zgradu obi{li pre nego {to smo u{li), sva otvorena. Posmatraju}i pa`ljivo i vrata i pod pokraj njih, poku{ao sam da ocenim jesu li ve} mnogo godina otvorena; na toj visini pra{ine je bilo malo i ja na kraju ne do|oh ni do kakvog pouzdanog zaklju~ka. Kad smo ovu svoju inspekciju zavr{ili, rekoh de~aku da pusti mene da u|em prvi i kro~ih unutra. Ni{ta se nije dogodilo. ^ak i kad je de~ko u{ao za mnom, vrata se nisu zatvorila, nikakav neprijatelj nije jurnuo na nas, nikakva energija nije obojila vazduh, a pod je ostao ~vrst ispod na{ih nogu. Svejedno, imao sam ose}anje da smo, nekako, u{li u zamku: da smo napolju, na planini, bili slobodni, pa ma koliko trpeli od `e|i i gladi, a da ovde vi{e nismo slobodni. Mislim da bih se tad okrenuo i dao u bekstvo da nije on bio sa mnom. Ovako nisam `eleo da ispadnem sujeveran ili upla{en, a ose}ao sam i obavezu da poku{am da na|em hranu i vodu.
	U toj zgradi bilo je mnogo naprava kojima ne mogu nikakav naziv dati. Nije to bio name{taj, nisu bili ni sanduci, ali ni ma{ine u onom smislu u kome ja tu re~ shvatam. Ve}ina je imala ~udne uglove; na nekima sam video otvore koji kao da su bili namenjeni da se u njima sedi, ali bi sedeocima bilo tesno, a, osim toga, svaki bi bio licem okrenut ka nekom delu naprave, a ne ka svojim drugarima. U nekim drugim napravama kao da su postojala vodoravna udubljenja gde se neko, mo`da, nekad odmarao.
	Izme|u tih naprava postojali su prolazi, potpuno pravi, koji su, kao paoci kolskog to~ka, svi vodili do sredi{ta tog zdanja. Gledaju}i niz onaj prolaz u koji smo mi za{li, video sam, nejasno, neki crveni predmet, a na njemu jedan mnogo manji, sme|i. U po~etku nisam mnogo pa`nje obra}ao na te predmete, ali kad sam stekao uverenje da opisane sprave nisu nama dvojici ni od kakve koristi, a i da nisu po nas opasne, povedoh de~ka tamo.
	Taj crveni predmet bio je kau~, veoma slo`eno izra|en, sa kai{evima, tako da bi zatvorenik mogao biti za njega vezan. Uokolo le`aja bili su mehanizmi ~ija svrha kao da je bilo to da obezbede hranu i odstranjuju otpadne materije. Kau~ je bio na maloj uzdignutoj platformi, a na kau~u je le`alo telo ~oveka sa dve glave. Razre|eni, suvi planinski vazduh odavno je doveo do isu{ivanja le{a - koji je, poput tih tajanstvenih zgrada, mogao biti star jednu godinu ili hiljadu godina. To je bio ~ovek vi{eg rasta nego ja, mo`da ~ak i uzvi{eni, i mo}ne mi{i}ne gra|e - svojevremeno. A sada bih ja, pomislio sam, mogao jednim pokretom da mu istrgnem ruku iz ramena. Nije imao nikakvu tkaninu na bedrima, ni ma kakvu drugu ode}u; mi smo navikli da vidimo nagle promene razmera organa za razmno`avanje, ali, ipak, bilo je neobi~no videti ih ovde toliko sparu{ene. Na glavama tog ~oveka ostalo je ne{to malo kose i meni se u~ini da je, nekada, kosa desne glave bila crna; za kosu leve glave jasno se videlo da je bila `u}kasta. O~i na obema glavama bile su sklopljene, a usta otvorena; videlo se nekoliko zuba. Primetio sam da kai{evi, koji su ovo stvorenje mogli pritegnuti uz le`aj, nisu provu~eni kroz svoje kop~e.
	Me|utim, mene je u tim trenucima daleko vi{e zanimao mehanizam koji je tog ~oveka nekada hranio. Rekao sam sebi da su te drevne ma{ine ~esto bile u zapanjuju}oj meri trajne i da je ova ma{ina, iako ve} dugo napu{tena, bila u uslovima najpovoljnijim za o~uvanje; zato po~eh da uvr}em svu dugmad koju sam mogao na}i i pote`em sve poluge, poku{avaju}i da nateram ma{inu da pru`i ne{to hranljivo. De~ko me je gledao, a kad je to moje petljanje potrajalo, on me upita da li }emo pomreti od gladi.
	"Ne", rekoh mu. "Mi bez hrane mo`emo izdr`ati mnogo du`e nego {to bi ti pomislio. Problem daleko pre~i jeste kako da na|emo ne{to za pi}e, ali ako ne budemo uspeli ni{ta da na|emo ovde, sasvim je sigurno da }e na planini, na ve}oj visini, biti snega."
	"Kako je umro?" Ja, iz nekog razloga, ni do tog trenutka nisam dotakao tog mrtvaca; ali de~ko sad pre|e svojim puna{nim prstima du` jedne sasu{ene ruke.
	"Ljudi umiru. ^udesno je da je takvo ~udovi{te uop{te `ivelo. Takve stvari obi~no uginu pri ro|enju."
	"Je l' misli{ da su ga drugi ostavili ovde, kad su oti{li?" upita on.
	"Misli{ da li su ga ovde ostavili `ivog? Pa, pretpostavljam da su to mogli u~initi. Mo`da se za njega nije moglo na}i mesta u onim zemljama dole. Ili mo`da nije hteo da po|e. Mo`da su ga privezali uz ovaj kau~ zato {to je postupao r|avo. Mo`da je bio sklon ludilu, ili napadima nasilni~kog gneva. Ako je i{ta od toga bilo, onda je on sigurno proveo svoje poslednje dane lutaju}i po planini i vra}aju}i se ovamo da jede i pije; u tom slu~aju, umro je kad su se zalihe vode i hrane, od kojih je ovde zavisio, iscrple."
	"Zna~i da ovde nema vode nimalo", re~e de~ko prakti~arski.
	"Tako je. Ipak, mi ne znamo sigurno da je to i{lo ba{ tako. On je mogao umreti i iz nekih drugih razloga pre nego {to je ostao bez zaliha. Osim toga, mi pri~amo na takav na~in da ispada kao da je on bio nekakvo miljen~e ili maskota ljudima koji su isklesali planinu. A ovo ovde ne izgleda kao mesto za ~uvanje nekakvog ljubimca, odve} je slo`eno. U svakom slu~aju, ne verujem da }u ikada biti u stanju da o`ivim ovu ma{inu."
	"Mislim da treba da si|emo", re~e de~ak dok smo izlazili iz te kru`ne gra|evine.
	Okrenuo sam se da pogledam iza nas, pomi{ljaju}i da su moja ranija strahovanja bila odista nepametna. Vrata su ostala otvorena; ni{ta se nije pomaklo, ni{ta izmenilo. Ako je to ikada i bila zamka, ~inilo se izvesno da je, u svom otvorenom polo`aju, zar|ala pre vi{e vekova.
	"I ja tako mislim", rekoh. "Ali kraj ovog dana ve} se primakao - vidi koliko su nam duga~ke senke sada. Ne `elim da me pri sila`enju niz severnu stranu planine sustigne no}. Zato }u sad pogledati mogu li sti}i do prstena koji smo videli jutros. Mo`da }emo na}i i vodu, a ne samo zlato. No}as }emo spavati u toj okrugloj zgradi, koja }e nam biti zaklon od vetra, a sutra }emo, pri prvoj svetlosti zore, krenuti niz severnu stranu."
	Klimnuo je glavom da poka`e da to shvata, a zatim je, sa puno volje, po{ao sa mnom; dali smo se u potragu za stazom koja bi vodila do onog prstena. Prsten je bio na ju`noj ruci, tako da smo se, u izvesnom smislu, vra}ali na onu stranu po kojoj smo se prvobitno i peli, iako smo se grupi zgrada i izvajanih katafrakta primakli sa jugoistoka. Ja sam se pla{io da }e uspon do ruke biti te`ak; umesto toga, na|oh, ta~no na mestu gde su se pred nama uzdigle d`inovske litice prsa i nadlaktice, upravo ono {to sam znatno ranije pri`eljkivao: uzano stepeni{te. Stepenika je bilo mnogo stotina, tako da je penjanje, ipak, ispalo naporno; zato sam, velikim delom tog puta, nosio de~aka.
	Sama podlaktica bila je od glatkog kamena, ali toliko {iroka da se nije ~inilo da ima ikakve opasnosti da bi de~ak mogao sa nje pasti, ako u svome hodu ne zastranimo od sredine. Naveo sam de~ka da me dr`i za ruku i krenuo koracima vrlo `eljnim; moj ogrta~ je praskao vetrom bacakan.
	Levo od nas le`ale su one planinske kosine po kojima smo, dan pre toga, po~eli uspon; jo{ dalje, bilo je ono sedlo izme|u planina, zeleno pod svojim }ebetom d`ungle. A jo{ dalje i od toga, sada u izmaglicama zbog razdaljine, uzdizala se ona planina gde su Kesdou i Bekan nekada dom svoj sagradili. Nastavljaju}i pe{a~enje, poku{avao sam da razaznam njihovu ku}icu, ili bar onu oblast gde se ku}ica nalazila, ali sam samo na{ao, kona~no, jedno mesto za koje sam pretpostavio da je ona vrlo strma litica niz koju sam se na putu ka toj ku}i spustio: to je bila samo jedna mrljica boje, na boku te manje visoke planine, mrljica u ~ijem sredi{tu je jedna ta~kica padaju}e vode svetlucala kao trun duginih boja.
	Kad sam to video, stao sam i okrenuo se da pogledam gore, ka vrhu planine po ~ijoj sam strani sada pe{a~io. Sad sam mogao videti i lice ove planine i iznad lica mitru od leda, a ispod lica levo rame, na ~ijem prostranstvu bi neki hiliarh mogao uve`bavati hiljadu svojih konjanika.
	Ispred mene de~ko je pokazivao prstom i dovikivao ne{to {to nisam uspevao da razumem; pokazivao je ka zgradama i stoje}im figurama metalnih gardista. Slede}eg trenutka shvatio sam {ta on to ho}e da ka`e - njihova lica i sada su, kao i jutros, bila okrenuta sa tri ~etvrtine svoga obima ka nama. Njihove glave su se, dakle, pokretale. Prvi put po|oh pogledom za njihovim pogledima - i utvrdih da oni gledaju u Sunce.
	Klimnuh glavom ka de~aku i povikah: "Vidim!"
	Nalazili smo se na zglobu {ake, a pred nama se {irila mala ravnica nadlanice, {ira i bezbednija od podlaktice. Tu krenuh, koracima duga~kim, a de~ko potr~a ispred mene. Prsten se nalazio na drugom prstu, koji je bio ve}i nego {to bi bio balvan na~injen od najve}eg drveta. Mali Severijan je istr~ao na taj prst, odr`avaju}i sa lako}om ravnote`u na njegovoj gornjoj strani, i onda, videh, izmahnuo obema rukama napred da pipne taj prsten.
	Sevnulo je - ble{tavo, ali, u tom popodnevnom Suncu, ne zaslepljuju}e; po{to je munja imala ljubi~aste prelive u sebi, izgledala je maltene kao sev tame.
	De~aka je to ostavilo pocrnelog, spaljenog. Mislim da je `iveo jo{ jedan tren; glava mu se cimnula unazad, ruke je jednim razmahom sasvim ra{irio. I obla~i} dima se pojavi, a vetar ga odmah odnese. Telo je palo, ruke i noge su se skupile uz trup kao {to to kod mrtvih insekata biva, onda se otkotrljalo u pukotinu izme|u drugog i tre}eg prsta i nestalo s mog vidika.
	Sad ja, koji sam tolika `igosanja i abacinacije gledao i ~ak li~no upotrebljavao gvo`|e za `igosanje (me|u milijardom stvari koje pamtim savr{eno nalazi se i tkivo Morveninih obraza u trenucima kad se osipa plikovima), jedva prinudih sebe da odem i pogledam ga.
	Bilo je kostiju tamo, u tom uzanom prostoru izme|u prstiju, ali to stare kosti bejahu, koje su pod mojim nogama, kad sam sko~io dole, popucale kao one kosti kojima su staze u na{em nekropolisu posute; nisam se potrudio da ih razgledam. Izvadio sam Kand`u. Kada sam, svojevremeno, proklinjao sebe {to je nisam upotrebio kad je Teklino telo izneto na Vodalusov banket, Jonas mi je rekao da ne budem budala, jer Kand`a, kakve god mo}i imala, nikako nije mogla vratiti `ivot u to ispe~eno meso.
	Sad nisam mogao spre~iti u sebi misao da }u, ako mi Kand`a vrati maloga Severijana, odvesti de~aka na neko bezbedno mesto, a onda prerezati sopstveno grlo Terminus Estom. Jer ako bi Kand`a to mogla posti}i, zna~ilo bi da je i Teklu mogla prizvati nazad da je samo upotrebljena bila; a Tekla je bila deo mene, deo sada zauvek mrtav.
	U jednom trenutku kao da se pojavilo neko svetlucanje, svetle}a senka, ili aura; onda se de~akov le{ raspade u hrpu crnog pepela, koja se po~e pokretati u nemirnom vazduhu.
	Ustao sam, vratio Kand`u na mesto i krenuo nazad, mutno se pitaju}i koliko }e mi muka biti potrebno da se iz tog uzanog prostora popnem natrag, na nadlanicu. (Na kraju sam morao da uprem Terminus Est vrhom u tlo, da nagazim jednom nogom na ruko{titnik da bih se ispentrao gore, zatim da puzim nazad, glavom nadole, da bih kona~no prstima obuhvatio jabuku dr{ke i izvukao i ma~ odatle.) Nikakva pometnja nije u mom pam}enju nastala, ali u svesti, privremeno, jeste: spojile su se predstave o ovom de~aku i onom drugom, D`ejderu, koji je stanovao sa svojom umiru}om sestrom u kolibi na jednoj od litica u Traksu. Ovog, koji mi je toliko zna~io, nisam mogao spasti; a onog drugog, koji mi je veoma malo zna~io, izle~io sam. ^inilo mi se, odnekud, da je to jedan isti de~ak. Do{ao sam tada do zaklju~ka (nesumnjivo, to je bila neka za{titna reakcija mog uma, neko pribe`i{te u koje je razum hteo da se skloni od oluje ludila) da, dokle god D`ejder `ivi, ne mo`e ni ovaj de~ko, kome majka ime Severijan dade, stvarno poginuti.
	Imao sam nameru da se na nadlanici zaustavim i pogledam nazad; to nisam mogao u~initi - a istina glasi da nisam smeo, jer sam se pla{io da }u oti}i do ivice i baciti se u provaliju. Zapravo, nisam ni prekidao kora~anje sve dok se nisam na{ao nadomak onog uzanog stepeni{ta, koje je sad za mene zna~ilo putanju sa mnogo stotina stepenika nadole, do {irokog prostranstva na "krilu", to jest na butinama planine. Tu sedoh i jo{ jednom na|oh onu pahuljicu boje koja je bila litica pod kojom je stajao negda{nji Kesdoin dom. Setih se kako je onaj sme|i ker, dok sam iz {ume kretao ka njemu, po~eo lajati. Kukavi~ki se pokazao taj d`ukac kad je alzabo navalio, pa ipak, poginuo je sa zubima zarivenim u meso zaga|eno, zoantropsko, dok sam ja, kukavica tako|e, tad stajao po strani. Prisetih se Kesdoinog umornog, divnog lica, pa tog de~ki}a kako izviruje iza njene suknje, pa kako je deda sedeo le|ima ka vatri, a nogu podvijenih dok je o Fehinu pripovedao. I svi su bili mrtvi, sad, i Severa, i Bekan, ljudi koje nikada ugladao nisam, i starac, i pas, i Kesdou, sada evo i mali Severijan, pa i Fehin ~ak, svi mrtvi, svi izgubljeni u onim izmaglicama koje zaklanjaju na{e dane. Vreme je samo po sebi jedna stvar, tako ga ja sagledavam, stvar koja stoji stameno poput ograde od uspravnih gvozdenih {ipki: to su godine, pore|ane u beskona~ni red, a mi pored njih proti~emo kao \ol, na na{em putu ka moru, iz koga }emo se vratiti samo kao ki{a.
	Osetih tada, na ruci te divovske figure, `elju da vreme pobe|eno bude, `elju pokraj koje `udnja za dalekim Suncima predstavlja samo `udnju nekog tri~avog, perjem oki}enog poglavice da sebi pot~ini neko drugo pleme.
	Sedeo sam na tom mestu sve dok Sunce nije bilo gotovo sasvim zaklonjeno uzdizanjem planina na zapadu. Trebalo je da silazak niz to stepeni{te bude lak{i od penjanja, ali ja sam sada bio veoma `edan, a udar svakog stepenika bolno mi je potresao kolena. Svetlost je bila ve} gotovo sasvim nestala, a vetar - kao led. Jedno }ebe je izgorelo sa de~akom; razmotao sam ono drugo i njime se, ispod svoga ogrta~a, obmotao oko ramena i prsa.
	Kad sam stigao mo`da do pola puta nadole, napravio sam pauzu da bih se odmorio. Od dana je bio preostao samo tanki polumesec crvenkastosme|e boje. Su`avao se i on, a zatim je nestao; u tom ~asu svaki od velikih metalnih katafrakta ispod mene digao je ruku i salutirao. Toliko su tihi bili i toliko postojani, da sam mogao, maltene, poverovati da su izvajani tako kako sam ih u tom ~asu video sa dignutim rukama.
	^udesnost ovoga prizora isprala je, privremeno, svu tugu iz mene, tako da sam se mogao samo diviti. Ostao sam tu gde sam se zatekao, uko~eno sam zurio u njih, nijedan pokret se nisam usu|ivao na~initi. No} je hrlila preko planina; u poslednjem, mutnom sutonu posmatrao sam kako se te mo}ne ruke spu{taju.
	Jo{ i sad o{amu}en, u|oh u tihu grupu zgrada u "krilu" sede}e figure. Ja jesam video kako se jedno ~udo ne uspeva dogoditi; ali zato sam posmatrao doga|anje drugog, a svako ~udo je, makar se ~inilo i besciljnim, neiscrpni izvor nade, zato {to dokazuje da mi ne razumemo sve i da, prema tome, na{i porazi - toliko silno brojniji od na{ih pobeda, retkih i praznih - mogu biti jednako prividni.
	Nekakvom idiotskom gre{kom uspeo sam da zalutam kad sam se poku{ao vratiti u onu kru`nu zgradu za koju sam de~aku bio rekao da }emo u njoj zano}iti; da tragam za njom, preumoran bejah. Kao zamenu, na|oh jedno zaklonjeno mesto znatno udaljeno od najbli`eg metalnog stra`ara, tamo istrljah bolne noge i umotah se, radi za{tite od hladno}e, u ogrta~, najbolje {to sam mogao. Mora biti da sam pao u san tako re}i istog trena; ipak, uskoro su me probudili mekani koraci.
	
	25. TIFON I PIATON
	Kad sam te korake ~uo, ustao sam, isukao ma~ i ostao u senci, ~ekaju}i; to je potrajalo, prividno, bar smenu vremena, ali siguran sam da je, u stvari, bilo znatno kra}e. Jo{ dvaput sam ih ~uo, korake brze, a tihe, koji su, nekako, ipak govorili da je to krupan ~ovek, mo}no gra|en - ~ovek koji hita, maltene tr~i, lakonog, atletski ve{t.
	Ovde je bila vidna sva slava zvezda; njihov sjaj do te mere jak sigurno vide i oni plovioci kojima su te zvezde pristani{ta, kad odu u visine da tamo {ire zlatnu gazu kojom bi se kontinent umotati mogao. Video sam, maltene kao po danu, nepokretne gardiste, a i zgrade; sve je to, oko mene, bilo okupano raznobojnom svetlo{}u deset hiljada sunaca. Mi se u`asavamo kad pomislimo na smrznute ravnice Disa, koji je na{em Suncu najudaljeniji pratilac - ali koliko je onih sunaca kojima smo mi najudaljeniji pratilac? Disovskom narodu (ako takav postoji) sav `ivot je jedna duga zvezdana no}.
	Nekoliko puta bio sam blizu da, stoje}i tu pod zvezdama, zaspim; na granicama sna po~injao sam da se brinem o de~aku, da pomi{ljam kako sam ga svojim ustajanjem verovatno probudio i da se pitam gde li }u na}i hranu za njega kad Sunce opet bude dostupno pogledu. Posle takvih misli, prise}anje na njegovu smrt dolazilo mi je kao no} ovoj planini, kao talas crno}e i o~aja. Znao sam tada kako se Dorkas ose}ala kad je Jolenta umrla. Nikakvih seksualnih igara nije bilo izme|u mene i tog de~aka, dok je, uveren sam, izme|u Dorkas i Jolente u nekom trenutku bilo i toga; ali njihova telesna ljubav nikad nije izazvala ljubomoru u meni. Dubina mojih ose}anja prema ovom de~aku bila je, sigurno, koliko i dubina Dorkasinih prema Jolenti (i mnogo ve}a nego dubina Jolentinih ose}anja prema Dorkas). Kad bi Dorkas za ovo saznala, pomislih, bila bi ljubomorna koliko sam i ja pokatkad bio - ali samo kad bi me volela kao ja nju.
	Kona~no, te korake vi{e ne ~uju}i, prikrio sam se najbolje {to sam mogao, pa sam legao i zaspao. Napola sam o~ekivao da se iz tog sna ne}u probuditi, ili da }u se s no`em pod grlom probuditi, ali ni{ta od toga nije se desilo. O vodi snevaju}i, spavao sam do znatno posle zore i probudio se sam, prohla|en, uko~enih ruku i nogu.
	Nije mi bilo ni najmanje stalo do tajne tih koraka, niti do gardista, ni do prstena, niti do ma ~ega drugog u tom ukletom mestu. Moja jedina `elja bila je da odatle odem, i to {to je pre mogu}e; i obuzelo me je odu{evljenje - iako, tada, ne bih umeo objasniti za{to - kad sam video da na putu ka severozapadnoj strani planine ne}u morati jo{ jednom da pro|em pored one kru`ne gra|evine.
	Meni se u `ivotu mnogo puta u~inilo da sam poludeo zato {to sam imao mno{tvo velikih pustolovina, a najve}e pustolovine jesu one koje najja~e deluju na na{ um. Ovo je bila jedna od tih prilika. Jedan ~ovek, vi{i od mene i u ple}ima daleko {iri, iskora~i napred, izme|u stopala jednoga katafrakta; bilo je to kao da je jedno od divovskih sazve`|a no}nog neba palo na Urt i zaogrnulo se ljudskim telom. Jer, taj je imao dve glave, kao ljudo`der u nekoj zaboravljenoj pri~i iz ^uda Urta i neba.
	Nagonski, polo`ih {aku na dr{ku ma~a iznad ramena. Jedna od tih dveju glava se nasmeja; mislim da je to bio jedini smeh koji sam u `ivotu ~uo pri izvla~enju tog velikog se~iva.
	"Za{to se uzbunjuje{?" doviknu on. "Vidim da si opremljen isto tako dobro kao ja. Kako je tvome prijatelju ime?"
	Iako iznena|en, zadivio sam se njegovoj hrabrosti. "Ova se zove Terminus Est", rekoh i okretoh ma~ tako da dvoglavi sagleda {ta na ~eliku pi{e.
	"'Ovo je mesto razdeljenja.' Vrlo dobro. Vrlo dobro, zaista, a naro~ito je dobro {to se to ~ita sada i ovde, jer ovo vreme }e odista biti jedna linija razdeljenja izme|u starog i novog, kakvu svet jo{ nije video. A moj prijatelj se zove Piaton, {to, bojim se, ne zna~i ni{ta naro~ito. On je slabiji sluga nego taj tvoj, mada je, mo`da, bolji at."
	^uju}i ime svoje, druga glava otvori i silno ra{iri o~i, koje su do tada bile poluzatvorene, pa prevrte njima. Po~e pomicati usta kao da }e govoriti, ali nikakav zvuk ne proizvede. Zaklju~ih da je to neka vrsta idiota.
	"Ali sada mo`e{ vratiti svoje oru`je gore. Kao {to vidi{, ja sam nenaoru`an, iako se o mojoj glavi ve} radilo i uradilo; a, u svakom slu~aju, nikakvo ti zlo ne spremam."
	Govore}i ovo, digao je ruke i okrenuo se prvo na jednu stranu, pa na drugu, da bih mogao videti da je potpuno nag, {to je i bez toga bilo dovoljno jasno.
	Zapitah: "Jesi li ti mo`da sin onog mrtvog ~oveka koga sam video u okrugloj zgradi, tamo, pozadi?"
	Vratio sam Terminus Est u kaniju dok sam to govorio, a ovaj sad pri|e jedan korak bli`e i re~e: "Ma, nikako. Ja sam upravo taj ~ovek."
	Dorkas se, kao kroz mrke vode Pti~jeg jezera, uzdi`e kroz moje misli i ja osetih kako njena mrtva ruka opet grabi moju. Pre nego {to znadoh da }u progovoriti, izlete mi: "Ja sam te vratio u `ivot?"
	"Pre bi se reklo da me je tvoj dolazak probudio. Mislio si da sam mrtav, a ja sam bio samo suv. Pio sam i, kao {to vidi{, ponovo `ivim. Piti zna~i `iveti, okupati se u vodi zna~i roditi se ponovo."
	"Ako je istina to {to mi govori{, divno. Ali ja o tome ne mogu sada mnogo razmi{ljati zato {to je meni samome voda odve} potrebna. Ka`e{ da si pio, a na~in kako to ka`e{ nagove{tava da si prema meni bar prijateljski nastrojen. Molim te da to doka`e{. Ja ve} dugo vremena nisam ni jeo ni pio."
	Osmehnu se ona glava koja je govorila. "Zaista je ~udesno kako se ti uklapa{ u sve {to ja planiram - postoji neka podesnost u tebi, ~ak i u tvom na~inu odevanja, koja me odu{evljava. Eto, upravo sam se spremao da predlo`im da odemo na jedno mesto gde hrane i pi}a ima u izobilju. Hajde sa mnom."
	Mislim da sam u tom trenutku bio spreman da po|em za svakim ko bi mi obe}ao vodu, i to svuda. Od toga dana poku{avao sam da ubedim sebe da sam tad po{ao iz radoznalosti, ili zbog nade da }u saznati tajnu ogromnih katafrakta; ali kad se, sada, setim tih trenutaka i pretra`im svoj um u onom obliku kakav je tada bio, ne nalazim u njemu ni{ta osim o~ajanja i `e|i. Vodopad iznad Kesdoine ku}e uplitao je svoje srebrne mlazeve ispred mojih o~iju, se}ao sam se i Vati~kog vodoskoka u Ku}i Apsoluta i huke vode koja je krenula sa vrha litice u Traksu kad sam otvorio poklopac i poplavio Vinkulu.
	Dvoglavac je stupao ispred mene kao da pouzdano zna da }u i}i za njim i, jednako pouzdano, da ga ne}u napasti. Kad zaobi|osmo oko jednog ugla, po prvi put uvideh da nismo, kao {to sam mislio, u jednoj od radijalnih ulica koje vode ka kru`noj zgradi. Sad se to kru`no zdanje na{lo ta~no ispred nas. Vrata - ali ne ona kroz koja smo mali Severijan i ja u{li - bila su otvorena i mi u|osmo.
	"Evo", re~e glava koja je govorila. "Ulazi."
	Pokazao je ka jednoj stvari koja je li~ila na ~amac i bila iznutra mekano oblo`ena, kao onaj ~amac-nenufar u autarhovom vrtu, ali je plovila ne po vodi, nego po vazduhu. Kad sam dodirnuo bo~nu ivicu ~amca, on se malo zaljuljao i zanjihao pod mojom rukom, mada je to kretanje bilo minimalno, jedva primetno. Rekoh: "Ovo mora biti lete}i ~amac. Nikad to ranije nisam iz ovakve blizine gledao."
	"Ako bi lete}i ~amac bio lasta, ovo bi bio - ne znam - vrabac, mo`da. Ili krtica, ili ona ptica-igra~ka koju deca udaraju reketima da bi letela tamo-amo izme|u njih. U~tivost, bojim se, zahteva da ti u|e{ prvi. Uveravam te da nikakve opasnosti nema."
	Ipak, oklevao sam. ^inilo se da u tom vozilu postoji ne{to toliko tajanstveno da, u tim trenucima, nisam mogao sebe naterati da u|em. Rekoh: "Dolazim iz Nesusa, sa isto~ne obale \ola, a tamo su nas u~ili da se po~asni tretman, u svakom vozilu, sastoji u tome da ~ovek u|e poslednji, a izi|e prvi."
	"E, pa, ba{ tako", odgovori ona glava koja je govorila i pre nego {to shvatih {ta se zbiva, dvoglavac me poduhvati oko pojasa i ubaci me u ~amac kao {to bih ja mogao onog de~aka ubaciti. Pod udarom mog tela, ~amac je malo utonuo, pa se opet digao, a po~eo se i ljuljati levo-desno. Slede}eg trenutka se silovito odmakao pramcem u stranu kad je dvoglavi usko~io pokraj mene. "Nadam se da nisi pomislio da tebi sleduju ve}e po~asti nego meni?"
	[apnuo je ne{to i vozilo po|e. U po~etku je polako klizilo napred, ali je po~elo hvatati sve ve}u brzinu.
	"Istinska u~tivost", re~e on, "zaslu`uje svoje ime. Naime, to je u~tivost koja je istinita. Kad plebejac kle~i pred svojim monarhom, on nudi svoj vrat. Nudi ga zato {to zna da mu ga vladalac mo`e i uzeti ako `eli. Takvi ljudi, prosti, ka`u - ili su, bar, govorili nekad, u vremenima starijim i boljim - da ja ne volim istinu. Ali istina je upravo to, da ja istinu, otvoreno priznavanje ~injenica, volim."
	Sve to vreme le`ali smo na le|ima, potpuno ispru`eni, a prostor izme|u nas dvojice bio je jedva jednu {aku {irok. Ona idiotska glava, koju je druga nazvala imenom Piaton, be~ila je o~i na mene dok je on govorio i smu{eno mumlala.
	Poku{ah da se pridignem u sede}i polo`aj. Dvoglavac me dohvati gvozdenom rukom i povu~e me nadole, govore}i: "Opasno ti je to. Ove sprave su pravljene da se u njima le`i. Ti ne bi voleo da izgubi{ glavu, a? To je gotovo isto toliko r|avo, veruj mi, koliko i dobijanje jedne glave vi{ka."
	^amac obori nos nadole i zaroni u mrak. Jedan trernutak sam pomi{ljao da }emo umreti, ali to se pretvori u ose}anje odu{evljenja brzinom, kao kad smo se mi, de~aci, klizali niz grane ~etinara izme|u mauzoleja zimi. Kad sam se koliko-toliko privikao na brzinu, upitah: "Jesi li ti ro|en ovakav? Ili ti je Piaton na neki na~in nametnut?" Mislim da sam ve} tad po~eo da uvi|am da }e za moj opstanak biti presudno da o ovom ~udnom bi}u saznam {to je vi{e mogu}e. Glava koja je govorila se nasmeja. "Zovem se Tifon. Ti bi me, ba{, i mogao tim imenom zvati. Jesi li ~uo za mene? Nekada sam vladao i ovom planetom i mnogim drugim planetama."
	Bio sam sasvim siguran da la`e, pa rekoh: "Glasine o tebi mo`da jo{ odjekuju... Tifone."
	Nasmejao se opet. "Malo ti je nedostajalo da me oslovi{ titulom 'car' ili nekom sli~nom, a? A do}i }e, stvarno, i ~as kad }e{ to ~initi. Ne, nisam ro|en ovakav, niti sam uop{te ro|en, u onom smislu kako si ti to mislio. A nije ni Piaton hirur{ki usa|en u mene. Kako ti se to ~ini?"
	Sad se ~amac kretao tako brzo da je vazduh zvi`dao iznad na{ih glava, ali spu{tanje kao da je bilo manje strmo nego pre. Kad slede}i put progovorih, na{e kretanje pre|e manje-vi{e u vodoravno. "A da li si ti to `eleo?"
	"Ja sam to naredio."
	"Ako je tako, mislim da je to veoma ~udno. Zbog ~ega bi ti `eleo da ti se tako ne{to uradi?"
	"Radi toga da bih imao `ivot, naravno." Sad je mrak bio pregust da bih mogao videti ijedno od ta dva lica, iako je Tifonovo bilo manje od jedan lakat udaljeno od mog. "Sve {to je `ivo trudi se da ostane `ivo - to zovemo Zakon postojanja. Na{a tela, vidi{, umiru mnogo pre nas. Zapravo, bilo bi po{teno re}i da mi umiremo samo zato {to na{a tela umiru. Moji lekari, a to su, naravno, bili najbolji doktori sa mnogo svetova, reko{e da bi bilo mogu}e posti}i da uzmem novo telo, a njihova prva misao bila je da stave moj mozak u lobanju koju je ranije zauzimao neki drugi mozak. Ti uvi|a{ nedostatak toga?"
	Pitaju}i se da li on to ozbiljno govori, rekoh: "Ne, bojim se da ne uvi|am."
	"Lice - lice! Bilo bi izgubljeno lice, a ljudi su navikli da budu poslu{ni prema jednom licu!" Njegova {aka me, u mraku, {~epa za mi{icu. "Rekao sam im da to ne bi dolazilo u obzir. Onda je do{ao jedan sa predlogom da se zameni cela glava. To bi ~ak bilo, po njegovim re~ima, i lak{e, jer ne bi bile dirane slo`ene neuronske veze koje kontroli{u govor i vid. Obe}ao sam mu palatinat ako uspe."
	"Pa meni se ~ini da bi..." po~eh.
	Tifon se opet nasmeja. "Da bi bilo bolje prvo ukloniti originalnu glavu. Da, i ja sam uvek tako razmi{ljao. Ali tehnika pravljenja nervnih korekcija bila je te{ka, pa je on izna{ao da je najbolji na~in - a sve to je utvr|ivao pomo}u opitnih jedinki koje sam mu ja obezbe|ivao - da se hirur{kim putem prenesu samo voljne funkcije. Kad se to uradi, one nevoljne se, pre ili kasnije, prenesu same. Onda se prvobitna glava mo`e ukloniti. Ovo bi ostavilo o`iljak, jakako, ali bi ko{ulja taj o`iljak pokrila."
	"Ali je ne{to ispalo kako ne treba?" Ve} sam se bio, u tom uzanom ~amcu, odmakao od njega najvi{e {to je bilo mogu}e.
	"Posredi je bio, prete`no, vremenski ~inilac." Stra{na silovitost njegovog glasa, koja je do tad ostajala neumoljiva, sad kao da po~e popu{tati. "Piaton je bio jedan od mojih robova - ne najkrupniji rastom, ali najsna`niji od svih. Stavili smo ih na probu. Meni ni na kraj pameti nije bilo da bi neko, obdaren tolikom snagom, mogao sna`no i da se dr`i za rad srca..."
	"Shvatam", rekoh, mada je istina bila da nisam shvatao ni{ta.
	"Bilo je to i razdoblje velike pometnje. Moji astronomi su mi rekli da }e Sun~eva aktivnost postupno posustajati. Daleko presporo, zapravo, da bi se tokom jednog ljudskog `ivota zapazila ikakva promena. Pogre{no su govorili. Toplina sveta se smanjila za blizu dva hiljadita dela tokom samo nekoliko godina, a onda se upostojila. Usevi su propadali, dolazilo je do masovne gladi i do pobuna. Trebalo je da odem tada."
	"Za{to nisi?" upitah.
	"^inilo mi se da je potrebna ~vrsta ruka. A ~vrsta ruka mo`e biti samo jedna ruka, bez obzira na to da li je to ruka vladara, ili nekog drugog... Osim toga, pojavio se, tada, i jedan ~udotvorac, na na~in kako takvi ljudi, ve}, ~ine. Nije pravio stvarne probleme, iako su neki od mojih ministara smatrali da jeste. Ja sam se povukao ovamo, da tu ~ekam dovr{etak toka mog le~enja, a po{to se ~inilo da zarazne bolesti i izobli~enja be`e od njega, naredio sam da mi ga dovedu."
	"Pomiritelja", rekoh ja, a slede}eg trenutka po`eleh da sebi prese~em vene {to mi je to izmaklo.
	"Da, to je bilo jedno od njegovih imena. Zna{ li gde je on sada?"
	"Mrtav je ve} mnogo hilijada."
	"A ipak mislim da ga i dalje ima?"
	Ova primedba me je toliko trgla, da sam spustio pogled na vre}icu koja mi je visila o vratu da se uverim da iz nje ne be`i nikakvo azurno svetlo.
	U tom trenutku vozilo u kome smo bili uzdiglo je pramac i krenulo nagore. Je~anje vazduha oko nas pretvori se u urlanje tornada.
	
