	D`in Volf, SENKA MU^ITELJA
	Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi}
	
	1. VASKRSNU]E I SMRT
	Mogu}e je da sam ve} tada imao neko predose}anje o svojoj budu}nosti. Ta zaklju~ana i zar|ala kapija koja je stajala ispred nas, kroz ~ije su kopljaste {iljke pramenovi re~ne magle i{li kao po planinskim stazicama, ostaje sada u mom umu kao simbol moga izgnanstva. Zato sam ovaj izve{taj o njemu po~eo doga|ajima posle na{eg plivanja, tokom kojeg je tako malo nedostajalo pa da se ja, mu~iteljski {egrt Severijan, udavim.
	"Stra`ar je oti{ao." To je moj prijatelj Rohe rekao Droteu, koji je i sam malo~as video kako stra`ar odlazi.
	De~ak Eata neodlu~no predlo`i da po|emo okolo. Jedan uzmah njegove tanke, pegave ruke ukazao je ka hiljadama koraka du`ine zida koji se protezao preko sirotinjskog naselja i nastavljao uz brdo sve do samog tvr|avskog zida Citadele. Bilo je to pe{a~enje koje }u ja i preduzeti, jednog dana, mnogo kasnije.
	"A da poku{amo da u|emo kroz kapiju tvr|ave, a bez propusnice? Oni bi javili majstoru Gerlousu."
	"Ali za{to bi stra`ar oti{ao?"
	"Nije va`no za{to." Drote zadrma kapiju. "Eata, vidi da li mo`e{ da se provu~e{ izme|u {ipki."
	Drote nam je bio kapetan, pa Eata progura jednu ruku i jednu nogu izme|u uspravnih gvozdenih {ipki; me|utim odmah se videlo da nema nade da i ostatkom tela pro|e.
	"Ide neko", {apnu Rohe. Drote cimnu Eatu i izvu~e ga odatle.
	Pogledao sam niz ulicu. Fenjeri su se njihali tamo, me|u maglom uti{anim zvucima koraka i glasova. Ja bih be`ao, ali me Rohe zadr`a, govore}i: "^ekaj, vidim koplja."
	"Da l' misli{ da se to stra`a vra}a?"
	Odmahnuo je glavom. "Previ{e ih ima."
	"Bar dvanaest ljudi", re~e Drote.
	Jo{ mokri od \ola, ~ekali smo. U nekom sporednom, povu~enom prostoru mog uma, mi i sad stojimo i drhtimo tamo. Ba{ kao {to sve ono {to izgleda neuni{tivo ima te`nju ka sopstvenom uni{tenju, tako i momenti koji u trenutku doga|anja izgledaju najprolazniji dobijaju kasnije svoje obnovljeno postojanje - ne samo u mom pam}enju (iz kojeg, pri kona~nom polaganju ra~una, nije izgubljeno ba{ ni{ta) nego i u lupanju mog srca i u uspravljanju vlasi kose na mojoj glavi, tako da su to svaki put novi momenti, ba{ kao {to se na{ Komonvelt nanovo uspostavlja svakog jutra u o{trim tonovima svojih truba.
	Ti ljudi nisu bili u oklopima, {to sam ubrzo video pri bole{ljivo `utom svetlu njihovih fenjera; ali su imali koplja, kao {to je Drote rekao, a tako|e motke i sekire. Njihov vo|a imao je duga~ki dvosekli no` zadenut za pojas. Ono {to me je jo{ vi{e interesovalo bio je masivni klju~ oka~en o kanap oko njegovog vrata; izgledao je kao da bi mogao odgovarati bravi te kapije.
	Mali Eata se nervozno vrpoljio, a vo|a nas ugleda i di`e fenjer iznad glave. "Mi }ekamo da u|emo, gudmane", doviknu Drote. Iako vi{eg rasta nego taj vo|a, Drote je na tamnom licu imao izraz poniznosti i po{tovanja.
	"Ne pre zore", re~e vo|a grubo. "Vi, momci, bolje da idete ku}i."
	"Gudmane, trebalo je stra`ar da nas pusti unutra, ali nije tu."
	"Ne}ete no}as u}i." Vo|a je stavio {aku na dr{ku no`a, pa tek onda pri{ao jo{ korak bli`e. Na tren sam se upla{io da zna ko smo.
	Drote se malo odma~e, a mi tako|e, tako da smo ostali iza Drotea. "Ko ste vi, gudmane? Niste vojnici."
	"Mi smo dobrovoljci", re~e jedan od njih. "Dolazimo da {titimo svoje mrtve."
	"Onda mo`ete da nas pustite unutra."
	Vo|a je bio okrenuo le|a. "Ne pu{tamo mi nikoga unutra, sem same sebe." Njegov klju~ zacvile u bravi i kapija se, {kripe}i, otvori ka unutra. Eata, pre nego {to ga je iko mogao zaustaviti, projuri kroz kapiju. Neko opsova, a vo|a i jo{ dvojica dado{e se u trk za Eatom, ali on beja{e previ{e hitar za njih. Videsmo njegovu kosu boje ku~ine i njegovu ko{ulju sa zakrpama, kako krivudavo jure izme|u utonulih sirotinjskih grobova, a onda i{~ezavaju u gusti{u statua, na izdignutijem terenu. Drote poku{a da ga sledi, ali ga dvojica zgrabi{e za ruke.
	"Moramo ga na}i. Ne}emo vam pokrasti va{e mrtve."
	"Onda za{to ho}ete da u|ete?" upita jedan dobrovoljac.
	"Da skupljamo trave", re~e mu Drote. Mi smo lekarski galipoti. Zar ne `elite da se bolesnici le~e?"
	Dobrovoljac se zablenu u njega. Onaj s klju~em ispustio je fenjer kad je potr~ao za Eatom, tako da su ostale samo dve svetiljke. U njihovom mutnom svetlu taj dobrovoljac je izgledao priglupo i nevino; pretpostavljam da je bio nekakav fizi~ki radnik.
	Drote nastavi: "Sigurno znate da neke lekovite trave, da bi imale najve}u vrednost, moraju biti i{~upane iz grobnog tla pri svetlosti mese~ine. Uskoro }e mraz, pa }e sve biti uni{teno, a na{im gospodarima su potrebne zalihe za zimu. Trojica gospodara su uredila da mi no}as u|emo, a ja sam onog de~ka pozajmio od njegovog oca da mi pomogne."
	"Nemate u {ta da stavljate lekovite trave."
	Jo{ se divim Droteu zbog onog {to je tada uradio. Rekao je: "Treba da ih vezujemo u snopi}e da se su{e." Zatim je, bez i najmanjeg oklevanja, izvukao komad najobi~nijeg kanap iz d`epa.
	"A, razumem", re~e taj dobrovoljac. Lepo se videlo da ne razume. Rohe i ja smo prilazili, malo po malo, kapiji.
	A Drote se udalji jedan korak od kapije. "Ako ne}ete da nas pustite da skupljamo trave, onda je bolje da odemo. Ne verujem da bismo sad ikako mogli na}i onog de~ka tamo."
	"Ne}ete nikud. Moramo ga izvesti napolje."
	"Pa, dobro", re~e Drote nevoljno i mi pro|osmo kroz kapiju, a volonteri za nama. Izvesni mistici tvrde da je stvarni svet sazdan dejstvom ljudskog uma, zato {to postupamo u skladu sa ve{ta~kim kategorijama u koje sme{tamo stvari, i to stvari koje su nediferencirane i slabije od na{ih re~i za njih. Ja sam te no}i, intuitivno, shvatao to na~elo, dok sam slu{ao kako poslednji dobrovoljac zatvara kapiju iza nas.
	Jedan ~ovek, koji dotad nije progovarao, re~e: "Idem ja da pazim na moju majku. Ve} smo suvi{e vremena izgubili. Dosad su mogli da je odnesu ligu daleko."
	Nekoliko drugih progun|a{e re~i saglasnosti s ovim i grupa po~e da se razilazi, pri ~emu jedan fenjer po|e levo, a drugi desno. Mi krenusmo srednjom stazom (uvek smo njome i{li kad smo se vra}ali do sru{enog dela citadelskog zida) zajedno sa preostalim dobrovoljcima.
	Moja je priroda, moja radost i moje prokletstvo da ne zaboravljam ni{ta. Svaki zveket lanca i fijuk vetra, svaki prizor, mirisi i ukus, ostaje bez promena u mom umu, pa, iako znam da to nije kod svakoga tako, ja ni zamisliti ne mogu kako bi bilo da je druga~ije, kao da je ~ovek ne{to prespavao, iako nije prespavao, nego je re~ samo o do`ivljaju od pre izvesnog, du`eg, vremena. Sad se preda mnom uzdi`u oni koraci, malobrojni, koje tada na~inismo po izbeljenoj stazi: bilo je hladno i sve hladnije; svetla nikakvog nismo imali, a magla je po~ela ozbiljno da se valja sa \ola. Nekoliko ptica, dotad mirnih na granama borova i ~empresa, po~e nelagodno da lepr{a od drveta do drveta. Se}am se ose}aja na mojim {akama dok sam trljao jednu o drugu, pamtim i fenjer kako se nji{e me|u nadgrobnim plo~ama na izvesnoj udaljenosti, kao i to kako je magla izvukla iz moje ko{ulje miris re~ne vode, pamtim prodorni miris zemlje nedavno prekopavane. Tog dana malo je nedostajalo da umrem, udavljen, me|u spletenim korenjem; a te no}i stupio sam u svet odraslih mu{karaca.
	Prolomio se pucanj, pojava koju ja nikada ranije nisam iskusio, sevnula je `estoka energija i rascepila tamu kao klin, koji se zatim sklopio uz zvuk poput groma. Negde se jedan spomenik bu~no sru{io. Onda ti{ina... u kojoj kao da se sve oko mene rastvorilo. Potr~asmo. Ljudi su se dernjali, daleko. ^uo sam da je zazve~ao ~elik po kamenu, kao da je neko tresnuo halebardom po spomeniku. Jurnuo sam stazom koja mi je bila (ili mi se tad tako u~inilo) sasvim nepoznata. Beja{e kao traka polomljene kosti, {iroka taman dovoljno da dvojica njome idu naporedo, a silazila je, zavojito, u jednu travnatu udolinu. U onoj magli nisam video ni{ta osim tamnih masa spomenika s obe strane. Onda staza - iznenada, kao da ju je neko cimnuo - nestade ispod mojih nogu; verovatno sam prevideo neki zaokret. Izvio sam se da izbegnem jedan obelisk koji kao da je isko~io iz tla ispred mene i slede}eg trena sam se sudario sa nekim ~ovekom u crnom kaputu.
	Bio je stamen kao neko stablo; sudar me je oborio s nogu i ostavio bez daha. ^uo sam ga kako mrmlja kletve, a onda tihi fijuk nekog oru`ja kojim je zamahnuo. Drugi glas se javi: "[ta bi?"
	"Neko je naleteo na mene. Sad ga nema, ko god da je bio."
	Le`ao sam nepomi~no.
	Neka `ena re~e: "Upali svetiljku." Njen glas je bio kao gugutanje goluba, ali je sadr`avao i hitnost.
	Onaj na koga sam naleteo odgovori joj: "Stu{tili bi se na nas kao ~opor divljih pasa, madam."
	"To }e se ionako uskoro dogoditi - Vodalus je pucao. Mora biti da si ~uo."
	"To }e, verovatnije, da ih zadr`i na odstojanju."
	Izgovaraju}i re~i na na~in za koji tada, zbog svoga neiskustva, nisam znao da je odlika klase uzvi{enih, onaj ~ovek koji je prvi progovorio ponovo se oglasi: "Kamo sre}e da ga nisam doneo. Ne bi trebalo da nam bude potreban protiv ljudi ove vrste." Sad mi je bio mnogo bli`i i ja ga, koji trenutak kasnije, ugledah kroz maglu, ~oveka visokog, vitkog, bez {e{ira, kako stoji pored onog te`eg na koga sam natr~ao. Tre}a prilika, zaogrnuta crnim, bila je, po svemu sude}i, ta `ena. Izgubiv{i vazduh, izgubio sam i snagu udova, ali sam uspeo da se otkotrljam iza osnovice jedne statue, a ~im sam se na{ao, tamo, u sigurnosti, odmah sam izvirio da ove ljude opet osmotrim.
	O~i su mi se ve} navikle na tamu. Razabrao sam lice te `ene, lice srcastog oblika, i uo~io da je gotovo isto onoliko visoka i vitka kao mu{karac koga je nazvala imenom Vodalus. Onaj te{ki je nestao, ali ga ~uh kako govori: "Jo{ konopca." Po njegovom glasu prime}ivalo se da je samo korak-dva udaljen od ta~ke gde sam ja ~u~ao, a ipak, nestao je kao voda sipana u bunar. Onda videh kako se ne{to crno (to je morao biti sredi{nji, izdignuti deo njegovog {e{ira) pomi~e blizu stopala vitkog ~oveka, i shvatih da se maltene ba{ takva stvar dogodila s njim - tu je postojala rupa, a on se na{ao u rupi.
	@ena upita: "U kakvom je stanju ona?"
	"Sve`a kao cvet, madam. Jedva da ima ikakvog smrada na njoj, ni{ta zbog ~ega bi se trebalo zabrinjavati." @ustrije nego {to bih verovao da je mogu}e, isko~io je iz rupe. "A sad mi dajte jedan kraj, a Vi uzmite drugi, kne`e, i i{~upa}emo je kao {argarepu."
	@ena re~e ne{to {to mi izma~e, a vitki joj odvrati: "Nisi morala da dolazi{, Tea. [ta bi mislili ostali, ako ja ne bih ni{ta rizikovao?" On i te{ki potego{e, stenju}i, i ja videh kako se ne{to belo pojavljuje pred njihovim nogama. Sagnuli su se da to dignu. A onda se, kao da ih je neki am{aspand dotakao svojim zra~e}im ~arobnim {tapom, magla zakovitla i razma~e, propu{taju}i zrak zelene mese~ine na njih. Imali su le{ neke `ene. Njena kosa, nekad crna, sad je bila umr{ena oko njenog modrog lica; obu~ena je bila u duga~ku haljinu od neke blede tkanine.
	"Vidite li", re~e te{ki, "kao {to vam rekoh, kne`e i madam, u devetnaest slu~ajeva od dvadeset tu nema nikakvih te{ko}a. Sad treba samo da je prebacimo preko zida."
	Tek {to je to izgovorio, za~uh ne~iju viku. Trojica volontera dolazila su stazom, preko ivice udoline. "Zadr`ite ih, kne`e", zare`a te{ki, nabacuju}i le{ sebi na rame. "Ja }u se pobrinuti za ovo i odvesti gospo|u u bezbednost."
	"Uzmi ovo", re~e Vodalus. Dade mu pi{tolj, od koga se mese~ina odbijala kao od ogledala.
	Te{ki se zablenu u pi{tolj. "Nikad to nisam upotrebio, kne`e..."
	"Uzmi, mo`e ti trebati." Vodalus se sa`e, a onda se uspravi dr`e}i ne{to {to je li~ilo na tamni {tap. Za~u se zveket metala po drvetu i ukaza se, namesto {tapa, blistava, uzana o{trica. On viknu: "Branite se!"
	Golubica kao da je za trenutak imala vlast nad arktoterijumom: uzela je pi{tolj iz {ake te{koga, a zatim oni zajedno uzmako{e u maglu.
	Trojica dobrovoljaca su oklevala. Sad po|e jedan levo, a drugi desno, kao da bi napali s tri strane. ^ovek u sredini (i dalje na beloj stazi od polomljenih kostiju) imao je koplje, a jedan od druge dvojice, sekiru.
	Tre}i je bio upravo onaj vo|a s kojim je Drote na kapiji razgovarao. "Ko si ti?" dobaci on Vodalusu, "i kakva ti je to vlast Erebusova dala pravo da dolazi{ ovde i radi{ tako ne{to?"
	Vodalus nije odgovorio, ali je vrh njegovog ma~a gledao sad u jednog, sad u drugog, kao oko.
	Promuklim glasom vo|a re~e: "Sad svi zajedno i bi}e na{." Ali nastupali su oklevaju}i, i pre nego {to su stigli do njega, Vodalus sko~i napred. Video sam sev njegove o{trice u slaboj svetlosti i ~uo njeno trenje o vrh kratkog koplja - metalno suljanje, kao da ~eli~na zmija klizi preko gvozdenog brvna. Kopljanik dreknu i odsko~i; Vodalus tako|e sko~i unazad (mislim zato {to se pla{io da }e mu ona dvojica za}i za le|a), a onda kao da izgubi ravnote`u i pade.
	Sve se to odigralo u mraku u magli. Ja sam pomno gledao, ali ti ljudi su bili uglavnom samo senke me|u senkama - kao {to je malo~as bila `ena sa licem u obliku srca. Ipak, bio sam ganut ne~im. Mo`da mi se u~inilo, zato {to je Vodalus bio spreman da pogine da bi nju za{titio, da je ona i meni dragocena; svakako je ta njegova spremnost pobudila u meni odre|enu meru divljenja prema njemu. Mnogo sam puta od tada, stoje}i na klimavoj platformi na trgu nekog pija~nog grada, sa Terminus Estom nepomi~nim ispred mene i sa budnim prestupnikom u kle~e}em polo`aju pred mojim nogama, slu{aju}i kako {i{ti {apat gomile pune mr`nje prema meni, ose}aju}i, {tavi{e, jednu daleko nedobrodo{liju stvar, naime divljenje onih koji nalaze prljavu radost u tu|em bolu i tu|oj smrti, pomislio na Vodalusa pokraj groba i zatim uzdigao svoju o{tricu napola zami{ljaju}i da }e ona, kad se sjuri nadole, zadati udarac u korist Vodalusa.
	Kao {to rekoh, spotakao se. Mislim da je u tom trenu ~itav moj `ivot bio na uskolebanim tasovima vage zajedno sa njegovim.
	Ona dvojica sa strane jurnu{e na njega, ali on svoje oru`je nije bio ispustio. Videh kako blistava o{trica seva nagore, iako je Vodalus jo{ le`ao na tlu. Pamtim da sam tad pomislio kako bi fino bilo imati takav ma~ na dan kad Drote postane kapetan {egrta, kao i to da sam u mislima na~inio pore|enje izme|u Vodalusa i sebe.
	Sekira{, prema kome je Vodalus na~inio ubodni zamah, uzma~e; onaj drugi zamahnu duga~kim no`em. Ja sam, dotad, ve} bio na nogama, i posmatrao bitku preko ramena jednog kalcedonskog an|ela; video sam kako no` proma{uje, koliko za {irinu palca, Vodalusa, koji se izvio na drugu stranu, i kako se zariva do dr{ke u zemlju. Vodalus tad zamahnu da pose~e vo|u, ali bio je suvi{e blizu za ma~ tolike du`ine. A vo|a, umesto da uzmakne, ostavi svoje oru`je i dograbi Vodalusa kao rva~. Bili su na samom rubu otvorenog groba - pretpostavljam da se Vodalus bio spotakao o iskopanu zemlju.
	Drugi dobrovoljac je digao sekiru, ali je potom stao da okleva. Njegov vo|a bio mu je bli`i nego Vodalus; on po~e zaobilaziti, da bi dobio slobodan prostor za udarac, i tako se kre}u}i, do|e na manje od jednog koraka udaljenja od mesta gde sam se ja skrivao. Dok se tako preme{tao, videh kako Vodalus ~upa no` iz zemlje i zariva ga vo|i u grlo. Sekira se di`e da udari; a ja, ja je zgrabih za dr`alju ta~no ispod u{ica, maltene ~istim refleksom, i na|oh se odjednom u borbi, ritnuh, udarih.
	Sasvim iznenada, bilo je zavr{eno. Mrtav je le`ao onaj volonter ~ije se krvavo oru`je nalazilo u mojim rukama. Dobrovolja~ki vo|a gr~io se pred na{im nogama. Kopljanik je nestao, a njegovo koplje je le`alo, bezopasno, popre~no preko staze. Vodalus dohvati crni {tap koji je nedaleko le`ao na travi i ugura ma~ u njega kao u korice. "Ko si ti?"
	"Severijan. Mu~itelj sam. Ili, ta~nije, ja sam {egrt mu~itelja, kne`e. ^lan reda Tragalaca za istinom i pokajanjem." Duboko sam udahnuo.
	"Vodalarijus sam", odvrati on. "Jedan od hiljada takvih ~ijeg postojanja vi niste svesni." A bila je to re~ koju jedva da sam ikad dotad i ~uo.
	"Evo." On mi polo`i ne{to na dlan: nov~i}, malen i tako gladak da je izgledao nauljen. Ostadoh, ste`u}i tu paricu, pokraj raskopanog groba, gledaju}i kako Vodalus krupnim koracima odlazi. Znatno pre no {to je stigao do ruba udoline, progutala ga je magla, a onda je, nekoliko trenutaka potom, srebrnasti lete}i ~amac, o{tar kao strelica, zavri{tao iznad groblja.
	No` je bio, nekako, ispao iz vrata mrtvog vo|e. Mo`da ga je on sam, u agoniji, izvukao. Dok sam se saginjao da uzmem no`, primetio sam da mi je nov~i} jo{ u {aci i strpao ga u d`ep.
	Mi mislimo da smo ti koji izmi{ljaju simbole. Istina glasi da simboli izmi{ljaju nas; mi smo njihove tvorevine, oblikuju nas njihove tvrde, defini{u}e ivice. Kad vojnici pola`u zakletvu, svaki dobije po jedan komad metalnog novca, i to asimus, sa urezanim profilom autarha. Primaju}i taj nov~i} oni prihvataju i naro~ite du`nosti i terete vojni~kog `ivota - od tog ~asa su vojnici, mada mo`da jo{ ni{ta ne znaju o rukovanju oru`jem. Ja to tada nisam znao, ali velika je gre{ka zami{ljati da moramo biti svesni takvih stvari da bi one uticale na nas; zapravo, zami{ljati to zna~i verovati u najbezvredniju, najpraznoverniju vrstu magije. Jedino nesu|eni mag veruje u delotvornost ~istog znanja; a racionalni ljudi znaju da stvari ili delaju same po sebi, ili uop{te ne delaju.
	Tako ja, dok mi je taj nov~i} upadao u d`ep, nisam znao ni{ta o dogmama pokreta kome je Vodalus bio na ~elu, ali sam ih ubrzo sve doznao, jer su bile u vazduhu. Sa Vodalusom, mrzeo sam autarhiju, iako pojma nisam imao {ta bi moglo mesto nje biti uspostavljeno. Sa Vodalusom sam prezirao uzvi{ene koji nikako da se dignu na ustanak protiv autarha i koji vezuju svoje najlep{e k}eri za njega daju}i ih u ceremonijalno konkubinatstvo. Sa Vodalusom sam prezirao narod {to je tako nedisciplinovan i li{en zajedni~kog cilja. A od onih ideala koje je poku{ao da mi usadi majstor Malrubius (koji je zapovedao {egrtima kad sam bio de~ak) i koje je posle nastojao da mi prenese i majstor Palaemon, prihvatio sam samo jednu: odanost toj gildi. U ovom pogledu nisam nimalo gre{io - bilo je, kao {to sam i ose}ao, savr{eno izvodljivo da slu`im Vodalusu, a ostajem torturist. Eto, tako sam zapo~eo svoje dugo putovanje koje se zavr{ilo mojim slu~ajnim uletanjem u presto.
	
	2. SEVERIJAN
	Pam}enje me pritiska. Po{to sam odgajen me|u mu~iteljima, nikad nisam upoznao svoju majku niti oca. Ni{ta vi{e nisu znali o svojim roditeljima ni drugi {egrti, bra}a moja. S vremena na vreme, a naro~ito kad zima dugo potraje, poneki jadni siromah do|e na mrtva~ka vrata, galame}i, nadaju}i se da bi mogao biti primljen u na{u drevnu gildu. ^esto takvi uvesele Brata portira pri~aju}i na kakve }e muke rado da udaraju druge ljude, samo da bi, kao nagradu, dobili toplotu i hranu; biva i da donesu neku `ivotinju kao primer svog rada.
	Svakog takvog odbijemo. Tradicija iz na{ih dana slave, koji su bili pre ove sada{nje degenerisane epohe, i pre one pre toga, i pre one jo{ ranije, tradicije iz jedne epohe ~iji naziv sad jedva da pamte i u~enjaci, zabranjuju regrutovanje takvih ljudi. ^ak i u doba o kome pi{em, kad se gilda smanjila na dva majstora i manje od dvadeset kalfi, te tradicije su se po{tovale.
	Od svoje prve uspomene, pa do sad, pamtim sve. Ta prva uspomena jeste kako sam slagao {ljunak u gomilicu, u Starom dvori{tu. Ono se prostire ju`no i zapadno od Ve{ti~jeg dvorca i odvojeno je od Velikog dvora. Ve} tada je tvr|avski zid, u ~ijoj odbrani bi, navodno, na{e bratstvo trebalo da u~estvuje, bio u ru{evnom stanju, sa velikom prazninom izme|u Crvene kule i Medveda, a ja sam se tamo pentrao po oborenim blokovima nerastopivog sivog metala i gledao prostranstvo nekropolisa koji se spu{ta niz tu stranu citadelskog brega.
	Kad sam bio ne{to stariji, nekropolis mi je postao igrali{te. Krivudavim stazama tamo{njim i{le su patrole tokom dana, ali stra`ari su ponajvi{e pazili na one sve`ije grobove, na ni`em terenu, a, sem toga, kako su znali da mi pripadamo mu~iteljima, retko kad su imali mnogo volje da se bak}u oko nas i da nas isteruju iz na{ih vrebali{ta u grupama ~empresovih stabala.
	Pri~a se da je na{ nekroplis najstariji u Nesusu. Sasvim je izvesno da to nije istina, pa ipak, postojanje takve neistine svedo~i o istinskoj drevnosti, mada autarsi ovde nisu sahranjivani ~ak ni kad je Citadela bila njihovo glavno upori{te i mada su slavne porodice - tada kao i sada - radije sahranjivale svoje dugonoge i dugoruke mrtve u kriptama na svojom imanjima. Me|utim, gradski armigeri i optimati rado su se opredeljivali za najvi{e obronke, blizu zida Citadele; siroma{njiji obi~ni gra|ani sahranjivani su ni`e i sve ni`e, a na najudaljenijem i najni`em terenu, koji se grani~io sa naseljima du` obale \ola, sahranjivani su grn~ari. Kao de~ak retko kad sam sam odlazio daleko, ili upola tako daleko.
	Uvek smo i{li trojica - Drote, Rohe i ja. Kasnije i Eata, slede}i po starosti me|u {egrtima. Nijedan od nas nije ro|en me|u mu~iteljima, jer se niko nikad ni ne ra|a me|u mu~iteljima. Pri~a se da je u drevnim vremenima bilo u na{em esnafu i mu{karaca i `ena i da su im se ra|ali i sinovi i k}eri, odgajani da u|u u misterije, kao {to se sad ~ini me|u proizvo|a~ima svetiljki, me|u zlatarima i u mnogim drugim esnafima. Ali Imar Maltene Pravedni je, uvi|aju}i koliko su `ene surove i kako ~esto prekora~uju one kazne koje je on odre|ivao, naredio da me|u mu~iteljima ne sme vi{e biti `ena.
	Od tog doba na{i se redovi popunjavaju isklju~ivo decom onih koji nam dopadnu {aka. U na{oj Matahinskoj kuli ima jedna gvozdena poluga koja viri iz brodskog zida na visini prepona odraslog ~oveka. Mu{ku decu dovoljno malu da mogu uspravno stajati ispod te poluge gajimo kao svoju; a ako nam bude poslata `ena u odmakloj trudon}i, otvaramo je i ako onda beba vu~e dah, zapo{ljavamo negovateljicu ako je ta beba mu{ko. Ako je `ensko, damo je ve{ticama. Tako to ide jo{ od dana Imarovih, a ti su dani zaboravljeni pre mnogo stotina godina.
	Tako niko od nas ne zna svoje poreklo. Svako bi bio od uzvi{enih kad bi mogao, a ~injenica je da mnoge osobe visokog roda bivaju predate nama. Kao de~ak svako od nas je pravio neke svoje pretpostavke i svaki bez izuzetka je poku{ao da pita o tome stariju bratiju, i to starije me|u kalfama, iako nam oni, zaklju~ani svako u svoju gor~inu, nisu govorili prakti~no ni{ta. Eata je nacrtao grb jednog od velikih severnih klanova, veruju}i da iz te porodice poti~e, na plafonu iznad svog le`aja, one godine o kojoj govorim.
	[to se mene ti~e, ja sam jo{ pre toga prihvatio, kao svoj grb, ne{to {to je bilo ugravirano u bronzi iznad ulaza u jedan mauzolej. U tom grbu su bili: vodoskok, koji se di`e iz neke vode; iznad vodoskoka lete}i brod, a ispod vodoskoka ru`a. Ulaz je bio davno provaljen, a na podu su ostala dva prazna mrtva~ka sanduka. Jo{ tri sanduka, za mene prete{ka da ih pomaknem ali netaknuta, ~ekala su na policama du` jednog zida. Privla~nost tome mestu nisu davali ni zatvoreni, a ni otvoreni mrtva~ki sanduci, mada sam u ovom drugom ponekad le`ao odmaraju}i se na izbledelim ostacima mekane podloge. Privla~no je bilo zato {to je prostorija bila tako malena, njeni zidovi tako debeli, prozor samo jedan, malen, sa jednom {ipkom, a neverna vrata (tako masivna i te{ka) ve~ito od{krinuta.
	Kroz prozor i vrata mogao sam gledati, neprime}en, sav blistav `ivot drve}a, `bunja i trave napolju. Pti~ice konopljarke i ze~evi, koji se na moj dolazak davahu u bekstvo, nisu me mogli ni namirisati ni ~uti dok sam bio unutra. Posmatrao sam vranu oluja{icu kako gradi svoje gnezdo i gaji svoje mladunce dva lakta daleko od mog lica. Gledao sam kako prolazi kasom lisica, dignute ~etke; a jedom je i ona gigantska lisica, vi{a od svih osim najvi{ih lova~kih pasa, koju ljudi nazivaju grivastim vukom, pro{la, u sumrak, tr~e}i dugim skokovima; i{la je za nekim svojim neznanim poslom iz poru{enih ju`nih kvartova. Jedna karakara me je {titila letucaju}i i progone}i otrovnice, a soko je sa vrha bora dizao krila ka vetru.
	Dovoljan je trenutak da se opi{u te stvari koje sam ja posmatrao tako dugo. Ni ~itav jedan saros, koji traje osamnaest godina, ne bi mi bio dovoljno dug da zabele`im {ta su sve ti prizori zna~ili meni, dronjavom de~aku {egrtu. Dve misli (maltene jednake snovima) opsedale su me i ~inile te prizore beskrajno dragocenim. Prva je bila misao da }e u nekom ne mnogo udaljenom vremenu, stati samo vreme... i da }e ti {areni dani, koji su toliko dugo bili izvla~eni jedan za drugim kao ma|ioni~areve povezane marame, najzad na}i svoj kraj, a zlovoljno sunce se ugasiti. Druga beja{e misao da negde postoji neko ~udesno svetlo - nekad sam ga zami{ljao kao sve}u, nekad kao baklju - koje izaziva pojavu `ivota u svakom predmetu na koji padne, tako da list otkinut od `buna ispru`i no`ice i tanu{ne pipaljke, a grubi sme|i `bun otvori crne o~i i pobegne uz drvo.
	Ipak je pokatkad, naro~ito u dremljivim satima oko podneva, bilo malo {ta da se vidi. Tada bih se nanovo okretao grbu nad vratima i pitao se kakve veze imaju brod, ru`a i vodoskok sa mnom i zurio u pogrebnu bronzanu masku koju sam bio na{ao, o~istio i stavio u jedan ugao. Taj mrtvac je le`ao potpuno opru`en, a njegove o~i sa te{kim kapcima bile su sklopljene. U svetlosti koja je probadala maleni prozor, razgledao sam njegovo lice i razmi{ljao o mom sopstvenom, koje sam video u poliranom metalu. Moj ravni nos, duboko utonule o~i i upali obrazi veoma su nalikovali na njegove, pa sam ~eznuo da saznam da li je imao tamnu kosu kao ja.
	Zimi sam retko odlazio u nekropolis, ali leti su mi taj provaljeni mauzolej, a i drugi mauzoleji, davali mesta za posmatranje i za odmor u hladovini. Dolazili su i Drote, Rohe i Eata, mada ih nijednom nisam odveo do mog najomiljenijeg skloni{ta; znao sam da i oni imaju svoja tajna mesta. Kad smo bili zajedno, retko smo zalazili u grobove. Umesto toga, pravili smo od {tapova ma~eve i vodili bitke u kojima je bilo i jurnjave, ili smo bacali {i{arke na vojnike, ili smo na zemljanoj povr{ini novih grobova crtali kvadrate i igrali se piljaka, "dame" pomo}u kamen~i}a ili "konopaca i pu`eva".
	Zabavljali smo se i u lavirintu koji je bio deo Citadele i plivali u velikoj cisterni ispod Dvorca sa zvonom. Tamo je bilo hladno i vla`no ~ak i leti, pod zaobljenim svodom, pokraj kru`nog jezera beskrajno duboke, mra~ne vode. Ali zato zimi jedva da je bilo iole hladnije, a taj rezervoar je imao i jednu vrhunsku prednost: bio je, naime, zabranjen, tako da smo mogli, kriju}i se divno, da skliznemo u njega, iako se za nas mislilo da smo na nekom drugom mestu, i da svoje buktije ne palimo dok iza sebe ne zatvorimo okrugla vrata sa rebrastim oja~anjima. A onda, kad posko~e plamenovi upaljenog katrana, kako zaple{u na{e senke po tim vla`nim zidovima!
	Kao {to pomenuh, na{e mesto za plivanje bilo je u \olu, koji krivuda kroz Nesus kao velika, umorna zmija. Kad otopli, mi u grupi krenemo, kroz nekropolis, tamo - prvo pored starih, veli~anstvenih grobnica koje su najbli`e zidu Citadele, onda pored ta{tih optimatskih posmrtnih ku}a, zatim kroz kamenu {umu obi~nih spomenika (trude}i se da izgledamo prepuni po{tovanja dok prolazimo pored robusnih stra`ara koji se naslanjaju na svoja koplja). Najzad preko obi~nih, golih humki koje ozna~avaju da su tu zakopani siroma{ni ljudi i koje se posle prve ki{e snize i pretvore u barice.
	Na najni`em rubu ovog grada stajala je ona gvozdena kapija koju sam ve} opisao. Kroz nju su uno{ena tela namenjena za grn~arsko polje. Dok smo prolazili kroz te r|aju}e vratnice, ose}ali smo, tek tad, da smo stvarno iza{li iz Citadele i time nesumnjivo prekr{ili pravila koja bi trebalo da odre|uju na{e kretanje. Verovali smo (ili glumili da verujemo) da }emo biti stavljeni na muke ako nas starija bra}a otkriju u ovom prekr{aju; a istina je bila da bismo samo dobili batine - tolika je dobrota tih mu~itelja koje sam kasnije izdao.
	Ve}u opasnost su za nas predstavljali su stanovnici mnogospratnih stambenih zgrada zbijenih s obe strane grozno prljave ulice kojom smo prolazili. Ponekad pomi{ljam da je ova gilda istrajala tako dugo upravo zbog toga {to slu`i kao fokus koji privla~i mr`nju naroda na sebe, te je odvla~i od autarha, uzvi{enih i vojske, pa ~ak u izvesnoj meri i od bledih degenerika koji ponekad, sa udaljenih zvezda, dolaze da posete Urt.
	Isto ono predose}anje koje je omogu}avalo stra`arima da znaju ko smo, obave{tavalo je, izgleda, i stanovnike tih solitera; ponekad su sa prozora vi{ih spratova sipali pomije na nas, a ljutito gun|anje nas je pratilo. Me|utim, strah iz koga je ta mr`nja proisticala tako|e nas je {titio. Nikakvo stvarno nasilje nije preduzimano protiv nas, a jednom ili dvaput, kad se ra{~ulo da je neki tiranski divljegroba{ ili neki korupciona{ izru~en na{oj gildi, dovikivali su nam sugestije kako da ga uni{timo - ve}inom vulgarne, velikim delom neizvodljive.
	Na mestu gde smo plivali, \ol je svoje prirodne obale izgubio jo{ pre vi{e stotina godina. Sad se sastojao od prostranstva - dva lanca {irokog - plavih nenufara, zarobljenog izme|u kamenih zidova. Stepeni{ta namenjena za pristajanje ~amaca vodila su do reke na nekoliko mesta; po toplom danu, na svakom takvom nizu stepenika dr`ala se po jedna banda od deset do petnaest sva|ala~ki raspolo`enih mladi}a. Nas ~etvorica nismo imali snagu potrebnu da oteramo te grupe, ali oni nam nisu mogli (ili bar nisu hteli) onemogu}iti pristup, mada bi svaka grupa kojoj bismo odlu~ili da se pridru`imo sipala pretnje na nas dok smo prilazili i upu}ivala razne izazove kad bismo se ve} na{li ma|u njima. Me|utim, ubrzo bi se svi ~lanovi te grupe razi{li, tako da smo ostajali jedini posednici tog stepeni{ta sve do slede}eg dana za plivanje.
	Odabrao sam da sve ovo opi{em sada zato {to nikada vi{e nisam oti{ao tamo posle onog dana kad sam spasao Vodalusa. Drote i Rohe su verovali da sam se ja to pla{io da }e nam u povratku biti ulaz zaklju~an. Mislim da je Eata pogodio pravi razlog - de~aci, pre nego {to se suvi{e primaknu mu{kom dobu, ~esto imaju pronicljivost maltene kao `ene. Zbog nenufara nisam i{ao.
	Meni groblje nikad nije izgledalo kao grad mrtvih; znam da u tamo{njim purpurnim ru`ama (kojih se drugi ljudi toliko u`asavaju) skloni{te nalaze stotine malih `ivotinja i ptica. Pogubljenja kojima sam prisustvovao i koja sam toliko puta izvr{avao nisu ni{ta drugo do jedan zanat, izvo|enje na klanicu ljudskih bi}a koja su naj~e{}e manje nevina i manje vredna od stoke. A kad o svojoj sopstvenoj smrti razmi{ljam, ili o smrti nekoga ko je bio dobar prema meni, ili ~ak o smrti sunca, u moj um uplovi slika biljke nenufar, sa sjajnim, bledim li{}em i azurnim cvetovima. Ispod cveta i ispod li{}a nalazi se crno korenje, fino i jako kao kosa, koje se`e dole, u mra~nu vodu.
	Mi momci nismo te biljke uop{te ozbiljno shvatali. Pljuskali smo i plutali izme|u njih, odgurivali smo ih, prenebregavali smo ih. Njihov parfem je uspevao da se do neke mere suprotstavi gadnom smradu vode. Onog dana koji se zavr{io mojim spasavanjem Vodalusa zaronio sam pod guste plove}e busene tog cve}a kao i hiljadu puta ranije.
	Izronio nisam. Nekako sam dospeo u podru~je gde je korenje bilo daleko gu{}e nego {to sam ga ikad ranije nai{ao. Uhvatilo me je stotinu mre`a odjednom. O~i su mi bile otvorene, ali ni{ta nisam mogao da vidim - samo crnu pau~inu korenja. Plivao sam i ose}ao da se samo moje ruke i noge kre}u me|u milionima tih finih niti, a telo ne. Grabio sam ih punim {akama i kidao, i pokidav{i ih ostajao jednako nepokreran kao i dotad. Imao sam utisak da mi se plu}a di`u u grlo da me ugu{e i da onda prsnu, sama od sebe, u vodu. @elja da uvu~em dah, da usisam tamni, hladni fluid kojim sam bio okru`en, beja{e neizdr`iva.
	Nisam vi{e znao u kom pravcu je povr{ina, niti sam vi{e bio svestan vode kao vode. Snaga je napustila moje udove. Nisam se vi{e pla{io, mada sam znao da umirem ili da sam ve} mrtav. Za~ulo se jako, vrlo neprijatno zvonjenje u mojim u{ima i po~ele su vizije.
	Budio nas je majstor Malrubius, onaj koji je umro pre nekoliko godina, lupaju}i po brodskom zidu ka{ikom: to je bio taj zvuk, to metalno tre{tanje. Ostao sam da le`im na svom le`aju nemo}an da se dignem, dok su Drote, Rohe i mla|i momci ve} svi poustajali i, zevaju}i, petljali da na|u svoju ode}u. Ogrta~ majstora Malrubiusa bio je zaba~en unazad; video sam labavu ko`u na njegovim prsima i stomaku, gde je vreme uni{tilo i mi{i}e i masno}u. Trougao dlaka se tu video, siv kao plesan. Poku{ao sam da ga pozovem, da mu ka`em da sam budan, ali nisam mogao da na~inim nikakav zvuk. On po~e da hoda du` brodskog kabinskog zida, jo{ lupaju}i po njemu ka{ikom. Posle izvesnog vremena, koje mi se ~inilo veoma dugo, stigao je do okruglog prozora, sagnuo se, nagnuo se kroz njega napolje. Znao sam da me tra`i u starom dvori{tu dole.
	A ipak, nije mogao videti dovoljno daleko. Ja sam bio u jednoj od }elija ispod sobe za saslu{anja. Tu sam le`ao na le|ima i gledao gore, u sivu tavanicu. Jedna je `ena plakala, ali ja je nisam mogao videti i bio sam manje svestan njenih jecaja nego zvonjave, zvonjave, zvonjave te ka{ike. Tama se sklopila preko mene, ali iz te tame izi|e lice jedne `ene, ogromno poput zelenog lica meseca. Nije ona bila ta koja je plakala - jecanje sam i dalje ~uo, a ovo lice je bilo neuznemireno i uistinu ispunjeno onom vrstom lepote koja jedva da dopu{ta ikakav izraz. Njene ruke su se pru`ale ka meni, a ja se odjednom pretvorih u ono pti~e koje sam godinu dana pre toga uzeo iz gnezda u nadi da }u ga pripitomiti da stoji na mom prstu, jer, {ake su joj bile duga~ke, svaka ponaosob, kao oni mrtva~ki sanduci u kojima sam se ponekad odmarao u mom tajnom mauzoleju. Zgrabile su me, povukle me nagore, pa me bacile dole, udalj od njenog lica i od tog zvuka jecanja, dole u tamu gde sam najzad tresnuo u ne{to za {ta sam mislio da je blato na dnu i kroz njega prsnuo u svet svetlosti oivi~en crnim.
	Pa ipak, disati ne mogah. Nisam vi{e imao tu `elju, a moja prsa se vi{e nisu pokretala sama od sebe. Klizio sam kroz vodu, ne znaju}i kako. (Docnije sam saznao da me je Drote vukao za kosu.) Odjednom, le`ao sam na hladnom, ljigavom kamenju, a u usta su mi disali Rohe, pa Drote, pa opet Rohe. Bio sam omotan o~ima, kao {to ~oveka omotaju oni ponovljeni obrasci u kaleidoskopu, i mislio da to neki poreme}aj u mome gledanju umno`ava Eatine o~i.
	Kona~no sam uzmakao od Rohea i ispovra}ao velike koli~ine crne vode. Posle toga bilo mi je bolje. Mogao sam se dr`ati u sede}em polo`aju i opet disati, mada na sakat na~in, mogao sam, iako bez snage i premda drhtavih {aka, opet da pokre}em ruke. Te o~i oko mene pripadale su stvarnim ljudima, stanovnicima obalskih stambenih zgrada. Jedna `ena je donela zdelu nekog vru}eg pi}a - nisam bio siguran da li je to supa ili ~aj, samo sam znao da pe~e da je pomalo slano i da miri{e na dim. Glumio sam da to pijem, a kasnije sam utvrdio da imam male opekotine na usnama i jeziku.
	"Jesi ti to namerno radio?" upita Drote. "Kako si izi{ao?"
	Odmahnuo sam glavom.
	Neko u gomili re~e: "Izleteo je iz vode pravo uvis!"
	Rohe mi pomo`e da smirim {aku. "Mislili smo da }e{ izroniti na nekom drugom mestu. Da se {ali{ sa nama."
	Rekoh: "Video sam Malrubiusa."
	Jedan starac, ~amd`ija, ako je suditi po njegovoj ode}i uprljanoj katranom, dohvati Rohea za rame. "Ko je to?"
	"Majstor, nekada je zapovedao {egrtima. Mrtav je."
	"Nije `ena?" Stari je dr`ao Rohea, ali gledao u mene.
	"Ne, ne", re~e mu Rohe. "Nema `ena u na{em cehu."
	Iako je pi}e bilo vrelo, a dan topao, meni je bilo hladno. Jedan od mladi}a sa kojima smo se ponekad sukobljavali donese neko pra{njavo }ebe i ja se umotah u to; ali jo{ toliko vremena je pro{lo dok sam opet imao dovoljno snage da hodam, pa smo do kapije nekropolisa stigli tek kad je statua No}i na vrhu svrati{ta na suprotnoj obali bila maju{na crna crtica na sun~evom polju plamena, a sama kapija stajala zatvorena i zaklju~ana.
	
	3. AUTARHOVO LICE
	Tek oko podne slede}eg dana setih se da pogledam nov~i} dobijen od Vodalusa. Po{to smo u trpezariji poslu`ili kalfe kao i obi~no, pa doru~kovali, sreli smo se sa majstorom Palaemonom u na{oj u~ionici i posle kratkog pripremnog predavanja po{li za njim na ni`e nivoe, da razgledamo {ta je pro{le no}i ura|eno.
	Ali mo`da je bolje da, pre nego {to nastavim pisanje o tim doga|ajima, objasnim malo podrobnije prirodu na{e Matahinske kule. Ona se nalazi blizu zadnje, zapadne strane Citadele. U prizemlju su radne sobe na{ih majstora, u kojima se obavljaju savetovanja sa funkcionerima iz sudstva i sa {efovima drugih gildi. Iznad toga je na{a zajedni~ka soba, koja se svojom zadnjom stranom oslanja o kuhinju. Na spratu iznad je trpezarija, koja nam slu`i ne samo da tu obedujemo nego i kao sala za sastanke. Iznad trpezarije su privatne sobice majstora, kojih je, u boljim danima, bio daleko ve}i broj. Na slede}em spratu sme{tene su kalfenske kabine, iznad njih {egrtska spavaonica i u~ionica, a onda serija raznih tavana i napu{tenih kabina. Blizu samog vrha je artiljerijska dvorana; oru`je koje je u njoj preostalo povereno je nama, bratiji ovog ceha, da ga opslu`ujemo u slu~aju da neko napadne Citadelu.
	Pravi posao na{e gilde obavlja se ispod svega toga. Odmah ispod nivoa tla le`i soba za saslu{anja; ispod nje, te samim tim i izvan kule kao takve (jer, ta komora za saslu{anja bila je, nekada, propulziona komora za celo to ustrojstvo), prote`e se lavirint zvani ublijeta. Tu postoje tri upotrebljiva sprata podzemlja; do njih vodi sredi{nji stepeni{ni bunar. ]elije su jednostavne, suve i ~iste, a od name{taja imaju mali sto, stolicu i uzani le`aj pri~vr{}en za sredinu poda.
	Svetiljke u ovoj ublijeti od one su prastare vrste za koju se ka`e da gori ve~no, iako su se neke ugasile. U sumraku tih hodnika, moja ose}anja tog jutra ne bejahu sumorna, nego radosna - tu }u raditi kad postanem kalfa, tu }u upra`njavati prastaru ve{tinu i podi}i se u rang majstora, tu }u postaviti temelje za vra}anje na{e gilde njenoj pre|a{njoj slavi. ^inilo se da me sam vazduh tog mesta obavija kao }ebe zagrejano pred nekom vatrom ~istoga mirisa.
	Zaustavili smo se pred vratima jedne }elije, a kalfa koji je bio na du`nosti za~angrlja klju~em po bravi. Unutra, klijentkinja di`e glavu, {ire}i silno svoje tamne o~i. Majstor Palaemon imao je na sebi ogrta~ oivi~en u samurovinu i kadifenu masku koja odgovara njegovom rangu; upla{ile su je, pretpostavljam, te stvari, ili ispup~eni opti~ki aparat koji je majstoru omogu}avao da gleda. Nije ni{ta rekla, a sa na{e strane se, naravno, niko nije njoj obratio.
	"Ovde", po~eo je majstor Palaemon svojim najsuvljim tonom, "imamo ne{to izvan rutine sudskog ka`njavanja i ujedno ne{to {to dobro ilustruje modernu tehniku. Klijentkinja je podvrgnuta saslu{avanju pro{le ve~eri - mogu}e je da su je neki od vas ~uli. Pre mu~enja dato joj je dvadeset minima tinkture, a posle mu~enja jo{ deset. Ta doza bila je samo delimi~no uspe{na u smislu spre~avanja {oka i gubitka svesti, pa je procedura prekinuta posle oguljenja desne noge, kao {to }ete videti." On pokretom dade znak Droteu, koji po~e da odmotava zavoje.
	"Polu~izma?" upita Rohe.
	"Ne, cela ~izma. Ova osoba bila je ku}na pomo}nica, a majstor Gerlous ka`e da je iskustvom utvrdio da one imaju jaku ko`u. U ovom slu~aju pokazalo se da je u pravu. Napravljen je jednostavni kru`ni zasek ispod kolena, a onda je njegova ivica zahva}ena sa osam hvataljki. Pa`ljivim radom majstora Gerlousa i Odoa, Menasa i Eigila slju{teno je sve od kolena pa do no`nih prstiju bez dalje pomo}i no`a."
	Okupili smo se oko Drotea; mla|i momci su se gurali bli`e i glumili da znaju na koje elemente treba obratiti pa`nju. Sve arterije i sve glavne vene bile su netaknute, ali je krv ipak tekla, i to sporim, op{tim naviranjem. Pomogao sam Droteu da namesti nove zavoje.
	Upravo kad smo se spremali da po|emo, `ena re~e: "Ne znam. Samo, o, zar mi ne verujete da vam ne bih kazala, kad bih zala? Ona je oti{la sa Vodalusom [umcem, ne znam gde." Napolju sam, glume}i neznanje, zapitao majstora Palaemona ko je taj [umac Vodalus.
	"Koliko puta sam ti rekao da ne ~uje{ ni{ta {to govori klijent podvrgnut saslu{anju?"
	"Mnogo puta, gospodaru."
	"Ali uzalud. Uskoro }e do}i dan maskiranja, pa }e Drote i Rohe biti kalfe, a ti kapetan {egrta. Ho}e{ li takav primer da daje{ de~acima?"
	"Ne, gospodaru."
	Iza star~evih le|a, Drote mi dobaci pogled koji je zna~io da on zna mnogo o Vodalusu i da }e mi to pri~ati u pogodno vreme.
	"Nekad je kalfama na{e gilde bio oduziman sluh. Ho}e{ li da se ti dani vrate? Izvadi ruke iz d`epova kad razgovaram s tobom, Severijane."
	Stavio sam ih u d`epove jer sam znao da }e time njegov bes biti skrenut, ali, vade}i ih, uvideh da sam unutra pipkao onaj nov~i} koji sam od Vodalusa dobio prethodne no}i. Po{to je u mom pam}enju strava bitke bila bli`a, zaboravio sam ga; a sad sam bio ispunjen o~ajni~kom `eljom da ga pogledam - ali to nije bilo mogu}e, pred blistavim so~ivom majstora Palaemona fiksiranim na mene.
	"Kad klijent govori, Severijane, ti ne ~uje{ ni{ta. Ba{ ni{ta. Pomi{ljaj na mi{eve, ~ije cijukanje ne prenosi nikakvo zna~enje ljudima."
	@mirnuo sam da poka`em da, eto, pomi{ljam na mi{eve.
	Tokom celog dugog, zamornog puta uz stepeni{te, do na{e u~ionice, ose}ao sam bolnu `elju da bacim pogled na tanki metalni disk koji sam stiskao izme|u prstiju; ali sam znao da }e, u~inim li to, mladi} iza mene (sticajem okolnosti, jedan od mla|ih {egrta, Eusignius) to primetiti. U u~ionici, gde je majstor Palaemon zujao nad desetodnevnim mrtvacem, nov~i} je bio kao komadi} `ara, a ja se nisam usu|ivao da ga pogledam.
	Tek po podne sam se na{ao u osami, tako {to sam se sakrio u ru{evine tvr|avskog zida, me|u blistave mahovine; onda sam, dr`e}i pesnicu podignutu u zrak sunca, jedno vreme oklevao, jer sam se pla{io da }e razo~arenje, kad najzad vidim nov~i}, biti ja~e nego {to mogu podneti.
	Ne zbog nekog mog marenja za njegovu vrednost. Iako sam ve} bio odrastao ~ovek, tako malo novca sam u dotada{njem `ivotu dobio, da bi mi ma koji nov~i} izgledao kao bogatstvo. Posredi je vi{e bila ~injenica da je taj nov~i} (u tom ~asu jo{ tako tajanstven, ali bez mnogo izgleda da }e dugo takav ostati) bio jedina moja veza sa Vodalusom, divnom `enom pod kapulja~om i te{kim ~ovekom koji je bio zamahnuo svojom lopatom na mene - jedini moj plen iz te bitke pokraj otvorenog groba. Jedini `ivot meni poznat bio je `ivot u gildi, a sad mi se ~inio bedan poput moje dronjave ko{ulje u pore|enju sa sevom aristokratovog ma~a i sa odjecima pucnja me|u nadgrobnim kamenovima. I sve bi to moglo nestati kad otvorim {aku.
	Na kraju sam, ispiv{i do samog dna ~a{u prijatnog strahovanja, pogledao. Bio je to zlatni hrisos i ja opet sklopih ruku, pla{e}i se da sam lo{e video, da je to samo bronzani ori~ok; neko vreme mi pro|e u ~ekanju da opet nakupim hrabrost.
	Tad sam prvi put u svome veku dodirnuo komadi} zlata. Ve} sam bio poprili~no ori~oka video, ~ak i imao nekoliko u svom posedu. Srebrne asimuse video sam, samo za tren, jednom ili dvaput. Ali postojanje hrisosa bilo mi je poznato samo na onaj isti mutni na~in kao i postojanje sveta izvan moga grada Nesusa, odnosno postojanje, osim na{eg kontinenta, drugih kontinenata, na severu, na istoku i na zapadu.
	Na ovom nov~i}u bilo je lice za koje sam u prvi mah pomislio da je `ensko - krunisana `ena, ni stara ni mlada, ali tiha i savr{ena, u `utom metalu. Najzad sam okrenuo i drugu stranu moga blaga, a tad mi je stvarno stao dah: utisnut na pole|ini bio je ba{ onakav lete}i brod kakav sam gledao na grbu iznad ulaza u moj tajni mauzolej. To se ~inilo neobja{njivo - toliko neobja{njivo da se u to vreme nisam ni trudio da i{ta naga|am u vezi s tim, sasvim siguran da bi svako naga|anje bilo besplodno. Samo sam stavio nov~i} u d`ep i vratio se, obuzet nekom vrstom transa, u dru{tvo moje {egrtske bratije.
	Nije dolazilo u obzir da taj nov~i} stalno nosim sa sobom. ^im se ukazala prva prilika, od{unjao sam se u nekropolis, sam, i potra`io svoj mauzolej. Tog dana su se atmosferske prilike promenile - gurao sam se kroz potpuno mokro `bunje, gacao po duga~koj, matoroj travi koja je ve} po~ela polegati kao zimu. Kad sam stigao do svog skloni{ta, to vi{e nije bila ona letnja pe}ina puna primamljive sve`ine, nego ledena klopka u kojoj sam ose}ao prisutnost neprijatelja previ{e neodre|enih da bi im se mogla dati imena, prisutnost Vodalusovih protivnika koji su sigurno ve} saznali da sam ja njegov zakleti podr`avalac; pa ~im ja unutra stupim, jurnu}e napred da zatvore crna vrata na nedavno podmazanim {arkama. Dabome da sam znao da su to gluposti. A ipak, znao sam da ima i istine u tome, da ja to ose}am njihovu blizinu u vremenu. Kroz koji mesec ili godinu mogao bih sti}i do ta~ke gde me oni ~ekaju; jer, kad sam onom sekirom zamahnuo, opredelio sam se za borbu, a to nije obi~aj mu~itelja.
	U podu je postojao, maltene u podno`ju moje pogrebne bronze, jedan labav kamen. Izvadio sam ga, stavio hrisos pod njega, pa ispevu{io jednu vra~ku koju sam nau~io nekoliko godina pre toga od Rohea, nekoliko stihova koji je trebalo da u~ine skrivene predmete bezbednim:
	
	Gde te stavim, le`i tu,
	ne daj da te drugi zna,
	tvoju tajnu ~uvam svu
	samo, samo ja.
	
	Ovde budi, nemoj i}i,
	drugom `elja zalud sva,
	svak te mora zaobi}i
	dok ne do|em opet ja.
	
	Da bi vra~ka bila stvarno delotvorna, ~ovek mora da hoda u krug oko te ta~ke u pono}, nose}i mrtva~ku sve}u, ali ja se na tu pomisao po~eh smejati - podsetila me je na Droteove izmi{ljotine o ~upanju lekovitog bilja iz grobova u pono} - tako da sam odlu~io da se oslonim samo na stihove, iako sam, ne bez izvesnog zaprepa{}enja, otkrio da sam sad dovoljno star da se ovakvih ma|ija ne stidim.
	Dani su proticali, a uspomena na moju posetu mauzoleju ostajala je dovoljno `ivopisna, tako da nisam kretao u novi pohod da se uverim da je moje blago bezbedno, iako sam na mahove `eleo da to u~inim. Onda do|e prvi sneg, pretvaraju}i ru{evine tvr|avskog zida u gotovo nesavladivo klizavu prepreku, a dobro znani nekropolis u ~udnu divljinu varljivih humki, gde su spomenici iznenada postali preveliki pod svojim ogrta~ima od novog snega, ali gde je drve}e i `bunje, istim takvim ogrta~ima, prignje~eno na polovinu normalne veli~ine.
	Priroda {egrtskog statusa u na{em cehu takva je da je u po~etku lako biti {egrt, ali potom, dok se {egrt pribli`ava odraslom dobu, tereti postaju sve te`i i te`i. Najmanji de~aci ne rade ba{ ni{ta. Sa {est punih godina, kad rad po~inje, u po~etku imaju samo da tr~kaju uz i niz stepenice Matahinske kule nose}i poruke; mali {egra, ponosan {to mu je to povereno, jedva i da ose}a napor. Me|utim, proticanjem vremena, njegov rad postaje sve tegobniji. Du`nosti ga vode ga u druge delove Citadele - do vojske u tvr|avskom zidu, gde doznaje da vojni {egrti imaju dobo{e i trube (one obi~ne i one duga~ke, zvane "ofikleide") i ~izme i ponekad zlatasto ukra{ene oklope; do kule "Medved", gde vidi kako de~aci, ne stariji od njega, u~e da upravljaju divnim borbenim `ivotinjama svih vrsta, a to su izme|u ostalih ogromni psi "mastifi", ~ija je glava velika kao lavlja i ptice dijatrime, vi{e od ~oveka, ~iji se kljunovi obla`u ~elikom; ide {egrt i do stotinu drugih takvih mesta, gde po prvi put dozna da njegovu gildu mrze i preziru ~ak i oni (uistinu, ponajvi{e oni) koji se njenim uslugama koriste. Jo{ malo, pa po~inje ribanje i kuhinjski rad. Samo, Brat kuvar obavlja one kuvarske poslove koji mogu biti zanimljivi ili prijatni, a {egrtu ostaje da lju{ti povr}e, poslu`uje kalfe i nosi beskona~ne nizove naslaganih poslu`avnika dole u ublijetu.
	Ja to tada nisam znao, ali, bli`ilo se, u tom mom {egrtskom `ivotu, za koji sam pamtio da mi je uvek samo postajao sve te`i i te`i, vreme preokreta, posle koga }e biti manje te{kih i dosadnih poslova, a vi{e prijatnih stvari. U godini pre nego {to }e postati kalfa, stariji {egrt uglavnom nadgleda rad mla|ih od sebe. Njegova ishrana, pa ~ak i njegova ode}a se pobolj{avaju. Mla|e kalfe po~inju prema njemu da se ophode maltene kao prema sebi ravnom, a daje mu se, iznad svega, i ohrabruju}i teret odgovornosti, zadovoljstvo da zapoveda i da pazi da zapove|eno bude i izvr{eno.
	Kad ga unaprede, postao je odrastao ~ovek. Ne radi vi{e nikakav posao osim onog za koji je {kolovan; i slobodan je da izlazi iz Citadele kad obavi svoje du`nosti, a za tu razonodu dobija i znatne sume novca. Ako se on, pre ili kasnije, uzdigne i do zvanja majstora (a za tu ~ast potrebni su potvrdni glasovi svih `ivih majstora), ima}e pravo da bira samo one poslove koji ga zanimaju ili zabavljaju, kao i da upravlja poslovima same gilde.
	Ali morate shvatiti da sam ja te godine, o kojoj sada pi{em, godine u kojoj sam spasao `ivot Vodalusu, bio neupu}en u sve to. Usled nailaska zime (tako su mi rekli) prekinuta je sezona ratovanja na severu, pa su se autarh i njegovi doglavnici i savetnici vratili u svoja sedi{ta delilaca pravde. "Zato", obja{njavao mi je Rohe, "sad imamo toliko novih klijenata. I jo{ }e ih do}i... desetine, mo`da stotine. Mo`da }emo morati da ponovo otvorimo ~etvrti nivo." Mahnuo je pegavom {akom da poka`e da je, bar on, spreman da u~ini sve {to bude potrebno.
	"Je li on ovde?" pitao sam. "Autarh? Ovde u Citadeli? U Velikom dvoru?"
	"Naravno da nije. Ako bi on ikad do{ao, ti bi to znao, zar ne? Bile bi parade, pa inspekcije, i sva{ta bi se de{avalo. Ima ovde apartman za njega, al' ta vrata nisu otvarana sto godina. On }e biti u skrivenoj palati - u Ku}i Apsoluta - negde severno od grada."
	"Zar ne zna{ gde?"
	Roheovo dr`anje postade odbrambeno. "Ne mo`e se kazati gde je, zato {to tamo nema ni~ega sem same Ku}e Apsoluta. Ona je tamo gde je. Na severu, s druge strane reke."
	"Izvan Zida?"
	Nasme{io se mom neznanju. "Daleko izvan Zida. Nekoliko nedelja hoda. Naravno, autarh bi mogao za trenutak da stigne lete}im ~amcem dovde ako bi `eleo. Na Zastavnu kulu - tu bi se lete}i ~amac spustio."
	Ali na{i novi klijenti nisu dolazili letilicama. Oni manje va`ni stizali su u kolonama od po deset do dvadeset mu{karaca i `ena; bili su vezani lancima oko vrata i jedni za druge. ^uvali su ih dimarhi, prekaljeni vojnici u oklopima, koji su izgledali kao da su napravljeni za upotrebu i upotrebljavani. Svaki klijent nosio je po jedan bakarni cilindar, u kome bi trebalo da se nalaze njegovi, ili njeni, papiri, pa prema tome i njegova, ili njena, sudbina. Svi su oni odlamali pe~ate i, jakako, ~itali ono unutra; potom su neki uni{tavali svoje papire, a neki ih razmenjivali sa drugima. Oni koji stignu bez papira, ostaju zato~eni sve dok ne do|e neka nova naredba o njihovoj sudbini; a to u ve}ini slu~ajeva zna~i - do`ivotno. A ko je razmenio papire sa nekim drugim, razmenio je i sudbinu; pa bude pu{ten ili zadr`an, mu~en ili smaknut, umesto nekog drugog.
	Oni va`niji stizali su u oklopnim ko~ijama. Ta vozila su imala ~eli~ne strane i re{etke na prozorima, ne toliko da spre~e bekstva, ve} vi{e da onemogu}e akciju spasavanja spolja, i ~im je prvo takvo zatutnjalo oko isto~ne strane Ve{ti~je kule i u{lo u Staro dvori{te, kroz celu gildu su krenule glasine o juna~kim probojima koje Vodalus navodno smi{lja ili ih je ranije izvodio. Jer, sve moje kolege {egrti, i ve}ina kalfi, verovali su da se me|u tim klijentima nalazi mnogo Vodalusovih doglavnika, drugara i saveznika. Ja nisam imao volju da ma kome od takvih klijenata poma`em da be`i, jer bi to donelo sramotu gildi {to, koliko god bio odan Vodalusu i vodalusovcima, nisam mogao prihvatiti; a bekstvo, uostalom, ne bi ni uspelo. Ali ja sam se nadao da }u ljudima koje sam smatrao svojim ratnim drugovima obezbediti one male pogodnosti koje su bile u okvirima mojih mo}i: dodatnu hranu ukradenu sa poslu`avnika manje zaslu`nih klijenata i, ponekad, par~ence mesa prokrijum~areno iz kuhinje.
	Jednog dana, dok je napolju hujao vetar, ukaza mi se prilika da saznam ko su ti klijenti. Ribao sam patos u radnoj sobi majstora Gerlousa, kad njega pozva{e na neku du`nost; oti{ao je, ostavljaju}i na svom stolu hrpu dosjea, tek stiglih. Ka njima sam pohitao ~im su vrata tresnula za Gerlousom i uspeo da na preskok pro~itam ve}inu pre nego {to sam na stepeni{tu opet za~uo njegov te{ki korak. Ni jedan jedini - niko - od tih zatvorenika ~ije sam papire pro~itao nije bio prista{a Vodalusov. Bili su to trgovci koji su poku{ali da zgrnu bogatstvo na robi koja je bila potrebna vojsci, ili soldatu{e koje su uhodile za Ascijance, na{lo se i nekoliko gnusnih civilnih zlo~inaca. Ni{ta drugo.
	Kad sam izi{ao da prospem kofu u kameni slivnik u Starom dvori{tu, video sam da tu stoji oklopna ko~ija sa dugogrivom zapregom `ivotinja koje su {irile oko sebe vodenu paru i topotale, dok su stra`ari nosili {lemove oivi~ene krznom. Stra`ari su pokorno prihvatili na{e vr~eve kuvanog vina. Uhvatio sam ime Vodalus u vazduhu, ali u tom trenutku ~inilo se da sam ga jedino ja ~uo i odjednom me je uhvatilo ose}anje da je Vodalus bio samo jedan eidolon, slika umom na~injena; eidolon koji je moja ma{ta stvorila od one magle; a da je samo onaj ~ovek koga sam ubio njegovom sopstvenom sekirom bio stvaran. Polete{e mi u lice, kao li{}e vetrom poneto, oni dosjei koje sam malo~as na brzinu prelistavao.
	U tom trenutku zabune shvatio sam, po prvi put, da sam do neke mere lud. Moglo bi se tvrditi da je to bio najmu~niji trenutak mog `ivota. ^esto sam lagao majstore Gerlousa i Palaemona, i majstora Malrubiusa dok je bio `iv, lagao sam Drotea zato {to je bio kapetan, Rohea zato {to je bio stariji i ja~i od mene, a Eatu i druge manje {egrte zato {to sam hteo da postignem da me cene. Sada vi{e nisam mogao biti siguran da me moj sopstveni um ne la`e; sve moje neistine sad su se okretale protiv mene, tako da ja, koji pamtim sve, nisam mogao biti siguran da li su moje uspomene i{ta vi{e od snova. Pamtio sam Vodalusovo lice na mese~ini; ali jo{ ranije sam imao `elju da ga vidim. Zapamtio sam Vodalusov glas kako mi se obra}a, ali davno pre toga sam ~eznuo da ga ~ujem, kao i da ~ujem glas one `ene.
	Jedne ledene no}i, od{unjao sam se do mauzoleja i opet izvadio onaj hrisos. Izlizano, smireno, androgino lice na prednjoj strani nije bilo Vodalusovo.
	