	26. O^I SVETA
	Mo`da je svetlost upravljala ovim ~amcem - kad je svetlo sevnulo oko nas, odmah je stao. U krilu planine bilo mi je veoma hladno, ali to nije bilo ni{ta u odnosu na ono {to osetih sad. Nije duvao nikakav vetar, ali je bilo hladnije nego u najo{trijoj zimi koje sam se mogao prisetiti; od napora da ustanem po~e mi se mutiti u glavi.
	Tifon isko~i napolje. "Odavno nisam ovde bio. E, dobro je ku}i do}i."
	Bili smo u praznoj dvorani isklesanoj iz `ive stene, a velikoj poput balske. Dva okrugla prozora, na udaljenom kraju, propu{tala su svetlost unutra; Tifon ka njima pohita. Bili su to prozori odmaknuti jedan od drugoga mo`da sto koraka, a svaki je imao nekih deset lakata u pre~niku. I{ao sam za njim dok nisam primetio da njegova bosa stopala ostavljaju jasne tamne otiske. Sneg je to bio; doplovio je kroz prozore i rasuo se po kamenom podu. Pao sam na kolena, zagrabio pregr{t i natrpao ga u usta.
	U `ivotu nisam ni{ta ukusnije ku{ao. ^inilo se da ga toplota mog jezika pretapa istog ~asa u nektar; imao sam, zbilja, ose}anje da bih mogao celoga `ivota ostati na tom mestu, na kolenima, i sneg jesti. Tifon se okrete i, vide}i me, nasmeja se. "A ja zaboravio koliko si `edan. Samo izvoli. Vremena imamo u izobilju. Ono {to sam hteo da ti poka`em mo`e da ~eka."
	Piatonova usta se opet, kao i pre, po~e{e micati, a meni se u~ini da na idiotskom licu uhvatih izraz saose}anja. Do|oh sebi, mo`da zahvaljuju}i tom licu, a mo`da prosto zbog ~injenice da sam ve} progutao nekoliko puta po puna usta tope}eg snega. Progutah jo{ jednom, pa onda, ostaju}i na istom mestu i prikupljaju}i novu gomilicu, rekoh: "Kazao si mi o Piatonu. Za{to on ne mo`e da govori?"
	"Ne mo`e, jadnik, da do|e do daha", re~e Tifon. Sad videh da je dobio erekciju, koju je negovao jednom {akom. "Kao {to ti rekoh, ja upravljam svim voljnim funkcijama - a upravlja}u i nevoljnim, uskoro. Zato je jadni Piaton, iako jo{ mo`e pokretati svoj jezik i uobli~avati svoje usne, sad kao muzi~ar koji prstima pritiska tipke duva~kog instrumenta u koji duvati ne mo`e. Nego, kad ti bude dosta tog snega, reci mi, pa da ti poka`em gde mo`e{ dobiti ne{to za jelo."
	Napunio sam usta jo{ jednom i progutao. "Ovo je dovoljno. Da, veoma sam gladan."
	"Dobro", re~e on i, okrenuv{i se od tih prozora, ode do jednog mesta na zidu dvorane. Pribli`avaju}i se tom mestu, videh da, ako ni{ta drugo, bar nije od obi~nog kamena. Tu kao da je bila neka plo~a od kristala, ili od debelog, dimnog stakla; kroz to sam video vekne hleba i mnoga ~udnovata jela, nepomi~na i savr{ena poput hrane na umetni~kim slikama.
	"Ima{ jedan talisman mo}i", re~e mi Tifon. "Sad mi ga mora{ dati da bismo mogli da otvorimo ovaj orman."
	"Bojim se da ne razumem {ta to pri~a{. Ho}e{ li moj ma~?"
	"Ho}u to {to nosi{ oko vrata", re~e on i pru`i ruku da to i dobije.
	Izmakoh jedan korak. "U tome nikakve mo}i nema."
	"Onda ni{ta i ne gubi{. Daj mi to." Dok je Tifon govorio, Piatonova glava se pomakla gotovo neprimetno: levo, desno.
	"To je samo jedna retkost", rekoh. "Svojevremeno sam mislio da ima veliku mo}, ali kad sam poku{ao da o`ivim jednu lepu `enu koja je umirala, nije ispoljilo nikakvo dejstvo, a ju~e nije moglo vratiti u `ivot de~aka koji je putovao sa mnom. Kako si saznao za to?"
	"Posmatrao sam vas, naravno. Popeo sam se dovoljno visoko da vas vidim. Kad je moj prsten ubio to dete, a ti oti{ao do le{a, video sam svetu vatru. Ne mora{ da stavi{ dragulj u moju ruku ako ne}e{, samo radi {to ti ka`em."
	"Zna~i, mogao si da nas upozori{", rekoh.
	"A za{to bih? U to vreme vi mi niste bili ni{ta. Je l' ti ho}e{ da jede{, ili ne}e{?"
	Izvadio sam dragi kamen. Pa, najzad, i Dorkas i Jolenta su ga videle, a, osim toga, ~uo sam da su Pelerinke tokom velikih sve~anosti imale izlo`bu gde su ga prikazivale. Le`ao je na mom dlanu kao par~ence plavog stakla, svake vatre li{eno.
	Tifon se radoznalo nagnuo nad njega. "Nije ba{ upe~atljivo. Sad klekni."
	Kleknuo sam.
	"Ponavljaj za mnom: kunem se svime {to ovaj talisman predstavlja da }u u zamenu za hranu koju }u dobiti, biti stvorenje u svojini onoga koji mi je pod imenom Tifon poznat za vjeki vjekov..."
	Tu se zatezala jedna zamka od u`adi, prema kojoj je Dekumanova mre`a bila primitivni prvi poku{aj. Ova je bila tako istan~ana da sam jedva i znao da postoji, a ipak sam ose}ao da je svako u`e od tvrdo izvu~enog ~elika.
	"...i da njemu predajem sve {to imam i sve {to }u biti, sve {to posedujem sada i sve {to }u posedovati u danima koji }e do}i, a `ive}u ili }u umreti kako se njemu bude svidelo."
	"Ve} sam ja kr{io zakletve", rekoh. "Ako bih ovu dao, pogazio bih je."
	"Onda se zakuni", re~e on. "To je samo jedna formalnost koju moramo uva`iti. Polo`i ovu zakletvu, a ja te mogu nje osloboditi ~im zavr{i{ jelo."
	Umesto da to u~inim, ustao sam. "Rekao si da voli{ istinu. Sada vidim i za{to - istina ve`e ljude." Sklonio sam Kand`u na njeno mesto.
	Da to nisam u~inio, slede}eg trenutka bila bi zauvek izgubljena. Tifon me obuhvati rukama i ste`e, tako da nisam mogao osloboditi ruke i potegnuti Terminus Est i, nose}i me, potr~a do jednoga od ta dva prozora. Borili smo se, ali to je bilo kao kad se ku~ence bori u rukama sna`nog ~oveka.
	Veli~ina tog prozora bila je tolika da je, dok smo mu se pribli`avali, sve manje li~io na prozor; izgledalo je kao da se jedan deo spolja{njeg sveta ugurao u dvoranu, i to ne deo koji bi se sastojao od polja i {uma u podno`ju planine, nego deo puke praznine, odse~ak neba. Kameni zid dvorane, manje od jednog lakta debeo, otplovio je unazad, iz kraji~aka mog vidnog polja, poput one smu}ene linije koju vidimo, kad plivamo otvorenih o~iju, kao razdeobnu liniju izme|u vode i vazduha.
	Onda sam bio napolju. Tifonov zahvat prebacio se na zglavke mojih stopala, ali ja u jednom trenutku, mo`da zbog debljine mojih ~izama, ili prosto zbog panike, dobih ose}aj da uop{te nisam dr`an. Le|ima sam bio okrenut ka masi planine. Kand`a je, u svojoj mekoj vre}i, visila i njihala se ispod moje glave, oka~ena o moju vilicu. Pamtim da me je obuzeo iznenadan, besmislen strah da }e mi Terminus Est iskliznuti iz kanije.
	Pomo}u trbu{nih mi{i}a se podigoh, kao {to gimnasti~ar ~ini kad visi stopalima oka~en o vratilo. Tifon ispusti jedan od mojih sko~nih zglobova da bi me mogao pesnicom tresnuti po ustima. Padoh opet unazad. Jauknuh i poku{ah da izbri{em iz o~iju krv koja je u njih curila sa mojih usana.
	Isku{enje da potegnem ma~, pridignem se opet i njime udarim bilo je maltene neodoljivo. Ipak, znao sam da to ne mogu izvesti, a da Tifon ne dobije sasvim dovoljno vremena da vidi {ta nameravam i ispusti me u provaliju. A i kad bih uspeo, poginuo bih.
	"Pozivam te sada..." Tifonov glas je dopirao iz prostora iznad mene, prividno dalek u zlatnoj ogromnosti "...da zatra`i{ od svog talismana da ti pomogne kako god mo`e."
	Zastao je, a svaki trenutak je izgledao kao Ve~nost sama.
	"Mo`e li ti pomo}i?"
	Uspeo sam da doviknem: "Ne."
	"Razume{ li gde si?"
	"Video sam. Na licu. Planinskog autarha."
	"To je moje lice - jesi li i to video? Ja sam bio autarh. I ja dolazim ponovo. Ti si kod mojih o~iju, a uz tvoja le|a je du`ica mog desnog oka. Razume{ li? Ti si suza, samo jedna, crna suza koju ja u pla~u ispu{tam. Mogu te u slede}em trenu pustiti da padne{ i uprlja{ mi ode}u. Ko te mo`e spasti, nosio~e Talismana?"
	"Ti. Tifon."
	"Jedino ja?"
	"Jedino Tifon."
	Izvukao me je nazad, unutra, a ja sam se pridr`avao ~vrsto uz njega kao onaj de~ko ranije uz mene, sve dok nismo za{li duboko u tu dvoranu koja je bila lobanjska {upljina planine.
	"A sad }emo", re~e on, "na~initi jo{ jedan poku{aj. Mora{ do}i sa mnom opet do oka, ali ovog puta mora{ i}i dobrovoljno. Mo`da }e ti biti lak{e ako budemo oti{li do levog, a ne do desnog oka."
	Dohvatio me je za ruku. Pretpostavljam da bi se moglo re}i da sam i{ao po sopstvenoj volji, jer hodao sam; ali mislim da nikad u `ivotu nisam hodao sa manje srca nego tad. Jedino me je uspomena na moje malopre|a{nje poni`enje spre~avala da odbijem. Nismo se zaustavili sve dok nismo dospeli do samog ruba zenice oka; onda me Tifon jednim gestom natera da pogledam napolje. Ispod nas je le`ao okean zatalasanih oblaka, plav od senki na mestima gde nije bio ru`i~ast od Sunca.
	"Autar{e", rekoh ja, "kako to da smo ovde, kad je vozilo u kome smo bili jurilo nadole, tunelom onako duga~kim?"
	Sleganjem ramena ostavio je to moje pitanje po strani. "Za{to bi sila te`e slu`ila Urtu, ako mo`e Tifonu da slu`i? Ipak, Urt je lep. Gledaj! Vidi{ mantiju sveta. Zar divna nije?"
	"Veoma divna", slo`io sam se.
	"To mo`e biti tvoja mantija. Rekoh ti da sam autarh mno{tva svetova bio. I opet }u autarh biti, ovog puta na mnogo ve}em broju svetova. Ovaj svet, od svih najstariji, svojom sam prestonicom bio u~inio. To beja{e gre{ka, predugo se zadr`ah kad katastrofa nai|e. Kad sam se najzad odlu~io da uzmaknem, mogu}nost be`anja vi{e nije za mene bila otvorena - oni kojima sam dao upravu nad brodovljem sposobnim da dohvata zvezde pobegli su njime, a ja sam ostao na ovoj planini, pod opsadom. Tu gre{ku vi{e ne}u napraviti. Moj glavni grad bi}e negde drugde, a ovaj svet }u dati tebi da u njemu vlada{ kao moj namesnik."
	Rekoh: "Ni{ta nisam u~inio ~ime bih zaslu`io tako uzvi{en polo`aj."
	"Nosio~e Talismana, od mene niko, pa ni ti, ne mo`e zahtevati da obrazla`em svoje postupke. Umesto toga, razgledaj svoje carstvo."
	Dok je to govorio, daleko ispod nas rodio se vetar. Pod njegovim {ibanjem oblaci su proklju~ali, pa se pore|ali kao vojnici u smaknutim redovima i krenuli na istok. Ispod njih videh planine i obalske ravnice, a iza tih ravnica slaba{nu, plavu liniju mora.
	"Vidi!" pokaza Tifon prstom i ba{ tad se jedna ta~kica svetlosti pojavi u planinama na severoistoku. "Tamo je upravo upotrebljeno neko veliko energetsko oru`je", re~e on. "Upotrebio ga je ili onaj ko je u ovoj epohi vladalac, ili njegovi neprijatelji. U oba slu~aja, sad je njegovo mesto otkriveno, te }e ono biti uni{teno. Vojske ovog vremena su slabe. Pada}e pred na{im mlatilima kao trice pri `etvi."
	"Kako ti mo`e{ sve to znati?" upitah. "Bio si kao mrtav dok moj sin i ja nismo nai{li na tebe."
	"Da. Ali sam onda `iveo ve} skoro jedan dan i poslao svoju misao do dalekih mesta. Postoje sad u morima sile koje bi htele da vladaju. One }e postati na{e roblje, a horde na severu jesu njihovo roblje."
	"A narod Nesusa?" Bio sam promrzao do kostiju; noge su podrhtavale ispod mene.
	"Nesus }e, ako `eli{, biti tvoja prestonica. Sa svog trona u Nesusu ti }e{ mi slati svoj vazalski danak - odre|en broj lepih `ena i de~aka, prastarih naprava i knjiga i izvesne koli~ine svih onih dobrih stvari koje ovaj svet, Urt, proizvodi."
	Opet je upro prstom. Sad ugledah vrtove Ku}e Apsoluta kao zeleni i zlatni {al ba~en preko nekog travnjaka, a iza toga Zid Nesusa videh i sam taj mo}ni grad, Neuni{tivi Grad, ra{iren preko toliko mnogo stotina liga prostora, da je ~ak i sama Citadela bila izgubljena u tom beskona~nom prostranstvu krovova i krivudavih ulica.
	"Nijedna planina nije toliko visoka", rekoh. "Da je ova i najve}a na svetu i kad bi stajala povrh one druge po veli~ini, opet ~ovek ne bi mogao videti ovako daleko kao ja sad."
	Tifon me dohvati za rame. "Ova planina je visoka koliko ja ho}u. Jesi li zaboravio ~ije lice ona nosi?"
	Jedino sam mogao da zurim u njega.
	"Budalo", re~e on. "Kroz moje o~i gleda{. A sad, daj taj tvoj talisman. I polo`i}e{ mi zakletvu na njega."
	Izvukao sam Kand`u - misle}i, tada, da }e to biti poslednji put - iz ko`ne vre}ice koju je Dorkas sa{ila za nju. Kad sam to u~inio, ne{to se mal~ice pomaklo, daleko u dubini, ispod mene. Panorama sveta, vi|ena sa prozora ove dvorane, bila je i sad nezamislivo veli~anstvena, ali je, ipak, bila samo ono {to ~ovek mo`e da razazna sa jednog mo}nog planinskog vrhunca: samo plavi tanjir Urta. Kroz oblake ispod sebe nazirao sam "krilo", preklop na butinama ove planine i u njemu mno{tvo pravougaonih zgrada i onu kru`nu u sredi{tu i katafrakte. Oni su polako okretali lica od Sunca, nagore, da pogledaju ka nama.
	"Iskazuju po~ast meni", re~e Tifon. Pokretala su se i Piatonova usta, ali ne u skladu sa Tifonovim. Ovog puta sam Piatonove re~i uzeo u obzir.
	"Ranije si bio kod onog drugog oka", rekoh Tifonu, "pa ti nisu ukazivali po~ast. To oni Kand`u pozdravljaju svojim salutiranjem. Autar{e, ako Novo Sunce kona~no do|e, {ta }e biti sa njim? Da li }e{ biti i njegov neprijatelj, kao {to si Pomiritelju bio neprijatelj?"
	"Meni se zakuni i veruj mi kad on do|e, ja }u biti njegov gospodar, a on moj najbedniji rob."
	Tad sam udario.
	Postoji na~in da se nos razbije bridom {ake tako da do|e do zarivanja krhotina kostiju u mozak. Me|utim, onaj ko tako napada mora biti veoma brz, jer ~ovek }e, bez ikakvog razmi{ljanja, di}i ruke da za{titi lice kad vidi pribli`avanje tog udarca. Nisam bio brz kao Tifon, ali on je digao ruke da za{titi svoje sopstveno lice. A ja Piatona udarih i osetih ono malo, ali stra{no razlamanje koje je signal smrti. Srce, koje toliko mnogo hilijada nije njemu slu`ilo, prestade kucati.
	Trenutak posle toga }u{nuo sam nogom Tifonovo telo preko ruba u provaliju.
	
	27. NA VISOKIM PUTANJAMA
	Lebde}i ~amac nije hteo da me slu{a jer nisam imao pravu re~ za njega. (^esto sam, kasnije, pomi{ljao da je ta re~ bila jedna od onih koje je Piaton poku{ao da mi saop{ti, na isti na~in kako mi je rekao da ubijem njega; kamo sre}e da sam ranije po~eo obra}ati pa`nju na njegov govor.) Na kraju sam bio prinu|en da se ispentram iz desnog oka - to mi je bilo najgore planinarenje u `ivotu. U ovom predugom pripovedanju o mojim pustolovinama ~esto sam kazao da ni{ta ne zaboravljam; ali veliki deo tog spusta sam zaboravio zato {to sam bio toliko iscrpljen da sam se kretao kao kroz san. Kad sam se najzad isteturao u tihi, zape~a}eni grad koji je stajao me|u stopalima tih katafrakta, no} je svakako bila ve} na domaku, a ja sam legao pokraj jednog zida koji mi je davao za{titu od vetra.
	Planine poseduju neku strahotnu lepotu, ~ak i onda kad dovedu ~oveka u blizinu smrti; zapravo, mislim da je njihova lepota ba{ tad najo~iglednija, a da ih lovci koji do|u dobro obu~eni i dobro nahranjeni, i odu dobro nahranjeni i dobro obu~eni, retko kad vide. U gorama ~itav svet mo`e izgledati kao jedan prirodni zdenac bistre vode, nepomi~ne, studene.
	Silazio sam daleko, toga dana, i na{ao visoke ravnice koje su se protezale ligama daleko, ravnice ispunjene slatkom travom i onakvim cve}em kakvo se na manjim nadmorskim visinama nikad ne vi|a; to cveta brzo, a cvetovi su maleni, savr{eni i ~isti na na~in kako to ru`e nikad ne mogu biti.
	Te ravnice su ~esto bile oivi~ene liticama. U~inilo mi se, ne jednom, da mi dalje kretanje ka severu ne}e vi{e biti mogu}e i da }u morati da se vra}am nazad; ali svaki put prona|oh, kona~no, neku putanju nagore ili nadole i njome navalih dalje. Nisam video nijednog vojnika da ja{e ili mar{ira ispod mene i mada mi je to bilo olak{anje - jer sam se pla{io da bi mi arhonova patrola mogla biti jo{ i sad na tragu - bilo je i nepovoljno, jer je zna~ilo da vi{e nisam u blizini vojnih linija snabdevanja.
	Uspomene na alzaboa su se vra}ale da me uznemiravaju; znao sam da u ovim planinama mora biti jo{ mnogo `ivotinja te vrste. Osim toga, nisam bio ba{ potpuno siguran da je onaj alzabo mrtav. Ko zna kakve bi mo}i regeneracije to stvorenje moglo imati? Iako sam alzaboa mogao zaboraviti danju, izgurivati ga, da se tako izrazim, iz svoje svesti brigama o prisustvu ili odsustvu vojske i hiljadama divnih slika gorskih vrhunaca, slapova i nadole razmahnutih dolina (a takve su se slike i same odasvud nametale mojim o~ima), no}u mi se alzabo vra}ao, kad sam, zguren pod svojim }ebetom i ogrta~em, izgaraju}i od visoke temperature jer sam se razboleo, pomi{ljao da ~ujem mekano tapkanje njegovih stopala i grebanje njegovih kand`i.
	Ako je svet, kao {to ~esto ka`u, ure|en prema nekom planu (svejedno da li bi to bio plan skovan pre nastanka sveta, ili plan izveden tokom milijardu eona njegovog postojanja, neumoljivom logikom reda i rasta), onda u svim stvarima mora postojati i minijaturna slika vi{ih veli~anstvenosti, ali i uve}ana slika sitnijih sastojaka. Da bih odr`ao svoju kru`e}u pa`nju podalje od u`asa alzaboa, poku{avao sam je ponekad vezati za onu facetu alzabove prirode koja omogu}uje toj `ivotinji da upije uspomene i volju ljudskih bi}a u sebe. Tu mi je bilo lako izvesti pore|enje sa sitnijim stvarima. Alzaboa mo`emo uporediti sa izvesnim insektima koji pokrivaju svoje telo gran~icama i vlatima trave da ih ne bi njihovi neprijatelji otkrili. Kad se na jedan na~in gleda, prevare nema - i te gran~ice, i ti deli}i listova su stvarno tu i pravi su. A ipak, unutra je insekt. Tako je i sa alzabom. Kada mi je Bekan, govore}i kroz usta tog stvora, kazao da `eli da njegova supruga i njegov de~ko budu s njim, on je zaista verovao da opisuje svoje sopstvene `elje, a to je i bilo ta~no; a ipak, te `elje bi poslu`ile hranjenju alzaboa, koji je bio unutra i ~ije su `elje i svest bili sakriveni iza Bekanovog glasa.
	Nikakvog iznena|enja nije bilo u tome {to se problem uspostavljanja veze izme|u alzaboa i neke uzvi{enije istine pokazao kudikamo te`i; ali ja na kraju zaklju~ih da bi se stvar mogla uporediti sa onim slu~ajevima kad materijalni svet upija misli i dela pojedinih ljudskih bi}a koja su, dodu{e, ve} umrla, ali koja su, pre smrti, na takav na~in ostavila svoj otisak u svetu, delima koja mo`emo u nekom {irem smislu nazvati umetni~kim ili proizvodom ve{tine, na primer gra|evinama, pesmama, bitkama, istra`ivanjima, da }e se jo{ neko vreme mo}i govoriti da svet nastavlja da nosi napred, sa sobom, njihove `ivote. Upravo na ovaj na~in je dete Severa predlo`ilo alzabou da pomakne sto u Kesdoinoj ku}i da bi se on mogao popeti na tavan, iako dete Severa, tada, vi{e nije postojalo.
	A ja sam, dakle, imao Teklu za savetnicu; dodu{e, kad sam je pozivao, imao sam malo nada, a ona vrlo malo saveta za mene, ali, ipak, nju su svojevremeno ~esto upozoravali na opasnosti planina i zato me je ona pri svakom svitanju podsticala da ustanem i da krenem napred, dole, uvek dole, ka toplijim zemljama. Glad vi{e nisam ose}ao, jer glad je ne{to {to pro|e ako ~ovek ne jede. Umesto gladi je slabost do{la i donela sa sobom sveta~ku ~istotu uma. Onda sam, uve~e drugog dana posle pentranja iz zenicu desnoga oka, nai{ao na pastirsku ku}icu, sli~nu p~elinjaku od naslaganog kamenja, i u njoj prona{ao lonac za kuvanje i izvesnu koli~inu grubog kukuruznog bra{na.
	Jedan planinski izvor bio je samo desetak koraka daleko, ali goriva nije bilo. Provedoh ve~e sakupljaju}i napu{tena pti~ja gnezda po jednoj litici pola lige udaljenoj, a onda, u no}, ukresah vatru pomo}u usadnog dela se~iva Terminus Esta (onog unazad produ`enog dela koji se u dr{ku usa|uje), skuvah grubu palentu, koja se kuvala dugo, zbog visine, i pojedoh je. Mislim da u `ivotu nisam jeo ve~eru bolju od te; imala je neki te{ko uhvatljiv, ali nepogre{ivo prisutan ukus meda, kao da je u suvom zrnevlju zaostalo ne{to nektara kukuruzne biljke, na onaj na~in kako, u jezgru izvesnog kamenja, ostaje so iz nekih davnih mora, ~ije postojanje pamti jo{ samo Urt sam. Bio sam re{en da platim za to {to sam pojeo, pa pregledah sadr`inu svoje opasa~ke torbice, tra`e}i ne{to po vrednosti bar jednako {to bih pastiru mogao ostaviti. Od Tekline sme|e knjige se nisam hteo rastati; savest sam umirio podse}anjem da je ~obanin, ionako, najverovatnije ne bi mogao pro~itati. Nije me bila volja ni da ostavim svoj prelomljeni brusni kamen - prvo zbog toga {to me je podse}ao na zelenog ~oveka, a drugo zbog toga {to bi belegija bila jadan poklon ovde, gde kamenovi maltene jednako dobri le`e me|u mladom travom posvuda. Para nisam imao, jer sam Dorkasi ostavio sve do poslednjeg nov~i}a. Najzad se opredelih za onu skerletnu ode`du koju smo Dorkas i ja na{li u blatu kamenog grada, dugo pre nego {to smo do Traksa stigli. Isprljana je bila i odve} tanka da bi dala mnogo toplote, ali ja sam se nadao da }e ki}anke i blistava boja zadovoljiti onoga ko me je nahranio.
	Nikad nisam sasvim razumeo kako se ta ode`da stvorila tamo gde smo je na{li, pa ~ak ni to da li ju je onaj ~udni ~ovek koji nas je prizvao k sebi da bi mogao imati to kratko razdoblje vaskrsenja ostavio namerno ili slu~ajno kada je, ki{om rastvoren, opet postao prah kao {to je toliko dugo i bio. To drevno sestrinstvo kalu|erica sasvim sigurno poseduje izvesne mo}i koje koristi retko, ili nikad; nije besmisleno pretpostaviti da u te mo}i spada i takvo vaskrsavanje mrtvih. Ako je tako, onda je on mo`da i njih prizvao sebi, kao i nas, a mantija je mogla zaostati na tom mestu i nekom slu~ajno{}u.
	A ipak, mo`da je sve to poslu`ilo i nekom vi{em autoritetu. Na taj na~in ve}ina mudraca tuma~i prividni paradoks da, iako slobodnom voljom odabiramo ho}emo li u~initi ovo ili ono, ho}emo li kakav zlo~in po~initi ili }emo iz ~ovekoljublja ukrasti sveto odli~je Empirijanaca, Inkreator, svejedno, zapoveda celinom, pa mu slu`e podjednako ({to }e re}i, slu`e mu potpuno) i oni koji bi hteli da budu poslu{ni i oni koji bi da se bune.
	I ne obja{njavaju samo to. Neki mudraci, ~ije sam stavove ~itao u sme|oj knjizi i o njoj vi{e puta razgovarao sa Teklom, isticali su da u Njegovom Prisustvu postoji i lepr{a mno{tvo bi}a koja, dodu{e, izgledaju u pore|enju sa Inkreatorom si}u{na - uistinu, beskona~no sitna - ali su, u istoj takvoj razmeri, d`inovska u o~ima ljudi, koji svoga gospodara ne mogu ni videti jer je za sagledavanje preveliki. (Tom svojom bezgrani~nom veli~inom Inkreator je sveden na minucioznost, tako da smo mi, prema njemu, kao oni koji hodaju po jednom kontinentu, ali vide samo {ume, tr{}ake, pe{~ane bre`uljke i tako dalje, a kad osete, mo`da, kakav kamen~i} u cipeli, ne dose}aju se da je zemlja koju su celog veka previ|ali tu, unutra, i da hoda sa njima.)
	Postoje i drugi mudraci koji, iako ne veruju da postoji takva Sila kojoj bi slu`ila ta bi}a, koja mo`emo zvati am{aspandima, ipak potvr|uju da am{aspandi uistinu postoje. Njihove tvrdnje ne temelje se na ljudskim svedo~enjima - a takvih svedo~enja ima u izobilju, doda}u im i moje li~no svedo~enje, jer ja sam jedno takvo bi}e video u ogledalskoj strani~noj knjizi u odajama Oca Inirea - nego na neoborivoj teoriji, jer, ka`u oni, ako Vaseljena nikad nije stvorena (a oni, iz razloga koji nisu samo filosofski, nalaze da je pogodno verovati da Vaseljenu nikad niko nije stvorio), onda je morala postojati ~itavu ve~nost, sve do dana dana{njeg. A ako je postojala tako, onda se vreme prote`e unatrag od dana{njice do beskraja, a u takvom bezgrani~nom okeanu vremena neminovno se moralo odigrati sve {to je zamislivo. Stvorenja kao {to su am{aspandi jesu zamisliva, jer, eto, zamislili su ih i ti mudraci, a i mnogi drugi ljudi. Me|utim, ako su bi}a tako mo}na jednom stupila u postojanje, kako bi bilo mogu}e da budu uni{tena? Prema tome, am{aspandi postoje i danas.
	Tako, kroz paradoksalnu prirodu znanja, uvi|amo da se mo`e sumnjati u postojanje Ilema, praiskonskog izvora svih stvari, ali da se u postojanje slugu Ilemovih ne mo`e sumnjati.
	A po{to je sigurno da takva bi}a postoje, zar nije mogu}e da se ona me{aju (ako se to mo`e nazvati me{anjem) u na{e poslove posredstvom takvih slu~ajnosti kao {to je ona sa nala`enjem crvene mantije koju sam kona~no ostavio u pastirskoj kolibici? Nije potrebna neka beskona~na mo} da bi se neko ume{ao u internu ekonomiju jednog mravinjaka - dete mo`e zabiti {tap u njega i pro~a~kati po unutra{njosti. Nije mi poznata nijedna misao stra{nija od ove. (Popularno je verovanje da ~ovek ne mo`e ni da razmi{lja o svojoj smrti, jer mu je ta pomisao odve} stra{na, ali mene ona ne uznemirava mnogo; nalazim da, mo`da zbog savr{enstva mog pam}enja, o svome `ivotu nisam u stanju da razmi{ljam.)
	Postoji, ipak, i jedno drugo obja{njenje: mo`da svi oni koji `ele slu`iti teofaniji, pa mo`da ~ak i svi oni koji tvrde da joj slu`e, iako se nama ~ini da su me|usobno toliko razli~iti i ~ak da na neki na~in ratuju jedni protiv drugih, u stvarnosti jesu povezani, kao one marionete de~aka i drvenog ~oveka koje sam jednom u snu video, a koje, iako se prividno bore jedna protiv druge, vise na koncima koji su svi pod upravom jedne iste, skrivene jedinke, operatora. Ako je istina takva, onda je mo`da i onaj {aman, koga smo videli, prijatelj i saveznik tih sve{tenica koje, u svojoj civilizovanosti, putuju tako daleko preko iste one zemlje u kojoj je on, u svojoj primitivnosti i divlja{tvu, nekada prinosio izvesna `iva bi}a na `rtvu, liturgijski kruto, uz bubnjeve i zveketaljke, u malom hramu kamenog grada.
	U poslednjoj svetlosti dana posle no}i prospavane u ~obanskoj kolibici do|oh do jezera koje zovu Diuturna. Mislim da sam to jezero, a ne more, video na obzorju pre nego {to je Tifon op~inio moju svest - ako, uistinu, ~itav moj susret sa Tifonom i Piatonom nije bio samo jedan san, ili prikaza neka, iz koje sam se, neminovno, probudio na istom onom mestu gde sam u nju i u{ao. U svakom slu~aju, jezero Diuturna je maltene ~itavo jedno more, jer je dovoljno ogromno da bude umu nerazumljivo; a um je, na kraju krajeva, taj {to stvara rezonance koje nam re~ "more" priziva - jer, bez uma, postoji samo jedan deli} Urta pokriven slankastom vodom. Iako ovo jezero le`i na daleko ve}oj nadmorskoj visini nego pravo more, ja provedoh ve}i deo tog popodneva silaze}i sve do njegove obale.
	To pe{a~enje bilo je izuzetan do`ivljaj, meni i danas drag, do`ivljaj mo`da najlep{i od svih kojih se mogu setiti, iako sada imam u svom umu iskustva tolikog broja mu{karaca i `ena; jer, silaze}i, ja sam hodao kroz jednu godinu. Kad sam polazio iz ku}ice, imao sam iznad, iza i desno od sebe velika sne`na i ledena polja, kroz koja je virilo kr{evito stenje ~ak i od tih polja hladnije, stenje vetrom odve} silovito brisano da bi se na njemu mogao odr`ati sneg, koji je sipio nadole i topio se na ne`noj travi livada po kojima sam hodio, travi najranijeg prole}a. Dok sam pe{a~io, trava je postajala grublja, a njena boja mu`evnije zelena. Nastavili su se zvuci insekata, zvuci kojih sam ja retko svestan, osim ako ih neko vreme nisam ~uo; ~inili su buku koja me je podsetila na {timovanje guda~kih instrumenata u Plavoj dvorani pre po~etka prve kantilene, buku koju sam pokatkad slu{ao le`e}i na svom uzanom le`aju pokraj otvorenog brodskog okruglog prozor~i}a u {egrtskom dormitorijumu.
	@bunje, koje i pored sveg svog izgleda `ilave snage nije bilo u stanju da opstane na onim visinama gde ne`ne trave `ive, sad se po~elo pojavljivati; ali kad sam to `bunje pomnije zagledao, na{ao sam da to i nije `bunje, ve} da su to one biljke koje su mi ranije bile poznate kao ogromno drve}e, ali su ovde zakr`ljale zbog kratko}e leta i divlja~nosti zime, ~esto i pocepane tim zlim uslovima u grke mu~eni~ke stablji~ice. U jednom takvom patuljastom stablu na{ao sam gnezdo i u njemu drozda; to beja{e prva ptica, osim visokolete}ih planinskih grabljivica, koju sam posle du`eg vremena video. Jednu ligu hoda dalje za~uo sam zvi`dukanje sitnih prerijskih kejvi-glodara, koji su me|u stenovitim gromadama imali svoje jazbine i koji su iz rupa izvirivali svojim {arenim, mrko`utim glavama sa o{trim crnim o~icama, re{eni da upozore svoju rodbinu na moj nailazak.
	Pre|oh ligu jo{ jednu i zec odskakuta ispred mene, prepla{en da }u za njim zakovitlati astaru koju nisam imao. Tu je moje sila`enje ve} bilo brzo i postadoh svestan koliko sam snage izgubio, ne samo zbog gladi i bolesti nego i zbog razre|enosti vazduha. Bilo je to kao da me je jo{ jedna bolest zahvatila, bolest koje nisam bio svestan sve dok, povratkom drve}a i pravog `bunja, nije stigao i lek za nju.
	Odatle gledano, jezero vi{e nije bilo magli~asta plava linija; sagledavao sam ga kao veliko, maltene bezli~no prostranstvo vode ~eli~nog izgleda, ista~kano tu i tamo malobrojnim brodi}ima za koje kasnije saznadoh da se uglavnom od trske prave; video sam i jedno savr{eno seoce, na najudubljenijem delu jednog zaliva, samo mal~ice desno od moje tada{nje linije putovanja.
	Ba{ kao {to svoje slabosti do tada nisam znao, tako, dok brodi}e i obline travnatih krovova ne videh, ne doku~ih ni koliko sam usamljen bio od vremena kad je de~ak poginuo. Mislim da je to bilo i ne{to vi{e od obi~ne usamljenosti. Meni dru{tvo ljudi nikad nije bilo osobito potrebno, osim ako je to bilo dru{tvo nekoga koga sam mogao nazivati prijateljem. Sigurno je da sam retko kad po`eleo da razgovaram sa neznancima ili da vi|am nepoznata lica. Me|utim, verujem da sam, ostaju}i usamljen u planini, osetio da sam na neki na~in izgubio svoju individualnost; onom drozdu, onom zecu ja nisam bio Severijan, nego ^ovek. Mnogo je ljudi koji bi `eleli da budu potpuno sami, a naro~ito u divljini potpuno sami; uveren sam da je to zato {to u`ivaju u igranju te uloge. Ali ja sam `eleo da opet budem posebna osoba, pa sam zato tra`io ogledalo sa~injeno od drugih, ogledalo koje bi mi pokazalo da ja nisam kao oni.
	
	28. HETMANOVA VE^ERA
	Ve} se bli`ilo ve~e kad sam stigao do prvih ku}a. Sunce beja{e odmotalo stazu crvenog zlata preko jezera, stazu koja kao da je produ`avala tu seosku ulicu do ruba sveta, tako da bi ~ovek mogao od{etati njome i produ`iti napolje, u jednu {iru Vaseljenu. Ali i samo to selo, iako sam, ulaze}i, video da je malo i siroma{no, bilo je dovoljno meni, koji sam toliko dugo pe{a~io po visinama i zabitima.
	Nikakve kr~me nije bilo, pa po{to niko od ljudi koji su zurili u mene preko okvira svojih prozora nije pokazivao ni najmanju `elju da me primi u ku}u, pitao sam gde je hetmanova ku}a, a onda sam odgurnuo u stranu jednu debelu `enu koja je otvorila kad sam na vrata zakucao i najzad sam se smestio udobno. Dok je stigao i hetman, da vidi ko se to proglasio njegovim gostom, ja sam ve} bio izvadio belegiju i ulje i po~eo se~ivo Terminus Esta negovati, greju}i se ispred njegove vatre. On je po~eo klanjaju}i se, ali je njegova radoznalost u vezi sa mnom bila tolika da nije mogao odoleti isku{enju da gleda pravo u mene dok se klanja; zato mi nije bilo lako da se uzdr`im da mu se ne nasmejem, a takav moj smeh mogao je biti po moje planove koban.
	"Optimat je dobrodo{ao", re~e hetman, izduvavaju}i vazduh iz svojih zboranih obraza. "U najve}oj meri dobrodo{ao. Moja uboga ku}a - celo na{e maleno, ubogo naselje - njemu je na raspolaganju."
	"Optimat nisam", rekoh mu. "Ja sam veliki majstor Severijan iz Reda tragalaca za istinom i pokajanjem, koji je kod naroda poznat kao gilda mu~itelja. Ti }e{ mi se, hetmane, obra}ati re~ju majstore. Put mi je bio naporan, pa, ako mi bude{ obezbedio dobru ve~eru i podno{ljiv krevet, nije verovatno da }u morati da uznemiravam tebe i tvoj narod nekim velikim novim zahtevima pre jutra."
	"Ima}e{ moj sopstveni krevet", re~e on brzo. "I hranu kakvu mo`emo obezbediti."
	"Ovde sigurno imate sve`u ribu i vodene ptice. Donesite mi i jedno i drugo. A i divlji pirina~." Setio sam se kako je jednom, u nekom razgovoru o odnosima na{e gilde sa drugim gildama u Citadeli, majstor Gerlous rekao da je jedan od najlak{ih na~ina da se uspostavi prevlast nad ~ovekom taj da zahteva{ ne{to {to on ne mo`e dati. "Bi}e dovoljno da donesete jo{ i med, sve` hleb i maslac, ne ra~unaju}i naravno povr}e i salatu, a po{to u pogledu ove dve poslednje vrste hrane nemam neke naro~ite prohteve, dopusti}u da me tu iznenadite. Donesite ne{to dobro i ne{to {to nisam ranije jeo da bih imao pri~u koju bih mogao odneti nazad, u Ku}u Apsoluta."
	Dok sam govorio, hetmanove o~i su postajale sve okruglije i okruglije, a kad je pomenuta i Ku}a Apsoluta, koja je u njegovom selu nesumnjivo bila samo najudaljenije govorkanje, ~inilo se da }e mu o~i isko~iti iz lobanje. Poku{ao je da promrmlja ne{to o stoci (valjda da stoka na tolikoj visini ne mo`e da `ivi, pa zato ne mogu ni da proizvode maslac), ali ja sam mu pokretom ruke pokazao da izi|e napolje, no zatim sam ga i zgrabio {akom za zadnju stranu vrata zato {to izlaze}i nije za sobom zatvorio vrata.
	Kad on vi{e nije bio tu, odva`io sam se da skinem ~izme. Nikad nije dobro ispoljavati opu{tenost pred zatvorenicima (a on i njegovo selo sad su bili, pomi{ljao sam, moji zatvorenici, mada ne iza brave), ali bio sam siguran da se niko ne}e usuditi da u|e u tu sobu dok ne bude spremljen nekakav obrok. Dovr{io sam ~i{}enje i nauljivanje Terminus Esta i zatim dovoljno puta pre{ao belegijom preko o{trica da one opet dobiju svoju pravu o{trinu.
	Kad je to bilo dovr{eno, izvukao sam svoje drugo blago (mada, zapravo, nije bilo moje) iz vre}ice i osmotrio ga u svetlosti hetmanove vatre o{trog mirisa. Od kad sam iz Traksa oti{ao, taj dragulj vi{e nije pritiskao moja prsa kao gvozdeni prst - uistinu, dok sam skitao po planinama de{avalo se da i zaboravim i da se pola dana ne setim da ga imam, a jednom ili dvaput se desilo i to da sam ga, setiv{i se najzad njegovog postojanja, pani~no grabio rukom, jer sam pomi{ljao da sam ga mo`da izgubio. U ovoj hetmanovoj ~etvrtastoj sobi niske tavanice, gde se ~inilo da obli kamenovi, u zidove ugra|eni, greju svoje trbu{~i}e kao dobrostoje}i varo{ani, dragulj nije sevao kao u izbi jednookog de~aka; ali nije bio ni onako be`ivotan kao kad sam ga Tifonu pokazao. Sada je izgledao vi{e kao da se `ari, pa sam mogao, maltene, zamisliti da njegove energije poigravaju, svojim zracima, po mom licu. Ono polumese~asto obli~je u srcu dragulja nikad nije izgledalo razgovetnije; iako je bila tamna, odatle je blistala jedna zvezdana ta~ka svetlosti.
	Kona~no sam sklonio dragulj na njegovo mesto, pomalo i posramljen {to sam se jednom tako bo`anskom stvari igrao kao da je najobi~nija |in|uva. Izvadio sam sme|u knjigu; iz nje bih tada i ~itao da sam mogao. Ali, iako se ~inilo da vi{e nemam povi{enu temperaturu, bio sam i sad veoma umoran, a treperava svetlost je u~inila da ta zgr~ena, staromodna slova po~nu da poigravaju po stranici; uskoro su moje o~i izgubile bitku, pa je u pojedinim trenucima izgledalo da se ta pri~a, koju sam ~itao, sastoji od obi~nih gluposti, a u drugim trenucima da se ti~e mene li~no - da govori o putovanjima bez kraja, o surovosti rulje, o vodotokovima koji su sa krvlju pome{ani. Jednom mi se u~ini da vidim Agijino ime, ali kad sam zagledao ponovo, ono se preobratilo u re~ agilna: "Sko~ila je, Agija, izvila se oko kolumni od kornja~inog oklopa..."
	Stranica - blistava, a neodgonetljiva, kao odraz ogledala vi|en u tihom bazenu. Sklopio sam knjigu i vratio je u svoju jaha~ku torbicu, ne ba{ siguran da sam zaista video ijednu od tih re~i koje malo~as pro~itah. Mora biti da je Agija stvarno sko~ila sa biljem prekrivenog krova Kesdoine ku}e. Izvijanje, u tome je ona bila ve{ta, jer pogubljenje Agilusa uspela je da izvije i izobli~i tako da po~ne izgledati kao ubistvo. Navodno je ona velika kornja~a koja, po predanju, na svojim le|ima nosi svet i koja je, prema tome, otelotvorenje na{e Galaksije, a bez ~ijeg bismo uzvrtlo`enog poretka bili usamljeni lutaoci kroz kosmos, saop{tila, u vremena starostavna, Sveop{ti zakon, kasnije izgubljen, koji omogu}uje ~oveku da bude uvek siguran u to da su njegovi postupci ispravni. Lub te kornja~e predstavljao je ~iniju nebesku, a grudno-trbu{ni deo njenog oklopa - ravnice svih svetova. "Kolumne", ta re~ ne mora zna~iti stubove ni stupce, mo`e zna~iti i kolone, jer vojske Teologumenona nastupaju u kolonama, stra{nim i blistavim...
	A ipak nisam bio siguran da sam i{ta od toga pro~itao, a kad sam opet uzeo knjigu i poku{ao tu stranicu na}i, nisam to uspeo. Iako sam znao da je moja pometenost samo posledica zamora, gladi i te svetlosti, osetio sam i onaj strah koji me je svaki put obuzeo u slu~ajevima, u mom `ivotu mnogobrojnim, kad me je neki mali incident podsetio na postojanje za~etka ludila u meni. Dok sam zurio u vatru, ~inilo se da su izgledi ve}i nego {to mi je tad prijalo da poverujem, da }e jednog dana, mo`da posle nekog udarca po glavi, ili mo`da bez primetnog uzroka, moja uobrazilja i moj razum razmeniti mesta - ba{ kao {to bi dvojica prijatelja, koji svakog dana do|u da sednu na iste klupe u nekom javnom parku, mogli kona~no odlu~iti, promene radi, da razmene mesta. Onda bih ja sve utvare svoga duha video kao stvarnost, a ljude i stvari iz stvarnog sveta opa`ao bih na onaj razre|eni na~in kako sagledavamo svoje strahove i htenja. Ove misli, u ovoj ta~ki moje pri~e, moraju izgledati kao vidovitost; kao jedino opravdanje mogu navesti to da ja, koji sam zbog svog se}anja na mukama, ~esto meditiram tako.
	Slaba{no kuckanje po vratima okon~alo je moj morbidni zanos u misli. Navukoh ~izme na noge i uzviknuh: "Napred!"
	Vrata su odgurnuta rukom neke osobe koja se potrudila da ne u|e u moje vidno polje, mada sam manje-vi{e siguran da je to bio hetman; u{la je jedna mlada `ena, nose}i mesingani poslu`avnik natrpan jelima. Tek kad je spustila poslu`avnik, uvideo sam da je sasvim naga i da na sebi ima samo ne{to {to mi se u prvi mah u~inilo kao grubo izra|en nakit; a tek kad se naklonila, di`u}i, pri tom, {ake do glave, kao {to u severnim krajevima rade, video sam da su te tamne svetlucave trake oko njenih zglavkova, za koje sam bio pomislio da su narukvice, zapravo negve od kaljenog ~elika, me|usobno spojene duga~kim lancem.
	"Tvoja ve~era, veliki majstore", rekla je i po~ela uzmicati unatra{ke; stigla je tako i do vrata i ja videh kako se meso njenih oblih kukova pritiska uz ravnu povr{inu vrata i zato {iri. Poku{ala je, jednom rukom, da okrene nagore {ipku za zatvaranje vrata; ~uo sam taj tihi zveket, ali vrata nije uspela otvoriti. Nesumnjivo je ona osoba, koja ju je pustila unutra, sad dr`ala vrata sa spoljne strane, onemogu}avaju}i otvaranje.
	"Miri{e divno", rekoh joj. "Jesi li ti kuvala?"
	"Pone{to. Ribu i pe~ene kola~e."
	Ustao sam, oslonio Terminus Est o grubo nazidani zid da ne upla{im devojku i pri{ao da pregledam jelo: mlada patka, ra{~etvorena i pe~ena, zatim ta riba koju je ona pomenula, pa kola~i (za koje se kasnije pokazalo da su od pahuljastog bra{na pome{anog sa ka{om od ostriga), krompiri pe~eni u `aru i salata od pe~uraka i zeleni{a.
	"Nema hleba", rekoh ja. "Nema maslaca, nema meda. ^u}e oni o ovome."
	"Nadali smo se, veliki majstore, da }e kola~i biti prihvatljivi."
	"Uvi|am da nisi ti kriva."
	Dugo je vremena bilo pro{lo od kad sam legao sa Sajriakom, zato sam se trudio da ne gledam ovu mladu robinju, ali sad je po~eh gledati. Duga~ke, crne kose bila je do struka opustila, a ko`a joj je bila maltene iste boje kao taj poslu`avnik u njenim rukama; a ipak, u struku je bila vitka, {to je kod autohtonskih `ena retkost, a lice joj je bilo pikantno, ~ak mal~ice zao{treno. Agija je, iako svetle ko`e i sa pegicama, imala obraze daleko {ire.
	"Hvala ti, veliki majstore. On `eli da ja ostanem ovde da te slu`im dok jede{. A ako to ne `eli{, mora{ mu re}i da otvori vrata i pusti me napolje."
	"Ja }u njemu kazati", rekoh, poja~avaju}i glas, "da se udalji od vratiju i prestane da prislu{kuje moj razgovor. Ti o svom vlasniku govori{, pretpostavljam? O hetmanu ovda{njem?"
	"Da, o Zambdasu."
	"A kako se ti zove{?"
	"Pia, veliki majstore."
	"A koliko ti je godina, Pia?"
	Rekla mi je to, a ja sam se nasme{io ~injenici da i ja imam upravo isto toliko godina.
	"A sada me mora{ poslu`ivati, Pia. Ja }u sesti ovamo, kod vatre, gde sam sedeo pre nego {to si ti u{la, a ti mi onda mo`e{ donositi hranu. Jesi li ranije poslu`ivala pri obrocima?"
	"O, da, veliki majstore. Ja poslu`ujem pri svakom obroku."
	"Onda bi trebalo da zna{ {ta radi{. [ta preporu~uje{ prvo - ribu?"
	Klimnula je glavom.
	"Onda je donesi ovamo, a i vino i nekoliko tvojih kola~a. Jesi li ti jela?"
	Odmahnula je glavom tako da su njene vrane kose zaigrale. "O, ne, ali ne bi prili~ilo da ja sa tobom jedem."
	"Ipak, prime}ujem da mogu poprili~an broj rebara izbrojati."
	"Mene bi za to tukli, veliki majstore."
	"Ne bi, ili bar ne dok sam ja tu. Ali ne}u te prisiljavati. Svejedno, rado bih se uverio da nisu ni u jedno od ovih jela stavili ni{ta {to ja ne bih dao svome psu kad bih ga jo{ imao. Mislim da bi za to najbolje poslu`ilo vino. Ono }e biti grubo, ali slatko, kao ve}ina selja~kih vina." Nasuo sam u kameni vr~, tako da je bio dopola pun, i dodao joj ga. "Popij ovo, pa, ako ne tresne{ na patos u gr~evima, proba}u mo`da i ja kapljicu-dve."
	Gutala je vino ne bez izvesnih te{ko}a, ali najzad ga je popila i onda, sa o~ima koje su malo zasuzile, vratila vr~ meni. Sipao sam potom sebi i otpio samo malo; bilo je ba{ onoliko r|avo koliko sam i o~ekivao.
	Onda sam je nagnao da sedne pored mene, pa sam je hranio jednom od tih riba koje je ona sama ispr`ila na ulju. Kad je pojela ribu, pojeo sam i ja dve. Bile su u onoj meri bolje u odnosu na to vino, koliko je i njeno lice bilo lep{e nego lice matorog hetmana - bile su, uveren sam, tog dana uhva}ene u vodi mnogo hladnijoj i ~istijoj nego {to je blatnjavi donji tok \ola, iz koga je dolazila riba na koju sam ja u Citadeli bio naviknut.
	"Da li roblje ovde dr`e uvek u lancima?" zapitah je dok smo delili kola~e. "Ili si ti, Pia, bila ne{to posebno neposlu{na?"
	Ona re~e: "Ja pripadam jezerskom narodu", kao da je time moje pitanje dobilo odgovor, {to bi i bilo da sam bio upoznat sa mesnim prilikama.
	"Pa meni se ~ini da su ovi ljudi jezerski narod", rekoh, pokazuju}i pokretom ruke hetmanovu ku}u i selo kao celinu.
	"O, ne. To je obalski narod. Na{i stanuju na jezeru, na ostrvima. Ali ponekad vetar oduva na{a ostrva dovde, pa se Zambdas pla{i da }u ja tada videti svoj dom i otplivati do njega. Ovaj lanac je te`ak - vidi{ koliko je duga~ak - a ja ga ne mogu skinuti. Zna~i, ta te`ina bi me udavila."
	"Osim ako bi ti na{la neko par~e drveta koje bi nosilo tu te`inu, a onda veslala nogama."
	Pretvarala se da ovo nije ~ula. "Da li bi voleo da proba{ i pa~je meso, veliki majstore?"
	"Bih, ali ne dok i ti ne pojede{ izvesnu koli~inu, a pre nego {to po~ne{, `elim da mi ka`e{ ne{to vi{e o tim ostrvima. Re~e li da ih vetar oduva dovde? Prizna}u, nikad ~uo nisam za ostrva koja zbog duvanja vetra idu tamo-amo."
	Pia je ~e`njivo gledala ka patki, koja je, u tim krajevima, sigurno bila delikates. "A ja sam ~ula da postoje i nepokretna ostrva. To je, valjda, vrlo nepogodno; nikad takvo nisam videla. Na{a ostrva putuju s mesta na mesto, a mi ponekad u njihovom drve}u dignemo i jedra da bi bila br`a. Ali ostrva ne mogu osobito dobro ploviti ukoso u odnosu na pravac vetra, zato {to nemaju mudro dno kao ~amci, nego glupo dno kao {to je dno buradi, a, osim toga, biva da se ostrvo i prevrne."
	"@eleo bih da vidim va{a ostrva jednog dana, Pia", rekoh joj. "Tako|e `elim da vratim tebe tamo, jer se ~ini da bi ti tamo htela po}i. Dugujem ne{to jednom ~oveku ~ije ime je tvome veoma sli~no, pa }u, zbog toga, poku{ati to i da izvedem pre nego {to odavde odem. A, u me|uvremenu, bi}e bolje da po~ne{ skupljati snagu tako {to }e{ jesti tu pa~etinu."
	Pojela je jedan komad, a kad je nekoliko puta progutala po puna usta mesa, po~ela je da otcepljuje komade i za mene i da mi ih prstima stavlja u usta. Pa~etina je bila veoma dobra, jo{ dovoljno vru}a da se pu{i, pro`eta nekim tananim ukusom koji je podse}ao na per{un, {to je mo`da poticalo od neke vodene biljke kojom se te patke hrane; ali je i bogata bila, a i pomalo masna, pa sam, pojev{i jedan batak, uzeo nekoliko zalogaja salate da o~istim nepce.
	Mislim da sam posle toga jeo jo{ pa~etine, a onda primetih neki pokret u vatri. Sa jedne od cepanica komad `ara je pao kroz re{etku u pepeo, ali umesto da tamo ostane i polako gasne i kasnije ostane crn, ~inilo se da se uspravlja da raste i ~ine}i to postaje Rohe, Rohe ~ija se vatreno crvena kosa preobrazila u pravi oganj, Rohe koji dr`i u ruci onu buktinju kojom smo se slu`ili kad smo bili de~aci i kad smo i{li da plivamo u rezervoaru vode, ispod Dvorca sa zvonom.
	Stvar je toliko ~udnovata bila - videti tamo njega, svedenog na u`arenog mikromorfa - da sam se okrenuo Piji da joj uka`em na njega. Izgledalo je da ona nije videla ni{ta; ali je Drote, ne vi{i od mog palca, stajao na njenom ramenu, poluskriven slapovima njene crne kose. Kad sam poku{ao da joj saop{tim da se on tamo nalazi, za~uo sam da govorim nekim novim jezikom, koji se sastojao od {i{tanja, mumlanja i coktanja. Ni{ta od ovoga nije u meni izazivalo strah, jedino moje ose}anje bilo je udaljeno ~u|enje. Bilo mi je jasno da to {to govorim nije ljudski govor, a u`asnuti izraz na Pijinom licu razgledao sam kao {to bih razgledao neku prastaru sliku u galeriji starog Rudesinda u Citadeli; a ipak, nisam mogao te svoje zvuke ni pretvoriti u re~i, a ni zaustaviti ih. Pia vrisnu.
	Vrata se naglim zamahom otvori{e. Toliko su dugo bila zatvorena, da sam bio maltene zaboravio da ih nije mogu}e zaklju~ati; ali sad su otvorena bila, a u njima su dve prilike stajale. U trenutku otvaranja vrata bili su to ljudi, dodu{e ljudi koji su umesto lica imali samo glatke krznene povr{ine nalik na le|a dva dabra, ali ipak ljudi. Slede}eg trena ve} su bili biljke, visoke stabljike zelene boje, iz kojih se {irilo brija~ki o{tro, ~udnouglo li{}e averna. Tu su se ve} krili pauci, crni, mnogonogi, meki. Poku{ao sam da ustanem iz svoje stolice, a oni sko~i{e na mene, vuku}i za sobom velove od viline kosice, koji su u svetlosti vatre blistali. Imao sam vremena samo da vidim i upamtim Pijino lice, sa o~ima silno ra{irenim i sa tim delikatnim ustima sle|enim u krug u`asa, a onda se jedan sivi soko sa kljunom od ~elika sagnuo i otrgao Kand`u sa mog vrata.
	