	4. TRISKELE
	Gurao sam {tap uz jedan zale|en slivni~ki kanal, {to mi je bila kazna za neki sitan prekr{aj, i tad sam ga na{ao na mestu gde ~uvari Medved-kule bacaju svoje sme}e, iskidana tela `ivotinja ubijenih tokom ve`banja. Na{a gilda zakopava svoje mrtve pokraj zida, a svoje klijente u donjim zonama nekropolisa, ali ovi iz Medveda ostavljaju svoje da ih neko drugi odnese. Me|u tim mrtvima, on je bio najmanji.
	Postoje susreti koji ne promene ni{ta. Urt okre}e staro lice ka suncu, koje svojim sjajem obasipa njegove snegove; a sneg svetluca i iskri~i se sve dok vrh svake ledenice koja visi sa ra{irenih bedema na kulama ne po~ne da li~i na Kand`u pomiritelja, dragulj najvredniji od svih. Tada svako osim najmudrijih poveruje da }e sneg morati da se otopi i ustupi mesto nekom produ`enom letu posle leta.
	Ne dogodi se ni{ta sli~no. Raj potraje jednu, ili dve smene stra`e, a onda senke stanu da plave kako se razvodnjeno mleko opru`a po snegu, koji se preme{ta i ple{e mamuzan isto~nim vetrom. Do|e no} i sve je kao {to je i bilo.
	Moje pronala`enje Triskelea bilo je takvo. Imao sam ose}aj da je moglo, i trebalo, da promeni sve, ali pokazalo se da je to samo epizoda koja je potrajala nekoliko meseci, a kad se zavr{ila, a on oti{ao, nikakvih promena nije bilo, jo{ je jedna zima pro{la, jo{ jedan praznik Svete Katarine do{ao. Kamo sre}e da mogu da vam prenesem koliko je jadno izgledao, kad sam ga dodirnuo, i koliko vedro.
	Le`ao je na boku, prekriven krvlju. Na hladno}i je ta krv bila tvrda kao katran i jo{ blistavo crvena, hladno}om o~uvana. Pri{ao sam mu i stavio {aku na njegovu glavu - ne znam za{to. Izgledao je mrtav kao i svi ostali, ali je tad otvorio jedno oko i njime zakolutao ka meni i u tom jednom oku se videlo pouzdanje da su najgore nevolje okon~ane - ja sam svoj deo uradio, kao da je to oko govorilo, i ja sam izdr`ao, i sve sam dao {to sam mogao dati; a sad je red na tebe, da postupi{ prema meni onako kako ti je du`nost.
	Da je bilo leto, mislim da bih ga ostavio da skon~a. Ali ve} neko vreme nisam nijednu `ivu `ivotinju imao priliku da vidim - ~ak ni tilakodona, `dera~a sme}a. Opet sam ga pogladio, a on mi je liznuo {aku, i posle toga nije bilo mogu}e napustiti ga.
	Podigao sam ga (i iznenadio se koliko je te`ak), a onda sam se osvrnuo poku{avaju}i da smislim kuda bih s njim. U na{oj spavaonici njega bi otkrili pre nego {to sve}a izgori za {irinu jednog prsta, znao sam. Citadela je ogromna i ogromno zamr{ena, sa mno{tvom slabo pose}ivanih soba i hodnika u svojim kulama, u zgradama koje su podignute izme|u kula i u galerijama iskopanim ispod toga. Ipak se nisam mogao dosetiti nijednog takvog mesta do koga bih mogao sti}i, a da uz put ne budem pet-{est puta prime}en, pa sam na kraju preneo tu jadnu zver u stani{te na{e gilde.
	Onda sam ga morao proneti pored kalfe koji je stra`ario na po~etku stepeni{ta koje vodi dole, ka podrumskim spratovima sa }elijama. Prva moja zamisao bila je da ga stavim u korpu u kojoj smo nosili ~istu posteljinu za klijente. Bio je dan menjanja posteljine i rublja, pa bi bilo lako pro}i jedanput vi{e nego {to je stvarno potrebno; ~inilo se da su izgledi da kalfa-stra`ar ne{to primeti minimalni, ali, to bi zna~ilo ~ekati du`e od jedne stra`arske smene da se oprana posteljina osu{i, a zatim rizikovati da brat koji stra`ari na tre}em spratu podruma, i koji bi me video kako silazim na napu{teni ~etvrti, po~ne da postavlja pitanja.
	Umesto toga, ostavio sam psa da le`i u sobi za saslu{anja - bio je odve} slab da se pokrene - i ponudio se da zamenim stra`ara na po~etku rampe. On je odu{evljeno prihvatio priliku da se oslobodi du`nosti i predao mi svoj {irokose~ivni karnificijalni ma~ (koji, po teoriji, ne bi trebalo da dodirujem) i svoj fuliginski ogrta~ (koji je meni bilo zabranjeno obla~iti, iako sam ve} bio vi{i rastom nego ve}ina kalfi), tako da bi iz daljine izgledalo da je na stra`i isti ~ovek. Obukoh ogrta~, ali ~im taj drugar ode, ostavih ma~ uspravno u ugao i donesoh mog psa. Svi ogrta~i na{e gilde su prostrani, a ovaj je bio i prostraniji od ve}ine, zato {to je brat koji ga je nosio bio ne{to krupnije gra|e. Osim toga, ~a|avocrna boja "fuligin", uistinu crnja od crne, divno poni{tava sve nabore, preklope i ispup~enja, ~ini ih, zapravo, nevidljivim: oko nailazi samo na bezli~nu crninu. Sa kapulja~om navu~enom na glavu morao sam izgledati kalfama za njihovim stolovima na podzemnim nivoima (ako su uop{te gledali ka stepeni{tu i videli me) kao brat malo deblji od ve}ine koji silazi na ni`e spratove. ^ak ni stra`ar na tre}em nivou, gde klijenti koji su sasvim izgubili razum urlaju i tresu lance, nije mogao videti ni{ta neobi~no u ~injenici da neki drugi kalfa silazi na ~etvrti nivo za koji se govorkalo da }e biti ponovo osposobljen - niti u ~injenici da {egrt hita niz stepeni{te kojim se malo~as popeo jedan kalfa: pa, sumnje nema, stariji je ne{to tamo zaboravio pa poslao mla|eg da to donese.
	^etvrti nivo nije izgledao odve} upe~atljivo. Otprilike polovina starih svetiljki jo{ je gorela, ali je u hodniku tokom vremena curilo blato, sad ve} debelo kao {aka. Jedan radni sto jo{ je stajao tamo gde su ga ostavili pre, mo`da, dvesta godina; drvo beja{e skroz istrunulo i ~itav se sto raspao od prvog dodira.
	A ipak ovde voda nikad nije dospela visoko; opredelio sam se za udaljeniji deo hodnika, a tamo ~ak ni blata nije bilo. Polo`io sam svog psa na jedan klijentski le`aj i o~istio ga {to sam najbolje mogao, sun|erima koje sam doneo iz komore za saslu{anja.
	Ispod skorene krvi, njegovo je krzno bilo kratko, kruto, `utomrko. Patrljak njegovog odse~enog repa bio je tako kratak da je imao vi{e u {irinu nego u du`inu. U{i - odrezane gotovo sasvim, tako da su ostali samo kruti {iljci kra}i nego moj palac od vrha do prvog zglavka. U toj poslednjoj borbi razderana su mu prsa. Tu sam video njegove {iroke mi{i}e koji su izgledali kao pospane zmije-daviteljke u bledoj crvenoj boji. Njegova prednja desna noga bila je uni{tena - u gornjem delu, smrvljena do pulpe. Odsekao sam je po{to sam prsa za{io najbolje {to sam umeo, ali je po~ela ponovo da krvari. Na{ao sam arteriju, podvezao je, onda navukao ko`u na to mesto (kao {to nas je u~io majstor Palaemon) da bi se dobio uredan patrljak.
	Triskele mi je s vremena na vreme lizao ruku dok sam radio, a kad sam zavr{io poslednji bod iglom i koncem, po~eo je polako da li`e to mesto, kao da je on medved pa da mo`e lizanjem da postigne da mu izraste nova noga. Triskeleove vilice bile su velike kao kod arktotera, a o~njaci dugi kao moj ka`iprst, ali su mu desni bile bele; u tim vilicama sada nije bilo vi{e snage nego u {aci nekog kostura. Njegove su o~i bile `ute i sadr`avale su izvesnu koli~inu ~istog ludila.
	Te ve~eri razmenio sam du`nosti sa klincem koji je trebalo da odnese klijentima hranu. Uvek se pojavljivao vi{ak poslu`avnika, zato {to su neki klijenti odbijali da jedu, a ja sad odnesoh dva takva poslu`avnika dole, Triskeleu, pitaju}i se da li je jo{ `iv.
	Bio je `iv. Nekako se spustio sa kreveta gde sam ga bio ostavio i otpuzio - ustati nije mogao - do ivice blata, gde se bilo nakupilo ne{to vode. Popio je jednu zdelu supe, ali kad sam poku{ao da ga hranim hlebom, uvideo sam da ne mo`e dovoljno da ga sa`va}e da bi ga progutao; zato sam namo~io hleb u drugoj zdeli supe i tako mu ga davao, a kad je nestalo i hleba i supe, sipao sam u tu istu ~iniju vode, ponovo i ponovo, dok ne ostado{e oba vr~a prazna.
	Kad sam se opru`io po mom le`aju, gotovo na vrhu na{e kule, pri~inilo mi se da ~ujem njegovo mukotrpno disanje. Nekoliko puta sam se pridizao u sede}i polo`aj i oslu{kivao; svaki put je taj zvuk postepeno nestajao, samo da bi se opet vratio ~im legnem i ostanem neko vreme u le`e}em polo`aju. Mo`da je to bilo samo lupanje srca. Da sam ga na{ao godinu ili dve godine ranije, za mene bi bio bo`anstvo. Ispri~ao bi Droteu i ostalima, pa bi Triskele bio bo`anstvo za sve nas. A sada sam znao istinu o njemu, znao sam da je samo jedna nesre}na `ivotinja, a ipak ga nisam mogao pustiti da umre, jer bih time pogazio vezu poverenja koju sam imao uspostavljenu s ne~im u meni. ^ovek sam postao (ako sam uop{te postao) pre tako kratkog vremena; ne bih mogao podneti pomisao da je taj ~ovek, u koga sam se pretvorio, toliko razli~it od onog de~aka koji sam bio. Pamtio sam svaki tren svoje pro{losti, svaku zalutalu misao i sliku, svaki san. Pa kako tu pro{lost da uni{tim? Uzdigao sam {ake i nastojao da ih gledam - znao sam da mi se na nadlanicama sad jasno isti~u vene. A kada se vene isti~u, onda si ~ovek.
	U snu, si|oh opet do ~etvrtog nivoa ubijanja i na|oh tamo jedng ogromnog prijatelja iz ~ijih ~eljusti je kapalo. On mi se obrati.
	Slede}eg jutra opet sam poslu`io klijente i opet ukrao hranu da bih je poneo dole psu, mada sam se nadao da je mrtav. Nije bio mrtav. Digao je nju{ku i kao da mi se iscerio, ustima tako {irokim da se ~inilo da bi se njegova glava mogla razi}i na dve polovine; ali nije poku{ao da ustane. Nahranio sam ga, a kad sam se spremao da po|em, pomislih u kakvom je jadnom stanju. Zavisi od mene! Nekad je bio visoko cenjen; treneri su ga uve`bavali kao {to trka~e ve`baju za trku; hodao je u gordosti, sa tim svojim ogromnim prsima, {irokim poput ljudskih, i sa nogama poput stubova. A sad `ivi kao duh. ^ak i samo njegovo ime sprano je njegovom krvlju.
	Kad sam imao slobodnog vremena, pose}ivao sam Medve|u kulu i sprijateljivao se, koliko sam najbolje mogao, s tamo{njim rukovaocima zveri. Oni imaju sopstvenu gildu, koja, iako je manje vredna od na{e, ima mnogo ~udnih znanja i obi~aja. Na{ao sam da su ti obi~aji, do zapanjuju}eg stepena, sli~ni na{ima, mada u njihov arkanum, dabome, nisam mogao prodreti. Kod njih, prilikom uzdizanja u rang majstora, kandidat stoji pod jednom metalnom re{etkom po kojoj hoda krvare}i bik; u jednom trenutku u `ivotu svaki brat se o`eni lavicom ili medvedicom, posle ~ega izbegava ljudske `ene.
	Sve ovo samo govori da izme|u njih i `ivotinja koje oni izvode u arenu postoji veza veoma sli~na onoj izme|u nas i na{ih klijenata. Kasnija putovanja odvela su me veoma daleko od na{e kule, ali sam svuda nailazio na obrazac na{e gilde ponovljen bez razmi{ljanja (kao {to se slika ponavlja u ogledalu oca Inirea u Ku}i Apsoluta) u udru`enjima svih mogu}ih zvanja, tako da su svi oni mu~itelji kao i mi. Lovina je lovcu kao klijent nama; isto su kupci trgovcu; neprijatelji Komonvelta vojniku; vladani vladaocima; mu{karci `enama. Svako voli no {to uni{tava.
	Nedelju dana po{to sam ga odneo dole, na|oh samo Triskelove {epave otiske {apa u blatu. Bio je oti{ao, ali sam ja krenuo za njim, siguran da bi mi neko od kalfi kazao da je kojim slu~ajem Triskele oti{ao uz rampu. Uskoro su me ti otisci doveli do jednih uzanih vrata iza kojih je po~injao pravi kovitlac neosvetljenih hodnika za ~ije postojanje do sada nisam uop{te znao. U mraku mu vi{e nisam mogao pratiti trag, ali sam ipak po{ao dalje, pomi{ljaju}i da bi on u tom ustajalom vazduhu mogao da oseti moj miris i da po|e ka meni. Uskoro sam zalutao i produ`io napred prosto zato {to nisam znao kako bih se vratio.
	Nema na~ina da procenim starost tih tunela. Imam utisak (mada te{ko mogu re}i zbog ~ega) da su stariji od Citadele iznad njih, iako je ona tako drevna. Citadela je nama preostala sa samog zavr{etka one epohe u kojoj su ljudi jo{ imali `elju da lete, da sti`u do novih sunaca, da ne ostaju kod ovog Urtovog sunca; tada su sredstva, potrebna za takve letove, ve} nestajala kao vatre koje se gase. Iako je to veoma davna pro{lost, iz koje jedva da pamtimo ijedno ime, ipak znamo da je postojala. A pre nje mora biti da je postojalo neko drugo vreme, vreme ukopavanja, vreme bu{enja mra~nih tunela, sada potpuno zaboravljeno.
	Bilo kako bilo, mene je tamo uhvatio strah. Tr~ao sam - povremeno i natr~avao na zidove - i najzad ugledao ta~kicu bledog dnevnog svetla; kroz jednu rupu, jedva dovoljnu da pro|u moja glava i ramena, nekako se ispentrah napolje.
	Na{ao sam se na {akama i kolenima, na ledom pokrivenom pijedestalu jednog od onih starih, facetovanih broj~anika ~ije mnogobrojne facete pokazuju svaka drugo vreme. Ovaj broj~anik se nagnuo u stranu, nesumnjivo zbog toga {to su mrazevi ovih kasnijih epoha, ulaze}i u tunel, izdigli temelje; ostao je pod takvim uglom da bih sam sebi mogao slu`iti i kao stub sun~anog ~asovnika, ocrtavaju}i na neobele`enom snegu tiho promicanje kratkog zimskog dana.
	Prostor oko tog broj~anika bio je, leti, ba{ta, ali ne nalik na na{ nekropolis sa svojim poludivljim drve}em i talasastim livadama. Ovde su cvetale ru`e posa|ene u }upove {irokih otvora koji su stajali na plo~niku od kamenih kocki. Statue zveri bile su postavljene le|ima okrenute ka ~etiri dvorska zida, pogleda uprtog ka nagnutom broj~aniku: ogromne barilambde; arktoteri, kraljevi me|u medvedima; oklopljeni kliptodonti; smilodonti sa o~njacima koji su zaista nalik na sablje. Sve je to sad bilo zapra{eno snegom. Potra`io sam tragove Triskelea, ali on tu nije bio.
	Zidovi dvora imali su visoke, uzane prozore. Kroz njih nisam video nikakvu svetlost niti pokret. Kopljaste kule Citadele dizale su se svuda unaokolo, tako da sam znao da nisam iz nje oti{ao - {tavi{e, ~inilo se da sam blizu sedi{ta Citadele, gde nikada ranije nisam bio. Tresu}i se od hladno}e, pri{ao sam najbli`im vratima i zalupao po njima. Imao sam ose}anje da bih mogao ve~no lutati kroz te tunele dole i nikad ne na}i novi izlaz na povr{inu, pa sam se re{io da, ako treba, i razbijem neki od tih prozora, radije nego da opet si|em u tunel. Iznutra se ni{ta nije ~ulo, iako sam pesnicom uporno lupao po plo~ama tih vrata.
	Ose}anje da vas neko posmatra ne mo`e se stvarno opisati. ^uo sam ljude kako govore da je to ne{to kao bockanje na potiljku, ili ~ak utisak da neke o~i plove po mraku, ali ni jedno ni drugo nije ta~no, bar ne u mom slu~aju. Pre je to ne{to kao nelagodnost bez izvora, pra}ena ose}anjem da se ne smem okrenuti, jer ako se okrenem, ispa{}u budala {to sam reagovao na jednu neosnovanu intuiciju. Naravno da se ~ovek na kraju ipak okrene. U~inio sam to, s nejasnim utiskom da me je neko pratio i sad iza{ao kroz istu onu rupu u podno`ju broj~anika.
	Umesto toga video sam neku mladu `enu umotanu u krzna kako stoji ispred jednih vrata na suprotnoj strani ovog unutra{njeg dvori{ta. Mahnuo sam joj i krenuo ka njoj (`urno, jer mi je bilo toliko hladno). Onda je i ona po{la ka meni, pa smo se sreli na udaljenijoj strani broj~anika. Pitala je ko sam i {ta }u tu, a ja sam odgovarao najbolje {to sam mogao. Lice zaokru`eno njenom krznenom kapulja~om beja{e izvrsno oblikovano, a sama ta kapulja~a, i njen kaput i krznom oivi~ene ~izme, bejahu mekanog i bogatog izgleda; zato sam, razgovaraju}i s njom, bio jadno svestan svoje ko{ulje s zakrpama, svojih pantalona sa zakrpama i svojih blatnjavih nogu.
	Zvala se Valerija. "Va{eg psa ovde nemamo", re~e. "Mo`ete potra`iti ako mi ne verujete."
	"Nisam ni mislio da je kod vas. Samo `elim da se vratim tamo gde pripadam, u kulu Matahin, a da ne moram da ponovo ulazim dole."
	"Veoma ste hrabri. Ja sam tu rupu videla jo{ kao devoj~ica, ali se nikad nisam usudila da si|em u nju."
	"Ja bih rado u{ao", rekoh. "Mislim, tu, unutra."
	Otvorila je vrata kroz koja je izi{la i povela me u jednu sobu gde su zidovi bili prekriveni tapiserijama, a prastare, krute stolice izgledale u~vr{}ene za svoja mesta kao statue u sle|enom dvori{tu. Uz jedan zid bilo je dvori{te gde se dimila nekakva vatrica. Pri|osmo joj i Valerija skide kaput, a ja ra{irih {ake ka toploti.
	"Zar nije bilo hladno u tunelima?"
	"Ne tako hladno kao napolju. Sem toga, tr~ao sam, a nije bilo vetra."
	"Vidim. Ba{ ~udno da im izlaz bude u Atrijumu vremena." Izgledala je mla|a od mene, ali s nekim kvalitetom drevnosti u toj njenoj metalom oivi~enoj haljini i u seni njene crne kose, usled ~ega je delovala starija nego majstor Palaemont: `iteljka nekih zaboravljenih ju~era{njica.
	"Kako zovete tu ba{tu? Atrijum vremena? Zbog onih broj~anika, pretpostavljam."
	"Ne, broj~anici su tu uneti zato {to smo to mesto tako zvali. Volite li mrtve jezike? Na broj~anicima su motoi. Lux dei vitae viam monstrat, to zna~i 'Zrak novog sunca obasjava stazu `ivota'. Felicibus brevis, miseris hora longa. 'Ljudi dugo ~ekaju sre}u.' Aspice ut aspiciar."
	Morao sam joj kazati, posti|en donekle, da ne znam nijedan jezik osim tog kojim razgovaramo, a i taj skromno.
	Oti{ao sam tek po{to smo, pri~aju}i, proveli celu jednu smenu stra`e, ili du`e. U ovim kulama stanovala je njena porodica. Prvo su ~ekali da, zajedno sa autarhom njihove ere, odlete sa Urta; kasnije su ~ekali zato {to se nije imalo {ta ~initi do ~ekati. Mnoge su dvorjane dali Citadeli, ali poslednji od njih je umro pre nekoliko pokolenja; sad su siroma{ni, a njihove su kule u ru{evinama. Valerija nikada nije stupila nogom na gornje spratove.
	"Neke od kula su izgra|ene ja~e nego druge", rekao sam. "Ve{ti~ja kula je tako|e propala iznutra."
	"Zar stvarno postoji takvo mesto? Dadilja mi je o njemu pri~ala kad sam bila mala - da me pla{i - ali ja sam mislila da je to samo pri~a. Navodno je postojala i neka Kula mu~enja, gde svi koji u|u umiru na mukama."
	Rekao sam joj da je taj deo izmi{ljen.
	"Slavni dani ovih kula meni jo{ vi{e li~e na predanje", re~e ona. "Niko moje krvi sad ne nosi ma~ protiv neprijatelja Komonvelta, niti stoji kao talac za nas kod Orhidejskog izvora."
	"Mo`e se desiti da neka od va{ih sestara bude pozvana uskoro", uzvratio sam, ne `ele}i, iz nekog razloga, da razmi{ljam o mogu}nosti da ode ona sama.
	"Ja sam sve sestre koje sad uzgajamo", odgovori ona na to. "I svi sinovi."
	Jedna stara slu{kinja nam donese ~aj i male, tvrde kola~e. Ne pravi ~aj, nego mate sa severa, koji ponekad dajemo klijentima zato {to je tako jeftin.
	Valerija se osmehnula. "Vidite, na{li ste neku udobnost ovde. Brinete se za svog jadnog psa zato {to je sakat. Ali mo`da je i on na{ao gostoprimstvo. Vi ga volite, pa ga, dakle, mo`e i neko drugi voleti. Vi ga volite, pa, dakle, mo`ete voleti i nekog drugog."
	Slo`io sam se s tim, ali sam tajno pomislio da nikad ne}u imati drugog psa, a tako je i bilo.
	Triskelea posle toga nisam video pet-{est dana. Onda, jednoga dana, dok sam nosio pismo na bedeme Citadele, on u skokovima do|e do mene. Nau~io je da tr~i sa samo jednom prednjom nogom, kao {to akrobat nau~i da stoji na jednoj ruci na ukra{enoj lopti.
	Posle toga vi|ao sam ga jo{ po jednom ili dvaput svakog meseca dokle god je sneg trajao. Nikad nisam saznao koga je Triskele na{ao, ko ga je hranio i za njega se brinuo; ali volim da pomi{ljam da je to bio neko ko je Triskelea u prole}e poveo sa sobom, mo`da na sever do {atorskih gradova i vojnih pohoda kroz planine.
	
	5. ^ISTA^ SLIKA I DRUGI
	Praznik Svete Katarine za na{u gildu je najve}i dan, to je svetkovina koja nas vra}a na{em nasledstvu, to je dan kad kalfe postaju majstori (ako to ikad postanu), a {egrti postaju kalfe. Ostavi}u opis tih ceremonija za kasnije kad bude prilika da opi{em svoje unapre|enje; ali u godini o kojoj sada pi{em, godini bitke pokraj groba, unapre|eni su Drote i Rohe, tako da ja ostadoh da budem kapetan {egrta.
	Puna te`ina te slu`be nije me po~ela pritiskati do pred kraj ceremonije. Sedeo sam u ru{evnoj kapeli, u`ivao u `ivopisnom obredu i bio samo uzgredno svestan (na isti onaj prijatan na~in na koji sam i{~ekivao i gozbu) da }u biti najstariji me|u {egrtima kad se stvar sasvim zavr{i.
	Malo po malo, me|utim, zahvatilo me je ose}anje uznemirenosti. Bio sam jadno raspolo`en jo{ pre nego {to sam shvatio da vi{e nisam razdragan; pogurio sam se pod teretom odgovornosti pre nego {to sam sasvim razumeo da je sada na meni. Prisetio sam se koliko je Drote morao da se namu~i da odr`i disciplinu me|u nama. Sad }u ja morati isto, ali bez njegove snage, i bez ikoga ko bi meni bio ono {to je Rohe njemu bio - poru~nik jednako star. Kad su se zavr{ni napevi skr{ili u gromki finale, a majstori Gerlous i Palaemon sa svojim maskama sa zlatnim linijama pro{li laganim koracima kroz vrata i kad su stare kalfe digle na ramena Drotea i Rohea, nove kalfe (a njih dvojica ve} su zavla~ila ruke u svoje konjani~ke torbice, oka~ene o opasa~, da na|u petarde koje }e napolju ispaljivati), ve} sam imao pripravnu odlu~nost i, ~ak, skicu plana.
	Trebalo je da mi, {egrti, poslu`ujemo na gozbi, a pre toga da skinemo srazmerno ~istu i novu ode}u koju su nam dali za ceremoniju. Kad je pukla i poslednja petarda i kad su matrozi, ~ine}i svoj godi{nji gest prijateljstva, provalili nebesa jednim hicem najte`eg artiljerijskog oru|a u Velikom dvoru, naterao sam svoje pot~injene - koji su ve} po~injali, ili mi se bar tako ~iilo, da mi dobacuju odbojne poglede - da hitro krenu u na{u spavaonicu; onda sam zatvorio vrata i gurnuo jedan le`aj na njih.
	Eata je bio najstariji posle mene i bili smo (sre}om po mene) u tako prijateljskim odnosima u pro{losti, da ni{ta nije posumnjao dok nije bilo prekasno za delotvoran otpor. [}epao sam ga za gu{u, lupio njegovom glavom nekoliko puta o brodski kabinski zid, a onda ga ritnuo po nogama tako da je izgubio oslonac. "E sad", rekoh, "da li }e{ biti moj pomo}nik? Odgovaraj!"
	Nije mogao da govori, ali je klimnuo glavom.
	"Dobro. Ja }u Timona. Ti slede}eg najve}eg."
	U roku od sto dahova (i to vrlo brzo disanih) momke smo na{utirali tako da su se pokorili. Tek tri nedelje posle toga pojavili su se prvi slu~ajevi neposlu{nosti prema meni, pa i tad nije bilo masovne pobune nego samo pojedina~nih slu~ajeva simuliranja bolesti.
	Kao kapetan {egrta imao sam nova zadu`enja, ali i vi{e slobode nego ikad ranije. Ja sam bio taj koji je morao paziti da kalfe na du`nosti dobijaju toplu hranu, ja sam nadzirao de~ake koji su mukotrpno nosili hrpe poslu`avnika namenjene na{im klijentima. U kuhinji sam gonio svoje podre|ene na posao, a u u~ionici im pomagao u u~enju; mene su slali daleko ~e{}e nego ikad pre da nosim poruke u daleke delove Citadele i da ~ak, u nekim malim razmerama, vodim poslove u ime gilde. Tako upoznah sve glavne putanje i mnoge retko pose}ivane zakutke - `itnice sa visokim komorama i demonskim ma~kama; bedeme {ibane vetrom koji se nadnose nad gangrenozna sirotinjska naselja i pinakoteke. Ove poslednje po~inju od jedne velike dvorane koja umesto tavanice ima cigleni svod u koji su use~eni prozori; pod je tu od kamenih plo~a preko kojih su razbacani tepisi. Du` zida postoji niz mra~nih lukova od kojih po~inju pinakoteke, nizovi soba ~iji su zidovi oblo`eni - kao i zidovi velike dvorane - bezbrojnim slikama.
	Mnoge od tih slika bejahu tako stare i po~a|avele da nisam mogao razabrati {ta prikazuju, a bilo je i drugih ~ije zna~enje nisam shvatao - igra~ica sa krilima nalik na pijavice, `ena koja }uti, ste`e kamu u rukama i sedi ispod posmrtne maske. Kad sam, jednoga dana, pre{ao najmanje dve lige pe{a~e}i izme|u tih zagonetnih slika, nabasao sam na jednog dedicu koji je ~u~ao navrh visokih merdevina. Hteo sam da ga pitam kojim putem }u dalje, ali izgledao je toliko obuzet svojim poslom da ga nisam hteo uznemiriti, pa sam oklevao.
	Slika koju je ~istio prikazivala je jednog oklopnika kako stoji u pejsa`u potpune pusto{i. Nenaoru`an, ali sa motkom na kojoj je neka ~udnovata, kruta zastava. Vizir njegovog {lema - sav zlatan, bez proreza za gledanje i disanje; ugla~an toliko da mu se na povr{ini, kao u ogledalu, vidi ta mrtva pustinja, ni{ta vi{e.
	Ovaj ratnik s nekog mrtvog sveta duboko me je dirnuo, mada nisam mogao re}i zbog ~ega, pa ~ak ni koje sam to ose}anje, zapravo, iskusio. Na neki mutan na~in po`eleo sam da skinem tu sliku sa zida i ponesem je - ne u na{ nekropolis, nego u jednu od onih planinskih {uma ~iji izgled je na{ nekropolis odra`avao (to sam jo{ tad shvatio) na idealizovan, ali i osaka}en na~in. Trebalo je da ta slika na|e mesto me|u drve}em, da donjom ivicom svog rama po~iva na mladoj travi.
	"...i tako", re~e jedan glas iza mene, "svi su pobegli. Vodulas je, vidi{, dobio ono po {ta je do{ao."
	"Ti", odse~no }e drugi. "[ta }e{ ti tu?"
	Okrenuo sam se i video dvojicu armigera u blistavoj ode}i ude{enoj da li~i na ode}u aristokrata u najve}oj meri do koje su se armigeri u tom pogledu usu|ivali i}i. Rekoh: "Imam poruku za arhivara" i podigoh kovertu.
	"Vrlo dobro", re~e taj oklopni~ki pa` koji mi se obratio. "Zna{ li mesto arhive?"
	"Upravo sam se spremao da pitam, gospodine."
	"Onda ti nisi pravi kurir za takvo pismo, zar ne? Daj to ovamo, a ja }u dati nekom pa`u."
	"Ne mogu, gospodine. Du`nost je moja da ga uru~im."
	Drugi armiger re~e: "Nije potrebno da bude{ tako o{tar prema ovom mladom ~oveku, Raho."
	"Ti ne zna{ {ta je on, a?"
	"A ti zna{?"
	^ovek po imenu Raho klimnu glavom. "Iz kog si ti dela ove Citadele, glasni~e?"
	"Iz kule Matahin. Majstor Gerlous me je poslao arhivaru."
	Lice onog drugog armigera se zate`e. "Ti si, dakle, mu~itelj."
	"Tek u~enik, gospodine."
	"Onda se ne ~udim {to moj prijatelj `eli da te nema na vidiku. Produ`i ovom galerijom do tre}ih vrata, zaokreni i produ`i oko sto koraka, popni se stepeni{tem do drugog odmori{ta i idi hodnikom na jug do dvokrilnih vrata na kraju."
	"Hvala vam", rekoh i zakora~ih u pravcu koji mi je on pokazao.
	"^ekaj malo. Ako po|e{ sad, mora}emo te gledati."
	Raho re~e: "Pa, ja bih radije da on bude ispred nas nego iza nas."
	Svejedno, sa~ekao sam, oslanjaju}i se rukom na jedan krak merdevina, da njih dvojica za|u za ugao.
	Kao jedan od onih poluduhovnih prijatelja koji nam se u snu obra}aju iz oblaka, stari re~e: "Zna~i, torturist, a? Zna{ li da nikad nisam oti{ao do vas." Pogled njegovih o~iju bio je nejak, podse}ao me je na pogled onih kornja~a koje smo ponekad pla{ili po obalama \ola; njegov nos i vrh njegove vilice prakti~no su se susretali u jednoj ta~ki.
	"Bog }e dati da vas nikad ne vidim tamo", rekoh u~tivo.
	"A nemam se ~ega bojati sad. [ta biste vi mogli sa ~ovekom kao {to sam ja? Srce bi mi stalo ovako!" Ispustio je sun|er u kofu i poku{ao da pucne mokrim prstima, ali tu nikakav zvuk nije nastao. "Ali znam gde je. Iza Ve{ti~ije kule. Ta~no?"
	"Jest", rekoh ja, mal~ice iznena|en da su ve{tice poznatije nego mi.
	"Tako sam i mislio. Samo niko nikad ne pri~a o tome. Ljut si zbog tih armigera i ne krivim te za to. Ali treba da zna{ kako je njima. Oni treba da budu kao uzvi{eni, ali nisu uzvi{eni. Pla{e se da }e umreti, pla{e se da }e nekog povrediti i pla{e se da postupaju kao uzvi{eni. Nije im lako."
	"Njih treba ukinuti", rekoh. "Vodalus bi sve to oterao na posao u kamenolome. Oni su samo zaostatak iz neke pro{le ere - {ta uop{te mogu korisno da u~ine na ovom svetu?"
	Stari nagnu glavu na jednu stranu. "Je li, a od kakve su koristi oni bili na po~etku? Zna{ li?"
	Kad sam prizna da ne znam, dedica si|e sa merdevina kao kakav stari majmun, sa~injen - tako je izgledalo - samo od ruku, nogu i namre{kanog vrata; {ake su mu bile duga~ke kao moja stopala, prsti kvrgavi, pro{arani plavim venama. "Ja sam Rudesind, kustos. Pretpostavljam da poznaje{ starog Ultana? Ne, naravno ne. Jer da ga poznaje{, znao bi i put do biblioteke."
	Rekoh: "Nikad ranije nisam bio u ovom delu Citadele."
	"Nikad ovde? Pa ovo je najbolji deo. Slikarstvo, muzika i knjige. Imamo ovde jednog Fehina gde se vide tri devojke {to obla~e ~etvrtu u cve}e koje izgleda tako stvarno da o~ekuje{ da p~ele izlete iz njega. I jednog Kvartiljozu, tako|e. Nije vi{e popularan, Kvartiljoza, nije, ina~e ga ne bismo imali ovde. Ali taj je bio, na dan kad se rodio, bolji crta~ nego ova pljuckala i kapala za kojima su kupci danas ludi. Mi dobijamo, vidi{, ono {to Ku}a Apostola ne}e. To }e re}i, dobijamo stare, a one su, uglavnom, i najbolje. Do|u prljave zato {to su tako dugo bile oka~ene, a ja ih o~istim. Ponekad ih i po drugi put ~istim ako su ovde dugo oka~ene. Fehina imamo ovde. Istina je! Ili, evo, vidi ovu. Dopada ti se?"
	Izgledalo je bezbedno potvrdno odgovoriti.
	"E tre}i put joj je. Kad sam bio po~etnik, {egrtovao sam kod starog Brenvolodera i on me je nau~io kako se ~isti. Za primer je upotrebio ovu sliku, jer, kazao je, ova ni{ta ne vredi. Po~eo je ovde dole u uglu. Kad je uradio otprilike koliko se mo`e jednom {akom pokriti, predao ju je meni i ja sam dovr{io. Drugi put sam je o~istio dok je moja `ena bila jo{ `iva. A to }e biti posle ro|enja na{e druge k}eri. Nije bila ne{to jako tamna, ali bile su me pritisle neke misli i `eleo sam ne{to da radim. Danas mi je palo na pamet da je opet o~istim. A i treba - vidi{ kako se lepo prosvetljava? Evo tvog plavog Urta, opet se di`e iza njegovog ramena, sve` kao autarhova riba."
	Tokom sveg tog vremena ime Vodalusovo odzvanjalo je u mom uhu. Bio sam sasvim siguran da je stari si{ao s merdevina samo zato {to sam ga izgovorio; zato sam `eleo da ga pitam o Vodalusu. Ali, koliko god da sam se trudio, nikako nisam uspevao da navedem razgovor na tu stranu. Kad je moje }utanje potrajalo jedan tren predugo i kad sam se pobojao da }e kustos po}i opet uz merdevine i nastaviti da ~isti, uspeo sam da ka`em: "Je li ono Mesec? Meni je re~eno da je plodniji."
	"Jeste, sad jeste. Ovo je slikano pre nego {to su na njemu sproveli navodnjavanje. Vidi{ tu sivozelenu boju? U tim vremenima nju bi video kad bi digao pogled ka Mesecu. A ne zelenu kao sad. Nije izgledao ni tako veliki kao sad zato {to nije bio tako blizu - tako je govorio stari Brenvoloder. Sad tamo raste dovoljno drve}a da se sakrije i Nilamon, kao {to ljudi u {ali ka`u."
	Ugrabio sam priliku. "Ili da se sakrije Vodalus."
	Rudesind se zacereka. "E da, ili on, istina je. Tamo kod tebe mora biti da trljaju ruke ~ekaju}i ga. Da li imate ne{to posebno u planu?"
	Ako je gilda imala ikakva posebna mu~enja za odre|ene pojedince, ja o tome ni{ta nisam znao; ali trudio sam se da izgledam mudro, pa rekoh: "Smisli}emo ne{to."
	"Valjda }ete. A malo~as mi se u~inilo da si mu naklonjen. Ipak, mora}ete da sa~ekate ako se sakrio u {ume Lune." Rudesind di`e pogled ka toj slici, o~igledno joj se dive}i, a onda se okrete meni. "Zaboravljam. Ti ho}e{ kod na{eg majstora Ultana. Vrati se do svoda ispod koga si upravo pro{ao."
	"Znam put", rekoh. "Armiger mi je rekao."
	Stari kustos oduva ta uputstva u vetar jednim naletom svog kiselog daha. "To {to ti je on rekao odvelo bi te samo do ~itaonice. Odatle bi ti bila potrebna jo{ jedna smena vremena da stigne{ do Ultana ako bi uop{te i uspeo. Ne, vrati se do onog svoda. Pro|i i produ`i sve do kraja one velike sale koja se tamo nalazi, pa niz stepenice. Nai}i }e{ na zaklju~ana vrata - lupaj jako sve dok te neko ne pusti unutra. To je dno magacina knjiga i tu Ultan ima radnu sobu."
	Po{to me je Rudesind gledao, postupio sam po njegovim upustvima, iako mi se nije dopalo ono o zaklju~anim vratima, niti mi se svi|alo sila`enje stepeni{tem, {to je nagove{tavalo da bih se mogao pribli`iti onim drevnim tunelima gde sam zalutao tra`e}i Triskelea.
	Sve u svemu, imao sam manje samopouzdanja nego kad sam bio u meni bolje poznatim delovima Citadele. Kasnije sam saznao da Citadela, zbog svoje veli~ine, ispunjava strahopo{tovanjem strance koji joj do|u u posetu; ali ona je samo trunka u gradu koji se oko nje {iri, a mi koji smo odrasli unutar sivog tvr|avskog zida Citadele i nau~ili nazive i me|usobne odnose onih stotinak orijentira koji su potrebni da se ~ovek u njoj sna|e, ose}amo, ve} zbog toga, nelagodnost kad se na|emo izvan poznatih podru~ja.
	Tako je bilo i sa mnom dok sam zalazio pod svod na koji mi je starac ukazao. Kao i drugi svodovi, bio je od tupe cigle crvenkaste boje, ali podr`an na dva stuba na ~ijim su kapitelima bila lica spava~a; na|oh da su te }utljive usne blede, a sklopljene o~i stra{nije nego maske u`asnog bola naslikane na metalu na{e kule.
	U sobi u kojoj sam se obreo na svakoj slici bila je naslikana po jedna, ili nekoliko, ili mnogo knjiga; neki put su knjige na slici bile istaknute, a ponekad sam morao da prou~avam sliku izvesno vreme da bih primetio ugao kjige koji viri iz d`epa na suknji neke `ene ili da bih shvatio da neki ~udno izra|eni kalem sadr`i re~i namotane poput konca.
	Stepeni{te je bilo uzano, strmo i bez rukodr`a~a; tako|e je bilo zavojito uvijeno, pa sam, si{av{i niz prvih tridesetak stepenika, ve} ostao gotovo sasvim bez svetlosti iz sobe iznad mene. Najzad sam bio prisiljen da idem sa ispru`enim rukama ispred sebe i da pipanjem tra`im put da ne bih tresnuo glavom o vrata.
	Ali vrata nikad ne napipah. Umesto toga, nastupi kraj stepeni{ta (zamalo da padnem u zamahu sila`enja sa nepostoje}eg poslednjeg stepenika) i meni ostade samo da tra`im put preko neravnog poda, oprobavaju}i nogama, u potpunoj tami.
	"Ko je to tamo?" pozva jedan glas. ^udnovata mu je bila rezonanca, kao da zvoni zvono u pe}ini.
	
	6. GOSPODAR KUSTOSA
	"Ko je to tamo? odjekivalo je u tami. Najhrabrije {to sam mogao, odgovorih: "Neko sa porukom."
	"Onda, da ~ujem."
	Moje su se o~i najzad navikavale na pomr~inu, pa sam uspevao mutno da razaznam jedan veoma visoki oblik koji se pokretao me|u tamnim, neravnim, jo{ vi{im oblicima. "To je pismo, gospodine", odgovorio sam. "Jeste li vi majstor Ultan, kustos?"
	"Niko drugi." Stao je pred mene. Ono za {ta sam u prvi mah pomislio da je beli~asta ode}a, bila je, ~inilo se sad, brada koja mu se otegla gotovo do pojasa. Bio sam ve} visok koliko i mnogi koji se nazivaju uzvi{enima, to jest aristokratima, ali on je bio za glavu i po vi{i od mene, pravi uzvi{eni.
	"U tom slu~aju, izvolite, gospodine", rekoh ja i pru`ih mu pismo.
	Nije ga uzeo. "^iji si {egrt?" Opet kao da sam ~uo bronzu i sasvim iznenada me zanese ose}anje da smo i on i ja mrtvi, da je mrak oko nas grobno zemlji{te koje se natiskuje ka na{im o~ima, grobno zemlji{te kroz koje nas zvono zove da obo`avamo u svetili{tima, neznanim, koja pod zemljom mo`da postoje. Ona modra `ena, koju sam video kako je izvla~e iz groba, uzdi`e se ispred mene tako `ivopisno da mi se u~ini da vidim njeno lice u gotovo svetle}oj belini prilike koja je progovorila. "^iji {egrt?" upita ponovo.
	"Ni~iji. Ovaj, ja sam {egrt gilde, na{e. Majstor Gerlous me {alje, gospodine. Majstor Palaemon pou~ava, najvi{e, nas {egrte."
	"Ali gramatici vas ne u~i." Veoma sporo, ruka visokog ~oveka po~e tra`iti put ka pismu.
	"A, u~i, i gramatici." Ose}ao sam se kao deri{te u razgovoru sa ovim ~ovekom koji je ve} bio star kada sam se ja rodio. "Majstor Palaemon ka`e da moramo biti sposobni da ~itamo, pi{emo i ra~unamo zato {to, kad u svoje vreme budemo majstori, moramo slati pisma i primati uputstva iz dvorova, kao i pisati bele{ke i voditi finansije."
	"Ovakva", re~e mutna prilika ispred mene sve~anim tonom. "Ovakva pisma."
	"Da, gospodine. Ba{ takva."
	"A {ta veli ovo pismo?"
	"Ne znam. Zape~a}eno je, gospodine."
	"Ako ga otvorim - (za~uh kako krti vosak puca pod njegovim prstima) - da li }e{ mi ga pro~itati?"
	"Mrak je ovde, gospodine", rekoh neodlu~no.
	"Onda }e nam biti potreban Sajbi. Izvini." U mraku sam jedva nazirao da mi okre}e le|a i sastavlja {ake oko usta kao trubu. Saj-bi! Saj-bi! Ime je stalo da odjekuje kroz mra~ne hodnike koje sam ose}ao oko sebe; gvozdeni jezik zvona kao da je udarao sad po jednoj, sad po drugoj strani odjekuju}e bronze.
	Odazva se glas iz daljine. Neko vreme ~ekali smo u ti{ini.
	Najzad sam ugledao svetlost kako dolazi uzanom uli~icom ~iji su zidovi bili (tako je izgledalo) od neravnog kamena i sasvim okomiti. Prilazila je - petokraki sve}njak u ruci zdepastog, vrlo uspravnog mu{karca od oko ~etrdeset godina, sa ravnim, bledim licem. Bradonja pored mene re~e: "Eto tebe najzad, Sajbi. Jesi li doneo svetlo?"
	"Da, gospodaru. Ko je ovo?"
	"Kurir sa pismom." Pomalo ceremonijalnim tonom majstor Ultan mi re~e: "Ovo je moj {egrt Sajbi. Mi, kustosi, tako|e imamo gildu, u kojoj smo mi, bibliotekari, jedno odeljenje. Ja sam ovde jedini majstor bibliotekarstva, a na{ je obi~aj da {egrte dodeljujemo svojim starijim ~lanovima. Sajbi je moj ve} nekoliko godina."
	Rekoh Sajbiju da mi je ~ast da ga sretnem i zapitah, pomalo stidljivo, koji je dan praznik kustosa - pitanje koje je, nesumnjivo, bilo izazvano mojom pomi{lju da je mnogo takvih dana moralo pro}i bez unapre|enja Sajbija u kalfu.
	"Pro{ao je ve}", re~e majstor Ultan. Govore}i to, pogledao je ka meni i ja pri svetlosti sve}a videh da su mu o~i boje razvodnjenog mleka. "Dolazi u rano prole}e. To je jedan divan dan. Iz drve}a tada po~inje da raste novo li{}e, u ve}ini godina."
	Nije bilo drve}a u Velikom dvoru, ali ja klimnuh glavom; onda, shvataju}i da me on ne mo`e videti, rekoh: "Da, tada je divno, sa blagim povetarcima."
	"Ba{ tako. Ti si mladi} koji shvata stvari kao ja." Spustio mi je {aku na rame - nisam mogao da ne primetim da su mu prsti mrki od pra{ine. "A takav je i Sajbi. On }e biti glavni bibliotekar kad mene ne bude. Imamo mi, kustosi, procesiju, zna{. Niz ulicu Jubar. On tada hoda pored mene, a obojica smo u sivim ode`dama. Koja je boja tvoje gilde?"
	"Fuligin", rekoh mu. "Boja tamnija od crne."
	"Za drve}e koje se tamo nalazi - javore i hrastove, sikomore i dakfute - pri~a se da je najstarje na Urtu. Ono {iri svoju senku s obe strane ulice Jubar, a ima ga jo{ i na {etali{tima bli`e sredi{tu. Trgovci izi|u na vrata svojih radnji da vide te staromodne kustose, zna{, a knji`ari i antikvari nas, naravno, odu{evljeno pozdravljaju. Pretpostavljam da smo jedan od zanimljivih prole}nih prizora u Nesusu, na na{ mali na~in."
	"Mora biti da je veoma upe~atljivo", rekoh.
	"I jeste, i jeste. I u katedrali je veoma fino, kad do nje stignemo. Upale velike grupe najtanjih sve}a i bude kao da sunce sija na neko no}no more. Tu su i sve}e u plavom staklu koje treba da simbolizuje Kand`u. Opto~eni svetlo{}u, obavimo svoje ceremonije pred visokim oltarom. Ka`i mi, ide li tvoja gilda u katedralu?"
	Objasnio sam mu da mi koristimo katedralu koja se nalazi ovde u Citadeli i ujedno izrazio iznena|enje {to bibliotekari i drugi kustosi izlaze van njenih zidina.
	"To je na{e pravo, vidi{. Izlazi i sama biblioteka - zar ne, Sajbi?"
	"Uistinu islazi, majstore." Sajbi je imao visoko, ~etvrtasto ~elo sa koga je kosa, koja je ve} postajala seda, uveliko odstupala. Zato mu je lice izgledalo maleno i mal~ice bebasto; bilo mi je jasno kako Ultan, koji preko tog lica sigurno ponekad pre|e prstima kao i majstor Palaemon ponekad preko mog, jo{ mo`e imati utisak da je Sajbi maltene de~ak.
	"Vi ste, dakle, u bliskom dodiru sa odgovaraju}im bibliotekama u gradu", rekoh.
	Stari se pogladi po bradi. "U najbli`em, jer mi smo oni. Ova biblioteka je gradska biblioteka i, {to se toga ti~e, ujedno biblioteka Ku}e Apsoluta. I mnogih drugih."
	"Mislite li time da ka`ete da je rulji iz grada dopu{teno da ulazi u Citadelu da bi koristila va{u biblioteku?"
	"Ne", re~e Ultan. "Mislim da ka`em da se sama biblioteka pru`a dalje od zidina Citadele. A rekao bih da to i nije jedina institucija ovde za koju to va`i. Otud sadr`ina ove na{e tvr|ave toliko prevazilazi, obimom, zapreminu svoje posude."
	Govore}i, dohvatio me je za rame i mi po|osmo jednim od duga~kih, uzanih prolaza izme|u visokih polica sa knjigama. Sajbi je i{ao za nama dr`r}i sve}njak visoko - da bi osvetlio sebi, vi{e nego meni, rekao bih, ali zahvaljuju}i tome ipak sam video dovoljno dobro da se ne sudaram sa tamnim hrastovim policama pokraj kojih smo i{li. "Tvoje o~i jo{ nisu izneverile", re~e majstor Ultan posle nekog vremena. "Nazire{ li uop{te kraj ovog prolaza?"
	"Ne, gospodine", rekoh, i to je bila istina. Dokle god je sjaj sve}e dopirao, video se samo red za redom knjiga, od poda do visoke tavanice. Neke od polica bile su u neredu, neke sre|ene; na dva-tri mesta video sam dokaze da su svojevremeno pacovi pravili sebi gnezda me|u knjigama, preme{tali ih da dobiju udobne dvospratne i trospratne domove za sebe i razmazivali izmet po koricama da bi iscrtali grube znake svog govora.
	Ali knjiga je uvek bilo jo{ i jo{: pru`ali su se redovi njihovih ki~mi ukori~enih u tele}u ko`u, u maroken, u kori~arsko platno, u hartiju i u stotinu drugih tvari koje nisam mogao prepoznati; na nekim ki~mama knjige bleskala su slova u zlatotisku, druge su imale crna slova, na nekima su bile papirne etikete tako stare i po`utele da su poprimile mrku boju mrtvog li{}a.
	"Trag mastila nema kraja", re~e mi majstor Ultan. "Tako je, bar, kazao jedan mudar ~ovek. @iveo je davno - {ta bi on rekao kad bi nas mogao sada videti. A jedan drugi je rekao: '^ovek }e `ivot dati da jednu zbirku knjiga prelista', ali voleo bih da vidim tog ~oveka koji bi mogao ovu zbirku da prelista, ma o kojoj temi bila re~."
	"Gledao sam korice", odgovorih, ose}aju}i se pomalo budalasto.
	"Ba{ ima{ sre}e. A ipak, drago mi je. Ja ih vi{e ne mogu videti, ali pamtim kakvo mi je zadovoljstvo nekad bilo da ih gledam. To je bilo onda kada sam tek postao majstor bibliotekarstva. Mislim da mi je tad bilo oko pedeset. Bio sam {egrt, zna{, mnogo, mnogo godina."
	"Je li tako bilo, gospodine?"
	"Uistinu jeste. Moj majstor bio je Gerbold i decenijama je izgledalo da nikad ne}e umreti. Meni se vukla godina za godinom, sporo, i sve to vreme sam ~itao - mislim da je malo ko ikad toliko ~itao. Po~eo sam, kao i ve}ina mladih ljudi, ~itaju}i one knjige u kojima sam nlazio zadovoljstvo. Ali na{ao sam da se, vremenom, to polje zadovoljstva su`avalo, tako da sam najzad ve}inu svojih sati provodio tragaju}i za knjigama koje }e me zanimati. Onda sam za sebe razradio plan studiranja i pratio razne opskurne nauke, jednu po jednu, od osvita ljudskog znanja pa sve do sada{njosti. Najzad sam iscrpeo ~ak i to, pa sam onda krenuo od velikog sanduka od ebonovine, {to stoji u sredi{tu jedne sobe koju mi u biblioteci ~uvamo ve} tri stotine godina i to, navodno, 'do povratka autarha Sulpicijusa' (i u koju, zbog toga, niko nikad ne ulazi), i ~itao kru`no, u sve {irim krugovima od te ta~ke, slede}ih petnaest godina, ~esto zavr{avaju}i po dve knige za jedan dan."
	Iza nas Sajbi promrmlja: "^udesno, gospodine." Naslu}ivao sam da je on tu pri~u slu{ao mnogo puta.
	"Onda me je ne`eljeni doga|aj zgrabio za revere kaputa. Umro je majstor Gerbold. Trideset godina ranije bio sam idealno pripremljen, na osnovu svojih sklonosti, svog obrazovanja, mladosti, porodi~nih veza i ambicija da ga nasledim. A u ~asu kad sam ga stvarno nasledio, nije bilo ~oveka manje podobnog za to mesto od mene. Tako dugo sam ~ekao da ni{ta vi{e nisam shvatao sem ~ekanja, a moj um se gu{io pod teretom nekorisnih ~injenica. Me|utim, prisilio sam sebe da preuzmem komandu i provodio sam vi{e sati dnevno nego {to bih mogao o~ekivati da ti sad poveruje{ - u poku{ajima da se prisetim onih planova i maksima koje sam toliko godina ranije pripremao za doba kad kona~no do|em na vlast."
	Zastao je, a ja sam znao da opet roni kroz um prostraniji i tamniji ~ak i od ove velike biblioteke. "Ali moja stara navika da ~itam jo{ me je dr`ala. Gubio sam dane, pa ~ak i nedelje, na knjigama, umesto da razmi{ljam o tome kako }e dejstvovati ustanova koja je od mene o~ekivala rukovo|enje. Onda je, iznenadno kao dar ~asovnika, nastupio preokret, zgrabila me je nova strast i isterala staru. Sigurno si ve} pogodio koja."
	Rekoh mu da nisam.
	"Sedeo sam i ~itao - ili mislio da ~itam - u onom prozoru koji je mehurasto izbo~en napolje, na ~etrdeset devetom spratu, iz koga se mo`e gledati dole u... zaboravih, Sajbi. U {ta se mo`e gledati dole sa tog prozora?"
	"U dvori{te majstora za tapaciranje name{taja, gospodine."
	"Da, sad se toga se}am - taj mali kvadrat zelenog i sme|eg. Mislim da oni tu su{e ruzmarin i da ga posle stavljaju u jastuke. Sedeo sam, kao {to rekoh, tamo, nekoliko stra`askih smena neprekidno, i odjednom shvatio da vi{e ne ~itam. Neko vreme posle toga, nikako da se dosetim {ta sam onda radio ako ~itao nisam. Pri svakom poku{aju samo sam uspevao da mislim na izvesne mirise, teksture i boje koje kao da nisu imale nikakve veze ma sa ~im {to se pominjalo u knjizi koja mi je jo{ bila u rukama. Kona~no sam uvideo da je ne ~itam, ve} je posmatram kao fizi~ki predmet. Crveno, koje sam pamtio, poticalo je od trake u{ivene za gornji platneni deo poveza i namenjene da ~ovek ozna~i do kog mesta je u ~itanju stigao. Tekstura koja mi je jo{ golicala prste bila je tekstura hartije na kojoj su tu knjigu {tampali. Taj miris u mojim nozdrvama bio je miris stare {tavljene ko`e u kojoj su jo{ postojali tragovi brezovog ulja. I tek tad kad sam sagledao knjige kao objekte, po~eo sam da shvatam i staranje o njima."
	Njegov stisak na mom ramenu se poja~a. "Imamo mi ovde knjiga ukori~enih u ko`u krakena i zveri tako davno izumrlih da nau~nici koji se bave njihovim prou~avajem smatraju, bar ve}ina, da vi{e ni jedan jedini nefosilizovani primerak takvih bi}a ne postoji. Imamo knjige potpuno ukori~ene u metal, i to u nepoznate legure, a i knjige ~ije su korice gusto pokrivene dragim kamenjem. Knjige imamo koje su umetnute u sandu~i}e od parfimisanog drveta donetog preko nezamislivih provalija izme|u planeta - knjige koje su dvostruko dragocenije zato {to ih niko na Urtu ne zna ~itati.
	Knjige imamo ~iji je papir dobijen splitanjem takvih biljnih vlakana da iz njih cure neobi~ni alkaloidi, tako da ~italac, okre}u}u stranice, nesvesno bude odvu~en u bizarna privi|enja i himeri~ne snove. Pa knjige ~ije stranice uop{te nisu od hartije, ve} su od delikatnih listi}a belog `ada, ili slonova~e, ili {koljke; knjige, isto tako, ~iji su listovi sasu{eno li{}e neznanih biljaka. I knjige koje oku uop{te ne izgledaju kao knjige, imamo: svitke i plo~e i snimke na stotinu razli~itih supstanci. Ovde postoji i jedna kristalna kocka - mada ti vi{e ne mogu re}i gde - ne ve}a od tvog palca do prvog zglavka, koja u sebi ima vi{e knjiga nego cela ova biblioteka. Mada bi je neka bludnica mogla oka~iti sebi na jedno uvo kao ukras, nema na celom ovom svetu dovoljno knjiga da budu protivte`a za drugo uvo. Sve sam to doznao i svoj `ivot posvetio njihovom za{ti}ivanju.
	Sedam godina sam se time bavio; i onda, upravo kad su bili re{eni hitni, a povr{ni problemi ~uvanja i kad smo bili na domaku da po~nemo prvi op{ti pregled ove biblioteke od osnivanja njenog, moje o~i su po~ele da se gase u svojim dupljama. Onaj koji mi je dao sve knjige da ih ~uvam oslepeo me je zato da bi znao kome su ~uvari povereni na ~uvanje."
	"Ako ne mo`ete pro~itati pismo koje sam doneo, gospodine", "bi}e mi drago da vam ga pro~itam."
	"U pravu si", prgun|a majstor Ultan. "Ja zaboravio. Pro~ita}e Sajbi - on dobro ~ita. Evo, Sajbi."
	Ja sam mu dr`ao sve}njak, a Sajbi je razmotao pucketavi pergament, uzdigao ga kao da dr`i kakav proglas i po~eo da ~ita; nas trojica smo stajali u malenom krugu svetlosti sve}a, a sve te knjige natiskivale su se oko nas.
	"Od majstora Gerlousa, u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem..."
	"[ta?" re~e majstor Ultan. "Jesi li ti mu~itelj, mladi ~ove~e?"
	Rekoh mu da jesam, a onda nastade ~utanje tako dugo da Sajbi po~e ~itati iz po~etka. "Od majstora Gerlousa, u Redu tragalaca za..."
	"^ekaj", re~e Ultan. Sajbi opet prestade; ja sam stajao kao i dotad, dr`ao svetlo i ose}ao kako mi se krv penje u obraze. Najzad majstor Ultan opet progovori, glasom sasvim ~injeni~nim - kao kad mi je rekao malo~as da Sajbi dobro ~ita. "Ja se vi{e prakti~no ne se}am kako su me primili u na{u gildu. Pretpostavljam da ti je dobro poznat postupak kojim regrutujemo svoje ~lanstvo?"
	Priznadoh da nije.
	"U svakoj biblioteci, po jednom drevnom re{enju, postoji soba rezervisana za decu. Tu se dr`e knjige sa {arenim slikama kakve decu odu{evljavaju i sa ponekom jednostavnom pri~om o pustolovinama i ~udesnim stvarima. Mnoga deca dolaze u takve sobe i dokle god ostaju u njihovim okvirima za njih nismo zainteresovani ba{ nimalo."
	Zastao je. Iako nisam mogao da razaznam nikakav izraz na njegovom licu, stekao sam utisak da se pla{i da }e svojim predstoje}im re~ima zadati Sajbiju bol.
	"S vremena na vreme, me|utim, neki bibliotekar primeti jedno usamljeno dete, jo{ u ne`nim gdinama, koje po~inje da luta iz de~ije sobe... i najzad je sasvim ostavi. Takvo dete kona~no prona|e na nekoj niskoj i zaba~enoj polici Zlatnu knjigu. Tu knjigu ti nikad nisi video, a nikad i ne}e{, jer sad vi{e nisi u godinama kada se ona mo`e videti."
	"Mora biti da je veoma lepa", rekoh.
	"I jeste, i jeste. Ako me pam}enje ne vara, ukori~ena je u crno kruto platno, na hrbatu znatno istro{eno. Nekoliko tabaka ho}e da ispadne, a neke slike su izva|ene i odnete. Ali to je knjiga izuzetne lepote. Kamo sre}e da je ja mogu opet na}i; to bih `eleo, bez obzira na to {to su za mene sve knjige sad zatvorene.
	Dete, kao {to rekoh, posle nekog vremena prona|e Zlatnu knjigu. Onda do|u bibliotekari - kao vampiri, ka`e neko, ali, drugi ka`u kao vilinske kume i kumovi na kr{tenju. Porazgovaraju s tim detetom i ono im se pridru`i. Od tog ~asa, bez obzira na to gde se dete nalazilo, uvek je u biblioteci, a roditelji ga uskoro ne znaju. Pretpostavljam da je stvar manje-vi{e ista kod mu~itelja."
	"Mi uzimamo onu decu koja nam padnu u ruke", rekao sam, "ako su veoma mlada."
	"I mi", progun|a stari Ultan. "Prema tome, nemamo mnogo prava da vas osu|ujemo. ^itaj dalje, Sajbi."
	"Od majstora Gerlousa, u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem, arhivaru Citadele: pozdrav, brate.
	Voljom dvora ~uvamo uzvi{enu osobu, dvorkinju Teklu, i po daljoj volji dvora, ho}emo da pru`imo dvorkinji Tekli u njenom zato~enju one udobnosti koje nisu onstran razumnog i predostro`nog. Da bi ona mogla utro{iti trenutke koji joj preostaju dok ne nastupi njeno vreme kod nas - ili, kao {to mi je ona predlo`ila da ka`em, dok srce Autarhovo, ~ija blagost ne zna ni za zidove ni za mora, ne omek{a prema njoj, za {ta se ona moli - dvorkinja od vas tra`i, u skladu sa slu`bom va{om, da obezbedite za nju izvesne knjige, i to slede}e..."
	"Te naslove mo`e{ presko~iti, Sajbi", re~e Ultan. "Koliko ih ima?"
	"^etiri, gospodine."
	"Onda problema nema. Nastavi."
	"Za ovu uslugu, arhivaru, veoma smo vam zahvalni. Potpis, Gerlous, majstor ^asnog reda, koji se obi~no gildom mu~itelja naziva."
	"Na toj listi, Sajbi, koju je majstor Gerlous poslao, da li su ti neki naslovi poznati?"
	"Tri, gospodine."
	"Vrlo dobro. Donesi ih, molim te. A koji je ~etvrti?"
	"Knjiga o ~udima Urta i neba , gospodine."
	"Sve bolje i bolje - ima jedan primerak ni dva lanca daleko odavde. Kad bude{ imao tvoje tri knjige, mo`e{ nas sresti na vratima kroz koja je ovaj mladi ~ovek, koga smo, bojim se, ve} predugo zadr`ali, u{ao u spremi{te."
	Poku{ao sam da vratim sve}njak Sajbiju, ali mi on znakom pokaza da ga zadr`im i otkasa uzanim prolazom izme|u polica. Ultan je ve} i{ao u suprotnom smeru, koracima pouzdanim kao da ima vid. "Pamtim je dobro", re~e on. "Ukori~ena je u sme|u kordovsku ko`u, ivice su sve pozla}ene, unutra postoje Gvinokove gravure, ru~no tonirane. Nalazi se na tre}oj polici od poda, a naslonjena je na jedno folio-izdanje u zelenom platnu - uveren sam da je to Bleitmeikovo delo @ivoti sedamnaest megaterijanaca.
	Prvenstveno da bi on znao da ga nisam napustio (mada je svojim o{trim sluhom nesumnjivo hvatao zvuk mojih koraka iza sebe), zapitah: "A {ta je u njoj, gospodine? Mislim, u toj knjizi o Urtu i nebu."
	"Pa, zar ne zna{ da se bibliotekarima takva pitanja ne postavljaju?" re~e on. "Mi se, mladi ~ove~e, bavimo knjigama kao knjigama, a ne onim {to u njima pi{e."
	Uhvatio sam {aljivi ton u njegovim re~ima. "Ja mislim da vi znate sadr`inu svake knjige ovde, gospodine."
	"To bi te{ko moglo biti. Ali, ^uda Urta i neba bila su standardno delo pre tri-~etiri stotine godina. Tu je prepri~ana ve}ina dobro znanih predanja iz davnina. Meni je najzanimljivije predanje o istori~arima, koja pri~a o vremenima kad su se iza svake legende mogli na}i tragovi poluzaboravljenih ~injenica. Uvi|a{ taj paradoks, pretpostavljam. Da li je samo predanje tada postojalo? A ako nije, kako je nastalo?"
	"A zar tu nema ogromnih zmija, gospodine, ili lete}ih `ena?"
	"Da, ima", odgovori majstor Ultan, saginju}i se. "Ali ne u predanju o istori~arima." On likuju}i di`e jednu knji`icu ukori~enu u {tavljenu ko`u koja se lju{tila. "Baci pogled na ovo, mladi ~ove~e, i vidi da li sam uzeo pravu."
	Morao sam da spustim sve}njak na pod i ~u~nem pokraj njega. Knjiga u mojim {akama bila je tako stara, kruta i memljiva da se ~inilo nemogu}e da ju je iko otvarao u proteklih sto godina, ali naslovna strana potvrdila je star~evo hvalisanje. Podnaslov je saop{tavao: "Iz {tampanih izvora sakupljena zbirka op{tih tajni tako starih da se s vremenom zna~enje njihovo zaboravilo."
	"Dakle", upita majstpr Ultan, "jesam li ili nisam bio u pravu?"
	Otvorio sam knjigu nasumce i pro~itao: "...a tim sredstvima se mogla slika izgravirati tako ve{to da celina njena, ako se uni{ti, mo`e biti opet dobijena iz samo jednog malog dela, a taj malen deo mo`e bilo koji deo biti."
	Pretpostavljam da me je ta re~ "izgravirat" podsetila na doga|aje ~iji sam bio svedok one no}i kad sam dobio hrisos. "Majstore", odgovorih, "vi ste fenomenalni."
	"Nisam, ali, retko gre{im."
	"Vi }ete mi, ponajpre od svih ljudi, oprostiti kad vam ka`em da sam zastao na trenutak da pro~itam nekoliko redaka iz ove knjige. Majstore, znate za `dera~e le{eva, sigurno. ^uo sam pri~e da oni, jedu}i meso mrtvih, i uzimaju}i uz to neki farmakon, dobijaju mogu}nost da ponovo pro`ivljavaju `ivote svojih `rtava."
	"Nemudro je previ{e znati o takvim radnjama", progun|a arhivar, "mada, kad pomislim na u~estvovanje u umu nekog istori~ara kao {to je bio Loman... ili Hermas..." Tokom svojih godina slepo}e, mora biti da je zaboravio kako ogoljeno na{a lica mogu otkrivati na{a najdublja ose}anja. Pri svetlosti tih sve}a video sam da se njegovo lice gr~i u takvoj agoniji ~e`nje, da sam se, iz pristojnosti, okrenuo na drugu stranu; a njegov glas je ostao smiren kao kakvo sve~ano zvono. "Ali, koliko sam ja ~itao, ta~no je to {to si rekao, mada se u ovom trenutku ne mogu prisetiti da knjiga koju dr`i{ govori o tome."
	"Majstore", rekoh, "dajem vam svoju re~ da nikad ne bih sumnji~io vas za tako ne{to. Ali recite mi ovo - pretpostavimo da dvoje ljudi zajedni~ki oplja~kaju jedan grob i da jedan uzme kao svoj deo desnu ruku, a drugi levu. Da li onaj koji pojede desnu dobija samo polovinu `ivota mrtva~evog, a onaj drugi drugu polovinu? A ako je tako, {ta ako bi do{ao tre}i i pojeo jedno stopalo?"
	"[teta {to si mu~itelj", re~e Ultan. "Mogao si biti filozof. Ne, koliko ja razumem tu opaku temu, svaki }e dobiti ceo `ivot."
	"Onda je celi `ivot ~ovekov u njegovoj levici, ali i desnici isto tako. A da li i u svakom prstu?"
	"Mislim da svaki u~esnik mora pojesti vi{e od jednog velikog zalogaja da bi poduhvat uspeo. Ali pretpostavljam da je, bar u teoriji, tako kao {to si rekao. ^itav `ivot je u svakom prstu."
	Uveliko smo se vra}ali putem kojim smo do{li. Po{to je prolaz bio preuzak da se ide naporedo, nosio sam sve}njak ispred Ultana, tako da bi neki neznanac, vide}i nas, sigurno pomislio da mu osvetljavam put. "Ali, majstore", rekoh, "kako to mo`e biti? Po istoj logici, `ivot se mora nalaziti i u svakom me|uzglav~anom odeljku svakog prsta, a to, sigurno, nije mogu}e."
	"Koliko je veliki ljudski `ivot?" upita Ultan.
	"Nije mi poznato, ali, zar nije ve}i od toga?"
	"Ti ga gleda{ sa po~etka i o~ekuje{ mnogo. Ja ga se, sa zavr{etka prise}am i znam kako je malo bilo. Pretpostavljam da iz tog razloga oni bezumnici koji pro`diru tela `ele vi{e. Dozvoli mi da te upitam ovo - zna{ li da sin ~esto upadljivo li~i na oca?"
	"Da, ~uo sam da se to pri~a. I verujem da jeste tako", odgovorih. Nisam, pri tom, mogao izbe}i pomisao na svoje roditelje koje nikad ne}u znati.
	"Onda je mogu}e, saglasi}e{ se, po{to svaki sin mo`e li~iti na svog oca, da jedno lice izdr`i tokom mnogo pokolenja. Naime, ako sin li~i na oca, a njegov sin na njega, a sin tog sina tako|e, onda }e ~etvrti u toj liniji, praunuk, li~iti na svog pradedu."
	"Da", rekoh ja.
	"A ipak se seme svih njih nalazilo u jednom dramu lepljive te~nosti. Ako nisu svi do{li odatle, onda odakle su do{li?"
	Ni{ta mu nisam na to umeo odgovoriti, pa zbunjeno hodah dalje, sve dok ne stigosmo do onih vrata kroz koja sam bio u{ao u ovaj najni`i sprat velike biblioteke. Tu sretosmo Sajbija koji je nosio one druge knjige pomenute u pismu majstora Gerlousa. Uzeh knjige od Sajbija, oprostih se od majstora Ultana i vrlo rado napustih zagu{ljivu atmosferu bibliote~kih zaliha. Na gornje spratove tog mesta i{ao sam jo{ nekoliko puta, ali u taj podrum, grobu sli~an, nisam nikada vi{e kro~io, niti po`eleo da stupim.
	Jedna od tri knjige koju je Sajbi doneo bila je velika poput gornje plo~e nekog malog stola, lakat {iroka, gotovo pola hvata visoka; po grbu utisnutom u safijanske korice pretpostavio sam da je to istorija neke otmene stare porodice. Druge su bile mnogo manje. Jedna zelena knjiga jedva ve}a od moje {ake i ne deblja od mog malog prsta bila je, ~inilo se, molitvenik i sadr`avala je mnogo emajliranih slika asketskih pantokratora i hipostatora sa crnim oreolima i ode`dama nalik na drago kamenje. Zastao sam da ih malo razgledam, u~estvovao sam malo: zaboravljena ba{ta puna zimskog sun~anog sjaja i u njoj suvi vodoskok.
	Pre nego {to sam stigao i da otvorim preostale dve, osetio sam onaj pritisak vremena koji je mo`da najpouzdaniji pokazatelj da smo ostavili detinjstvo za sobom. Ve} sam se zadr`ao, na obi~nom zadatku, du`e od dve stra`arske smene, i bli`io se sumrak. Pokupio sam te knjige i pohitao svojim putem, da bih uskoro sreo, mada to tada nisam znao, svoju sudbinu i najzad sebe u dvorkinji Tekli.
	