	29. HETMANOV ^AMAC
	Posle toga bio sam zaklju~an u tami, i to je potrajalo, kako saznadoh kasnije, celu no} i ve}i deo jutra. Iako je tu, gde sam le`ao, bio mrak, meni u po~etku nije bilo mra~no, jer mojim halucinacijama sve}a nije bila potrebna. Pamtim ih i sad, kao {to i sve ostalo pamtim; ali ne}u dodijavati tebi, mom kona~nom ~itaocu, celim tim katalogom utvara, mada bi mi bilo lako da ih ovde opi{em. Ono {to nije lako jeste moj zadatak da opi{em svoja ose}anja u vezi sa tim utvarama.
	Bilo bi mi, tada, veliko olak{anje da sam mogao poverovati da su svi oni na neki na~in bili sadr`ani u drogi koju sam progutao (a izvor je bio, kao {to sam pogodio tada, a pouzdano saznao kasnije, kad sam do{ao u priliku da postavljam pitanja onima koji su se brinuli oko ranjenika iz autarhove vojske, krajnje jednostavan: pe~urke, one koje su naseckane i uba~ene u moju salatu) na isti na~in kako su Teklina li~nost i Tekline misli, ponekad uspokojavaju}e, a ponekad uznemiravaju}e, bile sadr`ane u onom komadi}u njenog mesa koji sam pojeo na Vodalusovom banketu. Ali znao sam da ne mo`e biti tako i da su sve stvari koje vidim, a me|u kojima je bilo i zabavnih, i stra{nih, i u`asavaju}ih, ali i samo grotesknih, proizvod mog sopstvenog uma. Ili Teklinog, koji je sad bio deo mog uma.
	Ili, jo{ ta~nije, kao {to sam po~eo da uvi|am tu u mraku dok sam gledao paradu dvorskih `ena - aristokratkinja ogromno visokih, obdarenih krutom ljupko{}u skupog porcelana, sa prahom bisejra ili dijamanata razasutim po ko`i i sa o~ima za koje je, primenom minijaturnih koli~ina izvesnih otrova u detinjstvu, postignuto da budu onoliko krupne kao Tekline o~i - proizvod onog uma koji je nastao spajanjem nekada{njeg mog i nekada{njeg Teklinog uma.
	Severijan, onaj {egrt koji ja bejah bio, onaj mladi} koji je plivao ispod Dvorca sa zvonom, onaj koji se jednom prilikom umalo nije udavio u \olu, onaj koji je tokom letnjih dana dokoli~io sam u ru{evnom groblju, onaj koji je u nadiru svog o~aja dao Tekli ukradeni no`, taj Severijan vi{e nije postojao.
	Nije bio mrtav. Na osnovu ~ega je on, uop{te, mislio da se svaki `ivot mora okon~ati ba{ smr}u i ni~im drugim? Nije bio mrtav, nego je nestao onako kako jedna, pojedina~na nota nestaje, da se vi{e nikad ne pojavi, kad postane nerazaznatljivi i nerazdvojni deo neke improvizovane melodije. Taj mla|ani Severijan mrzeo je smrt i zahvaljuju}i milosti Inkreatora, ~ija nas milost zaista (kao {to je na mnogo mesta mudro re~eno) zbunjuje i satire, on nije umro.
	Te `ene su okretale svoje duga~ke vratove da pogledaju dole, ka meni. Njihova ovalna lica bila su savr{ena, simetri~na, bez ikakvog izraza, a opet pohotljiva; i ja sasvim nenadano shvatih da one nisu - ili, bar, vi{e nisu - dvorkinje Ku}e Apsoluta, ve} da su postale nalo`nice iz Ku}e Azura.
	Neko vreme se, takav je bio moj utisak, parada tih zavodljivih, neljudskih `ena nastavljala, ali su one pri svakom otkucaju moga srca (a svoga pulsa bio sam svestan kao retko kad, tako da mi se ~inilo da mi bubanj drhti u prsima) preokretale svoje uloge, ne menjaju}i pri tom ni najmanju pojedinost svoje spolja{njosti. Ba{ kao {to sam u snovima ponekad znao da izvesna prilika zapravo jeste neko na koga ni najmanje ne li~i, tako sam i sada znao jednoga trenutka da su te `ene znamenja autar{kog prisustva, a ve} slede}eg trenutka da }e one no}as biti prodavane za {aku ori~oka.
	Za sve to vreme, a tako|e i u mnogo du`im razdobljima pre i posle ovog, bilo mi je silno neudobno. One paukove mre`e, za koje sam postupno uvideo da su obi~ne ribarske mre`e, nisu sa mene uklonjene; ali vezali su me i konopcima, na takav na~in da je jedna moja ruka bila ~vrsto pritegnuta uz telo, a druga savijena tako da su mi prsti {ake, koja je ubrzo utrnula, maltene dodirivali lice. Dok je dejstvo droge bilo na vrhuncu, dogodila mi se inkontinencija, pa su mi sada pantalone bile natopljene mokra}om, hladne i smrdljive. Po{to su moje halucinacije postajale manje `estoke, a razmaci izme|u njih du`i, beda u koju sam zapao sve ja~e me je mu~ila, a po~eo sam i strahovati {ta }e mi se desiti kad budem, najzad, izveden iz besprozorne magacinske sobe u koju sam ba~en. Pretpostavio sam da je hetman od nekog estafeta saznao da nisam ono za {ta se predstavljam, kao i, nesumnjivo, ~injenicu da sam begunac od arhonove pravde; jer smatrao sam da se on, ina~e, ne bi usudio da postupi sa mnom ovako. Pod takvim okolnostima, mogao sam se samo pitati da li }e me likvidirati li~no (davljenjem u vodi, jasna stvar, na takvome mestu), ili }e me predati nekom sitnom etnarhu, ili vratiti u Traks. Odlu~io sam da svoje usmr}enje izvedem sam, ako mi ponude tu mogu}nost, ali izgledi za to ~inili su se tako malenim, da sam, u svome o~aju, bio spreman i da po~inim samoubistvo.
	Najzad su se otvorila vrata. Svetlost je, iako je dopirala samo iz jedne mutno osvetljene sobe u ku}i debelih zidova, izgledala zasenjuju}e. Dvojica me izvuko{e napolje, pokretima kao da tegle vre}u bra{na. Imali su velike brade, pa zato pretpostavljam da su to bili oni koji su upali kod Pie i mene u sobu i za koje mi se u~inilo da umesto lica imaju `ivotinjska krzna. Uspravili su me na noge, ali noge me nisu htele dr`ati, pa su me morali odvezati i ukloniti mre`e kojima sam, posle neuspeha Tifonove mre`e, ipak ulovljen. Kad sam opet bio u stanju da stojim, dado{e mi vr~ vode i traku usoljene ribe.
	Posle izvesnog vremena u{ao je hetman. Iako je stajao u onoj pozi va`nosti kakva je, nesumnjivo, za njega bila stvar navike kad je upravljao seoskim poslovima, nije mogao spre~iti drhtanje svog glasa. Nije mi bilo jasno zbog ~ega bi se on jo{ mene pla{io, ali lepo se videlo da se pla{i. Naredio sam mu (zato {to takvim poku{ajem nisam imao {ta da izgubim, a mogao sam sve dobiti) da me oslobodi.
	"To ne mogu u~initi, veliki majstore", re~e on. "Postupam po nare|enju."
	"A mogu li ja upitati ko se to usudio da ti naredi da ovako postupa{ prema predstavniku tvoga autarha?"
	Pro~istio je grlo. "Uputstva iz dvorca. Moja ptica-pismono{a odnela je pro{le ve~eri tvoj safir tamo, a jutros se vratila druga, sa znakom koji zna~i da treba da te dovedemo."
	Prvo sam pomislio da on to govori o zamku Acies, gde je bio {tab jednog od dimar{kih bataljona, ali slede}eg trenutka shvatih da je ovde, na udaljenju od najmanje dvadeset liga od utvr|enja Traksa, do krajnosti neverovatno da bi hetman imao u vidu ba{ taj dvorac. Rekoh: "A koji je to dvorac? I da li tvoja uputstva zabranjuju da se ja operem pre nego {to se tamo predstavim? I da moja ode}a bude oprana?"
	"Valjda bi se to moglo uraditi", re~e on neodlu~no; onda upita jednoga od svojih ljudi: "Kako stoji vetar?"
	Oslovljeni mu odgovori delimi~nim sleganjem ramena; ta kretnja meni nije zna~ila ni{ta, ali ~inilo se da je hetmanu prenela tra`eno obave{tenje.
	"U redu", re~e mi on. "Da te oslobodimo, to ne mo`emo, ali opra}emo ti odelo i da}emo ti ne{to za jelo, ako ho}e{." Odlaze}i, okrenuo se sa izrazom lica gotovo izvinjavaju}im. "Dvorac je, veliki majstore, blizu, a autarh je daleko. Razume{. Imali smo velike nevolje u pro{losti, ali sad imamo mir."
	Nameravao sam da se raspravljam s njim, ali mi on ne dade priliku. Vrata se za njim zatvori{e.
	Malo kasnije do|e Pia, sad u nekoj dronjavoj ku}noj haljini. Morao sam se podvr}i poni`enju da me ona svla~i i pere; ali sam tokom tog postupka iskoristio priliku da joj se {apatom obratim, te je zamolih da se pobrine da moj ma~ bude poslat za mnom, bez obzira na to kud budem upu}en - jer, nadao sam se da }u pobe}i, makar prethodno morao sve priznati gospodaru tog tajanstvenog zamka i ponuditi mu da udru`imo snage. Ba{ kao {to me je prenebregla kad sam joj, ranije, predlo`io da podmetne neku cepanicu pod svoj lanac da bi on mogao ploviti po vodi, tako mi ni sad ni po ~emu nije stavila do znanja da me je ~ula; ali otprilike jednu smenu vremena kasnije, kad su me, celom selu za nauk, paradno sprovodili do brodi}a, ona dotr~a za na{om malom povorkom nose}i u naru~ju Terminus Est. Izgleda da je hetman imao nameru da zadr`i oru`je tako fine izrade, te joj se po~e protiviti; ali ja sam onda, dok su me odvla~ili na brodi}, uspeo da ga upozorim da }u, kad u dvorac stignem, prijaviti onome ko me tamo primi, pa ma ko to bio, da postoji i moj ma~; kona~no, hetman popusti.
	Bio je to tip la|ice kakav nikad ranije ne videh. Oblikom je mogao biti ksebek, o{tar na pramcu i krmi, {irok u sredini, sa krmenim delom duga~kim, nadnetim nad vodu, a pram~anim jo{ du`im. Me|utim, plitkogazno brodsko korito bilo je na~injeno od sve`njeva plovnosposobne trske, uvezanih jednim posebnim na~inom sli~nom pletenju korpi. Nije mogla postojati podloga za uobi~ajenu katarku na tako krhkom brodskom koritu, ali su zato postojale motke, uzdignute i me|usobno povezane, koje su sa~injavale jedan jednakokraki trougao. Njegova uzana osnova prostirala se vodoravno, od jedne do druge bo~ne strane brodice; kraci su se dizali visoko u vazduh i spajali ~ine}i vrh trougla, a na tom mestu se nalazila kotura~a kroz koju sada, ba{ kad smo hetman i ja ulazili u brodicu, potego{e konopac, koji za sobom povu~e u visinu jedno laneno jedro, {irokim prugama obojeno. Hetman je sada dr`ao moj ma~; ba{ u trenutku kad su konopac za vezivanje brodi}a bacili sa obale u vodu, Pia, zve~e}i lancem, usko~i u la|icu.
	Besan zbog ovoga, hetman je udari; ali nije lako, kad ima{ takvo plovilo, spu{tati jedro i brzo se vratiti nazad i zato je on na kraju dopusto da robinja, iako je morala u suzama pobe}i na pramac, ostane unutra. Odva`ih se da upitam za{to je ona `elela da po|e, iako sam smatrao da odgovor znam.
	"Moja `ena je o{tra s njom kad ja nisam kod ku}e", re~e mi on. "Mlati je i tera je da riba po ceo dan. To je, prirodna stvar, dobro za devoj~icu, posle se raduje kad vidi da se ja vra}am. Ali, eto, htelo dete da po|e sa mnom, a ja u tome ne mogu videti neku veliku krivicu."
	"Ni ja", rekoh, nastoje}i da okrenem lice podalje od njegovog kiselog daha. "Osim toga, devoj~ica }e dobiti priliku da vidi dvorac, koji, pretpostavljam, nikad ranije nije videla."
	"Ma videla je ona zidine sto puta. Ona je od bezemlja{kog naroda, jezerskog, a njih vetar nosi tamo-ovamo, pa zato oni vide sve."
	Ako je vetar nosio te bezemlja{e, nosio je i nas. Vazduh ~ist poput duha ispuni prugasto jedro, zanjiha se ~ak i to, tako {iroko, brodsko korito, i mi odosmo pljuskaju}i preko talasa; najzad selo nestade ispod ruba obzorja - iako su beli vrhunci planinski jo{ vidljivi bili, uzdignuti, ~inilo se, iz jezera samog.
	
	30. SODIJUM
	Toliko su primitivno bili naoru`ani ti ribari sa obale jezera - daleko primitivnije, zapravo, nego autohtonski "primitivci" koje sam po Traksu vi|ao - da sam tek posle du`eg vremena shvatio da su uop{te naoru`ani. Na palubi ih je bio ve}i broj nego {to je bilo potrebno da bi se krmanilo i jedrom rukovalo, ali ja sam u prvi mah pretpostavio da su po{li samo da bi bili vesla~i, ili da bi uve}avali presti` svoga hetmana kad me on izvede pred svog gospodara, u dvorcu. Za opasa~ima su nosili no`eve kakve ribari svuda koriste - takav no` je prav, a uzan; u prednjem delu brodi}a le`ao je i jedan snop ribarskih kopalja sa unazad posuvra}enim bodljama na vrhu, ali meni to ni{ta nije zna~ilo. Tek kad se na vidiku pojavilo jedno od tih ostrva koja sam toliko `eleo da vidim i kad sam primetio da jedan ribar opipava mo~ugu obrubljenu `ivotinjskim zubima, shvatio sam da su povedeni da budu branioci i da, zapravo, tu postoji ne{to od ~ega se treba braniti.
	U izgledu tog ostrvca nije se moglo zapaziti ni{ta naro~ito, sve dok nije postalo o~igledno da se ono zaista kre}e. Bilo je to nisko ostrvce, veoma zeleno, sa jednom minijaturnom kolibom (ispletenom, poput na{eg brodi}a, od trske; krov je bio biljni, od naslage tog istog materijala) na najvi{oj ta~ki. Nekoliko vrba je na ostrvcu raslo, a jedan uzani ~amac, opet tr{~ani, bio je privezan uz samu obalu njegovu. Kad dospesmo bli`e, videh da je i samo ostrvo sa~injeno od vodenog bilja, ali `ivog. Stabljike tih biljaka davale su ostrvu osobenu zelenu boju; osnova ostrva, sli~na splavu, sigurno se sastojala od isprepletanog korenja. Na toj upetljanoj `ivoj masi zemlji{te se nagomilalo samo od sebe, ili su ga doneli `itelji. Tu je i drve}e izniklo i sad je vuklo svoje korenje kroz vodu jezera. Videla se i jedna mala, bujna leja povr}a.
	Po{to su i hetman i svi ostali u brodi}u, izuzev Pie, bacali mrgodne poglede na tu stranu, ja sam ovu maju{nu zemlju posmatrao sa naklono{}u; a ~oveku koji ju je video onako kako sam je ja tada video - kao ta~ku zelenila naspram hladnog i prividno beskrajnog plavetnila Diuturninog lica i naspram dubljeg, toplijeg, ali uistinu beskona~nog plavetnila Suncem krunisanog, zvezdama poprskanog neba - bilo je i lako da je voli. A da sam taj isti prizor posmatrao kao umetni~ku sliku, na{lo bi se u njoj i te`e simbolike - platno prese~eno ravnom linijom obzorja na dve jednake polovine, mrljica zelenog, sa svojim zelenim drve}em i sme|om kolibom - nego u onim slikama koje kriti~ari umetnosti, kako su ve} navikli, ismevaju zbog preteranog simbolizma. Ali, opet, ko bi mogao re}i {ta je ona zna~ila? Nemogu}e je, rekao bih, da su svi simboli koje vidimo u prirodnim pejza`ima prisutni samo zato {to ih mi gledamo. Niko ne okleva da proglasi ludima solipsiste, koji bukvalno veruju da svet postoji samo zato {to ga mi gledamo i da gra|evine, planine, pa ~ak i mi sami (sa kojima je solipsista razgovarao do pre jednog trenutka) i{~ezavamo onda kad on okrene glavu na drugu stranu. A zar nije jednaka ludost verovati da i zna~enje tih objekata nestaje na isti na~in? Ako je Tekla simbolizovala onu ljubav, za koju se nisam ose}ao dostojan, a znam da je tako bilo, da li je, onda, njena simbolska mo} nestajala kad god sam ja zaklju~ao vrata za sobom? To bi bilo kao da ka`e{ da }e tekst u ovoj knjizi, nad kojom toliko mnogo smena vremena u mukotrpnome radu provedoh, i{~eznuti, u zamrljanu crvenu povr{inu se pretvoriti, ~im je poslednji put sklopim i u ve~itu biblioteku, koju stari Ultan dr`i, po{aljem.
	Veliko pitanje, dakle, o kome razmi{ljah, posmatraju}i plove}e ostrvo ~e`njivim o~ima, i vrpolje}i ruke u konopcima kojima zauzlane behu, i psuju}i u svome srcu tog hetmana, bilo je: kako odrediti {ta ti simboli zna~e po sebi i za sebe. Mi smo kao deca koja gledaju {tampani tekst i vide zmiju u pretposlednjem i ma~ u poslednjem slovu.
	Koja je to bila nameravana poruka za mene u toj malenoj, doma}inskoj kolibi i njenoj zelenoj ba{tici oka~enoj izme|u dva beskraja, ne znam. Ali zna~enja koja sam ja u nju u~itao bila su: sloboda, dom; tada sam osetio ja~u `elju za slobodom, za mogu}no{}u da slobodno lutam i po gornjim i po donjim svetovima kako mi je volja, nose}i sa sobom onoliko udobnosti koliko je meni potrebno - ja~u `elju nego, ~ak, kad sam bio zatvorenik u predsoblju Ku}e Apsoluta, ja~u nego kad sam bila klijentkinja mu~ilaca u Staroj Citadeli.
	Onda, ba{ kad sam ponajvi{e po`eleo da budem slobodan i kad smo se ostrvcu primakli najvi{e {to nas je tada{nja putanja mogla pribli`iti, iz kolibe izi|o{e dvojica mu{karaca i jedan de~ko od mo`da petnaest godina. Jedan trenutak su proveli stoje}i ispred svojih vrata i gledaju}i nas kao da odmeravaju i brodi} i posadu. U na{em brodi}u su, osim hetmana, bila jo{ petorica seljaka i ~inilo se o~igledno da ostrvljani ne mogu ni{ta da u~ine protiv nas, ali oni se nadado{e svojim vitkim ~amcem za nama; mu{karci su veslali lopatastim dvoru~nim veslima, svako samo sa po jedne strane ~amca, a de~ak je podigao jedno primitivno jedro od asure.
	Pored mene je sedeo hetman, sa Terminus Estom polo`enim popre~no u krilo, i okretao se s vremena na vreme natrag da ih pogleda. Meni se ~inilo da bi svakog trenutka mogao ostaviti ma~ postrani i oti}i do krmenog dela da porazgovara sa krmano{em, ili napred, da pri~a sa onom ~etvoricom koji su besposli~ili u pram~anom delu. Ruke su mi bile vezane ispred mene, tako da mi je bio dovoljan samo jedan tren da izvu~em ma~ tako da o{trica izviri iz kanije koliko je palac {irok, te da prese~em konope, ali ta prilika mi se nije pru`ila.
	U vidik se uzdi`e i drugo ostrvce i nama se pridru`i drugi ~amac; u ovome su bila dvojica. Sad je odnos snaga bio kudikamo nepovoljniji, a hetman pozva jednoga od seljana k sebi i ode korak ili dva ka krmi, nose}i moj ma~. Otvori{e jednu metalnu kantu koja je dotad bila sakrivena tamo, ispod krmano{eve platforme, i izvuko{e jedno oru`je kakvo ne videh ranije, luk napravljen tako {to su dva vitka luka vezana u jedan, ali i dalje sa posebnim kanapima i sa umetnutim komadima drveta koji su zadr`avali te lukove na me|usobnom rastojanju od oko pola pedlja. Sredina jednog i sredina drugog kanapa bejahu posebnim vezama spojene, tako da je na tom mestu postojalo ne{to nalik na pra}ku za izbacivanje nekakvih hitaca.
	Dok sam motrio na tu nesvakida{nju skalameriju, Pia mi se kradomice primakla. "Paze na mene", pro{aputala je. "Ne mogu te sad odvezati. Ali, mo`da..." Zna~ajno je pogledala ka ~amcima koji su nas pratili.
	"Ho}e li oni napasti?"
	"Ne}e ako im se ne pridru`i jo{ drugih. Imaju samo koplja za ribe i pa~oe." Vide}i moj pogled nerazumevanja, dodala je: "[tapove sa zubima - kao {to ima jedan od ovih ovde."
	Onaj seljak koga je hetman pozvao k sebi sad je iz kante vadio ne{to nalik na zamotuljak od krpa. Razmotao ga je na prevrnutom poklopcu; ukazalo se nekoliko metalnih valjaka srebrnosive boje, uljastog izgleda.
	"Kur{umi sile", re~e Pia. Zvu~ala je upla{eno.
	"[ta misli{, da li }e do}i jo{ tvojih?"
	"Ako pro|emo pored jo{ ostrva. Ako jedno ili dva ostrva po|u za obalskim ~amcem, po|u i svi ostali da bi u~estvovali u deljenju onoga {to se tu mo`e uzeti. Ali mi }emo vrlo skoro imati obalu opet na vidiku..." Njena se prsa, ispod otrcane ku}ne haljine, naglo podigo{e: videla je kako taj seljak, obrisav{i {aku o kaput, uzima jedan srebrnasti komad i name{ta ga u "pra}ku" izme|u dva luka.
	"To je samo kao neki te`ak kamen..." po~eh ja. On zate`e kanape do svoga uha i odape, tako da taj metak fijuknu kroz prostor izme|u jednog i drugog vitog luka. Pia je pokazivala toliko straha, da sam ja napola o~ekivao da }e se taj komad metala u letu preobraziti u ne{to drugo, mo`da u jednog od onih paukova za koje sam jo{ i sad napola verovao da sam ih video kad su me, drogiranog, spetljali ribarskim mre`ama.
	Nije se dogodilo ni{ta sli~no. Komad je poleteo - kao traka blistanja u vazduhu - preko vode i pljusnuo u jezero desetak koraka ispred pramca bli`eg ~amca.
	Posle toga se, u trajanju od jo{ jednog daha, ni{ta nije desilo. Onda usledi{e o{tri prasak, plamena lopta i gejzir pare. Ne{to tamno, a ~inilo se da je to bio isti onaj projektil, jo{ netaknut, izba~en uvis snagom eksplozije koju je sam izazvao, polete u vazduh, pa opet pade, sad izme|u dva gone}a ~amca. Dogodi se nova eksplozija, mal~ice manje silovitosti od prve, i talas vode umalo da potopi jedan ~amac. Drugi ~amac o{trim zaokretom po~e da se udaljava. Dogodi se tre}a eksplozija, pa ~etvrta, ali taj komad metala, ma kakve druge sposobnosti posedovao, nije ispoljio sposobnost da prati ~amce onako kako su notule sledile Jonasa i mene. Svaka ga je eksplozija odbacivala sve dalje, a posle ~etvrte njegova snaga je bila istro{ena. Dva gone}a ~amca zaostado{e daleko za nama, ali ja sam se divio njihovoj hrabrosti {to su, do tad, uop{te preduzimali gonjenje.
	"Kur{umi sile donose vatru iz vode", re~e mi Pia.
	Klimnuh glavom. "To i ja vidim." Nastojao sam da dovu~em noge ispod sebe i dobro ih postavim, namera mi je bila da se na te sve`njeve trske pouzdano oslonim.
	Nije osobito te`ak trik plivati ~ak i sa rukama vezanim iza le|a - Drote, Rohe, Eata i ja smo ponekad ve`bali plivanje na taj na~in, da pliva~ iza le|a dr`i samoga sebe za pal~eve; znao sam da }u ovako, sa rukama vezanim ispred mene, mo}i da se dugo odr`im na povr{ini vode, ako to bude potrebno; brinuo sam se, me|utim, zbog Pie, pa joj rekoh da ode {to dalje mo`e ka pramcu.
	"Ali onda ne}u mo}i da te odve`em."
	"To nikad ne}e{ ni mo}i dok nas gledaju", pro{aputah. "Idi napred. Ako se ovaj brodi} raspadne, dr`i se za neki sve`anj trske. Ti sve`njevi }e i dalje ploviti. Ne raspravljaj se."
	Oni na pramcu nisu zaustavili robinju, pa ona stade tek kad je do{la do ta~ke gde je snop upletenog bilja zalazio u sam kljun brodice. Udahnuo sam duboko i sko~io u jezero.
	Da sam hteo, mogao sam uroniti prakti~no bez ijednog talasi}a, ali ja sam obgrlio rukama kolena, do prsa privu~ena, da bih pljusnuo {to ja~e; zbog te`ine ~izama potonuo sam daleko dublje nego {to bih potonuo da sam bio svu~en za plivanje. Upravo u vezi s tim bio sam zabrinut; video sam, kad je hetmanov strelac ispalio projektil, da je eksplozija nastala tek posle odre|ene pauze. Znao sam da sam dobro pokvasio ne samo njih dvojicu nego i sve komade metala raspore|ene po nauljenoj krpi - ali nisam mogao biti siguran da }e eksplodirati pre nego {to izronim.
	Voda je bila hladna, a dok sam ronio sve dublje, postajala je jo{ hladnija. Otvaraju}i o~i, video sam veli~anstvenu kobaltnu boju koja je, vrtlo`e}i se oko mene, postajala sve tamnija. Osetih pani~nu `elju da hitno, ritanjem, zbacim ~izme s nogu; ali to bi me na povr{inu iznelo brzo, pa sam zato u~inio ne{to drugo, ispunio sam svoj um divotom boje i razmi{ljanjima o onim neuni{tivim le{evima koje sam vi|ao razbacane po brdima jalovine oko Saltusa - le{evima koji }e tonuti ve~ito kroz plavu provaliju vremena.
	Po~eh se obrtati lagano, bez napora. Najzad sam mogao nazreti mrko korito hetmanove la|ice, oka~eno iznad mene. Neko vreme ta mrlja mrke boje i ja kao da bejasmo zale|eni u svojim polo`ajima; le`ao sam ispod nje onako kako mrtvac le`i ispod ptice-le{inarke koja je napunila svoja krila vetrom, pa se ~ini kao da lebdi ispod samih zvezda nekretnica.
	Onda sam se, sa plu}ima koja samo {to nisu prsla, po~eo dizati.
	Kao da je to bio signal, ~uo sam prvu eksploziju; grunulo je tupo, daleko. Plivao sam nagore kao `aba, slu{aju}i slede}u, pa jo{ jednu; svaka je zvu~ala o{trije od prethodne.
	Kad sam izbio glavom kroz povr{inu vode, video sam da se zadnji deo hetmanove la|ice otvorio i da se trska {iri na sve strane kao mno{tvo slam~ica iz metle. Jedna zaostala eksplozija, desno od mene, na trenutak me je zaglu{ila i zasula mi lice sitnim vodenim kapljicama koje su ubadale bolno kao grad. Hetmanov strelac se batrgao u vodi, nedaleko od mene, ali je hetman li~no (jo{ ~vrsto dr`e}i, {to sam sa odu{evljenjem video, Terminus Est u {akama) uspeo, sa Piom i ostalima, da se zadr`i na pram~anom delu brodice, koji je, zahvaljuju}i plovnosti trske, i sad plutao, mada uronjen ni`im krajem u vodu. Po~eo sam zubima da kidam konope na svojim rukama i time sam se bavio sve dok mi dvojica ostrvljana ne pomogo{e da se popnem u njihov ~amac; tad oni konop preseko{e.
	
	31. JEZERSKI NAROD
	Pia i ja provedosmo no} na jednom od plove}ih ostrva, gde ja, koji sam u Teklu ulazio tako ~esto dok je bila bez lanaca, ali neslobodna, sad u|oh u Piu, ulan~enu, ali slobodnu. Posle je le`ala na mojim prsima i plakala od radosti - ne toliko {to je bila sa mnom, nego, rekao bih, vi{e od radosti {to je slobodna, bez obzira na to {to njeni sunarodnici, ostrvljani, koji ne raspola`u nikakvim metalom osim ako ga dobiju od obalskog naroda trgovinom ili kra|om, nisu imali ni kova~a koji bi razbio njene okove.
	^uo sam izjave pojedinih mu{karaca koji su mnogo `ena znali da oni, na kraju, po~nu da prime}uju ljubavne sli~nosti izme|u nekih od tih `ena, a ja sad prvi put u svome li~nom iskustvu na|oh da je to istina zato {to je Pia, sa svojim gladnim ustima i gipkim telom, podse}ala na Dorkas. Ali ta je sli~nost bila, do neke mere, i la`na; Dorkas i Pia su u ljubavi nalikovale kao {to lica sestara ponekad jedno na drugo nalikuju, ali ja se nikad ne bih zbunio toliko da za ljubav jedne pomislim da je ljubav druge.
	Do ostrva kad smo stigli bio sam previ{e iscrpljen da bih svu ~udesnost njegovu ceniti mogao, a i no} nas je bila ve}, maltene, stigla. ^ak i sad pamtim samo kako smo izvla~ili ~amac na obalu i i{li u kolibu, gde je jedan od na{ih spasilaca zapalio zaista maju{nu vatru od naplavinskog drveta, i kako sam nauljio Terminus Est koji su ostrvljani uzeli od zarobljenog hetmana i vratili meni. Ali kad je Urta opet okrenula lice ka Suncu, kako je ~udesno bilo stajati, jednom rukom oslonjen na ljupko vrbovo stablo, i ose}ati da se ispod mene nji{e celo ostrvo!
	Na{i doma}ini su nam, za doru~ak, skuvali ribu; pre nego {to smo tu ribu pojeli, sti`e ~amac sa jo{ dvojicom ostrvljana, koji doneso{e jo{ ribe i jestivo korenje nekog povr}a koje nikad ranije nisam okusio. Ukus je podse}ao vi{e na kesten nego na ma {ta drugo ~ega se mogu setiti. Jo{ tri ~amca do|o{e, onda i jedno ostrvce sa ~etiri stabla i po jednim ispupljenim, ~etvrtastim jedrom u kro{nji svakog stabla, tako da sam, vide}i to ostrvo sa razdaljine, pomislio za njega da je flotila. Kapetan je bio jedan postariji ~ovek; ostrvljanima je bio ne{to kao poglavica, ili tome najpribli`nije {to je kod njih postojalo. Zvao se L-Libio. Kad me je Pia njemu predstavila, zagrlio me je kao {to o~evi grle sinove; to mi nikad ranije niko nije uradio.
	Kad smo se iz tog zagrljaja razdvojili, svi ostali, pa i Pia, odstupili su dovoljno daleko da bi nama ostala mogu}nost da razgovaramo u ~etiri oka, za {ta je, dodu{e, bilo neophodno i da govorimo veoma tiho; neki su oti{li u kolibu, a neki (sad je tu bilo ukupno desetak osoba) na onu drugu stranu ostrvceta.
	"^uo sam da si veliki borac i sasecatelj ljudi", po~e L-Libio.
	Rekoh mu da sasecatelj jesam, ali ne veliki.
	"Pa tako je to. Svaki ~ovek se bori unatra{ke - da bi druge ljude ubijao. Ipak, njegova pobeda ne proisti~e iz toga {to ubija druge, nego iz toga {to ubije izvesne delove sebe."
	Da bih pokazao da sam ga razumeo, rekoh: "Mora biti da si ti ubio sve najgore delove svog sopstvenog bi}a. Tvoj narod te voli."
	"Ni u to se ne treba pouzdati." Zastao je, blude}i pogledom preko voda. "Siroma{ni smo i malobrojni, a da je narod tokom ovih godina slu{ao nekog drugog..." On odmahnu glavom.
	"Daleko sam putovao i primetio sam da siroma{ni ljudi obi~no imaju vi{e pameti i vrline nego bogati."
	Na to se osmehnuo. "Ljubazan si. Ali kod nas se sad nakupilo pameti i vrline toliko da samo {to ne pomremo. Nikad nismo imali brojnost, a mnogi pomre{e pro{le zime kad se puno vode zaledilo."
	"Nisam pomislio na to kako zima mora biti te{ka tvom narodu, bez vune i krzna. Ali uvi|am, sad kad si mi na to ukazao, da mora biti zaista veoma te{ka."
	Stari odmahnu glavom. "Mi se nama`emo ma{}u, {to znatno pomogne, a foke nam daju finije ogrta~e nego {to zemlja{i imaju. Ali kad do|e led, na{a ostrva ne mogu da se kre}u, a zemlja{i mogu da do|u i bez brodova do njih i mogu da nas napadnu celom svojom brojno{}u. Svakog leta se borimo protiv njih kad do|u po na{u ribu. Ali oni nas svake zime ubijaju, kad do|u preko leda po roblje."
	Pomislih tad na Kand`u, koju je hetman uzeo od mene i poslao u zamak, pa rekoh: "Obalski narod slu{a nare|enja gospodara dvorca. Ako biste se vi sa njim pomirili, mo`da bi oni prestali da vas napadaju."
	"Nekada, kad sam bio mlad ~ovek, te sva|e su odnosile dva ili tri `ivota godi{nje. Onda je do{ao graditelj zamka. Zna{ li tu pri~u?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Sa juga je doputovao, odakle si, koliko ~ujem, i ti. Imao je mnoge stvari koje su obalski ljudi `eleli, na primer tkanine, srebro i mnoge dobro iskovane alate. Po njegovim uputstvima dvorac mu izgradi{e. To su bili o~evi i dedovi ovih koji sada jesu obalski narod. Tim alatkama oni su radili za njega i, kao {to im je obe}ao, dozvolio im je po zavr{etku posla da ih zadr`e, a uz te, dodao im je i mnoge druge stvari. Otac moje majke je oti{ao do njih dok su argatovali i pitao ih, zar ne uvi|aju da sami sebi gospodara name}u jer }e graditelj zamka mo}i da im uradi {ta god ho}e, pa onda da se povu~e iza tih jakih zidova, koje su oni njemu podigli, i da tamo bude za njih nedosti`an. Smejali su se ocu moje majke i rekli su mu da je njih mnogo, {to je bilo ta~no, i da je graditelj zamka potpuno sam, {to je tako|e bilo ta~no."
	Zapitah ga da li je graditelja ikad video, a ako jeste, kako taj izgleda.
	"Jednom jesam. Stajao je na jednoj steni i razgovarao sa obalskim narodom dok sam ja svojim ~amcem prolazio. Mogu ti re}i da je to bio malen ~ovek, ~ovek koji tebi, da si tamo stao, ne bi dosezao vi{e nego do ramena. Ne takav ~ovek da bi strah ulivao." L-Libio opet zastade, gledaju}i zamu}enim o~ima ne vode svog jezera, nego vremena davno pro{la. "Ipak, strah je do{ao. Spolja{nji bedem je bio gotov i obalski ljudi su se vratili svome lovu, svojim ko{arama za hvatanje ribe i svojim krdima. Onda najve}i ~ovek me|u njima do|e kod nas i re~e da smo krali `ivotinje i decu, pa, ako ne vratimo, da }e nas oni uni{titi."
	L-Libio mi se zagleda u lice i zgrabi moju {aku svojom, koja je bila tvrda kao drvo. Tada, njega vide}i, videh i nestale godine. Morale su izgledati i te kako surove u to vreme, a budu}nost koja se iz njih rodila - ova budu}nost u kojoj sam ja, s ma~em preko krila, sedeo s njim i slu{ao njegovu pri~u - bila je i surovija nego {to je on onda mogao znati. A ipak, bilo je radosti za njega u tim godinama. Bio je tada sna`an mlad ~ovek; o tome, mo`da, nije sada razmi{ljao, ali su to njegove o~i pamtile.
	"Rekli smo im da decu ne jedemo, da nam nisu potrebni nikakvi robovi za ribolov i da nemamo gde da napasamo stoku. ^ak i tada oni su morali znati da to nisu na{a dela, jer nisu krenuli u rat protiv nas. Ali kad su se na{a ostrva bli`ila obali, ~uli smo naricanje njihovih `ena kroz no}. U tim vremenima dan posle punog meseca bio je uvek pazarni dan, tad su oni na{i ljudi, koji su to `eleli, dolazili na obalu po so i no`eve. Kad je do{ao slede}i dan za trgovanje, videli smo da obalski narod zna kuda su im oti{la deca, a i `ivotinje tako|e, i da o tome {apu}u izme|u sebe. Onda smo ih pitali za{to ne odu do dvorca i ne zauzmu ga na juri{ jer su mnogobrojni. A oni, umesto toga, pohvata{e na{u decu, a i mu{karce i `ene svih doba starosti, i veza{e ih lancima ispred vrata svojih ku}a da ne bi bio njihov narod odvo|en - ~ak su neke od na{ih terali do kapija dvorca i vezivali ih tamo."
	Zapitah ga koliko je to trajalo.
	"Mnogo godina - jo{ od kad sam bio mlad ~ovek, kao {to ti rekoh. Ponekad su se obalnjaci borili. Naj~e{}e ipak nisu. Dvaput su dolazili ratnici sa juga koje je poslao onaj ponosit naroda iz visokih ku}a sa ju`ne obale. Dok su oni tu bili, borbe su prestajale, ali {ta se u zamku govorilo, ja ne znam. Onog graditelja, o kome ti pri~ah, niko vi{e ne vide od kad je njegov dvorac dovr{en."
	^ekao je da progovorim. Imao sam, kao {to mi se ~esto de{ava kad pri~am sa starim ljudima, ose}aj da su re~i koje je on izgovorio i re~i koje sam ja ~uo, sasvim razli~ite, da u njegovom govoru postoji ~itavo nagomilano bogatstvo nagove{taja, klju~eva za odgonetanje izvesnih stvari i skrivenih zna~enja, ali za mene nevidljivo poput njegovog daha, kao da je Vreme neka vrsta belog duha koji stoji izme|u nas i, svojim duga~kim, opu{tenim rukavima, bri{e ve}i deo onoga {to je re~eno pre nego {to to stigne do mene. Najzad rekoh: "Mo`da je mrtav."
	"Sad tamo boravi jedan zli d`in, ali graditelja nije video niko."
	Jedva uzdr`ah osmeh. "Ipak, rekao bih da njegovo prisustvo znatno doprinosi da obalski narod ne napadne to mesto."
	"Pre pet godina napado{e, povrve{e jedne no}i po tom zamku kao mladunci lososa kad se sjate oko mrtvog ~oveka. Dvorac su spalili i one unutra zate~ene pobili."
	"Zar to zna~i da ratovanje protiv vas nastavljaju iz navike?"
	L-Libio odmahnu glavom. "Posle ovogodi{njeg otapanja leda vratili su se ljudi iz tog zamka. Ruke su im pune poklona bile - bogatstava i onih ~udnih oru`ja koja si ti okrenuo protiv obalskog naroda. Dolaze sad tamo i neki drugi, ali ne znamo da li kao sluge ili kao gospodari."
	"Sa severa, ili sa juga?"
	"Sa neba", re~e on i pokaza prstom uvis, tamo gde su visile zvezde, blede, zasenjene veli~anstveno{}u Sunca; ali ja to shvatih tako kao da on ho}e da ka`e da su posetioci dolazili lete}im ~amcima i ne postavih nikakvo dalje pitanje.
	Celog tog dana stizali su pripadnici jezerskog naroda. Mnogi su bili u ~amcima nalik na one koji su hetmanovu la|u pratili; ali drugi su se opredelili da se celim svojim ostrvom pridru`e L-Libiovom ostrvu, tako da smo najzad bili u sredi{tu jednog plove}eg kontinenta. Nijednog trenutka nisu otvoreno zatra`ili od mene da ih povedem u napad na taj dvorac. Ipak, dok je dan odmicao, uvideo sam da je to njihova `elja, a oni su uvideli da }u ja biti voljan. Mislim da je obi~aj, u knjigama, da se te stvari obavljaju uz vatrene govore; stvarnost je ponekad druga~ija. Divili su se mojoj visini i mom ma~u, a Pia im je rekla da sam predstavnik autarhov i da sam poslat da ih oslobodim. L-Libio je rekao: "Iako smo mi ti koji najvi{e stradaju, obalski narod je uspeo da u~ini taj zamak svojim. Oni su u ratu ja~i od nas, ali nije ponovo izgra|eno sve {to su spalili, a nisu ni imali vo|u sa juga." Ispitivao sam njega i druge o predelima oko dvorca i rekao im da ne treba da napadamo dok no} ne ote`a stra`arima na zidinama da vide na{e primicanje. Iako im to nisam rekao, drugi razlog {to sam `eleo da sa~ekam tamu bio je taj da bi dobro ga|anje bilo nemogu}e; ako je gospodar dvorca dao "kur{ume sile" hetmanu, ~inilo se verovatno da je daleko ubojitija oru`ja zadr`ao za sebe.
	Kad smo zaplovili, bio sam na ~elu grupe od oko sto ratnika, mada je ve}ina njih imala samo koplja ~iji su vrhovi bili napravljeni od ple}nih kostiju foka, zatim pa~oe i no`eve. Godilo bi mome samouva`avanju sada da napi{em da sam prihvatio da vodim ovu malu vojsku zbog ose}anja odgovornosti i zbog saose}anja sa njihovom nevoljom, ali ne bi istinito bilo. A nisam po{ao ni zbog straha od onoga {to bi mi oni mogli u~initi ako odbijem, mada sam naslu}ivao da bih mogao lo{e pro}i ako, odbijaju}i, ne bih postupio diplomatski, ako ne bih raznim dosetkama odugovla~io, ili izmislio nekakve koristi za ostrvljane od neborenja.
	Istina je bila da sam ose}ao iznudicu ja~u od njihove. L-Libio je nosio oko vrata ukras u vidu ribe, izrezbaren od jednog zuba; a kad sam ga zapitao {ta je to, rekao je da je to Oanes i pokrio to {akom da ne bi moje o~i skrnavile amajliju, jer znao je da ja ne verujem u Oanesa koji je, valjda, riba-bog kod ovog naroda.
	Verovao nisam, ali mi se ipak ~inilo da o Oanesu znam sve {to je va`no znati. Znao sam da taj mora `iveti u najmra~nijim dubinama jezera, ali da ga za vreme oluja vi|aju kakao ska~e uvis izme|u talasa. Znao sam da je on pastir dubina, koji ostrvljanima puni mre`e; tako|e da se ubice ne mogu otisnuti na vodu bez straha, jer se mo`e uz bok la|e pojaviti i onda je prevrnuti, on, Oanes, ~ije su o~i velike kao meseci.
	U Oanesa nisam verovao, niti ga se pla{io. Ali sam znao odakle dolazi - znao sam da u Vaseljeni postoji jedna sveprisutna sila i da su sve ostale sile njene senke. Znao sam da bi u krajnjoj liniji moje poimanje te sile bilo podjednako sme{no (ali i podjednako ozbiljno) kao i predstava o Oanesu. Znao sam da je Kand`a njegova i ose}ao sam da jedino za Kand`u to znam; me|u tolikim oltarima i svetinjama sveta, jedino za Kand`u. Nju sam u ruci dr`ao mnogo puta, nju sam podigao iznad glave u Vinkuli, njome sam dotakao autarhovog ulana, a i bolesnu devojku u onoj stra}ari u Traksu. Tada sam beskona~nost posedovao, silom beskrajnosti raspolagao; nisam vi{e bio siguran u to da }u je mo}i pitomo predati Pelerinkama ako ih ikad na|em, ali sam i te kako pouzdano znao da ne}u pitomo dopustiti da je izgubim u korist ma koga drugog.
	Osim toga, sticao sam utisak da sam, na neki na~in, izabran da dr`im - makar i za kratko - tu mo}. Pelerinke su je izgubile zbog mog neodgovornog postupka, koji se sastojao u tome {to sam dopustio Agiji da natera, svojim podbadanjem, na{eg ko~ija{a na trku; prema tome, meni je pripala i du`nost da se za Kand`u brinem, a i da je koristim, pa mo`da da je i vratim, ali svakako du`nost da je spasem iz onih ruku, po svim izve{tajima ~udovi{nih, kojih je Kand`a sada, mojom nepa`njom, dopala.
	Nije mi bila namera, kada sam zapo~injao ove spise o svome `ivotu, da otkrivam ma koju od onih tajni na{e gilde koje su mi preneli majstor Palaemon i majstor Gerlous neposredno pre mog unapre|enja, na gozbi Svete Katerine, u rang kalfe. Ali otkri}u jednu od tih tajni sada, zato {to ono, {to sam na jezeru Diuturni uradio, ne mo`e biti shva}eno ako se ta tajna ne razume. A tajna se sastoji naprosto u tome {to smo mi mu~itelji poslu{ni. U celom uzvi{enom poretku dr`avne politike, u toj piramidi sazdanoj od mnogobrojnih `ivota, koja je vi{a od Dvorca sa zvonom, vi{a od Zida Nesusa, vi{a od planine zvane Tifon, u piramidi koja se prote`e od autarha na Feniksovom tronu do najsmernijeg }atice koji {krabuca u slu`bi najnepo{tenijeg trgovca - dakle, do sbodobe koja je ni`a i od najbednijeg prosjaka - mi smo jedini zdrav kamen. Niko nije zaista poslu{an, ako nije spreman da u~ini, iz poslu{nosti, i nezamislive stvari; a niko ne pristaje da radi to nezamislivo, niko osim nas.
	Kako bih mogao ne dati Inkreatoru ono {to sam dobrovoljno autarhu dao kad sam Katarini odrubio glavu?
	
	32. KA DVORCU
	Preostala ostrva su se sada razdvojila; iako su izme|u njih krstarili ~amci, iako su, {tavi{e, sa svake grane polazila, nadimaju}i se, jedra, nisam se mogao oteti utisku da smo nepokretni pod redovima oblaka koji su nebom tekli, a da je na{e kretanje samo poslednji privid jedne zemlje koja se davi.
	Mnoga od onih plove}ih ostrvaca koja sam ranije toga dana video ostavljena su iza nas da poslu`e kao uto~i{ta za `ene i decu. Ukupno je samo {est ostrvaca plovilo ka dvorcu, a ja sam stajao na najvi{em mestu najve}eg, L-Libiovog ostrvca. Na njemu je, osim tog starog ~oveka i mene, bilo jo{ sedam boraca. Na ostalim ostrvcima po ~etvorica ili petorica. Imali smo i tridesetak ~amaca i u svakome po dva ili tri borca.
	Nisam se zavaravao da su na{ih stotinu ljudi, sa svojim no`evima i harpunima, neka zastra{uju}a sila; petorica ili {estorica Abdiesusovih dimarha bi to rasterali kao plevu. Ali to su bili moji sledbenici, a kad vodi{ ljude u bitku, to je ose}anje koje se ni sa ~im drugim ne mo`e uporediti.
	Na vodama jezera nije se video ni najmanji treptaj svetlosti, izuzev zelenog, odra`enog svetla koje je padalo sa mirijade listova Mese~eve {ume, udaljene pedeset hiljada liga. Navodile su me te vode na pomisao o ~eliku, ugla~anom i podmazanom. Vetar je bio slab, nije stvarao nikakvu penu na talasima, nego ih je samo podgurivao; a talasi su bili duga~ki i niski, kao metalni bre`uljci.
	Posle nekog vremena jedan oblak je zaklonio Mesec i ja se, nakratko, zapitah da li }e jezerci u mraku izgubiti orijentaciju. Me|utim, oni svojim plovilima nastavi{e da rukuju kao da je blistavo podne; osim toga, iako su ostrvca i ~amci ~esto bili u me|usobnoj blizini, ja tokom celog tog putovanja nisam video nijedan slu~aj ma i najmanje opasnosti da se sudare.
	Biti prevo`en tako kao {to sam ja bio, pri zvezdanoj svetlosti i u tami, u sredi{tu mog sopstvenog arhipelaga, bez ikakvog zvuka osim {apata vetra i zamakanja lopatastih dvoru~nih vesala koja su se dizala i spu{tala pravilno poput kuckanja ~asovnika, voziti se bez ikakve kretnje koju bi ~ovek mogao da oseti, osim blagog izdizanja i spu{tanja zbog talasa - to je moglo biti umiruju}e, ~ak i uspavljuju}e, jer umoran sam bio, mada sam ne{to malo odspavao pre nego {to smo krenuli; me|utim, o{tra hladno}a no}nog vazduha i pomisao na ono {to smo nameravali da u~inimo odr`avali su me u budnom stanju.
	Ni L-Libio ni ma ko drugi od ostrvljana nije bio u stanju da mi obezbedi vi{e od najmutnijih obave{tenja o unutra{njosti zamka koji je trebalo da zauzmemo na juri{. Postojala je glavna zgrada i postojao je bedem oko nje. Da li je ta glavna zgrada pravo tvr|avsko sredi{nje zdanje - {to }e re}i, utvr|ena kula dovoljno visoka da na bedeme gleda odozgo - to pojma nisam imao. A nisam znao ni da li postoje jo{ kakve zgrade osim glavne (recimo, neko izdvojeno utvr|enje), da li je bedem oja~an kulama ili kulicama i koliko bi branilaca moglo biti. Izgradnja zamka trajala je, uz upotrebu mesne radne snage, dve ili tri godine; nije to mogao, dakle, biti dvorac onako zastra{uju}i kao {to je Acies; ali i ne{to sa ~etvrtinom snage Aciesa bilo bi za nas neosvojivo.
	Bio sam potpuno svestan toga koliko sam slabo opremljen da predvodim jedan takav pohod. Nijednu bitku nisam nikad u `ivotu ni video, a kamoli u njoj u~estvovao. Moje poznavanje vojnog neimarstva poticalo je od toga {to sam u Citadeli odgajen i {to sam ovla{ razgledao utvr|enja Traksa; a ono {to sam znao - ili zami{ljao da znam - o taktici bilo je napabir~eno ~itanjem jednako ovla{nim. Prisetih se kako sam se, kao de~ko, u nekropolisu - gradu mrtvih, igrao rata, kako smo imali svoje kobajagi okr{aje, sa drvenim ma~evima, i od te misli mi je, maltene, pripala muka. Ne zato {to bih se ne{to mnogo pla{io za svoj `ivot, nego zato {to sam znao da bi jedna moja gre{ka mogla izazvati pogibiju ve}ine ovih neukih i nedu`nih ljudi koji su od mene o~ekivali vo|stvo.
	Nakratko zasija opet Mesec, preko koga su promicali crni obrisi jednog jata roda. Obalu sam sagledao kao traku gu{}e no}i na obzorju. Jedna nova masa oblaka odse~e tu svetlost, a kapljica vode me udari po licu. Zbog te kapljice osetih nenadano veselje, ne razumevaju}i razlog - a razlog je nesumnjivo bio taj {to sam se nesvesno prisetio kako je napolju padala ki{a one no}i kad sam odbio alzabov napad. Mo`da sam, tako|e, pomislio i na one ledene vode koje kuljaju iz ulaza u rudnik ~ovekomajmuna.
	Ipak, ostavljaju}i po strani sve te slu~ajne primisli, postojala je ~injenica da je ki{a mogla biti pravi blagoslov za nas. Nismo imali lukove; ako bi ona pokvasila kanape lukova na{ih protivnika, utoliko bolje. Svakako bi onemogu}ila i upotrebu onih "kur{uma sile" koje je hetmanov strelac bio ispaljivao. Osim toga, ki{a bi doprinosila uspehu napada koji bi se zasnivao na prila`enju kri{om, a ja sam odavno zaklju~io da na{ napad mo`e imati nekakve nade za uspeh jedino ako se pri{unjamo neopazice.
	Bio sam zadubljen u planiranje kad se oblaci opet razbi{e i ja videh da plovimo kursom koji je uporedan sa obalom; a obala se sastojala od litica koje su se dizale desno od nas. Ispred nas, u jezero je zadiralo jedno poluostrvo, sa~injeno od stenja jo{ vi{eg; odoh do prednje ta~ke na{eg ostrva i zapitah ~oveka koji je tamo bio postavljen da li se zamak nalazi na poluostrvu. On odmahnu glavom i re~e: "Obilazimo."
	Tako smo i u~inili. Odveza{e, pa za druge grane zaveza{e, donje vrhove svih jedara. Da{~ane branike, kamenjem ote`ane, spusti{e u vodu sa jedne strane ostrva, a trojica navali{e na gredu krme da je okre}u. Pade mi na um da je L-Libio svakako naredio da kopnu pri|emo na ovaj na~in kako bismo izmakli pa`nji onih stra`ara koji, mo`da, motre na vode jezera. U tom slu~aju morali smo se opet na}i u opasnosti da budemo prime}eni onog ~asa kad to poluostrvo vi{e ne bude izme|u dvorca i na{e malene flote. Tako|e mi pade na um slede}a misao: po{to se graditelj nije opredelio da svoje utvr|enje postavi na taj visoki kr{, koji je sada, dok smo plovili oko njega, izgledao gotovo neosvojivo, to bi moglo zna~iti da je na{ao neko jo{ bezbednije mesto.
	Onda smo obi{li najistureniju ta~ku poluostrva i ugledali svoje odredi{te, jedva ~etiri lanca daleko niz obalu - jedno stenovito uzdignu}e, od tog poluostrva i vi{e i strmije, a na njegovom vrhu tvr|avski zid, sa pravom tvr|avskom kulom u sredini, ali kulom koja kao da je imala nemogu}i oblik ogromne pe~urke.
	Gledao sam, ne veruju}i svojim o~ima. Od velikog, vitkog sredi{njeg stuba, za koji sam bio siguran da je obla kula od ovda{njeg kamena, {irio se metalni sklop u obliku so~iva, deset puta ve}eg pre~nika i, ~inilo se, podjednako stamen kao i sama kula.
	Svuda oko na{eg ostrvca ljudi su u ~amcima i na drugim ostrvcima {aputali izme|u sebe i jedan drugome pokazivali prstom prema kuli. ^inilo se da je taj neverovatni prizor novost i za njih u istoj meri kao i za mene.
	Izmagli~asta svetlost Meseca, poljubac mla|e sestrice upu}en licu umiru}e starije, obasjavala je gornju povr{inu tog ogromnog diska. Ispod njega su, u gustoj senci njegovoj, postojale iskrice narand`aste svetlosti. One su se kretale, klizile su gore-dole, ali tako sporo da sam ja njihovog kretanja postao svestan tek posle nekog vremena. Najzad se jedna ta~ka svetlosti podigla toliko da se ~inilo da se nalazi tik ispod diska; tada je nestala. Neposredno pre nego {to smo dospeli do obale, druge dve se pojavi{e na istom mestu.
	Jedna maju{na pla`a le`ala je u senci litice. L-Libiovo ostrvce se, me|utim, nasukalo pre nego {to smo do pla`e stigli; morao sam jo{ jednom da sko~im u vodu, ovoga puta dr`e}i Terminus Est iznad glave. Sre}om, nije bilo velikih talasa, a ki{a, iako je i sad pretila, jo{ nije po~injala. Pomogao sam nekima od jezeraca da izvuku svoje ~amce na obalski krupni {ljunak; drugi su vezivali ostrvca za stene pomo}u debele u`adi od upletenih `ila.
	Posle mog putovanja kroz planine, uzana, nepouzdana staza kojom po|oh bila bi laka da je nisam morao savladavati po mraku. A ovako, ~inilo mi se da bih radije jo{ jednom i{ao onom silaznom putanjom du` zakopanog grada, prema Kesdoinoj ku}i, mada je taj put bio pet puta du`i, nego ovom uzlaznom.
	Kad smo stigli do vrha, bili smo jo{ na izvesnoj udaljenosti od zida, koji je od nas bio zaklonjen {umarkom kr`ljavog zimzelenog drve}a. Sakupio sam ostrvljane oko sebe i postavio im pitanje - retori~ko - da li znaju odakle je do{ao taj nebeski brod koji se na{ao iznad zamka. A kad su me uverili da ne znaju, ja im rekoh da ja znam ({to je bilo ta~no, jer me je Dorkas upozorila na njih, mada nikad ranije nisam tako ne{to video) i da }e, zbog njegove prisutnosti, biti bolje da ja izvidim situaciju pre nego {to navalimo.
	Niko nije progovarao, ali sam bio svestan njihovog ose}anja bespomo}nosti. Do malo~as su verovali da su na{li junaka koji }e ih predvoditi, a sad, evo, vide da }e ga izgubiti pre nego {to bitka i po~ne.
	"U}i }u unutra ako budem mogao", rekoh ja. "Vrati}u se do vas, ako to bude mogu}e, a za vas }u ostaviti onoliko otvorenih vrata koliko budem mogao."
	L-libio upita: "Ali, pretpostavimo da se ne mo`e{ vratiti. Kad bude do{ao trenutak da isu~emo no`eve, kako }emo to znati?"
	"Da}u neki signal", rekoh i po~eh naprezati mozak da smislim kakav bih signal mogao dati ako budem u nemogu}nosti da izi|em iz te crne kule. "Mora biti da oni, u ovakvoj no}i, imaju vatre. Pokaza}u buktinju na nekom prozoru, pa }u je i baciti ako budem mogao, tako da }ete videti traku svetlosti u padu. Ako ne na~inim nikakav signal i ako vam se ne budem mogao vratiti, mo`ete pretpostaviti da su me zarobili - onda krenite u napad ~im prva svetlost dotakne planine."
	Posle kratkog vremena stao sam pred kapiju zamka i po~eo udarati velikim gvozdenim zvekirom, koji je imao oblik (koliko sam ja to mogao prstima osetiti) ljudske glave, o plo~u od tog istog metala, u hrastovo drvo uglavljenu.
	Niko se nije odazvao. ^ekao sam desetak dahova, onda ponovio kucanje. Iznutra sam ~uo odjeke, prazna vibriranja nalik na podrhtavanje srca, ali nikakve glasove. Ona jeziva lica koja sam u autarhovom vrtu video ispunila su moj um, pa sam ~ekao, u strahu, da odjekne pucanj, iako sam znao da ja, ako hieroduli odlu~e da me upucaju - a sva energetska oru`ja dolazila su, u krajnjem sagledavanju, od njih - pucanj najverovatnije ne}u ni ~uti. Vazduh je bio tako miran da se ~inilo da i atmosfera ~eka sa mnom. Sa istoka se dovalja grmljavina.
	Kona~no se za~u{e koraci, tako hitri i laki da sam maltene mogao pomisliti da su de~ji. Jedan neodre|eno poznati glas doviknu. "Ko je tamo? [ta }e{?"
	A ja odgovorih: "Majstor Severijan iz Reda tragalaca za istinom i pokajanjem - dolazim kao ruka autarha, ~ija pravda je njegovim podanicima hleb."
	"Ma nije mogu}e!" uzviknu, {irom otvaraju}i kapiju, doktor Talos.
	Jedan trenutak sam mogao samo zuriti u njega.
	"Pa pri~aj, {ta `eli autarh od nas? Kad sam te poslednji put video, bio si na putu ka Gradu krivih no`eva. Sti`e li ikad do njega?"
	"Autarh je `eleo da zna za{to su tvoji vazali ugrabili jednoga od njegovih slugu", rekoh. "Naime, mene. Ovim je ba~ena kudikamo druga~ija svetlost na to pitanje."
	"I jeste! I jeste! Ali i sa na{e ta~ke gledanja, razume{. Nisam znao da si ti taj tajanstveni posetilac u Mureni. Siguran sam da ni jadni stari Boldanders nije znao. U|i, pa }emo popri~ati o tome."
	Zakora~ih kroz kapiju u bedemu, a doktor, iza mene, gurnu te{ku kapiju u zatvoreni polo`aj i polo`i rezu - a to je bila jedna gvozdena {ipka - na njeno mesto.
	Rekoh: "Zapravo nema mnogo {ta da se pri~a, ali mogli bismo po~eti sa jednim vrednim draguljem koji mi je silom oduzet i, koliko sam obave{ten, poslat tebi."
	Me|utim, jo{ dok sam ovo govorio, moju pa`nju je od tih re~i odvukao, svojom ogromno{}u, brod hierodula, koji se nalazio neposredno iznad moje glave, sad kad sam kroz bedem pro{ao. Gledaju}i uvis, ka njemu, dospeh do istog onog ose}anja izme{tenosti koje me je ponekad obuzimalo kad sam gledao, kroz dvostruku krivinu lupe, dole; ispup~ena donja strana tog broda imala je izgled ne~eg {to je tu|insko ne samo svetu ljudskih bi}a nego i ~itavom vidljivom svetu.
	"A, da", re~e dr Talos. "Kod Boldandersa je tvoja |in|uva, rekao bih. Zapravo, bila je kod njega, pa ju je strpao negde. Siguran sam da }e ti je vratiti."
	Iz unutra{njosti te okrugle kule, koja je na sebi prividno (siguran sam da to ni u kom slu~aju nije bilo stvarno mogu}e) nosila te`inu ~itavog broda, dopre slaba{no jedan zvuk, usamljen, stra{an, zvuk koji je mogao biti zavijanje vuka. Ni{ta sli~no tome nisam ~uo jo{ od kad sam iz na{e kule Matahinske oti{ao; ali sam znao {ta je to, pa rekoh doktoru Talosu: "Ima{ zatvorenike ovde."
	Klimnuo je glavom. "Jeste. Bojim se da sam stvarno bio toliko zauzet danas da nisam stigao da nahranim te jadne stvorove." Neodre|eno je mahnuo rukom prema brodu iznad nas. "Nadam se da ti ne smeta da se susre}e{ sa kakogenima, Severijane? A to }e{, bojim se, morati, ako ti je namera da se penje{ gore i zatra`i{ od Boldandersa svoj dragulj. Boldanders je tamo, razgovara s njima."
	Rekoh da nemam ni{ta protiv takvih susreta. Ali, dok sam to izgovarao, u sebi sam, bojim se, zadrhtao.
	Doktor se osmehnu, pokazuju}i iznad svoje crvene brade red onih o{trih, blistavih zuba koje sam tako dobro pamtio. "Divno ti je to. Oduvek si ti bio jedna divno bespredrasudna osoba. Ako se mogu tako izraziti, svojom obukom si, pretpostavljam, pripremljen da sa svakim bi}em postupi{ jednako."
	