	7. IZDAJNICA
	Ve} je bilo vreme da odnesem hranu kalfama na du`nosti u ublijeti. Drote je bio zadu`en za prvi nivo, a njemu sam poslednjem odneo hranu zato {to sam `eleo da popri~am s njim pre nego {to se vratim gore. Uistinu, u mojoj glavi je jo{ sve plivalo od misli podstaknutih mojom posetom arhivaru, pa sam ih `eleo preneti Droteu.
	Nije bio na vidiku. Spustio sam na njegov sto poslu`avnik i te ~etiri knjige i resko viknuo njegovo ime. Slede}eg trenutka odazvao mi se iz jedne od bli`ih }elija. Otr~ao sam tamo i pogledao kroz re{etkasti prozor u vratima, postavljen na visinu o~iju; na le`aju je bila opru`ena klijentkinja, `ena ~etrdesetih godina, sasvim propalog izgleda. Drote je bio nagnut nad njom, a na podu je bilo krvi.
	Bio je odve} zauzet da okrene glavu: "Jesi li to ti, Severijane?"
	"Da. Tu ti je ve~era i tu su knjige za dvorkinju Teklu. Mogu li {togod da pomognem?"
	"Bi}e joj dobro. Pokidala zavoje, mislila da iskrvari do smrti, ali sam je uhvatio na vreme. O'{ mi ostavi{ poslu`avnik na stolu? A mog'o bi i da }u{ne{ hranu svim ostalima, umesto mene, ako ima{ koji trenutak."
	Oklevao sam. Po pravilima, {egrti ne dolaze u dodir sa onima koji su dati gildi na ~uvanje.
	"Idi, idi. Samo treba da gura{ poslu`avnike kroz proreze."
	"I knjige sam doneo."
	"Gurni i njih kroz prorez."
	Jo{ jedan trenutak sam ga posmatrao kako se naginje nad modru `enu na le`aju; onda sam se okrenuo, na{ao neraspodeljene poslu`avnike i po~eo da ~inim to {to je zatra`io. Ve}ina klijenata u }elijama bila je jo{ dovoljno jaka da ustane i prihvati hranu koju sam im dodavao. Neki tu snagu nisu imali, pa sam njihove poslu`avnike stavljao pred njihova vrata da ih Drote kasnije unese. Bilo je nekoliko `ena aristokratskog izgleda, ali nijedna za koju bi se moglo pretpostaviti da je dvorkinja Tekla, novoprido{la uzvi{ena prema kojoj smo morali - bar zasad - postupati sa po{tovanjem.
	Kao {to je trebalo da pretpostavim, bila je u poslednjoj }eliji. Na pod je bio postavljen tepih, pored uobi~ajenog name{taja - le`aja, stolice i sto~i}a; umesto uobi~ajenih dronjaka, imala je na sebi belu ku}nu haljinu sa {irokim rukavima. Krajevi tih rukava i donji rub haljine bili su sada `alosno uprljani, ali je haljina ipak zadr`avala neki dah elegancije stran meni koliko i toj }eliji. Kad sam prvi put ugledao Teklu, vezla je pri svetlosti sve}e poja~ane srebrnim reflektorom; ali mora biti da je osetila moj pogled na sebi. Sad bi mi prijalo da ka`em da na njenom licu nije bilo straha, ali to ne bi bilo istina. Na tom licu je postojao u`as, ali kontrolisan gotovo do nevidljivosti.
	"Ni{ta, ni{ta", rekoh ja. "Hranu sam vam doneo."
	Klimnula je glavom i zahvalila mi se, pa ustala i pri{la vratima. Bila je ~ak i vi{a nego {to sam o~ekivao, maltene previsoka da bi u toj }eliji mogla stajati uspravno. Njeno me je lice, iako trouglasto pre nego srcasto, podsetilo na onu `enu koja je u nekropolisu bila uz Vodalusa. Mo`da zbog njenih krupnih ljubi~astih o~iju, sa kapcima osen~enim plavom bojom; mo`da zbog crne kose koja je, obrazuju}i "V" duboko niz ~elo, podse}ala na kapulja~u ogrta~a. Ma koji da je bio razlog, tek - ja sam nju odmah zavoleo. Bar u onoj meri zavoleo, koliko to mo`e jedan glupavi de~ak. Ali po{to sam bio samo glupavi de~ak, nisam znao da sam je zavoleo.
	Njena bela {aka, hladna, mal~ice vla`na i nemogu}e uzana, dota~e moju dok je od mene preuzimala poslu`avnik. "To je obi~na hrana", rekoh joj. "Mislim da mo`ete dobiti i neku bolju ako zatra`ite."
	"Ne nosi{ masku", re~e ona. "Tvoje lice je prvo ljudsko lice koje sam ovde videla."
	"Ja sam samo {egrt. Tek slede}e godine dobijam masku."
	Osmehnula se i meni je u tom ~asu bilo kao onda kad sam iz Atrijuma vremena pre{ao u toplu prostoriju i dobio hranu. Imala je uzane, veoma bele zube u {irokim ustima; a njene o~i, svako oko duboko kao ona cisterna ispod Dvorca sa zvonom, sa tim su osmehom zablistale.
	"Oprostite", rekoh. "Nisam vas ~uo."
	Uz novi osmeh, nagnula je svoju divnu glavu na jednu stranu. "Rekla sam ti koliko sam sre}na {to ti vidim lice i pitala sam da li }e{ mi ubudu}e ti donositi hranu i {ta je ovo {to si mi doneo."
	"Ne, ne. Ne}u biti ja. Samo danas, zato {to je Drote zauzet." Poku{ao sam da se prisetim {ta je dobila za jelo (ve} je bila stavila poslu`avnik na svoj sto~i}, a ja kroz re{etke to mesto nisam mogao videti). I nisam se mogao setiti, iako mi je mozak prakti~no pucao od napora. Najzad, sakato rekoh: "Verovatno bi bilo bolje da to pojedete. Ali mislim da mo`ete dobiti bolju hranu ako zatra`ite od Drotea."
	"Pa i poje{}u. Ljudi mi uvek daju komplimente da sam vitka, ali, veruj, jedem kao grozovuk." Uzela je poslu`avnik i pru`ila ga ka meni, kao da je svesna da mi je potrebna velika pomo} da bih razre{io tajnu njegove sadr`ine.
	"To zeleno, to su komadi praziluka, dvorkinjo", rekoh. "Ono sme|e je so~ivo. A ono je hleb."
	"Dvorkinjo? Ne mora{ biti tako formalan. Ti si moj tamni~ar i ti me mo`e{ nazvati kako god `eli{." Bilo je veselja u tim dubokim o~ima sada.
	"Nemam `elju da vas vre|am", rekoh. "Da li bi vam bilo vi{e po volji da vas zovem nekako druga~ije?"
	"Zovi me Tekla - to mi je ime. Titule su za formalne prilike, imena za neformalne, a ovo ako nije neformalno, nije ni{ta. Ali pretpostavljam da }e biti veoma formalno kad budem primala svoju kaznu?"
	"Obi~no i jeste, za uzvi{ene."
	"Valjda }e i egzarh do}i, ako ga pustite da u|e. Sav u skerletnim zakrpama. I jo{ nekolicina ljudi - mo`da Starosta Egino. Da li si siguran da je ovo hleb?" ]u{nula ga je duga~kim prstom, tako belim da mi je za tren pala na um pomisao da bi ga hleb mogao uprljati.
	"Jeste", rekoh. "Nema sumnje da je dvorkinja ranije jela hleb?"
	"Ovakak ne." Dohvatila je tu {krtu kri{ku i raskomadala je zubima, brzo i ~isto. "Ali nije lo{. Ka`e{ da }e mi doneti bolju hranu ako zatra`im?"
	"Mislim da ho}e, dvorkinjo."
	"Tekla. Zatra`ila sam knjige - pre dva dana kad sam do{la. Ali ih nisam dobila."
	"Imam ih", rekao sam. "Tu su." Otr~ao sam nazad do Droteovog stola, doneo ih i progurao najmanju krz prorez.
	"O, divno! Ima li ih jo{?"
	"Jo{ tri." Pro|e i sme|a knjiga kroz prorez, ali preostale dve, ona zelena i ono folio-izdanje sa grbom na korici, bejahu pre{iroke. "Drote }e kasnije otvoriti va{a vrata i da}e vam ih", rekoh.
	"Pa zar ne mo`e{ ti? U`asno je gledati kroz ovo i videti ih, a ne mo}i ih dodirnuti."
	"Ja ne bi trebalo ~ak ni da vas hranim. Morao bi to Drote."
	"Ali ti me jesi hranio. Sem toga, ti si ih doneo. Zar nije trebalo i da mi ih da{?"
	Mogao sam se raspravljati samo nejako, jer sam znao da je ona u na~elu u pravu. To pravilo da {egrti ne rade u ublijeti uvedeno je da bi se spre~ila begstva; a ja sam znao da ova mr{ava `ena, iako toliko visoka, nikako ne bi mogla da me savlada, a i u slu~aju da me savlada ne bi mogla da izi|e bez sukoba sa stra`om. Oti{ao sam do vrata }elije gde je Drote i dalje naporno radio oko klijentkinje koja je poku{ala samoubistvo i vratio sam se sa njegovim klju~evima.
	Stoje}i pred njom, sa vratima njene }elije zatvorenim i zaklju~anim iza mene, osetih da ne mogu ni re~ da prozborim. Knjige stavih na njen sto pokraj ~an~eta za sve}u, poslu`avnika sa hranom i vr~a vode; jedva se na{lo mesta i za knjige. Kad je to bilo u~injeno, stao sam i ~ekao, svestan da treba da odem, ali nemo}an da krenem.
	"Zar ne}e{ sesti?"
	Seo sam na njen le`aj, prepu{taju}i stolicu njoj.
	"Da su ovo moje odaje u Ku}i Apsoluta, mogla bih ti ponuditi ve}u udobnost. Na `alost, nijednom nisi do{ao u posetu dok sam bila tamo."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Ovde nemam {ta da ti ponudim za osve`enje osim ovoga. Voli{ praziluk?"
	"Ne}u ja to jesti, dvorkinjo. Uskoro }u dobiti svoju ve~eru, a ovde jedva da ima dovoljno za vas."
	"Istina." Ona dohvati jedan praziluk i, kao da ne zna {ta bi drugo s njim, baci ga niz grlo kao kad {arlatan guta zmiju otrovnicu. "A {ta }e{ dobiti?"
	"Praziluk, so~ivo, hleb i ov~etinu."
	"Aha, zna~i torturisti dobijaju ov~etinu - u tome je razlika. A kako se zove{, majstore mu~iteljstva?"
	"Severijan. Ne}e to pomo}i, dvorkinjo. Niti }e ~initi ikakvu razliku."
	Nasme{ila se: "[ta ne}e pomo}i?"
	"Sprijateljivanje sa mnom. Ja ti ne bih mogao dati slobodu. A ne bih to ni hteo - pa ~ak i kad ne bih imao drugih prijatelja na svetu."
	"Nisam ni mislila da bi mogao, Severijane."
	"Onda za{to se trudi{ da razgovara{ sa mnom?"
	Uzdahnula je, a iz njenog lica nestala je sva radost, kao kad sunce ode sa onog kamena gde je prosjak hteo da se ogreje. "A koga drugog imam za razgovor, Severijane? Mo`e biti da }u razgovarati sa tobom neko vreme, nekoliko dana ili nedelja, a onda umreti. Znam {ta misli{ - da ja, kad bih sad bila u mojim odajama, ne bih nikad pristala nijedan pogled da potro{im na tebe. Ali gre{i{. ^ovek ne mo`e razgovarati sa svakim, zato {to ima tako mnogo svakih, ali jedan dan pre nego {to sam odvedena, pri~ala sam neko vreme sa ~ovekom koji mi je pridr`avao konja. Razgovarala sam s njim, vidi{, zato {to sam morala da ~ekam, a on je kazao ne{to {to me je zainteresovalo."
	"Mene vi{e ne}e{ videti. Drote }e ti donositi hranu."
	"A ne ti? Pitaj ga da te pusti da ti donosi{." Dohvatila je moje {ake svojima. Njene su bile kao led.
	"Poku{a}u", rekoh.
	"Poku{aj. Svakako poku{aj. Reci mu da tra`im bolju hranu od ove i da tra`im da me ti poslu`uje{ - ~ekaj, zatra`i}u to ja sama. Ko je njemu stare{ina?"
	"Majstor Gerlous."
	"Re}i }u onom drugom - Drote, zar ne? - da ho}u sa njim da razgovaram. U pravu si, mora}e oni to da ispune. Autarh bi me mogao pustiti... oni to ne znaju." Njene o~i sevnu{e.
	"Re}i }u Droteu da `eli{ da ga vidi{ kad ne bude zauzet", rekoh i ustadoh.
	"^ekaj. Zar me ne}e{ pitati za{to sam ovde?"
	"Znam za{to si ovde", rekoh, zatvaraju}i vrata za sobom. "Da bude{ mu~ena, kad do|e vreme, kao i ostali." Bilo je surovo kazati tako ne{to, a ja sam to kazao onako, bez razmi{ljanja, kao {to mladi ponekad ~ine - samo zato {to mi je palo na pamet. A ipak, istinito je bilo, i bio sam na neki na~in zadovoljan, dok sam okretao klju~ u bravi, {to sam to kazao.
	Mi smo i ranije imali uzvi{ene za klijente, i to ~esto. Ve}ina je, po dolasku, donekle uvi|ala u kakvoj je situaciji, kao {to je sad uvi|ala i dvorkinja Tekla. Ali kad pro|e nekoliko dana a niko ih ne mu~i, probu|ena nada sru{i im pamet i onda po~nu da pri~aju o osloba|anju - kako }e, navodno, njihovi prijatelji i rodbina preduzeti sve da ih izbave i {ta }e raditi kad opet budu na slobodi.
	Jedan je spremao plan da se povu~e na svoje imanje i da vi{e uop{te ne optere}uje autarhov dvor svojim prisustvom. Drugi je iskazivao re{enost da se dobrovoljno javi da predvodi odred landsknehta, kopljanika-pla}enika, na severu. Tad su kalfe na du`nosti u ublijeti slu{ale pri~e o lova~kim psima, o dalekim vresi{tima i o seoskim igrama, u drugim, nepoznatim krajevima, koje se igraju ispod drve}a neupam}eno ogromne starosti. @ene su, ve}inom, bile realisti~nije, ali su i one, vremenom, po~injale da pri~aju o svojim ljubavnicima koji su na visokim polo`ajima u dru{tvu; i kako ti ljubavnici (iako odba~eni pre vi{e meseci ili godina) nikad ne bi njih ostavili na cedilu; zatim su dolazile pri~e o ra|anju dece ili usvajanju siro~adi. Znali smo: kad ta deca koja se nikad ne}e roditi dobiju imena, ubrzo potom do}i }e na red nova ode}a koju treba obu}i na dan izlaska na slobodu, a tom prilikom spaliti staru; one su pri~ale o bojama, o smi{ljanju neke nove mode ili o o`ivljavanju neke stare.
	A na kraju do|e ~as, mu{karcima i `enama podjednako, kad se umesto kalfe sa hranom pojavi majstor Gerlous, a oko njega trojica ili ~etvorica kalfi i mo`da fulgurator, palilac. @eleo sam da po{tedim dvorkinju Teklu od takvih nada, ako je to bilo mogu}e. Oka~io sam Drotove klju~eve na njihov uobi~ajeni ekser u zidu, a onda sam mu, prolaze}i pored }elije u kojoj je on sad brisao krv sa poda, saop{tio da dvorkinja `eli da razgovara s njim.
	Dva dana kasnije pozvan sam pred majstora Gerlousa. O~ekivao sam da }u stajati, kao {to {egrti obi~no ~ine, sa rukama iza le|a, pred njegovim stolom; ali on mi je rekao da sednem, zatim skinuo svoju zlatom pro{aranu masku i nagnuo se prema meni na na~in koji je nagove{tavao savetovanje dvojice prijatelja o nekom zajedni~kom problemu.
	"Pre jedno nedelju dana, ili ne{to manje, poslah te do arhivara", re~e on.
	Klimnuo sam glavom.
	"Kad si doneo knjige, isporu~io si ih, koliko shvatam, klijentkinji ti li~no. Je li tako?"
	Objasnio sam {ta je bilo.
	"Ni~eg lo{eg nema u tome. Ne bih `eleo da pomisli{ da }u te ja sad ka`njavati prekorednim zadu`enjima zbog toga, ili ~ak narediti da te saviju preko stolice. Ti, jo{ malo, pa }e{ biti kalfa - a ja kad sam bio u tvojim godinama, jo{ su me terali da okre}em alternator. Stvar je, vidi{, Severijane, u tome, {to je ova klijentkinja iz visokog dru{tva." On snizi glas do rapavog {apata. "Sa vrlo visokim vezama."
	Rekao sam da to shvatam.
	"Ne samo iz armigerske porodice. Nego, visokog roda." Okrenuo se, preturao neko vreme po neurednim policama iza svoje stolice i izvukao jednu podeblju knjigu. "Ima{ li ikakvu predstavu o tome koliko uzvi{enih porodica sada postoji? Ovo su spiskovi samo onih koje jo{ traju. Kompendijum svih izumrlih morao bi, valjda, imati razmere enciklopedije. Nekoliko tih porodica ugasio sam ja li~no."
	Nasmejao se, a ja sam se nasmejao s njim.
	"Svakoj porodici ovde je dato otprilike po pola strane. Ima sedam stotina ~etrdeset {est stranica."
	Klimnuo sam glavom da poka`em da sam ovo razumeo.
	"Ve}ina njih nema nikoga na dvoru - nemaju toliko para, ili se boje da po{alju ikog. To su one male porodice. One ve}e moraju imati nekog: autarh `eli konkubinu koju }e mo}i da zgrabi ako oni po~nu ne{to da brljaju. E, sad, autarh ne mo`e igrati kadril sa pet stotina `ena. Sa mo`da dvadeset, da. Ostale pri~aju jedna s drugom i ple{u, a njega vi|aju jednom mese~no i to ne bli`e od jednog lanca udaljenosti."
	Zapitao sam (nastoje}i da mi glas ostane miran) da li autarh stvarno vodi u krevet te konkubine.
	Majstor Gerlous prevrte o~ima i pote`e, ogromnom {akom, svoju vilicu. "E, pa, pristojnosti radi, imaju oni te kaibitke, zovu ih i `ene u senci, to su obi~ne devojke koje izgledaju kao dvorkinje. Ne znam gde ih nalaze, ali, du`nost im je da poslu`e kao zamena za prave. Naravno, nisu toliko visoke." Tiho se nasmejao. "A po{to rade u horizontali, onda visina valjda nije bitna. Ali pri~a se i to da ponekad zamena ispadne obrnuto. Umesto kaibitke, gospodarica obavi posao. Ali ovaj sada{nji autarh, ~ije je svako delo, mogu re}i, sla|e nego med, u ustima ove ~asne gilde, i nemoj da ti se desi da to zaboravi{ - rekoh, za njega se naga|a, i vi{e nego naga|a, da ni sa jednom jedinom od njih nije imao to zadovoljstvo."
	Plima olak{anja ispuni moje srce. "Nisam to znao. Veoma zanimljivo, gospodaru."
	Jednim naklonom glave majstor Gerlous je potvrdio da, doista, jeste zanimljivo; onda je spleo prste povrh svoga trbuha. "Jednoga dana mo`e se dogoditi da odr`avanje reda u ovoj gildi bude tvoj posao. Bi}e potrebno da zna{ takve stvari. Kad sam bio u tvojim godinama - ili, rekao bih, mal~ice mla|i - ponekad sam se zanosio da sam po krvi aristokrata. Neki od nas su to stvarno i bili, zna{."
	Palo mi je na um, i to ne po prvi put, da majstori Gerlous i Palaemon moraju znati poreklo svih {egrta i svih mla|ih kalfi zato {to su li~no oni odobrili njihov prijem.
	"Da li ja jesam, ili nisam, ne mogu re}i. Imam telesnu gra|u jaha~a, rekao bih, a po visini sam ne{to iznad proseka uprkos te{kog detinjstva. Jer bilo je te`e, mnogo te`e, pre ~etrdeset godina, mogu ti re}i."
	"To mi je re~eno, majstore."
	Uzdahnuo je, stvaraju}i sipljiv znak kakav se ponekad za~uje kad ~ovek sedne na ko`ni jastuk. "Ali, proticanjem vremena, shvatio sam da je Inkreator, odabiraju}i me za karijeru u na{oj gildi, dejstvovao u moju korist. Nema sumnje da sam stekao zasluge u prethodnom `ivotu, kao {to sam, nadam se, stekao i u ovom."
	Majstor Garlous je za}utao i zagledao se (tako je meni izgledalo) u hrpu papira na svom stolu: sudska uputstva, dosjei klijenata. Najzad, kad sam se ve} spremao da pitam ima li i{ta vi{e da mi ka`e, on re~e: "Tokom svih mojih godina nijednom nisam video da ~lan gilde bude podvrgnut mu~enju. A ~lanova je bilo, pa, nekoliko stotina."
	Saop{tio sam dobro znanu mudrost da je bolje biti `aba krasta~a sakrivena ispod kamena nego leptir zgnje~en tim kamenom.
	"Mi iz ove gilde smo ne{to vi{e od krasta~e, uveren sam. Ali trebalo je da dodam da, iako sam video pet stotina ili vi{e uzvi{enih u na{im }elijama, nikad, do sada, nisam imao pod svojom upravom ~lanicu tog u`eg kruga konkubina koje su autarhu najbli`e."
	"Dvorkinja Tekla je tom krugu pripadala? Va{e re~i to nagove{tavaju, majstore."
	Sumorno je klimnuo glavom. "Ne bi to bilo tako r|avo kad bi nju trebalo odmah baciti na muke, ali nije tako. Mo`e to biti tek kroz nekoliko godina. Ili nikad."
	"Vi smatrate da bi ona mogla biti oslobo|ena, majstore?"
	"Ona je pion u autarhovoj igri sa Vodalusom - ~ak i ja znam toliko. Njena sestra, dvorkinja Tea, pobegla je iz Ku}e Apsoluta i postala Vodalusova dragana. Oni }e se poga|ati pomo}u Tekle, bar neko vreme, i dok to traje, moramo lepo s njom. Ali ne preterano lepo."
	"Vidim", rekoh. Bilo mi je vrlo nezgodno {to ne znam {ta je dvorkinja Tekla kazala Droteu i {ta je on preneo Gerlousu.
	"Zatra`ila je bolju hranu i ja sam sredio da to dobije. Zatra`ila je i dru{tvo, a kad smo joj rekli da posete nisu dozvoljene, navaljivala je da joj bar jedan od nas povremeno pravi dru{tvo."
	Majstor Gerlous je zastao da obri{e, rubom ogrta~a, svetlucavo lice. Rekao sam: "Razumem." Bilo je prili~no sigurno da zaista razumem {ta sledi.
	"Po{to je videla tvoje lice, zatra`ila je tebe. Rekao sam joj da }e{ sedeti uz nju dok obeduje. Ne tra`im tvoju saglasnost - ne samo {to mora{ slu{ati moja uputstva nego i zato {to znam da si odan. Ono {to tra`im jeste da pazi{ da ne izazove{ njeno nezadovoljstvo, ali ni preterano zadovoljstvo."
	"Trudi}u se najbolje {to mogu." Iznenadio sam se razabrav{i koliko mi je glas ~vrst.
	Majstor Gerlous se nasme{io kao da sam mu olak{ao nevolju. "Ima{ ti dobru glavu, Severijane, iako ti je jo{ mlada. Jesi li ikad bio sa `enom?"
	U na{im me|usobnim {egrtskim pri~ama va`io je obi~aj da o tome izmi{ljamo slavne pri~e, ali sad nisam bio u dru{tvu {egrta, te odmahnuh glavom.
	"Nikad kod ve{tica nisi pre{ao? Mo`da je i bolje {to nisi. One su mene uzele na prvo pou~avanje toplom poslu, ali nisam siguran da bih im poslao jo{ jednog takvog kakav sam bio ja. Me|utim, izgledi su da dvorkinja ho}e da joj neko greje krevet. Ti joj to ne sme{ ispuniti. Njena trudno}a ne bi bila obi~na - mogla bi doneti odlaganje mu~enja i bruku za gildu. Prati{ me?"
	Klimnuo sam glavom.
	"De~ake tvojih godina mu~i nemir. Odredi}u nekoga da te povede na mesto gde se takve boljke brzo le~e."
	"Kako vi `elite, majstore."
	"[ta? Ti mi se ne zahvaljuje{?"
	"Hvala vam, majstore", rekoh.
	Od svih ljudi koje sam ikada upoznao Gerlous je bio jedan od najslo`enijih, zato {to je bio slo`en ~ovek koji se trudi da izgleda jednostavan. I to ne na osnovu zamisli jednostavnog, nego na osnovu zamisli slo`enog ~oveka o jednostavnosti. Ba{ kao {to se dvorjanin formira u ne{to briljantno i zapetljano, na pola puta izme|u majstora plesa i diplomate, sa trun~icom ubice ako zatreba, tako je i majstor Gerlous oblikovao sebe u ono tupo stvorenje koje ni`i dvorjanin, pursuivant, o~ekuje da vidi kad pozove {efa na{e gilde, iako je to jedino {to pravi mu~itelj ne mo`e biti. Taj napor se prime}ivao; iako je svaki deo Gerlousa bio kako treba, nijedan deo se nije sa ostalima uklapao. Pio je mnogo i patio od ko{marnih snova, ali su ko{mari dolazili upravo posle pi}a, kao da je vino, umesto da zakatan~i vrata njegovog uma, ta vrata naglo otvaralo i ostavljalo ga da se tetura kroz poslednje sate no}i trude}i se da uhvati prvi nagove{taj sunca koje jo{ nije ni blizu, sunca koje bi prognalo utvare iz njegove velike kabine i omogu}ilo mu da se obu~e i po{alje kalfe na njihove zadatke. Peo se ponekad na vrh na{e kule, iznad topova, i tamo ~ekao, pri~aju}i sam sa sobom i zure}i kroz staklo, za koje se pri~a da je tvr|e od kremena, da ugleda praskozorje. Bio je to jedini ~ovek u na{oj gildi - ne izuzimaju}i ni majstora Palaemona - koji se nije pla{io tamo{njih energija niti onih nevidljivih usta koja se ponekad obrate ljudima, a ponekad jedna drugima, u drugim kulama i dvorcima. Voleo je muziku, ali ju je pratio lupaju}i po rukonaslonu svoje stolice i nogom po podu, i to ba{ naj`e{}e kad je slu{ao onu vrstu muzike koju je najvi{e voleo, a ~iji su ritmovi odve} fini za ma kakvu pravilnu kadencu. Jeo je previ{e, ali i preterano retko; ~itao je kad je mislio da to niko ne}e primetiti; pose}ivao je neke na{e klijente, pa i one na tre}em nivou, da bi s njima razgovarao o stvarima koje su za nas, koji smo iz hodnika prislu{kivali, ostajale nerazumljive. Njegove o~i su bacale vatru, bile su blistavije nego o~i ijedne `ene. Izvesne sasvim obi~ne re~i izgovarao je pogre{no: o`arniti, salfinks, memarandum. Ne umem vam dobro iskazati koliko je lo{e izgledao kad sam se, nedavno, vratio u Citadelu, koliko lo{e izgleda sad.
	
	8. KONVERZACIONALIST
	Slede}eg dan sam, po prvi put, odneo Tekli ru~ak. Tokom jedne smene ostao sam uz nju, a kroz prorez na vratima }elije ~esto me je osmatrao Drote. Igrali smo igre re~i, u ~emu je ona bila daleko ume{nija od mene, a posle nekog vremena po~eli smo da pri~amo o stvarima koje, navodno, javljaju oni koji su se vratili iz mrtvih; ona je o tome iznela ono {to je pro~itala u najmanjoj od donetih knjiga, naime - ne samo prihva}ena gledi{ta hierofonata nego i razne ekscentri~ne i jereti~ke teorije.
	"Kad budem na slobodi", re~e ona, "osnova}u svoju sopstvenu sektu. Svakome }u re}i da je tu re~ o mudrosti koja mi je otkrivena dok sam boravila me|u mu~iteljima. To }e ljudi slu{ati."
	Pitao sam je kakva }e njena u~enja biti.
	"Da ne postoje agatodaimoni - dobri duhovi, niti `ivot posle smrti. Da se um u smrti gasi kao u snu, samo jo{ vi{e."
	"Ali {ta }e{ re}i, ko ti je to otkrio?"
	Odmahnula je glavom, a onda oslonila {iljasti vrh svoje vilice na jednu {aku - poza koja je omogu}avala da joj divno do|e do izra`aja graciozna linija vrata. "To jo{ nisam odlu~ila. Mo`da an|eo od leda. Ili duh. [ta misli{ da je od te dvojice bolje?"
	"Zar tu nema neke protivure~nosti?"
	"Pa ba{ i ima." Njen glas bio je bogat od zadovoljstva koje joj je to pitanje dalo. "Ali u toj protivure~nosti le`a}e privla~nost nove vere. Ne mo`e se osnovati nova teologija na Ni~emu, a ni{ta nije tako pouzdan temelj kao protivure~nost. Razmisli o velikim uspesima pro{losti - proglase da je neko njihovo bo`anstvo gospodar svih vaseljena, ali da je ipak potrebno da ga brane babe, kao da je neko dete koje se upla{ilo od koko{i. Ili da ona vlast, koja nikog ne ka`njava dok jo{ ima mogu}nosti da se krivac popravi, posle kazni svakog kad vi{e nema nikakvih izgleda da }e se iko popraviti."
	Rekoh: "Te stvari su odve} slo`ene za mene."
	"Ne, nisu. Rekla bih da si inteligentan kao i ve}ina mladih ljudi. Ali vi, mu~itelji, pretpostavljam, nemate nikakvu religiju. Da li vas teraju da se zakunete da ne}ete biti religiozni?"
	"Ni u kom slu~aju. Imamo svoju nebesku za{titnicu i po{tujemo praznike, kao i svaka druga gilda."
	"Mi nemamo", re~e ona. Za trenutak, kao da su je povukle misli o tome. "To samo gilde imaju, zna{, i vojska, koja je tako|e jedna vrsta gilde. Mislim da bi nam bilo bolje kad bismo to imali. Ipak, svi ti dani posta i no}i bdenja pretvorili su se u predstave, u prilike da se nosi nova ode}a. Da li ti se dopada ovo?" Ustala je i pru`ila ruke da poka`e uprljanu haljinu.
	"Vrlo je lepa", odva`ih se da ka`em. "Taj vez, i to kako su na{iveni toliki sitni biseri."
	"To je jedina stvar koju ovde imam - u tome sam bila kad sam povedena. Za ve~eru je, zapravo. Za vreme posle kasnog popodneva, a pre po~etka no}i."
	Rekao sam da sam siguran da }e majstor Gerlous urediti da joj se donese jo{ haljina, ako ona to zatra`i.
	"Zatra`ila sam ve} i on ka`e da je poslao neke ljude u Ku}u Apsoluta da mi donesu, ali da nisu mogli ni{ta da na|u, {to zna~i da Ku}a Apsoluta poku{ava da glumi da ja ne postojim. Ipak, mogu}e je da je sva moja ode}a poslata u na{ dvorac na severu, ili u jednu od na{ih vila. On }e re}i svom sekretaru da im pi{e za to."
	"Zna{ li koga je poslao?" upitah. "Ku}a Apsoluta mora biti velika bar kao na{a Citadela, pa valjda niko ne mo`e da je proma{i."
	"Naprotiv, vrlo se lako proma{i. Ne vidi se, pa je mogu}e da do|e{ do nje i ne zna{ da si do{ao, osim uz mnogo sre}e. Sem toga, po{to su drumovi zatvoreni, njima je dovoljno samo da ka`u svojim uhoda da neku odre|enu grupu putnika treba uputiti u pogre{nom pravcu, a uhode oni imaju svuda."
	Zaustio sam da pitam kako mo`e biti nevidljiva Ku}a Apsoluta (koju sam oduvek zami{ljao kao d`inovsku palatu sa blistavim kulama i zasvo|enim dvoranama); ali Tekla je ve} razmi{ljala o ne~em sasvim drugom, glade}i narukvicu koja je imala oblik krakena ~iji su se pipci spleli oko njene bele ruke, a ~ije su o~i bile kabo{on-smaragdi - ovalni, ne rezani u facete. "Dopustili su mi da zadr`im ovo. Velike je vrednosti. Platina, ne srebro. Stvarno sam bila iznena|ena."
	"Ovde nema nikog ko bi mogao biti podmi}en."
	"Moglo bi se prodati u Nesusu i kupiti ode}a. Da li je iko od mojih prijatelja poku{ao da me vidi? Zna{ li to, Severijane?"
	Odmahnuo sam glavom. "Ne bi bili pu{teni unutra."
	"To razumem, ali neko bi mogao poku{ati. Zna{ li da ve}ina ljudi u Ku}i Apsoluta ne zna za postojanje ovog mesta? Vidim da mi ne veruje{."
	"Misli{, ne znaju da postoji Citadela?"
	"Naravno da znaju za Citadelu. Neki njeni delovi su otvoreni za svakoga, a, uostalom, ne mo`e{ ne videti kule ako si|e{ u ju`ni deo `ivog grada, svejedno s koje si strane \ola." Pljesnula je po metalnom zidu svoje }elije. "Za ovo ne znaju - ili bi, bar, veliki deo njih poricao da ovo mesto jo{ postoji."
	Velika, velika dvorkinja je bila, a ja ne{to gore od roba (mislim, u o~ima obi~nog naroda, koji ne mo`e stvarno da razume zadu`enja na{e gilde). Pa ipak, kad je vreme isteklo i Drote kucnuo po odzvanjaju}im vratima, ja sam bio taj koji je ustao i izi{ao iz }elije i uskoro se popeo u ~isti ve~ernji vazduh, a Tekla je ostala unutra, da slu{a je~anje i vri{tanje drugih. (Iako je njena }elija bila prili~no udaljena od stepeni{nog bunara, smeh sa tre}eg nivoa mogao se ~uti kad nije bilo nikog da s njom razgovara.)
	U na{oj spavaonici te ve~eri pitao sam da li iko zna imena onih kalfi koje je majstor Gerlous poslao da potra`e Ku}u Apsoluta. Niko nije znao, ali je moje pitanje izazvalo `ivu raspravu. Iako niko od de~aka nije to mesto video, pa ~ak ni razgovarao ni sa kim ko jeste, ipak je svaki ~uo pri~e. Ve}ina ih je bila o basnoslovnom bogatstvu - zlatne plo~e, svilena }ebad ispod sedla, takve stvari. Najzanimljiviji su bili opisi autarha, koji bi morao biti nekakvo ~udovi{te da bi se u sve to uklopio; visok kad stoji, obi~nog rasta kad sedi, star, mlad, `ena obu~ena u mu{ko i tako to. Jo{ fantasti~nije su bile pri~e o njegovom veziru, slavnom Ocu Inireu, koji je izgledao kao majmun i bio najstariji ~ovek na svetu.
	Tek {to smo po~eli valjano da razmenjujemo pri~e o ~udesima, neko zakuca na vrata. Najmla|i ih otvori i ja ugledah Rohea - obu~enog ne u fuliginske ~ak{ire i ogrta~ kao {to je to propisano pravilima gilde, nego u obi~ne, mada nove i moderne, pantalone, ko{ulju i kaput. Mahnuo mi je rukom, a kad sam do{ao do vrata da razgovaram s njim, nazna~io je da treba da po|em za njim.
	Kad smo stepeni{tem oti{li malo dalje, on re~e: "Bojim se da sam upla{io onog klinca. Ne zna ko sam."
	"Ne zna, u toj ode}i", rekoh. "Setio bi se kad bi te video u onoj tvojoj nekada{njoj ode}i."
	To mu je prijalo, pa se nasmejao. "Zna{, tako je ~udno bilo ose}anje morati zakucati na ta vrata. Danas je, koji? Osamnaesti. Nije jo{ ni tri meseca pro{lo. Kako ti ide?"
	"Prili~no dobro."
	"Izgleda da si pritegao bandu. Eata ti je pomo}nik, a? Ne}e postati kalfa jo{ ~etiri godine, zna~i bi}e kapetan tri godine posle tebe. Iskustvo }e mu dobro do}i i sad mi je `ao {to ti nisi imao vi{e iskustva pre nego {to si bio primoran da uzme{ tu du`nost. Ja sam ti stajao na putu, ali nisam nimalo razmi{ljao o tome tada."
	"Rohe, kuda idemo."
	"Pa, prvo idemo dole u moju kabinu da te obu~emo. Da li se raduje{ {to }e{ i ti postati kalfa, Severijane?"
	Te poslednje re~i je samo bacio preko ramena dok je dumbarao niz stepenice ispred mene i nije ~ekao nikakav odgovor.
	Moj kostim uglavnom je bio kao njegov, samo drugih boja. Bili su tu ogrta~i i kape za nas dvojicu. "Ovo }e ti dobro do}i", re~e on dok sam to obla~io. "Napolju je zima, po~inje i sneg." Dao mi je i jednu maramu i rekao mi da skinem svoje izno{ene cipele i obujem par ~izama.
	"To su kalfenske", pobunio sam se. "Ne mogu ih nositi."
	"Ma, hajde. Svako nosi crne ~izme. Niko ne}e primetiti. Da li ti odgovaraju?"
	Bile su prevelike, pa me je naterao da obujem par njegovih ~arapa preko mojih.
	"Nego, pare bi trebalo da budu kod mene, ali po{to uvek postoji mogu}nost da se razdvojimo, bolje je da i ti ima{ nekoliko asimusa." Izru~io je nov~i}e u moj dlan. "Spreman? Idemo. Rado bih se vratio na vreme da malo i odspavam, ako bude mogu}e."
	Izi{li smo iz kule i umotani u ~udnovatu ode}u pro{li oko Ve{t~je kule, da bismo izbili na nadsvo|enu putanju koja vodi pored Martela do dvora koji nazivamo Razbijenim. Rohe je ta~no rekao: po~injao je da pada sneg, perjaste pahuljice velike kao kraj mog palca koje su se kroz vazduh prosejavale tako sporo da se ~inilo da mora biti da su ve} godinama tako padale. Vetra nije bilo, pa smo ~uli kako na{e ~izme krckaju probijaju}i se kroz novu, tanku masku dobro znanog sveta.
	"Ima{ sre}e", re~e mi Rohe. "Ne znam kako si ovo izveo, ali, hvala ti."
	"Izveo {ta?"
	"Izlazak u Ehopraksiju i da tamo obojica dobijemo po jednu `ensku. Znam da zna{ - majstor Gerlous mi je rekao da je tebe ve} obavestio."
	"To sam bio zaboravio, a sem toga, nisam bio siguran da on to misli ozbiljno. Je l' }emo mi pe{ke? Mora biti da je daleko."
	"Nije toliko daleko koliko ti verovatno zami{lja{, ali, kao {to rekoh, para imamo. Kod Gorke kapije }e ~ekati fijakeri. Uvek ih tamo ima - ljudi stalno dolaze i odlaze, mada ~ovek, kad se zavu~e u na{e }o{e, ne bi pomislio da je tako."
	^isto radi razgovora, rekoh mu ono {to je dvorkinja Tekla tvrdila: da mnogi ljudi u Ku}i Apsoluta ne znaju za na{e postojanje.
	"Siguran sam da je tako. Dok te odgajaju u esnafu, ~ini ti se da je on sredi{te sveta. Ali kad malo odraste{ - takvo je bilo moje iskustvo, a znam da se na tebe mogu osloniti da ne {iri{ prepri~avanja o tome - ne{to ti mal~ice pukne u glavi i ti otkrije{ da tvoja gilda ipak nije upori{na ta~ka vaseljene, nego samo jedan dobro pla}eni, neomiljeni posao u koji si slu~ajno upao."
	Kao {to je Rohe predvideo, tamo su bile i ko~ije, ukupno tri. ^ekale su pokraj Razbijenog dvora. Jedna je bila aristokratska, sa naslikanim grbovima na vratima i sa palfrenijerima u kitnjastim livrejama, dok su druge dve bile obi~ni fijakeri, mali i neukra{eni. Ko~ija{i su se, sa svojim niskim krznenim kapama, zgurili oko vatrice koju su nalo`ili na kaldrmi. Vi|ena iz daljine, kroz sneg {to pada, izgledala je kao da nije ve}a od iskre.
	Rohe mahnu rukom i viknu i jedan ko~ija{ usko~i u svoje sedi{te, pucnu bi~em i doveze se, tandr~u}i, nama u susret. Kad smo se na{li unutra, upitah Rohea da li ovaj zna ko smo, a Rohe re~e: "Mi smo dvojica optimata koji su imali neka posla u Citadeli, a sad polaze u Ehopraksiju na jedno ve~e zadovoljstva. To je sve {to on zna i {to treba da zna."
	Zapitao sam se da li je Rohe u ovoj vrsti zadovoljstava mnogo iskusniji od mene. To nije izgledalo verovatno. U nadi da }u otkriti da li je ve} i{ao do na{eg odredi{ta, zapitah ga gde je Ehopraksija.
	"U kvartu Algedonik. ^uo si za njega?"
	Klimnuh glavom i rekoh da je majstor Palaemon jednom rekao da je to jedan od najstarijih delova grada.
	"Nije ba{. Ima delova, dalje na jugu, koji su jo{ stariji, gde `ive samo omofagisti, `dera~i sirovog mesa. Citadela se nekada nalazila na severu od Nesusa, na izvesnoj udaljenosti. Da li si to znao?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Grad stalno puzi uz reku. Armigeri i optimati `ele ~istiju vodu - ne za pi}e, nego za svoje ribnjake, za kupanje i vo`nju ~amcima. Sem toga, svako ko stanuje previ{e blizu mora uvek je donekle sumnjiv. Zato najni`i delovi, gde je voda najgora, bivaju potpuno napu{teni. Na kraju ih napusti i zakon, a ko ostane, pla{i se da nalo`i vatru zbog onog {to bi dim mogao privu}i."
	Gledao sam kroz prozor. Bili smo ve} pro{li kroz jednu kapiju, meni nepoznatu, projuriv{i pored stra`e sa {lemovima; ali jo{ smo se nalazili u Citadeli i spu{tali se tesnacem izme|u dva reda prozora koji su bili zatvoreni kapcima.
	"Kad si kalfa, mo`e{ u grad kad god ho}e{, pod uslovom da nisi na du`nosti."
	To sam, dabome, ve} znao; ali zapitah Rohea da li mu to prija.
	"Ne ba{ da prija... ja sam i{ao samo dvaput, istinu da ti ka`em. Nije prijatno, ali je zanimljivo. Znaju ko si, dabome."
	"Rekao si da voza~ ne zna."
	"Pa, on verovatno ne zna. Ti voza~i idu po celom Nesusu. On bi mogao stanovati ma gde i u Citadelu ne zalaziti ~e{}e od jednom godi{nje. Ali me{tani znaju. Vojnici pri~aju. Uvek znaju i uvek pri~aju, to svako ka`e. Oni kad izlaze, mogu da nose svoje uniforme."
	"Svi ovi prozori su mra~ni. Ne verujem da u ovom delu Citadele iko stanuje."
	"Sve se smanjuje. Tu niko ne mo`e ne{to naro~ito izmeniti. Manje hrane zna~i i manje naroda, sve dok ne do|e Novo sunce."
	I pored hladno}e, u fijakeru mi je bilo zagu{ljivo. "Je l' jo{ ima daleko da se ide?" upitah.
	Rohe se tiho nasmejao. "Neizbe`no je da bude{ nervozan."
	"Nisam nervozan."
	"I te kako jesi. Samo, ne dozvoli da te to uznemirava. To je prirodna stvar. Mislim, nemoj da te nervira ~injenica da jesi nervozan, ako razume{ {to ho}u da ka`em."
	"Sasvim sam miran."
	"Mo`e stvar i na brzinu, ako tako ho}e{. Sa tom `enom ne mora{ ni da razgovara{, ako ne}e{. Nju ba{ briga. Naravno, razgovara}e, ako ti tako `eli{. Ti pla}a{ - u ovom slu~aju, ja pla}am, ali na~elo je isto. Ona }e ti ispunjavati `elje, u razumnim okvirima. Ako je udara{ ili vezuje{, naplati}e ti vi{e."
	"Je l' im to neko radi?"
	"Pa, zna{, amateri. Ne verujem da bi ti to hteo, niti iko iz gilde to radi, sem ako se napije." Zastade na trenutak. "A te `ene kr{e zakon, pa prema tome, ne mogu da se `ale."
	Na{ fijaker, proklizavaju}i na zastra{uju}i na~in u stranu, izlete iz tog tesnaca i jurnu kroz drugi, jo{ u`i, koji je krivudao ka istoku.
	
	9. KU]A AZURA
	Na{e odredi{te beja{e jedno od onih akrecionih zdanja kakva se vi|aju u starijim delovima grada (i, koliko znam, samo tu), kod kojih je dozi|ivanjem raznih dodataka i spojnih prolaza postignuto da se zgrade, prvobitno zasebne, spoje u konfuznu masu uglova, krila, raznih arhitektonskih stilova, sa kulama i {iljcima tamo gde su prvobitni graditelji imali u vidu samo obi~ne krovove. Ovde je sneg padao ja~e - ili je mo`da, samo, nastavio da pada dok smo se mi vozili. Opkolio je visoki trem bezobli~nim belim hrpama, ubla`io je i pomutio oblike ulaza, pretvorio prozorske pragove u jastuke, maskirao i zaogrnuo drvene karijatide koje su podr`avale krov i obe}ao, ~inilo se, ti{inu, bezbednost i tajnost.
	U ni`im prozorima videla su se mutna `uta svetla. Gornji spratovi bili su mra~ni. I pored sne`nih nanosa neko je unutra, nesumnjivo, ~uo na{e korake. Velika stara vrata, ne vi{e u najboljem stanju, otvori{e se razmahom ka unutra, pre nego {to je Rohe stigao da zakuca. U{li smo i na{li se u uzanoj sobici nalik na kutiju za ~uvanje dragog kamenja: zidovi i plafon pokriveni plavim satenom koji je unakrsnim {ivenjem razdeljen na jastu~i}e. Osoba koja nas je pustila unutra imala je cipele sa debelim |onovima i `uti ogrta~; kratka, bela kosa tog drugara bila je zagla|ena unatrag sa {irokog okruglog ~ela iznad lica koje nije imalo ni bradu ni bore. Dok sam, na ulazu, prolazio pored njega, shvatio sam da u njegove o~i gledam onako kako bih gledao kroz neki prozor. Te o~i su stvarno mogle biti i staklene, toliko su bile bez kapilara, toliko su ugla~ano izgledale - kao nebo letnje su{e.
	"Ba{ vam je sre}a naklonjena", re~e on i pru`i nam po jedan pehar. "Nikog nema sem vas."
	Rohe progovori: "Siguran sam da se devojke ose}aju usamljeno."
	"Tako je. Vi se sme{ite... Vidim da mi ne verujete, ali tako je. One se `ale kad u njihov dvor do|e previ{e sveta, ali su i tu`ne kad ne do|e niko. Svaka }e no}as poku{ati da vas o~ara. Vide}ete. @ele da se hvale, kad vi odete, da ste izabrali njih. Osim toga, obojica ste privla~ni mladi}i." On zastade i, mada bez zurenja, ipak se nekako pomnije zagleda u Rohea. "Vi ste bili ovde i ranije, zar ne? Pamtim va{u crvenu kosu i jarki ten. Daleko na jugu, u uzanim zemljama, divljaci slikaju duha vatre, koji mnogo li~i na vas. A va{ prijatelj ima lice uzvi{enoga... {to moje mlade `ene najvi{e vole. Vidim za{to ste ga doveli ovamo." Njegov glas je mogao biti mu{ki tenor ili `enski kontraalt.
	Otvori{e se druga vrata. Imala su vitra`ni umetak sa prikazom Isku{enja. U|osmo u jednu salu koja je izgledala (jednim delom, nesumnjivo, i zbog tesno}e prethodne sobe) ve}a nego {to bi ta zgrada, s obzirom na svoju zapreminu, mogla sadr`ati. Visoka tavanica bila je ukra{ena ne~im nalik na belu svilu, tako da se dobijao utisak paviljona. Du` dva zida bile su kolonade - ali la`ne, jer su tobo`nji stubovi bili samo poluokru`ni pilastri pribijeni uz plavo obojenu povr{inu, dok je arhitrav bio samo reljef; ali sve dok smo ostajali blizu sredi{ta, dejstvo je bilo upe~atljivo i gotovo savr{eno.
	Na udaljenijem kraju ove sale, nasuprot prozora, nalazila se stolica sa visokim naslonom, nalik na presto. Tu na{ doma}in sede i skoro istog trenutka za~u se zvon negde u unutra{njosti zgrade. Rohe i ja smo, na dve manje stolice, ~ekali }ute}i, dok su jasni odjeci tog odzvona zamirali. Spolja se ni{ta nije ~ulo, a ipak sam ose}ao padanje snega. Moje vino je obe}avalo da }e hladno}i onemogu}iti da pri|e bli`e; jo{ nekoliko gutljaja i ja ugledah dno vr~a. Bilo mi je kao da ~ekam po~etak neke ceremonije u ru{evnoj kapeli, ali, u isti mah, manje stvarno i vi{e ozbiljno.
	"Dvorkinja Barbea", najavi na{ doma}in.
	U{la je jedna visoka `ena. Takvo je elegantno dr`anje imala, uz tako lepu i smelu ode}u, da sam tek posle nekoliko trenutaka shvatio da ne mo`e imati vi{e od sedamnaest godina. Lice ovalno, savr{eno, o~i vodeno bistre, nos malen i prav, maju{na usta, tako obojena da izgledaju jo{ manja. Kosa joj je bila toliko bliska gla~anom zlatu, da je, maltene, mogla biti i perika od zlatnih `i~ica.
	Zauzela je pozu korak-dva ispred nas i po~ela polako da se okre}e, prolaze}i kroz stotinu gracioznih stavova. Do tog vremena jo{ nisam video profesionalnu plesa~icu; ne verujem da sam i do danas video ijednu tako lepu. Ne mogu opisati {ta sam tada osetio dok sam je gledao u toj ~udnoj dvorani.
	"Sve dvorske lepotice su ovde, za vas", re~e na{ doma}in. "Ovde, u Ku}i azura, gde su no}u doletele sa zlatnih zidova da se rasipaju u va{em zadovoljstvu."
	Onako napola hipnotisan, pomislio sam da on te fantasti~ne tvrdnje iznosi ozbiljno. Rekoh: "Pa, to sigurno nije istina."
	"Do{li ste radi zadovoljstva, zar ne? Ako jedan san doprinosi da vam bude lep{e, za{to ga osporavati?" Sve to vreme devojka sa zlatnom kosom izvodila je svoj spori ples bez muzi~ke pratnje.
	Trenuci su se prelivali jedan u drugi.
	"Da li vam se dopada?" upita na{ doma}in. "Da li birate nju?"
	Malo je nedostajalo da ja ka`em - ta~nije da viknem, jer sam ose}ao da je sve ono u meni {to je ikada ~eznulo za `enom, ~eznulo tada - da biram nju. Pre nego {to sam uspeo da do|em do daha, Rohe re~e: "Da vidimo jo{ neku." Devojka odjednom prekide ples, nakloni se ka nama i izi|e iz dvorane.
	"Mo`ete uzeti i po dve, ili vi{e, znate. Posebno, ili zajedno. Imamo neke veoma prostrane krevete." Opet se otvori{e vrata. "Dvorkinja Gracija."
	Iako je ova devojka bila veoma razli~ita, po mnogo ~emu me je podse}ala na "dvorkinju Barbeu" koja se pojavila pre nje. Kosa joj je bila bela kao one pahulje koje su promicale ispred prozora; zbog te kose, njeno mladala~ko lice izgledalo je jo{ mla|e, a taman ten jo{ tamniji. Imala je (ili se ~inilo da ima) ve}e grudi i prostranije kukove. A ipak sam ose}ao da je maltene mogu}e da je to ista `ena, da je promenila ode}u i periku i zapra{ila lice kozmetikom u onih nekoliko sekundi izme|u izlaska prve i ulaska druge. Bilo je to besmisleno, ali je u tome postojao i tra~ak istine, kao i u mnogim drugim besmislicama. Bilo je u o~ima obe te `ene, u izrazima oko njihovih usta, u njihovom dr`anju i u fluidnosti njihovih pokreta ne{to {to je bilo jedno isto. Setio sam se ne~ega {to sam negde drugde video (nisam se mogao setiti gde), ali je ovo ipak bilo novo, a ja sam ose}ao da je ono drugo, ono koje sam ranije upoznao, bolje.
	"Ovo }e meni odgovarati", re~e Rohe. "A sad moramo na}i ne{to za mog prijatelja ovde." Tamna devojka, koja nije plesala kao prva nego je samo stajala, sme{ila se vrlo malo, izvodila naklone i okretala se u sredini sale, sada dopusti svome osmehu da se mal~ice pro{iri, pri|e Roheu, sede na rukonaslon njegove stolice i po~e ne{to da mu {apu}e.
	Kad se vrata otvori{e po tre}i put, na{ doma}in re~e: "Dvorkinja Tekla."
	Izgledalo je da je stvarno ona, ba{ onakva kakvu sam zapamtio - da je pobegla na neki na~in koji nisam mogao ni naslutiti. Na kraju mi je razum, pre nego posmatranje, saop{tio da gre{im. Ne znam koje bih razlike primetio kad bi njih dve stale jedna pored druge, mada je ova, svakako, bila ne{to ni`eg rasta.
	"Dakle, ovu `elite", re~e na{ doma}in. Nisam se se}ao da sam i{ta rekao.
	Rohe, sa ko`nom kesom, iskora~i napred, saop{tavaju}i da }e on platiti za obojicu. Posmatrao sam nov~i}e dok ih je vadio, ~ekaju}i da vidim sjaj hrisosa. Nije toga bilo - ve} samo nekoliko asimusa.
	Ta "dvorkinja Tekla" mi dota~e {aku. Njen miris bio je ja~i od jedva primetnog parfema prave Tekle; ipak, to je bio isti miris koji me je navodio na pomisao o ru`i koja gori. "Hodi", re~e ona.
	Po|oh za njom. Neki hodnik je tamo bio, mutno osvetljen i ne odve} ~ist; zatim uzano stepeni{te. Zapitao sam je koliko je dvorkinja ovde, a ona stade i pogleda me odozgo, iskosa. U njenom licu postojalo je ne{to {to je moglo biti zadovoljena ta{tina, ili ljubav, ili ono nejasno ose}anje koje iskusimo kad se neko takmi~enje pretvori u izvo|enje. "Ve~eras, vrlo malo. Zbog snega. Ja sam do{la sankama, sa Gracijom."
	Klimnuo sam glavom. Pomislih da jako dobro znam da je ona do{la samo iz jedne od okolnih opakih uli~ica, najverovatnije pe{ke, sa {alom preko kose i sa starim cipelama kroz koje zadire hladno}a. Ipak na|oh da njene re~i imaju vi{e smisla nego stvarnost: osetio sam oznojene vrance kako se jure kroz sneg {to je padao br`e nego {to bi ijedna ma{ina mogla, osetio sam fijuk vetra, a unutra mlade, divne, raskala{ne `ene umotane u samurovinu i risovo krzno, tamno spram crvenih kadifenih jastuka.
	"Zar ne}e{ do}i?"
	Ve} je bila maltene na vrhu stepeni{ta i izvan vidika. Neko joj se tamo obrati nazivaju}i je svojom "najdra`om sestrom" i kad "Tekla" ode jo{ koji stepenik nagore, videh da je to neka `ena veoma sli~na onoj koja je bila sa Vodalusom, onoj sa srcolikim licem i crnom kapulja~om. Ta `ena nije obratila nikakvu pa`nju na mene i, ~im sam joj se sklonio s puta, pohitala je niz stepeni{te.
	"Sad vidi{ {ta si mogao da dobije{ da si samo pri~ekao da izi|e jo{ jedna." Osmeh kakav sam nau~io da vi|am na drugom mestu vrebao je u uglu usana moje drolje.
	"Ja bih ipak tebe odabrao."
	"E to je stvarno zabavno - ma, hajde, hajde sa mnom, ne}e{ valjda stajati u tom promajnom hodniku zauvek. Zadr`ao si savr{eno nepromenjeno lice, ali su ti se o~i prevrtale kao kod teleta. Zgodna je ona, zar ne."
	Ta `ena sli~na Tekli otvorila je vrata i ve} smo bili u jednoj malenoj spava}oj sobi sa ogromnim krevetom. Sa plafona je, oka~ena o posrebreni lanac, visila hladna kadionica; visoki stativ sa svetiljkom ru`i~astog aba`ura nalazio se u jednom uglu. Bio je tu i jedan maju{ni sto za obla~enje, sa ogledalom, i jedan uzani orman za ode}u, a mi smo jedva imali prostora i da se pomaknemo.
	"Da li bi voleo da me skine{?"
	Klimnuo sam glavom i posegnuo ka njoj.
	"Onda te upozoravam da mora{ pa`ljivo sa mojojm ode}om." Okrenula mi je le|a. "Ovo se zakop~ava na le|ima. Po~ni s vrha, od zadnje strane mog vrata. Ako se uzbudi{ pa ne{to pocepa{, on }e te naterati da to i plati{ - nemoj posle kazati da ti nije bilo re~eno."
	Moji prsti na|o{e malenu kop~u i otkop~a{e je. "A ja bih pomislio, dvorkinjo Teklo, da ti ima{ ode}e u izobilju."
	"Imam. Ali zar misli{ da bih `elela da se vratim u Ku}u Apsoluta u pocepanoj haljini?"
	"Sigurno ovde ima{ i drugih."
	"Imam nekoliko, ali ovde ne mogu da dr`im mnogo toga. Neko mi odnosi stvari kad nisam tu."
	Tkanina izme|u mojih prstiju, koja je izgledala tako sjajno i bogato u kolonadnoj plavoj sali dole, bila je tanka i jeftina. "Nema kadife, pretpostavljam", rekoh, otka~inju}i slede}u kukicu. "Nema samurovog krzna, ni dijamanata."
	"Naravno da nema."
	Odmakao sam se jedan korak od nje. (I le|ima se maltene naslonio na vrata.) Ni traga od Tekle nije bilo u njoj. Sve je to bila samo slu~ajna srodnost, podudarnost nekih gestova i sli~nost ode}e. Stajao sam u hladnoj sobici i gledao vrat i gola ple}a neke mlade sirotice ~iji su roditelji, mo`da, zahvalno primili svoj deo Roheovog {krtog srebra i pravili se da ne znaju gde njihova k}er provodi ~itavu no}.
	"Nisi ti dvorkinja Tekla", rekoh. "[ta }u ja ovde s tobom?"
	Sigurno je u moj glas u{lo vi{e nego {to sam nameravao. Okrenula se da me pogleda, a tanu{na tkanina njene ode}e skliznula joj je sa grudi. Video sam kako strah prele}e preko njenog lica kao zrak iz nekog ogledala; sigurno je u ovakvu situaciju zapadala i ranije i lo{e prolazila. "Ja jesam Tekla", re~e ona. "Ako ti `eli{ da to budem."
	Digao sam ruku, a ona je hitro dodala: "Ima ovde ko da me za{titi. Dovoljno je da vrisnem. Mo`e{ me lupiti jednom, ali ne}e{ mo}i dvaput."
	"Nema", rekoh joj.
	"Ima, ima. Trojica."
	"Nema nikog. Ceo ovaj sprat je prazan i hladan - zar misli{ da nisam primetio kakva je ti{ina? Rohe i njegova devojka su ostali dole i on je mo`da dobio bolju sobu zato {to je on taj koji pla}a. @ena koju smo videli na vrhu stepeni{ta odlazila je i htela je prvo da popri~a s tobom. Vidi." Obuhvatio sam je oko struka i podigao u vazduh. "Vri{ti. Ne}e niko do}i." ]utala je. Ispustio sam je na krevet i trenutak kasnije seo pored nje.
	"Ljut si {to nisam Tekla. Ali mogla sam da budem Tekla za tebe. Mogu i sad." Smakla je ~udni kaput sa mojih le|a i on pade. "Veoma si jak."
	"Nisam." Znao sam da su neki od de~aka, koji su me se pla{ili, ve} ja~i od mene.
	"Vrlo jak. Zar nisi dovoljno jak da savlada{ stvarnost, ~ak ni za kratko vreme?"
	"[ta ti to zna~i?"
	"Slabi veruju u ono {to im je nametnuto. Jaki veruju u ono {to `ele i iznu|uju da to postane stvarno. [ta je autarh, ako ne ~ovek koji veruje da je ba{ on autarh i snagom svoje volje navodi ostale da to veruju?"
	"Nisi dvorkinja Tekla", rekoh joj.
	"Ali zar ne uvi|a{, nije ni ona. Prava dvorkinja Tekla, za koju ne verujem da si je ikad video... ne, vidim da tu gre{im. Zar si bio u Ku}i Apsoluta?"
	Njene {ake, male i tople, pritiskale su moju desnu {aku. Odmahnuo sam glavom.
	"Ponekad klijent ka`e da je bio. Uvek mi je zadovoljstvo da ih slu{am kad to govore."
	"A da li su neki i bili? Zaista bili?"
	Slegnula je ramenima. "Po~ela sam ti govoriti da ni dvorkinja Tekla nije dvorkinja Tekla. Nije ona Tekla kakva u tvom umu postoji, a tebi je samo do takve stalo. A nisam ni ja. U ~emu je, onda, razlika izme|u nas?"
	"Valjda nema razlike."
	Dok sam se skidao, rekao sam: "Ipak, svi se trudimo da otkrijemo {ta je stvarno. Zbog ~ega? Mo`da nas privla~i teocentar. Hierofanti ka`u da je samo on istinit."
	Po~ela je da ljubi moje butine, znaju}i da je pobedila. "Da li si stvarno spreman da ga na|e{? Mora{ biti pod za{titom naklonosti, ne zaboravi. Ina~e }e{ biti predat mu~iteljima. A to ti se ne bi dopalo."
	"Ne bi", rekoh ja i uzeh je me|u {ake.
	
	10. POSLEDNJA GODINA
	Mislim da je majstor Gerlous imao ideju da ja budem ~esto vo|en u tu ku}u da me Tekla ne bi suvi{e privla~ila. A desilo se to da sam ja dopustio Roheu da te pare stavlja u d`ep: nikad vi{e nisam oti{ao. Bol je bio previ{e prijatan, zadovoljstvo previ{e bolno; tako da sam se bojao da posle izvesnog vremena ja vi{e ne}u prepoznati vlastiti um.
	Osim toga, pre nego {to smo Rohe i ja oti{li iz te ku}e, belokosi ~ovek je (uhvativ{i moj pogled) izvukao iz grudnog dela svoje ode`de ne{to za {ta mi se u prvom trenutku u~inilo da je nekakva ikona, ali sam brzo video da je zlatna bo~ica u obliku falusa. I nasme{io se, a taj me je smeh upla{io zato {to u sebi nije sadr`avao ni{ta sem prijateljstva.
	Pro{lo je nekoliko dana dok sam uspeo da oslobodim svoje misli o Tekli izvesnih utisaka {to su pripadale la`noj Tekli koja me je uvela u anakreontske zabave i ispunjenja mu{karaca i `ena. Moglo je to imati ~ak i dejstvo suprotno od onog koje je majstor Gerlous `eleo, mada ne verujem da je imalo. Mislim da nikad nisam bio manje sklon da volim tu nesretnu `enu nego tad kad su u mom pam}enju bile sve`e uspomene na moje slobodno u`ivanje u njoj; {to sam jasnije uvi|ao neistinitost la`ne Tekle, to sam dublje ose}ao `elju da se pribli`im pravoj, a kroz pravu me je privla~io (mada toga, tada, jedva da sam bio svestan) svet drevnog znanja i povlastica koji je ona predstavljala.
	Knjige koje sam joj doneo postado{e moj univerzitet, a ona moja proro~ica. Nisam obrazovan ~ovek - od majstora Palaemona sam nau~io tek ne{to vi{e od ~itanja, pisanja i ra~unanja i nekoliko ~injenica o fizi~kom svetu i o rekvizitama na{e misterije. Ako su obrazovani ljudi ponekad pomislili da sam ja, ako ne njima ravan, onda bar ~ovek ~ijeg dru{tva ne treba da se stide, to je samo zahvaljuju}i Tekli: onoj Tekli koja ostaje u mom pam}enju i `ivi u meni - i zahvaljuju}i kori{}enju te ~etiri knjige.
	[ta smo zajedno ~itali i {ta smo u vezi s tim jedno drugome pri~ali, ne}u re}i: i najmanji deli} toga istro{io bi ovu kratku no} do kraja. Cele te zime, dok se sneg beleo u Starom dvori{tu, peo sam se iz ublijete kao iz sna, a onda prime}ivao svoje tragove i svoju senku na snegu. Tekla je tugovala te zime, ali je ipak odu{evljeno pri~ala sa mnom o tajnama pro{losti, o pretpostavkama vezanim za vi{e sfere i o grbovima i istorijama heroja koji su umrli pre mnogo milenijuma.
	Prole}e do|e i sa prole}em, purpurno isprugani, belo ista~kani ljiljani nekropolisa. Donosio sam joj ih, a ona mi govora{e da je i moja brada isko~ila kao oni i da bi trebalo da mi obrazi budu plaviji nego kod obi~nih ljudi, a slede}eg dana se izvinjavala i tvrdila da ve} i jesu plaviji. Zbog toplijeg vremena i (~ini mi se) zbog cve}a koje sam joj donosio, ohrabrila se. Kad smo pratili crte na insignijama starih ku}a, progovarala je o svojim prijateljima koji su bili istog dru{tvenog nivoa kao ona, o njihovim dobrim i lo{im brakovima i kako je ta i ta menjala svoju budu}nost za jednu ru{evnu tvr|avu zato {to ju je videla u snovima; pa kako je druga s kojom se ona igrala lutkama dok su bile deca sad gospodarica toliko hiljada kvadratnih liga. "A mora}e da do|e i novi autarh, mo`da i nova autarhija, jednog dana, zna{, Severijane. Stvari se mogu dugo nastavljati po starom. Ali ne mogu ve~no."
	"Ne znam mnogo o dvoru, dvorkinjo."
	"[to manje zna{ sre}niji }e{ biti." Zastala je i grickala belim zubima delikatno svijenu donju usnu. "Kad se moja majka pora|ala, naredila je slugama da je odnesu do Vodoskoka Vatike, koji ima mo} da otkriva {ta }e se dogoditi. Vodoskok je predskazao da }u ja sesti na tron. Tea mi je uvek na tome zavidela. Me|utim, autarh... "
	"Da?"
	"Bolje da ne pri~am suvi{e. Autarh nije kao drugi ljudi. [ta god ja da pri~am ponekad, istina je da na celome Urtu ne postoji drugi ~ovek kao {to je on."
	"To znam."
	"Onda ti je to dovoljno. Evo, vidi", re~e, di`u}i sme|u knjigu. "Ovde pi{e: 'Misao je Talelausa Velikog da demokratija' - to zna~i narod - '`eli da bude pod vla{}u neke sile nadmo}ne u odnosu na demokratiju samu; a Ijeriksa Mudroga je misao da zajednica svih ne}e nikad dopustiti da na visoki polo`aj do|e neko razli~it od njih. Tome uprkos, za svakog autarha se ka`e da je savr{eni gospodar.'"
	Nisam razumeo, pa sam o}utao.
	"Niko, zapravo, ne zna {ta }e autarh u~initi. Sve se na kraju svodi na to. Niti {ta }e Otac Inire u~initi. Kad sam prvi put do{la na dvor, re~eno mi je da Otac Inire zaista usmerava politiku Komonvelta. Posle dve godine mog boravka tamo, jedan ~ovek na veoma visokom polo`aju - ne mogu ti ni kazati njegovo ime - rekao mi je da autarh vlada bez obzira na to {to se nekima u Ku}i Apsoluta ~ini da Otac Inire ima vlast. A pro{le godine mi je jedna `ena, u ~ije se mi{ljenje pouzdajem mnogo vi{e nego u mi{ljenje ma kog mu{karca, kazala, u dubokom poverenju, da je, zapravo, svejedno koji od njih dvojice ima vlast, jer su obojica nedoku~ivi kao pelagijske dubine i da ako jedan odlu~uje dok mesec postaje puniji, a drugi kad vetar dune sa istoka, niko, u svakom slu~aju, ne prime}uje razliku. Mislila sam da je to mudar savet, sve dok nisam shvatila da to ona samo ponavlja ne{to {to sam ja rekla njoj pola godine ranije." Tekla je za}utala, opru`ena po uzanom krevetu, tamne kose rasute po jastuku.
	"Ako ni{ta drugo", rekao sam joj, "dobro si ~inila {to si se oslanjala na mi{ljenje te `ene. Jer, ona je svoja mi{ljenja zasnivala na pouzdanom izvoru."
	Kao da me nije ~ula, promrmljala je: "Ali istina je takva, Severijane. Niko ne zna {ta }e ta dvojica u~initi. Ja bih mogla biti oslobo|ena sutra. To je sasvim mogu}e. Oni sad ve} moraju znati da sam ovde. Ne gledaj me tako. Moji prijatelji }e razgovarati sa Ocem Inireom. Mo`da }e me neko ~ak pomenuti autarhu. Ti zna{ za{to su me uzeli, zar ne?"
	"Ne{to oko tvoje sestre."
	"Moja polusestra Tea je sa Vodalusom. Ka`u da mu je dragana, a ja mislim da je to veoma verovatno.
	Setio sam se one lepotice navrh stepeni{ta u Ku}i azura i rekao: "Mislim da sam jednom video tvoju polusestru. Bilo je to u nekropolisu. S njom je bio jedan uzvi{eni koji je nosio {tap-ma~ i izgledao veoma zgodan. Rekao mi je da je on Vodalus. Ta `ena je imala lice u obliku srca i glas koji me je navodio da pomi{ljam na golubove. Da li je to bila ona?"
	"Valjda jeste. Oni `ele da ona izda njega da bi spasla mene, a ja znam da ona to ne}e u~initi. A kad to otkriju, {to da me ne puste?"
	Po~eo sam da pri~am o ne~em drugom, a ona se posle nekog vremena nasmejala i rekla: "Toliko si intelektualan, Severijane. Kad postane{ kalfa, bi}e{ najpametniji mu~itelj u istoriji... grozna pomisao."
	"Imao sam utisak da ti prijaju takvi razgovori, dvorkinjo."
	"Samo sad, zato {to ne mogu napolje. Mo`da }e te ovo {okirati: kad sam bila slobodna, retko sam posve}ivala vreme metafizici. Umesto toga, i{la sam na ples i u lov na pekarije sa pardinskim lova~kim psima. Ovu u~enost, kojoj se divi{, stekla sam jo{ kao devoj~ica, dok sam sedela pred mojim tutorom, pod pretnjom {ibe."
	"Nije potrebno da pri~amo o takvim stvarima, dvorkinjo, ako vi{e voli{ da ne pri~amo."
	Ustala je i zabila ruke u sredinu buketa koji sam joj ubrao. "Cvetovi su bolja teologija nego folio-izdanja, Severijane. Da li je lepo u nekropolisu, tamo gde si ovo na{ao? Ne donosi{ mi sa grobova cve}e, a? Ve} ise~eno cve}e koje je neko doneo?"
	"Ne. Ovo je davno zasa|eno. Svake godine ni~e nanovo."
	Na prorezu u vratima Drote je rekao: "Vreme da se krene" i ja sam ustao.
	"Da li misli{ da postoji mogu}nost da je ponovo vidi{? Dvorkinju Teu, moju sestru?"
	"Ne verujem, dvorkinjo."
	"Ako je vidi{, Severijane, ho}e{ li joj re}i o meni? Mo`da nisu uspeli da stupe u vezu s njom. Ne}e{ ~initi nikakvo izdajstvo - radi}e{ autarhov posao."
	"Re}i }u joj, dvorkinjo." Ve} sam zakora~io kroz vrata.
	"Ne}e ona Vodalusa izdati, to znam, ali je mogu} neki kompromis."
	Drote je zatvorio vrata, a ja sam okrenuo klju~. Mojoj pa`nji nije promakla ~injenica da Tekla nije pitala kako se moglo desiti da njena sestra i Vodalus do|u u na{e drevno - i od ljudi kao {to su njih dve, zaboravljeno - groblje. Hodnik je, sa svojim redovima metalnih vrata i sa zidovima koji su se od hladno}e orosili vlagom, izgledao mra~an, posle svetiljke u }eliji. Drote je po~eo da pripoveda o pohodu koju su on i Rohe preduzeli: naime, oti{li su preko \ola da vide jednu jamu sa lavovima; kroz zvuk njegovog glasa ~uo sam Teklu kako tiho dobacuje: "Podseti je kako smo za{ivale D`ozefinu lutku."
	Ljiljani su svenuli kao i svake godine, a umesto njih su nikle tamne ru`e smrti i procvale. Nasekao sam nekoliko i odneo ih Tekli, crnkastopurpurne sa trun~icama rumene boje. Nasme{ila se i odrecitovala:
	
	"Ovde le`i Roza
	koja je volela da se voza.
	Di`e se miris, dru`e,
	al' ne miri{e na ru`e."
	
	"Ako ti ovaj miris smeta, dvorkinjo..."
	"Ni najmanje, ba{ je sladak. Samo sam citirala ne{to {to je moja baba imala obi~aj da ka`e. Ta Roza je kao devojka bila na lo{em glasu, govorila mi je baba, i kad je umrla, sva su deca izvikivala tu recitaciju. A ja naslu}ujem da je to zapravo mnogo starija pesma i da se izgubila u vremenu, kao {to se izgube po~eci svih dobrih i svih lo{ih stvari. Ka`e se da mu{karci ose}aju `elju za `enama, Severijane. Za{to onda preziru `enu koju dobiju?"
	"Ne verujem da svi preziru, dvorkinjo."
	"Ta lepotica Roza davala je sebe i zato je toliko ismevana da je poruga dospela i do mojih u{iju, iako su se njeni snovi odavno pretvorili u prah zajedno sa njenom glatkom puti. Do|i ovamo i sedi do mene."
	Postupio sam kako mi je re~eno, a ona je glatko uvukla {ake pod iskrzani donji rub moje ko{ulje i svukla mi ko{ulju preko glave. Usprotivio sam se, ali i uvideo da nemam snage da se oduprem.
	"^ega se stidi{? Nema{ dojke koje bi sakrivao. Nikad nisam videla tako belu ko`u u skladu sa tako tamnom kosom... Smatra{ li da je moja ko`a bela?"
	"Veoma bela, dvorkinjo."
	"I drugi tako misle, ali je tamna pored tvoje. Mora}e{ da be`i{ od sunca kad bude{ mu~itelj, Severijane. Dobija}e{ grozne opekotine."
	Svoju kosu, koju je tako ~esto raspu{tala, danas je vezala oko glave, kao tamni oreol. Nikad nije vi{e li~ila na svoju polusestru Teu i ja osetih takvu `elju za njom da mi se u~ini da izlivam svoju krv po podu i da sa svakim stiskom svoga srca postajem slabiji i bli`i nesvestici.
	"Zbog ~ega lupa{ po mojim vratima?" Njen osmeh mi je kazivao da zna.
	"Moram da idem."
	"Onda pre odlaska obuci tu ko{ulju - ne `eli{ da te tvoj prijatelj vidi takvog."
	Te no}i, iako sam znao da je uzaludno, oti{ao sam u nekropolis i proveo nekoliko smena lutaju}i izme|u tihih ku}a mrtvih. Vratio sam se i slede}e no}i, i slede}e, ali me ~etvrte no}i Rohe povede u grad, a tamo u nekoj pijana~koj jazbini za~uh kako neko pri~a da je Vodalus daleko na severu i da tamo, iz svojih skrovi{ta u mrazom stegnutim {umama, napada naselja.
	Dani su prolazili. Tekla je sad bila potpuno ube|ena da, po{to je dr`ana u bezbednosti tako dugo, nikad ne}e biti izvedena na mu~enje, pa je zatra`ila od Drotea da joj donese materijal za pisanje i crtanje i, koriste}i ih, po~ela je da planira vilu koju je nameravala da podigne na ju`noj obali jezera Diuturne; za taj predeo se pri~a da je najudaljeniji, ali i najlep{i deo Komonvelta. Ja sam izvodio grupe {egrta na plivanje, smatraju}i da je to moja du`nost, iako u dubokoj vodi nikad nisam mogao zaroniti bez straha.
	A onda, sa prividnom iznenadno{}u, nai|e vreme odve} hladno za plivanje; jednog jutra na izlizanoj kaldrmi Starog dvori{ta zaiskri~io je mraz, a u vreme ru~ka na na{im tanjirima pojavila se sve`a svinjetina, siguran znak da je hladno}a dospela do bregova ispod grada. Majstori Gerlous i Palaemon me pozva{e kod sebe.
	Majstor Gerlous re~e: "Sa nekoliko strana smo dobili dobre izve{taje o tebi, Severijane, a sada se tvome {egrtovanju sasvim primakao kraj."
	Maltene {apatom, majstor Palaemon je dodao: "Tvoje de~a{tvo je iza tebe, tvoje mu`evno doba je pred tobom." U njegovom glasu se ose}ala naklonost.
	"Upravo tako", nastavi majstor Gerlous. "Bli`i se sve~anost na{e za{titnice. Pretpostavljam da si o tome razmi{ljao?"
	Klimnuh glavom. "Eata }e biti kapetan posle mene."
	"A ti?"
	Nisam shvatio {ta se time ho}e re}i; uvi|aju}i to, majstor Palaemon blagim glasom dodade: "[ta }e{ ti biti, Severijane? Mu~itelj? Gildu mo`e{ i da napusti{, zna{, ako to `eli{."
	Rekao sam mu ~vrsto - i tonom kao da sam pomalo {okiran takvom mi{lju - da na to nisam nijednom ni pomislio. Ovo je bila la`. Znao sam, kao {to svi {egrti znaju, da ~ovek nije ~vrsto i kona~no ~lan gilde dok se, punoletan, slobodno ne izjasni za to. Osim toga, na{ sam esnaf ne samo voleo nego i mrzeo - ne zbog bola nano{enog klijentima me|u kojima ponekad mora biti i nevinih i koji svakako ~esto dobijaju kazne daleko iznad onog {to bi bilo opravdano njihovom krivicom; nego zato {to mi se ~inilo da je gilda nedelotvorna, da ni{ta ne posti`e i da slu`i jednoj vlasti koja ne samo da ni{ta ne posti`e nego je i udaljena. Ne znam kako bolje da izrazim svoja ose}anja prema gildi nego da ka`em ovo: mrzeo sam je {to me je izgladnjivala i poni`avala, a voleo sam je zato {to mi je bila dom, i mrzeo sam je i voleo {to je bila primer staroga, i {to je bila slaba, i prividno neuni{tiva.
	Naravno da ni{ta od toga nisam izneo majstoru Palaemonu, mada sam mo`da mogao, da majstor Gerlous nije bio prisutan. Ipak je izgledalo neverovatno da }e moja izjava odanosti, koju sam izgovarao obu~en u dronjke, biti shva}ena ozbiljno; ali, shvati{e je ozbiljno.
	"Bez obzira na to da li si razmi{ljao da nas napusti{, ili nisi", re~e mi majstor Palaemon, "ta mogu}nost ti je otvorena. Mnogi bi rekli da }e samo budala odslu`iti sve te{ke godine {egrtovanja, a onda, kad {egrtovanje pro|e, odbiti da postane kalfa svoje gilde. Ali ti, ako `eli{, mo`e{ to da u~ini{."
	"A kuda bih po{ao?" To je bio pravi razlog moga ostajanja, iako im nisam mogao tako re}i. Bilo mi je poznato da ogromni svet le`i izvan zidova Citadele - uistinu, izvan zidova na{e kule. Ali nisam mogao ni da zamislim da bi se za mene ikada na{lo ikakvo mesto u tom svetu. Suo~en sa izborom izme|u robovanja i slobode u praznini, dodao sam: "U na{oj gildi sam odgajen", pla{e}i se da bi njih dvojica mogla odgovoriti na moje pitanje.
	"Jeste", re~e majstor Gerlous svojim najformalnijim na~inom. "Ali jo{ nisi mu~itelj. Nisi obukao fuligin."
	Ruka majstora Palaemona, suva i zbr~kana kao ruka mumije, po~e pipati, sve dok ne na|e moju {aku. "Me|u onima koji stupaju u religiju ka`e se: 'Gledanje nikad ne prestaje'. To se ne odnosi samo na znanje, nego i na njihovu krizmu, ~iji je beleg nevidljiv, pa prema tome i neizbrisiv. Na{u krizmu, zna{."
	Opet sam klimnuo glavom.
	"Ona se mo`e sprati jo{ manje nego njihova. Ako bi ti sad oti{ao, ljudi bi samo odgovorili: 'Njega su mu~itelji odgajili'. Ali kad bude{ primljen u mu~itelje, govori}e: 'On je mu~itelj.' Mo`e{ tada krenuti za plugom ili za dobo{em, ali }e{ i dalje ~uti: 'On je mu~itelj'. Da li to shvata{?"
	"Ni{ta drugo ne `elim da ~ujem."
	"To je dobro", re~e majstor Gerlous i njih dvojica se iznenada, istovremeno, osmehnu{e, pri ~emu je majstor Palaemon pokazao svojih nekoliko starih, krivih zuba, a majstor Gerlous svoje ~etvrtaste `ute zube, sli~ne zubima mrtve kljusine. "Onda je vreme da ti objasnimo kona~nu tajnu." (Evo i sad, dok pi{em, jasno ~ujem kako je on te re~i naglasio.) "Jer, bilo bi po`eljno da o njoj porazmisli{ pre ceremonije."
	Onda su mi on i majstor Palaemon objasnili tu tajnu koja le`i u srcu gilde i koja je jo{ svetija zbog toga {to nije nikakvom liturgijom slavljena i {to le`i gola u krilu Pankreatora.
	Ujedno su od mene uzeli zakletvu da je nikad nikom ne}u otkriti osim - kao oni - ~oveku kome neposredno predstoji ulazak u misterije gilde. Kasnije sam prekr{io tu zakletvu, kao i mnoge druge.
	
	11. GOZBA
	Dan na{e za{titnice pada potkraj jeseni. Tad se veselimo: kalfe u procesiji izvode ples sa ma~evima, fantasti~an, sa mnogo skokova; majstori osvetle oronulu kapelu u Velikom dvoru sa hiljadu naparfimisanih sve}a; i spremimo gozbu.
	U ovoj gildi obele`avanje na{eg praznika se ra~una ili kao uzvi{eno (tom prilikom neki kalfa postaje majstor), ili kao manje (u kom bar jedan {egrt postaje kalfa), ili kao najmanje (kad se nijedno uzdizanje u rangu ne doga|a). Po{to se nijedan kalfa nije uzdigao do ranga majstora - nikakvo ~udo, jer takva uzdignu}a su re|a od decenija - ceremonija mog maskiranja bila je manje slavlje.
	Ipak su ulo`ene nedelje truda u pripreme. ^uo sam pri~u da unutar kruga citadelskih zidina rade pripadnici ~ak sto trideset pet gildi. Neke od tih gildi (kao {to smo videli me|u kustosima) previ{e su malobrojne da bi dan svoga za{titnika proslavljale u kapeli, te se zato moraju pridru`ivati svojoj bratiji u gradu. Oni brojniji se trude da proslave sa najve}om mogu}om pompom, da bi podigli svoj ugled. Tako ~ine vojnici na Hadrijanov dan, matrozi na Barbarin dan, ve{tice na Megin dan i mnogi drugi. Besplatnim deljenjem hrane i pi}a, slikovitim povorkama i raznim ~udesima, trude se da privuku na svoju proslavu {to ve}i broj ne~lanova.
	Kod mu~itelja nije tako. Nijedan ne~lan nije seo sa nama za gozbu Svete Katarine ve} vi{e od tri stotine godina; pre mnogo vremena je jedan (ako je pri~a istinita) poru~nik garde skupio hrabrost, opklade radi, da do|e. Ima mnogo dokonih pri~a o tome {ta mu se onda dogodilo - na primer, da smo mu dali stolicu od usijanog gvo`|a i prinudili ga da na njoj sedi za na{im stolom. Nijedna od tih pri~a nije istinita. Po starim zakonima na{eg esnafa, po`eleli smo mu dobrodo{licu i dobro ga ugostili; ali, po{to nismo, preko mesa i Katarinine torte, pri~ali o bolovima koje zadajemo, niti izmi{ljali nove na~ine mu~enja, niti proklinjali one ~ije telo cepamo {to prebrzo umiru, on se sve vi{e i vi{e brinuo, zami{ljaju}i da ga uljuljkujemo u ose}aj bezbednosti samo da bismo ga kasnije uvukli u neku zamku. Misle}i to, jeo je malo, a pio mnogo, pa je posle gozbe, vra}aju}i se u svoje boravi{te, pao i udario glavom na takav na~in da je ostao, do`ivotno, bez razuma, a obuzet velikim bolovima. Na kraju je stavio cev sopstvenog oru`ja sebi u usta, ali mi tu nismo bili ni{ta krivi.
	Niko sem mu~itelja, dakle, ne dolazi u tu kapelu na dan Svete Katarine. A ipak, svake godine (znaju}i da }emo biti posmatrani sa visokih prozora) obavljamo pripreme kao i druge gilde, ~ak i veli~anstvenije. Pred kapelom, na{a vina gore kao dragulji u svetlosti sto buktinja; na{a pe~enja se pu{e i valjaju u barama masnog soka, sa izvrnutim pe~enim limunastim o~ima; vodene svinje kapibare i zamorci aguti, name{teni da stoje kao `ivi i da izgledaju kao da se pentraju, ~ak zaogrnuti krznima ispod kojih se pe~eni kokosov orah me{a sa njihovom sopstvenom odranom ko`om, poziraju na ~itavim gredama od {unke i brdima sve`e pe~enog hleba.
	Na{i majstori, kojih je, kad sam ja unapre|en u kalfu, bilo samo dvojica, sti`u u zatvorenim stolicama-nosiljkama, ~ije su zavese ispletene od cve}a, a onda izlaze i hodaju po tepisima od obojenog peska koji prikazuju slike iz tradicije na{e gilde i koji nastaju tako {to kalfe, danima, mukotrpno, sla`u zrno po zrno peska raznih boja samo da bi majstori svojim stopalima, iz jednog prolaska, sve uni{tili.
	U kapeli ~ekaju jedna devojka, jedan veliki to~ak sa klinovima i jedan ma~. Taj to~ak mi je dobro znan, zato {to sam kao {egrt nekoliko puta pomagao kad smo ga sastavljali, a onda opet rasklapali. Spremi{te mu be{e navrh kule, ispod same artiljerijske prostorije, i tu je le`ao kad nije bio u upotrebi. Ma~ je, sa korak-dva rastojanja, izgledao kao pravi d`elatski ma~ za odsecanje glava, ali bio je, zapravo, samo komad drveta uglavljen u jednu staru dr`alju i ulep{an blistavom folijom.
	O devojci ni{ta vam ne mogu kazati. Kad sam bio vrlo mlad, nisam se ni pitao ko je; to su najranije gozbe kojih se se}am. Kad sam bio malo stariji i kad je Gildas (koji je, u godini u kojoj pi{em, odavno ve} bio kalfa) bio na du`nosti kapetana {egrta, pomi{ljao sam da bi ona mogla biti jedna od ve{tica. Kad postadoh jo{ godinu stariji, uvideh da takvo nepo{tovanje ne bi bilo dopu{teno.
	Mo`da je to bila slu{kinja iz nekog udaljenog dela Citadele. Mo`da je bila `iteljka grada koja je pristajala, zbog dobiti ili zbog neke stare veze s na{om gildom, da igra tu ulogu - ne znam. Samo znam da je prilikom svake svetkovine ona ~ekala na svom mestu, i to, koliko sam mogao oceniti, neizmenjena. Visoka i vitka je bila, iako ne tako visoka niti tako vitka kao Tekla, tena tamnog, o~iju tamnih, kose gavranski crne. Nigde drugde nisam video lice kao njeno, lice nalik na jezerce ~iste vode usred {ume.
	Njeno je bilo da stoji izme|u to~ka i ma~a dok nam majstor Palaemon (kao stariji od na{a dva majstora) pri~a o osnivanju gilde i o na{im prethodnicima u godinama pre dolaska leda - taj deo se menjao iz godine u godinu, jer je on, u svojoj u~enosti, menjao pri~u. Bez re~i je stajala i tad, i potom, dok smo pevali "Stra{nu himnu", himnu na{e gilde, koju {egrti moraju znati napamet, ali koja se peva samo tog jednog dana u godini. Tako|e je }utke stajala dok smo se mi spu{tali na kolena, me|u polomljenim crkvenim klupama, i molili.
	Onda su majstor Gerlous i majstor Palaemon, uz pomo} nekolicine starijih kalfi, otpo~injali predanje o njoj. Ponekad je govorio samo jedan. Ponekad su govorili, u ritmi~kim napevima, svi zajedno. Ponekad su govorila dvojica, ali sa razli~itim dejstvima, a ostali za to vreme svirali u flaute na~injene rezbarenjem butnih kostiju, ili u tro`i~ne rebek-violine koje vri{te kao ~ovek.
	Kad bi do{li do onog mesta u pripovesti gde Maksentius izri~e presudu na{oj za{titnici, ~etvorica maskiranih kalfa bi jurnula napred da je zgrabe. Iako dotad tiha i smirena, sad se opirala, bacakala, vri{tala. A dok su je nosili ka to~ku, on je po~injao prividno da se zamu}uje i menja. U svetlosti sve}a, prvo se pri~injavalo da one zmije na njemu, zeleni pitoni sa glavama od dragulja skerletne, limun-`ute i bele boje, po~inju da se uvijaju. Onda se ispostavljalo da to nisu zmije nego cvetovi, i to pupoljci ru`a. Kad bi se devica na{la na korak od njih, cvetovi su se otvarali (bili su napravljeni od hartije i sakriveni, {to sam ja dobro znao, u pojedinim odeljcima to~ka). Glume}i strah, kalfe bi ustuknule; ali bi ih naratori, Gerlous, Palaemon i drugi, govore}i zajedno kao Maksentius, podsticali da nastave.
	Na tom mestu sam ja, jo{ bez maske i obu~en kao kalfa, zakora~io napred i rekao: "Od otpora koristi nema. Bi}e{ na to~ku polomljena, ali ne}emo ni~im drugim tvoje dostojanstvo pogaziti."
	Devojka nije odgovorila, samo je ispru`ila ruku i dodirnula to~ak koji se istog trena raspao na komade i, li{en svih svojih ru`a, sru~io, uz veliku buku, na pod.
	"Odre`ite joj glavu", zatra`io je Maksentius, a ja sam se prihvatio ma~a. Bio je veoma te`ak.
	Kleknula je pred mene. "Ti si savetnica Sveznanja", rekao sam. "Iako te moram ubiti, molim te da `ivot moj po{tedi{."
	Po prvi put je devojka progovorila: "Udari i ne boj se."
	Uzdigao sam ma~. Pamtim kako sam se za trenutak upla{io da }u se preturiti od njegove te`ine.
	Kad se u svojim razmi{ljanjima vra}am na ta vremena, prvo se tog trenutka setim; od njega moram da krenem, unatrag ili napred, ako `elim vi{e da dozovem u se}anje. ^ini mi se da u svom pam}enju zauvek stojim tako, u sivoj ko{ulji i dronjavim ~ak{irama, sa o{tricom dignutom iznad glave. Dok je di`em, {egrt sam; a kad ona jurne dole, kalfa sam u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem.
	Na{e je pravilo da d`elat mora stajati izme|u svoje `rtve i izvora svetlosti; devoj~ina glava je le`ala u senci, na panju. Znao sam da udarac ma~a ne}e naneti nikakvu ozledu - jer }u ga ja skrenuti u stranu i time staviti u dejstvo jedan domi{ljati mehanizam koji izdi`e vo{tanu glavu zalivenu krvlju, dok devojka svoju prekriva komadom fuliginskog platna. Ipak, oklevao sam da udarim.
	Opet je progovorila s poda, pokraj mojih nogu, glasom koji kao da mi je odzvanjao u u{ima: "Udari i ne boj se." Sa onoliko snage koliko sam mogao sakupiti tresnuh la`nom o{tricom. Na tren mi se u~inilo da o{trica prolazi kroz ne{to {to joj pru`a otpor, a onda je grunula u panj, koji se raspolutio. Devoj~ina glava se, sva krvava, stumbala prema bratiji koja ju je i{~ekivala. Majstor Gerlous je podi`e za kosu i po~e u dlan leve ruke prikupljati krv.
	"Ovom krizmom, na{om", re~e on, "pomazujem te, Severijane, da bude{ na{ brat zauvek." Njegov ka`iprst iscrta znak po mome ~elu.
	"Tako neka bude", reko{e majstor Gerlous i sve kalfe sem mene.
	Devojka je tad ustala. Dok sam je gledao, znao sam da je njena glava samo sakrivena platnom; ali, izgledalo je da tamo ni~eg nema. Ose}ao sam vrtoglavicu i zamor.
	Uzela je vo{tanu glavu od majstora Gerlousa i glume}i da je vra}a sebi na ramena, istovremeno je, nekim ve{tim trikom, zamotavala u platno fuliganske boje; slede}eg trenutka je stajala pred nama zra~na i cela. Kleknuo sam pred nju, a drugi su se povukli.
	Digla je ma~ kojim sam joj ja samo koji ~as ranije odsekao glavu; sad je o{trica bila krvava od dodira sa voskom. "Mu~iteljima pripada{", re~e ona. Osetio sam dodir ma~a po jednom, zatim po drugom ramenu, onda su mi, odjednom, `ustre ruke navla~ile gilda{ku masku na lice i dizale me. Pre nego {to sam dobro shvatio {ta se de{ava, na{ao sam se na ple}ima dvojice kalfi - tek kasnije sam saznao da su to bili Drote i Rohe, mada je trebalo odmah da pogodim. Poneli su me procesionom putanjom kroz sredinu kapele, uz klicanje i viku svih ostalih.
	Tek {to smo se na{li napolju, petarde po~e{e da pra{te oko na{ih nogu, pa ~ak i oko na{ih u{iju, "torpeda" po~e{e da poga|aju hiljadama godina stare zidine kapele, a rakete, crvene, zelene i `ute, da se odapinju u vazduh. Top iz Velikog dvora procepi no}.
	Sva ona vrla mesa koja sam ve} opisao nalazila su se na stolovima u dvoru; sedeo sam izme|u dvojice majstora, pio premnogo (za mene je, oduvek, i vrlo malo bilo premnogo) i slu{ao kako mi nazdravljaju i kli~u. [ta je bilo sa onom devojkom, ne znam. Nikada vi{e je nisam video.
	Pojma nemam kako sam stigao do kreveta. Oni koji mnogo piju ka`u mi da ponekad zaborave sve {to se u kasnijem delu no}i zbiva, pa se, prema tome, tako i meni moglo desiti. Ali, po{to ja nikad ni{ta ne zaboravljam (i, ako mogu bar jednom priznati istinu, mada }e izgledati da se hvali{em, ne razumem {ta drugi misle kad ka`u zaboraviti, jer meni se ~ini da sve {to mi se dogodi postaje deo moga bi}a), pretpostavljam da je verovatnije da sam zaspao i bio prenet do kreveta.
	Bilo kako bilo, probudio sam se ne u dobro poznatoj prostoriji sa niskom tavanicom - na{oj spavaonici, nego u jednoj kabini tako maloj da je imala ve}u visinu nego {irinu, kalfenskoj kabini, i to, po{to sam bio najmla|i kalfa, u najmanje po`eljnoj od svih kabina u na{oj kuli; bila je udobna, ali ne ve}a od }elije i nije imala brodsko okno prema spolja{njem svetu.
	Krevet kao da se bacakao ispod mene. Zgrabio sam njegove ivice i digao se u sede}i polo`aj i on se smirio; no ~im je moja glava dotakla jastuk, njihanje je opet po~elo. Imao sam ose}aj da sam sasvim budan - a zatim, opet, da sam sasvim budan, ali da sam prethodnog trenutka spavao. Bio sam svestan da se u toj kabinici nalazi, osim mene, jo{ neko; pomi{ljao sam, ne mogu objasniti za{to, da je to ona mlada `ena koja je odigrala ulogu na{e za{titnice.
	Opet sam se, na uzbacakanom krevetu, digao u sede}i polo`aj. Mutna svetlost cedila se ispod vratiju: nigde nikog.
	^im opet legoh, prostorija se ispuni Teklinim parfemom. Zna~i, do{la je ona la`na Tekla iz Ku}e azura. Isko~ih iz postelje i, prakti~no u padu, otvorih vrata. Nikog nije bilo u hodniku.
	Nok{ir je ~ekao ispod kreveta; izvukoh ga i izbljuvah se u njega. Skupa mesa plovila su po me{avini vina i `u~i. To do`iveh kao neku izdaju, kao da, izbacuju}i iz sebe sve {to mi je gilda te no}i dala izbacujem i gildu samu. Kle~ao sam pored kreveta, ka{lju}i i jecaju}i; i kona~no, po{to sam obrisao usta, legao sam jo{ jednom.
	Sigurno je da sam tada zaspao. Video sam kapelu, ali to vi{e nije bila ona ru{evina koju sam poznavao. Krov joj je bio ceo, visok i prav, s njega su visile svetiljke rubinske boje. Unutra su klupe bile cele i ugla~ane do sjaja; drevni kameni oltar bio je zaogrnut zlatnim platnom. Iza oltara se dizao predivni mozaik plave boje, ali prazan, kao da je odnekud otrgnut i na taj svijeni zid prilepljen komad neba bez oblaka i bez zvezda.
	Tamo sam krenuo, kroz me|usedi{ni prolaz, i sa iznena|enjem uvideo da je to nebo daleko svetlije boje nego pravo nebo, ~ije plavetnilo je, i po najsun~anijem danu, blisko crnoj boji. Ali koliko je samo ovo nebo bilo lep{e! Trnci su me prolazili od odu{evljenja dok sam ga gledao. ^inilo mi se da plovim kroz vazduh ponet tom lepotom, plovim i gledam dole, ka oltaru, dole u pehar grimiznog vina, dole na hleb pravljen bez kvasca i na anti~ki no`. Osmehnuo sam se...
	I probudio. U snu sam ~uo korake napolju, u hodniku, i znao da ih prepoznajem, iako ne mogu ba{ tog trenutka da se setim ~iji su. Borio sam se i uspeo da te zvuke vratim: nisu bili ljudski koraci, nego samo tapkanje nekih mekih stopala, i jedva ~ujno grebanje.
	I ponovo sam to za~uo, tako tiho da sam neko vreme verovao da me{am pam}enje i stvarnost; ali bila je stvarnost, ne{to je polako dolazilo hodnikom i polako se udaljavalo. Ve} samo podizanje glave donelo mi je talas mu~nine; pustih da mi glava opet padne na jastuk, a sebi kazah da se mene ni{ta ne ti~e ko se to {etka tamo-amo. Onaj parfem je nestao, i ja sam, iako zahva}en mu~ninom u stomaku, ose}ao da vi{e nemam razloga da se pla{im nestvarnosti - bio sam vra}en u svet ~vrstih predmeta i obi~ne svetlosti. Moja su se vrata mal~ice otvorila i majstor Malrubius je virnuo unutra da se uveri da je sve u redu sa mnom. Mahnuo sam mu i on ih je zatvorio. Tek posle nekog vremena sam se prisetio da je on umro jo{ dok sam bio de~ak.
	
	12. IZDAJNIK
	Narednog dana bolela me je glava i nije mi bilo dobro. Ali sam (po drevnoj tradiciji) oslobo|en ~i{}enja Starog dvori{ta i kapele; i zato sam (po{to je ve}ina bra}e oti{la tamo) morao na posao u ublijetu. Jutarnji mir u hodnicima me je, bar prvih nekoliko trenutaka, smirivao. Onda si|o{e, topo}u}i nogama, {egrti (me|u njima i de~ak Eata, ne vi{e tako mali, sa nate~enom usnom i iskricom trijumfa u o~ima) donose}i doru~ak za klijente - prete`no hladne par~i}e mesa, spasene iz ru{evine gozbe. Morao sam nekolicini klijenata da obja{njavam da je ovo jedini dan u godini kad dobijaju meso, a ujedno sam svima redom tuma~io da ne}e biti nikakvih mu~enja danas; dan praznika i dan posle praznika izuzeti su od mu~enja, koje se odla`e ~ak i ako ne~ija presuda zahteva da bude izvr{eno ba{ tad. Dvorkinja Tekla je jo{ spavala. Nisam je budio, nego sam otklju~ao njenu }eliju i na sto joj stavio hranu.
	Sredinom jutra za~uo sam opet korake. Izi{ao sam na stepeni{no odmori{te i video dvojicu vojnika katafrakta, jednog anagnosta koji je ~itao molitve, majstora Gerlousa i jednu mladu `enu. Majstor Gerlous je zapitao imam li praznu }eliju i ja po~eh da opisujem koje su sve prazne.
	"Onda povedi ovu zatvorenicu. Ve} sam potpisao za nju."
	Klimnuo sam glavom i dohvatio tu `enu za mi{icu; katafrakti je pusti{e i okrenu{e se kao srebrni automati.
	Kitnjastost njenog satenskog kostima (sad u izvesnoj meri zaprljanog i pocepanog) pokazivala je da je optimatkinja. Armigeta bi nosila finije tkanine jednostavnijeg kroja, a nijedna iz siroma{nijih klasa se ne bi mogla tako dobro obu}i. Anagnost je poku{ao da po|e za nama dvoma, ali mu majstor Gerlous ne dade. ^uo sam ~elikom okovane ~izme tih vojnika na stepeni{tu.
	"Kad }e me...?" Uzlazni ton tog pitanja sadr`avao je stravu.
	"Voditi u sobu za saslu{anja?"
	Prigrlila je moju ruku kao da sam joj otac ili ljubavnik.
	"A ho}e li?"
	"Da, gospo|o."
	"Kako znate?"
	"Odvedu svakog ko ovde do|e, gospo|o."
	"Svakog? Zar niko nikad ne bude pu{ten?"
	"Poneko bude."
	"Zna~i, mogla bih i ja biti pu{tena, zar ne?" Ton nade u njenom glasu podsetio me je na cvet koji raste u senci.
	"Ta mogu}nost postoji, ali je veoma mala."
	"Zar ne `elite da znate {ta sam uradila?"
	"Ne", rekoh. Slu~aj je hteo da }elija do Tekline bude prazna; jedan trenutak sam se dvoumio da li tu da smestim ovu `enu. Pravila bi joj dru{tvo (njih dve bi mogle razgovarati kroz proreze na svojim vratima), ali }e pitanja te `ene i zvuci otvaranja i zatvaranja }elije probuditi Teklu. Odlu~io sam ipak da tako u~inim - smatrao sam da }e njihovo budu}e dru`enje biti dovoljna, i vi{e nego dovoljna, nadoknada za sada{nji mali gubitak sna.
	"Bila sam verenica jednog oficira i otkrila sam da dr`i nalo`nicu. Po{to nije hteo da je se odrekne, platila sam nekim momcima da zapale njenu kolibu. Izgubila je jedan perjani krevet, nekoliko komada name{taja i ne{to malo ode}e. Zar je to zlo~in zbog koga bi mene trebalo udarati na muke?"
	"Ne znam, gospo|o."
	"Moje ime je Marselina. A va{e?"
	Dok sam okretao klju~ njene }elije, premi{ljao sam da li treba da joj odgovorim. U svakom slu~aju bi joj kazala Tekla, koju sam ve} ~uo kako se me{kolji. "Severijan", rekoh.
	"I vi zara|ujete svoj hleb lome}i kosti. Mora biti da zbog toga lepo sanjate no}u."
	Tekline o~i, veoma razmaknute i duboke kao bunari, bile su na prorezu njenih vrata. "Ko je to sa tobom, Severijane?"
	"Nova zatvorenica, dvorkinjo."
	"@ena? Znam da je `ena - ~ula sam joj glas. Iz Ku}e Apsoluta?"
	"Ne, dvorkinjo." Ne znaju}i koliko bi vremena moglo pro}i dok njih dve dobiju novu priliku da jedna drugu vide, povukao sam Marselinu tako da stane pred vrata Tekline }elije.
	"Jo{ jedna `ena. Zar to nije neuobi~ajeno? Koliko `ena imate, Severijane?"
	"Osam, na ovom nivou, sada, dvorkinjo."
	"^ini mi se da bi trebalo da imate, ~esto, i ve}i broj."
	"Retko vi{e od ~etiri, dvorkinjo."
	Marselina upita: "Koliko }u dugo morati da ostanem ovde?"
	"Ne dugo. Malo njih ovde ostane dugo, madam."
	Tekla, sa nezdravom ozbiljno{}u, re~e: "Ja }u, vidite, biti pu{tena. On to zna."
	Nova klijentkinja na{e gilde pogleda, sa uve}anim zanimanjem, ono {to se od Tekle moglo videti. "Da li }ete zaista biti uskoro oslobo|eni, dvorkinjo?"
	"On to zna. Nosio je na po{tu moja pisma - zar nisi, Severijane? A ovih poslednjih nekoliko dana se opra{tao od mene. On je, zaista, de~ko prili~no sladak, na svoj na~in."
	Rekoh: "Sada morate u}i, gospo|o. Razgovor mo`ete nastaviti, ako `elite."
	Tek kad sam klijentima odneo i ru~ak, stigla mi je smena. Na stepeni{tu me je sreo Drote i preporu~io mi da idem u krevet.
	"To je zbog maske", rekoh mu. "Nisi navik'o da me vidi{ s maskom."
	"Dovoljno je {to ti vidim o~i. Zar ne mo`e{ i ti da prepozna{ svakog brata po o~ima i odmah da vidi{ da li je ljut ili oran za {alu? Ti si - za leganje u krevet."
	Rekao sam mu da moram prvo da obavim ne{to i oti{ao u radnu sobu majstora Gerlousa. Kao {to sam se i nadao, bio je odsutan, a ja sam me|u papirima na njegovom radnom stolu na{ao ono za {ta sam, na neki na~in koji ne mogu objasniti, znao da }e biti tamo: nare|enje za mu~enje Tekle.
	Posle toga nisam mogao na spavanje, nego sam oti{ao (poslednji put, mada to tad nisam znao) do one grobnice u kojoj sam se kao de~ak igrao. Pogrebna bronza starog aristokrate bila je potamnela zbog nedostatka gla~anja, a kroz poluotvorena vrata doleteo je jo{ poneki list; nikakvih drugih promena nije bilo. Jednom sam pri~ao Tekli o tom mestu i sad sam zamislio da je ona sa mnom. Pobegla - uz moju pomo}; i sa mojim obe}anjem da je ovde ne}e niko na}i i da }u joj donositi hranu, a kad potera popusti, da }u joj obezbediti da se ukrca na neku trgova~ku dau-la|icu, kojom }e ona mo}i neprime}ena da otputuje niz meandre \ola, do delte i do mora.
	Da sam bio heroj poput onih o kojima smo ~itali u starim romansama, ve} te ve~eri bih je oslobodio, savladav{i ili drogirav{i bra}u na stra`i. Ali nisam to bio, niti sam imao ikakve droge, niti ikakvo oru`je opasnije od jednog no`a uzetog iz kuhinje.
	Ali, ako treba da se sazna istina, izme|u jezgra mog bi}a i kretanja u takav o~ajni~ki poku{aj bile su se ispre~ile one re~i koje sam tog jutra ~uo - tog prvog jutra posle mog unapre|enja. Dvorkinja Tekla je kazala da sam "de~ko prili~no sladak" i neki ve} sazreli deo mene je znao da bih, ~ak i u slu~aju da u tako nemogu}im okolnostima postignem uspeh, ostao de~ko prili~no sladak. U to vreme, mislio sam da je takva stvar va`na.
	Slede}eg jutra majstor Gerlous mi je naredio da mu asistiram u izvo|enju tog kinjenja. Rohe po|e s nama.
	Njenu }eliju sam ja otklju~ao. U prvi mah nije razumela za{to smo do{li i pitala me je da li joj je do{la poseta ili }e biti oslobo|ena.
	Dok smo stigli do svog odredi{ta, znala je. Mnogi mu{karci padnu u nesvest, ali ona nije. Majstor Gerlous je ljubazno upita da li bi `elela da ~uje obja{njenje o raznim mehanizmima. "Mislite, o onima koje }ete primeniti?" U njenom glasu se ~uo drhtaj, ali ne jak.
	"Ne, ne, ja to ne bih. Samo o neobi~nim ma{inama koje }emo videti u prolazu. Neke su poprili~no stare, ve}ina se prakti~no nikad i ne koristi."
	Tekla je pogledala oko sebe pre nego {to je odgovorila. Soba za saslu{anje - na{a radna soba - nije podeljena u pregrade, nego je zapravo jedna neprekinuta dvorana u kojoj, kao stubovi, stoje cevi drevnih motora; zakr~ena je mno{tvom alatki na{e misterije. "Ona kojoj }u ja biti podvrgnuta - je li i ona stara?"
	"Od svih najdrevnija", uzvrati majstor Gerlous. ^ekao je da Tekla jo{ ne{to ka`e, ali po{to je }utala, nastavio je da opisuje. "Ovaj 'de~ji zmaj' vam je sigurno poznat - svak za njega zna. A iza njega, tamo... ako stanete ovde, vide}ete bolje... nalazi se jedna stvar koju zovemo 'aparatus'. Trebalo bi da bude sposobna da ure`e slova ma koje poruke na telo klijenta, ali retko kad je u upotrebljivom stanju. Vidim da gledate stari stub. To je zaista samo ono {to i izgleda da je, naime, stub za koji se ve`u ruke, a kraj njega je korba~ sa trinaest repova - sredstvo za prevaspitivanje. Nekada je to stajalo u Starom dvori{tu, ali su se ve{tice bunile, pa nas je kastelan naterao da to premestimo ovde. To se dogodilo pre oko stotinu godina."
	"Ko su ve{tice?"
	"Bojim se da sad nemamo vremena da zalazimo u to. Mo`e vam Severijan to pri~ati, kad opet budete u svojoj }eliji."
	Pogledala me je kao da ho}e da ka`e "Da li }u se stvarno, pre ili kasnije, vratiti tamo?" a ja sam iskoristio priliku, po{to sam bio sa suprotne strane stuba u odnosu na majstora Gerlousa i stisnuo njenu ledenu {aku.
	"A iza toga..."
	"^ekajte. Mogu li da biram? Ima li ikakvog na~ina da vas ubedim da... u~inite jednu stvar, a ne drugu?" Njen glas je jo{ bio hrabar, ali sada slabiji.
	Gerlous odmahnu glavom. "Mi na to ne mo`emo nimalo da uti~emo, dvorkinjo. A ne mo`ete ni vi. Izvr{imo presude koje nam stignu, ne u~inimo ni manje ni vi{e od onog {to nam se naredi, ne dolazi u obzir da ne{to menjamo." On nelagodno pro~isti grlo. "Mislim da je slede}a sprava zanimljiva. Zovemo je Alovinova ogrlica. Klijent bude stavljen u tu fotelju i vezan, a ovo jastu~e se prisloni uz njegovu grudnu kost. Posle toga, kad god on udahne vazduh, lanac se zategne jo{ malo, tako da {to vi{e di{e, sve manje vazduha mo`e da uzme. Teorijski, to bi se moglo nastaviti zauvek, uz vrlo plitko disanje i vrlo mala zatezanja."
	"Kakav u`as. A {ta je ono iza? One zapetljane `ice i ona velika staklena lopta iznad stola?"
	"A", re~e majstor Gerlous. "Tu spravu zovemo 'revolucionarka'. Osoba legne ovde. Pa, izvolite, dvorkinjo?"
	Tokom jednog dugog trenutka Tekla je lebdela u polo`aju u kom se zatekla. Bila je vi{a rastom nego iko od nas, ali sa tim u`asnim strahom na licu njena visina vi{e nije delovala upe~atljivo.
	"Ako ne legnete", nastavi majstor Gerlous, "na{e kalfe }e vas morati silom polo`iti. To vam se ne bi dopalo, dvorkinjo."
	Tekla pro{apta: "A ja sam mislila da }ete mi ih pokazati sve."
	"Samo do ovog mesta, dvorkinjo. Bolje je da um klijenta bude ne~im zabavljen. A sad lezite, molim. Ne}u vi{e moliti."
	Legla je odmah, brzo i graciozno, onako kako se, u svojoj }eliji, pred mojim o~ima, ~esto opru`ala po krevetu. I kai{evi koje Rohe i ja pritegosmo oko nje bejahu tako stari i ispucali da sam se pitao ho}e li izdr`ati.
	Trebalo je sad odmotati kablove s jednog kraja dvorane za ispitivanja do drugog i podesiti reostate i magnetske poja~iva~e. Sveti~jkice iz drevnih vremena sijalu su kao krvavo crvene o~i na kontrolnoj plo~i, a zujanje nalik na pesmu nekog divovskog insekta ispunilo je celu salu. Prastari motor ove kule opet je, na minut-dva, vra}en u `ivot. Jedan kabl bio je razlabavljen, pa su iskre plave kao zapaljena rakija plesale oko njegovog bronzanog uti~nog mesta.
	"Munja", re~e majstor Gerlous zabijaju}i taj kabel ~vrsto u uti~nicu. "Ima jedna druga re~ za to, ali, ne mogu da se setim. U svakom slu~aju, ova revolucionarka radi pomo}u munje. Naravno, ne u smislu da vas sad udari grom, dvorkinjo. Ali, munja je ono {to revolucionarku pokre}e."
	"Severijane", nastavi on, "guraj tvoju ru~ku nagore dok ova igla ne do|e dovde." Jedan namotaj, koji je bio hladan kao zmija kad sam ga, malo~as, dodirnuo, sad je ve} bio topao.
	"A {ta ona ~ini?"
	"Ne bih to umeo opisati, dvorkinjo. A, sem toga, znate, nikad mi to nisu uradili." Gerlousova {aka dota~e jedno okruglo dugme na kontrolnoj plo~i i Tekla se na|e okupana onom belom svetlo{}u koja oduzima boju svemu na {ta padne. Zavri{tala je; ja sam vri{tanja slu{ao celoga `ivota, ali ovo je bio najgori vrisak, mada ne najglasniji; ~inilo se da traje i traje, kao {kripanje kolskog to~ka.
	Nije bila u nesvesti kad se bela svetlost ugasila. O~i su joj bile otvorene, zagledane u visinu; ali izgledalo je da ne vidi moju ruku, niti ose}a njen dodir. Disala je plitko i ubrzano.
	Rohe zapita: "Ho}emo li ~ekati da se osposobi za hodanje?" Video sam da razmi{lja kako }e nezgodna za no{enje biti `ena tolike visine.
	"Nosite je odmah", re~e majstor Gerlous. Izvukosmo nosila.
	Kad sam zavr{io i sve druge svoje poslove, do{ao sam u njenu }eliju da je vidim. Tad je ve} bila sasvim pri svesti, ali nije mogla da stoji. "Trebalo bi da te mrzim", re~e mi.
	Morao sam da se naginjem nad nju da bih te re~i uhvatio. "Ne bunim se", rekoh.
	"Ali te ne mrzim. Ne zato {to si to ba{ ti... ako bih mrzela svog poslednjeg prijatelja, {ta bi mi ostalo?"
	Na to se nije imalo {ta re}i, pa ni{ta i nisam rekao.
	"Zna{ li kako je bilo? Tek posle dugog vremena sam postala sposobna da mislim o tome."
	Njena desna {aka je puzila nagore, ka njenim o~ima. Dohvatio sam i silom vratio tu {aku nazad.
	"U~inilo mi se da vidim svog najgoreg neprijatelja, demona nekakvog. A on je bio ja."
	Ispod kose joj je i{la krv. Omotao sam joj glavu ~istim lanenim zavojem, iako sam znao da ne}e dugo tu ostati. Oko njenih prstiju bile su upetljane tamne, kovrd`ave vlasi kose.
	"Od tada, ne vladam svojim rukama... savladam ih samo ako razmi{ljam o njima, ako znam {ta ~ine. Ali to je tako te{ko, brzo se zamorim." Okrenula je glavu na jednu stranu i ispljunula krv. "Ugrizam se. Ujedam svoje obraze iznutra i jezik i usne. Jednom su moje {ake poku{ale da me udave i mislila sam dobro je, sad }u umreti. Ali samo sam se onesvestila, a one mora biti da su izgubile snagu, jer probudila sam se. To radi kao ona ma{ina, zar ne?"
	"Kao Alovinova ogrlica", rekoh.
	"Ali jo{ gore. Sad moje {ake poku{avaju da me oslepe, da mi otkinu o~ne kapke. Da li }u biti slepa?"
	"Bi}e{", rekoh.
	"Koliko vremena imam do smrti?"
	"Mo`da mesec dana. Ono u tebi {to te mrzi slabi}e zajedno sa tobom. Revolucionarka je to bi}e dozvala u `ivot, ali njegova energija je tvoja energija, a na kraju }ete umreti zajedno."
	"Severijane..."
	"Da?"
	"Vidim", re~e ona. Zatim :"To je stvar iz Erebusa, iz Abaje, pratilac koji meni odgovara. Vodalus..."
	Nagnuh se bli`e, ali ne uspeh da ~ujem. Najzad rekoh: "Poku{ao sam da te spasem. @eleo sam. Ukrao sam no` i proveo no} i{~ekuju}i priliku. Ali zatvorenike iz }elija sme izvoditi samo majstor; morao bih da ubijam..."
	"Svoje prijatelje."
	"Da, moje prijatelje."
	Opet krenu{e njene {ake, kao i mlazi} krvi iz njenih usta. "Ho}e{ li mi doneti no`?"
	"Imam ga ovde", rekoh izvla~e}i ga ispod ogrta~a. Bio je to najobi~niji kuhinjski no` sa o{tricom dugom oko jedan pedalj.
	"Izgleda o{tar."
	"Jeste o{tar", rekoh. "Znam kako se neguje o{trica; nao{trio sam ga pa`ljivo." To su bile moje poslednje re~i njoj. Stavio sam no` u njenu desnu {aku i izi{ao.
	Znao sam da }e ga njena volja neko vreme zadr`avati. Jedna misao se vra}ala hiljadu puta: mogao bih opet da u|em u njenu }eliju, da joj oduzmem no`, i niko ne bi saznao. Mogao bih da od`ivim ceo svoj `ivot u gildi.
	Ako se iz njenog grla za~ulo krkljanje, ja to ~uo nisam; ali posle podu`eg vremena, koje sam proveo zure}i u vrata njene }elije, krivudava grimiznocrvena re~ica je ispuzala ispod njih. Oti{ao sam tada do majstora Gerlousa i saop{tio mu {ta sam u~inio.
	
	13. LIKTOR TRAKSA
	Slede}ih deset dana `iveo sam klijentskim `ivotom, u jednoj }eliji na gornjem nivou ublijete (uistinu, nedaleko od one }elije koja je bila Teklina). Da na gildu ne bi pala optu`ba da sam uhap{en mimo zakona, vrata su ostala otklju~ana; ali pred njima su, u hodniku, stajala dvojica kalfi sa ma~evima i ja nijednom nisam napustio }eliju osim drugog dana, nakratko, kad sam doveden pred majstora Palaemona da ponovim svoju pri~u. To mi je bilo, ako ho}ete, su|enje. Preostalih osam dana gilda je razmi{ljala kako da me kazni.
	Pri~a se da vreme ima neobi~nu mo} da ~injenice o~uva na taj na~in {to na{e la`i iz pro{losti pretvori u istine. To se desilo meni. Ranije sam lagao govore}i da volim gildu - i da ne `elim ni{ta drugo do da ostanem u njenom zagrljaju. Sad otkrih da su se te la`i pretvorile u istinu. @ivot kalfe i ~ak `ivot {egrta izgledali su mi beskona~no privla~ni. Ne samo zbog toga {to sam bio siguran da }u umreti, nego privla~ni sami po sebi, zato {to sam ih izgubio. Sad sam gledao bratiju sa ta~ke gledanja klijenta i sagledavao ih kao mo}ne ljude, aktivne ~inioce u jednoj neprijateljskoj, gotovo savr{enoj ma{ini.
	Po{to sam znao da je moj slu~aj beznade`an, posmatrao sam na samome sebi istinitost jedne pouke koju sam, jo{ kao dete, dobio od majstora Malrubiusa: da je nada psiholo{ki mehanizam koji dejstvuje bez obzira na spolja{nju stvarnost. Bio sam mlad i prikladno hranjen; dopu{talo mi se da spavam; iz tih razloga, ja sam se nadao. Mnogo puta sam, i u snu i u budnom stanju, sanjao da }e, trenutak pre izvr{enja smrtne kazne nada mnom, nai}i Vodalus. I to ne sam, kakvog sam ga video u borbi na groblju, nego na ~elu jedne vojske koja }e zbrisati vekovnu trule` i omogu}iti nam da ponovo postanemo gospodari zvezda. ^esto sam pomi{ljao da ~ujem kako hodnicima odzvanjaju koraci te vojske; de{avalo mi se da prinesem svoju sve}u malenome prorezu na vratima zato {to mi se privi|alo lice Vodalusovo, napolju, u mraku.
	Kao {to rekoh, smatrao sam da }u biti ubijen. Pitanje koje me je najvi{e opsedalo tokom tih spornih dana glasilo je - kako. Sve mu~iteljske ve{tine ve} bejah izu~io; a sad sam razmi{ljao o njima - sagledavao jednu po jednu, kao {to su nas u~ili, ili sve odjednom, otkrovenje u oblasti bola. @iveti dan za danom u }eliji ispod zemlje i misliti o mu~enju, ve} je mu~enje.
	Jedanaestog dana poveden sam pred majstora Palaemona. Opet su moje o~i videle crvenu svetlost sunca, opet sam udahnuo onaj vla`ni vetar koji, ako je zima, javlja da je prole}e na domaku. Ali, o, koliko me je ko{talo da pro|em pored otvorenih vrata kule i bacim pogled napolje i vidim, u tvr|avskom zidu, vrata za le{eve i Brata nosa~a kako dokono stoji kraj njih.
	Radna soba majstora Palaemona izgledala mi je veoma velika kad sam u nju u{ao i veoma dragocena - kao da su te pra{njave knjige i hartije moje. Zatra`io je da sednem. Nije bio maskiran i izgledao je stariji no {to sam ga pamtio. "Raspravljali smo o tvom slu~aju", re~e. "Majstor Gerlous i ja. Morali smo sve da otkrijemo drugim kalfama, pa ~ak i {egrtima. Bolje je da znaju istinu. Ve}ina je saglasna da zaslu`uje{ smrt."
	^ekao je da ne{to ka`em na to, ali ja ni{ta nisam rekao.
	"A ipak, mnogo toga je re~eno i u tvoju odbranu. Nekoliko kalfi je u poverenju tra`ilo od mene, a i od majstora Gerlousa, da ti se dozvoli da umre{ bez bola."
	Ne mogu re}i za{to, ali, tad mi se u~inilo da je od bitnog zna~aja da saznam koliko takvih prijatelja imam, te to zapitah.
	"Vi{e od dvojice i vi{e od trojice. Ta~an broj nije va`an. Smatra{ li da zaslu`uje{ da umre{ bolno?"
	"Od revolucionarke", rekoh ja, nadaju}i se da, ako zatra`im ba{ tu smrt kao uslugu, od njih upravo nju ne}u dobiti.
	"Da, to bi bilo prikladno. Ali..."
	Tu je zastao. Minuo je taj trenutak, pa slede}i. Muva sa le|ima bronzane boje, prva takva muva novog leta, zazuja na okruglom prozoru. @eleo sam da je zgnje~im, da je uhvatim pa pustim, da povi~em na majstora Palaemona da progovori ve} jednom, da pobegnem iz te sobe; ali ni{ta od svega toga nisam mogao u~initi. Umesto svih tih stvari, samo sam sedeo na staroj drvenoj stolici pokraj njegovog radnog stola, ose}aju}i da sam ve} mrtav, ali da mi jo{ predstoji umiranje.
	"Ne mo`emo te ubiti, vidi{. Imao sam ogromne te{ko}e da ubedim Gerlousa u to, ali tako jeste. Ako te ubijemo bez sudskog re{enja, nismo ni{ta bolji od tebe: ti si izneverio nas, ali mi bismo izneverili zakon. Sem toga, doveli bismo gildu u jednu opasnost koja nikad ne bi minula - neki inkvizitor bi to nazvao ubistvom."
	^ekao je moj komentar i ja rekoh: "Ali za ono {to sam ja u~inio..."
	"Kazna bi bila pravedna. Dabome. Ipak, mi, po zakonu, nemamo pravo da svojom odlukom oduzmemo `ivot ma kome. Oni koji to pravo imaju, ljubomorno ga ~uvaju, i u pravu su. Ako bismo po{li kod njih, sigurno je kakva bi osuda usledila. Ali tim odlaskom ugled gilde bio bi javno i nepovratno ukaljan. Poverenje u nas koje sad postoji bilo bi velikim delom uni{teno, i to zauvek uni{teno. Mogli bismo sa pouzdanjem o~ekivati da }e na{ rad u budu}nosti nadgledati neki drugi ljudi. A da li bi tebi bilo prijatno da vidi{ da na{e klijente ~uva vojska, Severijane?"
	Pred mene se uzdi`e ona vizija koju sam imao u \olu, kad sam bio onako blizu davljenju, privla~e}i me (kao i onda) potmulo, ali sna`no. "Radije }u izvr{iti samoubistvo", rekoh. "Glumi}u da plivam i umre}u na sredini reke, daleko od pomo}i."
	Senka jednog kiselog osmeha pre|e preko oronulog majstora Palaemona. "Drago mi je {to si to ponudio samo meni. Majstor Gerlous bi u`ivao preko svake mere u ukazivanju na ~injenicu da bar jo{ mesec dana mora pro}i dok plivanje postane iole uverljiva mogu}nost."
	"Iskren sam. Tra`io sam bezbolnu smrt, ali smrt, a ne nastavak `ivota."
	"^ak i da je sredina leta, to {to predla`e{ ne bi se smelo dozvoliti. Ipak bi inkvizitor mogao da zaklju~i da smo tvoju smrt namestili. Sre}om po tebe, slo`ili smo se da primenimo jedno re{enje koje donosi daleko manje krivice. Zna{ li i{ta o stanju poslova na{e misterije u gradovima po unutra{njosti?"
	Odmahnuh glavom.
	"Ona tamo slabo stoji", nastavi on. "Na{a gilda nema nijednu podru`nicu, nego deluje samo u ovom jednom gradu, u Nesusu - samo ovde, u Citadeli. Manji gradovi imaju samo po jednog d`elata, karnifeksa, koji vr{i pogubljenja i ona mu~enja koja tamo{nji sudski organi odrede. Takvog ~oveka ba{ svi mrze i svi ga se boje. Razume{ li to?"
	"Taj polo`aj ", rekoh, "previsok je za mene." Govorio sam bez la`i; u tom ~asu sam daleko vi{e prezirao sebe nego gildu. Od toga dana, ~esto sam se tih re~i se}ao, iako su bile samo moje, i u njima nalazio utehu koja mi je pomagala u mnogim te{kim trenucima.
	"Postoji jedan grad koji se zove Traks, a zovu ga i 'grad soba bez prozora'", nastavi majstor Palaemon. "Tamo{nji arhon - ime mu je Abdiesus - obratio se pismom Ku}i Apsoluta. Jedan od tamo{njih mar{ala preneo je to pismo kastelanu, od koga sam ga dobio ja. Njima je, tamo u Traksu, silno potreban izvr{ilac ove vrste koju opisah. U pro{losti su davali pomilovanje nekom osu|eniku uz uslov da on prihvati to naimenovanje. A sad je u gradu i selu sve trulo od izdajstva, pa, po{to takav polo`aj podrazumeva i neku meru poverenja, nisu skloni da ponovo postupe na isti na~in."
	Rekoh: "Razumem."
	"Ve} su dva puta, u pro{losti, ~lanovi ove gilde slati u provincijske gradove, mada letopisi ne ka`u da li je to bilo pod ovakvim okolnostima. Svejedno, ta dva slu~aja pru`aju nam presedan i izlaz iz lavirinta. Ti }e{ oti}i u Traks Severijane. Pripremio sam pismo koje }e te predstaviti arhonu i njegovim magistrima. U njemu stoji da si u na{oj misteriji visoko kvalifikovan. Za takvu varo{ to ne}e biti la`.
	Klimnuh glavom ve} pomiren sa onim {to }u raditi. A ipak, dok sam tu sedeo, odr`avaju}i bezizra`ajno lice kalfe ~ija je jedina `elja da poslu{a, u meni se razbuktavao novi stid. Nije bio onako vru} kao stid {to sam obrukao svoju gildu, ali je, zato, bio sve`iji, te je i boleo vi{e, jer se na njega jo{ nisam navikao kao na onaj prethodni. Bio je zbog slede}eg: ose}ao sam radost - moja stopala su ve} ~eznula za ose}ajem trave, moje o~i za nepoznatim prizorima, moja plu}a za novim, ~istim vazduhom dalekih, nenastanjenih prostora.
	Upitao sam majstora Palaemona gde bi se grad Traks mogao nalaziti.
	"Niz \ol", re~e on. "Blizu mora." Onda se naglo zaustavio, kao {to to starci umeju, i rekao: "Ne, ne, o ~emu ja to razmi{ljam? Uz \ol, dabome", pa su, za mene, tog trenutka i{~ezle stotine liga mar{iraju}ih talasa, pesak i morske ptice sa svojim kri~anjem. Majstor Palaemon uze jednu kartu iz ormana i razmota je za mene; onda se nad njom naginjao, zgurivao, sve dok ono so~ivo pomo}u koga je obi~no gledao takve stvari nije maltene dotaklo pergament. "Evo", re~e i pokaza mi jednu ta~ku na rubu mlade reke, kod donjih slapova. "Kad bi imao para, mogao bi la|om. Ovako }e{ morati pe{ice."
	"Razumem", rekao sam; iako sam imao u vidu ono tanko par~e zlata koje mi je dao Vodalus, sada bezbedno u svom skrovi{tu, znao sam da se ne mogu poslu`iti njegovom nov~anom vredno{}u, ma kolika ona bila. Ako je volja gilde da me izbaci sa samo onoliko para koliko se mo`e o~ekivati da jedan mladi kalfa ima, onda ja i iz predostro`nosti i zbog ~asti tako moram i}i.
	A ipak sam znao da to nije po{teno. Da nisam na trenutak ugledao onu `enu sa srcolikim licem i zaradio taj zlatni nov~i}, vi{e je nego mogu}e da nikad ne bih odneo no` Tekli i izgubio mesto u gildi. U izvesnom smislu, tim nov~i}em kupljen je moj `ivot.
	Pa, dobro - ostavi}u svoj stari `ivot iza sebe...
	"Severijane!" uzviknu majstor Palaemon. "Ne slu{a{ me. Na na{im ~asovima nikad nisi bio nepa`ljiv |ak."
	"Izvinjavam se. Razmi{ljao sam o mno{tvu stvari."
	"U to ne sumnjam." Po prvi put se stvarno osmehnuo, pa je, na tren, li~io na onog nakada{njeg majstora Palaemona iz mog detinjstva. "Ali davao sam ti tako dobre savete za put. Sad }e{ morati da krene{ bez njih. Ali ti bi ih, nesumnjivo, ionako sasvim smetnuo s uma. Zna{ za drumove?"
	"Znam da se njima ne sme i}i. Ni{ta drugo."
	"Zatvorio ih je autarh Marutas. To se desilo u vreme kad sam ja bio tvojih godina. Putovanja su podsticala na pobunu, a sem toga, on je `eleo da sva roba ulazi u grad i iz grada izlazi rekom, gde se mo`e lako oporezovati. Taj zakon je ostao na snazi i, koliko ~ujem, na svakih pedeset liga iskopan je po jedan redut. Ipak, drumovi ostaju. Iako nisu u dobrom stanju, pri~a se da no}u neki ljudi njima putuju."
	"A, tako", rekoh. Putovanje po tim drumovima, bez obzira na to da li su zatvoreni ili ne, moglo bi da bude lak{e nego putovanje, zakonom dopu{teno, kroz goru i polje.
	"Ne verujem da razume{. Namera mi je da te upozorim da ne ide{ njima. Jer po drumovima patroliraju stra`ari kojima je dopu{teno da oplja~kaju tela onih koje ubiju i nare|enje da ubiju svakog ko se na drumu zatekne, pa, prema tome, nisu mnogo skloni da pitaju ima{ li neko opravdanje."
	"Razumem", rekoh mu, pitaju}i se u sebi kako je on doznao toliko o putovanjima.
	"E, dobro. Od ovog dana polovina je ve} potro{ena. Ako to `eli{, mo`e{ prespavati ovde ve~eras, pa oti}i ujutro."
	"Prespavati u svojoj }eliji, mislite."
	Klimnuo je glavom. Iako sam znao da jedva mo`e videti moje lice, ose}ao sam da u njemu postoji ne{to {to me prou~ava.
	"Onda }u oti}i sada." Poku{ao sam da se dosetim {ta, zapravo, treba da obavim pre nego {to na{oj kuli zauvek okrenem le|a; ni{ta mi nije padalo na pamet, ali se ~inilo da svakako ne~eg mora biti. "Mogu li dobiti jednu smenu vremena da se pripremim? Kad to vreme istekne, odlazim."
	"To se mo`e bez te{ko}a odobriti. Ali `elim da, pre odlaska, jo{ jednom do|e{ ovamo - imam ne{to da ti dam. Ho}e{ li do}i?"
	"Naravno, gospodaru, ako vi tako `elite."
	"I, Severijane, budi oprezan. U gildi ima mnogo onih koji su ti prijatelji - koji bi najvi{e voleli da se ovo nije dogodilo. Ali postoje i oni drugi, koji smatraju da si zloupotrebio na{e poverenje i da zaslu`uje{ muke i smrt."
	"Hvala vam, majstore", rekoh. "Ta druga grupa je u pravu."
	Ono malo stvari {to sam imao u svom vlasni{tvu bilo je ve} u mojoj }eliji. Smotao sam sve to u jedan zave`ljaj i otkrio da je tako malen da ga mogu strpati u jaha~ku torbicu koja mi je visila o opasa~u. Pokrenut ljubavlju i `alo{}u za onim {to sam nekada bio, odoh u Teklinu }eliju.
	Jo{ je bila prazna. Teklina krv oribana je s poda, ali se u metal urezala {iroka, tamna mrlja r|e nastala od krvi. Teklina ode}a i kozmetika tako|e su bili uklonjeni. Ostale su one ~etiri knjige, koje sam joj odneo godinu dana pre toga, i uz njih jo{ nekoliko knjiga. Nisam odoleo isku{enju da uzmem jednu; kad u biblioteci ima toliko knjiga, ni{ta bibliotekarima ne}e {koditi da ostanu bez jedne. Tek kad sam pru`io ruku, shvatio sam da ne znam koju bih uzeo. Knjiga sa grbovima bila je najlep{a, ali prevelika za no{enje po vangradskim predelima. Knji`ica teologije bila je najmanja, a sme|a knjiga jedva ne{to ve}a od nje. Na kraju sam uzeo tu sme|u sa pri~ama iz i{~ezlih svetova.
	Popeo sam se tada stepeni{tima na{e kule, pored magacina, do artiljernice, gde su opsadni topovi mirovali u svojim kolevkama na~injenim od ~iste snage. Onda, jo{ vi{e, do prostorije ~ija je tavanica stakleni krov i gde postoje sivi zastori i ~udno izobli~ene fotelje; pa uz vitke merdevine, tako da sam najzad stao na same klizave providne plo~e, nateruju}i svojim dolaskom gavrane da odlete i raspu se po nebu kao mrvice ~a|i; na{a duga~ka, uzana zastava od fuligina, sa dva {iljka na kraju, talasala se i praskala na vetru, na motki iznad moje glave.
	Ispod mene, Staro dvori{te izgledalo je malo, ~ak tesno, ali beskona~no udobno i doma}e. Prolom u tvr|avskom zidu bio je ve}i nego {to sam do tog trenutka zami{ljao, ali su, levo i desno od njega, Crvena kula i Medve|a kula jo{ stajale uspravno i sna`no. Ve{ti~ja kula, na{oj najbli`a, bila je vitka, tamna, visoka; vetar mi na trenutak dobaci odlomak njihovog divljeg smejanja i ja osetih onaj stari strah, iako smo mi, mu~itelji, uvek bili u najprijateljskijim odnosima sa ve{ticama, sestrama na{im.
	Iza zida tvr|ave, veliki nekropolis se spu{tao, duga~kom neravnom kosinom, prema \olu, ~ije sam vode nazirao izme|u polutrulih zgrada na re~nim obalama. A s one strane te grdne vode, okrugla kupola karavan-saraja izgledala je kao da nije ve}a od kakvog oblutka, dok je okolni grad li~io na prostranstvo raznobojnog peska po kome su gazili neki davni majstori mu~itelji.
	Videh jednu ~ajku, sa visokim, o{trim pramcem i istom takvom krmom i sa istrbljenim jedrom, kako odmi~e ka jugu, tamnom re~nom maticom; pa je i bez svoje volje pratih neko vreme na njenom putu - ka delti i mo~varama i, najzad, do bleskavog mora gde ogromna zver Abaja, doneta sa nekih udaljenijih obala Vaseljene u predglacijalnim danima, ~eka, valjaju}i se, da do|e trenutak da ona i njen rod pro`deru kontinente.
	Onda sam ostavio sve misli o jugu i o ju`nim, ledom zagu{enim morima i okrenuo se ka severu, ka planinama i gornjem toku reke. Dugo sam (ne znam ni sam koliko dugo, mada sam zapazio da je sunce na drugom mestu kad sam opet obratio pa`nju na njegov polo`aj) gledao ka severu. Te planine sam mogao samo zamisliti, ne stvarno i videti: jer video sam samo zatalasano prostranstvo grada sa~injeno od milion krovova. Ali, istinu da ka`em, polovinu vidika mi je zaklanjao Dvorac sa zvonom, njegovi veliki srebrni stubovi i tornjevi oko njega. Samo, ja za taj dvorac nisam nimalo mario, nisam ga, uistinu, ni prime}ivao. Na severu su i Ku}a Apsoluta i slapovi i Traks, grad soba bez prozora. I {iroke stepe su le`ale na severu i stotinu besputnih {uma i gnjile d`ungle na onoj liniji koja opasuje ovu planetu oko struka.
	Razmi{ljao sam o svim tim stvarima dok nisam od razmi{ljanja napola izludeo, a onda sam si{ao, oti{ao opet u radnu sobu majstora Palaemona i saop{tio mu da sam spreman za polazak.
	
	14. TERMINUS EST
	"Imam poklon za tebe", re~e majstor Palaemon. "Uzev{i u obzir tvoju mladost i snagu, mislim da ti ne}e biti suvi{e te`ak."
	"Ne zaslu`ujem nikakve poklone."
	"Tako je. Ali mora{ se prisetiti, Severijane, da poklon, ako je zaslu`en, nije poklon, nego je pla}anje. Jedini pravi pokloni su pokloni poput ovog koji sada prima{. Ne mogu da ti oprostim ono {to si po~inio, ali ni da zaboravim {ta si bio. Od kada se majstor Gerlous uzdigao do kalfe, nisam imao boljeg u~enika od tebe." Ustao je i oti{ao krutim koracima do jednog udubljenja u zidu, a onda sam za~uo kako tamo ka`e: "Ah, jo{ mi nije prete`ak."
	Podizao je ne{to tako tamno da je okolnim senkama bilo progutano. Rekao sam: "Dopustite da vam pomognem, majstore."
	"Nema potrebe, nema potrebe. Lako se di`e, te`ak je kad se spu{ta. To je znak da je dobar."
	Polo`io je na sto jedan sanduk crn kao no}, duga~ak maltene koliko mrtva~ki sanduk, ali mnogo u`i, sa srebrnim kop~ama; dok ih je otvarao, zvonile su kao zvonca.
	"Ne}u ti dati ovaj sanduk koji bi ti samo smetao. Dajem ti ma~, kaniju koja treba da ga {titi dok putuje{ i remen."
	Ma~ se na{ao u mojim rukama pre nego {to sam u potpunosti shvatio {ta dobijam. Bio je uvu~en, prakti~no do jabuke od bal~aka, u kaniju od samurovine. Svukao sam kaniju (bila je mekana kao ko`na rukavica) i ugledao o{tricu.
	Ne}u vam dodijavati katalogom vrlina i lepota tog ma~a; trebalo bi da ga sami vidite i dr`ite da biste ga pravilno ocenili. Opako se~ivo, jedan el duga~ko, sa pravouglim vrhom kao {to kod ma~a treba da bude. S jedne strane mu{ka o{trica, s druge `enska o{trica, obe sposobne da raseku dlaku uzdu`; takve su bile do na pedalj od ruko{titnika, koji je bio od debelog srebra sa po jednom izrezbarenom glavom na svakom kraju. Dr{ka od oniksa uvezanog srebrnim trakama, dva pedlja duga~ka, sa opalom na kraju. U ovaj ma~ umetni~ki trud je obilato ulo`en; ali svrha je umetnosti da u~ini privla~nim i zna~ajnim one stvari koje bez nje ne bi takve bile, pa, prema tome, umetnost ovom ma~u nije imala {ta dati. Re~i Terminus Est bile su ugravirane, ~udnovatim i divnim slovima, na se~ivo, a ja sam, posle odlaska iz Atrijuma vremena, prou~io drevne jezike u dovoljnoj meri da bih sad znao da te dve re~i zna~e Ovo je crta razdvajanja .
	"Nao{tren je valjano, to ti jem~im", re~e majstor Palaemon, vide}i da palcem oprobavam mu{ku o{tricu. "U interesu onih ljudi koji budu tebi predavani potrudi se da takav i ostane. Moje pitanje glasi, nije li ova ubojita sprava previ{e masivna drugarica za tebe. Uzdigni je, pa vidi."
	Terminus Est sam dohvatio na isti na~in kao onaj la`ni ma~ prilikom mog unapre|enja, paze}i da ne tresnem po plafonu. Ma~ se po~eo pomicati kao da sam se rvao sa zmijom.
	"Nema{ te{ko}a?"
	"Ne, gospodaru. Ali ova sprava se po~ela uvijati dok sam je podizao."
	"U ki~mi njenog se~iva postoji jedan kanal kojim proti~e reka hidrargiruma - metala koji je te`i od gvo`|a, ali te~an kao voda. Zato se njegovo te`i{te pomi~e ka rukama kad je vrh se~iva okrenut gore, odnosno ka vrhu kad je okrenut nadole. Mnogo puta }e{ morati da ~eka{ zavr{etak neke poslednje molitve, ili signal dat rukom od strane nekog kvestora. Tvoj ma~ ne sme da klone niti da zadrhti... ali, sve to ve} zna{. Nije potrebno da ti govorim da treba da po{tuje{ ovakav instrument. Neka Mojre budu dobre volje prema tebi, Severijane."
	Uzeo sam belegiju i o{tra}i kamen iz d`epa u kaniji ma~a, ubacio je u svoju jaha~ku torbicu, onda ispresavijao pismo koje mi je majstor dao za arhona grada Traksa, zamotao pismo u komadi} nauljane svile i predao ga ma~u na ~uvanje. Onda otidoh do majstora Palaemona.
	S tim mojim {irokim se~ivom oka~enim oko levog ramena izi{ao sam kroz mrtva~ka vrata u vetrovit vrt groblja. Na najni`oj kapiji, onoj koja je najbli`a reci, stra`ar me je propustio ne pitaju}i me ni{ta, ali dobacuju}i mi mnogo ~udnih pogleda, i ja se po~eh povla~iti uzanim uli~icama ka Obalskoj, ulici koja ide du` samog \ola.
	Sad moram napisati ne{to zbog ~ega se jo{ i sada stidim, ~ak i posle svega {to se dogodilo. Smene vremena koje su proticale tog popodneva bile su najsre}nije u mom `ivotu. Sva moja stara mr`nja prema gildi je i{~ezla, tako da je ostala samo moja ljubav prema njoj, prema majstoru Palaemonu, prema mojoj bra}i, pa ~ak i prema {egrtima, moja ljubav prema tradiciji i starim obi~ajima gilde, ljubav koja nikad nije sasvim umrla. Napu{tao sam sve te stvari koje sam voleo, a prethodno sam ih toliko obrukao. Trebalo je da pla~em.
	Plakao nisam. Ne{to u meni poletelo je nebu pod oblake, a kad je moj ogrta~, pod udarom vetra, po~eo da se vijori iza mene nalik na krila, ose}ao sam se kao da bih mogao stvarno poleteti. Nama je zabranjeno da se osmehujemo u prisustvu ma koga osim na{ih majstora, bra}e, klijenata i {egrta. Masku nisam `eleo da nosim, ali sam morao da navu~em kapulja~u i pognem glavu da mi ne bi neki prolaznik video lice. Pomi{ljao sam tada, neta~no, da se vi{e nikad ne}u vratiti u Citadelu i na{u kulu; ali sam i verovao, tako|e pogre{no, da }e do}i jo{ mnogo takvih dana, i osmehivao se.
	U svom neznanju, zami{ljao sam da }u pre mraka ostaviti grad iza sebe i da }u mo}i da spavam u srazmernoj bezbednosti ispod nekog drveta. A dogodilo se to da nisam ni iz tih starijih i siroma{nijih delova grada izi{ao pre nego {to se zapad uzdigao da pokrije sunce. Zatra`iti gostoprimstvo u nekoj od naherenih ku}erina du` ulice Obalske ili potra`iti odmor u nekom kutku, zna~ilo bi prizvati sebi smrt. Zato sam gazio te{kim hodom dalje, ispod zvezda kojima je vetar dodao blistavost, ne vi{e mu~itelj u o~ima onih malobrojnih koji su prolazili mimo mene, nego samo sumorno obu~eni putnik s tamnom paterisom o ramenu.
	S vremena na vreme promicali su brodovi, klize}i kroz korovom zagu{enu vodu, a vetar je izvla~io muziku iz njihovih jedara i konopaca. Oni sirotniji nisu pokazivali nikakva svetla i izgledali su kao jedva ne{to vi{e od plove}eg otpada; ali nekoliko puta video sam i rasko{ne talameguse sa svetiljkama raspore|enim du` pramca i krme da bi se videle ivice pozla}enog izgleda. Te la|e dr`ale su se sredine reke, pla{e}i se da bi ih neko mogao napasti, a ipak sam ~uo pesmu njihovih la|ara preko voda:
	
	Haj'mo! bra}o, veslajmo,
	mat'ca je protiv nas.
	Hajmo, bra}o, veslajmo,
	Bog je uz nas.
	
	Hajmo, bra}o, veslajmo,
	vetar je protiv nas.
	Hajmo, bra}o, veslajmo,
	Bog je uz nas.
	
	I tako dalje. ^ak i kad su te svetiljke bile samo iskrice, milju ili vi{e uzvodno, zvuk je dolazio na vetru. Kao {to sam kasnije video, oni dok pevaju refren pote`u dr{ku vesla ka sebi, a sa naizmeni~no pevanim frazama odguruju je od sebe - i tako iz smene u smenu vremena veslaju rekom.
	Kad se ve} ~inilo da mora uskoro do}i dan, videh na {irokoj crnoj traci reke jednu liniji iskrica koja nije poticala ni od kakvih brodova; bile su to nepomi~ne vatre pore|ane u niz od jedne obale prema drugoj. Beja{e to most, i ja, posle dugog potucanja po mraku, stigoh do njega. Ostavljaju}i pljuskave jezi~ke reke, popeh se jednim nizom polomljenih stepenica iz Obalske u uzdignutiju ulicu koja je i{la na most i na taj na~in odjednom postadoh glumac u jednoj novoj sceni.
	Koliko je ranije Obalska bila u dubokoj tami, toliko je sad ovaj most bio u jakoj svetlosti. Na svakih desetak koraka stajali su stubovi, naizmeni~no vi{i i ni`i, sa buktinjama; a na svakih stotinak koraka male kule nalik na tvr|avice priklju~ene na obe ivice mosta, tvr|avice ~iji su stra`arski prozori blistali kao vatromet. Ko~ije sa fenjerima hitale su mostom tandr~u}i, a ljudi koji su, guraju}i se, i{li pe{a~kom stazom imali su, u ve}ini slu~ajeva, uz sebe pa`eve s fenjerima, ili fenjere u sopstvenim rukama. Bilo je tu i dosta vendora, koji su na poslu`avnicima oka~enim o vrat imali raznoraznu robu i nudili je i hvalili dernjaju}i se; i eksterna koji su brbljivo razgovarali na nekim grubim jezicima; i prosjaka koji su izlagali pogledima svoje zaga|ene rane, ili poku{avali da svirkaju u frulice i ofikleide, ili {tipali svoju decu da bi plakala.
	Priznajem da me je sve to veoma zanimalo, iako mi je vaspitanjem koje sam stekao bilo zabranjeno da piljim u takve stvari. Sa kapulja~om navu~enom duboko preko glave i pogleda uprtog odlu~no napred, prolazio sam kroz gomilu kao da sam prema njoj sasvim ravnodu{an; ali ose}ao sam da se moj umor, bar privremeno, rastopio, a moji su koraci postali, rekao bih, i du`i i br`i upravo zato {to sam pri`eljkivao da se na mostu zadr`im.
	U kulicama nisu stra`arili gradski pozornici, nego peltasti, policajci sa poluoklopom i providnim {titom. Bio sam na domaku zapadne obale, kad dvojica takvih iskora~i{e i prepre~i{e mi put svojim ble{tavim kopljima. "Ozbiljan je zlo~in nositi taj kostim u koji si se ti maskirao. Ako sprema{ neku {alu ili dosetku, zbog nje dovodi{ sebe u opasnost."
	Rekoh: "Imam pravo da nosim ode`du moje gilde."
	"Ti to ozbiljno tvrdi{ da si d`elat, a? Je l' ti to {to nosi{ ma~?"
	"Ma~ jeste, ali d`elat nisam. Ja sam kalfa u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem."
	Nastupilo je }utanje. Stotinak ljudi nas je okru`ilo tokom tih nekoliko trenutaka potrebnih da oni postave svoja pitanja i da im ja odgovorim. Videh kako onaj peltast koji nije ni{ta rekao baca pogled ka drugome, kao da ho}e re}i ovaj to ozbiljno, a zatim slede}im pogledom obuhvata gomilu.
	"Hajde unutra. Lohagor `eli da razgovara s tobom."
	Kod uzanih vrata su sa~ekali, a ja sam u{ao prvi. Kulica je u tom svom delu, prizemlju, imala samo jednu sobicu, sa jednim stolom i nekoliko stolica, ali i maleno stepeni{te veoma ishabano prola`enjem nogu u ~izmama. Njime sam se popeo na sprat, a tamo je, za jednim visokim radnim stolom, sedeo ~ovek u prsnom oklopu i ne{to pisao. Moji uhvatitelji do{li su stepenicama za mnom, a kad smo sva trojica stajali pred lohagorom, onaj peltast koji je i ranije govorio re~e: "To je taj."
	"Znam", odgovori lohagor, njihov komandant, ne di`u}i pogled.
	"Ka`e da je kalfa gilde mu~itelja."
	Jedan trenutak je pero, koje je do tada glatko klizilo, mirovalo. "Ni pomi{ljao nisam da }u tako ne{to ikad na}i izvan stranica neke knjige, ali, usu|ujem se re}i, on ne govori ni{ta vi{e od istine."
	"Pa, onda, je l' da ga pustimo?" upita vojnik.
	"Ne ba{ odmah."
	Sad lohagor obrisa to pti~je pero od mastila, posu peskom pismo oko kojeg se trudio i di`e pogled ka nama. Ja rekoh: "Va{i podre|eni su me zaustavili zato {to su posumnjali u moje pravo na ovaj ogrta~ koji nosim."
	"Oni su vas zaustavili zato {to sam ja tako naredio, a ja sam naredio zato {to ste, prema izve{taju isto~nih kula, stvarali uznemirenje. Ako ste pripadnik gilde torturista - za koju sam, iskreno }u re}i, pretpostavljao da je reformama odavno ukinuta - onda ste `ivot proveli u... Kako se ono zove?"
	"Kula Matahin."
	Opet je pucnuo prstima, izgledaju}i i dobro raspolo`en i kao da ga ne{to mu~i. "Mislim, ono mesto gde va{a kula stoji."
	"Citadela."
	"Da-bome, Stara Citadela. Nalazi se, ako dobro pamtim, isto~no od reke, i to na samoj severnoj ivici Algedonskog kvarta. Vodili su me tamo da vidim tamnicu kada sam bio kadet. Koliko puta ste izlazili u grad?"
	Pomislio sam na na{e pliva~ke ekspedicije i rekoh: "^esto."
	"Ovako obu~eni?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Ako }ete to raditi, skinite tu kapulja~u s glave. Ovako vam samo vidim vrh nosa kako mrda levo-desno. Lohagor skliznu sa stolice i od{eta do prozora s koga je imao pogled na most. "[ta mislite, koliko ljudi `ivi u Nesusu?"
	"O tome nikakvu predstavu nemam."
	"A nemam ni ja, mu~itelju. Niti iko drugi. Propali su svi poku{aji da ih prebrojimo i svi poku{aji da ih sistematski oporezujemo. Grad raste i menja se svake no}i kao natpisi kredom na zidovima. De{ava se da neki pametnjakovi}i po mraku dignu kaldrmu sa ulice i od toga dignu ku}u nasred ulice i izjave da su vlasnici tog zemlji{ta - da li ste to znali? Uzvi{eni Talarikan, ~ije se ludilo ispoljavalo u vidu strasnog zanimanja za najni`e vidove ljudskog postojanja, tvrdio je da osoba koje `ive pro`diru}i otpad drugih ima dve velike hiljade. Da ima deset hiljada akrobata-prosjaka, od kojih su gotovo polovina `ene. Da bismo, ako pri svakom na{em udisanju vazduha po jedan siromah sko~i sa ograde ovog mosta, `iveli ve~no, jer ovaj grad ljude uzgaja i lomi br`e nego {to di{emo. U takvoj rulji nema alternative miru. Uznemiravanja se ne mogu dopustiti, jer se ne mogu ni ugasiti. Pratite {ta govorim?"
	"Postoji alternativa, a to je red. Ali, da; dok se to ne postigne, razumem vas."
	Lohagor uzdahnu i okrenu se da se suo~i sa mnom. "Ako bar to razumete, dobro je. Bi}e, dakle, potrebno da nabavite uobi~ajeniju ode}u."
	"U Citadelu se ne mogu vra}ati."
	"Onda se no}as sklonite sa vidika, a sutra kupite ne{to. Imate li novca?
	"Imam mal~ice."
	"Dobro. Kupite ne{to. Ili ukradite, ili skinite ode}u sa slede}eg nesretnika koga skratite pomo}u te stvari. Ja bih vam rado dao jednog od mojih momaka da vas odvede do kr~me, ali to bi zna~ilo da bi ljudi jo{ vi{e zurili i {aputali. Na reci je bilo nekih nevolja, pa ljudi tamo prepri~avaju, i ovako, previ{e avetinjskih pri~a. A sad vetar popu{ta i sti`e magla - {to }e uticati da stvari budu jo{ gore. Kuda ste se zaputili?"
	"Naimenovan sam da idem u grad Traks."
	Onaj peltast koji je ranije govorio re~e: "Da li mu verujete, lohagore? Nije pokazao nikakav dokaz da je to {to tvrdi."
	Lohagor se opet zagleda kroz prozor, a sada i ja videh konce izmaglice `u}kaste boje. "Ako ne mo`e{ da upotrebi{ glavu, upotrebi nos", re~e mu. "Koji su mirisi u{li s njim?"
	Peltast se nesigurno nasme{io.
	"Gvo`|e koje r|a, hladan znoj, sagnjila krv. Varalica bi mirisao na novi tekstil, ili na dronjke uzete iz nekog sanduka. Ako se ubrzo ne probudi{ i ne prione{ na svoj posao, Petronakse, na}i }e{ se na severu u borbi sa Ascijantima."
	Peltast re~e: "Ali, lohagore..." i prostreli me pogledom takve mr`nje, da sam pomislio da bi taj mogao poku{ati da mi u~ini ne{to na`ao kad izi|em iz kulice.
	"Poka`i ovom momku da si stvarno ~lan mu~iteljske gilde."
	Peltast je bio opu{ten, tako da to nije bilo osobito te{ko. Desnom rukom sam odgurnuo njegov {tit u stranu, levom stopalom sam nagazio njegovo desno, a onda sam `estoko pritisnuo onaj nerv u njegovom vratu koji izaziva gr~eve.
	