	33. OSIPAGO, BARBATUS I FAMULIMUS
	Kao {to ~esto biva kod tih kula tipa "pele", ovde nije postojao nikakav ulaz na nivou tla. Jedno usko, strmo stepeni{te, bez ikakve ograde, vodilo je do jednako uskih vrata, nekih deset lakata iznad plo~nika kojim je dvori{te bilo prekriveno. Ova su vrata ve} stajala otvorena i ja sa odu{evljenjem primetih, posle na{eg prolaska, da ih doktor Talos nije za nama zatvorio. Pro|osmo kroz jedan kratki hodnik koji je, nesumnjivo, bio samo debljina zida kule i u|osmo u jednu dvoranu koja je ostavljala utisak (kao i sve ostale dvorane koje sam u toj kuli video) da zaprema celokupni postor raspolo`iv na svome spratu. Bila je ispunjena ma{inama koje su izgledale bar isto onoliko stare koliko i ma{ine koje smo imali u Matahinki, kod ku}e, ali o namenama ovih ni naga|ati nisam umeo. Na jednoj strani ove sobe postojalo je drugo stepeni{te, tako|e uzano, koje je vodilo na gornji sprat, a na suprotnoj strani stajao je mra~ni stepeni{ni bunar kojim se moglo si}i u to mesto, ko zna kakvo, gde je urlaju}i zatvorenik bio zato~en; ~uo sam, naime, njegov glas kako doplovljava iz crnih ustiju tog stepeni{ta.
	"Ovaj je poludeo", rekoh ja, pokazuju}i naginjanjem glave ka tom mestu.
	Dr Talos potvrdno klimnu glavom. "Ve}ina njih je poludela. Bar ve}ina onih koje sam ja pregledao. Ja im dajem preparate smu}ene od crne ~emerike, ali ne mogu re}i da se zapa`a neko veliko pobolj{anje."
	"Mi smo na tre}em nivou na{e ublijete takve klijente ~uvali, jer smo zakonskim za~koljicama bili prisiljeni da ih zadr`avamo kod sebe; naime, vidi{, ima ko da nam ih preda, ali posle nema nikoga ko je na vlasti, a ko bi bio voljan da odobri da oni budu pu{teni."
	Doktor me je vodio prema uzlaznom stepeni{tu. "Saose}am sa va{im nevoljama."
	"Oni su kod nas, vremenom, umirali", nastavio sam uporno. "Ili od posledica na{ih ekskrucijacija, ili iz drugih razloga. Nikakav stvarni cilj nije postizan njihovim ostankom u zato~eni{tvu."
	"Pretpostavljam da nije. Obrati pa`nju na ovu spravu sa kukom. Ona poku{ava da te uhvati za ogrta~."
	"Onda, za{to ~uva{ ovoga? Nisi zakoniti zadr`avalac, svakako ne u onom smislu kao mi."
	"Pa valjda zbog delova. Glavnina ovog kr{a slu`i Boldandersu za to." Doktor Talos se sada, sa jednom nogom na prvom stepeniku, okrete da me pogleda. "Sad imaj u vidu da treba dobro da se pona{a{. Oni, zna{, ne vole da ih neko naziva kakogenima. Kad im se obra}a{, koristi ona imena kojima }e se oni ovog puta predstaviti, pa ma kako glasila, i ne pominji sluz. Zapravo, ne pominji ni{ta neugodno. Jadni Boldanders je toliko truda ulo`io da popravi odnose s njima, posle onog slu~aja kad je izgubio prisebnost u Ku}i Apsoluta. Ako ti sad pokvari{ sve, neposredno pre njihovog odlaska, to }e ga stvarno zgromiti."
	Obe}ah da }u se pona{ati krajnje diplomatski.
	Znaju}i da taj brod lebdi iznad kule, pretpostavio sam da }e se Boldanders i zapovednici broda nalaziti u najvi{oj sobi. Pretpostavio sam pogre{no. Dok smo se peli stepeni{tem, ~uo sam mrmor glasova, a onda duboke tonove diva, koji su zvu~ali, kao i toliko puta dok sam sa njim putovao, kao da se u daljini obru{ava neki ru{evni zid.
	I u ovoj dvorani su bile ma{ine. Ali su ove, mada mo`da podjednako stare kao one dole, odavale utisak da su spremne za rad; {tavi{e, i utisak da stoje jedna sa drugom u nekom logi~nom, mada nerazumljivom odnosu, kao aparati u Tifonovoj dvorani. Boldanders i njegovi gosti nalazili su se na udaljenijem kraju dvorane; tamo se njegova glava, tri puta ve}a od glave ma koga obi~nog ~oveka, uzdizala nad gu`vu metala i kristala kao glava nekog tiranosaura nad lisnate kro{nje {ume. Dok sam i{ao ka njima, videh da pod jednim zvonastim poklopcem, u treperavoj svetlosti, le`e ostaci tela neke mlade `ene koja je mogla biti Pijina sestra. Trbuh joj je bio rase~en i otvoren, a pojedini organi izva|eni iz stomaka i raspore|eni oko tela. ^inilo se da je le{ u ranim fazama raspadanja, me|utim njene usne su se pomicale. U trenutku dok sam pored nje prolazio, o~i joj se otvori{e, a onda se opet sklopi{e.
	"Do{lo dru{tvo!" pozva doktor Talos. "Ne}e{ pogoditi ko je."
	Divova glava se polako okrete ka meni; pogledao me je, me|utim sa isto onoliko neshvatanja kao i kad ga je dr Talos probudio prvoga jutra u Nesusu.
	"Boldandersa poznaje{", nastavi doktor, obra}aju}i se sada meni, "ali moram te predstaviti na{im gostima."
	Trojica ljudi, ili, bar, stvorenja nalik na ljude, skladno ustado{e. Jednoga bih, da je bio ljudsko bi}e, opisao izrazima "mali i debeo". Druga dvojica su bila za dobru glavu vi{a od mene, visoki poput aristokrata. Maske na glavama sve trojice davale su im lica rafiniranih sredove~nih ljudi, misaonih i otmenih; ali bio sam svestan da kroz o~ne proreze na maskama one dvojice visokih gledaju o~i ve}e od ljudskih, a da ona ni`a prilika nema o~i uop{te, ve} samo tamu, vidljivu u o~nim prorezima. Sva trojica bejahu u belo obu~ena.
	"Va{e obo`avanosti! Evo na{eg velikog prijatelja, majstora Severijana iz esnafa mu~iteljskog. Majstore Severijane, dozvolite da predstavim ~asne hierodule Osipagoa, Barbatusa i Famulimusa. Ove uzvi{ene osobe ula`u trud da ugrade mudrost u ljudsku rasu - koja ovde ima dvojicu predstavnika, a to ste Boldanders i, od ovog trenutka, ti."
	Ono bi}e, koje je Talos predstavio imenom Famulimus, progovori. Glas je taj mogao biti sasvim ljudski, osim {to je bio zvonkiji i muzikalniji od ijednog stvarno ljudskog glasa koji je ikad dopro do mog sluha, zbog ~ega sam imao, maltene, ose}aj da slu{am govor nekog guda~kog instrumenta koji je o`iveo. "Dobro do{ao", zapeva taj glas. "Nema za nas ve}e radosti nego da pozdravimo tebe, Severijane. Ti nam se iz u~tivosti klanja{, ali mi }emo i kolena saviti." I on i ostala dvojica nakratko kleknu{e.
	Ni{ta, ba{ ni{ta {to bi oni mogli re}i ili u~initi ne bi me tada u ve}oj meri iznenadilo; bio sam odve} zate~en iznena|enjem da odgovorim na ma koji na~in.
	Onaj drugi visoki kakogen, Barbatus, progovori na na~in kako bi to mogao u~initi neki dvorjanin re{en da popuni neprijatnu prazninu koja je u razgovoru nastala. Njegov glas bio je dublji od Famulimusovog i ~inilo se da u sebi ima ne~eg vojni~kog. "Dobro si do{ao ovde - veoma dobro do{ao, kao {to je moj dragi prijatelj rekao i kao {to smo svi poku{ali da nagovestimo. Ali tvoji prijatelji moraju ostati napolju dokle god smo mi ovde. Ti to, naravno, zna{. A ja to pominjem samo forme radi."
	Tre}i kakogen progun|a tonom tako dubokim da ga je ~ovek mogao pre osetiti nego ~uti: "Nije to va`no", i kao da se pla{i da bih ja mogao primetiti prazne o~ne proreze njegove maske, okrete se i po~e demonstrativno zuriti kroz uski prozor koji se iza njega nalazio.
	"Pa, onda, mo`da i nije va`no", re~e Barbatus. "Osipago, ipak, zna najbolje."
	"Ti ovde ima{ prijatelje, a?" pro{aputa doktor Talos. Jedna od njegovih neobi~nih osobina sastojala se u tome {to se grupi ljudi gotovo nikad nije obra}ao na na~in kako to ve}ina ljudi ~ini, nego je ili govorio samo jednom pojedincu u toj grupi, maltene kao da je sa njim nasamo, ili se postavljao govorni~ki, kao da se obra}a hiljadama slu{alaca.
	"Neki od ostrvljana mi dado{e pratnju", rekoh ja, nastoje}i da stvari okrenem tako da se pojave u najpovoljnijoj svetlosti. "Sigurno zna{ za njih. Stanuju na plutaju}im masama vodenog bilja u jezeru."
	"Di`u se na bunu protiv tebe!" re~e dr Talos divu. "Upozorih te da }e do toga do}i." On pojuri ka prozoru kroz koji je, ~inilo se, gledalo i bi}e zvano Osipago; ramenom odgurnu Osipaga u stranu i po~e piljiti u no}. Onda se okrete ka tom kakogenu, dograbi ga za {aku i poljubi je. Sasvim jasno se videlo da je ta {aka samo rukavica od nekog fleksibilnog materijala, obojenog da na meso nalikuje, a da se u rukavici nalazi ne{to {to nije {aka.
	"Ti }e{ nam pomo}i, obo`avanosti, zar ne? Imate fantasine u svome brodu, zacelo. Rasporedite du` zida razne u`ase samo jednom i mi }emo biti bezbedni slede}ih sto godina."
	Svojim sporim glasom Boldanders re~e: "Severijan }e biti pobednik. Za{to bi, ina~e, oni klekli pred njim? Dodu{e, on mo`e poginuti, a mi mo`emo i ne poginuti. Ti, doktore, zna{ kako oni postupaju. Kroz njihovu plja~ku mo`e do}i i do {irenja znanja."
	Dr Talos se jarosno okrete ka njemu. "A je li do{lo ranije? Pitam ja tebe!"
	"A ko zna, doktore?"
	"Zna{ ti da nije. Oni su iste onakve neuke, sujeverne `ivotinje kakve su uvek i bile!" Opet se hitro okrenuo. "Uzvi{eni hieroduli, odgovor mi dajte. Vi morate znati, ako iko zna."
	Famulimus na~ini jedan gest; nikad nisam bio svesniji nego u tom trenutku istine iza njegove maske, jer taj njegov pokret ne bi nijedna ljudska ruka mogla izvesti. Bio je to, ina~e, jedan pokret bez zna~enja, koji nije prenosio ni slaganje, ni neslaganje, ni razdra`enost, ni utehu.
	"Ne}u govoriti o svim onim stvarima koje zna{", re~e on. "Da su oni kojih se pla{i{ nau~ili da te savladaju. Mo`e biti istina da su jo{ i sad jednostavni; ipak, ne{to odneto ku}i mo`e ih mudrima u~initi."
	Obra}ao se doktoru, ali ja se vi{e nisam mogao uzdr`ati, pa rekoh: "Mogu li zapitati o ~emu govorite, sire?"
	"Govorimo o vama, o svima vama, Severijane. Sad vam {tetu ne mo`e naneti da ja govorim."
	Barbatus ubaci: "Samo ako to ne ~inite odve} olako."
	"Postoji jedna oznaka koju upotrebe na svetu nekom, pa tu na{ istro{eni brod na|e odmor najzad. To je zmija sa po jednom glavom na svakom kraju. Jedna glava je mrtva, a druga je grize."
	Ne okre}u}i se od prozora, Osipago re~e: "To je ovaj svet, mislim."
	"Nema sumnje, Kamoena mo`e otkriti svoj dom. Ali, ipak, nije va`no ako to znate. Razume}ete me jasnije. @iva glava predstavlja uni{tenje. Ona koja ne `ivi izgradnju. Prva se drugom hrani i hrane}i se ishranjuje svoju hranu. Mogao bi pomisliti, de~ko - ako prva umre, mrtva, neimarska stvar bi pobedila, pretvaraju}i svog blizanca u stvar sada poput sebe. Istina je da bi obe brzo istrunule."
	Barbatus re~e: "Kao {to se to ~esto de{ava, moj dobri prijatelj nije ba{ jasan. Pratite li {ta ho}e kazati?"
	"Ja ne!" saop{ti doktor Talos besno. Okrete se kao da mu se zgadilo, pa pohita niz stepeni{te.
	"To ne mari", re~e Barbatus, "jer prati njegov gospodar."
	Zastade kao da ~eka da Barbatus ove njegove re~i opovrgne, onda nastavi, govore}i i dalje meni. "Na{a je `elja, vidi{, da unapredimo, a ne da nametnemo mi{ljenje va{oj rasi."
	"Jezerski narod da unapredite?" upitah.
	Za sve to vreme jezerske vode su mrmljale svoj no}ni jad kroz prozor. Sa tim zvukom kao da se stopi glas Osipaga, koji re~e: "Vas sve..."
	"Zna~i, istina je! Ono {to su toliki mudraci naslu}ivali. Vi nas nadzirete, a tokom epoha na{e istorije, epoha koje su vama morale izgledati samo kao dani, vi ste nas dizali iz divlja{tva." U svome poletu, izvukao sam sme|u knjigu, jo{ unekoliko vla`nu od kva{enja koje joj se, mojom krivicom, dogodilo ranije toga dana, iako je bila umotana u nauljenu svilu. "Evo, da vam poka`em {ta ovde ka`e: '^ovek, koji mudar nije, ipak jeste predmet mudrosti. Ako mudrost nalazi da joj je on podesan predmet, da li je za njega mudro svojoj se gluposti podsmevati?' Tako nekako."
	"Gre{i{", re~e mi Barbatus. "Epohe su eoni za nas. Moj prijatelj i ja bavimo se tvojom rasom manje vremena nego {to iznosi tvoj `ivotni vek."
	Boldanders re~e: "Ove stvari `ive samo po dvanaestak godina, kao psi." Njegov ton mi je kazao vi{e nego {to je ovde napisano, jer je svaka re~ padala kao kamen ba~en u neku duboku cisternu.
	Rekoh: "To ne mo`e biti."
	"Vi ste rad za koji `ivimo", objasni Famulimus. "Taj ~ovek koga zove{ Boldandersom `ivi da u~i. Mi gledamo da on nakuplja znanje pro{lo - tvrde ~injenice kao semenke da mu snagu daju. Vremenom }e on umreti od ruku koje ne nakupljaju, ali umreti sa nekom malom dobiti za vas sve. Misli o drvetu koje cepa stenu. Skuplja vodu i sun~evu `ivotodavnu toplinu... i sve `ivotne stvari za svoju upotrebu. Vremenom umre i trune da obu~e zemlju, koju je njegovo sopstveno korenje napravilo od kamena. Kad nema vi{e senke njegove, niknu semenke nove; vremenom {uma buja tamo gde je stajalo."
	Doktor Talos se opet pojavi iz stepeni{nog bunara, pljeskaju}i lagano i podrugljivo.
	Upitah: "Zna~i, vi ste im ostavili ove ma{ine?" Govore}i, bio sam o{tro svestan da ta `ena izva|ene utrobe mumla ispod svog stakla, negde iza mene; bila je to pojava koja svojevremeno ne bi ni najmanje zasmetala Severijanu mu~itelju.
	Barbatus re~e: "Ne. Ove je on na{ao, ili sazdao sam. Famulimus je rekao da je hteo da u~i, a mi smo gledali da to radi, a ne da mu dajemo pouke. Mi ne u~imo nikog ni~emu, a trgujemo samo onim spravama koje su odve} slo`ene da ih umno`avaju ljudi va{i."
	Doktor Talos re~e: "Ova ~udovi{ta, ove avetinje, ne poma`u nam ni najmanje. Video si ih - zna{ {ta su. Kad je moj jadni pacijent podivljao i zaleteo se me|u njih u pozori{tu u Ku}i Apsoluta, umalo da ga ubiju svojim pi{toljima."
	Div se poma~e u svojoj ogromnoj fotelji. "Nema potrebe da glumi{ saose}anje, doktore. Lo{e ti stoji. Glumiti budalu, pred njihovim pogledima..." Njegova ogromna ple}a se podigo{e i spusti{e. "Nije trebalo da dopustim da me to savlada. Oni su se sad saglasili da zaborave."
	Barbatus re~e: "Mogosmo lako ubiti tvog tvorca te no}i, kao {to zna{. Pekli smo ga samo koliko je bilo potrebno da skrenemo njegove navale."
	Prisetih se {ta mi je d`in rekao kad smo se rastajali u gori, onostran autarhovih vrtova - da je on doktoru gospodar. Sad, pre nego {to sam imao vremena da razmislim {ta to ~inim, dograbih doktora za {aku. Njegova ko`a je ostavljala ose}aj da je topla i `iva koliko i moja, mada neobi~no suva. Slede}eg trenutaka on istr`e {aku iz moje.
	"[ta si ti?" postavih pitanje, a kad mi doktor ne dade nikakav odgovor, okrenuh se bi}ima koja su sebe nazivala imenima Famulimus i Barbatus. "Jednom sam, gospodo, poznavao ~oveka koji je samo delom bio od ljudskog mesa na~injen..."
	Umesto da mi odgovore, pogledali su ka Boldandersu; iako sam znao da su njihova lica samo maske, osetio sam snagu njihovog zahteva.
	"Homunkulus", zabrunda Boldanders.
	
	34. MASKE
	Ki{a je po~ela dok je on to izgovarao, hladna ki{a koja je poput milion ledenih pesnica tukla po grubo obra|enim, sivim kamenim blokovima dvorca. Seo sam i stegao Terminus Est izme|u kolena da mi se ne bi tresla.
	"Ja sam ve} zaklju~io", rekoh, trude}i se da poka`em {to ve}u prisebnost, "da su ostrvljani, kad su mi govorili o jednom malom ~oveku koji je platio za izgradnju ovog dvorca, mislili na doktora. Ali rekli su da si ti, d`in, do{ao kasnije."
	"Taj mali bio sam ja. Doktor je do{ao kasnije."
	Ispred prozora jedan kakogen pokaza svoje ko{marno, kaplju}e lice, pa nestade. Mo`e biti da je on preneo neku poruku Osipagu, ali ja ni{ta nisam ~uo. Osipago, ne okre}u}i se, re~e: "Rast ima i mane, mada je za va{u vrstu to metod jedini pomo}u koga se mladost mo`e povratiti."
	Doktor Talos sko~i na noge. "Savlada}emo mi njih! On se sam predao u moje ruke."
	Boldanders re~e: "Bio sam prisiljen. Nije bilo nikog drugog. Stvorio sam svog sopstvenog lekara."
	[etaju}i pogledom izme|u doktora i Boldandersa, nastojao sam da povratim mentalnu ravnote`u; nije bilo nikakvih promena u izgledu, niti u dr`anju, ni jednog ni drugog. "Ali on te tu~e", rekoh. "Video sam."
	"Jednom sam te slu~ajno prislu{kivao dok si se poveravao onoj manjoj `eni. Uni{tio si jednu drugu `enu koju si voleo. A ipak si bio njen rob."
	Dr Talos re~e: "Moram ga prisiljavati na ustajanje, vidi{. Njemu je neophodno ve`banje, a to je deo onoga {to ja za njega ~inim. Re~eno mi je da autarh - ~ije je zdravlje sre}a njegovih podanika - ima u svojoj odaji za spavanje jedan izohronon, poklon od nekog drugog autarha, koji `ivi onostran ruba sveta. Mo`e biti da je to gospodar ove gospode ovde. Ne znam. U svakom slu~aju, on se boji da mu neko ne stavi bode` pod grlo, pa ne pu{ta nikog blizu sebe kad spava, a ovaj aparat mu kazuje koliko je no}nih smena vremena minulo. Kad do|e zora, aparat ga budi. Pa kako to mo`e biti da on, gospodar Komonvelta, dozvoljava da jedna obi~na ma{ina uznemirava njegov san? Boldanders je, kao {to ti je rekao, stvorio mene da mu budem lekar. Severijane, poznaje{ me ve} neko vreme. Da li bi ti rekao da sam mnogo zahva}en odvratnim porokom la`ne skromnosti?"
	Odmahuju}i glavom, uspeo sam i da se osmehnem.
	"Onda ti moram re}i da za svoje vrline, one koje imam, nisam zaslu`an ja. Boldanders je, mudro, uredio da budem sve {to on nije, da bih bio protivte`a njegovim nedostacima. Na primer, nisam ljubitelj novca. Za pacijenta je odli~no ako je lekar takav. Tako|e, odan sam svojim prijateljima, zato {to je on prvi od njih."
	"Ipak", rekoh, "uvek sam se sa zaprepa{}enjem pitao za{to te on ne ubije." U sali je bilo toliko hladno da sam ~vr{}e pritegao ogrta~ oko sebe, iako sam verovao da sada{nji varljivi mir ne}e jo{ dugo potrajati.
	Kolos re~e: "Mora biti da zna{ za{to dr`im svoj temperament pod uzdom. Video si me kad sam tu kontrolu izgubio. Da oni tamo sede i gledaju me kao da sam medved na lancu..."
	Doktor Talos ga pipnu po {aci; u tom gestu je bilo ne~eg `enstvenog. "U pitanju su njegove `lezde, Severijane. Endokrini sistem i tireoidea. Mora se tako pa`ljivo upravljati svim tim, ina~e bi on rastao suvi{e brzo. Osim toga, moram paziti i da mu se, od njegove sopstvene te`ine, ne polome kosti, a moram i na hiljadu drugih stvari paziti."
	"Mozak", potmulo re~e div. "Mozak je od svega najgori i najbolji."
	Rekoh: "Da li ti je Kand`a pomogla? Ako nije, mo`da ho}e, u mojim rukama. Ona je za mene u~inila vi{e, i to u kra}em roku nego {to je tokom mnogih leta u~inila za Pelerinke."
	Po{to Boldandersovo lice nije pokazalo nikakav znak shvatanja, dr Talos re~e: "On misli na onaj dragulj koji su ribari poslali. Taj, navodno, posti`e ~udesna izle~enja."
	Na to Osipago kona~no okrete lice ka nama. "Kako je to zanimljivo. Imate ga ovde? Mo`emo li ga videti?"
	Doktor po~e {etati bri`nim pogledom od kakogenove bezizrazne maske do Boldandersovog lica i nazad, govore}i za to vreme: "Molim te, obo`avanosti, to nije ni{ta. Komad korunda."
	Tokom svog vremena koje je proteklo od kad sam u{ao na ovaj nivo kule nijedan od kakogena se nije pomakao za vi{e od jednog lakta kroz prostoriju; sada Osipago pri|e mojoj stolici, koracima pa~ijim i kratkim. Mora biti da sam uzmakao od njega, jer on re~e: "Ne treba da me se pla{i{, iako mi tvojoj vrsti mnogo na`ao ~inimo. Ho}u da ~ujem o toj Kand`i, za koju nam ka`e homunkulus da je samo mineralni uzorak."
	^uv{i te njegove re~i, pobojao sam se da bi on i njegovi kompanjoni mogli uzeti Kand`u od Boldandersa i odneti je u svoj dom, iza vakuuma, ali sam razmi{ljao i ovako: oni to ne}e mo}i ako ga prvo ne prisile da je poka`e, a ako ga budu prisilili, mo`da }u ja imati priliku da Kand`u uzmem za sebe, priliku koja mi se, bez toga, mo`da ne}e ukazati. Zato ispri~ah Osipagu o svim onim stvarima koje je Kand`a postigla dok sam je ja ~uvao - o ulanu na drumu, o ~ovekomajmunima i o svim drugim emanacijama njene mo}i koje sam ovde ve} zabele`io. Dok sam govorio, d`inovo lice postajalo je sve tvr|e, a doktorovo, rekao bih, sve zabrinutije.
	Kad sam zavr{io, Osipago re~e: "A sad, moramo videti i to ~udo samo. Iznesi ga, molim te." Boldanders ustade i pru`i korake preko sale, ~ine}i da pokraj njega tako krupnog sve njegove ma{ine izgledaju kao igra~ke; najzad povu~e ladicu jednog malog stola sa belom gornjom povr{inom i izvu~e dragulj. Bio je u njegovoj {aci tuplji nego {to sam ga ikad video; mogao je biti i komad plavog stakla.
	Kakogen uze dragi kamen od njega i podi`e ga svojom obojenom rukavicom u vazduh, ali ne okre}u}i pri tome lice nagore da ga pogleda, kao {to bi ~ovek u~inio. Gore su se nalazile `ute svetiljke, iz kojih je svetlost izrastala nadole; Kand`a kao da je tu svetlost uhvatila, jer u njoj je sevnula ~istom azurnom bojom. "Vrlo divno", re~e on. "I krajnje zanimljivo, iako dela ovome pripisana ovo nisu mogla izvesti."
	"O~igledno", otpeva Famulimus i na~ini jo{ jedan od tih gestova koji su me toliko podse}ali na kipove u vrtovima autarhovim.
	"To je moje", rekoh im. "Obalski narod mi je to silom oteo. Mogu li sada dobiti tu stvar nazad?"
	"Ako je tvoje", re~e Barbatus, "odakle ti?"
	Pristupih zadatku da opi{em svoj susret sa Agijom i razaranje oltara Pelerinki, ali me on prekide.
	"Sve to je prazno umovanje. Nisi ti video taj dragulj na oltaru, a nisi ni video `eninu ruku kad ti ga je dala, ako uop{te jeste. Odakle ti?"
	"Na{ao sam ga u jednoj pregradi u mojoj jaha~koj torbici, ovoj na opasa~u." ^inilo se da nisam imao {ta drugo da ka`em.
	Barbatus se okrete od mene, kao da je razo~aran. "A ti..." Pogledao je ka Boldandersu. "Osipago sada ima taj dragulj, a dobio ga je od tebe. Odakle tebi?"
	Boldanders zagudi: "Videli ste me. Iz ladice tog stola."
	Kakogen je klimnuo glavom na taj na~in {to je {akama pomakao masku dole pa gore. "Eto vidi{, onda, Severijane, njegovo polaganje prava na vlasni{tvo postalo je jednako dobro kao tvoje."
	"Ali dragulj je moj, a ne njegov."
	"Nije na{ zadatak izme|u vas da sudimo; to }ete morati re{iti kad mi odemo. Ali pita}u iz radoznalosti, koja mu~i ~ak i tako ~udna bi}a za kakva nas vi smatrate - Boldanderse, ho}e{ li to zadr`ati?"
	Div odmahnu glavom. "Ne bih `eleo da ~uvam takav spomenik praznoverju u svojoj laboratoriji."
	"Onda ne bi trebalo da bude mnogo te{ko}a u postizanju razre{enja", proglasi Barbatus. "Severijane, da li bi voleo da gleda{ uzletanje na{eg plovila? Boldanders uvek do|e da nas isprati; on, dodu{e, nije tip koji bi u`ivao u prizorima ve{ta~kim ili prirodnim, ali meni li~no se ~ini da je to ne{to {to mora biti vredno da se vidi." Okrete se na drugu stranu, pode{avaju}i svoju belu ode`du.
	"Obo`avani hieroduli", rekoh, "ja bih to veoma rado gledao, ali `elim ne{to da vas pitam pre nego {to odete. Kad sam stigao, rekli ste da za vas nema ve}e radosti nego da me vidite, pa ste i kleknuli. Da li ste stvarno mislili to {to ste rekli, ili i{ta sli~no? Ili ste pogre{ili, misle}i da sam ja neko drugi?"
	Boldanders i doktor Talos su se digli na noge ~im je kakogen prvi put pomenuo svoj odlazak. Sada su, iako je Famulimus ostao da saslu{a moje pitanje, druga dvojica ve} krenula, udaljavaju}i se od nas; Barbatus se peo stepenicama koje su vodile ka spratu iznad nas, a Osipago je, jo{ i sad nose}i Kand`u, i{ao ne mnogo iza njega.
	Po|oh i ja, pla{e}i se da ne budem od Kand`e razdvojen, a Famulimus po|e uz mene. "Iako nisi sada polo`io na{ test, mislio sam ono {to sam ti i rekao, ne manje." Njegov glas bio je kao muzika neke divne ptice, muzika koja premo{}uje ponor dopiru}i iz neke {ume nedosti`ne. "Koliko smo se ~esto savetovali, vladao~e. Koliko ~esto smo jedan drugome ~inili po volji. Vodene `ene zna{, rekao bih. Zar da Osipago, zar hrabri Barbatus, zar i ja da budemo toliko manje razumni nego one?"
	Duboko sam udahnuo. "Ne znam {ta ho}e{ da ka`e{. Ali imam ose}anje, iz nekog razloga, da ste ti i tvoj rod, iako izgledate u`asno, dobri. A da undinke to nisu, iako su toliko divotne, a ujedno i tako ~udovi{ne da jedva mogu podneti da ih pogledam."
	"Je li ~itav svet rat dobra i zla? Zar nisi pomislio da bi svet mogao biti i ne{to vi{e?"
	To nisam bio pomislio, do tada; zato sam mogao samo da zurim.
	"I, da li bi bio ljubazan da podnosi{ moj izgled. Bez uvrede, mogu li skinuti ovu masku? Obojica znamo da je maska, a vru}ina je. Boldanders je ispred nas, pa ne}e videti."
	"Ako ti je volja, obo`avani", rekoh. "Ali zar mi ne}e{ re}i..."
	Brzim zamahom jedne {ake i na~inom kao da mu to donosi olak{anje, Famulimus sma~e krinku. Lice koje je time otkrio nije ni bilo lice, bile su to samo o~i u ravnoj gnjile`i. Onda se {aka poma~e jo{ jednom na isti na~in, pa i taj lik pade. Ispod njega bila je ona ~udna, smirena lepota koju sam video urezanu u lica pokretnih kipova u vrtovima Ku}e Apsoluta, ali lepota od toga razli~ita u onom smislu kako je lepota `ive `ene razli~ita od realisti~ne maske koja bi toj istoj `eni mogla biti stavljena posle smrti.
	"Zar se nikad nisi dosetio, Severijane", re~e ona, "da bi onaj ko nosi jednu masku, mogao nositi jo{ jednu? Ali ja, koja sam dve nosila, ne nosim tri. Nikakve nas vi{e neistine ne razdvajaju sada, kunem se. Dodirni, vladao~e, prstima lice moje."
	Pla{io sam se, ali ona dohvati moju {aku i podi`e je do svog lica. Ose}aj je bio da je to tkivo prohladno, ali `ivo, ose}aj ta~no suprotan od suve vreline doktorove ko`e.
	"Sve one ~udovi{ne maske koje si video da nosimo samo su tvoji sugra|ani na Urtu. Jedan insekt, jedna vrsta vodene zmijuljice, sada leprozni bolesnik na samrti. Sve va{a bra}a, mada se izmi~ete unazad kad ih vidite."
	Ve} smo bili blizu najvi{eg sprata kule; povremeno smo gazili po ugljenisanom drvetu, zaostalom posle onog po`ara kojim su Boldanders i njegov lekar ranije bili isterani. Kad sam sklonio ruku sa njenog lica, Famulima opet namesti svoju masku. "Za{to to radite?" upitah.
	"Da biste nas mrzeli i svih nas se pla{ili. Koliko bi dugo, Severijane, da nije toga, obi~ni ljudi trpeli vladavinu koja nije va{a? Nije nam volja da va{oj rasi ukrademo pravo da sama nad sobom vlada; zar autarh ne dr`i Feniksov tron time {to {titi va{u vrstu od nas?"
	Ose}ao sam se kao pokatkad u planinama, kad sam se, prilikom bu|enja iz sna, za~u|eno pridizao u sede}i polo`aj i osvrtao, pa video zeleni mesec priboden vrhom jele za nebo i sve~ana lica planina, mrgodna ispod njihovih isprelamanih dijadema - umesto da ugledam sanjane zidove radne sobe majstora Palaemona, ili trpezariju na{u, ili koridor sa }elijama gde sam ispred Teklinih vrata sedeo za stra`arskim sto~i}em. Nekako izgovorih: "Pa onda, za{to si mi pokazala?"
	A ona odgovori: "Iako nas vidi{, mi tebe vi{e videti ne}emo. Na{e prijateljstvo ovde po~inje i ovde se zavr{ava, bojim se. Nazovi ovo poklonom dobrodo{lice dobijenim od odlaze}ih prijatelja."
	Onda je doktor, ispred nas, energi~nim pokretom otvorio vrata; bubnjanje ki{e pretvorilo se u urlanje, a ja osetih kako u hladni, mrtva~ki vazduh kule prodire struja lednog, ali `ivog spolja{njeg vazduha. Boldanders se morao sagnuti i iskrenuti da bi se progurao kroz vrata i mene odjednom obuze uvi|anje da }e do}i dan kad Boldanders ni ovako ne}e mo}i da pro|e, ma kako se doktor Talos trudio oko njega - vrata }e morati da budu pro{irena, a mo`da i stepeni{te, jer ako bi pao, on bi sigurno poginuo. Onda sam razumeo ono {to me je ranije zbunjivalo: za{to su prostorije u toj njegovoj kuli tako ogromne, a tavanice u njima tako visoke. Zapitah se, dalje, kakvi li su, u stenama, lagumi gde on dr`i svoje od gladi umiru}e zatvorenike.
	
	35. SIGNAL
	Iako je, odozdo gledaju}i, ~ovek sticao utisak da brod le`i na samom zdanju kule, to nije bilo tako. Sad se ~inilo da lebdi pola lanca, ili vi{e, iznad nas - previsoko da bi pru`io mnogo zaklona od ki{e, zbog koje je glatka oblina brodskog korita svetlucala kao crni sedef. Dok sam zurio gore, ka njemu, nisam se mogao uzdr`ati od razmi{ljanja o jedrima koja bi takvo vozilo moglo ra{iriti da bi uhvatilo vetrove koji duvaju izme|u svetova; a tada, ba{ kad sam se pitao da li je mogu}e da posada ba{ nikad ne virne dole da vidi nas, nas mu{ke i `enske iz sveta sirena, nas neuke koji neko vreme {etaju po dnu ispod njihovog brodskog korita, pojavi se, odista, jedan od njih, i to izlaze}i nadole, a glavom napred, kao veverica, obmotan narand`astom svetlo{}u, i po|e po koritu, prislanjaju}i {ake i stopala uz njega, iako je bilo mokro toliko da nijedan kamen u reci ne mo`e biti mokriji i ugla~ano kao se~ivo Terminus Esta. Na sebi je imao masku one vrste koju sam ~esto opisivao, ali sam sad znao da je to maska. Kad je video, dole, Osipagoa, Barbatusa i Famulimu, prestao se spu{tati, a slede}eg trenutka jedna vitka linija, koja je tako|e sijala `are}om narand`astom bojom, tako da se ~inilo da je konopac od svetlosti, ba~ena je odozgo, odnekud.
	"Sad moramo i}i", re~e Osipago Boldandersu i dade mu Kand`u. "Razmi{ljaj dobro o svim onim stvarima koje ti nismo rekli i pamti dobro ono {to ti nije pokazano."
	"Ho}u", re~e Boldanders; glas mu je bio sumoran u tolikoj meri da ga sumornijeg nisam nikad ~uo.
	Onda je Osipago uhvatio tu liniju i po~eo kliziti po njoj, do mesta gde je ona zalazila iza krivine brodskog korita; tamo produ`i i on i nestade sa vidika. Ali ~inilo se, nekako, da on ne klizi nagore, nego zapravo nadole, kao da je taj brod jedan zasebni svet koji sve {to mu pripada vu~e k sebi slepom gla|u, kako to Urt ~ini; a mo`da je, u stvari, posredi bilo samo to da je Osipago postao lak{i od na{eg vazduha, da bi bio kao mornar koji je sa svog broda sko~io u more, te da bi izronio kao {to sam ja izronio posle skoka iz hetmanovog brodi}a.
	Bilo kako bilo, Barbatus i Famulima po|o{e za njim. Famulima je mahnula trenutak pre nego {to ju je nadignu}e korita zaklonilo od na{ih pogleda; nema sumnje da su doktor i Boldanders mislili da to ona njima `eli da ka`e zbogom; ali ja znadoh da je mahnula meni. ^itav jedan ~ar{av ki{e udari me po licu, zaslepljuju}i me iako sam imao kapulja~u na glavi.
	U po~etku sporo, pa zatim sve br`e i br`e, brod se uzdizao i odmicao i najzad je nestao, ne kretanjem uvis, niti ka severu, jugu, istoku ili zapadu, nego smanjivanjem zbog toga {to je zalazio u neki pravac ka kome ja, kad je oti{ao, vi{e nisam mogao prstom upreti.
	Boldanders se okrete ka meni. "^uo si ih."
	Ovo nisam razumeo, pa sam odgovorio: "Jeste, razgovarao sam sa njima. Doktor Talos me je i pozvao da to u~inim kad mi je otvorio vrata na tvr|avskom zidu."
	"Nisu mi rekli ni{ta. Nisu mi pokazali ni{ta."
	"Njihovu la|u videti", rekoh ja, "i sa njima razgovarati - te stvari, zasigurno, ne mo`emo oceniti kao 'ni{ta'."
	"Oni mene gone napred. Uvek napred. Teraju me kao vola na klanje."
	Oti{ao je do bedema i zagledao se napolje, preko ogromnog prostranstva jezera, ~ije su se vode toliko od ki{e usklobu~ale, da se ~inilo da je to more mleka. Merloni, uzdignuti grudobranski delovi izme|u proreza kroz koje strelci treba da ga|aju, bili su nekoliko pedalja vi{i od moje glave, ali je on na njih naslonio ruke kao na ogradu kakvog balkona, a ja videh plavi blesak Kand`e u jednoj stisnutoj pesnici. Doktor Talos me povu~e za ogrta~, mrmljaju}i da bi bolje bilo da u|emo i sklonimo se sa oluje, ali ja ne htedoh da po|em sa tog mesta.
	"Po~elo je to mnogo pre nego {to si ti ro|en. U prvo vreme su mi pomagali, mada samo tako {to su podsticali neke misli, postavljali pitanja. A, evo, sad samo nagove{tavaju. Sad samo dopuste da procuri da takva i takva stvar mo`e biti ura|ena. Ve~eras nije bilo ~ak ni toga."
	@ele}i da od njega zatra`im da vi{e ne uzima ostrvljane za svoje opite, ali ne znaju}i kako to da mu ka`em, rekoh da sam video njegove eksplozivne metke koji su svakako prava divota, veoma veliko dostignu}e.
	"Sodijum", re~e on i okrete se da me pogleda; njegova ogromna glava uzdizala se ka mra~nome nebu. "Ni{ta ti ne zna{. Sodijum, natrijum, to ti je jedna elementarna tvar koju more daje u beskrajnom izobilju. Misli{ li ti da bih ja to ribarima dao da je i{ta vi{e od igra~ke? Ne, moje veliko delo sam ja. [tavi{e, ja sam svoje jedino veliko delo!"
	Doktor Talos pro{aputa: "Pogledaj oko sebe - zar ne prepoznaje{ ovo? Ta~no je onako kako on ka`e!"
	"[ta ti to zna~i?" uzvratih, tako|e {apatom.
	"Dvorac? ^udovi{te? ^ovek od nauke? Eto, tek sad mi je palo na um. Svakako ti je poznato da ba{ kao {to epohalni doga|aji iz pro{losti bacaju svoje senke napred niz vekove, tako i sada, kad se Sunce primi~e tami, na{e sopstvene seni jure u pro{lost da uznemiravaju snove ljudskog roda."
	"Ti si lud", rekoh. "Ili {alu zbija{."
	"Lud?" potmulo re~e Boldanders. "Ti si lud. Ti, sa tvojim fantazijama o teurgiji. Kako nam se, mora biti, sad smeju. Smatraju sve nas varvarima... Ja, koji sam tri ljudska veka proveo rade}i naporno."
	Pru`io je ruku i otvorio {aku. Sad je Kand`a ble{tala za njega. Posegnuh ka njoj, a on je iznenadnim pokretom baci. Kako je sevala, u toj ki{om tu~enoj mra~nosti! Bilo je to kao da je sam blistavi Skuld pao iz no}nog neba.
	Tada za~uh op{ti pokli~ jezerskih ljudi koji su dotle ~ekali izvan bedema. Ja im nikakav signal nisam dao; no on je ipak dat, i to postupkom koji je bio upravo onaj jedini koji me je mogao navesti da signal dam (zapravo, jedini uz jo{ jedan, koji bi se sastojao u fizi~kom napadu na mene i koji bi me mo`da jednako opredelio). Palo{ina je izi{la iz svoje kanije dok je vetar jo{ nosio njihovu bojnu viku. Digoh Terminus Est da zadam udarac, ali pre nego {to sam mogao diva dohvatiti, dr Talos sko~i izme|u nas. Digao je jedno oru`je da mome udarcu parira i ja pomislih da je to samo njegov {tap za {etnju; da mi srce nije bilo iskidano zbog gubitka Kand`e, nasmejao bih se glasno u trenutku kad sam zasecao u taj predmet. Moje se~ivo zazvoni po ~eliku; njegovo sam se~ivo oterao ka njemu, ali, ipak, Talos je uspeo da zadr`i moj udarac. Boldanders jurnu pored mene pre nego {to sam se mogao povratiti i odbaci me na grudobran.
	Doktorov ubodni zamah nisam bio u stanju da izbegnem, ali zavarao ga je, rekao bih, moj fuliginski ogrta~; Talosov ma~ vrhom me je ogrebao po rebrima, ali je onda ipak zazveketao po kamenu. Tresnuh Talosa dr{kom ma~a tako da se on zatetura.
	Boldandersa vi{e nije bilo na vidiku. Trenutak kasnije uvideh da je njegova jurnjava morala biti usmerena ka vratima iza mene, a da je udarac meni upu}en morao biti tek jedna njegova uzgredna pomisao, kao kad ~ovek ~ije su misli okrenute nekim drugim stvarima ugasi sve}u pre nego {to izi|e iz sobe.
	Doktor se opru`io po kamenom plo~niku koji je bio, istovremeno, i krov kule; te plo~e su, mo`da, na Sun~evoj svetlosti bile samo sive, ali sada su izgledale kao da imaju ki{om udavljenu crnu boju. Njegova crvena kosa i brada jo{ su se videle, {to mi je omogu}ilo da uo~im da le`i potrbu{ke i da mu je glava zavrnuta na jednu stranu. Meni se nije ~inilo da sam ga malo~as ba{ tako jako udario, mada je mogu}e da sam ja~i nego {to znam; to su mi nekoliko puta rekli. Ipak, ose}ao sam da je doktor Talos, ispod sveg svog juna~nog {epurenja, bio slabiji nego {to je iko od nas, osim Boldandersa, pretpostavljao. Lako sam ga tada mogao ubiti, bilo je dovoljno da izmahnem Terminus Estom tako da mu se jedan ugao se~iva zarije u lobanju.
	To nisam uradio, nego sam podigao njegovo oru`je, slabo vidljivu srebrnastu liniju koja mu je bila ispala iz ruke. Bilo je to se~ivo sa samo jednom o{tricom, {iroko otprilike kao moj ka`iprst, veoma o{tro - kao {to i dolikuje ma~u jednoga hirurga. Jedan trenutak kasnije shvatio sam da dr{ka tog ma~a nije ni{ta drugo nego dr{ka Talosovog {eta~kog {tapa, koji mi je toliko puta bio na vidiku; bio je to {tap sa ma~em skrivenim unutra, nalik na onaj kojim se Vodalus jednom poslu`io u na{em nekropolisu i ja se tu pod ki{om osmehnuh na pomisao da je doktor prevalio toliko liga nose}i svoj ma~ na taj na~in, bez mog znanja, dok sam ja uz njega mukotrpno nosio svoj natovaren na le|a. Polomio je vrh o kamen kad je poku{ao da me probode; bacih to slomljeno se~ivo preko grudobrana, kao {to je Boldanders Kand`u bacio, i onda po|oh dole u njegovu kulu da ga ubijem.
	Kad smo i{li uz te stepenice, bio sam odve} zadubljen u razgovor sa Famulimom da bih obratio mnogo pa`nje na dvorane kroz koje smo prolazili. Onu koja je ~inila najvi{i sprat zapamtio sam samo kao mesto u kome sve kao da je bilo oblo`eno zastorima skerletno crvene boje. Sad videh i crvene loptaste svetiljke koje su gorele bez vatre, sli~no onom srebrnom cve}u koje je, kao da je iz nje izniklo, virilo iz tavanice one prostrane sobe u kojoj sam sreo ona tri bi}a koja vi{e nisam mogao nazivati kakogenima. Ove lopte su stajale na pijedestalima od slonova~e, koji su izgledali laki, a vitki kao pti~je kosti i koji su se uzdizali iz poda koji i nije bio pod nego samo more tkanina, bez izuzetka u crvenoj boji, ali razli~itih preliva i tekstura. Iznad ove sobe bilo je razapeto "nebo" od tkanine koju su dr`ali Atlanti. Ona je bila skerletne boje, ali sa hiljadu na{ivenih srebrnih plo~a, toliko ugla~anih da su bile ogledala savr{ena maltene kao oklop autarhovih pretorijanaca.
	Tek kad sam gotovo sasvim si{ao niz ovo stepeni{te, razumeo sam da je taj prizor, zapravo, samo divova spava}a soba, s tim {to je krevet, pet puta prostraniji od normalnog, ugra|en u pod, na takav na~in da je gornja povr{ina kreveta u istoj ravni sa podom; krevetski pokriva~i, tre{njacrvene i karmincrvene boje, bili su razasuti i po podu. Ba{ tad videh me|u tom upetljanom krevetninom jedno lice. Podigoh palo{inu, i to lice nestade, ali ja onda pre|oh sa stepeni{ta u sobu i po~eh potezati jednu od tih paperjastih tkanina. Taj katamit, de~ak namenjen homoseksualnom i`ivljavanju (ako je ovaj uistinu to bio), ustade i suo~i se sa mnom, pokazuju}i onu hrabrost koja se kod dece ponekad prime}uje. A bio je, zaista, malo dete, iako visok maltene kao ja; goli de~ak toliko nagojen, da je njegov ra{ireni trbuh gotovo sasvim zaklanjao maju{ne polne organe njegove. Ruke su mu bile kao ru`i~asti jastuci obmotani kanapima od zlata, a u{i probu{ene i u njih zadenuti zlatni obru~i iski}eni maju{nim zvonima. Kosa mu je bila tako|e zlatna i kovrd`ava; ispod te kose gledao me je {irokim, plavim o~ima bebe.
	Iako je de~ko bio tako krupan, nikad nisam mogao poverovati da je Boldanders s njim upra`njavao pederastiju u uobi~ajenom smislu tog izraza, mada je mogu}e da se nadao da po~ne kad de~ko bude jo{ krupnijeg rasta. Mora biti da je Boldanders, odr`avaju}i sopstveni rast pod kontrolom i dozvoljavaju}i da se on nastavlja samo onoliko koliko je bilo neophodno da bi njegovo planinasto telo izmaklo pusto{enjima proti~u}ih godina, istovremeno ubrzavao rast ovog jadnog de~aka do krajnosti koju je mogao svojim antropozofskim znanjem posti}i. Ovo ka`em zato {to mi se ~ini izvesno da je taj de~ak mogao potpasti pod Boldandersovu kontrolu tek neko vreme posle rastanka Boldandersa i doktora Talosa od Dorkas i mene.
	(Tog de~aka sam ostavio tu gde sam ga na{ao i do dana dana{njeg nemam pojma {ta je posle bilo s njim. Znatna je verovatno}a da je izgubio `ivot; ali mogu}e je, tako|e, da su ga jezerci sa~uvali i othranili, ili da su to isto u~inili hetman i njegovi ljudi, ako su ga, ne{to kasnije, na{li.)
	^im sam si{ao na sprat ispod toga, novi prizor potpuno je izbrisao tog de~ka iz moje svesti. Ta sala bila je u isto tolikoj meri obavijena maglom (koja, siguran sam, nije bila prisutna pri mome prvom prolasku tamo), koliko ona gornja crvenim tkaninama; bila je to neka `iva magla, koja se vrtlo`ila onako kako bih mogao zamisliti da se uvijao logos dok je izlazio iz usta Pankreatorovih. Dok sam je posmatrao, jedan ~ovek od magle, beo kao grobni crv, uzdigao se ispred mene, uzmahuju}i zup~astim kopljem. Pre nego {to sam shvatio da je to samo prikaza, se~ivo mog ma~a prohujalo je kroz njegov {a~ni zglavak, sa lako}om kao da prolazi kroz stub dima. ^ovek se odmah po~e sa`imati, ~inilo se da se ta magla obru{ava sama u sebe, tako da je najzad stajao jedva vi{i od mog struka.
	Krenuo sam napred, niz jo{ stepenika, i najzad ostao stoje}i u hladnoj, klobu~avoj belini. Onda preko njene povr{ine do|e, u skokovima, jedno grozno bi}e, sazdano, kao i taj ~ovek, od magle same. Kod kepeca koje sam ja do tada vi|ao glava i torzo su normalnih, ili uve}anih razmera, ali ruke i noge, ma koliko mi{i}ave bile, ostaju de~je veli~ine; ovaj kepec bio je poseban, njegove ruke i noge bile su krupnije od mojih, ali su izrastale iz zakr`ljalog trupa.
	Taj antikepec mahao je estokom; otvorio je usta, ispustiv{i neki svoj ne~ujni krik, i zario to oru`je ~oveku u vrat, ne obra}aju}i ni najmanje pa`nje na koplje koje se njemu samome sjurilo u prsa.
	Za~uo sam tada smeh i odmah sam znao ~iji je, iako sam njega retko kad veselog ~uo.
	"Boldanderse!" povikah.
	Njegova glava se digla iz magle, poput onih planinskih vrhova koje sam vi|ao kako iz nje u zoru izranjaju.
	
	36. BITKA U DVORI[TU ZAMKA
	"Evo neprijatelja koji stvarno postoji", rekoh. "I ima oru`je tako|e stvarno." Krenuo sam dole, u maglu, pipaju}i se~ivom ma~a ispred sebe.
	"Vidi{ ti i u mojoj odaji oblaka stvarne neprijatelje", zabrunda Boldanders, glasom sasvim mirnim. "Osim {to se nalaze napolju, u dvori{tu dvorca. Onaj prvi bio je jedan od tvojih prijatelja, a drugi jedan od mojih neprijatelja."
	Dok je to govorio, magla se razi{la i ja videh da Boldanders sedi u jednoj masivnoj stolici, blizu sredi{ta odaje. Kad sam se okrenuo ka njemu, on je ustao, dohvatio tu stolicu za naslon i hitnuo je kroz vazduh onako lako kako bih ja bacio nekakvu korpu. Proma{ila me je jedva za pedalj.
	"A sad }e{ ti poku{ati da me ubije{", re~e on. "Sve za jednu glupavu amajliju. Trebalo je da te ubijem one no}i kad si spavao u mojoj postelji."
	Mogao sam i ja da ka`em to isto, ali nisam se trudio da odgovorim. Bilo je jasno da on poku{ava da me, glume}i bespomo}nost, namami u neobazriv napad; iako se ~inilo da nema nikakvo oru`je, bio je, ipak, dvaput vi{i od mene, a, uz to, kao {to sam imao razloga da verujem, i ~etvorostruko, ili vi{e ja~i. Osim toga bio sam svestan, dok sam mu se pribli`avao, da mi tu ponavljamo glumu onih marioneta koje sam video u snu tokom one no}i na koju me je on upravo podsetio, a u tom snu drveni d`in bio je naoru`an mo~ugom. Ovaj je uzmicao od mene, korak po korak, dok sam ja nastupao; a ipak, ~inilo se da je spreman da se u svakom trenu uhvati sa mnom uko{tac.
	Sasvim iznenada, kad smo, udaljavaju}i se od stepeni{ta, pre{li mo`da tri ~etvrtine te dvorane, on se okrete i po~e be`ati. Bilo je to ne{to zapanjuju}e, kao da vidi{ stablo koje je potr~alo.
	Bilo je, tako|e, i veoma brzo. Iako nezgrapan, on je svakim svojim korakom prelazio dva normalna ljudska, pa je stigao do zida - do mesta gde se nalazio samo jedan prozor, uzak, sasvim sli~an onome kroz koji je Osipago gledao - znatno pre mene.
	Tokom jednog trenutka nisam uspevao da se dosetim kakve bi njegove namere mogle biti. Taj prozor nije imao ni pribli`no onu {irinu koja bi bila potrebna da bi Boldanders mogao da se provu~e. Zavukao je obe svoje ogromne {ake u prozor i ja za~uh struganje kamena o kamen.
	U poslednji ~as sam se dosetio i uspeo da odsko~im nekoliko koraka natrag. Slede}eg trenutka u njegovim {akama bio je blok kamena i{~upan iz zida. Digao ga je iznad glave i bacio na mene.
	Odsko~io sam u stranu, a on je izvukao drugi blok, pa tre}i. Ve} kod tre}eg morao sam se baciti u o~ajni~ko kotrljanje da bih izbegao ~etvrti, a kameni blokovi su posle toga stizali sve u~estanije, jer je nedostatak onih ve} izva|enih razlabavljivao sklop ~itavog zida. ^istom slu~ajno{}u to kotrljanje primaklo me je jednom kov~e`icu, predmetu ne ve}em od kutije koju bi neka skromna doma}ica mogla imati za svoje prstenje, koji je le`ao na podu.
	Stvar je bila ukra{ena malom obrtnom dugmadi, ~iji me je oblik po ne~emu podsetio na onu dugmad koju je majstor Gerlous okretao da bi postigao pode{avanja prilikom Tekline ekskrucijacije. Pre nego {to je Boldanders stigao da otrgne slede}i kamen, do~epah se te kutije i zavrnuh jedno od dugmadi. Najednom ona i{~ezla magla opet proklju~a iz poda, brzo sti`u}i do visine moje glave, tako da ostadoh bez vida u tom moru beline.
	"Na{ao si", re~e Boldanders svojim dubokim, sporim tonovima. "Trebalo je da je isklju~im. Sad te ne mogu videti, ali ni ti mene."
	]utao sam zato {to sam znao da on stoji sa kamenim blokom podignutim i spremnim za bacanje i da samo ~eka zvuk mog glasa. Povukao sam mo`da jo{ dvanaest dahova, a onda krenuo ka njemu malo po malo, najti{e {to sam mogao. Bio sam siguran da on, i pored sveg svog lukavstva, ne mo`e da korakne a da ja to ne ~ujem. ^etiri koraka sam prevalio, onda kamen grunu o pod iza mene i za~u se buka izvla~enja slede}eg iz zida.
	Taj je bio onaj jedan prekomerni; nastade zaglu{na tutnjava, po kojoj sam znao da se ~itav jedan deo zida iznad tog prozora odronio ka dvori{tu. Na tren sam se usudio da se ponadam da je to ubilo Boldandersa; ali magla se odmah po~e razre|ivati zato {to je kuljala kroz provaljeni deo zida u no} i u ki{u napolju, a ja Boldandersa videh kako stoji i sad pored tog ogromnog otvora.
	Taj poslednji i{~upani blok sigurno je ispustio kad je do{lo do odronjavanja zida; stajao je praznoruk. Pojurio sam na njega, u nadi da }u ga zaka~iti pre nego {to shvati da sam napao. On se jo{ jednom pokaza prebrz. Videh kako se hvata za ostatak zida i silazi napolje, a kad stigoh do tog mesta, on je ve} bio odmakao niz zid. Ono {to je uradio ~inilo se neizvodljivo; ali kad sam pomnije pogledao taj deo kule, obasjan svetiljkama iz sobe u kojoj sam jo{ stajao, videh da su kameni blokovi isklesani grubo i naslagani jedan na drugi bez maltera, tako da je ostalo, izme|u njih, mnogo pukotina znatne veli~ine; videh, tako|e, da zid ima izvestan nagib, zako{enost ka unutra, kad se gleda od podno`ja nagore, ka vrhu.
	Bio sam u isku{enju da vratim Terminus Est u kaniju i da krenem za Boldandersom, ali da sam tako postupio, na{ao bih se u sasvim ranjivoj polo`aju, jer bi Boldanders sigurno pre mene stigao do te ta~ke na tlu. Bacih taj kov~e`i} za njim; ubrzo, u ki{i, izgubih Boldandersa iz vida. Po{to mi ni{ta drugo nije preostalo, krenuo sam, pipaju}i, nazad sve do stepeni{ta i si{ao na onaj sprat na koji sam, ulaze}i u ovaj zamak, prvo bio dospeo.
	Tada je to bio sprat ti{ine i na njemu nije bilo nikog osim drevnih mehanizama. A sad - pandemonijum. Preko ma{ina, i ispod i kroz njih, vrvele su rulje gnusnih stvorova nalik na ono avetinjsko bi}e sa ~ijom sam se utvarom susreo u sali koju je Boldanders nazvao svojom odajom oblaka. Neki stvorovi imali su, kao Tifon, dve glave; neki ~etiri ruke; na neke se obru{ilo prokletstvo koje se sastojalo u tome da su im udovi bili nesrazmerni - noge dvaput du`e od tela, ili ruke dvaput deblje od butina. Svi su bili naoru`ani i, koliko sam mogao oceniti, ludi, jer nasrtali su jedni na druge podjednako slobodno kao i na ostrvljane koji su se protiv njih borili. Onda se setih onog {to mi je Boldanders rekao: da je dvori{te ispod nas puno mojih prijatelja i njegovih neprijatelja. To je, sumnje nema, rekao ta~no; te spodobe bi i njega napale ~im bi ga ugledale, ba{ kao {to su se napadale uzajamno.
	Pre nego {to sam stigao do izlaza, tri takva stvora sam sasekao, a, osim toga, uspeo sam, odmi~u}i napred, da okupim oko sebe one jezerce koji su u kulu u{li i da im ka`em da je neprijatelj koga tra`imo napolju. Po{to sam video koliko se u`asavaju tih sumanutih ~udovi{ta koja su i dalje iskakala iz mra~nog stepeni{nog bunara (a u kojima nisu uspeli prepoznati ono {to su ta bi}a nesumnjivo bila - ru{evine njihove bra}e i dece njihove), iznenadih se kako su uop{te skupili hrabrost da u|u u kulu. Bilo je, me|utim, divno videti kako je moje prisustvo o~vrslo jezerske borce; pusti{e da ih povedem napred, a ja po njihovim pogledima videh da su spremni da za mnom krenu ma kuda. Tada sam, ~ini mi se, prvi put stvarno shvatio prirodu onog zadovoljstva koje je majstor Gerlous morao izvla~iti iz svog polo`aja; do tad sam pretpostavljao da se ono sastojalo naprosto od stalne slave koja je proisticala iz njegove sposobnosti da name}e svoju volju drugima. Shvatih, tako|e, za{to je na dvoru bilo tako mnogo mladih mu{karaca koji su ostavili svoje verenice, moje drugarice, u `ivotu koji sam kao Tekla provela, da bi prihvatili da zapovedaju kojekakvim mra~nim regimentama.
	Ki{a je popustila, iako je i dalje padala u srebrnim ~ar{avima. Po stepeni{tu su le`ali mrtvi ljudi i, u daleko ve}em broju, divove spodobe - nekoliko tela sam morao ritanjem skloniti sa svoga puta jer sam se pla{io da }u pasti ako poku{am da gazim preko njih. Dole, u dvori{tu, bilo je bitke jo{ mnogo, ali nijedna od tamo zate~enih spodoba nije krenula uz stepeni{te da nas napadne, a sa druge strane jezerci su branili gornji kraj stepeni{ta od onih nakaza koje smo u kuli ostavili. Boldandersa nigde nisam video.
	Iskustvom sam do{ao do saznanja da je bitku te{ko opisati, iako je uzbudljiva u smislu da izvodi ~oveka iz samoga sebe. A kad bitka bude gotova, ono {to ~oveku najvi{e ostane u pam}enju jesu pauze izme|u okr{aja, a ne zamasi i blokade, zato {to je u trenucima borenja um odve} zauzet da bi mnogo {ta mogao bele`iti. U dvori{tu Boldandersovog dvorca razmenjivao sam mahnite udarce sa ukupno ~etiri pripadnika te legije ~udovi{ta koju je on iskovao, ali sad ne mogu re}i u kojim trenucima sam se borio valjano, a u kojim lo{e.
	Mrak i ki{a i{li su u prilog onom divljem stilu borenja koji mi je bio nametnut gra|om Terminus Esta. Ne samo formalno ma~evanje rapirima nego i svako drugo nadmetanje ma~evima i kopljima koje li~i na rapirsku borbu zahteva da osvetljenost bude dobra, jer svaki takmac mora videti oru`je onog drugog. Ovde je svetlosti bilo sasvim malo, ili nimalo. Osim toga, Boldandersova stvorenja imala su samoubila~ku hrabrost koja im nije mnogo dobra donosila. Poku{avali su da nadsko~e putanju mog zamahnutog ma~a, ili da se ispod te putanje provuku i zato su naj~e{}e bivali zahva}eni slede}im, unazadnim trzajem moga oru`ja. U svakoj od tih pojedina~nih borbi u izvesnoj meri su u~estvovali i ratnici sa ostrvaca, a u jednom slu~aju su ba{ i ubili, umesto da ja to u~inim, moga protivnika. U preostala tri slu~aja skretali su mu pa`nju, ili su ga ranjavali pre nego {to sam stizao da ga sase~em. Nijedan od tih obra~una nije bio zadovoljavaju}i u onom smislu u kome pogubljenje, kad je dobro izvedeno, zadovoljava.
	Kad je palo i ~etvrto ~udovi{te, prestado{e da nailaze; njihovi mrtvi i umiru}i sadruzi le`ali su posvuda. Okupih ostrvljane oko sebe. Bili smo svi u onom uzbu|enom stanju koje ide sa pobedom, pa su oni bili i te kako voljni da napadnu ma kakvog diva, ma koliko ogromnog; ali ~ak i oni koji su bili u dvori{tu dok je kamenje padalo zaklinjali su se, sada, da nikakvog diva nisu videli. I upravo kad sam po~eo da pomi{ljam da su slepi, a kad su oni, svakako, ve} bili spremni da poveruju da sam ja lud, spasao nas je Mesec.
	Kako je to neobi~no. Svako ko u nebo gleda tra`i na njemu znanje - neko izu~ava uticaj sazve`|a na doga|aje, neko je `eljan, kao Boldanders, da preotme nebo od onih osoba koje neznalice nazivaju kakogenima, a neko samo, poput ratara, ribara i sli~nih, tra`i znake dolaze}ih atmosferskih prilika; ali niko ne o~ekuje od neba neposrednu pomo}, iako je dobijamo ~esto, kao {to je te no}i dobih i ja.
	U pitanju je bio samo jednan procep u oblacima. Ki{a, koja je ve} padala samo na mahove, nije stvarno prestala; ali tokom jednog vrlo kratkog vremena svetlost Meseca koji se nalazio u fazi smanjivanja (i koji je bio visoko na nebu, jedva ne{to malo vi{e no upola pun i vrlo blistav) pala je na divovo dvorsko dvori{te, ta~no na onaj na~in kako svetlost nekog od najve}ih svetle}ih tela u odeonu na oneirijskom nivou Ku}e Apsoluta obi~no pada na pozornicu. Pod tom lu~om glatke, mokre kamene povr{ine plo~nika zablistale su kao barice mirne, mra~ne vode i ja u njima videh, odra`en, prizor tako fantasti~an da se sad pitam kako sam uop{te uspeo da reagujem, a ne samo da zurim u njega sve do trenutka svoje smrti - a taj bi trenutak do{ao brzo.
	Jer, Boldanders je padao na nas, ali je padao polagano.
	