	15. BOLDANDERS
	Grad koji se nalazio na zapadnom kraju tog mosta veoma se razlikovao od onoga iz koga sam do{ao. U po~etku su postojale buktinje na uglovima i gotovo isto onoliko dola`enja i odla`enja ko~ija i teretnih kola koliko i na mostu samom. Pre odlaska iz stra`arske kulice pitao sam lohagora gde bih mogao provesti osatak no}i; a sada sam, ose}aju}i umor koji me je samo nakratko napustio, pe{a~io dalje, pogledom tra`e}i firmu neke kr~me.
	Posle nekog vremena mrak kao da se po~eo zgu{njavati sa svakim mojim daljim korakom, a na nekom uglu sam, verovatno, i skrenuo na pogre{nu stranu. Ne `ele}i da se vra}am natrag, nastojao sam da idem manje-vi{e ka severu i te{io sam se pomi{lju da me, iako sam mo`da zalutao, svaki korak nosi br`e Traksu. Najzad otkrih jednu malenu kr~mu. Nikakvu firmu nisam video, a mo`da je nije ni bilo, ali sam osetio miris kuvanja hrane i ~uo zveckanje ~a{ica, pa sam u{ao, otvaraju}i naglim razmahom vrata i sru~io se u jednu staru stolicu koja se na{la blizu vrata, ne obra}aju}i mnogo pa`nju na to gde sam u{ao i u kakvo sam dru{tvo dospeo.
	Kad sam tu sede}i proveo dovoljno vremena da povratim dah i kada sam po`eleo neko mesto gde bih mogao da izujem ~izme (mada jo{ ni pribli`no nisam bio spreman da ustanem i po~nem da ga tra`im), trojica koja su dotad pila u jednom uglu ustado{e i odo{e; a jedan starac koji je, pretpostavljam, video da ja ne}u dobro uticati na njegov posao, pri|e i zapita me {ta `elim. Rekoh mu da mi je potrebna soba.
	"Nemamo."
	Rekoh: "E ba{ dobro - jer ni ja nemam para da platim."
	"Onda morate oti}i."
	Odmahnuo sam glavom. "Jo{ ne. Suvi{e sam umoran." (Druge kalfe su mi pri~ale kako su primenjivale taj trik u gradu.)
	"Vi ste d`elat, je l' tako? Vi im odsecate glave."
	"Donesite mi dve od tih riba ~iji miris ose}am i osta}e vam samo glave."
	"Mogu ja da pozovem gradsku stra`u. Oni }e vas izbaciti."
	Znao sam, po tonu njegovog glasa, da ne veruje u to {to govori, pa sam mu rekao da izvoli i pozove ih, ali da u me|uvremenu donese ribu; oti{ao je gun|aju}i. Onda sam seo uspravnije, sa Terminus Estom (morao sam ga skinuti s ramena da bih seo) uspravnim izme|u kolena. Jo{ petorica ljudi je sedela sa mnom u toj prostoriji, ali nijedan nije hteo da ukrsti pogled sa mojim, a dvojica uskoro odo{e.
	Stari se vrati sa jednom ribicom, koja je krepala na kri{ki grubog hleba, i rekao: "Pojedite ovo i idite."
	Stajao je tu i gledao me kako jedem. Kad sam zavr{io tu svoju ve~eru, pitao sam gde bih mogao da preno}im.
	"Soba nemamo. Rekao sam vam."
	Da je neka palata sa otvorenim vratima stajala pola lanca daleko, ne verujem da bih smogao snage da izi|em iz te kr~me i pre|em u nju. Rekao sam: "Spava}u ovde, u ovoj stolici. Ionako nije verovatno da }ete no}as imati vi{e mu{terija."
	"Sa~ekajte", re~e on i ostavi me. ^uo sam ga, onda, kako razgovara sa nekom `enom u drugoj sobi.
	Kad sam se probudio, drmao me je za rame. "Jeste li voljni da spavate sa jo{ dvojicom u istom krevetu?"
	"Sa kojom dvojicom?"
	"Optimati su obojica, kunem vam se. Vrlo fini ljudi, putuju zajedno."
	Ona `ena u kuhinji povika ne{to {to nisam razumeo.
	"Jeste li ~uli to?" nastavi starac. "Jedan od njih ~ak nije jo{ ni do{ao. S obzirom na to koje je sad doba no}i, svi su izgledi da ne}e ni do}i. Zna~i, bi}ete samo dvojica."
	"Ako su njih dvojica zakupila spava}u sobu..."
	"Ne}e se oni buniti, obe}avam da ne}e. Istina je, karnifekse, to da oni kasne u pla}anju. Tri no}i su ovde, a tek su platili za prvu."
	Zna~i, trebalo je da ja poslu`im kao saop{tenje o izbacivanju. To me nije mnogo uznemirilo, ~inilo se da mi otvara i jednu lepu mogu}nost: ako taj koji tu no}as spava ode, osta}e soba samo meni. Podigao sam se nekako na noge i po{ao za starim uz jedno krivo stepeni{te.
	Soba u koju smo u{li nije bila zaklju~ana, ali je u njoj bilo mra~no kao u grobu. ^uo sam te{ko disanje. "Gudmane!" viknu dedica, zaboravljaju}i da se malopre kleo da su ta dvojica optimati. "Kako se ono zove{? Boldi? Boldanders? Doveo sam ti dru{tvo. Ako ne}e{ da plati{ kiriju, mora{ da prima{ stanare."
	Odgovora nije bilo.
	"Evo, majstore d`elatstva", re~e mi dedica. "Osvetli}u vam." Stade duvati u komadi} truda koji se najzad razgore dovoljno da upali jedan patrljak sve}e.
	Soba je bila sku~ena i bez ikakvog name{taja sem jednog kreveta. U njemu je spavao, le`e}i na boku, le|ima okrenut ka nama, sa nogama skupljenim nagore, najkrupniji ~ovek koga sam ikada video - ~ovek za koga bi se mirne du{e moglo re}i da je div.
	"Zar se ne}e{ probuditi, gudmane Boldandersu, da vidi{ ko }e ti biti sustanar?"
	@eleo sam da legnem, pa rekoh starcu da nas ostavi. Pobunio se, ali ja ga izgurah iz sobe, a ~im on ode, sedoh na nezauzetu stranu kreveta i izuh ~izme i ~arape. Slabo svetlo sve}e potvrdilo je da mi je isko~ilo nekoliko plikova. Skinuo sam ogrta~ i ra{irio ga preko istro{enog krevetskog prekriva~a. Jo{ jedan trenutak sam razmi{ljao da li da skinem opasa~ i pantalone, ili da spavam u njima; obazrivost i umor su mi, zajedno, nalagali ovo drugo, a primetio sam i to da je taj d`in, koliko se moglo videti, sasvim obu~en. Sa ose}anjem neizrecivog umora i olak{anja, duvanjem sam ugasio sve}u i legao da provedem svoju prvu no} izvan Matahinske kule - prvu, bar, koje sam se mogao setiti.
	"Nikad."
	Taj ton je bio tako dubok i rezonantan (maltene kao najdublje note orgulja) da u prvi mah nisam bio siguran {ta je zna~ila ta izgovorena re~, pa ~ak ni da li je to uop{te bila re~. Promumlao sam: "[ta si rek'o?"
	"Boldanders."
	"Znam - kazao mi je kr~mar. Ja sam Severijan." Le`ao sam na le|ima, a Terminus Est (koji sam, radi ~uvanja od kra|e, uneo u krevet) bio je izme|u nas dvojice. U mraku nisam mogao znati da li se moj sustanar okrenuo licem prema meni ili nije, mada sam bio siguran da bih osetio ma kakvo kretanje tako ogromnog tela.
	"Ti - be`i."
	"A, zna~i ~uo si nas kad smo u{li. Mislio sam da si spavao."
	Moje usne su se uobli~ile da ka`u da nisam d`elat, nego kalfa mu~iteljske gilde. Onda sam se setio svoje bruke i ~injenice da su oni iz Traksa tra`ili d`elata, te rekoh: "Jeste, ja se~em glave, ali ne treba da me se pla{i{. Radim ono {to me hrane da radim."
	"Zna~i, sutra."
	"Da, sutra }e biti dovoljno vremena da se sretnemo i popri~amo."
	A potom sam sanjao, mada je mogu}e da su i te Boldandersove re~i bile san. Me|utim, ne verujem da su bile, a ako i jesu, bile su deo nekog druga~ijeg sna.
	Sedeo sam kao jaha~ na nekom velikom stvorenju sa ko`natim krilima, pod nebom koje se nisko spustilo. Bili smo ta~no u ravnote`i izme|u rebrasto raspore|enih oblaka i sumra~nog tla i klizili niz jedan breg vazduha. ^inilo mi se da moja mo}na leta~ica ma{e samo malo, ili mo`da nimalo, krajevima svojih duga~kih krila u kojima su joj bili i prsti. Umiru}e sunce bilo je pred nama i izgledalo je da se kre}emo istom brzinom kao i Urt, jer sunce se nepomi~no odr`avalo na obzorju, iako smo leteli sve dalje i dalje.
	Najzad sam primetio promenu na tlu i u prvi mah pomislio da sad nadle}emo pustinju. Nisam video, ~ak ni u daljinama, ni gradove, ni farme, ni {ume, ni polja, ve} samo ravnu pusto{, boje pocrnelog purpura, bez ikakvih crta, maltene stati~nu. To je zapazila i moja ko`nokrila, ili je mo`da uhvatila neki miris iz vazduha. Osetio sam kako se gvozdeni mi{i}i zate`u ispod mene, a krila jako zamahnu{e tri puta uzastopno.
	Purpurna pusto{ imala je i bele mrvice na sebi. Posle nekog vremena uvideo sam da je to nekretanje bilo privid, opsena proistekla iz jedoobraznosti - ta povr{ina bila je svuda ista, ali svuda u pokretu - more - svetska reka Uroborus - kolevka u kojoj Urt le`i.
	Tada sam prvi put pogledao iza sebe i video kako no} guta celu zemlju ljudskog roda.
	Kad je progutana sasvim i kad je svud ispod nas bila samo pusto{ ustalasane vode, kad vi{e ni~eg drugog nije bilo, zver okrete glavu da me osmotri. Njen kljun bio je kljun ibisa, a njeno lice ve{ti~je; na glavi je imala visoku krestu od kosti. Na tren smo se gledali i u~inilo mi se da znam njenu misao: Ti sanja{; ali kad bi se probudio iz svog budnog stanja, ja bih bila tu.
	Kretanje joj se promenilo kao kad mornari okrenu malu obalsku la|u, pod punim jedrima, da prihvati vetar pod uglom suprotnim od dotada{njeg. Vrh jednog krila je potonuo, vrh drugog se uperio ka nebesima, a ja po~eh da grabim rukama po krlju{tavoj ko`i, ali se strmoglavih ka moru.
	I tresnuh, i taj sudar sa morskom povr{inom, taj {ok me probudi. Trzao sam se u svakom zglavku tela; za~uo sam kako div mrmori ne{to u snu. Promrmljah ne{to, manje-vi{e na isti na~in, i opipah rukom da se uverim da ma~ jo{ le`i uz mene, pa opet zaspah.
	Voda se sklopila iznad mene, ali nisam se udavio. Imao sam ose}anje da bih mogao disati vodu, ali nisam disao. Sve se tako jasno videlo, da mi se ~inilo da padam kroz prazninu prozra~niju od vazduha.
	U daljini su se uzdizali neki veliki oblaci - neke stvari stotinama puta ve}e od ~oveka. Neke od tih stvari kao da su bili brodovi, a neke oblaci; jedna, glava bez tela; jedna, telo sa stotinu glava. Plava izmaglica ih je delimi~no zaklonila, ali zato uhledah ispod sebe zemlju peska, izrezbarenu strujama. I palatu, ve}u od na{e Citadele, ali u ru{evinama - dvorane li{ene krovova ba{ kao i ba{te; kroz palatu su se kretale ogromne prilike, bele kao da su leprozne.
	Jo{ bli`e sam padao, a one su okrenule lica uvis, ka meni, lica nalik na ono koje sam jednom video ispod \ola; `ene su to bile, nage, sa kosom zelenom poput morske pene i sa o~ima od korala. Smeju}i se, gledale su moj pad, a njihov smeh se u mehuri}ima uzdizao ka meni. Zubi su im bili beli i {iljati, svaki druga~iji kao prsti.
	Padao sam bli`e. Njihove ruke uzvinule su se do mene, milovale me kao {to majka gladi svoje dete. Vrhovi palate sadr`avali su sun|ere, morske anemone, kao i bezbroj drugih divota kojima nisam mogao odrediti imena. Te velike `ene kru`ile su oko mene, a ja sam pred njima bio samo lutka. "Ko ste?" pitao sam. "I {ta ovde radite?"
	"Neveste smo Abajine. Njegove dragane i sla|ane, igra~ke i valentine. Zemlja nas nije mogla dr`ati. Na{a su prsa kao ovnovi za probijanje tvr|avskih kapija, na{e butine bi polomile le|a bikovima. Ovde se hranimo, plove}i i rastu}i, dok ne postanemo dovoljno velike da se sparujemo sa Abajom, koji }e jednoga dana pro`derati kontinente."
	"A ko sam ja?"
	Tad su se nasmejale sve zajedno, a njihov smeh bio je kao valjanje okeanskog talasa po pla`i od stakla. "Pokaza}emo ti", reko{e. "Pokaza}emo ti!" Uze{e me, jedna za jednu, a druga za drugu ruku, kao kad dve sestre {etaju dete tre}e sestre, pa me podigo{e i zaplovi{e sa mnom kroz vrt. Izme|u prstiju na {akama imale su ko`ice za plivanje, a svaki prst im je bio duga~ak kao moja ruka od ramena do lakta.
	Zastale su i po~ele tonuti kroz vodu kao kad karavele tonu; onda njihova stopala i moja dodirnu{e `alo. Pred nama je bio neki nizak zid, a navrh zida stajala je mala pozornica zaklonjena zavesom, nalik na one koje mi koristimo za razono|ivanje dece.
	Kome{anje vode koje smo izazvali bilo je, ~inilo se, i razlog {to se pozori{na zavesa, veli~ine maramice, zatalasala. Zanjihala se, zalepr{ala i po~ela se povla~iti u stranu, kao da je pote`e neka nevidljiva ruka. Na pozornici se naglo pojavi maju{na prilika ~oveka od {tapova. Njegove ruke i noge bile su gran~ice na kojima su se jo{ videli i zeleni pupolj~i}i i kora. Za telo je imao ~etvrt pedlja grane, debele kao moj palac, a glava mu je bila ~vor ~iji su zavojiti oblici tvorili njegove o~i i usta. Nosio je motku (kojoj je prete}i izmahivao ka nama) i kretao se kao da je `iv.
	Dok je drveni ~ovek neko vreme skakutao ka nama i lupkao oru`jem po maju{noj pozornici da poka`e kako je `estok, pojavi se i prilika de~aka sa ma~em. Koliko je prva marioneta bila grubo izra|ena, toliko je ova druga delovala fino dovr{ena - moglo je to biti pravo dete svedeno na razmere mi{a.
	Obojica su nam se poklonila, a onda su te dve male prilike otpo~ele borbu. Drveni je fantasti~no skakao i, ~inilo se, ispunjavao pozornicu udarcima svoje batine; a de~ko je plesao kao trunka pra{ine u sun~anom zraku da to izbegne i povremeno se bacao ka drvenome ne bi li ga posekao svojom o{tricom ne ve}om od ~iode.
	Najzad drvena prilika pade. De~ko joj pri|e krupnim koracima kao da ho}e da joj nagazi na prst; ali pre nego {to je dospeo to da u~ini, drvena figura otplovi sa pozornice i di`e se, uz mlitavo i lenjo okretanje, kroz vodu; najzad nestade sa vidika, ostavljaju}i iza sebe de~aka, bud`u i ma~ - oba oru`ja slomljena. Pri~inilo mi se da ~ujem (nema sumnje da je to zapravo bilo {kripanje kolskih to~kova na ulici napolju) sve~ane tonove fanfara-igra~aka.
	Probudio sam se zato {to je u sobu u{ao neko tre}i. Beja{e to neki omanji, energi~ni ~ovek plamenocrvene kose, obu~en dobro i ~ak kico{ki. Vide}i da sam budan, on naglim pokretom raskrili drvene kapke kojima je prozor do tog ~asa bio zatvoren i crveni sjaj sunca pote~e unutra.
	"Moj ortak", re~e on, "uvek ~vrsto spava. Niste ogluveli od njegovog hrkanja?"
	"Spavao sam i ja kako treba", rekoh mu. "Ako je hrkao, ja to nisam ~uo."
	Ovo kao da se dopalo malome ~oveku, koji, osmehuju}i se, otkri poprili~an broj zlatnih zuba. "Hr~e on. Hr~e da se sav Urt trese, to vam jem~im. Sre}a je va{a {to ste se ipak odmorili." Pru`io mi je svoju delikatnu, dobro odnegovanu ruku. "Ja sa doktor Talos."
	"Kalfa Severijan." Zbacio sam tanke pokriva~e i ustao da tu {aku prihvatim.
	"U crnom ste, vidim. Koja je to gilda?
	"To je fuligin, boja mu~itelja."
	"Ah!" Nagnuo je glavu na jednu stranu kao drozd i po~eo skakutati unaokolo da me vidi iz raznih uglova. "Visok ste vi momak - e, stvarno je {teta - ali sva ta ~a|asta ode}a, veoma upe~atljivo."
	"Nalazimo da je prakti~na", rekoh. "Ublijeta je prljavo mesto, a na fuliginu se mrlje od krvi ne vide."
	"Imate smisla za humor! Izvrsno! Ja da vam ka`em: malo {ta ~oveku donosi takvu dobit kao humor. Humor privu~e gomilu. Humor je i umiri, humor smiri pune jaslice dece. Humor te di`e i humor te spu{ta, a asimuse privla~i kao magnet."
	Imao sam samo neodre|enu predstavu o ~emu on to pri~a, ali, vide}i da je dobro raspolo`en, odva`ih se da ka`em: "Nadam se da vam nisam bio na smetnji? Gazda je rekao da spavam ovde, a u krevetu je bilo mesta za jo{ jednu osobu."
	"Ne, ma ne, ni najmanje! Nisam se ja ni vratio - na{ao sam bolje mesto da provedem no}. Spavam veoma malo, mogu vam eto i to re}i, {tavi{e vrlo se lako budim. Ali no} mi je ispala fino, to je bila jedna odli~na no}. A kud }ete vi krenuti jutros, optimate?"
	Stao sam da pipam ispod kreveta tra`e}i ~izme. "Pa, valjda }u prvo da potra`im neki doru~ak. Potom }u van grada, ka severu."
	"Krasno! Ni ne sumnjam da }e mom ortaku doru~ak do}i izvrsno - kolosalno }e mu do}i. A putujemo na sever. Posle izvanredno uspe{ne turneje po gradu, znate. Sad se vra}amo ku}i. Igrali smo niz isto~nu obalu, pa uz zapadnu. Mo`e biti da }emo se, na putu ka severu, zaustaviti u Ku}i Apsoluta. To je, znate, u ovoj profesiji glavni san. Igrati u autarhovoj palati. Ili, vratiti se iz nje, ako ste u njoj zaigrali. Puni {e{iri hrisosa."
	"Sreo sam bar jednu osobu, ako ne i vi{e, koja je sanjala da se tamo vrati."
	"Nemojte praviti tako tu`no lice - pri~a}ete mi, obavezno, o tom ~oveku jednoga dana. Al' sad, ako mislimo na doru~ak da idemo - Boldanders! Di`' se! Hajde, Boldanders, hajde! Ustaj!" Otplesao je do uzno`ja kreveta i dohvatio d`ina za sko~ni zglob jednog stopala. "Boldanders! Ne hvatajte ga za rame, optimate!" (Ni najmanji pokret u tom smislu nisam bio u~inio.) "Ponekad po~ne da mlatara rukama. BOLDANDERS!"
	Div je promrmljao ne{to i pokrenuo se.
	"Novi dan, Boldanders! Jo{ si `iv! Vreme je da se jede i ide u klozet i vodi ljubav - sve to! Di`i se, ina~e nikada ne}emo sti}i do ku}e!"
	Nije bilo nikakvog znaka da ga je div ~uo. Izgledalo je da je ono malopre|a{nje mrmorenje bilo samo protivljenje izre~eno kroz san, ili samrtni ropac. Dr Talos dograbi, oberu~ke, prljavu }ebad i sma~e je s kreveta.
	Sad je grdno veliki oblik njegovog ortaka le`ao otkriven pogledu. Taj je drugar bio ~ak i vi{i nego {to sam pretpostavljao, preduga~ak za krevet ~ak i u ovom polo`aju - sa kolenima privu~enim gotovo do vrha vilice. Ple}a su mu bila visoka, zgurena, a {iroka ~itav el. Lice mu nisam mogao videti, bilo je zariveno u jastuk. Na vratu i oko u{iju imao je neke ~udne o`iljke.
	"Boldanders!"
	Kosa mu je bila proseda i, bez obzira na gostioni~arevu tobo`nju gre{ku, veoma gusta.
	"Boldanders! Izvinite, optimate, ali mogu li pozajmiti taj ma~?"
	"Ne", rekoh. "Ne mo`ete."
	"Ma, ne}u ja da ga ubijem ni ma {ta sli~no. Samo da ga {ljapim pljo{timice.
	Odmahnuo sam glavom, a dr Talos, vide}i da sam nepopustljiv, po~e da tra`i po sobi. "[tap sam ostavio u prizemlju. Grozan obi~aj, maznu}e ga neko. Treba da nau~im da hramljem, stvarno treba. Ovde ba{ ni~eg nema."
	Jurnuo je napolje i trenutak kasnije se vratio nose}i jedan {eta~ki {tap od gvozdenog drveta sa loptastom pozla}enom jabukom na gornjem kraju, za dr`anje. "E sad! Boldanders!" Udarci po~e{e da padaju po divovim {irokim le|ima kao one krupne ki{ne kapi koje padaju pre po~etka grmljavinske oluje.
	Sasvim iznenada, div se di`e u sede}i polo`aj. "Budan sam, doktore." Njegovo lice bilo je prostrano i grubo, ali i ose}ajno i tu`no. "Jesi li odlu~io da me najzad ubije{?"
	"O ~emu pri~a{, Boldanders? A, misli{ na ovog optimata ovde. On ti ne}e u~initi ni{ta na`ao - delio je postelju s tobom, a sad }e nam praviti dru{tvo na doru~ku."
	"Spavao je ovde, doktore?"
	Dr Talos i ja klimnusmo glavama.
	"Onda znam odakle su se uzdigli oni moji snovi."
	Jo{ zasi}en prizorom ogromnih `ena ispod monstrumovih mora, zapitao sam {ta je to sanjao, iako sam ga se pomalo pribojavao.
	"Pe}ine, negde ispod, sa kamenim zubima s kojih kaplje krv... otkinute i raskomadane ruke koje le`e na stazama od peska i bi}a koja tresu lance u mraku." Sedeo je na ivici kreveta i ~istio jednim velikim prstom razmaknute, iznena|uju}e sitne zube.
	Dr Talos re~e: "Hajdete, obojica. Ako ho}emo danas da jedemo i pri~amo i uradimo i{ta - moramo, vidite, po~eti. Ima mnogo da se ka`e i mnogo da se u~ini."
	Boldanders pljunu u ugao.
	
	16. PRODAVNICA KRPA
	Tokom tog pe{a~enja kroz ulice jo{ dremljivog Nesusa po prvi put me je celom snagom {~epao onaj moj jad koji }e me kasnije tako ~esto opsedati. Dok sam bio zatvorenik u na{oj ublijeti, jad je bio otupljen ogromno{}u onog {to sam u~inio i ogromno{}u kazne za koju sam bio siguran da }u je iz ruku majstora Gerlousa ubrzo dobiti. Ju~e, kad sam opru`io korake niz Obalsku ulicu, jad je bio odagnan radostima slobode i bolovima izgnanstva. A sad mi se u~inilo da na celom svetu ne postoji nijedna ~injenica izvan ~injenice Tekline smrti. Svaka zakrpa mraka me|u senkama podse}ala me je na Teklinu kosu; svako svetlucanje beline, na njenu ko`u. Sa naporom sam se suzdr`avao da ne jurnem natrag u Citadelu i ne pogledam da li Tekla, mo`da, jo{ i sad sedi u svojoj }eliji i ~ita pri sjaju one srebrne svetiljke.
	Na|osmo jedan kafi} ~iji su stolovi bili raspore|eni du` ruba ulice. Jo{ je bilo tako rano da je saobra}aj bio slab. Na uglu je le`ao mrtav ~ovek (udavljen, rekao bih, komadom lambrikenske tkanine; i danas postoje neki koji se tom ve{tinom slu`e). Dr Talos mu pretrese d`epove, ali ostade praznih {aka.
	"E, dobro", re~e on. "Moramo razmi{ljati. Moramo smisliti neki plan."
	Jedna kelnerica nam donese vr~eve moke i Boldanders gurnu jedan vr~ ka doktoru, koji prome{a moku ka`iprstom.
	"Prijatelju Severijane, mo`da bi trebalo da osvetlim na{ polo`aj. Boldanders - on je moj jedini pacijent - i ja dolazimo iz jedne oblasti blizu jezera Diuturne. Na{a ku}a je izgorela, pa, po{to nam je bila potrebna neznatna sumica novca da je popravimo, odlu~ili smo da se uputimo u svet. Moj prijatelj je ~ovek zapanjuju}e snage. Ja sakupim gomilu, on polomi nekoliko komada drveta i podigne desetoricu odjednom, onda ja prodajem svoje lekove. Nije ba{ mnogo, kaza}ete vi. Ali to nije sve. Imam ja i jedan pozori{ni komad, a sakupili smo i opremu. Kad su okolnosti povoljne, on i ja glumimo izvesne scene, pa ~ak i pozovemo pojedine gledaoce da se uklju~e. Dakle, prijatelju, ka`ete da idete ka severu, a po va{oj postelji od no}as zaklju~ujem da niste pri parama. Mogu li predlo`iti jedan zajedni~ki poduhvat?"
	Boldanders, koji kao da je razumeo samo prvi deo govora svog sadruga, re~e: "Nije sasvim uni{tena. Zidovi su od kamena, vrlo debeli. Neki svodovi su ostali."
	"Sasvim ta~no. Planiramo obnavljanje te drage nam starine. Ali, evo u kakvoj smo nedoumici - sada smo na polovini povratne etape na{e turneje, a kapital koji smo sakupili jo{ je daleko od dovoljnog. Ja predla`em..."
	Kelnerica, mr{ava mlada `ena ra{~upane kose, do|e i donese ~iniju ka{e za Boldandersa, hleb i vo}e za mene i kola~ za dr Talosa. "Ba{ privla~na devojka!" uzviknu on.
	Osmehnula mu se.
	"Mo`ete li sesti? Mi smo vam, izgleda, jedine mu{terije."
	Bacila je pogled u pravcu kuhinje, slegnula ramenima i privukla jednu stolicu.
	"Mo`da }e vam prijati par~e ovoga - isuvi{e }u biti zauzet pri~anjem, pa ne}u mo}i da `va}em ne{to tako suvo. A uzmite i gutljaj moke, ako vam ne smeta da pijete posle mene."
	Ona re~e: "^ovek bi pomislio da }e nas gazda pustiti da jedemo d`abe, je li tako? Ali ne da. Sve nam napla}uje po punoj ceni."
	"A! Zna~i vi niste gazdina k}erka. Pla{io sam se da jeste. Ili njegova supruga. Kako je dopustio da takav cvet ostane neubran?"
	"Ovde radim tek oko mesec dana. One pare koje ljudi ostave na stolu jedina su mi zarada. Eto, recimo, vas trojica. Ako mi ni{ta ne ostavite, zna~i}e to, da sam vas uslu`ivala za d`abe."
	"Upravo tako, upravo tako! Ali, {ta sa ovim? [ta ako poku{amo da ti damo jedan rasko{an poklon, a ti odbije{?" To govore}i, dr Talos se nagnuo prema njoj i meni pade na um da njegovo lice nije samo lice lisice (pore|enje koje je, mo`da, bilo odve} lako na~initi, zbog njegovih nakostre{enih crvenkastih obrva i o{trog nosa, {to je odmah nagove{tavalo lisi~iji izgled), nego lice punjene lisice. ^uo sam da ljudi koji za `ivot zara|uju kopaju}i zemlju ka`u da ba{ nigde ne postoji teren na kome bi se mogao iskopati jarak, a da pri tom ne iskopa{ i krhotine pro{losti. Gde god se a{ov zabode u zemlju, otkrije neki polomljeni plo~nik ili zar|ali metal; a nau~nici pi{u da pesak one vrste koju umetnici nazivaju polihromim (zato {to su sa belinom tog peska pome{ane i trun~ice svih boja) zapravo i nije pesak, nego da je to staklo iz pro{losti, smrvljeno u prah zato {to se eonima tumbalo u hu~nom moru. Pa, ako postoje slojevi stvarnosti ispod one koju vidimo, kao {to postoje slojevi istorije ispod tla po kome gazimo, onda je, u jednoj od tih dubljih stvarnosti, lice dr Talosa lisi~ja maska na nekom zidu; zato sam bio zapanjen kad sam video kako se to lice sada okre}e i savija ka toj `eni i u tim pokretima posti`e, senkama na obrvama i nosu, privid izra`ajnosti i misaonosti i zapanjuju}u, realisti~nu `ivost. Da li bi odbila, pitao ju je on opet, a ja se stresoh kao da se budim.
	"[ta ho}e{ da ka`e{?" `elela je ta `ena da zna. "Jedan od vas je karnifeks. Pri~a{ li o poklonu smrti? Autarh, ~ije pore blistaju sjajnije nego same zvezde, {titi `ivote svojih podanika."
	"Poklon smrti? O, ne!" Dr Talos se nasmejao. "Ne, draga moja, taj si imala celog `ivota. On, tako|e. Ne mo`emo glumiti da ti dajemo ne{to {to je ve} tvoje. Dar koji ti nudimo je lepota, a tako|e slava i bogatstvo koje iz lepote proisti~u."
	"Ako prodajete ne{to, ja para nemam uop{te."
	"Da prodajemo? Ne, ba{ ni{ta! Naprotiv, nudimo ti novo zaposlenje. Ja sam taumaturg, a ovi optimati su glumci. Zar nikad nisi po`elela da se popne{ na pozornicu?"
	"Odmah sam videla da ~udno izgledate vas trojica."
	"Nama je potreban neko da bude naivka. To mesto mo`e{ ti da zauzme{, ako ho}e{. Ali mora{ po}i s nama odmah sad - nemamo vremena za gubljenje, niti }emo vi{e zalaziti u ovaj kraj."
	"Ako postanem glumica, ne}u zbog toga postati lepa."
	"Ja }u te u~initi lepom zato {to si nam potrebna kao glumica. To je jedna od mojih mo}i." On ustade. "Sad, il' nikad. Ide{ li?"
	Ustade i konobarica, jo{ gledaju}i u njegovo lice. "Moram u svoju sobu..."
	"A {ta poseduje{, sem {ljokica? Ja ti moram nabaciti glamur, nau~iti te tvom tekstu, sve to za jedan dan. ^ekati ne}u."
	"Daj mi pare za va{ doru~ak, pa }u mu re}i da odlazim."
	"Koje{ta! Kao ~lanica na{e dru`ine, mora{ da doprinosi{ o~uvanju fondova koji su nam potrebni za tvoje kostime. A da i ne pominjem da si pojela moj kola~. Plati ga sama."
	Jedan tren je oklevala. Boldanders re~e: "Mo`e{ imati poverenja u njega. Na{ direktor ima neki svoj na~in gledanja na svet, ali la`e manje nego {to ljudi misle."
	Taj duboki, spori glas kao da joj je ulio vi{e pouzdanja. "Va`i", re~e ona. "Idem."
	Kroz koji minut, nas ~etvoro smo bili ve} nekoliko ulica daleko i hodali pokraj prodavnica koje su, ve}inom, jo{ bile zatvorene kapcima. Kad smo odmakli, dr Talos objavi: "A sad, dragi moji prijatelji, moramo da se razdvojimo. Ja }u posvetiti svoje vreme pobolj{avanju odlika ove silfe. Boldanders, ti mora{ da izvu~e{ na{u monta`nu pozornicu i ostalu opremu iz kr~me gde ste ti i Severijan proveli no} - pouzdajem se da u tome ne}e{ imati te{ko}a. Severijane, glumi}emo, verujem, na Ktesifonovom krstu. Znate li to mesto?"
	Klimnuo sam glavom, iako pojma nisam imao gde bi to moglo biti. Istina je bila da nisam imao nameru da se i dalje dru`im sa njima.
	Sad, dok je dr Talos odlazio hitrim koracima, a kelnerica kaskala za njim, na|oh se sam sa Boldandersom na pustoj ulici. U `elji da i on ode zapitah ga kud namerava da krene. Vi{e je to nalikovalo na razgovor sa spomenikom nego sa ~ovekom.
	"Ima jedan park blizu reke gde ~ovek mo`e da spava po ceo dan, ali no}u ne. Kad se bude smra~ilo, probudi}u se i pokupi}u na{e stvari."
	"Meni se ne spava. Ja }u malo da razgledam grad."
	"Onda, vidimo se na Ktesifontovom krstu."
	Iz nekog razloga imao sam ose}aj da on zna {ta stvarno nameravam. "Da", rekoh. "Svakako."
	Njegove o~i bile su tupe kao o~i vola, dok se okretao da po|e svojim dugim, te{kim koracima prema \olu. Po{to je park u koji se Boldanders uputio le`ao isto~no, a dr Talos odveo malu na zapad, ja odlu~ih da pe{a~im ka severu i tako nastavim svoj put ka Traksu, gradu besprozornih soba.
	Svud oko mene i dalje je bio Nesus koji zovu i "grad {to ne mo`e propasti", grad u kome sam proveo ~itav svoj `ivot, iako sam od njega tako malo video. Hodao sam jednom {irokom avenijom koja je bila poplo~ana kremenom i nisam znao, niti mario, da li je to u ovoj ~etvrti glavna ili sporedna ulica. S obe strane bile su uzdignute staze za pe{ake, a tre}a takva bila je u sredini i slu`ila je da razdvaja saobra}aj usmeren ka severu od onog usmerenog ka jugu.
	S leve i desne strane gra|evine su, ~inilo se, iznikle iz tla kao `ito suvi{e gusto zasa|eno, tako da su se me|usobno gurale za mesto; a kakve su to zgrade bile - nijedna velika kao Veliki dvor, niti pribli`no tako stara; niti je ijedna, rekao bih, imala zidove kao na{a kula, metalne, pet koraka debele; a ipak, u Citadeli nije bilo ni~eg {to bi se sa ovim zgradama moglo porediti u pogledu raznobojnosti i izvornosti zamisli, ni~eg tako novog i fantasti~nog kao {to je bilo svako od ovih zdanja ponaosob, iako okru`eno stotinama drugih. U skladu sa modom koja je vladala u nekim delovima grada, gotovo svaka od tih zgrada imala je na svojim ni`im spratovima prodavnice, iako zgrade nisu pravljene da slu`e prodaji, nego da budu saborne zgrade pojedinih gildi, bazilike, arene, konzervatorijumi, trezori, bogomolje, arteli, ludnice, proizvodne radionice, hramovi pojedinih manjih sekti, manastirski i studentski domovi, lazareti, mlinovi, restorani, mrtva~nice, klanice i saloni za zabave. Njihova arhitektura odra`avala je ne samo te njihove svrhe, nego i hiljadu suprotnih ukusa. Ka nebu su se uznosile kulice i minareta; umiruju}e su izgledale lanterne, kupole i rotunde; stepeni{ta strma kao merdevine vodila su uz okomite, gole zidove; a balkoni su optakali mnoga pro~elja, {titili ih, davali stanovima parterni i privatni izgled, zaklanjaju}i ih s prednje strane malenim zasadima limuna i nara.
	Divio sam se tim vise}im vrtovima usred {ume ru`i~astog i belog mermera, crvenog sardoniksa i plavosivih, kremastih i crnih cigala, kao i zelenih, `utih i tirskih purpurnih plo~ica, kad me prizor jednog landsknehta koji je stra`ario na ulazu u neku kasarnu podseti na obe}anje koje sam dao onom oficiru peltasta prethodne no}i. Po{to sam imao vrlo malo para i bio svestan da }e mi zatrebati no}u toplina mog gilda{kog ogrta~a, ~inilo mi se da je najbolji plan da kupim prostrani ogrta~ od nekog jeftinog materijala i da ga obu~em preko gilda{kog. Prodavnice su se po~ele otvarati, ali u onima koje su nudile ode}u video sam samo robu koja mom naumu nije odgovarala i koja je, uz to, bila jo{ i preskupa za mene.
	Tad mi jo{ nije bila pala na um ideja da se, pre stizanja u Traks, bavim svojom profesijom; a i da sam se toga dosetio, odustao bih istog trenutka, jer sam pretpostavljao da je potra`nja za uslugama mu~itelja tako mala da nemam ozbiljnih izgleda da na|em poslodavce. Zami{ljao sam, ukratko, da }e ona tri asimusa i nekoliko ori~oka i aesa u mome d`epu morati da me nose sve do Traksa; ni slutio nisam koliki }e mi honorari biti ponu|eni. Zato sam zurio u balmakane i surtute, u dolame i koporane od padovske svile, u matelazu i stotinu drugih skupocenih tkanina, ne ulaze}i uop{te u radnje gde su se takve stvari prodavale niti, ~ak, zastaju}i da ih pa`ljivije razgledam.
	Ubrzo je moja pa`nja bila zavedena drugim vrstama robe. Iako o tome tada nisam imao pojma, hiljade pla}enika se upravo opremalo za letnji pohod. Na prodaju su bili izlo`eni blistavi vojni~ki ogrta~i, }ebad za ispod sedla, zatim sama sedla i to sa oklopnim jabukama da bi se za{titila bedra, zatim crvene traga~ke kape, duga keten-koplja, lepeze od srebrne folije za signalizaciju, lukovi savijeni unazad, pa na oba kraja opet unapred, kakve koristi konjica; strele u tobolcima od deset i dvadeset komada, futrole za lukove napravljene od kuvane {tavljene ko`e sa zlatastim nitima i komadi}ima sedefa i {titnici za strelce koji {tite levi ru~ni zglavak od tetive luka. Dok sam gledao sve to, se}ao sam se {ta mi je, pre mog maskiranja, majstor Palaemon govorio o polasku za dobo{em; iako sam prema matrozima iz na{e Citadele ose}ao izvestan prezir, ~inilo mi se, sad, da ~ujem dugi {tropot njihovih bubnjeva koji ih pozivaju na paradu i blistavi izazov upu}en pomo}u fanfara sa njihovih bedema.
	Upravo kad sam, smeten svim ovim, sasvim zaboravio {ta tra`im, jedna vitka `ena od oko dvadeset ili mo`da mal~ice vi{e od dvadeset godina izi|e iz jedne od tamnih radnji da otklju~a re{etke. Na sebi je imala paunastu brokatnu haljinu, zapanjuju}e bogatu i zapanjuju}e iscepanu, i dok sam je gledao, sunce je dodirnulo jednu poterotinu taman ispod njenog struka i pretvorilo ko`u, koja se tamo videla, u najble|e zlato.
	Ne mogu da objasnim `udnju koju sam osetio za njom tog trenutka i nastavio da ose}am kasnije. Znao sam mnogo `ena, a ova je, od svih njih, bila valjda najmanje lepa - manje graciozna od one koju sam najvi{e voleo, manje sladostrasnog izgleda nego druga, sa daleko manje kraljevskog nego {to je u svome izgledu imala Tekla. Prose~ne visine, kratkog nosa, {irokih jagodi~nih kostiju i sa onim izdu`enim sme|im o~ima koje ~esto idu uz takve jagodice. Gledao sam je kako di`e re{etke i voleo je ljubavlju smrtno `estokom, ali, ipak, ne ozbiljnom.
	Naravno, pri{ao sam joj. Nisam joj se mogao odupreti ni{ta vi{e no {to bih se mogao odupreti slepoj grabljivosti Urta kad bih se otkotrljao preko ruba neke litice. Nisam znao {ta bih joj kazao; pla{io sam se da }e ona, vide}i moj ogrta~ od fuligina i moj ma~, u`asnuto ustuknuti. Me|utim, ona se osmehnula, ~inilo se da se divi mome izgledu. Trenutak kasnije, po{to nisam ni{ta rekao, pitala me je {ta `elim; a ja sam je pitao da li zna gde bih mogao kupiti ogrta~.
	"Jeste li sigurni da vam treba?" Glas joj je bio dublji nego {to sam o~ekivao. "Ve} imate tako divan ogrta~. Smem li da pipnem?"
	"Samo izvolite. Ako `elite."
	Dohvatila je rub i blago protrljala fuligin izme|u dlanova. "Ovakvo crno nisam nikad videla - toliko je crno da nabore u njemu ne vidi{. Izgleda kao da mi je ruka i{~ezla. A taj ma~. Je li to opal?"
	"Da li biste `eleli i ma~ da pogledate?"
	"Ne, ne. Uop{te ne. Ali ako stvarno ho}ete ogrta~..." Pokretom ruke pokazala je ka izlogu i ja videh da je pun polovnih odevnih predmeta svake vrste, |elaba, ogrta~a sa kapulja~ama, ko{ulja, `enskih duga~kih haljina i tako dalje. "Veoma jeftino. Cene su zaista razumne. Ako samo u|ete, sigurna sam da }ete na}i to {to tra`ite." U{ao sam kroz vrata na kojima su zazve~ala neka zvonca, ali ta mlada `ena nije u{la za mnom, iako sam se toliko `ivo nadao da }e to u~initi.
	Unutra{njost je bila sumra~na, ali, ~im sam pogledao oko sebe bilo mi je jasno za{to tu `enu moj izgled nije uznemirio. ^ovek koji je stajao iza tezge izgledao je stra{nije nego ijedan mu~itelj. Njegovo lice bilo je lice lobanje ili maltene takvo, sa tamnim jamama umesto o~iju, sme`uranim obrazima i ustima bez usana. Da se nije pomakao i progovorio ne bih uop{te verovao da je `iv ~ovek, nego bih mislio da je to le{ postavljen uspravno iza pulta u skladu sa morbidnom `eljom nekog biv{eg vlasnika.
	
	17. IZAZOV
	Ali jeste se pokrenuo, naime, kad sam u{ao, okrenuo se da me pogleda; i jeste progovorio. "Veoma fino. Da, veoma fino. Va{ ogrta~, optimate - mogu li ga pogledati?"
	Pri{ao sam mu, hodaju}i preko poda od izlizanih, neravnih plo~ica. Jedan zrak crvene sun~eve svetlosti, u kojoj su vrvele i rojile se trun~ice pra{ine, stajao je, krut kao se~ivo, izme|u nas dvojice.
	"Va{ ogrta~, optimate." Poduhvatio sam svoj ogrta~ i pru`io mu ga levom rukom, a on po~e pipati tkaninu gotovo isto onako kao mlada `ena malo~as, napolju. "Da, veoma je fino. Meko. Kao vuna, a ipak mek{e, mnogo mek{e. Neka me{avina lana i vune od lame? A boja, divno. Mu~iteljski ogrta~. ^ovek ne mo`e verovati da su ogrta~i pravih mu~itelja bili i upola tako fini, ali, {ta vredi sporiti se sa ovakvim tekstilom?" Hitro se provukao ispod tezge i pojavio se na mojoj strani, dr`e}i u {aci neke krpe. "Mogu li pogledati va{ ma~? Obe}avam da }u biti izuzetno pa`ljiv."
	Izvukao sam Terminus Est i polo`io ga na te krpe. Zgurio se nad njim, ne dodiruju}i ga, ne govore}i ni re~i. Dotad su se moje o~i ve} privikle na polumrak ove prodavnice, pa sam primetio usku crnu traku koja se iz njegove kose, iznad u{iju, pru`ala napred koliko za {irinu jednog prsta. "Vi nosite masku", rekoh.
	"Tri hrisosa. Za ma~. I jo{ jedan za ogrta~."
	"Nisam do{ao ovde da prodajem", rekoh. "Skinite je."
	"Ako tako `elite. U redu, ~etiri hrisosa za taj ma~." Uzdigao je {ake i mrtva~ka glava pade u njih. Njegovo pravo lice pocrnelo od sunca i sa {irokim jagodi~nim kostima, upadljivo je li~ilo na lice one mlade `ene koju sam video napolju.
	"@elim da kupim ogrta~."
	"Pet hrisosa za ovo. I to je, apsolutno, moja poslednja ponuda. Mora}ete mi dati jedan dan vremena da prikupim novac."
	"Rekoh li vam da ovaj ma~ nije za prodaju." Dohvatio sam Terminus Est i uvukao ga opet u kanije.
	"[est." Pru`aju}i ruku preko pulta, dohvatio me je za mi{icu ruke. "To je vi{e nego {to vredi. ^ujte, ovo vam je poslednja prilika. Ozbiljno govorim. [est."
	"Do{ao sam da kupim ogrta~. Va{a sestra, jer, pretpostavljam da je to, rekla mi je da }ete ga imati i to po razumnoj ceni."
	Uzdahnuo je. "U redu, proda}u vam ogrta~. Ho}ete li mi prvo re}i otkud vam taj ma~?"
	"Dobio sam ga od majstora na{e gilde." Videh kako preko njegovog lica prele}e treptaj nekog izraza koji nisam mogao sasvim da razaznam i zapitah: "Ne verujete mi?"
	"Verujem vam, u tome je i jeste problem. [ta ste vi, zapravo?"
	"Mu~iteljski kalfa. Retko prelazimo na ovu stranu reke i retko idemo ovako daleko na sever. Ali da li ste stvarno toliko iznena|eni?"
	Klimnuo je glavom. "To vam je kao da sretnete pticu koja odnosi du{u - psihopompa. Mogu li pitati za{to ste u ovoj gradskoj ~etvrti?"
	"Mo`ete, ali to je poslednje pitanje na koje }u odgovoriti. Idem u Traks da tamo preuzmem jednu du`nost."
	"Hvala vam", re~e on. "Ne}u se vi{e nametati pitanjima. A stvarno i ne moram. Dakle, po{to }ete `eleti da iznenadite svoje prijatelje u trenutku kad skinete ogrta~ - jesam li pogodio? - on treba da bude takve boje da ~ini kontrast sa va{om ode`dom. Bela boja bi mogla dobro poslu`iti, ali i ona je prili~no dramati~na, a sem toga, u`asno je te{ko odr`avati je ~istu. Kako bi vam odgovarala tamnosme|a?"
	"Trake koje su dr`ale va{u masku", rekoh. "Jo{ su tu?"
	Teglio je neke kutije iza tezge, stavljao ih na pod i nije mi ni{ta odgovorio. Trenutak-dva kasnije prekide nas zvuk zvonca iznad ulaznih vrata. Nova mu{terija beja{e neki mladi} ~ije je lice bilo skriveno izgraviranim, pripijenim {lemom; vizir {lema ~inili su rogovi, okrenuti nadole i me|usobno spleteni. Na sebi je imao oklop od lakirane {tavljene ko`e; na prsnom delu tog oklopa lepr{ala je zlatna himera sa praznim, pilje}im licem ludakinje.
	"Izvolite, hipar{e." Prodavac je ispustio kutije da bi se mogao udvori~ki nakloniti. "Kako vam mogu pomo}i?"
	[aka u oklopnoj rukavici pru`ila se ka meni, sa prstima stisnutim kao da }e mi dati nov~i}.
	"Uzmite to", re~e prodavac prepla{enim {apatom. "[ta god da je."
	Pru`io sam {aku i prihvatio na dlan jednu svetlucavu crnu semenku veliku kao zrno suvog gro`|a. ^uo sam kako je prodavac u`asnuto jeknuo; figura u oklopu se okrete i izi|e napolje.
	Kad je hiparh oti{ao, ostavio sam semenku na pult. Prodavac ciknu: "Ne poku{avajte to meni da predate!" i uzma~e korak-dva.
	"A {ta je to?"
	"Ne znate? Kamen averna. ^ime ste to uvredili jednog oficira Doma}ih trupa?"
	"Ni~im. Za{to mi je ovo dao?"
	"Izazvao vas je. Na dvoboj."
	"Na monomahiju? Nemogu}e. Ne spadam u bora~ke klase."
	Njegovo sleganje ramena kazalo je vi{e no {to bi re~i mogle. "Mora}ete se boriti, ina~e }e oni srediti da vas neko ubije. Jedino pitanje je da li ste tog hiparha zaista uvredili ili se neki visoki zvani~nik u Ku}i Apsoluta nalazi iza ovoga."
	Sa istom onom jasno}om s kojom sam video prodavca, ugledah ispred sebe i Vodalusa na groblju kako stoji ne uzmi~u}i pred trojicom stra`ara-volontera; iako mi je sva obazrivost govorila da odbacim taj kamen averna od sebe i da pobegnem iz grada, nisam tako mogao postupiti. Neko je - mo`da li~no autarh ili senoviti Otac Inire - saznao istinu o Teklinoj smrti i sad je nastojao da me uni{ti, a da ne osramoti moju gildu. Pa, dobro; ja }u se boriti. Ako odnesem pobedu, taj neko }e mo`da promeniti mi{ljenje; ako budem ubijen, to }e biti pravda i ni{ta vi{e. I dalje misle}i na Vodalusovu uzanu o{tricu, rekoh: "Ja od svih ma~eva razumem samo ovaj jedan."
	"Ma ne}ete se ma~evima boriti - zapravo, bilo bi najbolje da ovaj ma~ ostavite kod ku}e."
	"Apsolutno ne."
	Opet je uzdahnuo. "Vidim da ni{ta ne znate o ovim stvarima, a ipak, u suton }ete se boriti za svoj `ivot. Pa, dobro, mu{terija ste mi, a ja mu{teriju jo{ nikad nisam napustio. Hteli ste ogrta~. Evo." Ode u zadnji deo radnje, a onda opet do|e ka meni, donose}i jedan odevni predmet u boji uvelog li{}a. "Probajte ovaj. Bi}e ~etiri ori~oka, ako vam odgovara veli~ina."
	Ogrta~ toliko veliki i udoban morao mi je dobro stajati, sem ako bi bio u ogromnoj meri prekratak ili preduga~ak. Cena mi se ~inila previsoka, ali platio sam i obukao ga; u~iniv{i to, primakao se jo{ za jedan korak sudbini koju se taj dan trudio da mi nametne, sudbini da postanem glumac. A istina je bila da sam ve} bio u~esnik, i ne znaju}i to, u nekoliko drama.
	"E, sada", re~e prodavac, "ja moram da ostanem ovde da pazim na stvari, ali posla}u moju sestru da vam pomogne da nabavite jedan avern. Ona je na Sangvinarno polje i{la ~esto, pa bi mo`da mogla i da vam objasni osnovne stvari o borbama koje se tamo vode pomo}u averna."
	"Da li je neko pominjao mene?" Ona mlada `ena koju sam video ispred radnje pojavi se sad iz jedne od mra~nih magacinskih prostorija u zadnjem delu radnje. Sa tim pr}astim nosi}em i ~udno isko{enim o~ima, toliko je li~ila na brata da sam bio siguran da su blizanci, ali ta kombinacija vitkog stasa i istan~anih crta lica, koja je kod njega izgledala neskladno, kod nje je bila neodoljivo privla~na. Mora biti da je tada njen brat njoj objasnio {ta me je zadesilo. Ne znam, nisam ~uo. Samo sam je gledao.
	Evo, po~injem ponovo. Dugo je pro{lo (dvaput sam ~uo smenu stra`e ispred vratiju moje radne sobe) otkako napisah re~enice koje ste pre jednog trenutka pro~itali. Nisam siguran da li je u redu da bele`im te prizore, koje su mo`da od zna~aja samo za mene, tako podrobno. Lako sam mogao sve to sa`eti: video sam prodavnicu, u{ao sam; jedan oficir Septentriona izazvao me je na dvoboj; prodavac je poslao svoju sestru da mi pomogne da uzberem taj otrovni cvet. Mu~ne sam dane proveo ~itaju}i povesti mojih prethodnika i one se sastoje prete`no od takvih izve{taja, sa`etih. Na primer o Imaru:
	
	Preru{iv{i se, zaputio se u vangradske zone i tamo primetio jednoga monaha kako meditira ispod platana. Autarh mu se pridru`io te sedeo le|ima oslonjen o stablo sve dok Urt ne po~e okretati suncu le|a. Projaha{e u galopu vojnici sa oriflamnom zastavom, pro|e pe{ice trgovac gone}i mulu koja se teturala pod tovarom zlata, pro|e jedna lepotica koju na ple}ima nosahu evnusi i, najzad, pro|e pas tr~karaju}i kroz pra{inu. Imar ustade i po|e za psom smeju}i se.
	
	Ako pretpostavimo da je ova anegdota istinita, veoma ju je lako objasniti: autarh je pokazao da se za aktivan `ivot opredelio ~inom svoje volje, a ne zato {to su ga privukle zavodljive stvari ovoga sveta.
	Me|utim, Tekla je u svoje vreme imala mnogo u~itelja i svaki od njih je obja{njavao iste ~injenice na drugi na~in. Ovde bi, na primer, neki drugi nastavnik mogao kazati da je autarh bio sasvim otporan na stvari koje privla~e obi~nog ~oveka, ali nemo}an da savlada svoju ljubav prema lovu.
	A tre}i, da je autarh `eleo da poka`e koliko prezire monaha koji je samo }utao, iako je mogao da pru`i mnogo prosvetljenja i da dobije jo{ vi{e. A prezir nije mogao iskazati odlaskom niz prazan drum, jer samo}a je mudrima veoma privla~na. Niti ga je mogao iskazati polaze}i za vojskom, niti za trgovcem sa bogatstvom, niti za `enom, jer neprosvetljeni ~eznu za svim tim stvarima, pa bi monah pomislio za autarha da je jo{ jedan neprosvetljeni ~ovek.
	^etvrti bi rekao da je autarh krenuo za psom zato {to je pas i{ao sam, dok su vojnici imali druge vojnike, trgovac svoju mulu, a mula svog trgovca i lepotica svoje robove; a monah nije po{ao uop{te.
	Me|utim, zbog ~ega se Imar nasmejao? Nije li trgovac i{ao za vojnicima da bi otkupio njihov plen? Nije li ta `ena i{la za vojnicima da bi im prodavala svoje poljubce i svoja bedra? Da li je to bio lova~ki pas, ili od one kratkonoge pasmine koju `ene dr`e uz sebe da bi, u slu~aju da neko po~ne da ih miluje dok spavaju, pas zalajao? Ko }e to sada re}i? Imar je mrtav, a one njegove uspomene koje su neko vreme `ivele u krvi njegovih naslednika davno su izbledele i nestale.
	Tako }e, vremenom, nestati i moje. U ovo sam siguran: nijedno od tih obja{njenja za Imarovo pona{anje nije bilo ta~no. Istina, ma kakva da je bila, svakako da je i jednostavnija i istan~anija. Za mene bi neko mogao zapitati {to sam prihvatio sestru tog prodavca kao svoju pratilju - ja, koji nikad u `ivotu nisam imao pravog sadruga. A ko bi tek, ~itaju}i samo o "prodav~evoj sestri", shvatio za{to sam ostao s njom i posle onoga {to }e se sada, na ovoj ta~ki moje pri~e, odigrati? Niko, to je sigurno.
	Rekao sam da ne mogu da objasnim svoju ~e`nju za njom, i to je istina. Voleo sam je `ednom i o~ajni~kom ljubavlju. Ose}ao sam da bismo nas dvoje mogli u~initi ne{to tako jezivo da bi ~itav svet neodoljivo po`eleo da ~ini isto.
	Uop{te nije potreban intelekt da bismo sagledali one prilike koje ~ekaju iza vakuuma smrti - svako dete ih je svesno, zna da blistaju slavom mra~nom ili svetlom, ogrnute vla{}u starijom od Vaseljene. Te prilike su prisutne u na{im prvim snovima i u na{im predsmrtnim prikazama. Ose}amo istinito da one upravljaju na{im `ivotima i, tako|e istinito, da mi vrlo malo zna~imo njima, graditeljima nezamislivog, borcima koji u~estvuju u nekim ratovima onostran ukupnosti postojanja.
	Ali nije tako lako uvideti da se i u nama samima nalaze sile jednako veli~anstvene. Ka`emo re~i "ho}u" i "ne}u" i zami{ljamo da smo (iako svakodnevno izvr{avamo nare|enja kojekakvih prozai~nih osoba) sami sebi gospodari, a istina glasi da na{i gospodari spavaju. Kad se jedan u nama probudi, poja{e nas kao `ivotinju i goni nas napred, iako je taj jaha~ samo neki, do tada nenaslu}eni, deo nas samih.
	Mo`e biti da je to pravo obja{njenje za pripovest o Imaru. Ko zna?
	Bilo kako bilo, dopustio sam da mi prodav~eva sestra pomogne da dobro namestim ogrta~. Ovaj se mogao ~vrsto zategnuti oko vrata i tada je moj fuliginski ogrta~, gilda{ki, bio nevidljiv ispod njega. [tavi{e, mogao sam, ne otkrivaju}i ko sam, da pru`im ruke napred ili kroz proreze sa strane. Terminus Est sam skinuo sa ramena i nosio ga, dokle god je na meni bio taj ogrta~, kao {tap, a po{to je kanija pokrivala glavninu ruko{titnika i imala vrh od tamnog gvo`|a, mnogi ljudi koji su me videli mislili su, sigurno, da i jeste {tap.
	Bilo je to jedino razdoblje u mome `ivotu kada sam pomo}u nekog sredstva za preru{avanje skrivao ode`du moje gilde. ^uo sam izreku da se preru{en ~ovek uvek ose}a kao budala, bez obzira na to da li mu je preru{avanje uspe{no ili nije uspe{no; ja sam se, tako maskiran, u svakom slu~aju ose}ao kao budala. A ipak, taj novi ogrta~ na meni jedva da je, uop{te, bio ikakvo preru{avanje. Ti starinski, {iroki ogrta~i nastali su kod ov~ara (koji ih i danas nose,) pa su od njih pre{li vojsci, u danima kad su borbe sa Ascijanima vo|ene ovde, na hladnom jugu. Od armije, preuzeli su ih religijski hodo~asnici, koji su, sumnje nema, uvideli da je za njih veoma prakti~an takav odevni predmet koji se mo`e preobraziti u manje-vi{e prikladan {ator~i}. Smanjenje religioznosti zacelo je doprinelo i{~ezavanju takvih ogrta~a u Nesusu, gde, sem svoga, nijedan nisam video. Da sam ne{to vi{e znao o njima, kupio bih i mekani, {irokoobodni {e{ir uz njega; ali nisam znao, a prodava~eva sestra mi je rekla da izgledam kao dobar hodo~asnik. To je, svakako, rekla sa onim treptajem ironije sa kojim je i sve drugo govorila, ali ja, zaokupljen svojim izgledom, ironiju nisam primetio. Rekao sam njoj i njenom bratu da `elim vi{e da znam o religiji.
	Oboje su se nasme{ili i brat re~e: "Ako tu temu prvi pomenete, niko ne}e hteti o njoj da govori. Osim toga, mo`ete ste}i ugled dobrog momka naprosto tako {to }ete nositi to na sebi i ne pri~ati o religiji. A kad sretnete nekoga s kim ne `elite uop{te da pri~ate, molite ga za dobrovoljni prilog."
	I tako sam, bar prividno, postao hodo~asnik koji putuje ka nekom neodre|enom svetili{tu na severu. Jesam li rekao da vreme pretvara na{e la`i u istine?
	
	18. UNI[TENJE OLTARA
	Ti{ina ranog jutra nestala je dok sam boravio u prodavnici stare ode}e. Razli~ita teretna kola tutnjala su ulicama kao lavina vu~nih `ivotinja, drveta, i gvo`|a; tek {to smo prodav~eva sestra i ja koraknuli na ulicu, za~uo sam lete}i ~amac kako jurca izme|u gradskih kula. Digao sam pogled na vreme da ga ugledam, glatkog poput ki{ne kapi na prozorskom oknu.
	"To je verovatno taj oficir koji vam je uputio izazov", primeti ona. "Sva je prilika da se sad vra}a u Ku}u Apsoluta. Hiparh iz Septentrionske garde - je li tako Agilus rekao?"
	"Agilus, to je va{ brat? Da, tako ne{to je rekao. A vi, kako se zovete?"
	"Agija. I ni{ta ne znate o monomahiji? A ja treba da vas podu~im? E, pa stvarno, nek' vam visoki Hipogeon bude na pomo}i. Prvo }emo morati u Botani~ku ba{tu, da ise~emo jedan avern za vas. Sre}om, to nije daleko odavde. Imate li dovoljno para da nam uzmete fijaker?"
	"Valjda imam. Ako je potrebno."
	"Onda stvarno niste neki kostimirani armiger. Nego ste... {ta god da ste."
	"Mu~itelj. Da. Kad bi trebalo da se susretnem sa tim hiparhom?"
	"Tek kasno po podne, kad na Sangvinarnom polju po~inju borbe, a avern otvara svoj cvet. Imamo vremena na pretek, ali mislim da treba da po~nemo i da ga koristimo tako {to }emo vam nabaviti jedan avern i nau~iti vas kako se pomo}u njega vodi borba." Ka nama se truckao jedan fijaker koga su vukla dva onegara i Agija mu mahnu. "Vi }ete biti ubijeni, znate."
	"Sude}i po onome {to govorite, to izgleda veoma verovatno."
	"Prakti~no sigurno, zato se ne brinite za svoj novac." Agija iskora~i u reku vozila. Na tren je izgledala (tako je fino bilo isklesano to delikatno lice, tako je graciozna bila krivina njenog tela dok je dizala ruku) kao memorijalna statua neznanoj pe{akinji. Pomislio sam da }e i ona sigurno biti ubijena. Fijaker pri|e i zaustavi se pored nje; nemirne `ivotinje su plesale i izmicale se u jednu stranu kao da je Agija nekakav tijacin. Iako je bila laka, od njene te`ine to malo vozilo se zaljuljalo. Popeo sam se i ja i seo pored nje; bilo je tesno, tako da su moji kukovi bili pripojeni uz njene. Voza~ se osvrnuo i bacio pogled na nas, na {ta je Agija rekla: "Do ulaza u Botani~ku ba{tu", i mi jakim trzajem krenusmo. "Zna~i umiranje te ne uznemirava - to je prijatno ~uti."
	Uhvatio sam se ~vrsto za naslon voza~eve klupe. "Pa to valjda nije neobi~no. Mora biti da postoje hiljade, mo`da i milioni ljud kao {to sam ja. Ljudi koji su se privikli na smrt i koji smatraju da je u njihovom `ivotu ve} okon~ano ono jedino {to je stvarno bilo vredno truda."
	Sunce se taman bilo uzdiglo nad najvi{e tornjeve; poplava svetlosti, koja je pretvarala pra{ne plo~nike u crveno zlato, probudila je u meni sklonost ka filozfiranju. U sme|oj knji`ici u mojoj jaha}oj torbi na opasa~u postojala je i pri~a o nekoj an|elki (a mo`da je to zapravo bila jedna od onih krilatih ratnica za koje se pri~a da su u slu`bi autarhovoj) koja je, do{av{i na Urt po nekom bezna~ajnom poslu, bila pogo|ena strelom nekog deteta i od toga umrla. Odevena u blistavu ode`du sad sasvim ispolivanu krvlju iz njenog srca, ba{ kad su bulevari bili preliveni umiru}im sjajem sunca, ta an|elka se suo~ila sa samim nebeskim Gavrilom. U jednoj njegovoj ruci presijavao se ma~, u drugoj velika dvoglava sekira, a preko njegovih le|a, oka~ena kai{em od duge, visila je bojna truba samih Nebesa. "Kuda hodi{, malena", upita je Gavrilo, "sa prsima rumenijim nego u crvenda}a?" "Ubijena sam", odgovorila mu je an|elka, "pa se vra}am da svoju tvar jo{ jednom stopim sa Pankreatorom." "Ne pri~aj besmislice. Ti si devojka-an|eo, ~isti duh, i ne mo`e{ umreti." "Ali, bez obzira na to, mrtva sam", odvrati an|elka. "Gledao si kako uludo isti~e moja krv - zar ne vidi{, tako|e, da ona vi{e ne {iklja nego samo curi? Zapazi kako mi je bledo lice. Zar nije dodir an|ela topao i blistav? A za ruku uzme{ li me, u~ini}e ti se da dr`i{ neki u`as tek izva|en iz ustajale bare. Oseti kakav mi je dah - nije li gnjio, odvratan i podrigivanju nalik?" Gavrilo nije odgovarao, pa an|elka najzad re~e: "Brate moj i stare{ino, ~ak i ako te svim mojim dokazima nisam ubedila, molim te da se pomakne{ u stranu. Ho}u da oslobodim Vaseljenu svoga prisustva." "Ma ube|en sam ja, i te kako", re~e Gavrilo sklanjaju}i joj se s puta. "Nego, razmi{ljam ne{to, da sam znao da i mi mo`emo poginuti, ne bih ba{ u svim prilikama bio onoliko hrabar."
	Agiji rekoh: "Ose}am se kao arhan|eo u onoj pri~i - da sam znao da svoj `ivot mogu potro{iti tako lako i tako brzo, ne bih, verovatno, to u~inio. Zna{ li to predanje? Ali, svoju sam odluku ve} doneo i tu vi{e nema {ta da se pri~a ili ~ini. Ovog popodneva septentriona{ }e me ubiti - ~ime? Nekom biljkom? Cvetom? Na neki na~in koji mi nije poznat. Pre kratkog vremena, mislio sam da mogu da odem u varo{ zvanu Traks i tamo da pro`ivim koliko mi je jo{ `ivota preostalo. A pro{lu no} sam proveo u sobi sa jednim d`inom. Jedno nije fantasti~nije od drugog."
	Nije odgovorila i ja posle nekog vremena upitah: "[ta je ona zgrada tamo? Ona sa svetlocrvenim krovom i ra~vastim stubovima? Verujem da je u malter uba~en prah jamajskog bibera. Ose}am, bar, neki takav miris od nje."
	"Mona{ka menza. Zna{ da si ti jedan zastra{uju}i ~ovek? Kad si nam u{ao u radnju, mislila sam da si samo jo{ jedan armiger budalasto obu~en. Onda, kad sam videla da si stvarno mu~itelj, pomislila sam da u tome nema ni~eg naro~ito lo{eg - da si samo mladi} nalik na druge mladi}e."
	"A mladi}e si poznavala veliki broj, pretpostavljam." Istina je bila da sam se nadao da je tako. @eleo sam da ona bude iskusnija od mene, pa, iako ni za tren nisam smatrao sebe ~istim, `eleo sam da ona bude jo{ manje ~ista.
	"Ali u tebi ipak ima jo{ ne~eg. Ima{ lice nekoga ko treba da dobije u nasledstvo dva palatinata i jedno ostrvo na nekom mestu za koje ni ~ula nisam i ima{ pona{anje obu}ara, a kad ka`e{ da se ne boji{ smrti, iskreno veruje{ da je se ne boji{, a ispod toga misli{ da se ipak boji{. Ali na samom dnu, ipak, ne boji{ je se. Ne bi se ti ni najmanje uznemirio ni kad bi trebalo meni da odse~e{ glavu, a?"
	Oko nas se kome{ao svakovrsni saobra}aj: ma{ine, vozila na to~kove i bez to~kova, vu~ena snagom `ivotinja ili robova, hodaju}a vozila i jaha~i na dromedarima, volovima, metaminodonima i tovarnim konjima. Sad nas je sustigao jedan fijaker i po~eo voziti naporedo s nama. Agija se nagnu prema paru koji se u njemu nalazio i dreknu: "Mo`emo br`e od vas!"
	"A kuda }ete?" odvrati joj mu{karac povikom i ja prepoznah sira Rahoa, s kim sam se jednom prilikom sreo kad sam bio poslat kod majstora Ultana po knjige.
	Dograbio sam Agiju za mi{icu ruke. "Ko je ovde lud, on ili ti?"
	"Do ulaza u Botani~ku, za hrisos!"
	Taj drugi fijaker jurnu napred kao iz pra}ke izba~en, a na{ za njim. "Br`e!" viknu Agija na{em ko~ija{u. A meni re~e: "Ima{ bode`? Najbolje je prisloniti mu vrh bode`a na le|a, tako da on mo`e kazati da je vozio pod pretnjom smrti ako budemo zaustavljeni."
	"Za{to radi{ ovo?"
	"Kao test. Nikog ne}e{ prevariti tim preru{avanjem. Ali }e svako poverovati da si armiger koji se neobi~no obukao. To sam upravo dokazala. (Zaletesmo se vratolomno oko jednih teretnih kola natrpanih peskom.) "Osim toga, pobedi}emo. Znam ovog ko~ija{a, zaprega mu je sve`a. Onaj drugi je teglio tu ragu pola no}i."
	Tad sam uvideo da bi se od mene o~ekivalo da prepustim Agiji pare ako mi pobedimo, dok bi ona druga `ena uzela od Rahoa moj (nepostoje}i) hrisos ako bi oni pobedili. A ipak, kakva slast, poniziti ga! Brzina i bliskost smrti (jer bio sam siguran da }u uve~e poginuti od ruke onog hiparha) u~ini{e da se pona{am nehajnije nego ikad u `ivotu. Izvukoh Terminus Est i zahvaljuju}i du`ini se~iva dosegnuh onegare lako. Njihovi bokovi su ve} bili natopljeni znojem i zato su ih plitke posekotine koje tamo na~inih sigurno po~ele pe}i kao plamen. "To ti je bolje nego ikakav bode`", rekoh Agiji.
	Masa sveta se razdvajala kao voda pred bi~evima dvojice ko~ija{a, majke su be`ale ste`u}i svoju decu u naru~je, vojnici su, oslanjaju}i se na koplja, skakali do bezbednih prozorskih pragova. Okolnosti trke i{le su nam u korist: fijaker ispred nas je donekle raskr~ivao put i nama, a druga vozila su mu smetala vi{e nego nama. Ipak, sustizali smo ga tek polako i na{ ko~ija{, re{en da dobije pet-{est ela prednosti, a o~ekuju}i, nesumnjivo, bogatu napojnicu u slu~aju pobede, uputi svoje `ivotinje ludom brzinom uz jedno stepeni{te sa {irokim stepenicama od kalcedonskog kamena. Mermerne statue i spomenici, stubovi i pilasteri polete{e, ~inilo se, pravo nama u lice. Grunusmo, uz silno kr{enje, kroz jednu zelenu `ivicu visoku kao ku}a, preturismo jedna zapre`na kola puna {e}erlema, zaronismo pod neki svod, sletesmo niz jedno stepeni{te savijeno u polukrug i na|osmo se opet na ulici, pojma nemaju}i ~ije smo otvoreno dvori{te uznemirili.
	Laganim kasom dve ovce, koje su vukle pekarska dvoto~kasta kolica, u|o{e u neveliki prostor koji nas je jo{ odvajao od vode}eg fijakera i mi svojim velikim zadnjim to~kom drmnusmo kolica, tako da je pljusak sve`eg hleba zasuo ulicu, a Agijino lako telo naletelo na mene na na~in tako prijatan da sam je obgrlio jednom rukom i zadr`ao uz sebe. Imao sam i ranije prilike da tako hvatam `ene - Teklu ~esto, a u gradu iznajmljena tela. U ovom zagrljaju bilo je gorke slasti, ro|ene iz okrutne privla~nosti kojom je Agija dejstvovala na mene. "Ba{ volim {to si to uradio," re~e mi na uvo. "Mrzim mu{karce koji me hvataju." Pokri moje lice poljupcima. Ko~ija{ se okretao ka nama, trijumfalno isceren, ostavljaju}i da izludele `ivotinje same biraju put. "Oti{li su niz Krivu ulicu - sad sam ih sredio - preko livade i sti`emo sto ela pre njih."
	Fijaker nam se zaljulja i polete uzanim prolazom kroz jednu `bunovitu prepreku. Neka gra|evina ogromnih razmera uzdi`e se ispred nas. Ko~ija{ poku{a da skrene zapregu, no bilo je prekasno. Naletesmo na zid, koji popusti kao da je satkan od sna, i ve} smo bili u nekom prostoru nalik na pe}inu, slabo osvetljenu, u kojoj se ose}ao miris sena. Ispred nas se nalazio stepenasti oltar veliki kao ku}a, ista~kan plavim svetiljkama. Video sam ga, a onda shvatio da ga vidim odve} dobro - na{ voza~ je ili isko~io, ili bio zba~en sa svog mesta. Agija vrisnu.
	Nabili smo se u taj oltar. Nastala je neopisiva pometnja lete}ih predmeta; izgledalo je da se sve kovitla i tumba, ali se nikad ne sudara, kao u haosu pre stvaranja sveta. Tlo kao da se bacilo uvis ka meni; tresnulo me je tako da mi je sve zujalo u u{ima.
	Mislim da sam, lete}i kroz vazduh, dr`ao Terminus Est, ali sad mi vi{e nije bio u ruci. Kad sam poku{ao da ustanem i potra`im ga, nisam imao ni daha ni snage. Negde daleko neki ~ovek se dernjao. Prevalio sam se na bok, a onda uspeo da dovedem svoje be`ivotne noge pod sebe.
	Izgledalo je da smo blizu sredi{ta te gra|evine, koja je imala oblik kao Veliki dvor, ali je bila potpuno prazna: bez unutra{njih zidova, bez stepenica, bez ikakvog name{taja. Kroz zlatan, pra{njav vazduh video sam krivudave stubove koji kao da su bili od obojenog drveta. Svetiljke, svedene samo na ta~kice sjaja, visile su ~itav lanac, ili vi{e, iznad moje glave. A daleko iznad njih {areni krov se talasao i pra}akao na vetru koji nisam mogao osetiti.
	Stajao sam na slami, na beskrajnom `utom tepihu slame koji se prostirao svuda unaokolo kao njiva nekih titana posle `etve. Oko mene su bile razasute letve od kojih je oltar bio sagra|en: delovi tankog drveta ulep{ani zlatnom folijom i ukra{eni tirkizima i ljubi~astim ametistima. Vo|en nekom mutnom idejom o nala`enju svog ma~a, po~eh da tumaram tamo-amo i kroz nekoliko trenutaka se spotakoh o razlupani fijaker. Nedaleko odatle le`ao je jedan onegar; se}am se kako sam razmi{ljao da je ta `ivotinja sigurno slomila vrat. Neko viknu: "Mu~itelju!" Ja se osvrnuh i videh Agiju - stajala je uspravno, mada klimavo. Pitao sam se da li joj je dobro.
	"@iva sam, eto, ali moram smesta odavde. Da li je ta `ivotinja uginula?"
	Klimnuo sam glavom.
	"Mogla sam je jahati. A ovako, mora}e{ da me nosi{ ako mo`e{. Mislim da mi desna noga ne}e mo}i da izdr`i moju te`inu." Zateturala se dok je govorila, tako da sam morao da prisko~im i pridr`im je da ne padne. "Sad moramo da krenemo", re~e ona. "Pogledaj unaokolo... vidi{ li neka vrata? Brzo!"
	Nisam video vrata. "Zbog ~ega je tako hitno da odemo?"
	Upotrebi nos ako nisi u stanju da upotrebi{ o~i i vidi{ ovaj pod."
	U{mrknuo sam. U vazduhu vi{e nije bio miris slame, nego miris zapaljene slame; prakti~no istog trenutka ugledao sam i plamenove, blistave u polumraku, ali jo{ i sad tako malene da su koji tren pre toga morali biti samo iskre. Poku{ao sam da potr~im, ali nisam postigao ni{ta vi{e od klimavog hodanja. "Gde smo?"
	"Ovo je Katedrala pelerinki - neki je zovu Katedrala kand`e. Te pelerinke su dru`ina sve{tenica koje putuju po kontinentu. One nikad..."
	Agija za}uta, jer smo se pribli`ili jednoj grupi ljudi u zagasitoj ode}i. Ili su se, mo`da, oni pribli`ili nama, jer meni se u~inilo da su se iznebuha pojavili na srednjoj daljini. Mu{karci su imali obrijane glave i dr`ali su sjaktave skimitre povijene poput polumeseca i opto~ene ble{te}om pozlatom; jedna `ena, tako silno visoka kao da je aristokratkinja, dr`ala je u naru~ju ma~ za dve ruke, u kaniji: moj sopstveni Terminus Est. Imala je kapulja~u i uzani ogrta~ sa koga su visile duge ki}anke.
	Agija po~e: "Na{e `ivotinje su podivljale, sveta gospodarice..."
	"To je bez zna~aja", re~e `ena koja je nosila ma~. Mnogo lepote beja{e u njoj, ali ne lepote one vrste koju imaju `ene {to uta`uju ~e`nju. "Ovo pripada ~oveku koji te nosi. Reci mu da te postavi na noge i uzme ma~. Mo`e{ da hoda{."
	"Mogu pomalo. U~ini tako, mu~itelju."
	"Zar ne zna{ njegovo ime?"
	"Rekao mi je, ali sam zaboravila."
	"Severijan", rekoh, jednom rukom poma`u}i Agiji da ~vr{}e stane na noge, a drugom prihvataju}i Terminus Est.
	"Upotrebljavaj ga da okon~a{ sva|e", re~e `ena u skerletu. "A ne da ih zapo~inje{."
	"Slamni pod ove velike {atre gori, dvorkinjo. Znate li to?"
	"Bi}e uga{en. Sestre i na{i poslu`itelji ve} gnje~e ugljevlje." Za}utala je, a njen pogled hitro prelete od Agije do mene i nazad. "U ostacima na{eg visokog oltara, koji je uni{ten naletom va{eg vozila, na{li smo samo jednu stvar za koju se ~inilo da je va{a i da vam mo`e biti od neke vrednosti - taj ma~. Vratili smo ga. Ho}ete li sada i vi nama vratiti sve vredne stvari koje ste, mo`da, na{li?"
	Setih se onih ametista. "Ja ni{ta vredno nisam na{ao, dvorkinjo." Agija odmahnu glavom i ja nastavih: "Video sam krhotine drveta sa uglavljenim dragim kamenjem, ali to sam ostavio tamo gde je palo."
	Mu{karci po~e{e da name{taju dr{ke svojih sablji da bi ih ~vr{}e stisnuli i da staju u polo`aje koji daju dobar oslonac stopalima, ali visoka `ena je i dalje stajala nepomi~no, gledaju}i mene, pa Agiju i najzad opet mene. "Do|i k meni, Severijane."
	Tri-~etiri koraka i bio sam pored nje. Odupro sam se isku{enju (a bilo je veliko) da potegnem Terminus Est iz kanije, kao odbranu od njihovih se~iva. Njihova gospodarica me uze za zglavke {aka i zagleda mi se u o~i. Njene o~i bile su mirne, a u toj neobi~noj svetlosti ~inilo se da su tvrde kao berili. "Nema krivice u njemu", re~e ona.
	Jedan od njih progun|a: "Gre{ite, domnicelo."
	"Nema krivice, rekoh. Odstupi, Severijane, a ova `ena neka pri|e."
	U~inio sam kako mi je rekla, a Agija je dohramala do na jedan dugi korak od dvorkinje. Po{to nije htela da pri|e bli`e, visoka `ena pristupi njoj i dohvati njene zglobove kao malo~as moje. Slede}eg trenutka bacila je pogled prema drugim `enama koje su ~ekale iza ma~evalaca. Pre nego {to sam shvatio {ta se de{ava, dve od tih su do~epale Agijinu haljinu, svukle joj je preko glave i oduzele. Jedna re~e: "Nema ni{ta, Majko."
	"Mislim da je ovo predskazani dan."
	Dr`e}i ruke prekr{tene preko grudi, Agija mi {apnu: "Te pelerinke su lude. To svako zna, a i tebi bih rekla da sam imala vremena."
	Visoka `ena re~e: "Vratite joj njene dronjke. Niko `iv ne pamti nijedno nestajanje Kand`e, ali Kand`a nestaje kad god je njoj volja; nemogu}e je i nedopustivo da je mi spre~avamo da to ~ini."
	Jedna od `ena promrmlja: "Mo`da je jo{ mo`emo na}i u ovom kr{u." Druga dodade: "Zar ne bi trebalo naterati ove da plate?" "Da ih ubijemo?" re~e jedan ~ovek.
	Visoka `ena ni~im nije pokazivala da je i{ta od toga ~ula. Okrenula se i ve} nas je napu{tala na takav na~in da se ~inilo da klizi preko slame. @ene su, zgledaju}i se me|usobno, po{le za njom, a mu{karci su spustili blistave sablje i uzmakli.
	Agija se borila da navu~e haljinu. Zapitah je {ta zna o toj Kand`i i ko su te pelerinke.
	"Izvedi me odavde, Severijane, pa }u ti re}i. Ne donosi dobru sre}u ~oveku nijedan razgovor o njima vo|en unutar njihovog hrama. Je l' na zidu, onamo, ima jedan procep?"
	Po{li smo tamo gde je pokazala; u hodu smo se pokatkad spoticali o mekanu slamu. Nikakvog otvora nije bilo, ali sam uspeo da podignem ivicu svilenog zida dovoljno da se provu~emo napolje.
	
	19. BOTANI^KA BA[TA
	Sun~ani sjaj beja{e zaslepljuju}e jak; izgledalo je kao da smo iz sutona stupili u puni dan. Zlataste ~estice slame plovile su po sve`em vazduhu oko nas.
	"E, to je bolje", re~e Agija. "Sad samo sa~ekaj malo da se orijenti{em. Mislim da }e Adamnijsko stepeni{te biti desno od nas. Ni onaj na{ ko~ija{ ne bi njime po{ao - a mo`da i bi, taj je bio lud - ali ono bi nam bilo najkra}i put do platforme sa koje se ulazi u Botani~ku ba{tu. Daj mi opet ruku, Severijane. Moja noga jo{ nije kako treba."
	Hodali smo sada po travi i ja videh da je {ator-katedrala bio podignut na poljani koju su odasvud okru`ivale poluutvr|ene ku}e; vazdu{aste kule ove katedrale gledale su sa visine na njihove zup~aste bedeme. Travnjak je bio otvoren prema {irokoj, poplo~anoj ulici, a kad u nju stigosmo, opet zapitah ko su te pelerinke.
	Agija me pogleda postrance. "Mora{ mi oprostiti, ali nije mi lako da o profesionalnim devicama pri~am ~oveku koji me je upravo video golu. Mada bi to pod drugim okolnostima moglo druga~ije pro}i." Duboko je udahnula. "Ne znam ba{ mnogo o njima, ali imam u radnji poneku njihovu ode`du, pa sam jednom pitala brata o njima i dobro upamtila njegov odgovor. Ta ode`da je popularna kao kostim za maskenbale - toliko crvene boje. Dakle, to je jedan manastirski red, kao {to si svakako ve} primetio. Crvena boja njima ozna~ava spu{tanje svetlosti Novog sunca; me|utim, one se spu{taju na zemljoposednike, putuju po svoj dr`avi sa tom svojom katedralom i zaposedaju svaki put onoliko ne~ijeg zemlji{ta koliko im je potrebno da je podignu. Njihov red tvrdi da poseduje najdragoceniju svetinju na celom svetu, Kand`u Pomiritelja, pa bi im ta crvena boja mogla ozna~avati i Kand`ine rane."
	Poku{avaju}i da se na{alim, rekao sam: "Nisam znao da je imao kand`e."
	"Pa nije to prava kand`a - pri~a se da je to bio dragi kamen. Sigurno si ~uo za njega. Ne razumem zbog ~ega ga nazivaju kand`om, a ne verujem ni da te sve{tenice razumeju. Ali ako pretpostavimo da je taj dragulj imao neke stvarne veze sa Pomiriteljem, jasno ti je koliko je vredan. Pa, najzad, mi imamo samo istorijske podatke o Pomiritelju: neki tvrde da jeste, a neki da nije bio u vezi sa na{om rasom u dalekoj pro{losti. Ako Kand`a jeste to {to pelerinke tvrde, onda je Pomiritelj nekad stvarno postojao, mada je sad mo`da mrtav."
	Iznena|eni i upla{eni pogled neke `ene koja je nosila harfu saop{tio mi je da ogrta~ koji sam kupio od Agijinog brata ne stoji kako treba, da se razgrnuo tako da se fuligan mog gilda{kog ogrta~a (koji je toj jadnoj `eni morao izgledati kao crna praznina i ni{ta vi{e) vidi kroz otvor. Namestio sam ga bolje i nanovo prika~io kop~u, govore}i: "Kao i sve religijske rasprave i ova postaje sve manje zna~ajna {to dalje idemo. Pretpostavimo da je Pomiritelj hodao me|u nama pre nekoliko eona, a da je sada mrtav; od kakvog je on zna~aja sada, osim za istori~are i fanatike? Cenim predanje o njemu kao deo svete pro{losti, ali ~ini mi se da je sada va`no samo predanje, a ne Pomiriteljev prah."
	Agija protrlja ruke kao da ih greje na suncu. "A ako pretpostavimo - na ovom uglu skre}emo, Severijane; ako pogleda{ tamo vide}e{ po~etak stepeni{ta, gde stoje one statue eponima - ako pretpostavimo da je stvarno `iveo, onda je on, po definiciji, bio Gospodar sile. [to zna~i nadila`enje stvarnosti i uklju~uje negaciju vremena. Zar ne?"
	Klimnuh glavom.
	"Onda ga ni{ta ne spre~ava da, recimo iz razdoblja od pre trideset hiljada godina, do|e u ono {to mi nazivamo sada{njost. Mrtav ili ne, on, ako je ikad postojao, mo`e da ~eka iza slede}eg ugla ili iza slede}e nedelje."
	Do{li smo do po~etka stepeni{ta. Stepenice su bile od kamena belog kao so, ponekad tako postupni da je ~ovek morao i}i nekoliko koraka napred da bi se spustio na slede}i stepenik, a ponegde strmi maltene kao merdevine. Tu i tamo svoje {tandove imali su poslasti~ari, prodavci majmuna i sli~ni trgovci. Iz nekog razloga bilo je veoma prijatno raspravljati sa Agijom o misterijama i istovremeno se spu{tati niz to stepeni{te, i ja rekoh: "Sve to zato {to te `ene tvrde da poseduju jedan njegov blistav nokat. Valjda Kand`a obavlja ~udesna isceljenja, a?"
	"Ka`u da i to ponekad ~ini. Tako|e, da opra{ta naneta zla, di`e ljude iz mrtvih, izvla~i nove rase `ivih bi}a iz tla, pro~i{}ava telesnu strast i tako dalje. Sve ono {to je, po pretpostavci, radio sam Pomiritelj."
	"Sad mi se smeje{."
	"Ne, samo se smejem suncu - a ti zna{ {ta sunce ~ini `enskom licu."
	"Potamni ga."
	"Poru`ni ga. Za po~etak su{i ko`u i stvara bore i tako to. A sem toga, pokazuje svaki, i najmanji nedostatak. Urvasi je, zna{, volela Pururavasa dok ga nije videla u jakom svetlu. Uglavnom, osetila sam sunce na svom licu, pa sam pomislila: 'Ba{ me briga za tebe. Jo{ sam previ{e mlada da se brinem zbog tebe, a slede}e godine uze}u jedan {iroki {e{ir iz na{eg magacina.'"
	Agijino lice bilo je daleko od savr{enog, sada, u jasnoj svetlosti sunca, ali se ona zbog toga nije morala nimalo bojati. Moja glad se njenim nesavr{enostima hranila bar isto toliko halapljivo ako ne i halapljivije. Agija je imala onu hrabrost siroma{nih, punu nade i bez nade, koja je od svih ljudskih vrlina mo`da najprivla~nija; a ja sam se radovao i sitnim nedostacima zbog kojih mi je Agija izgledala stvarnija.
	"Ina~e", nastavi ona stiskaju}i moju {aku, "moram priznati da mi nikad nije bilo jasno zbog ~ega ljudi poput tih pelerinki uvek smatraju da telesne strasti obi~nih ljudi treba pro~i{}avati. Koliko meni iskustvo govori, ljudi svoje strasti i sami dovoljno dobro kontroli{u, i to skoro svakog dana. Ono {to je ve}ini nas potrebno jeste da na|emo nekoga s kim }emo mo}i da izvadimo ~ep iz boce sa strastima."
	"Zna~i nisi ravnodu{na prema ~injenici da te volim." Samo sam se napola {alio.
	"Svakoj `eni je stalo da bude voljena i {to vi{e ljudi je voli, to bolje! Ali nisam voljna da se zaljubim i ja u tebe ako si to pomi{ljao. Lako bih se zaljubila danas, ovako {etkaju}i se po gradu s tobom. Ali onda ako bude{ ubijen ve~eras, bi}u petnaest dana lo{e raspolo`ena."
	"A bi}u i ja", rekoh.
	"A, ne}e{. Ne}e{ uop{te mariti. Ni o tome, ni o ma ~emu drugom, nikad vi{e. Biti mrtav ne boli nimalo, {to bi ti ponajbolje trebalo da zna{."
	"Malo mi treba pa da pomislim da je cela ova gu`va neki trik tvoga brata ili tvoj. Bila si napolju kad je septentriona{ nai{ao - da li si mu kazala ne{to da ga nahu{ka{ protiv mene? Ili ti je on ljubavnik?"
	Agija se na ovo nasmejala, a zubi joj sevnu{e na suncu. "Pogledaj me. Imam brokatnu haljinu, ali video si {ta je ispod nje. Idem bosa. Vidi{ li neko prstenje, min|u{e mo`da? Srebrnu lamiju oko mog vrata? Jesu li moje ruke stegnute zlatnim obru~ima? Ako je odgovor odri~an, onda mo`e{ biti siguran da nijedan oficir unutra{nje vojske nije moj ljubavnik. Ima jedan matori mornar, ru`an i siroma{an, koji navaljuje da `ivim s njim. Sem toga, imam - eto, Aligus i ja smo vlasnici na{e prodavnice. Nasledili smo je od majke, a nezadu`ena je samo zato {to ne uspevamo da na|emo nikog ko bi bio dovoljno glup da nam na osnovu te prodavnice pozajmi neke pare. Poneki put iscepamo ne{to iz sopstvene zalihe i prodamo proizvo|a~ima hartije da bismo kupili ~iniju so~iva i pojeli je zajedno."
	"Bar ve~eras bi trebalo dobro da jedete", rekoh joj. "Tvom bratu sam dao ba{ lepe pare za ovaj ogrta~."
	"[taaa?" Kao da joj se vratilo dobro raspolo`enje. Izmakla se jedan korak unatrag i odglumila zapanjenost otvorenih usta. "Ti ne misli{ da me ve~eras izvede{ na ve~eru? A ja ti ceo dan dajem savete i vodim te po gradu?"
	"I uplete{ me u ru{enje oltara pelerinki."
	"@ao mi je zbog toga. Mislila sam da ne zamara{ noge - bi}e ti potrebne za borbu. A onda su nai{li oni u drugom fijakeru, pa sam pomislila da je to prilika da zaradi{ ne{to malo para."
	Njen pogled je odlutao sa mog lica i zaustavio se na jednom od tih zverskih poprsja koja su bila pore|ana du` stepeni{ta s obe strane. Zapitah: "Da li je stvarno u pitanju bilo samo to?"
	"Pa, ako treba da priznam istinu, `elela sam jo{ i to da oni ostanu u uverenju da si ti mo`da neki armiger. Armigeri se toliko vi|aju u raznoj neobi~noj ode}i zato {to ve~ito idu na neke gozbe i turnire, a ti ima{ amigersko lice. Zato sam i pomislila da si armiger kad sam te prvi put videla. A, zna{, ako si ti armiger, onda sam ja `ena za koju se zainteresovao neko takav - ~ovek koji bi lako mogao biti vanbra~no dete nekog uzvi{enog. Svejedno {to smo se samo, na neki na~in, {alili. Nisam mogla znati {ta }e se dogoditi."
	"Razumem", rekoh. Iznenada me spopade nezadr`iv smeh. "Ala smo budalasto morali izgledati dok smo se onako truckali u fijakeru!"
	"Ako razume{, poljubi me."
	Upiljio sam se u nju.
	"Poljubi me! Koliko jo{ prilika ima{? A da}u ti i vi{e - onoga {to `eli{..." Zastala je, onda se i nanasmejala. "Posle ve~ere, mo`da. Ako mo`emo da na|emo neko neupadljivo mesto, mada to ne}e biti dobro za tvoju borbu." Tada mi se bacila u naru~je i propela se na prste da pritisne svoje usne na moje. Dojke su joj bile ~vrste i visoke; osetio sam i kretanje njenih kukova.
	"Eto tako." odgurnula me je. "Gledaj tamo dole, Severijane, izme|u stubova. [ta vidi{?"
	Voda se na suncu svetlucala kao ogledalo. "Reku."
	"Aha, \ol. A sad pogledaj levo. Po{to ima toliko nenufara u vodi, te{ko je razaznati ostrvo. Ali travnjak je druga~ije boje, svetlije zelen, sjajniji. Zar ne vidi{ staklo? Tamo gde se od njega odbija svetlost?"
	"Vidim ne{to. Je li zgrada cela od stakla?"
	Klimnula je glavom. "Da, i to je Botani~ka ba{ta, tamo idemo. Tamo }e ti dozvoliti da ise~e{ jedan avern - dovoljno je da to zatra`i{ kao svoje pravo."
	Do kraja silaska i{li smi }ute}i. Adamnijsko stepeni{te krivuda tamo-amo niz jednu duga~ku kosinu i omiljeno je {etali{te; ljudi ~esto pla}aju za prevoz do vrha i onda ponovo silaze. Videh mnoge fino odevene parove, mu{karce ~ija su lica bila izbrazdana tragovima starih nevolja i razigranu de~urliju. I, na moju jo{ ve}u `alost, videh, sa nekoliko ta~aka, mrke kule Citadele na suprotnoj obali, a prilikom drugog ili tre}eg takvog uo~avanja setih se da sam svojevremeno, kre}u}i u plivanje s isto~ne obale, ska~u}i sa obalskih stepenika da ronim, ili sukobljavaju}i se s decom iz najamnih zgrada, zapazio, jednom ili dvaput, i ovu uzanu liniju beline na suprotnoj obali, uzvodno udaljenu do krajnje granice vidljivosti.
	Botani~ka ba{ta nalazila se na jednom ostrvu nedaleko od obale i bila je potpuno obuhva}ena staklenom zgradom (a ja nikad ranije nisam video ku}u od stakla niti sam znao da tako ne{to mo`e postojati). Nije imala nikakve kule niti nazubljene bedeme, bila je to samo jedna zbijena, okrugla zgrada, divovska kupola koja izrasta pravo iz tla. Pro~elje joj je bilo narezano u facete, ravne povr{i kao na bru{enom dijamantu. U visinu se dizala toliko da se najzad gubila u nebu, gde su se njeni trenutni odbljesci me{ali sa bledo vidljivim zvezdama. Pitao sam Agiji da li }emo imati dovoljno vremena da vidimo vrtove unutra - a onda sam joj, pre nego {to je stigla da odgovori, rekao da }u ih razgledati bez obzira na to da li imam ili nemam vremena. Uistinu, pomisao na to da bih mogao zakasniti na sopstvenu pogibiju nije u meni budila nikakvu gri`u savest, a bilo mi je, osim toga, i sve te`e da ozbiljno shvatam dvoboj cve}em.
	"Ako ho}e{ da provede{ svoje poslednje popodne razgledaju}i botani~ke vrtove, onda nek ti bude", re~e ona. "I ja ovde dolazim ~esto. Besplatno je zato {to ba{tu finansira autarh, a i zabavno je ako nisi previ{e boja`ljiv i ako se ne gadi{."
	Popesmo se stepenicama od bledozelenog stakla. Zapitao sam Agiju da li ta kolosalna gra|evina postoji samo da bi davala cve}e i plodove.
	Odmahnula je glavom, smeju}i se, i pokazala rukom prema {irokom kapijskom luku ispred nas. "S obe strane ovog hodnika nalase se komore, a svaka sadr`i po jedan biopejza`. Ali upozoravam te da je hodnik kra}i nego zgrada, zbog ~ega komora postaje sve {ira {to dublje u nju ide{. Nekim ljudima to smeta.
	Krenuli smo unutra i, ulaze}i, stupili u ti{inu, i to onakvu kakva je morala vladati u jutro sveta pre nego {to su o~evi ljudskog roda iskovali prve bronzane gongove, sa~inili prve ci~ave kolske to~kove, zapljuskali po \olu raskre~enim veslima. Vazduh je bio mirisan, vla`an i za nijansu topliji nego napolju. Sa obe strane mozai~ki poplo~anog poda zidovi su tako|e bili stakleni, ali tako debeli da se kroz njih jedva ne{to malo moglo videti; li{}e, cve}e i ~ak veoma visoko drve}e naziralo se kroz te zidive samo talasavo, kao kroz vodu. Na jednim {irokim vratima pro~itao sam:
	
	Ba{ta sna
	"Mo`ete u}i u koji god vrt `elite", re~e jedan starac ustaju}i sa stolice u uglu. "I u koliko god njih `elite."
	Agija odmahnu glavom. "Ne}emo imati vremena za vi{e od jednog ili dva vrta."
	"Da li vam je ovo prva poseta? Novoprido{lima se naj~e{}e dopadne ba{ta pantomime."
	Imao je na sebi neku izbledelu ode`du koja me je podse}ala na ne{to ~ega se nisam mogao odmah prisetiti. Zapitah ga da li je to ode`da neke gilde.
	"I te kako jeste. Mi smo kustosi - zar nikad ranije niste sreli nekog ~lana na{eg bratsva?"
	"Jesam, i to, ~ini mi se, dvaput."
	"Nas ima samo nekoliko, ali na{e zadu`enje je najva`nije u ~itavom dru{tvu - o~uvanje svega onoga {to je pro{lo. Da li ste videli Ba{tu antikviteta?"
	"Jo{ nisam", rekoh.
	"Trebalo bi da je vidite! Ako je ovo va{a prva poseta, savetovao bih vam da po|ete od Ba{te antikviteta. Stotine i stotine izumrlih biljaka, uklju~uju}i i neke koje nisu vi|ene ve} desetinama miliona godina."
	Agija re~e: "Ona purpurna puzavica kojom se vi toliko ponosite - videla sam je kako raste divlje, na jednom bre`uljku na Obu}arskoj livadi."
	Kustos `alosno odmahnu glavom. "Na `alost, izgubili smo spore. I to nam je poznato... Razbilo se jedno okno na krovu, pa su izletele." Tuga za~as napusti njegovo lice; obi~nim ljudima je ~esto dovoljan i trenutak da zaborave svoje muke. Osmehnuo se. "Svi su izgledi da }e sad dobro uspevati. Svi njeni neprijatelji su mrtvi, ba{ kao i sve one bolesti koje su njenim li{}em nekad le~ene."
	Neki {tropot me navede da se okrenem. Dvojica radnika gurala su kroz jedna vrata kolica na dva to~ka; upitah {ta to rade.
	"To je Pe{~ana ba{ta. Sad su u toku radovi na njenom obnavljanju. Kaktusi, biljka juka i tako to. Bojim se da sada nema ba{ mnogo da se vidi tamo."
	Uzeo sam Agiju za {aku i rekao joj: "Hajdemo, rado bih pogledao kako se to radi." Osmehnula se kustosu i napola slegnula ramenima, ali je ipak sasvim pitomo po{la za mnom.
	Peska je bilo, ali ba{te nigde. Zakora~ili smo u prostor prividno neograni~en, po kome su bile razasute stene. Iza nas su se uzdizale kamene litice, prikrivaju}i zid kroz koji smo upravo pro{li. Nadomak vratiju {irila se neka krupna biljka, napola `bun, a napola puzavica. Sa surovim krivim trnjem; pretpostavio sam da je to poslednji ostatak stare flore, jo{ neuklonjen. Nikakvog drugog rastinja nije bilo i nikakvog znaka tih radova o kojima je kustos govorio, izuzimaju}i jedan dvostruki trag tih kolica koji je zalazio me|u stene i tamo se gubio.
	"Ovo ba{ nije ne{to", re~e Agija. "[to ne bih ja tebe odvela u Vrt u`ivanja, a?"
	"Iza nas su otvorena vrata - otkud mi ovaj ose}aj da ne mogu oti}i odavde?"
	Pogledala me je postrance. "U ovim vrtovima svako do`ivi taj ose}aj pre ili kasnije, mada, obi~no, ne tako brzo. Bilo bi za tebe bolje da odmah izi|emo." Rekla je jo{ ne{to {to nisam uspeo da razaznam. ^inilo mi se da ~ujem kako u daljinama okeanski talasi udaraju po nekoj pla`i na rubu sveta.
	"^ekaj..." rekoh. Me|utim, Agija me izvu~e u hodnik. Sav pesak iznet zamahom na{ih stopala mogao bi stati u dlan jedne de~je ru~ice.
	"Sad nam stvarno nije ostalo mnogo vremena", re~e mi Agija. "Da ti poka`em jo{ Vrt u`ivanja, pa da uzberemo tvoj avern i da idemo."
	"Pa tek je sredina jutra, ne mo`e biti mnogo kasnije od toga."
	"Pro{lo je podne. Samo u Pe{~anoj smo ostali vi{e od jedne smene vremena."
	"E, sad znam da me la`e{."
	Za trenutak sam video sev bes na njenom licu. Onda se preko besa razmazalo ulje filosofske ironije, izlu~eno iz njenog povre|enog samopo{tovanja. Bio sam daleko ja~i od nje i, iako siroma{an, bogatiji; ona je sad sebi govorila (~inilo mi se da maltene mogu ~uti njen glas kako {apu}e te re~i u njeno sopstveno uvo) da, prihvataju}i takve uvrede, uspostavlja svoju prevlast nada mnom.
	"Severijane, raspravljao si se i raspravljao i najzad sam morala da te odvu~em napolje. Vrtovi tako deluju na neke ljude - na sugestibilne. Pri~a se da autarh `eli da izvestan broj ljudi ostane u svakom vrtu da bi poja~ao stvarnost prizora i da je zato njegov arhimag Otac Inire za~arao vrtove. Ali po{to te je taj jedan vrt toliko privukao, nije verovatno da }e ijedan drugi mnogo uticati na tebe."
	"Imao sam ose}aj da tamo pripadam", rekoh. "Da imam tamo zakazan susret sa nekim... i da je neka `ena u blizini, ali skrivena od pogleda."
	Prolazili smo kraj drugih vrata na kojima je pisalo:
	
	Ba{ta tropske d`ungle
	Po{to mi Agija nije ni{ta odgovorila, rekao sam: "Ka`e{ da drugi vrtovi ne}e uticati na mene, pa kad je tako, idemo u ovaj."
	"Ako budemo tra}ili vreme tu, ne}emo uop{te sti}i u Vrt u`ivanja."
	"Samo na trenutak." Po{to je bila tako uporna da me vodi u vrt koji je ona izabrala, a da druge vrtove ne vidim, po~eo sam se pla{iti {ta bih mogao tamo na}i ili odatle sa sobom poneti.
	Te{ka vrata tropske ba{te raskrili{e se nama u susret, ispu{taju}i navalu vazduha u kome se ose}ala vodena para. Svetlost u unutra{njosti bila je mutna i zelena. Pola ulaza bilo je zaklonjeno lijanama, a jedno veliko deblo, toliko trulo da se ve} pretvaralo u trud, le`alo je prepre~eno na stazi pet-{est koraka daleko. Na njemu je jo{ stajala plo~ica sa natpisom: Caesalpinia sappan.
	"Prava d`ungla umire na severu zato {to se sunce hladi", re~e Agija. "Jedan moj poznanik ka`e da to izumiranje traje ve} mnogo vekova. Ovde stoji stara d`ungla, sa~uvana kakva je izgledala kad je sunce jo{ bilo mlado. U|i. Hteo si da vidi{ kako je ovde."
	Zakora~io sam unutra. Iza nas se vrata sklopi{e i nestado{e.
	
	20. OGLEDALA OCA INIREA
	Kao {to je Agija rekla, prave d`ungle bolovale su daleko na severu. Ja ih do tada nisam nijednom video, ali u Ba{ti tropske d`ungle stekao sam utisak da sam ih ve} vi|ao. ^ak i sad, evo, dok sedim za svojim pisa}im stolom u Ku}i Apsoluta, neki udaljeni zvuk vra}a mome sluhu krike onog papagaja, sa prsima magentne crvene, a le|ima ciniozne boje, koji je lepr{ao od drveta do drveta i gledao nas prekorno svojim belo oivi~enim o~ima - iako sam taj utisak dobio onoga dana zato {to je, nesumnjivo, moj um bio ve} uskla|en sa tim utvarnim mestom. Kroz njegovo kri~anje jedan novi zvuk - novi glas - dopre iz nekog crvenog sveta gde misao jo{ nije pobedila.
	"[ta je to?" dotakao sam Agijinu mi{icu.
	"Smilodon. Sabljozubi tigar. Ali daleko je i samo ho}e da upla{i jelene pa da mu sami ulete u ~eljust. On bi be`ao od tebe i tvoga ma~a mnogo br`e nego {to bi ti mogao be`ati od njega.". Neka grana joj je pocepala haljinu, tako da se jedna dojka videla. Zbog te nezgode Agija nije bila ba{ dobre volje.
	"Kuda vodi ova staza? I kako mo`e ta ma~ka biti tako daleko kad je ovo samo jedna soba u zgradi koju smo videli sa vrha adamnijskog stepeni{ta?"
	"Nikad nisam u ovaj vrt i{la tako duboko. Ti si tra`io da do|emo."
	"Odgovaraj na moja pitanja", rekoh i dohvatih je za ramena.
	"Ako je ova staza kao druge - mislim u drugim vrtovima - onda ide u {irokom luku i najzad nas vrati na ona vrata kroz koja smo u{li. Nemamo se ~ega bojati."
	"Vrata su nestala kad sam ih zatvrio."
	"To su samo prividi. Zar nisi video one slike u kojima je lice la`nog pobo`njaka? Kad ga gleda{ s jedne strane sobe, on meditira, a kad ga gleda{ s druge, on bulji u tebe? Vide}emo vrata kad im pri|emo iz drugog pravca."
	Na stazu nam doklizi jedna zmija kornelinskih o~iju, di`e svoju otrovnu glavu da nas pogleda, pa otklizi hitro dalje. ^uh kako je Agija jeknula i rekoh: "Ko se sad upla{io? Ho}e li ta zmija be`ati od tebe tako brzo kao {to bi ti be`ala od nje kad bi mogla? A sad mi odgovori na pitanje o smilodonu. Da li je on stvarno udaljen? A ako jeste, kako to mo`e biti?"
	"Ne znam. Je l' misli{ da ovde postoje odgovori na sve? Da li postoje tamo odakle si ti do{ao?"
	Prisetio sam se Citadele i prastarih obi~aja raznih gildi. "Ne postoje", rekao sam. "U mom domu ima poslova i obi~aja koji su neobja{njivi, mada se u ovim dekadentnim vremenima sve manje upra`njavaju. Ima kula u koje niko nikad nije u{ao, izgubljenih soba i tunela ~ije ulaze niko nije video."
	"Pa zar onda ne shvata{ da je isto i ovde? Kad si bio na vrhu stepeni{ta, pogledao dole i video Botani~ku, da li si mogao da sagleda{ celu zgradu?"
	"Ne", priznao sam. "Pogled su mi zaklanjale kule, stubovi i jedan ugao obalskog nasipa."
	"Pa ipak, da li si mogao da odredi{ granice onoga {to si video?"
	Slegnuo sam ramenima. "Zbog stakla je bilo te{ko videti gde su ivice zgrade."
	"Onda, kako mo`e{ da postavlja{ takva pitanja? Ili, ako ih mora{ postavljati, zar ne shvata{ da ja mo`da ne znam sve odgovore? Po zvuku kako je taj smilodon riknuo znala sam da je daleko. A mo`da uop{te ne postoji, ili je mo`da u vremenu daleko."
	"Dok sam gledao ovu zgradu odozgo, video sam facetovanu kupolu. Sad kad pogledam nagore, vidim, izme|u li{}a i lijana, samo nebo."
	"Velike su povr{ine tih faceta. Mo`da granje zaklanja njihove ivice", re~e Agija.
	Pe{a~ili smo dalje, pregazili jedan poto~i} u kome se br}kao neki reptil sa zlim zubima i redom uspravnih peraja na le|ima. Potegao sam Terminus Est iz kanije, pribojavaju}i se da bi nam on mogao jurnuti u noge. "Prihvatam", rekoh, "da drve}e ovde raste suvi{e zbijeno, tako da ne mogu ni na koju stranu da vidim daleko. Ali pogledaj kroz ovaj otvor, tu iznad vododerine. Uzvodno vidim samo nastavak d`ungle. Nizvodno svetluca neka voda, kao da se potok uliva u jezero."
	"Upozorila sam te da se komore {ire i da bi te to moglo uznemiriti. Tako|e se pri~a da su zidovi ovih mesta ogledala ~ija mo} reflektovanja stvara privid da je tu ogroman prostor."
	"Poznavao sam jednom jednu `enu koja je srela Oca Inirea. Ispri~ala mi je jednu pripovest o njemu. Da li bi volela da je ~uje{?"
	"Kako ti drago."
	Ja sam, zapravo, bio taj koji je `eleo da slu{a tu pri~u, pa sam i u~inio kako mi je bilo drago: u nekom povu~enom kutku svog uma po~eo sam je pri~ati samom sebi, ~uju}i je gotovo isto onako jasno kao kad sam je prvi put slu{ao i kad su Tekline {ake, bele i hladne kao ljiljani ubrani sa groba koji je naliven ki{om, le`ale stisnute izme|u mojih {aka.
	"Trinaest mi je godina bilo, Severijane, i imala sam drugaricu koja se zvala Domnina. Zgodna devoj~ica, a izgledala je nekoliko godina mla|a nego {to je stvarno bila. Mo`da mu se zato dopala.
	Znam da ni{ta ne zna{ o Ku}i Apsoluta. Mora{ mi verovati na re~ da na jednom mestu u Dvorani zna~enja postoje dva ogledala. Svako je {iroko po tri-~etiri ela i svako se pru`a do tavanice. Izme|u njih nema ni~ega osim nekoliko desetina koraka mermernog poda. Drugim re~ima, ko god pro|e Dvoranu zna~enja ugleda sebe u bezbroj kopija u njima. Svako ogledalo odra`ava slike sa onog drugog.
	Naravno, to mesto privla~i ako si curica koja zami{lja da je ve} pomalo lepotica. Jedne no}i smo se Domnina i ja igrale tamo, vrtele smo se mnogo puta u krug da poka`emo lepotu svojih novih kamisija, vrlo duga~kih ko{ulja sa rukavima. Premestile smo dva velika sve}njaka tako da je jedan bio levo od jednog ogledala, a drugi levo od onog naspramnog - zna~i na dva suprotna ugla, ako shvata{ {ta ho}u da ka`em.
	Toliko smo bile zauzete posmatranjem sebe samih da nismo ni primetile Oca Inirea dok se nije na{ao na samo jedan korak od nas. Ina~e bismo, po svom obi~aju, pobegle i sakrile se ~im bismo primetile da nailazi, bez obzira na to {to je bio jedva ne{to vi{eg rasta od nas. Bio je obu~en u svetlucave odore koje kao da posive kad pogleda{ pravo u njih, kao da su bojene izmaglicom. 'Ne valja, deco, da tako gledate sebe, ~uvajte se toga', rekao nam je. 'Ima jedan |avolak koji ~eka u posrebrenom staklu i uvla~i se u o~i onih koji u staklo gledaju.'
	Ja sam znala {ta je hteo da ka`e i pocrvenela sam. Kad, tek, Domnina re~e: 'Mislim da sam ga videla. Da li je oblikom kao suza i sav sjajan?'
	Otac Inire joj je odgovorio bez oklevanja, nije ~ak ni trepnuo, ali je meni ipak bilo jasno da je veoma iznena|en. Rekao je 'Ne, to je neko drugi, dul~ineo. A mo`e{ li ga videti jasno? Ne? E pa onda do|i u moju sobu prisustva, sutra, malo posle nona, i pokaza}u ti ga.'
	Bile smo upla{ene kada je oti{ao. Domnina se sto puta zaklela da ne}e i}i. Ja sam pozdravljala i nastojala da oja~am tu njenu odlu~nost. [tavi{e, dogovorile smo se da ona ostane kod mene te no}i i slede}eg dana.
	Ali uzalud sav trud. Malo pre tog zakazanog vremena pojavio se jedan poslu`itelj, u livreji kakvu nikada ranije nismo ni ona ni ja videle, i poveo jadnu Domninu.
	Nekoliko dana pre toga dobila sam komplet lutkica od hartije. Bili su to harlekini, raskala{ne slu`avke, korifeji, kolumbine, figuranti i tako dalje - ono uobi~ajeno. Pamtim da sam celo popodne sedela na prozorskom okviru ~ekaju}i Domninu i igrala se tim malim ljudima, bojila njihove kostime vo{tanim olovkama, raspore|ivala ih na razne na~ine i izmi{ljala igre koje }emo ona i ja igrati kad se vrati.
	Kona~no me je negovateljica pozvala na ve~eru. Ve} sam mislila da je Otac Inire ubio Domninu, ili da ju je vratio njenoj majci sa naredbom da nam vi{e nikad ne sme do}i u posetu. Taman kad sam zavr{avala supu, neko je pokucao na vrata. ^ula sam kako je mamina slu`avka oti{la da otvori vrata, onda je Domnina uletela. Nikada ne}u zaboraviti njeno lice - bilo je belo kao lice lutaka. Plakala je, moja dadilja ju je te{ila, pa smo malo-pomalo izvukle pri~u iz nje.
	Onaj poslu`itelj koji joj je bio naredio da po|e poveo ju je posle toga kroz neke dvorane za koje ona nije ni znala da postoje. To je, razume{, Severijane, bilo, ve} samo po sebi, zastra{uju}e. Mi smo obe verovale da savr{eno poznajemo svoje krilo Ku}e Apsoluta. Najzad ju je doveo u jednu sobu, mora biti da je to bila ta komora prisutnosti. Domnina je rekla da je dvorana sa svih strana oblo`ena debelim tamnocrvenim draperijama, a bez ikakvog name{taja osim nekih vaza koje su bile vi{e od ~oveka i {ire nego {to je ona mogla obujmiti rukama.
	U sredini dvorane po~ivalo je ne{to za {ta je Domnina u pri mah pomislila da je soba u sobi. Zidovi toga bili su osmougaoni i iscrtani lavirintima. Iznad te stvari visila je, vidljiva sa mesta gde je Domnina stajala na ulazu u sobu prisustva, najblistavija svetiljka koju je ikad videla. Bila je plavobela, rekla je Domnina, i tako jaka da ni orao ne bi mogao da zad`i pogled na njoj.
	^ula je kako su vrata {kljocnula iza nje, ne samo {to su se zatvorila nego {to su se i zaklju~ala. Nikakav drugi izlaz nije videla. Pojurila je ka zavesama, nadaju}i se da }e iza njih na}i neka druga vrata, ali tek {to je jednu zavesu povukla u stranu, jedan od tih osam zidova na{aranih lavirintima otvorio se i Otac Inire je odatle izi{ao. Iza njega je videla ne{to {to je nazvala rupom bez dna koja je puna svetlosti.
	'A, tu si', rekao je. 'Sti`e{ ta~no na vreme. Dete, riba je gotovo sasvim ulovljena. Mo`e{ da posmatra{ kako se udica zabija i da nau~i{ na koje na~ine }e zlatne krlju{ti tog plena biti upletene u na{u mre`u za prizemljivanje.' Dohvatio ju je za mi{icu i poveo u taj osmougaoni ogra|eni prostor."
	Na tom mestu bio sam prinu|en da prekinem svoju pri~u da bih pomogao Agiji da pro|e kroz jedan gotovo zarastao deo staze. "Pri~a{ sam sa sobom", rekla mi je. "^ujem kako mun|a{ ne{to iza mene."
	"Pri~am sebi onu pri~u koju sam ti pomenuo. ^inilo se da je ne `eli{ ~uti, a ja sam ba{ `eleo da je slu{am jo{ jednom - a sem toga, re~ je o ogledalima Oca Inirea, pa mo`e sadr`ati neke nagove{taje korisne po nas."
	"Domnina se izmicala. U sredi{tu tog ogra|enog prostora, ta~no ispod lampe, bila je neka tmu{a od `ute svetlosti. Nikako nije mirovala, trzala se gore-dole i u stranu brzim treptajima, ne izlaze}i pri tom iz jednog prostora koji je mogao biti oko ~etiri pedlja visok i ~etiri dug. Tmu{a ju je uistinu podsetila na nekakvu ribu. Mnogo vi{e nego {to su je podse}ale na one nejasne flage koje je vi|ala u ogledalima u Dvorani zna~enja - ovo je ba{ li~ilo na ribu koja pliva po vazduhu, ograni~ena nevidljivom akvarijumskom loptastom zdelom. Otac Inire je, kad su oboje u{li, zatvorio taj zid oktagona. A zid je bio ogledalo u kome je videla odraze njegovog lica, ruku i njegovih svetlucavih, neodre|enih halja. I svoje obli~je je videla, i tu ribu... ali se ~inilo da je tu jo{ jedna devoj~ica - da jo{ jedno, njeno sopstveno, lice viri preko njenog ramena, malo manje; i jo{ jedno iza toga, i jo{ jedno, pa opet jo{ jedno, svaki put sve manje. I tako ad infinitum, beskrajni lanac sve manje vidljivih lica Domnine.
	Kad je to videla, shvatila je da se naspram tog zida osmougaonog ogra|enog prostora nalazi drugo ogledalo. Zapravo su svih osam zidova bili, iznutra, ogledala. I svih osam su hvatali svetlost plavobele svetiljke i dodavali je jedno drugom kao {to bi neki de~aci mogli dodavati srebrne lopte u stalnom plesanju i preplitanju bez kraja. U sredini je treperila i bacakala se ta riba, bi}e stvoreno, ~inilo se, konvergencijom svetlosti.
	'Eto, sad je vidi{', rekao je Otac Inire. 'Ljudi iz davne pro{losti, koji su ovaj proces poznavali bar isto tako dobro kao mi, a mo`da i bolje, smatrali su da je ova riba najmanje va`an i naj~e{}i stanovnik ogledala. Njihovo neta~no verovanje da su bi}a, koja su oni tako prizivali, uvek prisutna u dubinama stakla, nas ne treba da zanima. Vremenom su se oni okrenuli ozbiljnijem pitanju: kako izvesti putovanje, ako je polazi{te astronomski udaljeno od odredi{ta?'
	'Mogu li provu}i ruku kroz ovo?'
	'U ovoj fazi mo`e{, dete. Kasnije ne bih preporu~io.'
	Provukla je ruku kroz tu ribu i osetila klize}u toplotu.
	'Da li degenerisani dolaze ovako?'
	'Da li te je majka ikad vozila svojim lete}im ~amcem?'
	'Naravno.'
	'A jesi li videla one igra~ke u vidu lete}eg ~amca koje deca, ona starija, prave, da bi se zabavljala no}u, od papira, sa fenjer~i}em od pergamenta. Ono {to ovde vidi{ odnosi se, prema sredstvima koja su oni koristili da putuju izme|u sunca, kao ti papirni lete}i ~amci prema pravima. A ipak, ovim na{im sredstvom mi mo`emo da prizovemo ribu i mo`da jo{ {to{ta. I ba{ kao {to ~am~i}i tih de~aka ponekad zapale krov nekog paviljona, tako i na{a ogledala, iako ne daju tako mo}nu koncentraciju, nisu bez svojih opasnosti.'
	'Mislila sam da se na zvezde putuje tako {to sedne{ na ogledalo.'
	Otac Inire se nasme{io. Tad je prvi put videla njegov osmeh, {to joj nije bilo prijatno, iako je znala da taj osmeh samo zna~i da je Inire zadovoljan njome i da ga je zabavila (mo`da i vi{e nego {to bi odrasla `ena mogla). 'Ne, ne. Dozvoli da ti ka`em u ~emu je otprilike problem. Kad ne{to ide vrlo, vrlo brzo - onom brzinom kojom ugleda{ sve dobro poznate stvari u obdani{tu kad tvoja guvernanta upali sve}u - postaje te{ko. Ne postaje ve}e, zna{, nego samo te`e. Ja~e }e ga privu}i Urt ili ma koji drugi svet. Ako bi se kretalo dovoljno brzo, postalo bi i samo jedan svet, privla~ilo bi druge stvari k sebi. To se nikad ne de{ava, ali ako bi se desilo, takve bi bile posledice. Pa ipak, ~ak ni svetlost tvoje sve}e ne ide onoliko brzo koliko je potrebno za putovanje izme|u sunaca.'
	(A riba je treperila gore-dole, tamo-amo.)
	'Zar ne mo`ete napravitu ve}u sve}u?' Sigurna sam da je Domnina pomi{ljala na onu pa{alsku sve}u koju je vi|ala svakog prole}a, onu visoku, deblju od ~ove~je butine.
	'Mogla bi se takva sve}a napraviti, ali njena svetlost ne bi letela ni{ta br`e. A ipak, svetlost, iako je tako laka da se na na{em jeziku lak i svetao ka`u pomo}u iste re~i, pritiska sve na {ta padne, kao {to i vetar, nama nevidljiv, potiskuje krake vetrenja~e. Vidi sada {ta biva kad uputimo svetlost u ogledala koja su okrenuta jedno ka drugom: svetlost putuje od jednog ka drugom i natrag. [ta ako se u povratku na|e sama sa sobom - {ta misli{ da }e se onda dogoditi?'
	Domnina se nasmejala uprkos strahu i rekla da to ne mo`e pogoditi.
	'Pa, poni{ti}e se, jasno. Zamisli dve male devoj~ice koje tr~e preko livade ne gledaju}i kud idu. Kad se sudare, vi{e nemamo na toj livadi dve devoj~ice koje tr~e. Ali ako su ogledala dobro napravljena i ako su udaljenosti izme|u njih ta~ne, slike se ne susre}u ~elom u ~elo. Ne, nego jedna susti`e drugu. To nema dejstva ako svetlost dolazi od sve}e ili od obi~ne zvezde, jer i ona ranija svetlost, i ona kasnija koja bi trebalo da raniju pogura napred, jesu samo rasuta bela svetlost, poput nasumi~nih talasi}a koji nastanu kad neka devoj~ica baci punu {aku {ljunka u ribnjak. Me|utim, ako je svetlost do{la iz koherentnog izvora i ako se slika obrazuje u opti~ki besprekornom ogledalu, talasni frontovi bivaju orijentisani isto zato {to je slika ista. A po{to u na{oj Vaseljeni ni{ta ne mo`e putovati br`e od svetlosti, onda ubrzana svetlost isko~i iz njega. Kada se uspori, vra}a se u na{u Vaseljenu - na drugom mestu, jakako.'
	'Je li ovo samo odraz?' pitala je Domnina. Gledala je ribu.
	'Na kraju }e postati stvarno bi}e ako ne prigu{imo sjaj lampe i ako ne pomaknemo ogledala. Ako bi postojao odraz u ogledalu, a ne i objekat ~iji bi to odraz bio, bili bi poga`eni zakoni na{e Vaseljene, pa bi, zbog toga, objekat bio uveden u postojanje.'"
	"Vidi", re~e mi Agija, "sti`emo do ne~eg."
	Senke tropskog drve}a bile su tako guste, da se ~inilo da mrlje sun~anog svetla na na{oj stazi blistaju kao rastopljeno zlato. @mirkao sam nastoje}i da virnem iza tih goru}ih greda svetlosti.
	"Ku}a na stubovima od `utog drveta. Ima krov od naslaganog resastog palmovog li{}a. Zar je ne vidi{?"
	Ne{to se pomaklo i ~itava ta sojenica kao da mi je sko~ila u o~i, izroniv{i iz obrasca zelenih, `utih i crnih mrlja. Ona mrlja senke - vrata; one dve kose linije koje se sastaju - to je nagib krova. Neki ~ovek u ode}i svetlih boja stajao je na malenoj verandi i gledao dole na stazu, pravo u nas. Popravih svoj ogrta~.
	"To ne mora{ da radi{", re~e Agija. "Ovde to nije va`no. Ako ti je vru}ina, skini ga."
	Skinuo sam ogrta~ i prebacio ga preko leve ruke. ^ovek na verandi se okrete sa nesumnjivim izrazom u`asa na licu i u|e u kolibu.
	
	21. KOLIBA U D@UNGLI
	Jedne su merdevine vodile gore do verande. Bile su na~injene od istog kvrgavog drveta kao i sojenica, uvezanog ~vorovima od biljnih vlakana. "Ne}e{ valjda uz to?" usprotivila se Agija.
	"Ako ho}emo da vidimo ono {to ovde ima da se vidi, onda moramo gore", rekao sam. "A po{to sam imao u vidu u kakvom je stanju tvoje donje rublje, pomislio sam da bi se i ti mogla ose}ati prijatnije ako bih se ja peo prvi."
	Iznenadila me je time {to je porumenela. "Merdevine }e te samo odvesti u onakvu ku}u kakva se koristila u vru}im delovima ovog sveta u pradavnim vremenima. Uskoro }e{ se dosa|ivati, veruj mi."
	"Onda }emo mo}i da si|emo, izgubiv{i vrlo malo vremena." Nasko~io sam na merdevine. Povile su se pod mojom te`inom i zastra{uju}e za{kripale, ali ja sam znao da sam u javnom zabavnom parku gde je nemogu}e da ma koja stvar bude zaista opasna. Kad sam stigao do polovine uspona, osetio sam Agiju iza sebe.
	Unutra{njost jedva da je bila ne{to ve}a od jedne na{e }elije, ali tu se sva sli~nost okon~avala. U na{oj ublijeti glavni utisak je utisak solidnosti i mase. Na{i zidovi su metalne plo~e koje stvaraju odjek svakog, pa i najmanjeg zvuka; treskaju kalfenske ~izme i pod je~i, ali se ne ugiba ni za debljinu jedne dlake pod te`inom hoda~a; tavanica nikako ne mo`e pasti - ali kad bi pala, zgnje~ila bi sve ispod sebe.
	Ako je istina ono {to ka`u da svako od nas ima po jednog brata, kontrapolarnog, negde, koji je svetao ako smo mi mra~ni ili mra~an ako smo mi svetli, onda je ta ku}ica svakako bila kontrapolarni blizanac neke na{e }elije. Na svim zidovima prozori, sem na onom kroz koji smo, na otrvorena vrata, u{li. Na tim prozorima nije bilo re{etaka, nisu bili zatvoreni ni oknima, ni ma ~im drugim. Pod, zidovi i okviri prozora bili su od granja tog `utog drveta; ne od grana istesanih u daske, nego od oblih grana, ostavljenih u svom prirodnom obliku, tako da je na nekim mestima kroz zidove prodiralo sunce, a da sam ispustio ugla~ani ori~ok, on bi se verovatno zaustavio tek na tlu dole. Nije postojala tavanica, nego samo trouglasti potkrovni prostor gde su visili tiganji i vre}e sa hranom.
	Neka `ena je u uglu glasno ~itala, a kraj njenih nogu ~u~ao je jedan nag mu{karac. Onaj ~ovek koga smo sa staze videli stajao je uz prozor naspram vrata i gledao napolje. Imao sam ose}aj da zna da smo u{li (a i da nas nije video nekoliko trenutaka pre, morao je osetiti drmanje kolibe dok smo se peli merdevinama), ali da `eli da se pravi da to ne zna. Le|a dobiju neki poseban oblik kad se ~ovek okrene sa namerom da ne vidi i taj se oblik sad prime}ivao na njegovim le|ima.
	@ena je ~itala ovo: "Onda iz ravnice otide na planinu Nebo, i to na liticu okrenutu ka gradu i Saose}ajni mu pokaza zemlju celu, dr`avu celu sve do Zapadnog mora. I re~e mu: 'Ovo je ta zemlja za koju sam se ocima va{im zakleo da }u je sinovima njihovim predati. Video si je, ali nogom na nju kro~iti ne}e{.' I tako on umre tu i bi sahranjen u jaruzi.'
	Gola} kraj njenih nogu klimnu glavom. "Ba{ tako i sa na{im gospodarima, U~iteljice. Kad se daje, daje se najmanjim prstom. Ali palac zaboden u dar, pa, ako ~ovek uzme dar i zakopa ga u pod svoje ku}e i sve prekrije asurom, palac po~inje da vu~e, vu~e i dar se malo po malo digne iz zemlje i ode u nebo i vi{e nikad ne bude vi|en."
	Ove re~i kao da su izazvale nestrpljenje te `ene, koja po~e: "Ne, Isangoma..." ali je ~ovek kraj prozora, ne okre~u}i se, prekide. "Ne govori, Mari. @elim da ~ujem {ta on ima da ka`e. Mo`e{ objasniti kasnije.
	"Jedan moj ne}ak", nastavi nag ~ovek, "~lan mog sopstvenog kruga, nije imao ribe. Zato uzeo svoje trozubo koplje i oti{ao do jedne bare. Nagnuo nad vodu i ostao tako tih, da mogao biti i stablo." Govore}i ovo, nagi ~ovek je sko~io i doveo svoje `ilavo telo u pozu kao da se sprema da probode `enina stopala kopljem od vazduha. "Dugo, dugo stajao... sve dok majmuni nisu prestali da zaziru od njega, vratili se da bacaju {tapove u vodu i hesperorna dolepr{ala u svoje gnezdo. Jedna velika riba, mu`jak, isplovila iz svog legla me|u potonulim deblima. Moj ne}ak posmatrao kru`enje tog stvora, a kru`io polako, polako. Doplivao do povr{ine, a onda, kada se moj ne}ak spremio da zarije svoje goudalijsko koplje, nestao riban, a na tom mestu pojavila divna `ena. U prvom trenutku moj ne}ak pomislio da taj riban kralj riba i da promenio oblik da ne bi bio probura`en kopljem. Onda video da se ispod `eninog lica riban kre}e, pa mu bilo jasno da vidi odraz. Odmah pogledao gore, a nije se imalo {ta videti osim kretanja lijana. Te `ene tu vi{e nije bilo!" Gola} podi`e pogled, grimasama veoma dobro do~aravaju}i zaprepa{}enje ribara. "Te no}i moj ne}ak oti{ao do Numena, Ponosnoga, i zaklao jednog mladog oreodonta, govore}i..."
	Agija mi {apnu: "Za ime Teontroposa, koliko dugo misli{ ovde da se zadr`i{? Ovo bi moglo potrajati ceo dan."
	"Da malo razgledam kolibu", rekoh, "pa idemo."
	"Mo}an je Ponositi, svet u svim imenima svojim. Sve {to se nalazi ispod li{}a je njegovo, on u naru~ju nosi oluje, otrov ne donosi smrt ako iza njega Ponositi ne izrekne svoju kletvu!"
	@ena re~e: "Mislim da nam nisu potrebne sve te pohvale tvom feti{u, Isangoma. Moj mu` ho}e da ~uje tvoju pri~u. Nek bude tako, ali ispri~aj je i po{tedi nas svojih litanija."
	"Ponositi {titi svog vernika! Zar ne bi Ponositi bio osramo}en ako bi onaj koji ga obo`ava poginuo?"
	"Isangoma!"
	Od prozora, ~ovek re~e: "Upla{en je, Mari. Zar to ne ~uje{ u njegovom glasu?"
	"Ne postoji strah za one koji nose znak Ponosnoga! Njegov dah izmaglica koja skriva tek ro|enog uakarijskog majmun~i}a od kand`i tigraste margeje!"
	"Roberte, ako ti ne}e{ preduzeti ni{ta zbog ovoga, ja ho}u. Isangoma, za~uti. Ili odlazi i nikad se vi{e ne vra}aj."
	"Ponositi zna da Isangoma voli U~iteljicu. Isangoma bi nju spasao kad bi mogao."
	"Da me spase{ od ~ega? Misli{ da je do{la neka od tvojih stra{nih zveri? Kad bi do{la, Robert bi je ubio svojom pu{kom."
	"Tokolo{i, U~iteljice. Do{li su tokolo{i. Ali {titi}e nas Ponositi u svom zgu{njenju. On mo}ni zapovednik svih tokolo{ija! Kad on zaurla, oni se skrivaju ispod opalog li{}a."
	"Roberte, mislim da je poludeo."
	"On ima o~i, Mari, a ti nema{."
	"[ta ti sad to zna~i? I {to gleda{ kroz taj prozor?"
	^ovek se, veoma sporo, okrete da se suo~i s nama. Jedan trenutak je gledao Agiju i mene, onda nam je opet okrenuo le|a. Na njegovom licu bio je onaj izraz koji sam vi|ao na licima na{ih klijenata kad im majstor Gerlous poka`e instrumente koji }e biti upotrebljeni za njihovu anakrizu.
	"Roberte, za ime sveta reci mi {ta nije u redu sa tobom."
	"Kao {to Isangoma ka`e, stigli su nam tokolo{i. I to, rekao bih, ne njegovi, nego na{i. Smrt i Dama. Da li si ~ula za njih, Mari?"
	@ena je odmahnu glavom. Ustala je sa svog sedi{ta i sad je otvarala poklopac nekog sandu~i}a.
	"Ne iznena|uje me {to nisi. To je jedna slika - ta~nije, jedna umetni~ka tema. Slike - nekoliko slikara. Isangoma, ne bih rekao da tvoj Ponositi ima mnogo vlasti nad ovim tokolo{ima. Ovi su do{li iz Pariza, gde sam nekad studirao, da mi zamere {to sam napustio umetnost i opredelio se za ovo."
	@ena re~e: "Ti si u groznici, Roberte. To je jasna stvar. Evo da}u ti ne{to, pa }e{ se uskoro ose}ati bolje."
	^ovek opet osmotri nas - moje lice i Agijino - kao da ne `eli to da ~ini, ali ne uspeva da obuzda kretanje svojih o~iju. "Ako sam bolestan, Mari, onda bolesni znaju neke istine koje zdravima promi~u. I Isangoma zna da su ovde, ne zaboravi to. Pa zar nisi osetila potrese u podu dok si mu ~itala? Mislim da su tad u{li."
	"Malo~as sam ti sipala vodu u ~a{u da bi mogao progutati svoj kinin. U ~a{i nema talasi}a."
	"[ta su oni, Isangoma? Tokolo{i su - ali {ta su tokolo{i?"
	"Zli dusi, U~itelju. Kad ~ovek misli zlu misao ili `ena ~ini zlo delo, eto novog tokolo{a. On ostaje iza. ^ovek misli: Ne zna niko, mrtvi svi. Al' tokolo{i ostanu do kraja sveta. Onda svako vidi, zna, {ta taj ~ovek uradio."
	@ena re~e: "Kakva u`asna pomisao."
	[ake njenog mu`a stisnu{e `utu motku prozorskog okvira. "Zar ne vidi{ da su tokolo{i samo ishod onoga {to sami ~inimo? Oni su duhovi budu}nosti, stvaramo ih sami."
	"Oni su gomila paganskih koje{tarija, eto {ta ja vidim, Roberte. Slu{aj. Tako ti je o{tar vid, zar ne mo`e{ jedan trenutak da slu{a{?"
	"Slu{am. [ta to ima{ da ka`e{?"
	"Ni{ta. Samo tra`im da slu{a{. [ta ~uje{?
	U kolibi zavlada ti{ina. Oslu{nuo sam i ja; nisam mogao ne oslu{nuti sve i da sam hteo. Napolju su majmuni brbljali, a papagaju kre{tali kao i do tada. Onda sam za~uo, iznad buke d`ungle, neko slabo brujanje, kao da u daljini leti neki insekt velik kao ~amac.
	"[ta je to?" upita ~ovek.
	"Po{tanski avion. Ako bude{ imao sre}e, mo}i }e{ uskoro da ga vidi{."
	^ovek se na`e kroz prozor i po~e da krivi vrat da vidi, a ja, radoznao da vidim {ta je to {to njega zanima, pri|oh prozoru levo od njega i tako|e izvirih. Li{}e je bilo toliko gusto da se u prvi mah ~inilo da je nemogu}e ma {ta videti, ali on je zurio gotovo okomito uvis, pored ivice krova od naslaganog li{}a, i ja uo~ih, tamo, jedan komad plavetnila.
	Brujanje se poja~alo. Na vidiku se pojavila naj~udnija letelica koju sam do tada video. Bila je krilata, kao da ju je gradila neka rasa koja jo{ nije shvatila da, po{to letelica ni u kom slu~aju ne}e mo}i da ma{e krilima kao ptica, nema ni razloga da se uzgon ne obezbe|uje, kao kod de~jeg zmaja, oblikom trupa. Na kraju svakog srebrnog krila bio je po jedan naduveni deo i tre}i takav na prednjem kraju trupa; svetlost je nekako treperila ispod tih oteklina.
	"Bila bi nam dovoljna tri dana da stignemo do poletno-sletne staze, Roberte. I kad slede}i put do|e, da ga tamo sa~ekamo."
	"Ako nas je Gospod poslao ovamo..."
	"Da, U~itelju, moramo ~initi ono {to Ponositi `eli. Niko kao on! U~iteljice, dozvolite da zaigram za Ponositog i njegovu pesmu zapevam. Onda mo`e biti tokolo{i odu."
	Goli ~ovek otr`e knjigu iz ruku te `ene i po~e po njoj pljeskati ispru`enom {akom, ritmi~no kao da svira tamburu. Njegova stopala zagreba{e po neravnom podu i on po~e prvo da napeva, ritmi~no, opona{aju}i zrikavce, a zatim nastavi de~jim glasom:
	
	"U no}i kad je svud ti{ina
	~uj ga kako vri{ti u kro{njama!
	Vidi ga kako ple{e u vatri!
	On `ivi u otrovu strele,
	sitan kao `uta mu{ica!
	Blistaviji nego zvezda padalica!
	Krznati ljudi idu {umom..."
	
	Agija re~e: "Odoh ja, Severijane", i zakora~i kroz vrata iza nas. "Ti, ako ti se ostaje da to gleda{, ostani. Al' onda }e{ sam da tra`i{ avern za sebe i sam da tra`i{ put do Sangvinarnog polja. Je l' zna{ {ta }e biti ako se ne pojavi{?"
	"Rekla si, oni }e iznajmiti ubice."
	"A ubice }e upotrebiti zmiju poznatu pod nazivom `utobrada. I to ne protiv tebe u po~etku. Protiv tvoje porodice ako je ima{ i protiv tvojih prijatelja. Po{to sam i{la s tobom po celom ovom kvartu, onda se to verovatno odnosi na mene."
	
	On dolazi kad sunce zalazi,
	vidi njegova stopala na vodi!
	Tragovi od vatre po vodi!"
	
	Ritmi~no pevanje se nastavilo, ali je peva~ znao da idemo; u njegovo pevucanje uvukao se prizvuk likovanja. Sa~ekao sam da Agija stigne do tla, pa sam krenuo za njom.
	"Mislila sam da nikad ne}e{ po}i", re~e ona. "I sad kad si tu, da li ti se ovo mesto zaista toliko svi|a?" Metalaste boje njene pocepane haljine izgledale su, naspram hladne zelene boje okolnog, neprirodno tamnog li{}a, isto toliko ljutite koliko i Agija sama.
	"Ne", rekoh. "Ali nalazim da je zanimljivo. Da li si videla njihov lete}i ~amac?"
	"Kad ste ti i onaj stanovnik gledali napolje? Nisam bila tolika budala."
	"Nikad sli~an nisam video. Trebalo je da ugledam krovne facete ove zgrade, ali, umesto toga, video sam ono {to je on o~ekivao da vidi, taj lete}i ~amac. Bar je li~ilo na lete}i ~amac. Bila je to neka stvar sa nekog drugog sveta. Malo~as sam `eleo da ti pri~am o poznanici jedne moje poznanice koja je bila uhva}ena ogledalima Oca Inirea. Na{la se u drugom svetu, a kad se vratila Tekli - tako se moja poznanica zvala - nije bila ba{ sasvim sigurna da je stigla ta~no na mesto iz koga je krenula. Pitam se nismo li jo{ i sad u onom svetu iz koga su ti ljudi oti{li, a ne oni u na{em."
	Agija je ve} i{la stazom. Mrljice sun~evog sjaja pretvorile su njenu sme|u kosu u tamno zlato dok se osvrtala da me pogleda preko ramena i ka`e: "Rekla sam ti da neki biopejsa`i veoma privuku izvesne posetioce."
	Potr~ah mal~ice da je sustignem.
	"Proticanjem vremena um takvih posetilaca se savija da bi se uskladio sa okolinom, a to mo`da uti~e i na umove nas ostalih. Verovatno si video obi~an lete}i ~amac."
	"Onaj ~ovek nas je video. I divljak nas je video."
	"Koliko sam ja ~ula, {to je ve}e izobli~enje svesti jednog `itelja vrta, to je ve}i i broj rezidualnih percepcija koje }e se verovatno zadr`ati. Kad sre}em ~udovi{ta, divljake i tome sli~no u ovim vrtovima, prime}ujem da je mnogo verovatnije da }e oni biti bar delimi~no svesni mog prisustva nego drugi."
	"Objasni pona{anje onog ~oveka", rekoh.
	"Nisam ja ovo sagradila, Severijane. Znam samo da ako se sad okrene{ na stazi, verovatno iza tebe ne}e postojati ono mesto koje smo poslednje videli. ^uj, ho}u da mi obe}a{: kad izi|emo odavde, prista}e{ da te povedem pravo u Ba{tu beskrajnog sna. Nije nam ostalo vremena ni za {ta drugo, ~ak ni za Vrt u`ivanja. A ti, ina~e, i nisi prava osoba za {etnju po ovim vrtovima."
	"Zato {to sam hteo da ostanem u Pe{~anoj?"
	"Delimi~no i zato, da. Mislim da bi ti meni ovde, pre ili kasnije, stvorio probleme."
	Dok je to govorila, pro{li smo jednom od prividno bezbrojnih krivina na toj stazi. Na njoj je le`alo prepre~eno deblo sa malim belim pravougaonikom koji je morao biti natpis sa nazivom biljne vrste, a kroz masu li{}a levo od nas ugledao sam zid, ~ije je zelenkasto staklo ~inilo neupadljivu pozadinu li{}u. Agija je ve} pro{la pored tih vrata, koraknula dalje, kad sam ih ja, prebacuju}i Terminus Est u drugu ruku, otvorio za nju.
	
	22. DORKAS
	Kad sam prvi put ~uo za taj cvet, zami{ljao sam da se avern gaji na klupama, kao u konzervatorijumu u Citadeli. Kasnije sam, kada mi je Agija ispri~ala kudikamo vi{e o Botani~koj ba{ti, pretpostavio da je to ne{to nalik na nekropolis u kome sam provodio svoje vesele de~a~ke dane, neko prostranstvo sa drve}em, tro{nim grobovima i stazama koje su posute izmrvljenim kostima.
	Stvarnost je bila druga~ija - jedno mrko jezero u beskrajnom prostranstvu niskog, mo~varnog tla. Noge su nam tonule u barsku travu, a hladan vetar je zvi`dao pokraj nas - ~inilo se da ne postoji ni{ta {to bi ga spre~ilo da stigne do mora. Trstike su rasle pored staze kojom smo hodali, a jednom ili dvaput vodena ptica, crna, prelete maglenim nebom iznad na{ih glava.
	Pri~ao sam Agiji o Tekli. Sad me Agija dota~e po mi{ici. "Mo`e{ ih videti odavde, iako }emo morati pola jezera da zaobi|emo da bismo ubrali jedan. Gledaj tamo kuda pokazujem... ona bela mrlja."
	"Odavde ne izgledaju opasni."
	"Sredili su veliki broj ludi, mogu te uveriti. A neki od tih su sahranjeni ba{ ovde, rekla bih."
	Dakle, ipak grobovi. Upitah gde su mauzoleji.
	"Nema toga. Ni mrtva~kih kov~ega, ni urni sa pepelom, ovde takvog zakr~avanja nema. Pogledaj tu vodu koja ti zapljuskuje ~izme."
	Pogledao sam. Bila je sme|a kao ~aj.
	"Ona ima tu osobinu da spre~ava raspadanje le{eva. Tela se ote`aju tako {to im se baci olovo u grlo, onda se potapaju ovde, a ta~no mesto se ucrta na mapi da bi se svaki pojedini le{ mogao opet izvu}i ako neko `eli da ga pogleda."
	Mogao sam se zakleti da nema nikog ni na dve lige od nas. Ili, bar (ako su segmenti te staklene zgrade zaista ograni~avali prostore sadr`ane unutra, kao {to bi bilo logi~no) nikog unutar granica te ba{te, Ba{te beskrajnog sna. Me|utim, tek {to je Agija rekla to {to je rekla, glava i ple}a jednog starca se izdigo{e iznad nekog barskog rastinja, desetak koraka daleko. "Ni'e tako", dobaci nam on. "Znam da tako pri~a'u, al' ni'e tako."
	Agija, koja je do tog trenutka dopu{tala da prekinuta bretela njene haljine visi kako bilo, hitro podi`e taj deo tkanine. "Nisam znala da govorim ikome sem mom pratiocu."
	Starac je pre~uo taj prekor. Njegove su misli, nesumnjivo, bile ve} previ{e zauzete primedbom koju je slu~ajno ~uo, pa prekoru nije mogao posvetiti mnogo pa`nje. "Imam ja ovde figuru - da li biste je pogledali? Vi, mladi gospodine - vi ste obrazovan ~ovek, to svak' vidi. Ho}ete li pogledati?" Izgledalo je da dr`i motku. Pred mojim o~ima se ta motka nekoliko puta uzdigla i spustila i tek tad sam shvatio da stari upire njome o dno i na taj na~in poguruje napred nekakav ~amac. Primicao nam se.
	"Eto jo{ nevolja", re~e Agija. "Bolje mi da krenemo."
	Zapitao sam ne bi li stari mogao da nas preveze preko jezera i na taj na~in da nam u{tedi dugo pe{~enje okolo.
	Odmahnuo je glavom. "Prete{ki za moj brodi}. Ovde ima mesta samo za Kes i men'. Vi veliki ljudi biste nas prevrnuli."
	Pramac se pojavi na vidiku i ja videh da je govorio istinu: to je bio ~am~i} tako malen da se ~inilo da je previ{e tra`iti od njega da odr`ava na vodi ~ak i samog tog starca, iako je deda bio poguren i od starosti toliko sasu{en (izgledao je stariji ~ak i od majstora Palaemona) da bi te{ko mogao imati ve}u te`inu nego de~ko od deset godina. U ~unu nije bilo nikog drugog.
	"Izvinite, sire", re~e mi on. "Ne mogu bli`e pri}i. Mo`e bit' raskva{ena, al' previ{e je suva za men', ina~e vi ne biste mogli hodati po njoj. Mo`ete li stupiti ovamo do ivice da vidite moju figuru?"
	Bio sam radoznao da vidim {ta to on od nas ho}e, pa sam ga poslu{ao, a Agija je, nimalo odu{evljena, po{la za mnom.
	"Hm, evo." Posegav{i u tuniku, stari je izvukao mali svitak. "Evo polo`aja. Pogledajte, mladi gospodine. "
	U svitku je bilo napisano, prvo, neko ime i dug opis gde je ta osoba `ivela, ~ija je supruga bila i {ta je njen mu` po zanimanju bio; a ja sam, bojim se, samo glumio da sve to ~itam. Ispod opisa bila je grubo nacrtana karte i uz nju dve brojke.
	"Vidite, mladi gospodine, trebalo bi da bude lako. Taj prvi broj, on ka`e koliko koraka ima od Fulstruma. Druga brojka, to su koraci uz. A da li }ete poverovati kad vam ka`em da sam se tokom svih ovih godina trudio da je na|em i jo{ nikako nisam uspeo?" Gledaju}i ka Agiji, uspravljao se, najzad stao gotovo sasvim normalno.
	"Ja verujem", re~e Agija. "I ako }e vas to u~initi zadovoljnim, re~i }u: `ao mi je {to to ~ujem. Ali to nema nikakve veze sa nama."
	Okrenula se da po|e, ali starac ispru`i svoju ~amd`ijsku motku da me spre~i da po|em i ja. "Ne slu{ajte vi njih. Oni njih polo`e gde figura ka`e, al' tamo ne ostanu. Vi|a'u se oni i u reci ~ak." Pogledao je neodre|eno ka obzorju. "Tamo, napolju."
	Rekoh mu da nisam uveren da je to mogu}e.
	"Sva ova voda ovde, {ta mislite odakle? Ima podzemni tunel ko'i je dovodi, ina~e bi se isu{ilo. Kad se tela pokrenu, {ta spre~ava da jedno isplovi napolje? [ta spre~ava dvadeset? Vodenih struja nema, nikakvih vrednih pomena. Vi i ona - po avern, a? A znate li za{to su ih ovde uop{te zasadili?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Zbog morskih krava. Ima ih u reci, pa su ulazile kroz tunel. Rodbina se pla{ila da vidi ta lica da plove po reci, pa je Otac Inire doveo ba{tovane da zasade averne. Bio sam ovde i video. On sitan, kriv vrat, krive noge. Sad ako do|e manate'a, morska krava, u no}i, ti cvetovi ubi'u. Jednog jutra ja tra`io Kes, kao {to radim uvek kad ima ne{to drugo {to moram da radim i na obali dva kustosa sa harpunom. Ka`u mrtva manate'a u jezeru. Ja mojom kukom i izvu~em je, al' nije manate'a, nego ~ovek. Ispljunuo olovo ili nisu dovoljno ubacili. Izgleda dobro kao vi il' ona, a bolje neg' ja."
	"A da li je bio dugo mrtav?"
	"Ne mo`e se znati, jer ova voda njih ukiseli. ^u}ete da pri~a'u da im u{tavi ko`u, i to je istina. Ali ne mislite na |on va{e ~izme kad to ~ujete. Nego vi{e kao `enska rukavica."
	Agija nam je daleko odmakla i ja krenuh za njom. Starac nas je pratio, poguruju}i svoj ~un uporedo sa na{om plove}om stazom od vodenog bilja.
	"I ka`em ja njima, imao sam za vas bolju sre}u za jedan dan neg' za sebe za ~etrdeset godina. Evo ~ime ja." On podi`e u vazduh jednu gvozdenu kuku za hvatanje, vezanu za kraj konopca, da je vidim. "Ni'e da se nisam nahvatao, mnogo, svakojakih. Ali nisam Kes. Po~eo sam gde figura ka`e, godinu dana posle njene smrti. Tamo je ni'e bilo, pa sam nastavljao potragu u sve {irim krugovima. Posle pet godina bio sam o-ho-ho odatle - tako sam tad mislio - od mesta ko'e je na figuri. Bio me strah da je ona mo`da ipak tamo, pa sam po~eo iz po~etka. Prvo gde je napisano, pa u sve {irim krugovima. Deset godina tako. Opet me uhvatio strah, i sad, svako jutro po~injem gde je napisano, tu prvo bacam kuku. Posle idem gde sam ju~e stao i {irim krug jo{ malo. Ona ni'e tamo gde je zapisano - to znam, znam svakog ko jeste tamo, neke od njih sam izvla~io stotinu puta. Al' luta, a ja sve mislim mo`da }e do}i ku}i."
	"Bila vam je supruga?"
	Starac klimnu i, na moje iznena|enje, ne re~e ni{ta.
	"Zbog ~ega `elite da izvu~ete njeno telo?"
	Opet je o}utao. Njegova motka je bez zvuka klizila, zabijala se u vodu i izdizala; ~un je iza sebe ostavljao sasvim mali talasni trag, talasi}e koji su lizali travnatu ivicu staze kao jezici ma~i}a.
	"Jeste li sigurni da biste je prepoznali, posle toliko vremena, ako biste je na{li?"
	"Da...da." Zaklimao je glavom, prvo polako, zatim `estoko. "Vi pomi{ljate da sam je mo`da ve} izvukao. Kukom, gore, pogledao lice, bacio natrag. Zar ne? Nije mogu}e. Ne znati Kes? Pitali ste {to je ho}u natrag. Jedan razlog, uspomena koju o njoj imam - ona najja~a - ta mrka voda kako se sklapa preko njenog lica. O~i sklopljene. Znate za to?"
	"Nisam siguran da znam na {ta mislite."
	"Ima'u jedan cement ko'i stave na o~ne kapke. To bi trebalo da dr`i zauvek zatvorene, ali kad je voda udarila, otvori{e se. Objasnite to. Ja tako pamtim, to mi je u glavi kad poku{am da spavam. Ta mrka voda, valja se preko njenog lica, a o~i se otvara'u, plave kroz mrko. Pet, {est puta no}u moram da zaspim, jer se budim. Pre nego {to i sam legnem ovde unutra, ho}u da imam drugu sliku, drugu - kako se njeno lice di`e, izlazi, pa makar to samo bilo na kuki mojoj. Pratite {ta govorim?"
	Pomislih na Teklu; na re~icu krvi ispod vrata njene }elije pomislih; i klimnuh.
	"A ima i jo{. Kes i ja, imali smo radnjicu. Uglavnom metalni predmeti sa slikama od umetnutih komadi}a emajla - kloasoni. Njen otac i brat, zanatlije, pravili su to, pa su nam obezbedili radnju na ulici Signalskoj, nedaleko od sredine, pokraj ku}e za aukci'e. Radnjica, jo{ je tamo, cela zgrada, al' niko tamo ne `ivi. Ja odem ro|acima, donesem ku}i na le|ima kutije sa kloasonima, pootvaram ih, rasporedim komade po na{im policama. Kes im odre|u'e cene, prodaje ih i sve odr`ava u takvoj ~isto}i! Znate koliko smo dugo vodili svoje mesta{ce?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"^etiri godine, bez mesec i nedelju. Onda je umrla. Kes umrla. Nije dugo pro{lo i sve je nestalo, ali to je bio najve}i deo mog `ivota. Sad imam jedno mesto za spavanje na tavanu sa senom. Jedan ~ovek, znam ga ve} godinama, mada mnogo godina posle odlaska Kes, pu{ta me da spavam tamo. Nijednog kloasona nema tamo, ni{ta od ode}e, nijedan ekser iz stare radnjice. Poku{ao sam da sa~uvam kutijicu sa uvojkom kose i Kesine ~e{ljeve, ali sve je oti{lo. Recite vi meni, sada, ovo. Kako da znam da ni'e bio san?"
	Meni se ~inilo da bi ovaj stari mogao biti za~aran, poput onih u ku}i od `utog drveta; zato rekoh: "Ne mogu znati. Mo`da je, kao {to velite, sve i bilo samo san. Mislim da suvi{e mu~ite sebe."
	Njegovo se raspolo`enje u trenutku preokrenulo - pojava koju sam vi|ao kod male dece - i on se nasmeja. "Lako je videti, gospodine, da vi, iako ste tako opremljeni ispod tog ogrta~a, mu~itelj niste. Zaista bih rado povezao vas i va{u doksicu. Ali ne mogu i zato ima malo dalje jedan drugar sa ve}im ~amcem. On dolazi prili~no ~esto i ponekad tako, kao vi, razgovara sa mnom. Ka`ite mu da se ja nadam da }e vas on prevesti na drugu stranu."
	Zahvalio sam mu se i pohitao za Agijom, koja je u me|uvremenu daleko isprednja~ila. Hramala je i ja se prisetih koliko je ve} danas, posle uganu}a noge, prepe{a~ila. Kad sam bio ve} nadomak da je sustignem i ponudim joj da me uzme za ruku da bi joj bilo lak{e, napravio sam jednu od onih gre{eka koje u tom trenutku izgledaju ogromne i silno poni`avaju}e, ali im se ~ovek kasnije smeje; to u~iniv{i, pokrenuo sam jedan od naj~udnijih incidenata u mojoj, priznati se mora, ~udnovatoj karijeri. Jer ja sam Agiju sustizao tr~e}i i u trku do{ao preblizu unutra{nje strane jedne krivine na plove}oj stazi.
	U jednom trenutku trk me je nosio preko sun|eraste barske travuljine - a ve} u slede}em mlatarao sam po ledenoj sme|oj vodi, grdno ometan ogrta~em. Tokom vremena koliko je potrebno za jedan dah ose}ao sam, opet, onaj u`asni strah od davljenja; onda sam se u vodi uspravio i izbio licem na vazduh. Pobedile su navike ste~ene u svim onim letnjim plivanjima na \olu: izduvao sam vodu iz usta i nosa, udahnuo duboko i odgurnuo potpuno mokru kapulja~u sa lica.
	Tek {to sam se smirio, uvideo sam da mi je Terminus Est ispao iz ruke i opasnost da to se~ivo izgubim u~inila mi se, tada, stra{nijom od gubljenja `ivota. Zaronio sam, ne `ele}i ni da se potrudim da prvo skinem ~izme i po~eo sam da kr~im sebi put kroz zagasitomrki fluid koji nije bio samo voda nego voda zgusnuta od vlaknastog korenja bilja, korenja spletenog u mre`ice. Ta su vlakna mnogostruko pove}avala opasnost od davljenja, ali su mi spasla Terminus Est - koji bi sigurno stigao do dna pre nego ja, i tamo se, uprkos prisustvu male koli~ine vazduha u kaniji zario u blato, da pad nije ometen korenjem. Desilo se, dakle, slede}e: nekih osam ili deset lakata ispod povr{ine, jedna moja {aka, grabe}i mahnito, nai{la je na blagosloveni, dobro poznati oblik njegove dr{ke sa oniksom.
	Ali tog istog trena moja druga {aka dotakla je jedan predmet sasvim druge vrste. Drugu ljudsku {aku, ~iji se stisak (jer je istog trena kad sam je dodirnuo {~epala moju {aku) tako savr{eno podudario sa pronala`enjem Terminus Esta, da je izgledalo kao da mi vlasnik te {ake vra}a ma~, kao {to je to visoka zapovednica pelerinki u~inila ranije. Osetio sam talas luda~ke zahvalnosti, a onda se strah vratio udesetostru~en: ta {aka me je vukla, vukla nadole.
	