	37. TERMINUS EST
	Postoje u onoj knji`ici sme|e boje slike koje prikazuju an|ele kako se obru{avaju ka Urtu, ta~no u toj pozi: glava zaba~ena unazad, ali telo nagnuto pod takvim uglom da su lice i gornji deo prsa ipak u istom nivou. Mogu zamisliti kakvo bi ~udo bilo i kakav u`as kad bi ~ovek video da se ka njemu na taj na~in spu{ta ono veliko bi}e koje sam na trenutak ugledao u knjizi u Drugoj ku}i; ipak, mislim da dejstvo zastra{ivanja ne bi moglo biti ve}i. Kad se ja, sada, setim Boldandersa, prvo mi pred o~i izi|e ta njegova poza. Lice mu je bilo stisnuto, a u uzdignutoj ruci dr`ao je ne{to nalik na malj, ili ~eki} "macolu", sa fosforescentnom kuglom na vrhu.
	Razbe`asmo se kao vrapci kad se sova, u suton, sjuri me|u njih. Osetih na le|ima vetar od njegovog udarca i okretoh se na vreme da ga vidim kako prizemljuje, ali do~ekuju}i se na jednu {aku, a ne na noge; {akom se odbio od tla i tek tad se do~ekao na noge, kao {to sam svojevremeno video da rade pojedine uli~ne akrobate; na sebi je imao opasa~ kakav ranije nisam vi|ao, debeo, sa~injen od metalnih prizmi me|usobno povezanih. Ni do danas, me|utim, nisam doznao kako je Boldanders uspeo da u|e jo{ jednom u svoju kulu i da uzme malj i taj opasa~, dok sam ja mislio da se on spu{ta niz zid; mo`da je negde postojao prozor ve}i od onih koje sam video, mo`da su postojala ~ak i izlazna vrata ~ija je svrha bila da daju pristup do nekog pro{irenja kule koje je izgorelo u po`aru posle napada obalskog naroda. ^ak je mogu}e i da je samo posegnuo jednom rukom kroz neki prozor. Ali, u kakvoj ti{ini je sletao, sa kakvom graciozno{}u se on, velik kao neka od onih koliba u kojima tako mnogo siroma{nih ljudi stanuje, do~ekao na {aku i onda jednim skokom dovio do stoje}eg, uspravnog polo`aja. Najbolji na~in opisivanja ti{ine sastoji se u tome da ni{ta i ne ka`emo, ali - kakva gracioznost!
	Okrenuo sam se naglo, tada, dok je vetru{ina {ibala mojim ogrta~em iza mene, i digao ma~, kao i toliko puta ranije, za udarac - i onda shvatio odgovor na jedno pitanje kojim se nikad ranije nisam bavio: naime, za{to me je moja sudbina poslala da lutam preko pola kontinenta, da se suo~im sa opasnostima iz vatre, i sa onima iz dubina Urta, i onima iz vode, i sad iz vazduha, snabdeven ovim oru`jem, tako ogromnim i te{kim da napasti ma kog obi~nog ~oveka njime nije te`e nego sekirom sasecati ljiljane. Boldanders me vide i di`e malj, ~ija je glava blistala `utom i belom bojom; mislim da je to bila neka vrsta pozdrava.
	Petorica ili {estorica jezeraca okru`i{e ga naperenim kopljima i zubatim motkama, ali ga ne napado{e. ^inilo se da je Boldanders sredi{te nekog hermeti~kog kruga. Dok smo se nas dvojica pribli`avali jedan drugome, otkrio sam i za{to ne napadaju: obuzeo me je strah koji nisam mogao ni razumeti ni obuzdam. Nisam se ja pla{io Boldandersa, niti sam se pla{io smrti, nego sam se jednostavno pla{io. Ose}ao sam kako mi se kosa na glavi pokre}e kao pod rukom nekog duha; o toj pojavi sam, ranije, mnogo puta slu{ao, ali sam je uvek odbacivao kao preterivanje, kao govornu figuru koja je prerasla u la`. Kolena su mi bila slaba i drhtala su - tako silno da sam bio zahvalan {to je mrak, pa ih niko nije mogao videti. Ali, pribli`ismo se.
	Znao sam sasvim dobro, na osnovu veli~ine tog malja i veli~ine ru~erde iza malja, da udarac njime zadat ne bih nikako mogao pre`iveti; jedina mi je mogu}nost bila da izmi~em i odskakujem. Boldanders, jednako, ne bi mogao pre`iveti udarac Terminus Esta, jer, iako je bio dovoljno krupan i jak da nosi oklop debeo poput onog na prsima i bokovima destrijera, nije nosio nikakav, tako da bi se~ivo tako te{ko, a sa o{tricom tako finom, se~ivo sposobno da lako prese~e obi~nog ~oveka od glave do pupka, moglo da mu udeli smrtnu ranu jednim jedinim zasekom.
	To je on znao i zato smo se borili na na~in sasvim sli~an gluma~kom ma~evanju na pozornici, {irokim zamasima, ali bez stvarnog kidisanja. Sve to vreme dr`ao me je onaj strah, tako jak da mi se ~inilo da }e mi srce, ako odmah ne pobegnem, pu}i. Ne{to mi je pevalo u u{ima; posmatraju}i glavu malja, koja je, zbog svog bledog nimbusa, bila i odve} vidljiva, postadoh svestan da to pevanje dopire odatle. To oru`je je zujalo jednom visokom, nemenjaju}om notom, kao vinska ~a{a udarena no`em, a onda pokrenuta u kristalastom vremenu.
	Ovo otkri}e me je, nesumnjivo, pomelo, makar samo za trenutak. Malj, umesto da udara koso, jurnu pravo nadole, kao ~eki} kojim zakucava{ u zemlju jedan od klinova za razapinjanje {atora. U poslednji tren sam koraknuo u jednu stranu, a ta raspevana, svetle}a glava sevnula je pokraj mog lica i tresnula ispred mojih stopala, u kamenu plo~u, koja se rasprsla i razletela na komadi}e kao glineni }up. Jedna od krhotina me rase~e po ~elu i osetih da mi je tu linula krv.
	To je Boldanders video i njegove tupe o~i su zasijale likovanjem. Od tog trenutka svakim udarcem je gruvao po kamenu i svakim udarcem razbijao po jednu od tih plo~a na parampar~ad. Morao sam da uzmi~em ponovo, i ponovo, i uskoro me je div doterao do bedema. Du` njega sam nastavio da se povla~im, a d`in je koristio svoje oru`je uspe{nije nego ikad, izmahuju}i vodoravno i udaraju}i po zidu opet i opet. ^esto su me kamene krhotine, o{tre kao no`i}i od kremena, proma{ivale; ~esto, me|utim, i nisu, pa mi je uskoro krv lila u o~i, a moja prsa i ruke bejahu grimizni.
	Kad sam, mo`da po stoti put, odsko~io da bih izbegao malj, ne{to me je udarilo u petu i tad zamalo da padnem. Bio je to najni`i u jednome nizu stepenika koji su vodili uz bedem. Po|oh tim putem uvis, ostvaruju}i izvesnu prednost zbog visine, ali ne dovoljnu da bih mogao prekinuti svoje povla~enje. Du` vrha bedema postojala je uska staza za povla~enje. Potiskivan, morao sam unatra{ke, korak po korak, i}i tom stazom. Sad sam, zaista, `eleo da se okrenem i dam u bekstvo, ali se nisam usu|ivao, jer sam pamtio kako se brzo div pokrenuo kad sam ga iznenadio u odaji oblaka; znao sam da bi me sustigao jednim skokom, ba{ kao {to sam ja, kao de~ak, sustizao pacove u ublijeti ispod na{e kule i {tapom im lomio ki~me.
	Me|utim, nisu sve okolnosti i{le Boldandersu u prilog. Ne{to belo je sevnulo izme|u nas i koplje sa ko{tanim vrhom se na{lo zariveno u jednu ogromnu ruku, kao kad biku zabiju u vrat pero ilespila. Sada su jezerski borci bili toliko daleko od raspevanog malja, da ih u`as, koji je ta sprava u njima budila, vi{e nije spre~avao da bacaju svoja oru`ja. Boldanders je oklevao jedan trenutak, pa je koraknuo unazad da izvu~e to koplje. Ali u to ga drugo udari, okrznu ga po licu.
	Tada osetih nadu, pa sko~ih napred, ali u skoku izgubih oslonac na kamenu razlomljenom, od ki{e skliskom. Zamalo da odletim preko ruba; u poslednjem trenu uhvatih se za grudobran - taman na vreme da vidim blistavu glavu d`inovog ma~a kako se spu{ta. Nagonski digoh Terminus Est da odbijem taj udarac.
	Razlegao se takav vrisak kao da su se na zidu okupile aveti svih onih mu{karaca i `ena koji su od te palo{ine poginuli - onda i eksplozija, zaglu{uju}a.
	Jedan trenutak sam le`ao, omamljen. Ali i Boldanders je le`ao o{amu}en, a jezerski ljudi su, sad kad je ~arolija malja bila razbijena, povrveli po bedemu, sa obe strane, ka njemu. Mo`da je ~elik palo{ine, koji je imao svoju sopstvenu prirodnu u~estalost i, kao {to sam ~esto prime}ivao, odzvanjao ~udesnom slatko}om kad ga kucne{ prstom, bio prejak izazov za neznani mehanizam koji je d`inovom mlatilu davao te ~udne mo}i. Mo`da se dogodilo jednostavno to da je o{trica ma~a, o{trija od hirur{kog no`a, a tvr|a od opsidijana, prosekla sebi put kroz glavu malja. [ta god da se desilo, ma~a vi{e nije bilo na vidiku, a meni u rukama ostade samo dr{ka, iz koje je virio, u du`ini manjoj od jednog lakta, razmrskani metal. Onaj hidrargirum koji je unutra, u tami, tako dugo i naporno radio, sada je u vidu srebrnih suza isticao iz tog ostatka ma~a.
	Pre nego {to sam mogao ustati, jezerski borci po~e{e da me preska~u. Jedno koplje se zari divu duboko u prsa, jedna hitnuta mo~uga tresnu ga u lice. Od jednog razmaha njegove ruke dvojica ratnika pado{e sa zida, tumbaju}i se i vri{te}i. Drugi ga zasko~i{e istog trena, ali ih on strese sa sebe. Izborih se nekako da stanem na noge, jo{ i sad samo upola razumevaju}i {ta se dogodilo.
	Jedan trenutak Boldanders je stajao u ravnote`i, navrh grudobrana; onda je sko~io. Nema sumnje da mu je taj njegov opasa~ mnogo pomogao, ali, ipak, i snaga njegovih nogu morala je biti ogromna. Polako, te{ko, lu~nom putanjom, leteo je u daljinu i sve dalje, nisko, i jo{ ni`e. Trojica koja su se predugo dr`ala za njega popada{e i pogibo{e na stenama blizu vode.
	Najzad pade i on, silovito pade, kao da je - on sam i on jedini - neka vrsta lete}eg broda koji je izgubio kontrolu. Jezero je, belo kao mleko, uzvratilo erupcijom, a onda se sklopilo nad njim. Neki predmet koji se izvijao poput zmije, odbleskuju}i povremeno svetlo{}u, uzdi`e se iz vode i ode u nebesa, tako da najzad nestade me|u zlovoljnim oblacima; nesumnjivo, to je bio onaj opasa~. Ostrvljani su stajali, kopalja uzdignutih, ali njegova glava nikad se ne ukaza iznad talasa.
	
	38. KAND@A
	Te no}i jezerci su opusto{ili dvorac; ja im se nisam pridru`io, niti sam izme|u njegovih zidina prespavao. U sredi{tu onog {umarka borova, gde smo svoj ratni savet bili dr`ali, prona{ao sam jedno mesto granama tako zaklonjeno, da je tepih od popadalih iglica bio jo{ suv. Tu sam, kad su moje rane bile oprane i previjene, legao. Dr{ka palo{ine koja je donedavno bila moja, a pre mene pripadala majstoru Palaemonu, le`ala je uz mene, tako da sam imao ose}aj da spavam sa ne~im mrtvim; ali to mi nikakve snove ne donese.
	Kad sam se probudio, u mojim nozdrvama bio je divni miris borova. Urt se bio ve} gotovo celim svojim licem okrenuo Suncu. ^itavo telo mi je bilo izmu~eno, a posekotine koje sam zadobio od lete}ih krhotina kamena pekle su me i bolele, ali to je bio najtopliji dan koji sam do`iveo od kad sam iz Traksa u visinske predele krenuo. Izi{ao sam iz {umarka i video jezero Diuturnu kako se iskri~i na Suncu, kao i travu, sve`u, kako raste izme|u kamenja.
	Seo sam na jednu isturenu stenu; zidine Boldandersovog dvorca uzdizale su se iza mene, plavo jezero se {irilo ispod mojih nogu, a ja, poslednji put, izvukoh stra`nji produ`etak upropa{}enog se~iva koje je nekad bilo Terminus Est iz divotne dr{ke od srebra i oniksa. Ma~ je se~ivo, a Terminus Est vi{e ne postoji; ali ja sam tu dr{ku nosio sa sobom sve do kraja mojih putovanja, mada sam kaniju, napravljenu delom i od ljudske ko`e, spalio. U taj bal~ak }e jednog dana neko drugo se~ivo biti usa|eno, ali ne}e mo}i da bude onako savr{eno i ne}e moje biti.
	Ostatak moga se~iva sam poljubio i hitnuo u vodu.
	Onda sam po~eo svoje traganje me|u stenama. Imao sam samo nejasnu predstavu o pravcu u kome je Boldanders bacio Kand`u, ali sam ipak znao da je to bilo ka jezeru; video sam da je dragulj preleteo preko bedema, ali sam smatrao da postoji mogu}nost da ~ak ni ruka tako mo}na kao {to je njegova nije uspela da baci predmet tako malen daleko od obale.
	Ubrzo sam, me|utim, utvrdio da Kand`a, ako je u jezero pala, mora biti izgubljena sasvim, jer je voda svuda bila mnogo ela duboka. Me|utim, ~inilo se da jo{ ima i neke verovatno}e da Kand`a nije ni stigla do vode, nego da je zapala u neku pukotinu, zbog ~ega se njeno zra~enje nije moglo videti.
	I tako sam tragao, pla{e}i se da tra`im od ostrvljana da mi pomognu, ali, tako|e, pla{e}i se da odustanem od traganja, ili jedem, zbog mogu}nosti da neko drugi nastavi traganje. Do|e no} i sa njom krik ptice zvane "severni gnjurac", koja se na takav na~in oglasi prilikom umiranja svetlosti, a jezerci mi ponudi{e da me povedu na svoja ostrva, ali ja to odbih. Pla{ili su se da }e obalski ljudi do}i, {tavi{e da ve} pripremaju neki napad kojim bi Boldandersa osvetili (ja se nisam usu|ivao da im saop{tim svoje naslu}ivanje da on nije mrtav, nego da nastavlja `ivot u jezeru, ispod vode), i tako, najzad, na moje navaljivanje, oni mene ostavi{e samog da nastavim da se vu~em ~etvorono{ke izme|u o{trouglastih stena od kojih se ta uzvisina sastojala.
	Najzad sam se zamorio toliko da vi{e nisam mogao da lovim po mraku, pa sam legao uz jednu zako{enu kamenu plo~u da sa~ekam dan. S vremena na vreme pri~injavalo mi se da vidim azurni sjaj kako zra~i iz neke pukotine blizu mesta moga le`anja, ili iz samih voda, koje su bile dole; ali kad god sam pru`io ruku u `elji da dragulj dohvatim, ili kad sam poku{ao da ustanem da bih oti{ao do ruba plo~e i pogledao dole, probudio sam se sa trzajem i uvideo da su to bili snovi.
	Stotinu puta sam se zapitao nije li neko drugi na{ao taj dragi kamen dok sam spavao pod borom i opsovao sebe {to sam to u~inio. Stotinu puta sam, tako|e, podsetio sebe koliko bi bolje bilo da je na|e ma ko nego da bude izgubljena zauvek.
	Ba{ kao {to meso ubijeno u leto privla~i muve, tako i dvor privla~i la`ne mudrace, tobo`nje filozofe i akosmiste, koji tu ostanu onoliko dugo koliko to mogu, svojom kesom para i svojom dovitljivo{}u, posti}i, u nadi (u po~etku) da }e biti primljeni kod autarha i (kasnije) da }e se ubaciti na u~iteljski polo`aj pri nekoj porodici uzvi{enih. Kad je Tekla imala otprilike {esnaest godina, bila je privu~ena, kao {to je kod mladih `ena, rekao bih, ~esto, njihovim predavanjima o teogoniji, teodiciji i sli~nim stvarima; zapamtila sam naro~ito jednu lekciju, u kojoj je jedna febada ponudila, kao da je re~ o nekoj krajnjoj istini, prastaru sofisteriju o postojanju tri Adonaisa, i to gradskog (ili narodnog), onda onog koji pesnicima pripada i onog koji pripada filozofima. Njeno razmi{ljanje i{lo je ovako: od po~etka postojanja ljudske svesti (ako je takvog po~etka ikad bilo) `ivelo je silno mno{tvo ljudi koji su pripadali tim trima kategorijama i koji su se trudili da proniknu u tajnu bo`anskog bi}a. Ako bo`anstvo ne postoji, trebalo je da oni tu ~injenicu otkriju odavno; a ako postoji, nije mogu}e da ih je sama Istina vodila pogre{nim putevima. A ipak, uverenja kojih se stanovni{tvo dr`i, zatim uvidi rapsodi~ara i teorije metafizi~ara, me|usobno su se toliko razlikovali da je malo ko od njih mogao ~ak i da razume {ta oni drugi ka`u; neko ko o njihovim idejama ne bi ni{ta znao, mogao bi odbiti da poveruje da izme|u njihovih iskaza o tim temama ima ikakve povezanosti.
	Pa zar, onda, ne mo`e biti, pitala je ona (a ja ~ak ni sad nisam sigurna da mogu odgovoriti), da su ti ljudi, umesto da putuju, kao {to se uvek verovalo, niz tri druma ka istom odredi{tu, zapravo putovali ka tri sasvim razli~ita odredi{ta? Mi, najzad, ako u obi~nom `ivotu vidimo tri druma koji kre}u iz iste raskrsnice, ne pretpostavimo da sva tri vode ka istom cilju.
	Na{ao sam (i nalazim) da je ova zamisao koliko razlo`na, toliko i odbojna, jer je, sa moje ta~ke gledanja, tipi~an primer onog monomanija~kog uplitanja argumenata kojim se dobije tkanina tako gusta da iz njenog zahvata ne mo`e pobe}i ni najmaju{nije protivljenje, ni iskrica svetla - dobije se mre`a u koju se ljudski umovi zapetljaju kad god je re~ o nekoj temi kod koje nije mogu}e pribe}i ~injeni~noj proveri.
	^injenica je da je Kand`a bila, u ovom smislu, jedna nesamerivost. Nikakva koli~ina novca, nikakvo nagomilavanje raznih arhipelaga ili carstava nije se moglo, svojom vredno{}u, Kand`i prima}i, ba{ kao {to umno`avanja vodoravnih razdaljina, ~ak ni ako je beskona~no, ne mo`e dati okomito rastojanje. Ako je Kand`a bila, kao {to sam verovao, predmet donet iz nekog prostora izvan Vaseljene, onda je njena svetlost, ~iji sam slabi sjaj vi|ao ~esto, a jaki retko, bila, u jednom smislu, jedina svetlost koju smo imali. Njenim kona~nim uni{tenjem bili bismo ostavljeni da pipanjem tra`imo put kroz tamu.
	Verovao sam da sam je cenio visoko, u svim onim danima koje provedoh nose}i je; ali dok sam sedeo tu, na kosoj kamenoj ravni iznad uno}enih voda jezera Diuturne, shvatio sam koliko sam lud bio {to sam Kand`u uop{te nosio, kroz sve one moje divlje {kripce i bezumne pustolovine, sve dok je kona~no nisam izgubio. Neposredno pre izlaska Sunca polo`ih zakletvu da }u samome sebi `ivot oduzeti ako je ne prona|em pre nego {to opet padne mrak.
	Da li sam bio u stanju, ili nisam bio u stanju, da tu zakletvu odr`im, ne mogu re}i. @ivot volim od kad za sebe znam. (Upravo mi je, verujem, ta ljubav prema `ivotu dala svu ve{tinu koju sam u svojoj umetnosti imao, jer nisam mogao podneti da gledam kako taj plamen, meni tako drag, biva ga{en na nesavr{en na~in.) I te kako sam, jasna stvar, voleo i svoj sopstveni `ivot, sad sa Teklinim `ivotom izme{an, voleo sam ga koliko i drugi. Da sam tu zakletvu pogazio, ne bi mi bila prva.
	Nije zatrebalo. Negde sredinom tog prepodneva, u jednome od najprijatnijih dana koje sam ikad do`iveo, kad je Sunce bilo toplo milovanje i kad je voda, dole blago pljuskaju}i, stvarala ne`nu muziku, ja dragulj na|oh - ili, bar, ono {to je od njega ostalo.
	Sasvim se rasprsnuo pri udaru o stene; bilo je komada tako velikih da bi se njima mogao ukrasiti prsten tetrarha, a bilo je i ~estica ne ve}ih od onih sjajnih ta~kica koje u liskunu vidimo, ali ni~eg drugog nije bilo. Suze rone}i, skupljao sam ove krhotine, malo po malo, a kad sam se uverio da su be`ivotne kao oni dragulji koje rudari iskopavaju svakodnevno, kao taj plja~kom dobavljeni nakit davno mrtvih, odneo sam komadi}e do jezera i bacio ih unutra.
	Tri puta sam tako silazio do ruba vode, nose}i u dlanu jedne ruke svaki put po jednu hrpicu plavkastih par~i}a, vra}aju}i se svaki put na mesto gde sam ih prona{ao, re{en da tra`im jo{; a posle tre}eg vra}anja na{ao sam ne{to, u pukotinu izme|u dva kamena tako duboko uglavljeno da sam kona~no morao da odem do onog borovog {umarka u kome sam preno}io i nalomim gran~ice kojima }u tu stvar~icu osloboditi i i{~eprkati - na{ao sam ne{to {to nije bilo ni azurno, a ni dragulj, ali {to je sijalo sna`nom belom svetlo{}u, kao zvezda.
	Izvukao sam taj predmet iz radoznalosti, ne iz uva`avanja. Bio je toliko nesli~an blagu za kojim sam tragao - ili, bar, nesli~an razbijenim deli}ima tog blaga koje sam nalazio - da mi nije ni na um palo, dok ga nisam uzeo u ruku, da bi mogao imati sa Kand`om neke veze. Ne mogu re}i kako je mogu}e da jedan predmet, sam po sebi crn, daje svetlost, ali ovaj je to postizao. Kao da je od smolastog uglja gagata bio izvajan, tako tmast beja{e i tako glatke povr{ine; ipak, i sijao je: kand`a je to jedna bila, duga~ka kao poslednji deo mog najmanjeg prsta ruke, kand`a surovo kukasta, sa vrhom o{trim kao igla; stvarnost mra~nog jezgra skrivenog do tada u srcu dragulja, eto {ta je bila, a dragulj je njoj samo poslu`io, nesumnjivo, kao posuda za preno{enje, kao lipsanoteka ili kutija za ~uvanje dragocenosti.
	Dugo sam kle~ao, le|ima okrenut dvorcu, i gledao naizmeni~no u to ble{te}e blago i u talase, upiru}i se da shvatim smisao otkri}a. Sad, kad sam tu kand`u video bez njenog safirnog omota~a, duboko pre`iveh jedno ose}anje koje uop{te nisam primetio tokom svih onih dana pre nego {to mi je oduzeta u hetmanovoj ku}i. Naime, ~inilo se da gledanje u nju dovodi do brisanja misli. Ne u onom smislu kako vino, ili izvesne droge, bri{u misli, onesposobljavaju}i um da se bavi razmi{ljanjem; ta kand`a je zamenjivala razmi{ljanje nekim vi{im stanjem, za koje nemam naziv. Ose}ao sam kako u ovo stanje uzle}em iznova i iznova i svaki put dosti`em sve ve}e visine, pa sam se najzad po~eo pla{iti da mi ne}e biti mogu} povratak u onaj oblik svesti koji ja nazivam normalno{}u; zato sam se svaki put, iznova, otrzao iz tog stanja. A pri svakom izlasku iz njega, ~inilo mi se da sa sobom donosim neka uvi|anja, neiskaziva, u vezi sa nekim stvarnostima ogromnih razmera.
	Kona~no sam, posle dugog niza tih odva`nih nadiranja i strahom obojenih uzmicanja, shvatio da nikad ne}u ste}i nikakvo pravo znanje o toj malenoj stvari koju sam dr`ao, a sa tom mi{lju (jer, to jeste bila misao) nastupi jedno tre}e stanje, koje se sastojalo u radosnoj poslu{nosti prema ne-znam-~emu, poslu{nosti bez ikakvog razmi{ljanja, jer se vi{e nije imalo o ~emu razmi{ljati, poslu{nosti bez i najmanjih primesa pobune. Ovo stanje me je dr`alo celog tog dana i tokom velikog dela slede}eg dana, a do tad sam ve} daleko za{ao u bregove.
	Ovde zastajem, jer sam preneo tebe, ~itateljko, od tvr|ave do tvr|ave - od obzidanog grada Traksa, koji preovla|uje gornjim tokom Acisa, do divovog zamka, koji preovla|uje severnom obalom zaba~enog jezera Diuturne. Traks je za mene bio kapija za izlazak u divlje planine. Kasnije se pokazalo da je i ova usamljena kula bila kapija - i sam prag rata; okr{aj koji se na tom mestu upravo okon~ao bio je zapravo jedan daleki deli} tog rata. Od toga dana, pa do danas, taj rat je zaokupljao moju pa`nju gotovo bez prestanka.
	Zastajem, ovde. Ako nema{ `elje da se baci{, rame uz rame sa mnom, u tu borbu, ~itateljko, ne osu|ujem te. Nije laka.
	
	DODATAK
	Bele{ka o provincijskoj upravi
	
	Severijanov kratki zapis o njegovom boravku u Traksu predstavlja najbolje (mada ne i jedino) svedo~anstvo koje imamo u vezi sa obavljanjem upravnih poslova u epohi Komonvelta, zato {to su tu pokazani poslovi onostran blistavih hodnika Ku}e Apsoluta i vrve}ih ulica Nesusa. Tu, o~ito, ne va`e ona razlikovanja koja mi pravimo izme|u zakonodavne, izvr{ne i sudske grane vlasti - upravnici kao {to je Abdiesus nesumnjivo bi se nasmejali na{oj zamisli da zakone treba jedna grupa ljudi da donosi, druga grupa da sprovodi, a tre}a po njima da sudi. Oni bi smatrali takav sistem neprimenjiv, a on to, kao {to u poslednje vreme vidimo, i jeste.
	U razdoblju koje pokriva ovaj rukopis, arhone i tetrarhe je naimenovao autarh, koji je, kao predstavnik naroda, imao u svojim rukama svu vlast. (Pogledajte, me|utim, kakvu primedbu je Famulima iznela Severijanu u vezi sa ovom temom.) Od tih zvani~nika se o~ekivalo da silom sprovode ono {to autarh zapovedi i da dele pravdu u skladu sa prihva}enim tradicijama `itelja nad kojima su vladali. Arhoni i tetrarsi tako|e su imali ovla{}enje da donose mesne zakone - va`e}e samo na zakonodav~evoj teritoriji i samo dok je on li~no na svojoj du`nosti - pa i da obezbe|uju, koriste}i i pretnju smrtnom kaznom, da se ti njihovi zakoni sprovode. U Traksu, kao i u Ku}i Apsoluta i u Citadeli, ostavljanje ~oveka u zatvoru tokom nekog odre|enog razdoblja - naj~e{}a kazna kod nas - kao da nije poznato. U Vinkuli zatvorenici ostaju zato {to ~ekaju da budu mu~eni ili smaknuti, ili zato {to su taoci utamni~eni da bi se njihovi prijatelji i rodbina pona{ali kako treba. Kao {to rukopis jasno pokazuje, nadzor nad mestom zvanim Vinkula ({to zna~i "ku}a lanaca") bio je samo jedna od du`nosti liktora ("onoga koji vezuje"). Me|u onim slu`benim licima koja su arhonu podre|ena, taj zvani~nik je glavni kad je posredi sprovo|enje pravde u vezi sa zlo~ina~kim delima. U izvesnim ceremonijalnim prilikama liktor hoda ispred svog gospodara nose}i goli ma~, mo}ni podsetnik na arhonovu vlast. Tokom sednica arhonovog suda od liktora se o~ekuje (Severijan se na to `ali) da stoji levo od sudijskog stola. Smaknu}e i druge glavne postupke po presudama izvr{ava liktor svojeru~no, ali on i nadgleda delatnosti klavigera ili klju~ara.
	Ti klju~ari nisu samo ~uvari Vinkule; oni rade i kao detektivi i policajci, a taj posao im je olak{an ~injenicom da mogu iznu|ivati obave{tenja od svojih zatvorenika. Nose klju~eve koji su, izgleda, dovoljno veliki da poslu`e i kao pendreci, {to }e re}i da je za njih klju~ i oru`je, i alat, i znamenje vlasti.
	Dimarsi ("oni koji se bore na dva na~ina") su arhonu i uniformisana policija i vojska. Izgleda, me|utim, da se njihov naziv ne odnosi na tu dvojnu du`nost, nego na njihovu opremljenost i obu~enost zahvaljuju}i kojima su sposobni da dejstvuju i kao pe{adija i kao konjica, ve} prema potrebi. Njihove redove, reklo bi se, popunjavaju profesionalni vojnici, veterani iz ratnih pohoda na severu - i to oni koji, po ro|enju, nisu iz tih krajeva.
	Sam Traks je, o~igledno, grad-tvr|ava. Od takvog upori{ta zaista se ne bi moglo o~ekivati da odoleva du`e od jednog dana ascijanskom neprijatelju - jer sazdano je, svi su izgledi, da odbija napade bandita, kao i pobune mesnih aristokrata i armigera. (Sajriakin mu`, koji bi u Ku}i Apsoluta bio ~ovek maltene nedostojan da na njega iko obrati pa`nju, o~igledno je u izvesnoj meri zna~ajan, pa ~ak i opasan, u okolini Traksa.) Iako je, ~ini se, uzvi{enima i armigerima zabranjeno da dr`e privatne vojske, manje-vi{e je jasno da su mnogi njihovi pratioci, iako imaju zvanja "lovac", "stjuard" i sli~no, zapravo borci. Njihovo anga`ovanje je, valjda, bitno kad treba braniti vile od plja~ka{a i skupljati porez, ali ako bi do{lo do gra|anskih nemira, oni bi bili ozbiljan izvor opasnosti za funkcionere kao {to je Abdiesus. Utvr|ena varo{, koja je opkora~ila reku, dala bi mu, ako bi se ikakav sukob tog tipa dogodio, prednost gotovo odlu~uju}u.
	Mar{ruta za koju se Severijan opredelio kad je morao be`ati nagove{tava kako se izlaz iz grada mogao valjano nadgledati. Arhonova li~na tvr|ava, zamak Acies ({to bi zna~ilo "oru`ani logor na vrhu") {titi severni kraj doline. Ta tvr|ava kao da je potpuno odvojena od palate, a i od grada samog. Ju`ni kraj je pregra|en Kapulusom ("bal~akom ma~a"), a to zdanje je, izgleda, jedan slo`eno izgra|eni utvrdni zid, umanjena imitacija Zida Nesusa. ^ak su i vrhovi litica za{ti}eni utvr|enjima, koja su me|usobno povezana zidinama. Po{to grad poseduje neiscrpni izvor sve`e vode, reklo bi se da je sposoban da izdr`i dugotrajnu opsadu ma kojih snaga koje ne raspola`u te{kim naoru`anjem.
	
	D`. V.