	23. HILDEGRIN
	Snagom, sigurno poslednjom koju sam imao, uspeo sam da izbacim Terminus Est na plove}u barsku stazu i da se uhvatim za njenu neravnu ivicu; a onda sam opet potonuo.
	No, neko me je dohvatio za zglob {ake. Digao sam pogled o~ekuju}i da je to Agija, ali nije bila ona nego neka jo{ mla|a `ena, sa duga~kom, `utom kosom. Poku{ah da joj se zahvalim, ali iz mojih usta ne poteko{e re~i nego voda. Ona je, onda, vukla, ja se bacakao i najzad se na{ao oslonjen celom te`inom na travu, no tako slab da vi{e ni{ta nisam mogao u~initi.
	Mora biti da sam se tu odmarao bar onoliko dugo koliko je potrebno da se izgovori angelus, mo`da i du`e. Bio sam svestan hladno}e i postepenog tonjenja svih tih utkanih trule}ih biljaka zajedno, jer one su pod mojom te`inom popu{tale tako da sam se najzad na{ao opet do pola u vodi. ^inio sam jako velike udisaje, ali moja plu}a njima nisu bila zadovoljna; vodu sam iska{ljavao, a curila mi je i iz nosa. Neko progovori (mu{ki glas, bu~an, ~inilo mi se da sam ga nekad, davno, ve} slu{ao): "Povucite ga na ovu stranu ina~e }e potonuti." Neko me je podigao, dr`e}i me za opasa~. Nekoliko trenutaka posle toga uspeo sam da stanem na noge, iako su toliko drhtale da sam se upla{io da }u pasti.
	Agija je bila tu, i ona plavu{a koja mi je pomogla da se popnem na travu, i jedan krupan ~ovek mesnatog lica. Agija zapita {ta se dogodilo; iako polusvestan, zapazio sam koliko je bleda.
	"Dajte mu vremena", re~e krupni ~ovek. "Bi}e mu sasvim dobro, uskoro." Onda on re~e: "A ko si, za ime Flegetona, ti?"
	Gledao je tu devojku koja je izgledala o{amu}eno isto koliko sam se ja o{amu}enim ose}ao. Promucala je : "D...d...d...d", onda sagla glavu i za}utala. Od kose do pete bila je umazana blatom, a od ode}e je na sebi imala samo neke dronjke.
	Krupni ~ovek zapita Agiju: "Odakle ova?"
	"Ne znam. Kad sam se okrenula da vidim {ta zadr`ava Severijana, ona ga je ve} izvla~ila na ovu plove}u stazu."
	"Dobro je u~inila. Bar za njega dobro. Je li luda? Ili ~arolijom vezana za ovo mesto, {ta misli{?"
	Progovorih: "Ko god da je, spasla me je. Zar joj ne mo`e{ dati ne{to da se pokrije? Sigurno se smrzava." Smrzavao sam se i ja, a sad sam bio dovoljno `iv da to i primetim.
	Krupni ~ovek odmahnu glavom i kao da prite`e svoj te{ki kaput nekako ~vr{}e oko sebe. "Ne dam ako ne bude ~ista. A to ne}e biti, osim ako je ne vratimo u vodu i ne probu}kamo dobro. Ali imam ovde ne{to {to je gotovo isto tako dobro, mo`da i bolje." Iz jednog od d`epova kaputa on izvu~e metalnu bocu, koja je imala oblik psa, i dade mi je.
	Pokaza se da je "kost" u ustima tog psa zapravo ~ep. Ponudio sam bocu toj devojci, ali ona se pona{ala kao da ne zna {ta bi s njom radila. Agija joj bocu prvo oduze, pa prisloni na usne, a kad je plavu{a popila nekoliko gutljaja, Agija mi je vrati. Te~nost u boci imala je ukus rakije od {ljiva; vatreni nalet tog pi}a sprao je na vrlo prijatan na~in gor~inu mo~varne vode. Kad sam vratio kosku psu u usta, stomak mu je, rekao bih, bio ve} vi{e od pola ispra`njen.
	"E, tako", re~e veliki, "a sad, narode, mislim da bi trebalo da mi ka`ete ko ste i {ta }ete ovde - i nemoj niko da mi ka`e da ste do{li samo da razgledate vrt. Ja svaki dan vidim toliko tih {to blenu, da ih prepoznam pre nego {to stignu na domet glasa." On osmotri mene. "Za po~etak, ti ima{ doo-bru no`ekanju."
	Agija re~e: "Taj armiger je kostimiran. Izazvan je na dvoboj, pa je do{ao da ise~e jedan avern."
	"On kostimiran, a ti kao nisi. Misli{ da ne prepoznajem pozori{ni brokat? I da ne znam {ta su bose noge?"
	"Nisam ja rekla da nisam kostimirana, niti da sam njegovog ranga. A {to se ti~e mojih cipela, ostavila sam ih napolju da ih ne upropastim u ovoj vodi."
	On klimnu na takav na~in da se nije moglo zaklju~iti da li joj je poverovao ili nije. "Sad ti, zla}ana kosice. Ova izvezena baga`a ovde ve} je kazala da te ne poznaje. A ovaj drugar ovde - koga si, kao ribu, upecala, a to je bio posao i te kakav - pa, kad ga pogledam ~ini mi se da ni on ne zna o tebi ni{ta vi{e nego ja. Mo`da ni koliko ja. Dakle, ko si ti?"
	Plavu{a proguta pljuva~ku. "Dorkas."
	"A kako si dospela ovde, Dorkas? I to u vodu? Jer u vodi si bila, stvar je jasna. Nisi se mogla toliko smo~iti samo izvla~e}i na{eg mladog prijatelja."
	Od rakije su se devoj~ini obrazi zarumeneli, ali lice joj je ostalo prazno i zbunjeno ba{ kao i pre ili gotovo koliko i pre. "Ne znam", {apnu ona.
	Agija zapita: "Ti se ne se}a{ kako si do{la?"
	Dorkas odmahnu glavom.
	"Onda, koje se stvari poslednje se}a{?"
	Nastupilo je dugo }utanje. Vetar je navalio kao nikad do tada - smrzavao sam se o~ajno, uprkos pi}u. Kona~no Dorkas progun|a: "Sedenje pored prozora... Bile su lepe stvari na prozoru. Poslu`avnici, kutije i jedan krst."
	Krupni re~e: "Lepe stvari? Pa, ako si ti bila tamo, onda sam siguran da je lepih stvari bilo."
	"Luda je", re~e Agija "Ili se neko brinuo o njoj, a ona odlutala, ili se o njoj niko ne brine, {to izgleda verovatnije s obzirom na stanje njene ode}e, pa je dolutala unutra kad kustosi nisu pazili."
	"Mo`da ju je neko tupnuo po glavi, opelje{io i bacio unutra misle}i da je gotova. A ulaza u ovaj vrt ima, gospo|ice Dronjakovi}ka, vi{e nego {to kustos zna. Ili su je mo`da doneli da je bace ovde, ali je bila samo bolesna i uspavana. U komi, to se zove koma, pa ju je voda probudila."
	"Pa ti koji su je doneli sigurno bi je i videli."
	"Ja koliko sam ~uo, oni kad su u komi mogu dugo da ostanu pod vodom. [ta je bilo da je bilo, sad nije bitno. Ona je tu i problem je njen, rekao bih, da utvrdi odakle je i ko je."
	Ja sam dotle skinuo sme|i i po~eo da cedim gilda{ki ogrta~ u nadi da ga koliko-toliko osu{im; ali digoh pogled kad Agija upita: "Sve nas si pitao ko smo. A ko si ti?"
	"Sasvim imate pravo to da znate", re~e krupni ~ovek. "Potpuno pravo imate i da}u vam bolje dokaze nego {to je iko od vas dao meni. Ali, posle toga, mora}u malo da se posvetim svojim poslovima. Do{ao sam jer sam video da se ovaj mladi armiger davi, do{ao sam kao {to bi svaki dobar ~ovek do{ao. Ali svako mora da gleda svoja posla, pa moram i ja."
	To govore}i, skinuo je svoj visoki {e{ir, posegnuo u njega i izvukao jednu masnu kartu otprilike dvaput ve}u od onih posetnica koje sam pokatkad vi|ao u Citadeli. Dao ju je Agiji, a ja sam pogledao preko Agijinog ramena. Izrazito kitnjastim slovima bilo je ispisano: HILDEGRIN ZVANI JAZAVAC Iskopavanja svih vrsta, sa jednim, ili vi{e, pa sve do 4OO kopa~a. Kamen nije pretvrd niti blato premekano. Pitajte u ulici Argosi kod firme
	SLEPI A[OV ili pitajte u Altikamelusu odmah iza ugla Velajetije.
	"Eto ko sam, gospo|ice Dronjakovi}ka i mladi sir - a nadam se da mi ne}e{ zameriti {to vas tako zovem, prvo jer ste od mene mla|i, a drugo jer si ti od nje mnogo mla|i iako si mo`da samo dve-tri godine posle nje ro|en. I, odoh ja."
	Zaustavih ga. "Pre nego {to sam upao, sreo sam jednog starog u ~unu, koji je rekao da ne{to dalje niz stazu postoji neko ko bi nas mogao prebaciti preko jezera. Ho}e{ li nas povesti?"
	"A, onaj jadnik koji tra`i svoju suprugu. E, taj mi je bio dobar prijatelj, mnogo puta, pa ako vas je on preporu~io, valjalo bi da poslu{am. Moja brodica mo`e da odr`i ~etvoro, ako ba{ mora."
	On po|e krupnim koracima, pokazuju}i nam jednim pokretom da krenemo za njim; primetih da mu ~izme, koje kao da su bile ne~im nauljene, tonu u barsko bilje ~ak i dublje nego moje. Agija re~e: "Ova s nama ne ide." Me|utim, lepo se videlo da Dorkas ba{ ide za nama, i to za Agijom. Na Dorkasinom licu bio je izraz tako oja|en, da ja zastadoh da poku{am da je ute{im. "Pozajmio bih ti ja svoj ogrta~", {apnuo sam joj, "da nije toliko mokar, pa bi ti od njega bilo jo{ hladnije nego sad. Ali ako po|e{ ovom stazom u suprotnom smeru, izi}i }e{ sasvim iz ovog vrta u hodnik gde je suvlje i toplije. A onda, ako potra`i{ vrata na kojima pi{e 'Ba{ta tropske d`ungle', kroz njih }e{ u}i u jedan vrt gde je sunce toplo i gde }e{ se ose}ati sasvim udobno."
	Tek {to sam to rekao, setio sam se onog pelikosaura koga sam u d`ungli video. Dorkas, me|utim (mo`da i na sre}u), nije ni~im pokazala da je ~ula moje re~i. Ne{to u njenom licu pokazivalo je da se pla{i Agije, ili da je bar, na neki bespomo}an na~in, svesna da je izazvala Agijino nezadovoljstvo; ali nikakvih drugih pokazatelja nije bilo da svoju okolinu sagledava i{ta budnije od mese~ara.
	Svestan da nimalo nisam umanjio njenu nevolju, po~eh ponovo. "Ima u hodniku jedan ~ovek, kustos. Siguran sam da }e on bar poku{ati da ti na|e neku ode}u i vatru."
	Vetar je zavitlao Agijinom kestenjastom kosom kao bi~em, kad je okrenula glavu da nas pogleda. "Tih mladih prosjakinja ima toliko da niko ne treba da se uznemirava zbog jo{ jedne, Severijane. Niko, pa ni ti."
	Na zvuk Agijinog glasa i Hildegrin pogleda preko ramena. "Znam jednu `enu koja bi je mogla primiti. Da, primiti, oprati i dati joj ne{to ode}e. Ispod tog blata je telo otmenog roda, mada prili~no mr{avo."
	"A {ta ti uop{te tra`i{ ovde?" prasnu Agija. "Na tvojoj posetnici pi{e da anga`uje{ radnike za kopanje i, onda, kakav posao ima{ ovde?"
	"Kao {to rekoste, gospo|ice - imam posao."
	Dorkas je po~ela da drhti. "^asti mi", rekoh, "treba samo da se vrati{. U hodniku je mnogo toplije. Ne idi u Ba{tu tropske d`ungle. Mogla bi oti}i u Pe{~anu, tamo je sun~ano i sivo."
	Ne{to od mojih re~i kao da je dodirnulo neku `icu u njoj. "Da", {apnu ona. "Da."
	"Pe{~ana ba{ta? To ti se dopada?"
	Vrlo tiho: "Sunce."
	"Evo stare barke", objavi Hildegrin. "Toliko nas ima da }emo morati da pripazimo ko gde sedi i kako. Kad u|emo, niko ni makac - jer }e ona duboko da ugazi u vodu. Jedna `enska na pramac, molim lepo, a druga i mladi armiger na krmu."
	Rekoh: "Rado }u uzeti jedno veslo."
	"Jes' ikad ranije veslao? Nisi. I pretpostavljao sam da nisi. Ne-ne, bolje ti sedi na krmu k'o {to sam rekao. Nije mnogo te`e vu}i dva vesla nego jedno, a radio sam to mnogo puta, veruj mi, ~ak i kad je ovde bilo i po petoro uz mene."
	^amac je bio nalik na vlasnika, {irok, robustan, masivnog izgleda. Pramac i krma bili su ~etvrtasti, {iroki gotovo isto koliko sredina ~amca, mada je korito na oba kraja bilo pli}e. Hildegrin je u{ao prvi, opkora~io klupu i onda jednim veslom potisnuo ~amac bli`e obali da mi u|emo.
	"Ti", re~e Agija, hvataju}i Dorkas za mi{icu ruke. "Ti sedi tamo napred."
	Izgledalo je da }e Dorkas to poslu{ati, ali Hildegrin je zaustavi. "Ako ne zamera{, gospo|ice", re~e Agiji, "radije bih da na pramcu bude{ ti. Ne}u mo}i da pazim na ovu, zna{, kad veslam, ako ne sedne na krmu. Ona nije ~itava, u ~emu se ~ak i ti i ja mo`emo saglasiti, pa, po{to }emo jako duboko gaziti vodu, `eleo bih da je vidim ako po~ne ne{to da se bacaka."
	Na iznena|enje svih nas Dorkas re~e: "Nisam luda. Samo... samo se ose}am kao da sam upravo probu|ena."
	Hildegrin je, ipak, nagna da sedne na krmu, sa mnom. "Ovo sad", re~e on, "ovo sad {to }ete gledati nije verovatno da }ete ikad zaboraviti, ako vam je prvi put. Prelazak preko Pti~jeg jezera, ovde, usred Ba{te ve~nog sna." Zamakanje njegovih vesala u vodu stvaralo je tup i nekako setan zvuk.
	Pitao sam za{to to jezero zovu pti~jim.
	"Zato {to se u vodi na|e toliko mrtvih ptica, ka`u neki ljudi. Ali mo`e biti da je samo zato {to ih ovde toliko ima. Mnogo stvari se pri~a protiv Smrti. Mislim, pri~aju ljudi koji moraju umreti, crtaju je kao zlu babu sa vre}om i tako to. Ali pticama je Smrt dobra drugarica. Gde god ima mrtvih ljudi i ti{ine, na}i }e{ i dobar broj ptica, iskustvo je moje."
	Se}aju}i se kako drozdovi pevaju u na{em nekropolisu, klimnuo sam glavom.
	"Ako sad pogledate pored mog ramena, jasno }ete videti obalu ispred nas i na njoj mnogo toga {to ranije niste mogli, zbog trske koja je bila svud oko vas. Primeti}ete, ako nema previ{e izmaglice, da se teren od tog mesta di`e. Tamo zemlji{te vi{e nije mo~varno, tamo po~inje {uma. Vidite li drve}e?"
	Klimnuo sam glavom, a pokraj mene je i Dorkas klimnula glavom.
	"To je zato {to je cela ova predstava name{tena da izgleda kao usta uga{enog vulkana. Ili kao usta mrtvog ~oveka, ka`u neki, ali nije im to istina. Da jeste, bili bi ugra|eni i zubi. Seti}ete se, me|utim, da ste u ovaj vrt u{li penju}i se kroz jednu podzemnu cev."
	Jo{ jednom klimnusmo glavama i Dorkas i ja. Agija je bila od nas udaljena ne vi{e od dva dobra koraka, ali se nije mogla videti iza Hildegrinovih {irokih le|a i tog kaputa od debelog vunenog {tofa.
	"Na onoj strani", nastavi on, nagove{tavaju}i pokretom ~etvrtaste vilice u kom pravcu treba da pogledamo, "morali biste da vidite jednu crnu ta~ku. Na pola puta, otprilike, izme|u mo~vare i ruba. Neki je vide, pa pomisle da su tu izi{li, ali nisu, taj otvor je iza vas, ni`i je i mnogo manji. A ovaj koji sad vidite jeste pe}ina Kumeanke - `ene koja zna budu}nost i pro{lost i sve ostalo. Neki pri~aju da je sve ovo izgra|eno samo radi nje, ali ja to ne verujem."
	Dorkas tiho upita: "Kako se to moglo desiti?" Hildegrin je nije razumeo ili se bar pravio da je ne razume.
	"Ka`u da autarh `eli da Kumeanka bude tu, tako da on mo`e da do|e i razgovara, ne putuju}i na drugu stranu sveta. Ne bih znao da li je to istina, ali ponekad vidim nekog da se {etka tamo gore, kao i odsjaj metala i mo`da dva-tri dragulja. Ne znam ko je, ali, po{to ne `elim da znam svoju budu}nost - a svoju pro{lost poznajem valjda bolje nego ona - ne prilazim blizu pe}ini. Neki put do|u ljudi u nadi da saznaju kad }e se o`eniti ili kako }e pro}i u trgovini. Ali primetio sam da se retko vra}aju."
	Stigosmo gotovo do sredine jezera. Ba{ta beskrajnog sna se dizala oko nas odasvud i li~ila je na strane neke ogromne zdele, sa mahovinom i ~etinarima pri vrhu, a prljavom penom travuljine i trske dole. Meni je jo{ bilo hladno, ~ak i hladnije zbog toga {to sam, neaktivan, sedeo u ~amcu dok je drugi veslao; po~injao sam da se brinem i zbog posledica koje bi potapanje u vodu moglo imati po o{tricu Terminus Estaa, ako ga uskoro ne osu{im i ne nauljim; ali i pored toga ~arolija tog mesta me je dr`ala. (A ~arolija je, u tom vrtu, nesumnjivo postojala. Mogao sam je maltene ~uti kako bruji nad vodom: glasovi, ritmi~no pevaju, na nekom jeziku koji ne znam, ali ga razumem.) Mislim da je dr`ala svakog, ~ak i Hildegrina, ~ak i Agiju. Neko vreme smo plovili bez razgovora; video sam guske, i to, koliko sam mogao razabrati, `ive i zadovoljne, kako sede na vodi, daleko od nas; a u jednom trenutku je, kao ne{to iz sna, lice neke manateje, maltene ljudsko, pogledalo pravo u moje lice, kroz nekoliko pedalja sme|e vode.
	
	24. CVET ZA POSLEDNJE ZBOGOM
	Dorkas, koja je sedela uz mene, pru`i ruku, ubra jedan vodeni zumbul i stavi ga u svoju kosu. Bio je to, ako se izuzme ona nejasna mrlja beline na drugoj, jo{ prili~no udaljenoj obali, prvi cvet koji sam video u Ba{ti beskrajnog sna; po~eh pogledom da tra`im i druge, ali ne videh nijedan.
	Da li je mogu}e da se taj cvet tu stvorio samo zato {to je Dorkas pru`ila ruku ka njemu? U svetlosti dana, meni je jasno, kao i svakome, da su takve stvari nemogu}ne; ali pi{em ovo no}u, a u ono vreme kad sam sedeo u tom ~amcu i gledao taj zumbul ni lakat udaljen od mojih o~iju, pitao sam se za{to je svetlost tako slaba i prise}ao se Hildegrinove uzgredne re~enice iskazane koji trenutak ranije, re~enice koja je nagove{tavala (mada je sasvim mogu}e da Hildegrin toga nije bio svestan) da pe}ina te vidovite `ene, pa prema tome i ceo ovaj vrt, le`i na suprotnoj strani sveta. A tamo je, kao {to nas je majstor Malrubius odavno nau~io, sve obrnuto: ka jugu je toplo, ka severu hladno, no}u je svetlost, danju je mrak; leti pada sneg. Onda bi ta o{tra hladno}a, koju sam ose}ao, bila normalna, jer bi se tamo bli`ilo leto, pa bi vetar donosio susne`icu; mrak koji se ispre~io ~ak i izme|u mojih o~iju i plavog cveta vodenog zumbula bio bi tako|e normalan, jer bi se tamo bli`ila no}, {to zna~i vreme svetlosti na nebu.
	Mora biti da Inkreator odr`ava red u svim stvarima; a teolozi ka`u da je svetlost njegova senka. Zar iz toga neminovno ne sledi da u tami ima manje reda i proticanjem vremena - sve manje, tako da i cve}e mo`e da iska~e iz ni{tavila i pojavljuje se u devoja~kim prstima, ba{ kao {to, na svetlosti, u prole}e, iska~e iz najobi~nijeg blata i uzvija se u vazduh? Kad no} sklopi na{e o~i, reda mo`da ima manje nego {to verujemo. Mo`da, uistinu, ba{ taj nedostatak poretka opa`amo kao tamu, mo`da je mrak, zapravo, nadolazak nasumi~nosti u energetskim talasima (sli~nim moru) i energetskim poljima (sli~nim njivama); mo`da je samo varka kad se na{im o~ima ~ini - pod dejstvom svetlosti, {to im donosi red, koji one ne mogu same stvarati - da su ti talasi i ta polja stvarni svet.
	Di`u}i se iz vode, izmaglica me je podsetila, prvo, na kovitlanje trun~ica pra{ine u vazdu{astoj pelerinskoj katedrali, a zatim na vodenu paru iz kotli}a sa supom kad ga Brat kuvar unosi u trpezariju u zimsko popodne. Pri~alo se da ve{tice imaju takve kotlove i da njihovu sadr`inu me{aju; ali ja nikad nisam takav kotao kod njih video, iako njihova kula stoji ni lanac daleko od na{e. Prisetih se - pa mi to veslamo preko jednog vulkanskog kratera. Da nije taj krater Kumeankin kotao? Vatre Urta ugasile su se odavno, kao {to nas je majstor Malrubius u~io; mogu}e je, i vi{e nego mogu}e, da su se ohladile mnogo pre nego {to se ljudski rod uzdigao iz zverstva i po~eo da zakr~uje lice Urta svojim gradovima. Ali ve{tice, pri~a se, di`u ljude iz mrtvih. Da li bi Kumeanka mogla probuditi mrtve vatre da bi njen kotao proklju~ao? Zamo~io sam prste u vodu; bila je hladna kao sneg.
	Zabacuju}i vesla, Hildegrin se na`e ka meni, zatim, vuku}i ih, odma~e se od mene. "Ide{ u susret svojoj smrti", re~e on. "Na to misli{. Vidim ti po licu. Na Sangrnarno polje i tamo }e te ubije - on, ko je, da je."
	"Ide{ tamo?" upita Dorkas i stisnu moju {aku.
	Po{to nisam odgovorio, Hildegrin mi klimnu. "A ne mora{, ej. Ima ljudi koji ta pravila ne po{tuju, a ipak se {etaju slobodni."
	"Nisi pogodio", rekoh. "Nisam o monomahiji razmi{ljao - a ni o umiranju."
	Dorkas mi progovori na uvo, tako tiho da, ~ini mi se, ni Hildegrin nije mogao ~uti: "A, jesi. Lice ti je bilo puno lepote, i to one uzvi{ene vrste. Kad je svet u`asan, tad su misli visoke, pune elegancije i veli~anstvenosti."
	Pogledah je, pomi{ljaju}i da mi se podsmeva. Nije se podsmevala.
	"Svet je do pola naliven dobrim, a od pola zlim. Mo`emo da ga nagnemo napred, da se u na{ um slije vi{e dobra, ili nazad, tako da se vi{e izlije u ovo." Pogledom je obuhvatila jezero, celo. "Ali koli~ine su iste, samo menjamo razmere na pojedinim mestima."
	"Ja bih svet nagnuo unazad, najvi{e {to mogu, tako da zlo u celosti iscuri napolje", rekoh.
	"A moglo bi iscureti dobro. Ali ja sam kao ti; kad bih mogla, savila bih vreme unazad."
	"Osim toga, ne verujem da se divne misli - ili mudre - ra|aju zahvaljuju}i spolja{njim nevoljama."
	"Nisam rekla divne misli, nego misli pune elegancije i veli~anstvenosti, mada to, valjda, podrazumeva i neku vrstu lepote. Daj da ti poka`em." Podigla je moju ruku, zavukla je pod svoje dronjke i pritisnula na svoju desnu dojku. Osetio sam pupoljak, ~vrst kao tre{nja, i toplinu blage uzvisine ispod njega, tanane, perjano mekane, pune `ivota i zahuktale krvi. "Na {ta", re~e ona, "na {ta sad misli{? Ako sam ti u~inila spolja{nji svet sla|im, zar ti nisu misli manje uzvi{ene nego malo~as?"
	"Gde si sve ovo nau~ila?" upitah. Sa njenog lica mudrost je ve} nestala - iscurila je i kondenzovala se u kristalne kapljice na uglovima njenih o~iju.
	Obala na kojoj averni rastu bila je manje mo~varna. ^udno je bilo, posle onolike {etnje po plove}oj travi i plovidbe po vodi, stati nogom na tlo koje je samo meko. Dotakli smo obalu na izvesnoj udaljenosti od tih biljaka, ali smo ipak bili dovoljno blizu da ih vidimo ne vi{e kao belu masu du` ivice vode nego kao skup pojedina~nih biljaka, odre|enih boja i oblika, ~ija se veli~ina mogla lako oceniti. Rekoh: "Averni nisu ovda{nji, a? Nisu sa na{eg Urta." Niko nije odgovorio; ~ini mi se da sam govorio tako tiho da me niko (osim mo`da Dorkas) nije mogao ~uti.
	Averni su imali izvesnu krutu geometrijsku pravilnost nesumnjivo ro|enu pod nekim drugim suncem. Boja njihovog li{}a bila je boja skarabejevih le|a, ali pro`eta prelivima istovremeno dubljim i prozra~nijim. Ta boja kao da je nagove{tavala da negde, nezamislivo daleko, postoji neka svetlost takvoga spektra, da bi se od nje ovaj svet sparu{io, ili, mo`da, uzvisio.
	Dok smo se, pe{ice, pribli`avali avernima - Agija napred, ja za njom, Dorkas za mnom, Hildegrin poslednji - video sam da je svaki list poput o{trice bode`a, krut i {iljat, ivica tako o{trih da bi njima ~ak i majstor Gerlous bio zadovoljan. Iznad tog li{}a bili su poluzatvoreni beli cvetovi koje smo videli jo{ sa suprotne strane jezera; izgledali su kao tvorevine ~iste lepote, devi~anske ma{te za{ti}ene stotinom no`eva. [iroki su to cvetovi bili, rasko{ni, a latice su bile svijene na takav na~in da bi mogle izgledati i razbaru{ene, kad oko ne bi u njima razabiralo slo`eni vrtlo`ni obrazac koji ga uvla~i u sebe kao one spirale naslikane na diskovima {to se vrte.
	Agija re~e: "Prema pravilima dobrog pona{anja, treba da sam uzbere{ biljku, Severijane. Ali po}i }u da ti poka`em kako. Trik je u tome da zavu~e{ ruku pod najni`e li{}e i da je otkine{, da odlomi{ stablo sasvim pri tlu."
	Hildegrin je uhvati za rame. "Ne}e{, ne}e{, gospo|ice", re~e njoj, a meni: "Ti po|i, kad ve} ho}e{, mladi sire. Ja }u odvesti ove `enske u bezbednost."
	Ve} sam bio odmakao nekoliko koraka od njega, ali kad je te re~i izgovorio, za trenutak ostadoh nepomi~an. Na sre}u, Dorkas je upravo tad uzviknula: "Pazi se!" pa sam mogao odglumiti da je moje zastajanje bilo zbog njenog uzvika.
	Ali nije bilo zato. Jo{ od kad smo Hildegrina sreli, bio sam siguran da sam tog ~oveka ve} negde video, ali onaj {ok prepoznavanja koji je tako brzo do{ao kad sam po drugi put video armigera Rahoa, u ovom slu~aju je nastupio tek posle du`eg vremena. Nastupio je i paralisao me istog trenutka.
	Kao {to rekoh, ja sve zapamtim, ali ~esto mi se de{ava da neko lice, ili neku ~injenicu, ili ose}anje, prona|em tek posle du`eg traganja. Mislim da je u slu~aju Hildegrina problem bio u tome {to sam ga tog dana video sasvim jasno, jo{ od onog trena kad se nagnuo nada mnom na travnatoj stazi, dok sam ga prilikom na{eg ranijeg susreta video sasvim slabo ili, mo`e se re}i, gotovo nikako. I zato je moja pam}enje, tek kad je Hildegrin rekao "Ja }u odvesti ove `enske u bezbednost", nepogre{ivo odredilo ~iji je to glas.
	"Li{}e je otrovno", dobaci Agija. "Ako namota{ ogrta~ oko ruke, to }e do neke mere da te za{titi, ali potrudi se da ne dodirne{ nijedan list. I dobro gledaj... avern ti je uvek bli`e nego {to misli{."
	Klimnuo sam da poka`em da mi je jasno.
	Ne mogu znati da li je avern smrtonosan za bi}a na njegovom svetu. Mo`da i nije, mo`da je za nas opasan samo zato {to je njegova priroda, igrom slu~aja, u nepomirljivoj suprotnosti sa na{om. U svakom slu~aju, zemlja je, ispod i oko averna, bila pokrivena kratkom i vrlo ne`nom travom, koja nimalo nije li~ila na grubo rastinje na okolnom terenu; a ta kratka trava bila je posuta zgr~enim tela{cima p~ela i, ponegde, belim pti~jim kostima.
	Kad sam se na{ao na samo korak-dva od ovih biljaka, stao sam, iznenada svestan jednog problema o kome do tada nisam razmi{ljao. Trebalo je da izaberem avern koji }e mi biti oru`je u predstoje}oj borbi, ali, po{to nisam ni{ta znao o na~inu kako }e se ta borba voditi, nisam mogao ni da ocenim kakva }e mi biljka najbolje odgovarati. Mogao sam da se vratim i pitam Agiju, ali kakav bi to apsurd bio - pitati jednu `enu o takvim stvarima; najzad sam odlu~io da se oslonim na svoje rasu|ivanje, po{to }e me ona, sigurno, vratiti da otkinem drugu biljku ako prva koju uzmeme bude potpuno neodgovaraju}a.
	Averni su bili raznih visina, od mladica visokih tek ne{to vi{e od pedlja, pa do starih biljaka visokih gotovo tri lakta. Te starije biljke imale su manji broj listova, ali krupnijih. Listovi na manjim biljkama bili su u`i i tako zbijeni da su im stabljike bile sasvim skrivene, a listovi na ve}im biljkama bili su daleko {iri, srazmerno, u odnosu na svoju du`inu, i, kod mesnatih stabljika, donekle razmaknuti. Ako je trebalo da onaj septentriona{ i ja koristimo averne kao maljeve (a to se ~inilo verovatno), onda bi mi najbolje odgovarala najve}a biljka, sa najdu`om stabljikom i naj~vr{}im li{}em. Ali sve takve biljke su rasle na znatnoj udaljenosti od rubova ovog zasada, tako da bi bilo potrebno izlomiti mno{tvo manjih biljaka da bi se doprlo do jedne toliko velike; {to se, opet, nikako ne bi moglo izvesti na na~in koji je Agija predlo`ila, jer se li{}e mnogih sitnijih biljaka spu{talo prakti~no do zemlje.
	Na kraju sam odabrao jedan avern visok oko dva lakta. Kleknuo sam blizu njega i po~eo da pru`am ruku i odjednom, kao da je neki veo trgnut ispred mojih o~iju, uvideo da }e moja {aka, za koju sam mislio da je jo{ nekoliko pedalja daleko od iglastog vrha najbli`eg lista, slede}eg trenutka biti probodena. @urno sam je povukao; biljka je izgledala maltene nedohvatljivo, tako da nisam bio siguran da li }u uspeti da dodirnem njenu stabljiku ~ak i ako legnem potrbu{ke. Isku{enje da upotrebim ma~ bilo je veoma veliko, ali sam smatrao da bih se obrukao pred Agijom i Dorkas ako bih to uradio, a sem toga, znao sam da }u u svakom slu~aju morati, u borbi, da dr`im biljku rukom.
	Opet sam pru`io ruku, oprezno, ovog puta vuku}i podlakticu po tlu, i zaklju~io da stabljiku i te kako mogu dohvatiti, iako sam morao i rame da pritisnem na travu da me najni`i listovi ne bi uboli u mi{icu. Jedan {iljak, nekih pola lakta ispred mog lica, po~e treperiti od mog daha.
	Dok sam odlamao stabljiku - {to nije bilo lako - video sam za{to ispod averna uspeva samo kratka, meka trava. Jedan od listova biljke koju sam odlamao zasekao je kroz jednu vlat u busenu grube barske trave i ~itav busen, gotovo el {irok, odmah je po~eo da se su{i.
	Uzbrani avern bio je grdan problem, {to je trebalo i o~ekivati. Naravno da ga nisam mogao samo tako uneti u Hildegrinov ~amac, jer bi neko od nas poginuo; morao sam prvo da se popnem na jedan bre`uljak i odse~em jedno vrlo mlado stablo. Kad su i gran~ice odrezane s njega, Agija i ja smo privezali avern za jedan kraj, tako da je kasnije, kad smo i{li kroz grad, izgledalo da dr`im nekakvu grotesknu zastavu.
	Tad mi je Agija objasnila na koji na~in se avern koristi kao oru`je, pa sam otkinuo drugu biljku (uprkos Agijinom protivljenju i, bojim se, uz jo{ ve}i rizik, jer sam sad imao i previ{e samopouzdanja) i neko vreme ve`bao to {to mi je kazala.
	Avern nije, kao {to sam pretpostavio, samo mlatilo sa zmijskim zubima. Svaki njegov list mogu}e je otkinuti, tako {to se uhvati palcem i ka`iprstom i uvr}e, pri ~emu ruka ne sme da do|e ni u kakav dodir sa o{tricama ili vrhom. Onda je taj list, zapravo, se~ivo bez dr{ke, zatrovano, o{tro kao `ilet, spremno za bacanje. Borac dr`i biljku levom rukom za donji kraj stabljike i otkida desnom rukom najni`e listove da bi ih bacao. Agija me je, me|utim, opomenula da zadr`im svoju biljku izvan protivnikovog doma{aja, jer se, otkidanjem li{}a, pojavljuje ogoljena stabljika koju bi protivnik mogao {~epati i oteti mi ceo moj avern.
	Dok sam mlatarao drugim avernom i ve`bao udaranje njime, kao i otkidanje i bacanje listova, uvideo sam da je, za mene, moj sopstveni avern gotovo isto onako opasan kao septentriona{ev. Kad sam ga dr`ao blizu sebe, postojala je ozbiljna opasnost da se ubodem u ruku ili prsa duga~kim donjim listovima; a taj cvet je, svojim vrtlo`no raspore|enim laticama, hvatao i zadr`avao moj pogled kad god bih pogledao dole da otrgnem list i vukao me k sebi nekom isu{enom smrtnom stra{}u. Sve ovo bilo je dovoljno neugodno; ali kad sam nau~io da ne gledam u taj poluzatvoreni cvet, pade mi na um da }e i moj protivnik biti izlo`en istim opasnostima.
	Bacanje listova bilo je lak{e nego {to sam pretpostavio. Povr{ina lista je sjajna i glatka, kao i kod li{}a mnogih biljaka koje sam video u Ba{ti d`ungle, tako da se lako odvaja od prstiju, a te`ak je toliko da mo`e da leti daleko i pravo. Mo`e{ da ga hitne{ vrhom napred, kao svaki no`, ili da ga baci{ tako da se u letu okre}e i da pose~e svojom smrtonosnom ivicom sve {to mu se na|e na putu.
	Bio sam, dakako, pun `elje da Hildegrinu postavljam pitanja o Vodalusu; ali nijedna prilika se nije ukazala sve dok nas nije vratio ~amcem preko tihog jezera. Onda se, u jednom trenutku, Agija toliko usredsredila na poku{aje da otera Dorkas od nas, da sam ulu~io priliku da povu~em Hildegrina u stranu i da mu {apnem da sam i ja prijatelj Vodalusa.
	"Zamenio si me s nekim drugim, mladi armigeru - da li to o Vodalusu odmetniku govori{?"
	"Nikad ne zaboravljam glas", rekoh mu, "a ni ma {ta drugo." Onda, prepun odu{evljenja, impulsivno dodadoh valjda najgore re~i koje sam mogao izgovoriti: "Poku{ao si da mi prospe{ mozak onom tvojom lopatom." Njegovo lice se istog trena ukruti kao maska i on zakora~i u svoj ~amac i odvesla daleko, sme|om vodom.
	Kad smo Agija i ja odlazili iz Botani~ke ba{te, Dorkas je jo{ bila s nama. Agija se upinjala da je otera, a ja sam takve poku{aje neko vreme trpeo. Na to sam bio naveden, delimi~no, strahom da, zbog Dorkasine blizine, ne}u nikako mo}i da navedem Agiju da legne sa mnom; jo{ vi{e, nejasnim pomi{ljanjem na bol koji bi Dorkas, ve} izgubljena i smetena, osetila kad bi me videla da umirem. Nedugo pre toga, izlio sam pred Agiju sav svoj jad zbog Tekline smrti. Sad je jad bio zamenjen drugim brigama i ja uvideh da sam ga stvarno izlio - kao kad ~ovek prospe ukiseljeno vino na zemlju. Upotrebljavao sam jezik tuge i na taj na~in, neko vreme, uspevao da poni{tim svoju tugu; toliko je mo}na magija re~i kojom se slu`imo da svodimo na savladive ostatke sve one strasti koje bi nas ina~e izludele i uni{tile.
	Ma kakve da su bile moje pobude, i Agijine, i Dorkasine da nas prati, nijedan Agijin poku{aj nije uspeo. Na kraju sam pripretio Agiji da }u je udariti ako to ne prestane i pozvao Dorkas, koja je tad bila nekih pedesetak koraka iza nas.
	Nastavili smo }utke, nas troje, privla~e}i na sebe mnogo ~udnih pogleda. Bio sam skroz mokar i nisam vi{e mario ho}e li ili ne}e moj sme|i ogrta~ svuda pokrivati fuliginski, mu~iteljski. Agija je, u svom pocepanom brokatu, morala izgledati gotovo isto toliko ~udnovato kao ja. Dorkas je jo{ bila izmazana blatom - koje se na njoj osu{ilo u toplom prole}nom vetru, kojim se grad sada opto~io, i pretvorilo u tvrde grudvice u njenoj zlatnoj kosi i u mrlje sme|eg pra{ka na njenoj bledoj ko`i. Iznad nas je lebdeo sumorni avern, kao gonfalon, ona zastava koja se ne nosi na samom koplju nego na jednoj popre~noj gredici na vrh koplja. Iz averna se {irio divan, prijatan miris. Njegov poluzatvoreni cvet i sad je blistao belinom kosti, ali su listovi, na suncu, izgledali gotovo crni.
	
	25. KR^MA IZGUBLJENIH LJUBAVI
	Imao sam tu dobru sre}u - ili, mo`e biti, zlu - da mesta koja su u mom `ivotu odigrala posebno krupnu ulogu budu, gotovo sva, izuzetno trajnog karaktera. Mogao bih se sutra, kad bih hteo, vratiti u Citadelu, i to (pretpostavljam) ba{ na onaj isti le`aj gde sam, kao {egrt, spavao. \ol i sad te~e kroz moj grad, Nesus; Botani~ka ba{ta, facetovana, svetluca i danas, i u njoj su one ~udne pregrade u kojima je po jedno raspolo`enje, sa~uvano za sva vremena. A kad razmislim {ta je u mome `ivotu bilo prolazno, zaklju~im da su to, ponajpre, bili ljudi. Me|utim, bilo je i ku}a prolazne prirode, a ponajvi{e je takva ona kr~ma bila, ona na rubu Sangvinarnog polja.
	Potro{ili smo po podne pe{a~e}i {irokim avenijama i uzanim prolazima, a zgrade koje su se odasvud natiskivale ka nama bile su sve od kamena i cigle. Najzad smo stigli do nekog dvori{ta koje kao i da nije bilo dvori{te jer sa nije videla nikakva otmena vila u sredi{tu. Pamtim da sam upozorio Agiju da se sprema oluja: ose}ao sam u vazduhu blisko prisustvo ne~eg i video du` obzorja liniju gorkog crnila.
	Nasmejala mi se. "Ti to vidi{ i ose}a{ samo Zid Nesusa. Ovde je uvek ovako. Zid suzbija strujanje vazduha."
	"Ona crna linija? Pa, ona dose`e do pola neba."
	Agija se opet nasmeja, a Dorkas se pribi uz mene. "Pla{im se, Severijane."
	Agija je to ~ula. "Pla{i{ se Zida? Ne}e te povrediti sem ako padne na tebe, a nije pao ve} desetak epoha." Pogledao sam je upitno, a ona re~e: "Pa dobro, izgleda bar toliko star, mo`da je i stariji, ko }e znati?"
	"Njime bi se ceo jedan svet mogao ograditi. Da li je Nesus njime sasvim obuhva}en?"
	"Jeste, po definiciji. Ono {to je Zidom obuhva}eno, to je Nesus, mada, koliko ~ujem, u severnim delovima grada postoje i nenaseljene ravnice, a u ju`nim, lige i lige nenastanjenih ru{evina. Nego, gledaj, izme|u onih topola, vidi{ kr~mu?"
	Nisam video i rekoh to.
	"Ispod drveta. Obe}ao si mi ve~eru, a ja bih ba{ tamo da jedem. Vremena bi trebalo da bude taman dovoljno da zavr{imo jelo pre nego {to bude{ morao na susret sa septentriona{em."
	"Ne}emo sad", rekoh. "Rado }u te nahraniti kad moj dvoboj bude gotov. Ugovori}u ve~eru sad, ako `eli{." I dalje nikakvu zgradu nisam prime}ivao, ali sam uo~io ne{to ~udno na drvetu ispred nas: jedno rusti~no drveno stepeni{te koje je vodilo zavojito nagore, oko stabla.
	"U~ini tako. Ako bude{ ubijen, pozva}u tog oficira... a ako on ne bude hteo da do|e, onda onog propalog mornara koji ve~ito poziva mene. Pi}emo tebi u ~ast."
	Visoko u granama tog drveta upalilo se svetlo i ja sad videh da ka stepeni{tu vodi jedna staza. Ispred stepeni{ta: tabla sa slikom koja prikazuje uplakanu `enu kako vu~e okrvavljeni ma~. Jedan mu{karac, ~udovi{no debeo, sa kuhinjskom keceljom na sebi, iskora~i iz senke i stade pored table, trljaju}i {aketine i ~ekaju}i da mu pri|emo. Sad za~uh, mada tiho, i zveckanje {erpi.
	"Aban vam stoji na usluzi", re~e debeljko kad stigosmo do njega. "[ta `elite?" Primetih da pogledom nervozno odmerava moj avern.
	"Ho}emo da nam se ru~ak za dvoje poslu`i u ..." Pogledah Agiju.
	"Kad po~ne nova smena."
	"Dobro je to, dobro. Ali ne mo`e tako brzo biti spravljena, sire. Osim ako }ete prihvatiti hladno meso raznih vrsta, salatu i bocu vina?"
	Agija je izgledala nestrpljivo. "Mi }emo pe~enu `ivinu - mladu pticu."
	"Kako `elite. Kaza}u kuvaru da po~ne pripreme odmah, a vi se mo`ete, posle gospodinove pobede, zabaviti pecivom, dok ptica ne bude gotova." Agija klimnu i izme|u njih dvoje sevnu pogled koji mi je kazao, sa potpunom izvesno{}u, da su se ve} sretali. "A u me|uvremenu", nastavi gostioni~ar, "ako imate jo{ vremena, mogu obezbediti lavor tople vode i sun|er za ovu drugu mladu damu, a mo`da bi vam svima prijala i po ~a{a medoka uz biskvite?"
	Namah sam postao svestan da ni zalogaja nisam pojeo jo{ od onog doru~ka u zoru sa Boldandersom i dr Talosom i da je isto tako mogu}e da ni Agija ni Dorkas nisu ~itavog dana ni{ta jele. Klimnuo sam i kr~mar nas povede uz to {iroko stepeni{te napravljeno u seoskom stilu; deblo oko koga se stepeni{te svijalo imalo je u pre~niku celih deset koraka.
	"Da li ste nas ve} pose}ivali, armigeru?"
	Odmahnuo sam glavom. "Upravo sam hteo da vas pitam kakva vam je ovo gostionica. Ovako ne{to nikad nisam video."
	"A i ne}ete, gospodine, osim ovde. Ali trebalo je i ranije da dolazite - na{a kuhinja je proslavljena, a obedovanje na sve`em vazduhu daje najbolji apetit."
	Pade mi na um da oko apetita zaista ne mo`e biti problema ako gazda uspeva da odr`i toliku trbu{inu u kafani do ~ije se svake prostorije sti`e jo{ po jednim stepeni{tem; no, tu pomisao zadr`ah za sebe.
	"Zakon, vidite, sire, zabranjuje postojanje ma kakvih gra|evina tako blizu Zida. Mi imamo dozvolu zato {to nemamo ni zidove ni krov. Pose}uju nas oni koji idu na Sangvinarno polje, slavni borci i junaci, gledaoci i lekari, ~ak i efori. Evo va{e odaje."
	Bila je to jedna platforma, kru`na, savr{eno ravna. Oko nje i iznad nje, bledozeleno li{}e onemogu}avalo je da nas ma ko vidi ili ~uje. Agija sede u jednu platnenu stolicu, a ja se (vrlo umoran, prizna}u) bacih uz Dorkas na kau~ napravljen od {tavljene ko`e i upletenih rogova afri~kih i mo~varnih antilopa. Iza kau~a sam odlo`io avern, pa pristupio ~i{}enju ma~a. Do|e jedna sudopera i donese vodu i sun|er za Dorkas; videv{i {ta ja radim, vrati se sa krpama i uljem za mene. Uskoro sam kuckao po dr{ki da bih oslobodio se~ivo iz zahvata dr{ke i po~eo ljudski da ga ~istim.
	"[ta je, ne mo`e{ da se opere{?" zapita Agija Dorkas.
	"Volela bih da se okupam, ali ne da me vas dvoje gledate."
	"Severijan }e okrenuti glavu na drugu stranu ako ga zamoli{. On je to vrlo dobro radio jutros na jednom mestu gde smo bili."
	"I vi, madam", re~e Dorkas blago. "Radije bih da ne gledate. Trebalo bi mi izdvojeno mesto, ako ga mogu dobiti."
	Agija se na to nasme{ila, ali ja sam opet pozvao sudoperu i dao joj jedan ori~ok da donese rasklopni zastor. Kad je bio name{ten, rekoh Dorkas da sam voljan da joj kupim haljinu ako se to u ovoj kafani mo`e dobiti.
	"Ne}u", re~e Dorkas. [apatom upitah Agiju za mi{ljenje: {ta je sa tom devojkom.
	"Pa, o~ito joj se dopada to {to ima. Ja moram da hodam sa podignutom rukom, da dr`im bretelu kako se ne bih obrukala za ceo `ivot." Sad ona pusti ruku dole, tako da njene visoke dojke zablista{e na umiru}em suncu. "A ona ima te dronjke koji otkrivaju taman onoliko nogu i grudi koliko treba. Ima i jedno pocepano mesto na preponama ali to, koliko vidim, nisi primetio."
	Gostioni~ar nas prekide, dovode}i kelnera koji nam donese poslu`avnik sa pecivom, bocom i ~a{ama. Objasnih da mi je ode}a mokra i gazda naredi da se donese mangal sa vatrom - a onda stade sam uz njega i po~e se grejati kao da je u svom apartmanu. "U ovo doba godine - prija", objasni on. "Sunce je mrtvo ali jo{ ne zna da je mrtvo; ali mi znamo. Ako budete ubijeni, ne}ete morati da trpite slede}u zimu, a ako vas te{ko rane, prove{}ete je u toploj sobi. Tako ja uvek ka`em borcima. A borbe su ve}inom oko srednjeg letnjeg dana, {to zna~i, ho}u re}i, da su tad moje re~i jo{ prikladnije. Ne znam da li nekog ute{e ili ne, ali, {tetu ne prave."
	Skinuo sam sme|i i gilda{ki ogrta~, stavio ~izme na jednu stoli~icu uz mangal i stao uz gazdu da bih su{io ~ak{ire i ~arape; ujedno sam ga pitao da li svi koji, radi monomahije, pro|u ovim putem svrate da se osve`e kod njega. U tom trenutku prijalo bi mi, kao i svakom ~oveku koji ose}a da }e verovatno uskoro umreti, saznanje da sam u~esnik u nekoj postojanoj tradiciji.
	"Svi? Ma, ne, ni govora", uzvrati on. "Blagoslovila vas umerenost i Sveti Amand, gospodine. Kad bi se svako ko nai|e zadr`avao u mojoj gostionici, ne bi ni bila moja, prodao bih je pa bih `iveo udobno u nekoj velikoj kamenoj ku}i sa atroksima ispred vrata i nekoliko momaka sa no`evima okolo mene da odstrane moje neprijatelje. Ne, mnogo ljudi pro|e, a i ne pogleda na ovu stranu, gube}i iz vida da prilikom slede}eg kretanja istom stazom mo`da vi{e ne}e biti u mogu}nosti da piju moje vino."
	"Kad smo ve} kod toga", re~e Agija i pru`i mi ~a{u punu, do ruba, tamnog, grimiznog, starog vina. Ne i dobrog, dodao bih - peckalo me je po jeziku, a u svom divnom ukusu imalo je i grubih sastojaka. Ipak je to vino bilo divno, bilo je vi{e nego dobro, u ustima nekog tako umornog i nahla|enog kao {to sam to bio ja. Agija je i sebi uzela punu ~a{u, ali po njenim razbuktalim obrazima i iskri~avim o~ima videh da je ve} popila jednu, ako ne i vi{e. Rekoh joj da ostavi ne{to i za Dorkas, a ona uzvrati: "Za tu devicu od mleka i vode? Ne}e ona to piti, a hrabrost }e biti potrebna tebi... ne njoj."
	Ne ba{ istinito, rekoh da se ne pla{im.
	Kr~mar uskliknu: "Tako treba! Ustra{eni ne budite i ne dajte da vam pune glavu nekakvim uzvi{enim mislima o smrti, o poslednjim danima i tako to. Oni koji sa tim mislima odu, ne vrate se, to vam je sigurno. Nego, hteli ste da naru~ite jelo, ~ini mi se, za sebe i za va{e dve mlade `ene, za posle?"
	"Naru~ili smo ve}", rekoh.
	"Naru~ili jeste, ali ni{ta unapred platili niste, htedoh re}i. A tu je i pitanje ovog vina i ovih, ovde, gateaux secs , suvih kola~a. To mora da se plati odma' jer se jede odma', a i pije odma'. Zarad ve~ere tra`im depozit od tri ori~oka s tim {to kad do|ete da je pojedete, pla}ate jo{ dva."
	"A ako ne do|em?"
	"Onda ni{ta dalje ne napla}ujem, gospodine. Zato sam u mogu}nosti da nudim jelo tako jeftino."
	Razoru`avala me je potpuna neosetljivost ovog ~oveka; dadoh mu pare i on ode. Agija zaviri iza zastora, gde se Dorkas, uz pomo} sudopere, prala; a ja sedoh opet na kau~ i navalih na jedan komad peciva, uz ostatak mog vina.
	"Severijane, ako bismo mogli da nekako zaklju~amo ovaj zastor, dobili bismo mogu}nost da nekoliko trenutaka u`ivamo nasamo i da nas niko ne prekida. Mogli bismo i stolicu da naguramo na zastor, ali bi ove dve sigurno izabrale ba{ onaj najgori trenutak da po~nu da ci~e i da sve poru{e."
	Zaustio sam da odgovorim na neki neozbiljan na~in, kad primetih jedno par~ence hartije, mnogostruko presavijeno, koje je neko zavukao pod poslu`avnik na takav na~in da ga je mogao videti samo neko ko sedi na mom mestu. "E, ovo je ve} preterivanje", rekoh. "Prvo izazov na dvoboj, a sad, tajanstvena poruka."
	Agija pri|e da pogleda. "[ta pri~a{ to? Ve} si se napio?"
	Spustio sam {aku na oblu puno}u njenog kuka, pa, po{to se nije usprotivila, iskoristih tu prijatnu upori{nu povr{inu da povu~em Agiju bli`e sebi kako bi videla gde je papiri}. "Hajde, {ta misli{, {ta pi{e unutra? 'Potreban si Komonveltu, ja{i odmah...' 'Prijatelj ti je ~ovek koji }e kazati re~ kamarila ...' '^uvaj se tipa sa ru`i~astom kosom...'"
	Uklapaju}i se u {alu, Agija ponudi nove mogu}nosti: " 'Do|i kad ~uje{ tri oblutka ba~ena o prozor...' Ba~ena o li{}e, morala bih kazati ovde. 'Ru`a je probala peruniku nektaronosnu...' To bih bila ja ako me ubije taj tvoj avern, jasno. 'Onu, koja te stvarno voli, prepozna}e{ po crvenoj krpi oko bedara...'" Sagnula se, poljubila me, sela mi u krilo. "[to ne zaviri{?"
	"Zavirujem." Njen pokidani gornji deo haljine opet je pao.
	"Ma ne tu. Pokrij mi to rukom, a onda mo`e{ da pogleda{ cedulju."
	Pokrio sam to mesto rukom, ali cedulju nisam ni dodirnuo. "Preterivanje je, zaista, kao {to rekoh. Taj tajanstveni oficir Unutra{nje vojske, njegov izazov, pa Hildegrin, pa ovo. Jesam li ti pominjao dvorkinju Teklu?"
	"I vi{e no jednom, dok smo pe{a~ili."
	"Voleo sam je. ^itala je mnogo - zapravo i nije imala {ta drugo da radi u mom odsustvu osim da ~ita, {ije i spava - pa kad smo bili skupa, smejali smo se zapletima nekih od tih pri~a. U njima su se ljudima uvek de{avale stvari ove vrste, svako je upadao u nekakve uzvi{ene, melodramske zapetljavine u kojima se nije snalazio."
	Agija se smejala zajedno sa mnom, dav{i mi, ovog puta, dugotrajan poljubac. Kad su se na{e usne razdvojile, ona re~e: "Za{to pominje{ Hildegrina? Nije mi izgledao kao ma {ta posebno."
	Uzeo sam jo{ jedan komad peciva, dotakao njime cedulju, a onda }u{nuo ugao peciva Agiji u usta. "Pre izvesnog vremena spasao sam `ivot ~oveku zvanom Vodalus..."
	Agija se izma~e od mene, izbacuju}i mlaz mrvica iz usta. "Vodalus? [ali{ se!"
	Ni najmanje. Tim imenom ga je nazvao njegov prijatelj. Tad sam bio tek ne{to vi{e od de~aka, ali, zaustavio sam, na trenutak, dr`alju jedne sekire. Od udarca bi Vodalus poginuo, zato mi je dao jedan hrisos."
	"^ekaj. Kakve to veze ima sa Hildegrinom?"
	"Kad sam prvi put video Vodalusa, uz njega su bili jedan ~ovek i jedna `ena. Napali su ih neprijatelji i Vodalus je ostao da {titi odstupnicu, a onaj ~ovek je tu `enu odveo u bezbednost." (Zaklju~io sam da je mudrije da ni{ta ne ka`em o le{u, niti o tome kako sam onog sekira{a ubio.)
	"Da sam bila ja, borila bih se, pa bi bilo troje branilaca, a ne jedan. Nastavi."
	"Taj ~ovek sa Vodalusom bio je Hildegrin, to je sve. Da smo sreli prvo njega, bilo bi mi jasno, ili bih zami{ljao da mi je jasno za{to jedan hiparh Septentrionske garde ho}e da se bori sa mnom. I, ujedno, za{to je neko zapeo da mi {alje tajnu poruku. Sve te stvari, zna{, kojima smo se Tekla i ja smejali - uhode, spletke, ljubavnici pod maskama, izgubljeni naslednici. [ta ti je, Agija?"
	"Da li sam ti odvratna? Da li sam ti ru`na?"
	"Divna si, ali izgleda{ kao da }e{ se ispovra}ati. Mislim da si pila suvi{e brzo."
	"Pazi." Hitro se izvila i paunasta haljina sasvim joj spade i ostade da le`i oko njenih mrkih, pra{nih stopala kao gomilica dragog kamenja. Ve} sam je ranije video nagu, u katedrali pelerinki, ali me je sad (da li zbog vina koje sam popio, ili zbog vina koje je ona popila, ili {to je svetlo sad bilo slabije ili ja~e, ili samo zato {to je ona bila upla{ena i posti|ena i pokrivala dojke i butinama skrivala svoje naj`enstvenije mesto) privukla daleko ja~e. Imao sam ose}aj da sam od silne `elje oglupeo, da sam tup u glavi i vezanog jezika; stiskao sam njenu toplinu uz svoje hladno telo.
	"Severijane, ~ekaj. Nisam drolja, ma {ta ti o meni mislio. Ali, imam cenu."
	"Kakvu?"
	"Da mi obe}a{ da tu cedulju ne}e{ ~itati. Baci je u mangal."
	Pustio sam Agiju i ustuknuo jedan korak.
	Njoj linu{e suze na o~i; nai{le su kao {to izvor izbije izme|u stena. "Kamo sre}e da mo`e{ videti kakvim pogledom me sad gleda{, Severijane. Ne, ne znam {ta u njoj pi{e. Nego... nego... zar nikad nisi ~uo za natprirodno znanje neke `ene? Za predose}anje? Za ono kad `ena zna stvari koje nikako nije mogla saznati?"
	Telesna `elja koju sam bio ose}ao prema njoj ugasila se gotovo sasvim. Bio sam i upla{en i ljut, mada nisam znao za{to. Rekao sam: "Imamo mi gildu takvih `ena, na{ih sestara, u Citadeli. One ni licem ni telom ne li~e na tebe."
	"Znam da nisam takva. Ali ba{ zato mora{ postupiti kako sam ti rekla. Ni jedan jedini put u svom `ivotu nisam imala ni najmanje predose}anje, a sad ga imam. Zar ne uvi|a{ da to mora zna~iti da je moje predose}anje tako istinito i tako va`no za tebe da ga ne sme{ prenebre}i? Spali cedulju."
	"Neko se trudi da me upozori, a ti ne `eli{ da ja to vidim. Pitao sam ja tebe: da li ti je taj hiparh ljubavnik. Rekla si da nije i ja sam poverovao."
	Zaustila je da ne{to ka`e, ali sam je u}utkao.
	"I sad ti verujem. Govorila si glasom u kome je bila istina. Pa ipak, upinje{ se da me izda{, na neki na~in. E, sad mi ka`i da to nije ta~no. Ka`i mi da postupa{ u mom najboljem interesu i da nema{ u planu ni{ta iza toga."
	"Severijane..."
	"Ka`i."
	"Severijane, jutros smo se sreli. Prakti~no te ni upoznala nisam, a ni ti mene. [ta mo`e{ da o~ekuje{ i {ta bi o~ekivao da nisi tako nedavno napustio okrilje svoje gilde? Poku{avala sam, s vremena na vreme, da ti pomognem. Poku{avam i sad."
	"Obuci tu haljinu." Izvukoh cedulju ispod poslu`avnika. Agija jurnu na mene, ali nije bilo te{ko odgurnuti je jednom rukom. Bele{ka je bila napisana perom vrane, {krabavo i razvu~eno; u toj mutnoj svetlosti, uspevao sam da razaznam tek poneku re~.
	"Mogla sam da ti skrenem pa`nju i bacim to u vatru. Uh, trebalo je tako da u~inim. Pu{taj me Severijane..."
	"Mir."
	"Pro{le nedelje sam imala no`. Mizerikordis sa dr{kom od korena puzavice. Bili smo gladni, pa ga je Agilus dao u zalagaonicu. Sad da mi je pri ruci probola bih te!"
	"A bio bi ti u haljini, a haljina ti je na podu." Gurnuo sam je tako da se zateturala unazad (a bilo je i vina u njenom `elucu, u tolikoj koli~ini da teturanje nije bilo samo zbog siline mog pokreta) i sru~ila u platnenu stolicu, a ja sam poneo cedulju do mesta gde je poslednja svetlost sunca prodirala kroz masu li{}a.
	
	@ena koja je s tobom ve} je bila ovde.
	Ne veruj joj. Trido ka`e da je taj ~ovek
	mu~itelj. Ti si moja majka koja se vratila.
	
	26. TRUBA ZOVE DA SE U\E
	Tek {to su te re~i doprle do mene, Agija isko~i sa stolice, dograbi hartijicu iz moje ruke i baci je preko ivice platforme. Jedan trenutak je stajala ispred mene i {etala pogledom od mog lica do Terminus Esta koji je mirovao, sada ve} sklopljen, oslonjen o jedan rukonaslon kau~a. Mislim da se pribojavala da bih joj mogao odse}i glavu i baciti je za ceduljom. Po{to nisam ni{ta u~inio, ona re~e: "Da li si to pro~itao? Severijane, reci da nisi!"
	"Pro~itao sam, ali ne i razumeo."
	"Onda ne misli vi{e o tome."
	"Miruj malo. Nije bilo ~ak ni upu}eno meni. Mo`da je bilo za tebe, ali, ako je tako, za{to je zavu~eno na mesto gde je samo mom pogledu bilo dostupno? Agija, ima{ li ti dete? Koliko je tebi godina?"
	"Dvadeset tri. To je i te kako dovoljno da se ima dete, ali, ne, nemam dece. Pusti}u te da mi pogleda{ trbuh ako mi ne veruje{."
	Poku{ao sam da na brzinu izra~unam i otkrio da ne znam dovoljno o vremenu kad `ene dozrevaju. "Kad si imala prvu menstruaciju?"
	"Sa trinaest. Da sam zarudnela, porodila bih se sa ~etrnaest. Je l' to poku{ava{ da dokona{?"
	"Da. I tom detetu bi sad bilo devet godina. Ako bi bilo pametno, moglo bi napisati ovakvu bele{ku. Da ti ka`em {ta je pisalo?"
	"Ne!"
	"[ta bi ti rekla, koliko godina ima Dorkas? Osamnaest? Mo`da devetnaest?"
	"Nemoj misliti o tome, Severijane, ma {ta da je pisalo."
	"Ne}u vi{e nikakve igre s tobom. @ena si - koliko je njoj godina?"
	Agija skupi svoje puna{ne usne. "Ja bih rekla da tvojoj neuglednoj, tajanstvenoj maloj nema vi{e od {esnaest ili sedamnaest. Jedva ne{to vi{e od devoj~ice."
	Pretpostavljam da je svako primetio da ponekad razgovor o odsutnoj osobi (~ini se) privu~e tu osobu, dozove je kao eidolonskog duha. To se tad desilo. Jedna od plo~a u zastoru se otklopi i iza|e Dorkas, koja vi{e nije bila onaj blatnjavi stvor na koju smo se bili navikli, ve} prsata vitka devojka izuzetne ljupkosti. Vi|ao sam ko`u belju od njene, ali to nije bivala zdrava belina. Dorkas kao da je sijala. Njena je kosa, oslobo|ena odvratne prljav{tine, bila bledo zlato; o~i su joj bile ono {to su ve~ito bile - duboka plavet svetske reke Uroboros u mojim snovima. Kad je videla da Agija stoji potpuno naga, Dorkas poku{a da se vrati u zaklon, iza zastora, ali zdepasta slu`avka je stajala iza nje tako da to nije bilo mogu}e.
	Agija re~e: "Bolje da ja nabacim ove moje dronjke, da se tvoja ku}na ljubimica ne onesvesti."
	Dorkas promrmlja: "Ne}u gledati."
	"Ma ba{ me briga da li }e{ ti da gleda{", re~e joj Agija. Primetih da nam je, ipak, okrenula le|a dok je obla~ila haljinu. Obra}aju}i se zidu od li{}a, dodala je: "A sad stvarno moramo da krenemo, Severijane. Svakog trenutka }e zatrubiti."
	"I {ta }e im to zna~iti?"
	"Ne zna{?" @estokom kretnjom se okrenula da se suo~i s nama. "Kad solarni disk, odavde gledan, prividno dotakne postrojenja na vrhu Zida Nesusa, zasvira truba, prva, na Polju krvi. Neki misle da je to samo radi regulisanja borbi na polju, ali nisu u pravu. Ta truba je signal stra`arima u Zidu da zatvore kapiju. Tako|e je to signal da borbe po~nu, pa, ako bude{ tamo kad truba zasvira, tad }e tvoj dvoboj po~eti. Kad sunce si|e pod obzorje i po~ne prava no}, truba~ na Zidu zasvira pove~erje. To zna~i da se kapija vi{e ne}e otvarati ~ak ni za one koji imaju posebne propusnice, ali tako|e zna~i da je odbio da se bori onaj ko je bio izazvan, a jo{ se nije pojavio. Takvog ~oveka mo`e svako da napadne gde god ga na|e, a armiger ili uzvi{eni mo`e protiv takvog da iznajmi ubice, a da pri tom ne uprlja svoju ~ast."
	Sad se slu`avka, koja je stajala pokraj stepeni{ta slu{aju}i sve ovo i klimaju}i glavom, poma~e da pro|e njen gazda, gostini~ar. "Gospodine", re~e mi on, "ako zaista imate smrtni sastanak, ja..."
	"Moja prijateljica je upravo to govorila", rekoh mu. "Moramo krenuti."
	Tad Dorkas upita mo`e li dobiti vina. Mal~ice iznena|en, klimnuh glavom. Gostioni~ar joj nasu jednu ~a{u, koju ona prihvati obema rukama kao dete. Upitah ga da li gostima daje pribor za pisanje.
	"@elite da sastavite testament, gospodine? Hodite sa mnom, imamo jednu senicu pripravljenu za tu svrhu. Ne napla}ujemo ni{ta, a ako `elite iznajmi}u de~aka koji }e odneti taj dokument izvr{itelju va{e volje."
	Dohvatih Terminus Est i po|oh za njim, ostavljaju}i Agiju i Dorkas da paze na avern. Ta nadsvo|ena prostorija koju je na{ doma}in pomenuo ~u~ala je na jednoh grani, tako mala da je u nju jedva stao radni sto sa stoli~icom bez naslona, ali je na stolu bilo hartije, nekoliko pera od vrane spremljenih za pisanje i mastilo u jednoj mastionici. Seo sam i zabele`io tekst one cedulje; koliko sam mogao videti hartija je bila ista kao ona na kojoj je i cedulja bila pisana, a mastilo je davalo istu bledocrnu boju. Kad sam tu svoju {krabociju posuo peskom, presavio i lepo sklonio u jaha~ku torbicu, i to u jednu pregradu koju sam retko upotrebljavao, rekoh kr~maru da nikakav glasnik ne}e biti potreban, no ujedno zapitah da li poznaje ikoga po imenu Trido.
	"Trido, gospodine?" Izgledao je zbunjen.
	"Da. Pa nije to neko izuzetno retko ime."
	"Naravno, sire, znam to. Nego, samo, poku{avao sam da se setim nekog ko bi bio meni poznat a istvremeno, razume}ete me, gospodine, na visokom polo`aju u dru{tvu. Neki armiger ili..."
	"Ma ko", rekoh. "Bilo ko, bez izuzetka. Da nije to, na primer, ime konobara koji nas je uslu`io?"
	"Ne, gospodine. Taj se zove Ouen. Jednom sam imao kom{iju po imenu Trido, gospodine, ali to je bilo pre vi{e godina, pre nego {to sam kupio ovu kafanu. Mo`da tra`ite njega? A postoji i moj konju{ar ovde - zove se Trido."
	"S njim bih da popri~am."
	Kr~mar je klimnuo, pri ~emu je vrh njegove vilice nestao u salu kojim mu je vrat bio obuhva}en. "Kako `elite, sire. Samo, nije verovatno da }e taj mo}i ne{to naro~ito da vam ispri~a." Stepenici su {kriputali pod njegovom te`inom. "On je sa dalekog juga, upozoravam vas." (Mislio je na ju`ne delove grada, a ne na one predele divljine, dobrim delom bez {ume, koji se grani~e sa ledom.) "I potpuni prekoreka{. S njim nema osobito pametnog razgovora, ali vredno radi."
	Rekoh: "A meni se ~ini da ve} znam iz kog je on dela grada."
	"Znate? Pa, to je vrlo zanimljivo, armigeru. Vrlo zanimljivo. ^uo sam nekoliko puta ljude koji tvrde da mogu da pogode takve stvari po na~inu kako se neko obla~i ili kako govori, ali nisam znao da vam je Trido, {tono rekli, upao u o~i." Bli`ili smo se tlu i on dreknu: "Trido! Triiido!" A potom: "KONJE DR@I!"
	Niko se nije pojavio. U podno`ju stepeni{ta le`ao je jedan kamen za poplo~avanje ulica, veliki kao povr{ina ove}eg stola za ru~avanje. Na njega si|osmo.
	Bilo je to ba{ onog trenutka kada senke, opru`aju}i se, prestaju da budu senke i postaju bare mraka, kao da se iz tla uzdi`e neka te~nost tamnija ~ak i od voda Pti~jeg jezera. Preko travnjaka su, iz pravca grada, hitale stotine ljudi, neki pojedina~no, a neki u grupicama. Svi su izgledali ~vrsto re{eni na ne{to i pogureni pri tom, kao da je odlu~nost nekakav ranac koji se mora nositi na le|ima. Kod ve}ine nisam prime}ivao nikakvo oru`je, ali neki su nosili kutije sa rapirima; primetih da se u daljini belasa i jedan cvet averna, no{en, ~inilo se, na nekoj motki ili {tapu ba{ kao i moj avern.
	"[teta {to se ne zaustavljaju ovde", re~e gostioni~ar. "Neke }u dobiti kad se budu vra}ali, ali zarada je u onom ru~ku pre. Govorim otvoreno, jer vidim da vi, gospodine, iako ste mladi, imate toliko mudrosti da vam je jasno da se svaki posao tera radi zarade. Trudim se da za novac dam dobru protivvrednost, a kuhinja nam je, kao {to kazah, proslavljena. Triiido! Takvu i moram da imam jer nisam u stanju da jedem nikakvu hranu osim najbolje... ja bih, gospodine, umro od gladi kad bih morao jesti ono {to ve}ina naroda jede. Gde si, Trido, farmo va{aka?"
	Iza stabla iskrusnu jedan de~ko, sav prljav, bri{u}i nos rukavom. "Nije Trido tamo pozadi, gazda."
	"Nego gde je? Idi, potra`i ga."
	Jo{ sam gledao proticanje stotine ljudi. "Zna~i, svi ovi idu na polje krvi?" Mislim da sam tad prvi put shvatio da }u verovatno poginuti pre izlaska meseca. U~inilo mi se onda da je beskorisno i detinjasto tragati za obja{njenjima o onoj cedulji.
	"Pa ne}e se svaki boriti, znate. Ve}inom idu samo da gledaju, a neki do|u samo jednom u `ivotu zato {to se bori neko koga oni poznaju, ili prosto zato {to im je neko pri~ao o ovom mestu, ili su o njemu slu{ali, ili ~uli pesmu. Njima obi~no pozli, a kad ho}e da se oporave od onoga {to su videli, do|u kod mene da popiju celu bocu ili vi{e."
	"Ali", nastavi on, "postoje i oni drugi koji dolaze svako ve~e ili bar pet ve~eri nedeljno. To su vam stru~njaci, prate samo jedno oru`je ili dva i prave se da ga poznaju bolje nego borci koji se tim oru`jem slu`e, {to mo`da neki i ne la`u. Kad vi, gospodine, budete pobedili, na}i }e se dvojica ili trojica koji }e biti voljni da vas ~aste po jednim pi}em. Onda }e vam, ako im to dopustite, obja{njavati u ~emu ste gre{ili i u ~emu je drugi ~ovek gre{io, ali se izme|u sebe ne}e slagati, vide}ete."
	Rekao sam: "Mi }emo ve~erati bez prisustva drugih", i govore}i to, ~uo hod bosih stopala po stepeni{tu iza nas. Silazile su Agija i Dorkas; Agija je nosila avern, za koji mi se, u oslabljenoj svetlosti, u~ini da je postao ve}i.
	Ve} sam vam ispri~ao koliko je `estoka bila moja strast prema Agiji. Kad razgovaramo sa `enama, postavljamo se kao da su ljubav i telesna ~e`nja dve zasebne stvari; isti privid odr`avaju i `ene, koje nas ~esto vole, a pokatkad i telesno `ele. A istina je da su ta dva ose}anja vidovi iste stvari, kao ju`na i severna strana ove gostionice u kro{nji. Ako telesno `elimo neku `enu i ona se smiluje i podvrgne se na{oj `elji, uskoro je i zavolimo (od ovoga je, zapravo, i krenula moja ljubav prema Tekli), a po{to }e nam se, bar u na{oj ma{ti, podvrgnuti svaka koju `elimo, neki trag ljubavi bi}e uvek prisutan. S druge strane, ako je volimo, uskoro }emo je i telesno po`eleti, jer je fizi~ka privla~nost jedno od onih svojstava koje bi svaka `ena trebalo da ima, pa ne mo`emo podneti pomisao da ga ta jedna nema; otud se doga|a da ljudi osete ~e`nju i prema `eni ~ije su obe noge paralisane, ili da `ene osete strast prema onim mu{karcima koji su impotentni, osim sa drugim, istim takvim, mu{karcima.
	Ali niko ne mo`e re}i iz ~ega se ra|a ono {to (maltene kako nam padne na um) nazivamo ljubavlju ili telesnom ~e`njom. Dok je Agija silazila niz stepeni{te, jedna polovina njenog lica bila je osvetljena poslednjim ostatkom dnevne svetlosti, a druga ba~ena u senku; donji deo njene haljine, rascepljene gotovo do pojasa, dopu{tao je da povremeno sevne svilena butina. Sva ona ose}anja prema njoj koja sam izgubio koji trenutak ranije, kad sam je od sebe odgurivao, vrati{e se udvostru~ena i jo{ jednom udvostru~ena. Ona je to, znam, videla na mom licu, a Dorkas je, idu}i tek korak iza nje, tako|e videla i onda skrenula pogled u stranu. Me|utim, Agija se ljutila na mene (mo`da je imala pravo da se ljuti), pa je zadr`ala vrlo uzdr`an stav, mada mi se ipak osmehnula zbog svoje politike i mada se videlo da ose}a bolnu `elju u bedrima - ovo poslednje nije mogla sakriti sve i da je htela.
	Mislim da upravo u tome nalazimo pravu razliku izme|u onih `ena kojima, ako }emo ostati mu{karci, moramo ponuditi svoj `ivot i onih koje moramo (opet - ako }emo ostati mu{karci) nadja~ati i nadmudriti ako mo`emo i rabiti kao {to nijednu `ivotinju ne bismo: ta druga vrsta nam nikad ne}e dopustiti da im damo ono {to prvoj vrsti dajemo. Agiji je moje divljenje prijalo, a moje milovanje bi je odvelo u ekstazu; ali i kad bih izru~io sebe u nju stotinu puta, rastali bismo se kao stranci. Sve sam to shvatio dok je ona silazila niz poslednjih nekoliko stepenika pridr`avaju}i jednom rukom bretelu haljine, a drugom nose}i, kao vladarsko `ezlo, avern na motki, kojom se pomalo i po{tapala. A ipak, voleo sam je i tada, ili bih je, bar, voleo da sam mogao.
	Onaj de~ko dotr~a do nas. "Ka`e kuvarica, Trido oti{'o. I{la je po vodu jer slu`avka nije bila tu i vid'la ga kako be`i, a njegove stvari u {tali nema ih."
	"Zna~i, oti{ao zauvek", re~e gostioni~ar. "Kad je pobegao? Ba{ sad?"
	De~ak klimnu.
	"Eto, gospodine, ~uo je, bojim se, da ga vi tra`ite. Sigurno je neko od ovih ostalih ~uo kako me pitate o tom imenu, pa otr~ao i javio mu. Da li je ne{to od vas ukrao?"
	Odmahnuo sam glavom. "Nikakvu mi {tetu nije u~inio, ~ak bih rekao da se trudio da mi pomogne onim {to jeste u~inio. @ao mi je {to ste zbog mene ostali bez jednog sluge."
	Kr~mar ra{iri ruke. "Nekoliko nadnica trebalo je uskoro da dobije, prema tome ja tu ne gubim."
	Okrenuo se i po{ao, a Dorkas pro{aputa: "A meni je `ao {to sam ti onemogu}ila u`ivanje gore. Nije mi bila namera da ti ma {ta uskratim. Ali, Severijane, volim te."
	Odnekud, i to ne iz velike daljine, srebrni glas trube uputi poziv ponovo ro|enim zvezdama.
	
	27. JE LI MRTAV?
	Sangvinarno polje, za koje su svi moji ~itaoci svakako i ranije ~uli, mada ga neki, nadam se, nikad nisu posetili i nikad ne}e, le`i severozapadno od zidanih zona na{e prestonice Nesusa, izme|u stambenih enklava gradskih armigera i prostora gde ksenagija Plavih dimarha ima svoju kasarnu i svoje {tale. Polje se nalazi dovoljno blizu Zida da neko kao ja, neko ko nikad ranije stvarno nije i{ao blizu, pomisli da je vrlo blizu; zapravo je potrebno pe{a~iti jo{ desetak liga krivudavim ulicama, mukotrpno, da bi se stiglo do samog podno`ja zida. Koliko se dvoboja mo`e istovremeno odr`avati, ne znam. Prostor za svaki dvoboj odvojen je ogradom, ali mogu}e je da se te ograde - na koje se gledaoci naslanjaju, a neki i po njima sede, kako je kome volja - pomeraju, razme{taju svako ve~e prema potrebi. Samo jednom sam bio tamo i stekao sam utisak da je to mesto, sa svojom uga`enom travom i }utljivim, usporenim posmatra~ima, ~udno i puno sete.
	Tokom onog kratkog vremena koje sam proveo na prestolu mnoga pitanja bila su pre~a od monomahije. Bez obzira na to da li su dvoboji dobra stvar ili su (kao {to sam sklon da verujem) zla stvar, oni su neizbe`ni u dru{tvu kao {to je na{e, koje mora, zarad svog opstanka, uzdizati vojne vrednosti iznad svih drugih vrednosti, i u kome se tako mali deo oru`ane sile dr`ave mo`e izdvojiti za svrhe policijskog nadzora nad stanovni{tvom.
	A jesu li dvoboji zlo?
	U onim epohama gde su dvoboji bili zakonom zabranjeni (a takvih epoha je, sude}i po onome {to sam ja ~itao, bilo na stotine), doga|ala su se, umesto dvoboja, ubistva - i to, prete`no, ubistva one vrste koja bi se monomahijom mogla izbe}i (~ini se da je to i svrha monomahije): ubistva proistekla iz sva|a me|u srodnicima, prijateljima i poznanicima. A kad se dogodi takvo ubistvo, umiru dve osobe, a ne jedna, zato {to snage reda prona|u ubicu (~oveka koji je postao kriminalac ne zbog svoje sklnosti nego sticajem okolnosti) i ubiju ga, kao da }e smr}u ubice `rtva biti vra}ena u `ivot. Prema tome, ako u, recimo, hiljadu legalnih dvoboja bude hiljadu mrtvih ({to nije nimalo verovatno, jer se ve}ina tih okr{aja ne zavr{ava smr}u), a ako se time spre~i pet stotine ubistava, dr`ava ne trpi nikakvu pove}anu {tetu.
	Osim toga, dvoboje }e verovatno pre`iveti ljudi koji su podobni da brane dr`avu i da daju zdravo potomstvo, dok kod ubistava ne pre`ivi niko, a ako ubica i pre`ivi, to }e, najverovatnije, biti samo opak ~ovek, a ne sna`an, brz, niti pametan.
	A ipak, kako se lako spletke mogu ume{ati u monomahiju.
	Izvikivanje raznih imena ~uli smo jo{ sa sto koraka udaljenosti; bilo je formalno, bilo je glasno i ~ulo se ja~e nego kreket hila, `abica koje `ive na drve}u.
	"Kadrou od Sedamnaest kamenova!"
	"Sabas od Razdvojene livade!"
	"Laurencija iz Doma harfe!" (To, `enskim glasom.)
	Pitao sam Agiju ko to izvikuje.
	"Izaziva~i ili izazvani. Vi~u svoje ime - ili dovedu slugu da vi~e za njih - i na taj na~in javljaju celom svetu da su do{li, a protivnik nije."
	"Kadrou od Sedamnaest kamenova!"
	Nestaju}e sunce, ~iji se disk ve} sa tri ~etvrtine svoje veli~ine sakrio iza neprobojne crnine Zida, dalo je nebu narand`astu i vi{njevu boju, rumenu i svetloljubi~astu. Te boje su padale na gomilu monomahista i gledalaca maltene onako kao {to u slikarstvu zlatni zraci bo`anske naklnosti padaju na hijerarhe, daju}i svima prisutnima neki nematerijalni izgled, taumatur{ki, kao da su svi ti ljudi pre jednog trenutka stvoreni zamahom platna na pozornici i da }e slede}eg trenutka neko zazvi`dati, a oni svi i{~eznuti.
	"Laurencija iz Doma harfe!"
	"Agija", rekoh, a iz blizine za~usmo, ne znaju}i ta~no odakle, samrtni ropac u nekom ljudskom grlu. "Agija, sada ti povi~i: 'Severijan od Kule matahinske.'"
	"Nisam ti ja slu`avka. Dernjaj se sam ako ti se dernja."
	"Kadrou od Sedamnaest kamenova!"
	"[ta me tako gleda{, Severijane. Kamo sre}e da nismo ni do{li! Severijan! Severijan od mu~itelja! Severijan iz Citadele! Iz kule bola! Smrti! Smrt je do{la!" [akom sam je zahvatio ispod uva i ona se opru`ila po zemlji, a avern pored nje.
	Dorkas me {~epa za mi{icu. "Nije trebalo to da uradi{, Severijane."
	"Bio je to samo {amar, ni{ta joj ne}e biti."
	"Mrze}e te jo{ vi{e."
	"Ti, zna~i, misli{ da me sad mrzi."
	Dorkas nije odgovorila, a slede}eg trenutka sam i ja sam zaboravio da sam to pitanje postavio - jer, ugledao sam, na izvesnoj udaljenosti, me|u gomilom, avern.
	Na{ teren je bio krug, ravan, nekih petnaest koraka u pre~niku, potpuno ogra|en, ali sa dva ulaza na dva suprotna kraja.
	Efor re~e: "Ponu|eno je i prihva}eno da se presudi pomo}u averna. Mesto je ovde. Vreme je sad. Samo ostaje da se odlu~i da li }ete se boriti kako sad stojite, ili nagi, ili druga~ije. Da vas ~ujemo?"
	Pre nego {to sam stigao i{ta da ka`em, Dorkas uzviknu: "Goli! Onaj tamo je oklopljen."
	Septentriona{ev groteskni {lem odmahnu levo-desno. Kao ve}ina konjani~kih {lemova, ostavljao je otkrivene u{i da bi konjanik bolje ~uo trubne znake i uzviknuta nare|enja svojih stare{ina; u~ini mi se da u senci iza obraznog dela {lema vidim uzanu crnu traku, te poku{ah da se prisetim gde sam ve} video ne{to takvo.
	Efor zapita: "Vi, hiparhe, odbijate?"
	"U mojoj zemlji mu{karci ne idu goli, osim u prisustvu samo `ena."
	"On ima oklop", javi se Dorkas ponovo. "A ovaj ~ovek ni ko{ulju." Njen je glas, dotad stalno tako tih, u ovom sumraku odzvanjao kao zvono.
	"Skinu}u oklop." Septentriona{ zabaci ogrta~ i di`e jednu ruku u oklopnoj rukavici do ramenskog dela svog prsnog oklopa. Prsni oklop skliznu i pade mu oko nogu. O~ekivao sam da }u ugledati prsa masivna kao kod majstora Gerlousa, ali videh u`a od mojih.
	"I {lem, i {lem!"
	Taj ~lan Septentriona{ke garde opet odmahnu glavom, a efor upita: "Va{e odbijanje je bespogovorno?"
	"Jeste." Onda usledi jedva primetan tren oklevanja. "Mogu samo re}i da mi je dato uputstvo da ga ne skidam."
	Efor se okrete meni. "Mislim da niko od nas ne bi `eleo da dovede u neprijatnu situaciju ovoga hiparha, a jo{ manje onu li~nost - ja ne kazujem ko bi to mogao biti - kojoj on slu`i. Mislim da bi najmudriji kurs bio, gospodine, da vama damo neku prednost na ime nadoknade za to. Imate li ne{to takvo u vidu?"
	Agija, koja ni re~ nije progovorila otkad sam je udario, sad progovori: "Odbij da se bori{, Severijane. Ili zatra`i pravo da prednost zatra`i{ kasnije kad ti bude zatrebala."
	Dorkas, koja je ve} razvezala trake od krpa kojima smo bili vezali avern, tako| re~ee: "Odbij da se bori{."
	"Predaleko sam oti{ao, ne mogu sad odustajati."
	Efor nagla{eno upita: "Jeste li se odlu~ili, sire?"
	"Mislim da jesam." U jaha~koj torbici imao sam masku. Kao i sve maske u na{oj gildi, bila je od tanke {tavljene ko`e oja~ane izdu`enim ko{tanim plo~icama. Nisam znao ho}e li takva maska zadr`ati ba~eni list averna - ali je prijalo ~uti kako gledaoci uvla~e vazduh kad sam je rasklopio.
	"Spremni ste sada? I hiparh? I armiger? Gospodine, morate dati nekom taj ma~ da ga pridr`i. Ne sme se nositi nikakvo oru`je osim averna."
	Osvrnuh se da pogledom potra`im Agiju, ali ona se bila izgubila negde u gomili. Dorkas mi dade smrtonosni cvet, a ja njoj Terminus Est.
	"Po~inji!"
	Pored uva mi fijuknu jedan list. Hiparh je nastupao, vrdaju}i tamo-amo; levom rukom je dr`ao svoj avern ispod najni`eg li{}a, a desnu je pru`ao napred kao da ho}e da mi otme moj avern. Setio sam se da me je Agija upozoravala na opasnost od ovoga, pa sam ga primakao bli`e sebi, najbli`e {to sam se usu|ivao.
	Tokom slede}ih pet dahova vremena obilazili smo se po krugu. Onda sam izmahnuo ka njegovoj ispru`enoj ruci. Uzvratio je svojom biljkom. Digao sam avern iznad glave kao ma~ i uvideo da je to idealan polo`aj: izmi~e tu ugro`enu dr{ku iz dohvata mog protivnika, omogu}uje mi da udaram nadole celom biljkom kad god ho}u, a ipak ostavlja i mogu}nost da desnom rukom otkidam listove. Ovu poslednju mogu}nost odmah sam proverio, otkinuo sam jedan list i hitnuo ga vodoravnim vrtenjem ka njegovom licu. Iako za{ti}en {lemom, izmakao se, a gomila iza njega se razbe`ala kud koji da ih taj projektil ne pogodi. Bacio sam jo{ jedan, pa slede}i i taj se u vazduhu sudario sa njegovim listom.
	Vredelo je videti ishod tog sudara. Umesto da listovi jedan drugom oduzmu zamah i zveknu zajedno na tlo kao {to bi se to dogodilo sa ne`ivim se~ivima, ova dva lista se obavi{e svojim dugim o{tricama jedan oko drugog i po~e{e da se ubadaju vrhovima tako munjevito, uz tako razorno cepanje i se~enje da jo{ ni lakat nisu pali kroz vazduh, a ve} su se pretvorili u dronjave trake crnkaste zelene boje koje dado{e stotinu boja i zavrte{e se kao de~ja ~igra...
	Ne{to me je pritiskalo ili me je neko gurao u le|a. Kao da neki neznanac stoji iza mene i naslanja svoju ki~mu na moju, pritiska, ali ne jako. Bilo mi je hladno, pa je toplina njegovog tela prijala.
	"Severijane!" Dorkasin glas, ali kao da je odlutala daleko.
	"Severijane! Pa zar mu niko ne}e pomo}i? Pusti me!"
	Sva zvona zvone. Te boje za koje sam mislio da su boje zara}enog li{}a zapravo su na nebu gde se ispod razvijene aurore odmotala i druga - veliko pa{alsko jaje krunisano svim bojama palete. Nadomak moje glave ne~iji glas je upitao: "Je li mrtav?" a neko je odgovorio smirenim, ~injeni~nim tonom: "Nego {ta. Ti listovi ubiju uvek. Nego, da vidi{ kako ga odvla~e?"
	Septentriona{ev glas (~udno poznat) re~e: "Na osnovu prava pobednika tra`im da uzmem njegovu ode}u i oru`je. Dajte mi taj ma~."
	Digao sam se u sede}i polo`aj. Ta dva iskomadana lista jo{ i sada su se borila, nejakim trzajevima, nekoliko koraka od mojih ~izama. S one strane njih stajao je septentriona{, jo{ dr`e}i svoj avern. Udahnu sam da zapitam {ta je to bilo i ne{to mi pade sa prsa u krilo - list okrvavljenog vrha.
	Vide}i me, hiparh se munjevito okrete dr`e}i avern. Izme|u nas, {ire}i ruke, stade efor. Sa ograde neki gledalac povika: "Otmena pravila! Otmena pravila, vojni~e! Pusti ga da ustane i uzme oru`je!"
	Jedva stadoh na noge. Tupavo sam se okretao, gledao gde mi je avern, najzad ga na{ao samo zato {to je le`ao pokraj nogu Dorkas koja se rvala sa Agijom. Septentriona{ povika: "Morao bi da bude mrtav!" Efor re~e: "Ali nije, hipar{e. Kad uzme oru`je, mo`ete borbu nastaviti."
	Uhvatio sam svoj avern za stabljiku i u~inilo mi se da dr`im rep neke `ivotinje hladne krvi, ali `ive. Avern mi se migoljio u ruci, zazveketao li{}em. Agija je vikala: "Svetogr|e!" i ja zastadoh da je pogledam, onda digoh avern i okrenuh se da se suo~im sa septentriona{em.
	Od {lema mu nisam video o~i, ali je svaka linija njegovog tela pokazivala strah. Jedan trenutak kao da je {etao pogledom od mene do Agije. Onda se okrete i navali da be`i prema onom otvoru u ogradi kroz koji je u{ao. Prolaz mu je bio zakr~en gomilom gledalaca i on po~e da {iba po njima avernom kao bi~em, levo i desno. Prolomio se krik, zatim nastade kre{~endo krikova. Mene je moj sopstveni avern vukao natrag, zapravo, ve} ga nije ni bilo, nego me je neko stezao za {aku. Dorkas. Negde, daleko, Agija je vrisnula: "Agilus!" a neka druga `ena je povikala: "Laurencija iz Doma harfe!"
	
	28. KARNIFEKS
	Probudio sam se slede}eg jutra u lazaretu, u jednoj duga~koj sobi sa visokom tavanicom gde smo mi, bolesnici i ranjenici, le`ali na uzanim krevetima. Bio sam nag, pa sam dugo, dok je moje o~ne kapke vukao san (ili mo`da smrt), prelazio {akama polako po telu, tra`e}i rane i pitaju}i se, kao da razmi{ljam o junaku neke pesme, kako }u od sada bez odela i bez para i kako }u objasniti majstoru Palaemontu gubitak ma~a i ogrta~a {to sa ih od njega dobio.
	Jer bio sam ~vrsto uveren da su te stvari izgubljene - ili, ta~nije, da sam se ja, na neki na~in, izgubio od njih. Neki majmun sa pse}om glavom dotr~ao je prolazom izme|u dva reda kreveta, zadr`ao se kod mog kreveta da me osmotri, pa odjurio dalje. To mi se nije ~inilo ni{ta ~udnijim nego ~injenica da svetlost, prolaze}i kroz prozor koji ne mogu videti, pada na moje }ebe.
	Probudio sam se opet i digao u sede}i polo`aj. Tokom jednog trenutka stvarno sam verovao da sam opet u na{oj spavaonici, da sam kapetan {egrta i da je sve ostalo - moje maskiranje, smrt Tekle, bitka avernima - bilo samo san. Ovo mi nije bilo poslednje takvo bu|enje, de{avalo mi se u `ivotu to i kasnije. Onda sam primetio da je tavanica gipsana, a ne ona na{a dobro znana metalna, kao i da je ~ovek u krevetu pokraj mog sav umotan u zavoje. Zbacio sam }ebe i jednim zamahom spustio stopala na pod. Dorkas je, sede}i, spavala na podu, le|ima oslonjena o zid, kraj uzglavlja mog kreveta. Bila je umotana u onaj sme|i ogrta~; preko krila je prebacila Terminus Est, a preko ma~a je natrpala svu ostalu moju imovinu, tako da je s jedne strane virila samo dr{ka, a s druge samo vrh kanije. Uspeo sam da izvu~em ~izme i ~arape, ~ak{ire, ogrta~ i opasa~ sa jaha~kom torbicom, a da je ne probudim, ali kad sam probao da joj oduzmem i ma~, po~ela je da mrmlja i stisnula ga je ja~e uz sebe, tako da sam joj ga ostavio.
	Mnogi bolesnici bili su budni u zurili su u mene, ali niko ni re~ da ka`e. Kroz otvorena vrata na jednom kraju sobe videlo se kratko stepeni{te koje se spu{talo u dvori{te gde su topotali atovi. Na tren pomislih da i dalje sanjam: po zup~astoj gornjoj ivici dvori{nog zida pentrao se jedan cinocefalus. Ali bila je to `ivotinja stvarna koliko i ti nemirni vranci, a kad sam bacio komadi} sme}a na nju, pokazala mi je zube upe~atljive poput Triskeleovih.
	U dvori{te iza|e jedan vojnik u pancir-ko{ulji da uzme ne{to iz vre}e na sedlu, a ja ga zaustavih i upitah gde sam. On je mislio da pitam u kom smo delu tvr|ave, pa je pokazao prstom ka jednoj kulici, govore}i da je iza nje Palata pravde; onda mi re~e da, ako po|em s njim, verovatno mogu dobiti ne{to za jelo.
	^im je to rekao uvideo sam da sam silno gladan. Po|oh s njim jednim mra~nim hodnikom, pa u dvoranu mnogo ni`u i mra~niju od lazareta. Tu su sedeli dimarhi poput njega, dvadesetak ili trideset njih, pogureni nad podnevnim ru~kom od sve`eg hleba, govedine i kuvanog povr}a. Moj novi prijatelj me posavetova da uzmem tanjir i ka`em kuvarima da sam dobio uputstva da ovde do|em na hranu. U~inio sam tako i oni mi, uz nekoliko iznena|enih pogleda na moj fuliginski ogrta~, dado{e hranu, ne protive}i se nimalo.
	Ako su kuvari bili slabo radoznali, vojnici su bili prakti~no radoznalost sama. Pitali su me kako se zovem, odakle dolazim i koji je moj ~in (pretpstavljali su da je na{a gilda organizovana na vojni na~in). Pita{e me i gde mi je sekira, a kad im rekoh da mi koristimo ma~ - gde mi je ma~; kad objasnih da je sa mnom jedna `ena koja mi ~uva ma~, dobih upozorenje da bi ona mogla s njim i pobe}i i savet da ispod ogrta~a ponesem hleb za nju, jer njoj ne}e biti dozvoljeno da u|e ovde da jede. Onda sam ustanovio da su svi stariji vojnici, ovde prisutni, izdr`avali, u nekom razdoblju svoje pro{losti, `ene (soldatu{e, i to one vrste koja je mo`da najkorisnija, a najmanje opasna) - ali da su sad velikom ve}inom bez njih. Pro{lo leto su proveli bore}i se na severu, zatim su poslati da prezime u Nesusu gde su bili anga`ovani i na odr`avanju reda. Sad su o~ekivali da u roku od nedelju dana krenu opet na sever. Njihove `ene su se vratile u svoja sela da stanuju kod roditelja ili ro|aka. Upitao sam, zar one ne bi radije i{le zimi s njima na jug.
	"Radije?" re~e moj prijatelj. "Jasno da bi radije i{le na jug. Ali kako? Jedna je stvar pratiti konjicu koja se pod borbom probija ka severu i koja ni najboljeg dana ne mo`e da napreduje vi{e od jedne ili dve lige, a ako ra{~isti tri lige jedne nedelje, mo`e{ se kladiti da }e idu}e izgubiti dve. Ali kako da odr`e korak s nama pri povratku u grad? Petnaest liga dnevno: trideset milja. I {ta da jedu uz put? Bolje im je da ~ekaju. Ako u na{e staro podru~je bude upu}ena neka nova ksenagija, dobi}e izvestan broj novih mu{karaca. A do}i }e i neke nove devojke, neke stare se ne}e vi{e pojaviti i, kad pogleda{, eto svakome prilike za promenu ako je `eli. ^uo sam da su sino} doneli jednoga od vas karnifeksa, ali je taj bio maltene mrtav. Jesi l' i{'o da ga vidi{?"
	Rekoh da nisam.
	"Prijavila ga na{a patrola, a kad je hiliarh ~uo za to, poslao ih je natrag po njega jer }e nam kroz dan-dva svakako biti potreban jedan. Zaklinju se da ga ni dotakli nisu, ali morali su ga na nosilima uneti. Ne znam da li je to neko od tvojih poznanika, ali mo`da }e{ hteti da ga pogleda{."
	Obe}ao sam da ho}u, zahvalio sam se vojnicima na gostoprimstvu i oti{ao iz njihovog dru{tva. Brinuo sam za Dorkas, njihova pitanja su me uznemirila, iako su o~ito bila dobronamerna. Bilo je tu premnogo stvari koje im ne bih mogao objasniti: na primer, ako bih priznao da sam ja taj koji je donet no}as na nosilima, kako sam to ranjen; ili odakle je Dorkas. Bio sam bar isto toliko uznemiren ~injenicom da iste te stvari ne umem ni ni samome sebi da objasnim; sem toga, imao sam ono ose}anje koje nas uvek obuzima kad ~itavo jedno podru~je na{eg `ivota ne mo`e izdr`ati da na njega padne svetlost, naime, da bez obzira na to koliko su prethodna pitanja bila daleko od zabranjene teme, njoj ve} slede}e pitanje mo`e za}i ta~no u srce.
	Dorkas je bila budna i stajala je pored mog kreveta na kome je le`ala velika ~inija vrele ~orbe koja se pu{ila. Bila je tako odu{evljena {to me vidi, da sam se i ja osetio sre}nim kao da je radost zarazna na na~in zarazne bolesti. "Mislila sam da si mrtav", re~e mi. "Nije bilo ni tebe ni tvoje ode}e, pa sam pomislila da su odneli ode}u da te sahrane u njoj."
	"Dobro mi je", rekoh. "[ta se desilo pro{le ve~eri?"
	Odmah se uozbiljila. Nagna sam je da sedne na krevet uz mene i da, dok odgovara na to pitanje, jede hleb koji sam joj doneo i ispija ~orbu. "Pamti{, sigurna sam, da si se borio sa ~ovekom koji je imao na glavi onaj ~udan {lem. Navukao si masku i u{ao u arenu s njim, mada sam te molila da to ne ~ini{. Skoro istog trenutka on te je pogodio u prsa i ti si pao. Pamtim da sam videla taj list, koji je jedna u`asna stvar kao pljosnati crv napravljen od gvo`|a, kako miruje zaboden do polovine u tvoje telo i kako se ispunjava crvenom bojom dok ti pije krv. Onda je otpao. Ne znam kako bih to opisala. Kao da sam sve do tada videla pogre{no. A nisam, znam {ta sam videla. Ti si ustao i izgledao si... ne znam. Izgubljeno, ili kao da je neki deo tebe vrlo daleko. Mislila sam da }e te onaj ubiti tog ~asa, ali efor te je za{titio, rekao je da ti on mora dopustiti da uzme{ svoj avern. Njegov avern je ostao miran, kao {to je i tvoj bio kad si ga i{~upao na onom groznom mestu, ali tvoj avern je po~eo da se migolji i otvara svoj cvet... mislila sam ranije da je otvoren, onako beo sa laticama koje kao da je neko prome{ao u krug, ali, rekla bih sad, zavarala me je sli~nost sa ru`ama, a cvet do tad nije bio uop{te otvoren. Ispod latica je postojalo ne{to, ne{to drugo, neko lice koje bi otrov imao kad bi otrov mogao imati lice.
	Ti to nisi primetio. Uhvatio si svoj avern, a on je po~eo da se povija ka tebi, lagano, kao da se tek napola probudio. Al' onaj, onaj hiparh, nije mogao da veruje svojim o~ima. Blenuo je u tebe, a ona `enska, Agija, dernjala se na njega. Odjedared se okrenuo i navalio da be`i. A ljudi koji su posmatrali borbu nisu mu dali, njima je bila volja da vide da neko pogine. Zato su poku{ali da ga zaustave, a on..."
	O~i su joj se ispunile suzama; okrenula je glavu da ja to ne vidim. Rekao sam: "A on je nekoliko njih udario svojim avernom i, pretpostavljam, poubijao ih. [ta je onda bilo?"
	"Nije ih samo tako udarao. Avern se bacao na ljude, kao zmija, posle prve dvojice. Oni koji su zadobili posekotine od tog li{}a nisu odmah umirali, nego su vri{tali, neki su tr~ali i padali, pa opet ustajali i tr~ali, i to kao slepi, ru{ili su druge ljude. Najzad ga je s le|a tresnuo neki krupan ~ovek, a dotr~ala je i neka `ena koja se negde drugde borila i koja je imala brakemar. Njime je presekla avern, i to ne popreko nego uzdu`, niz stabljiku, koja se rascepila nadvoje. Onda su neki ljudi uhvatili hiparha, dr`ali ga i ~ula sam kako je se~ivo, u rukama te `ene, zveknulo po njegovom {lemu. A ti si samo stajao. Nisam bila sigurna ni da li si svestan da je hiparh oti{ao, a tvoj avern se po~eo savijati unazad ka tvom licu. Pomislila sam na postupak one `ene sa brakemarom, pa sam lupila avern tvojim ma~em. Bio je tako te`ak, tako mnogo te`ak, u po~etku, a onda vi{e uop{te nije bio te`ak. Ali kad sam zamahnula njime nadole, ~inilo mi se da bih mogla odrubiti glavu bizonu. Sem {to sam zaboravila da skinem navlaku sa ma~a. Ipak je od udarca avern izleteo iz tvoje ruke, pa sam te povela - odvela sam te..."
	"Kuda?" upitah.
	Stresla se i zamo~ila par~e hleba u vrelu ~orbu. "Ne znam. Nije mi to bilo va`no. Bilo mi je samo divno ose}anje da hodam s tobom i brinem se o tebi onako kako si se ti brinuo o meni pre nego {to smo uzeli avern. Nego, pala je no}, pa mi je bilo hladno, u`asno hladno. Sasvim sam te umotala u taj tvoj ogrta~ i prikop~ala ga napred i nije se ~inilo da je tebi hladno, pa sam ti uzela ovaj i umotala se. Moja haljina se raspadala. Raspada se i sad."
	"Hteo sam", rekoh, "da ti kupim drugu kad smo bili u gostionici."
	Odmahnula je glavom, grizu}i tvrdu koricu. "Zna{ li da mi je ovo prva hrana posle dugog, dugog vremena. Boli me stomak, zbog toga sam tamo uzela vino, ali sad, od ovoga, sad mi je bolje. Nisam ni znala koliko sam gubila snagu. A novu haljinu nisam htela tamo da dobijem zato {to bih morala dugo da je nosim, a ona bi me stalno podse}ala na onaj dan. A sada mo`e{ da mi kupi{ novu haljinu, jer }e me ona podse}ati na ovaj dan, dan u kome sam pomislila da si umro, a tebi je u stvari bilo dobro."
	"Uglavnom", nastavi Dorkas, "vratili smo se nekako u grad. Nadala sam se da na|em neko mesto gde bi ti mogao da legne{, ali svud su bile velike ku}e sa terasama i balustradama. Ta vrsta stvari. Do{li su neki vojnici galopom na konjima i pitali da li si ti karnifeks. Tu re~ nisam znala, ali sam se se}ala {ta si mi rekao, pa sam im rekla da si mu~itelj zato {to su meni vojnici uvek izgledali kao jedna vrsta mu~itelja i zato {to sam znala da }e nam oni pomo}i. Poku{ali su da te nameste da ja{e{, ali si pao s konja. Zato su dojica vezala svoje ogrta~e izme|u dva koplja, polo`ili te na to, a krajeve koplja provukla kroz uzengije dva ata. Jedan vojnik je hteo mene da uzme na sedlo, ali sam odbila. I{la sam pe{ice uz tebe celim putem i povremeno sam ti govorila, ali mislim da me nisi ~uo."
	Iskapila je i poslednji ostatak ~orbe. "A sad ho}u ne{to da te pitam. Dok sam se prala iza zastora, ~ula sam kako ti i Agija {apu}ete ne{to o cedulji. Posle si u kr~mi tra`io nekog. Ho}e{ li mi ispri~ati {ta je to bilo?"
	"Za{to nisi pitala ranije?"
	"Zato {to je Agija bila s nama. Nisam htela da ona ~uje ako do|e{ do nekog otkri}a."
	"Siguran sam da Agija mo`e da otkrije sve {to ja mogu da otkrijem", rekoh. "Ne poznajem je dobro i zapravo mi se ~ini da je ne poznajem ni onoliko koliko tebe. Ali poznajem je dovoljno da mi bude jasno da je mnogo lukavija od mene."
	Dorkas opet odmahnu glavom. "To je ona vrsta `ene koja ve{to sprema zagonetke drugim ljudima, ali slabo re{ava zagonetke koje nije sama pravila. Mislim da ona razmi{lja nekako - ne znam - u stranu. Tako da je niko drugi ne mo`e pratiti. Za takvu `enu se ka`e da razmi{lja kao mu{karac, ali istina je da ona uop{te ne razmi{lja kao mu{karac, ~ak manje nego {to ve}ina `ena razmi{lja kao mu{karci. @ene kao Agija jednostavno ne razmi{ljaju kao `ene. Njihov na~in razmi{ljanja te{ko je pratiti, ali to ne zna~i da su im misli bistre niti duboke."
	Ispri~ah joj o cedulji i njenoj sadr`ini i pomenuh da je uni{tena, ali da sam napravio kopiju na hartiji iz te kr~me i da sam utvrdio da je to ista hartija i isto mastilo.
	"Zna~i, pisao ju je neko u kr~mi", re~e ona zami{ljeno. "Verovatno neko od posluge, jer je konju{ara nazvao po imenu. Ali {ta zna~i ta poruka?"
	"Ne znam."
	"Mogu ti re}i za{to je podmetnuta ba{ na ono mesto. Tamo sam ja sedela, na onom divanu od rogova, pre nego {to si ti seo. Pamtim da sam bila sva sre}na {to si seo pored mene. Da li se se}a{ ovoga: da li je kelner - svakako je on uneo cedulju, bez obzira na to ko ju je pisao - polo`io poslu`avnik na to mesto pre nego {to sam ustala da se kupam?"
	"Ja se mogu setiti svega", rekoh, "osim protekle no}i. Agija je sedela u platnenoj rasklopnoj stolici, ti si, ta~no je, sedela na kau~u, a ja uz tebe. Nosio sam i avern na motki i svoj ma~, pa sam onda polo`io avern na pod, iza kau~a. Do{la je slu`avka sa vodom i pe{kirima za tebe, onda je izi{la i vratila se sa uljem i krpama za mene."
	"Trebalo je ne{to da joj damo", re~e Dorkas.
	Dao sam joj jedan ori~ok da donese zastor. Njoj verovatno toliko pla}aju za nedelju dana. Dakle, ti si oti{la iza zastora, a slede}eg trenutka je u{ao gazda dovode}i kelnera sa poslu`avnikom i vinom."
	"Zna~i, zato je nisam videla. Ali kelneru je moralo biti jasno gde sam do tada sedela, jer drugih slobodnih mesta nije bilo. Zato je ostavio cedulju pod poslu`avnik, nadaju}i se da }u je videti kad iza|em. Ka`i mi opet kako je glasio po~etak."
	"@ena koja je s tobom ve} je bila ovde. Nemoj imati poverenja u nju."
	"Svakako je poruka bila za mene. Da je bila za tebe, u tekstu bi se odredila razlika izme|u Agije i mene verovatno po boji kose. A da je bila za Agiju, bila bi s druge strane stola gde bi je Agija videla."
	"Dakle, ti si nekog podsetila na njegovu ili njenu majku."
	"Da." Opet suze u njenim o~ima.
	"Pa nisi dovoljno stara da ima{ dete koje bi moglo napisati tu poruku."
	"Ne se}am se", re~e ona i zari lice u labave nabore sme|eg ogrta~a.
	
	29. AGILUS
	Kad me je de`urni lekar pregledao i zaklju~io da mi nikakvo le~enje nije potrebno, zatra`io je da napustim lazaret u kome su, rekao je, moj ogrta~ i ma~ uznemiravaju}e delovali na njegove pacijente.
	U zgradi nasuprot onoj gde sam jeo s vojskom na|osmo prodavnicu robe koja je vojnicima potrebna. Bilo je tu dosta la`nog nakita i la`nih |in|uva kakve ljudi daju svojim draganama, ali je bilo i `enske ode}e; iako su moje nov~ane zalihe bila znatno umanjene zbog ve~ere u Kr~mi izgubljenih ljubavi, koju smo naru~ili, ali ne i oti{li da u njoj u`ivamo, bio sam u stanju da Dorkas kupim jednu simaru, laku `ensku jaknu.
	Ulaz u Palatu pravde nije bio daleko od te prodavnice. Pred ulazom se kome{ala gomila od oko stotinu ljudi, pa po{to su oni, ugledav{i moj fuligin, po~eli da pokazuju prstima prema nama i }u{kaju se laktovima, mi se povukosmo ponovo u ono dvori{te u kome su se nalazili privezani atovi. Tu nas prona|e slu`benik iz Palate pravde - ~ovek upadljivog izgleda, ~ije je ~elo bilo visoko, belo i ispup~eno kao trbuh kakvog bokala. "Vi ste taj karnifeks", re~e on. "Re~eno mi je da ste se oporavili u dovoljnoj meri da mo`ete da radite svoj posao."
	Rekoh mu da ve} danas mogu da uradim sve {to je potrebno ako njegov gospodar zatra`i.
	"Danas? Ne, ne, nije to mogu}e. Su|enje }e se zavr{iti tek po podne."
	Rekoh mu da on, time {to je do{ao da se uveri da li sam se dovoljno oporavio da izvedem pogubljenje, pokazuje da je sasvim siguran da }e taj uhap{enik biti progla{en krivim.
	"A, tu nema sumnje - ni najmanje. Znate, ipak, devet osoba je ubijeno, a po~initelj uhva}en na licu mesta. Nije niko zna~ajan, tako da ne postoji mogu}nost pomilovanja ili `albe. Tribunal }e se ponovo sastati sutra, sredinom jutra, ali vi }ete biti potrebni tek oko podne."
	Po{to nisam imao neposrednog iskustva sa sudijama i sudovima (u Citadeli klijenti su nam uvek dovo|eni, a sa onim zvani~nicima koji su se ipak pojavljivali da pitaju o re{avanju nekog slu~aja razgovarao je majstor Gerlous) i po{to sam bio pun `elje da najzad stvarno uradim ono za {ta sam uve`bavan toliko dugo, upitao sam da li bi hiliarh mo`da po`eleo da razmisli o ceremoniji pod buktinjama koja bi se uprili~ila ve~eras.
	"To ne bi bilo mogu}e. On mora da razmisli o svojoj odluci. Kako bi to izgledalo? Veliki broj ljudi i ovako smatra da vojni magistrati sude na brzinu, ~ak i }udljivo. A ako }emo biti iskreni, civilni sudija bi verovatno ~ekao nedelju dana i time bi ovaj slu~aj bio samo oja~an, jer bi onda bilo dovoljno vremena da neko pristupi sa novim dokazima, {to niko ne}e stvarno i u~initi."
	"Onda, sutra po podne", rekoh. "Treba}e nam sme{taj za no}as. Sem toga, ja bih da pregledam skelu i panj, kao i da pripremim svog klijenta. Da li }e mi biti potrebna propusnica da mu odem u posetu?"
	Taj sudski slu`benik onda zapita zar ne mo`emo ostati u lazaretu, a kad ja odmahnuh glavom, po|osmo sve troje tamo kako bi on raspravio stvar s de`urnim lekarom; ovaj, kao {to sam i predskazao, odbi da nas primi. Usledila je dugotrajna prepirka sa ksenagijskim podoficirom, koji je objasnio da je nemogu}e da ostanemo u kasarni s vojskom i da ako upotrebimo jednu od soba rezervisanih za oficire s vi{im ~inovima, posle niko ne}e hteti u njoj da boravi. Na kraju su za nas ispraznili jednu magacinsku sobicu bez prozora i uneli u nju dva kreveta i jo{ po koji komad name{taja (sve vrlo pohabano od duge upotrebe). Ostavio sam Dorkas tu, pa sam krenuo prvo da se uverim da sutra ne}u u kriti~nom trenutku propasti jednom nogom kroz neku trulu dasku ili biti prinu|en da klijenta dr`im preko kolena i da mu natenane testeri{em vrat, a zatim u apsanu da obavim posetu koja je po na{im tradicijama potrebna.
	Velika je, bar subjektivno, razlika izme|u ulaska u poznati i ulaska u nepoznati zatvor. Da sam tada stupio u na{u ublijetu, osetio bih se kao da, bukvalno, sti`em ku}i - mo`da da tu umrem, ali, svejedno, ku}i. Iako bih, u jednom apstraktnom pogledu, bio svestan da na{i zavojiti metalni hodnici i siva vrata sadr`e u`as za one mu{karce i `ene koji su tu zato~eni, ja ne bih, li~no, ose}ao ni{ta od tog u`asa, a ako bi mi neko od njih nagovestio da bi trebalo da ga ose}am, hitro bih ukazao na razne udobnosti - ~iste ~ar{ave, dovoljnu koli~inu }ebadi, redovnu ishranu, dobro osvetljenje, privatnost koja se prakti~no nikad ne naru{ava i tako dalje.
	A sad, dok sam silazio uzanim, krivudavim, kamenim stepeni{tem u kaznionicu stotinu puta manju od na{e, moja ose}anja bila su upravo suprotna od onih koja bi me u ublijeti obuzela. Taj mrak, taj smrad pritisli su me kao te`ina. Pomisao da bih se u slu~aju neke nezgode i ja mogao tu na}i kao uhap{enik (zbog nekog pogre{no shva}enog nare|enja, na primer, ili zbog neke neo~ekivane zlobe sudsog slu`benika) vra}ala mi se uvek nanovo, bez obzira na to koliko sam je puta odgurivao u stranu.
	Za~uo sam jecaje neke `ene, pa, po{to je slu`benik pominjao mu{karca, pomislih da je to iz neke druge }elije, a ne iz njegove. A njegova je }elija, tako su mi rekli, bila tre}a zdesna. Brojao sam: prva, druga, tre}a. Vrata su bila od najobi~nijeg drveta, okovanog gvo`|em, ali su brave bile (to je vojna delotvornost!) podmazane. Na zvuk otklju~avanja ono jecanje unutra zastade, pa maltene i prestade.
	Unutra je, na slami, le`ao jedan nagi mu{karac. Oko vrata je imao gvozdeni obru~ vezan lancem za zid. Nad njega se nadnosila neka `ena, tako|e naga. Duga~ka sme|a kosa padala koja joj je padala oko lica kao da ih je ujedinjavala. Okrenula se da me pogleda i ja videh da je to Agija.
	Ona za{i{ta: "Agiluse!" i ~ovek se di`e u sede}i polo`aj. Njihova lica bila su toliko sli~na, da bi slika bila otprilike ista i da je Agija uz svoje lice namestila ogledalo.
	"To si bio ti", rekoh. "Ali to nije mogu}e." Dok sam to izgovarao, prise}ao sam se Agijinog pona{anja na Sangvinarnom polju i one crne trake koju sam video iznad hiparhovog uha.
	"Ti", re~e Agija. "Zato {to si ti pre`iveo, dok on mora da umre."
	Mogao sam jedino da odgovorim: "Da li je ovo stvarno Agilus?"
	"Nego ko je?" Glas mog klijenta bio je za oktavu ni`i, ali manje postojan od glasa njegove sestre bliznakinje. "Ne shvata{ ni sad, a?"
	Mogao sam jedino odmahnuti glavom.
	"Ono je bila Agija, u prodavnici. U kostimu Septetrionske garde. Dok sam razgovarao s tobom, u{la je na zadnja vrata i kad ti nisi ni hteo da razgovara{ o prodaji ma~a, dao sam joj znak."
	Agija re~e: "Nisam mogla da govorim - ti bi poznao da je to `enski glas - ali sam prsnim oklopom sakrila grudi, a rukavicama ruke. Hodanje u mu{kom stilu nije tako te{ko kao {to mu{karci misle."
	"Jesi li ti ikad pogledala taj ma~? Trebalo bi da je se~ivo potpisano." Agilusove ruke se za trenutak digo{e kao da bi i sad uzeo taj ma~ kada bi samo mogao. Agija re~e ravnim glasom: "I jeste. Tako mi Jupiterovca. Videla sam to u kr~mi."
	Visoko na zidu iznad njih postojao je prozor~i} kroz koji sada, iznenada, dopre zrak svetlosti kao da se sunce pojavilo iza oblaka ili iza izbo~ine nekog krova da svojim sjajem okupa njih dvoje. Gledao sam jedno, pa drugo pozla}eno lice. "Poku{ali ste da me ubijete. Samo radi mog ma~a."
	Agilus re~e: "Nadao sam se da }e{ ga ostaviti - zar se ne se}a{? Poku{avao sam da te ubedim da ga ostavi{, da pobegne{ preru{en. Dao bih ti ode}u i najvi{e para {to bih mogao."
	"Severijane, zar ne razume{? Taj ma~ je vredeo deset puta vi{e nego na{a prodavnica, a mi sem prodavnice nikakvu drugu imovinu nismo imali."
	"Vas dvoje ste i ranije ovo ~inili. Mora biti da jeste. Sve je i{lo odve} glatko. Legalno ubistvo, bez le{a koji bi se, sa dodatnim tegom, bacio u \ol."
	"Pogubi}e{ Agilusa, zar ne? Sigurno si zato do{ao - ali dok nisi otvorio ta vrata, nisi znao da smo mi u pitanu. [ta smo u~inili {to ne}e{ i ti u~initi?"
	Glas njenog brata se, sa manje borbenosti, pridru`i njenom. "Borba je bila po{tena. Bili smo jednako naoru`ani, uslove si prihvatio. Ho}e{ li meni omogu}iti takvu borbu sutra?"
	"Znao si da }e, kad padne ve~e, toplota mojih ruku podsticati avern koji }e me onda ubosti u lice. Imao si rukavice, bilo je dovoljno da samo ~eka{. Zapravo, nisi morao ni da ~eka{ jer ti si te listove i ranije ~esto bacao."
	Agilus se osmehnu. "Prema tome, dosetka sa rukavicama bila je ipak sporedna." Ra{irio je ruke. "Pobedio sam. Ali zapravo si pobedio ti nekom prikrivenom ve{tinom koju ne razumemo ni moja sestra ni ja. E, ti si meni ve} tri puta u~inio nepravdu, a po jednom starom zakonu ~ovek kome je tri puta u~injena nepravda mo`e da zatra`i ma kakav ustupak od svog protivnika. Priznajem da taj stari zakon vi{e nije na snazi, ali moja draga mi ka`e da ima{ naklonost prema minulim vremenima u kojima je va{a gilda bila veli~anstvena, a va{a Citadela sredi{te Komonvelta. Tra`im ustupak. Pusti me na slobodu."
	Agija ustade, otresaju}i slamu sa svojih kolena i oblih butina. Kao da tek sada prime}uje da je naga, dohvati svoju plavozelenu brokatnu haljinu i pritisnu je uz sebe.
	Rekoh: "A kako sam ti to u~inio nepravde, Agiluse? Meni se ~ii da si ti nanosio nepravde meni, ili si, bar, to poku{avao."
	"Prvo, uvla~enjem u zamak. Nosio si po gradu nasledstvo koje vredi koliko jedna vila, ne znaju}i {ta to ima{. Kao vlasnik imao si du`nost da zna{, a tvoje neznanje mo`e da me staje `ivota sutra ako me ne oslobodi{ no}as. Drugo, odbijanjem da razmatra{ ma kakve ponude o kupovini. U na{em dru{tvu, koje je trgova~ko, ~ovek mo`e da odredi svoju cenu koliko god visoko ho}e, ali ne hteti prodavati uop{te, to je izdaja. Agija i ja smo nosili kitnjasti oklop varvarina, a ti - varvarsko srce u sebi. Tre}e, upotrebom trika koji ti je doneo pobedu u na{em okr{aju. Za razliku od tebe, na{ao sam se u okr{aju sa silama koje su svojim razmerama prevazi{le moju mogu}nost shvatanja. Uhvatila me je panika, {to bi se svakom ~oveku desilo, i evo gde sam. Pozivam te da me oslobodi{."
	Smeh je nai{ao ne`eljeno, donose}i za sobom ukus `u~i. "Ti tra`i{ da u~inim za tebe, koga imam sve razloge da prezirem, ono {to nisam hteo ni za Teklu koju sam voleo maltene vi{e nego svoj `ivot. Ne. Budala jesam, a ako to ranije i nisam bio, tvoja draga sestra je od mene svakako napravila budalu. Ali nisam tolika budala."
	Agija ispusti svoju haljinu i baci se ka meni toliko `estoko da u prvom trenutku pomislih da me napada. Me|utim, pokrila je moja usta poljubcima, zgrabila me za obe {ake i jednu pritisnula na svoju dojku, a drugu na svoj kadifeni bok. A na kuku je jo{ bilo trun~ica trule slame, kao i na njenim le|ima na koja sam slede}eg trenutka premestio obe {ake.
	"Severijane, volim te! ^eznula sam za tobom kad smo bili zajedno i poku{ala sam da ti se podam pet-{est puta. Zar se ne se}a{ - Vrt u`ivanja? Koliko sam `elela da te tamo odvedem. Bili bismo oboje u najve}em zanosu, ali nisi hteo da po|e{. Budi bar jednom po{ten." (Kazala je to kao da je po{tenje neka abnormalnost, ne{to kao manija.) "Zar me ne voli{? Uzmi me ovde... sada. Agilus }e okrenuti lice zidu, obe}avam ti." Njeni prsti su kliznuli izme|u mog opasa~a i stomaka; nisam bio uop{te svestan da je drugom rukom podigla preklop moje jaha~ke torbice... dok nisam ~uo {u{kanje papira u njoj.
	Pljesnuo sam je po {a~nom zglobu, mo`da ja~e nego {to je trebalo, a ona se bacila na mene, noktima u o~i, kao {to je Tekla s vremena na vreme ~inila kad nije vi{e mogla da podnese misli o zato~eni{tvu i bolu. Odgurnuo sam je, ovog puta ne u ma kakvu stolicu, nego ka zidu. Udarila je glavom o kamen; iako je udarac mogao biti ubla`en bujnom kosom, za~uo se zvuk o{tar kao od udarca zidarevog ~eki}a. Sva snaga kao da je tog ~asa izi{la iz njenih kolena; sasuljala se niz zid i sela na slamu. Ni sanjao nisam da je Agija sposobna da o~ajno pla~e, ali upravo je to po~ela.
	"[ta je to uradila?" upita Agilus. U njegovom pitanju nije bilo nikakvih ose}anja osim radoznalosti.
	"Morao si je videti. Probala je da mi zavu~e ruku u torbu." Pokupio sam i izvukao iz njene pregrade sve nov~i}e koje sam jo{ imao: dva bronzana ori~oka i sedam bakarnih aesa. "Ili je mo`da mislila da ukrade ono pismo koje imam za arhona Traksa. O tom pismu sam joj pri~ao jedanput, ali ne nosim ga ovde."
	"Nov~i}e je htela, siguran sam. Meni su dali da jedem, ali ona je sigurno u`asno gladna."
	Podigao sam Agiju, gurnuo joj haljinu u ruke, otvorio vrata i izveo je napolje. Jo{ je bila o{amu}ena, ali kad joj dadoh jedan ori~ok, ona ga baci dole i pljunu na njega.
	Kad sam po drugi put u{ao u }eliju, Agilus je sedeo prekr{tenih nogu, le|a oslonjenih o zid. "Ne postavljaj mi pitanja o Agiji", re~e. "Sve {to podozreva{, istina je - zar to nije dovoljno? Ja }u sutra biti mrtav, a ona }e se udati za onog matorog koji se zacopao u nju, ili za nekog drugog. Ja sam `eleo da ona i ranije o u~ini. Taj ne bi mogao da je spre~i da vi|a mene, svog brata. A sad mene ne}e biti, pa ona ni tu brigu ne}e imati."
	"Ta~no", rekoh, "umre}e{ sutra. O tome sam i do{ao da razgovaram s tobom. Da li ti je stalo do toga kako }e{ na gubili{tu izgledati?"
	Zurio je u svoje {ake, vitke i prili~no mekane, koje su le`ale u onom uskom zraku sunca koji je pre nekoliko trenutaka dao njegovoj i Agijinoj glavi oreole. "Da", re~e on. "Ona bi mogla do}i. Nadam se da ne}e, ali, da, stalo mi je."
	Rekao sam mu tada (kao {to su me u~ili) da ujutru ne treba mnogo da jede da mu ne bi pripala muka kad do|e ~as; upozorio sam ga da isprazni be{iku koja }e se opustiti u trenutku udarca. Tako|e sam ga uve`bao u onoj tehnici la`i koju prenosimo svima {to moraju umreti: treba verovati da ~as jo{ nije sasvim do{ao, iako zapravo jeste do{ao. Ta tehnika omogu}ava ~oveku da umre sa ne{to manje straha. Ne znam da li mi je poverovao, ali se nadam da jeste; ako je ijedna la` ikad bila opravdana pred vidom Pankreatorovim, ova svakako jeste.
	Kad sam odlazio od Agilusa, ori~ok vi{e nije bio na podu. Na tom mestu u odvratno prljavu povr{inu kamena bio je ugreban jedan crte` - ivicom samog ori~oka, sigurno. Moglo je to biti iske`eno lice Juruparijevo, ili mo`da neka karta, a oko crte`a je bio venac nekih slova meni nepoznatih. ^izmom sam to sasvim izbrisao.
	
	30. NO]
	Petoro ih je bilo, tri mu{karca i dve `ene. ^ekali su, i to, na neki na~in, ispred vrata, iako ne blizu vrata: grupica, desetak koraka udaljena. Dok su ~ekali, pri~ali su izme|u sebe, i to po dvoje ili po troje uglas, dernjali se maltene, smejali se, mahali rukama, podgurkivali se. Neko vreme sam ih posmatrao iz senki. Po{to sam bio umotan u fuliginski ogrta~, nisu me videli, a ja sam mogao odglumiti da ne znam {ta su; mo`da su, svi pripiti, do{li s neke zabave.
	Onda su mi pri{li, `eljno, ali s oklevanjem, pla{e}i se da }e biti odbijeni, a ipak re{eni da nastupe. Jedan mu{karac bio je vi{eg rasta od mene, svakako vanbra~ni sin nekog uzvi{enog, imao je pedeset ili vi{e godina i bio gotovo isto onoliko debeo kao doma}in u Kr~mi izgubljenih ljubavi. Pored njega i{la je jedna mr{ava `ena od oko dvadeset godina, koja se prakti~no naslanjala na njega; imala je najgladnije o~i koje sam ikad video. Kad je debeli stupio pred mene, zapre~uju}i put svojom {irinom, ona me je umalo (ali ne sasvim) zagrlila; toliko mi se primakla da je izgledalo da se samo ~istom magijom jo{ ne doti~emo; njene dugoprste {ake su se pru`ale ka otvoru mog ogrta~a kao da bi htele da me poglade po prsima, ali to jo{ ne smeju, pa sam imao ose}aj da }u slede}eg trenutka postati `rtva neke krvopijne aveti, sukubusa ili lamije. Preostalo troje se nagura{e oko mene, tako da sam bio pribijen uz zgradu.
	"Sutra }e biti, a? Pa kako se ose}ate?" "A koje vam je pravo ime?" "To je neki gadan, a? ^udovi{te?" Niko od njih nije ~ekao da na svoje pitanje dobije odgovor, ~inilo se da odgovore ne o~ekuju, pa ~ak i ne `ele. Oni su `eleli da budu nadomak mene i da steknu to iskustvo - da mi se obra}aju. "Ho}ete li ga prvo lomiti? Da li }e biti `igosanja?" "Da li ste ikad ubili neku `enu?"
	"Jesam", rekoh. "Jesam, jednom."
	Jedan od te trojice mu{karaca, niskog rasta, mr{av i slabo gra|en, sa visokim, kvrgavim ~elom intelektualca, tutnuo mi je asimus u {aku. "Znam da vi, momci, ne dobijate veliki honorar, a taj ~ovek je koliko ~ujem siromah, ne mo`e da ~asti." Ona druga `ena, kojoj je seda kosa bila razvu~ena preko lica, poku{a da me natera da uzmem jednu maramicu oivi~enu ~ipkom. "Umo~ite je u krv. Koliko god ho}ete, ili makar malo. Posle }u vam platiti."
	Svi zajedno su u meni izazivali sa`aljenje koliko i ga|enje; tre}i mu{karac ponajvi{e. Bio je jo{ ni`i rastom od onoga koji mi je dao pare i jo{ izra`enije sed od one sede `ene; a u njegovim tupim o~ima bilo je prisutno ludilo, bila je tu senka neke napola suzbijene `elje koja se u tamnici njegovog uma habala tako dugo da je izgubila svako usmerenje ka cilju, a zadr`avala svoju energiju. On kao da je ~ekao da ostalo ~etvoro ka`u sve {to imaju, pa ja, vide}i o~igledno da takav trenutak nikad ne}e nastupiti, jednim pokretom ruke prekidoh njihovo brbljanje i zapitah ga {ta `eli.
	"G... g... gospodine, kad sam bio na 'Kvazaru' imao sam jednu parakoitu, lutku, vidite, genikonku, tako divnu, zenice crne kao bunari, du`ice purpurne kao lepe kate ili pitome ljubiice koje cvetaju leti, majstore, ~itavi redovi cve}a su, mislio sam, sakupljeni da se one o~i n... n... naprave, ono telo koje uvek kao da je bilo suncem ogrejano. G... g... g...gde je ona sada, moja skopolanja, moja popeta, gde? Neka se k... kuke zabodu u one {ake koje su nju odnele! Drobite ih, majstore, kamenjem. Kuda je oti{la iz onog sanduka od limunovog drveta {to sam ga za nju izradio, a u kome nikad nije spavala jer je le`ala uz mene po celu no}, ne u sanduku, dan je provodila u sanduku, gospodine, iz smene u smenu, osmehivala se kad sam je polagao unutra da bi se mogla osmehivati i kad je izvla~im. Kako su joj bile meke ruke, njene male {ake. Kao g... g... golubice. Mogla je da leti s njima po kabini da nije ipak odabrala da le`i uz mene. Nam... nam... namotajte njihova creva na ~ekrk, ugurajte im njihove o~i u usta. Mu{kost im odre`ite, obrijte ih glatko dole da ih dokse njihove ne prepoznaju, a {valerke da ih grde, prepustite ih bezobraznom smehu bezobraznih d... d... drolja. Radite {ta ho}ete s krivcima. Gde je bilo njihovo milosr|e prema nevinima. Kad su zadrhtali, kad zaplakali? Kakvi su ljudi mogli da po~ine to {to su ovi po~inili - lopov~ine, la`ni prijatelji, izdajice, r|avi drugovi na tom brodu, nikakvi drugovi, ubice, kidnaperi. Ako vas n... n... nema, onda gde su stra{ni snovi za njih, gde su vra}anja, tako davno obe}ana? Gde su lanci za njih, okovi, lisice, kang-daske koje se zaklju~avaju oko vrata? Abacinacije od kojih }e oni ostati slepi? Kroz koje prozore }e biti ba~eni da se polome, gde su estrapade koje }e im drobiti zglobove? Gde je moja voljena koju sam izgubio?"
	Dorkas je bila prona{la jednu belu radu za svoju kosu, ali dok smo se {etali nedaleko od zidina kasarne iz koje smo izi{li (ja umotan u ogrta~, tako da se posmatra~u udaljenom vi{e od desetak koraka moralo u~initi da Dorkas ide sama), bela rada je zaspala i svila svje latice; zato je Dorkas uzbrala, kao zamenu, jedan od onih belih cvetova nalik na trubicu koji se nazivaju mese~evim cve}em zato {to dobijaju prividnu zelenu boju kad na njih padne zelena svetlost meseca. Ni ja ni Dorkas nismo imali mnogo {ta da ka`emo, izuzev ~injenice da bismo jedno bez drugog, i ona i ja, bili potpuno sami. A to su govorile na{e {ake, koje su jedna drugu ~vrsto stiskale.
	Snabdeva~i su dolazili i odlazili: vojska se spremala za pokret. Sa severa i sa istoka pritiskalo nas je prisustvo gradskog Zida, prema kome je tvr|avski zid kojim su bile za{ti}ene kasarnske i upravne zgrade izgledao kao de~ja igra, kao pe{~ani zidi} koji bi se mogao raspasti od prvog udarca ne~ije noge. Ka jugu i zapadu {irilo se Sangvinarno polje. Za~usmo iz tog pravca zvuke trube i povike novih monomahista koji su tra`ili svoje neprijatelje. Mislim da smo se neko vreme oboje pribojavali da }e ono drugo predlo`iti da krenemo tamo i da gledamo borbe. Ni ona ni ja to ne predlo`ismo.
	Kad su sa Zida doplovili poslednji tonovi pove~erja, vratili smo se sa jednom pozajmljenom sve}om u na{u sobicu li{enu prozora i vatre. Nismo imali ~ime ni da zabravimo vrata, nego smo na njih nagurali sto, a na sto namestili sve}u uspravno. Rekao sam Dorkasi da je slobodna da ode ako ho}e, jer }e se posle o njoj pri~ati zauvek da je bila `ena jednog mu~itelja, `ena koja se podala pod skelom za pogubljenje za pare isprskane krvlju.
	Za te pare je Dorkas ranije kazala: "Taj novac me je obukao i nahranio." Sad je skinula sme|i ogrta~ (koji joj je visio do peta - i ni`e od peta kad nije pazila, tako da se rub vukao po pra{ini) i izgladila grubi, `utosme|i lan svoje simare.
	Zapitao sam je da li se pla{i.
	"Da", re~e ona. Uz to brzo dodade: "Ali ne tebe."
	"Nego ~ega?" Svla~io sam se. Da je zatra`ila, ne bih je cele no}i ni pipnuo. Pri`eljkivao sam da ona to zatra`i - uistinu, da me preklinje da je ne diram; zadovoljstvo koje bi mi uzdr`avanje donelo bilo bi (zami{ljao sam u tim trenucima) jednako zadovoljstvu ostvarenog posedovanja, a dodatno zadovoljstvo sastojalo bi se u tome {to bi ona slede}e no}i ose}ala jo{ ve}u obaveznost da mi se preda zbog toga {to sam je prve no}i po{tedeo.
	"Sebe. Onih misli koje mi se mogu vratiti kad opet legnem sa mu{karcem."
	"Opet? Se}a{ li se neke ranije takve prilike?"
	Dorkas odmahnu glavom. "Ali sigurna sam da devica nisam. Po`elela sam te mnogo puta ju~e i danas. [ta misli{, za koga sam se prala? Pro{le no}i dr`ala sam te za ruku dok si spavao i sanjala sam da smo se izdvojili i da le`imo jedno drugome u naru~ju. Ali poznajem kako izgleda kad je strast zadovoljena, a poznajem i `elju, prema tome bila sam bar sa jedni mu{karcem. Da li `eli{ da skinem ovo pre no {to ugasim sve}u?"
	Bila je vrlo vitka, visokih dojki, uzanih kukova i u mojim o~ima ~udnovato nalik detetu, iako u potpunosti `ena. "Izgleda{ tako mala", rekoh, privijaju}i je uz sebe.
	"A ti si tako veliki."
	Tada sam znao da }e joj moji zagrljaju biti bolni bez obzira na to {to }u se svim silama truditi da to ne budu i te no}i i kasnije. Tako|e sam znao da vi{e nemam sposobnosti da je po{tedim. Samo jedan trenutak ranije uzdr`ao bih se da je zatra`ila da se uzdr`im; sad vi{e nikakvi njeni zahtevi ne bi pomogli. Bacio bih se ka njoj i stisnuo je uz sebe sve i kad bih znao da }u se time nabosti na upereno koplje.
	Ali nije nabodeno moje, ve} njeno telo. Stajali smo dok sam prelazio rukama po njoj i ljubio njene dojke koje su bile kao dve polovine neke okrugle, prese~ene vo}ke. Podigao sam je i pali smo na jedan krevet. Kriknula je, napola od radosti, a napola od bola, odgurnula me i odmah zgrabila i privukla. "Radujem se", re~e ona "tako mi je drago", pa me ugrize za rame. Njeno se telo izvi unazad kao luk.
	Kasnije smo dogurali jedan krevet do drugog da bismo mogli le`ati jedno uz drugo. Drugi put smo sve radili sporije; nije pristala na tre}i put. "Bi}e ti potrebna snaga sutra", rekla je.
	"Zna~i, ne smeta ti."
	"Kad bi `ene odlu~ivale, nijedan mu{karac ne bi morao da ide na daleka putovanja niti da proliva krv. Ali `ene nisu napravile ovaj svet. Svi ste vi mu~itelji, ovako ili onako."
	Ki{a je padala te no}i, tako silovita da smo ~uli njeno bubnjanje po crepovima iznad na{ih glava. Bio je to pro~i{}avaju}i, `estoki, beskona~ni pljusak. Zadremao sam i sanjao da se svet okrenuo naglavice. \ol iznad na{ih glava - izru~uje poplavu ribe, prljav{tine i cve}a na nas. Videh ono ogromno lice koje sam pod vodom video onda kad se umalo nisam udavio - sad kao znamenje sudbine iscrtano po nebu koralom i belinom, osmehnuto tako da pokazuje iglaste zube.
	Traks nazivaju gradom soba bez prozora. Ova na{a soba bez prozora, pomi{ljao sam, priprema je za Traks. Ovako }e u Traksu biti. A mo`da smo Dorkas i ja ve} stigli tamo, mo`da Traks nije tako daleko na severu kao {to sam mislio, nije tako daleko kao {to sam naveden da poverujem da jeste...
	Dorkas je ustala da bi izi{la iz napolje, a ja sam po{ao s njom, znaju}i da nije bezbedno da se no}u {eta sama tu gde je vojske toliko. Hodnik koji se nalazio ispred na{e sobe vodio je du` jednog od spolja{nih zidova zgrade, a u tom zidu su postojale pu{karnice i kroz svaku pu{karnicu je sad uletala fina vodena pra{ina. Zbog te vode sam `eleo da nosim Terminus Est u kaniji, ali morao sam ga ipak isukati radi spremnosti, jer da se tako veliki ma~ isu~e potrebno je prili~no vremena. ^im smo se vratili u svoju sobicu i opet pritisli sto na vrata, izvadio sam belegiju i po~eo da o{trim ma~, i to mu{ku o{tricu, i to najudaljeniju tre}inu, dakle onaj deo koji }e sutra raditi. Najzad je taj deo o{trice bio sposoban da prese~e na dva komada dlaku ba~enu u vazduh. Onda sam celo se~ivo obrisao i namazao uljem i naslonio ma~ uspravno na zid blizu moje glave.
	Sutra }u se po prvi put popeti na skelu za pogubljenje, osim ako se hiliarh u poslednjem ~asu ne opredeli za milosr|e. Uvek postoji ta mogu}nost, taj rizik. Istorija pokazuje da u svakoj epohi postoji neka neuroza koju niko ne osporava, a majstor Palaemon me je u~io da neuroza na{e epohe jeste milosr|e prema krivcima, koje se svodi na tvrdnju da jedan minus jedan daje ne{to vi{e od nule i da po{to ljudski zakon ne mora biti samome sebi dosledan, ni pravda to ne mora biti. Negde u onoj sme|oj knji`ici postoji dijalog izme|u dva mistika od kojih jedan tvrdi da je kultura izrasla iz vizije o Inkreatoru kao logi~nom i pravednom bi}u koje je zbog svoje unutarnje saglasnosti prinu|eno da ispunjava i svoja obe}anja i svoje pretnje. Ako je to ta~no, pomi{ljao sam, onda }emo svi sada propasti, nema nam druge, a ta invazija sa severa, radi ~ijeg zaustavljanja toliki izgibo{e, bi}e samo vetar koji obara ve} trulo stablo.
	Pravda je uzvi{ena stvar, a ja sam te no}i, le`e}i uz Dorkas i slu{aju}i ki{u, bio mlad, pa sam `eleo samo uzvi{ene stvari. Valjda sam zbog toga tako silno `eleo da na{a gilda ponovo zadobije svoju negda{nju poziciju i ugled. (@eleo - iako iz nje izba~en.) Mo`da se iz istog razloga ona moja ljubav prema `ivim bi}ima, koju sam kao dete tako silno ose}ao, vremenom smanjivala i najzad svela samo na uspomenu, uo~i onoga dana kad sam na{ao jadnog Triskelea gde krvari pored Medve|e kule. @ivot, ipak, nije uzvi{ena stvar, a po mnogo ~emu je suprotan ~istoti. Sad sam mudar, iako ne mnogo stariji, i sad znam da je bolje imati sve stvari, i uzvi{ene i neuzvi{ene, nego samo uzvi{ene.
	Ako se, dakle, hiliarh ne opredeli za pomilovanje, ja }u sutra oduzeti Agilusu `ivot. A {ta to zna~i, ne zna niko. Telo je kolonija }elija (svojevremeno sam, slu{aju}i majstora Palaemona kako izgovara te re~i, pomi{ljao na }elije na{e ublijete). Ako podeli{ koloniju na dva velika dela, ona umre. Me|utim, nema razloga da `alimo zbog uni{tenja kolonije }elija: po jedna takva umire kad god gurnemo veknu u hlebnu pe}. Ako je ~ovek samo jedna takva kolonja, onda nije ni{ta; ali mi instiktivno znamo da je ~ovek ne{to vi{e. Dobro - pa {ta se onda desi sa tim {to je vi{e?
	Mo`da umire, i to "vi{e", ali umire sporije. U mnogim zgradama, tunelima i na mostovima pojavljuju se aveti; ipak, ~uo sam da u slu~ajevima kad je avet duh nekog ljudskog bi}a, a ne elemental, pojavljivanja postaju sve re|a i najzad sasvim prestanu. Istoriografi ka`u da je ljudski rod u dalekoj pro{losti znao samo za ovaj jedan svet, Urt, i da se nije nimalo pla{io onih zveri koje su tad na Urtu postojale i da su ljudi sa ovog kontinenta slobodno putovali na sever; ali duhove takvih ljudi niko nikad nije video.
	Mo`da to "vi{e" umire trenutno - ili, mo`da, odlazi da luta me|u sazve`|ima. U ogromnosti Vaseljena ovaj na{ Urt, naravno, predstavlja samo seoce, pa i manje od toga. A ako ~ovek stanuje u selu, pa mu kom{ije zapale ku}u, on, ako nije poginuo, odlazi na neko drugo mesto. Samo tada moramo pitati kako je do{ao.
	Obi~no je majstor Gerlous, koji je obavio ogroman broj pogubljenja, govorio da se samo budale brinu da }e omanuti u izvo|enju obreda: da }e se okliznuti na krv, ili da }e, ne primetiv{i da je klijent imao periku, poku{ati da podignu njegovu glavu zahvatom za kosu. Ve}e su opasnosti da d`elat izgubi nerve tako da mu ruke po~nu drhtati i da udarac ispadne kako ne valja, ili da kidi{e ogor~eno tako da se ~in pravde pretvori u obi~nu osvetu. Pre nego {to sam se opet prepustio snu, poku{ao sam da se o~eli~im protiv obe te ve}e opasnosti.
	
	31. SENKA MU^ITELJA
	Deo je na{e du`nosti da stojimo bez ogrta~a, ali sa maskom i sa golim ma~em na platformi za pogubljenje dugo pre nego {to klijenta izvedu. Neki tvrde da to treba da simbolizuje ve~ito budnu sveprisutnost pravde, ali se meni ~ini da je pravi razlog taj {to gomila treba da ima nekakav fokus i ose}anje da predstoji neki doga|aj.
	Gomila nije puki zbir pojedinaca od kojih je sastavlena. Gomila je `ivotinja svoje vrste, bez jezika i bez stvarne svesti, koja se rodi kada se ljudi skupe, a umre kada se razi|u. Ispred Palate pravde, oko platforme za pogubljenje, stajali su dimarhi, raspore|eni u krug, postrojeni; njihov oficir imao je u rukama pi{tolj kojim je mogao, verovatno, ubiti pedeset ili {ezdeset ljudi pre nego {to bi neko uspeo da mu otme to oru`je i obori ga na kaldrmu da na njoj pogine. Pa ipak, bolje je kad postoji i fokus i neki otvoreni simbol vlasti.
	Publika koja se okupila da gleda odsecanje glave nije bila ni u kom slu~aju sa~injena isklju~ivo od sirotinje, {tavi{e, sirotinja nije ~inila ni polovinu prisutnih. Sangvinarno polje je blizu jedne od boljih gradskih ~etvrti, pa sam video mnogo crvene i `ute svile i mnogo lica pranih miri{ljavim sapunom tog jutra. (A Dorkas i ja smo se ispljuskali na bunaru u dvori{tu.) Takvi ljudi su daleko manje skloni nasilju nego sirotinja, ali ako se ra`este, postanu daleko opasniji zato {to nisu navikli da pred silom ose}aju strahopo{tovanje i zato {to su, bez obzira na ono {to pri~aju demagozi, poprili~no hrabriji nego sirotinja.
	I tako sam stajao, osloniv{i obe {ake na naboranu dr{ku Terminus Esta; okretao sam se malo tamo i malo ovamo, a onda sam namestio panj tako da moja senka pada preko njega. Hiliarh nije bio na vidiku, ali kasnije sam saznao da je gledao s jednog prozora. Poku{avao sam, uzalud, da pogledom na|em Agiju u gomili; Dorkas je stajala na stepeni{tu Palate pravde. Taj polo`aj je, na moj zahtev, onaj sudski slu`benik obezbedio za nju.
	Onaj debeli ~ovek koji me je prethodnog dana saletao sada je pri{ao platformi najbli`e {to je mogao: vrh jednog naperenog koplja iz neposredne blizine je pretio njegovom nabreklom kaputu. @ena s gladnim o~ima stajala je s njegove desne strane, a sedokosa s leve; maramicu ove druge imao sam u sari ~izme. Nigde nisam video onog niskog koji mi je dao asimus, niti onog mucavca tupog pogleda i ~udnog govora. Pogledom sam ih tra`io po krovovima, jer bi oni odatle, i pored svog niskog rasta, mogli imati dobar pogled; nisam ih video, {to ne zna~i da nisu bili tamo.
	^etvorica narednika u visokim paradnim {lemovima izvela je Agilusa. U po~etku nisam uop{te video njih, nego samo pokret gomile koja se ispred njih otvarala kao voda iza Hildegrinovog ~amca. Posle nekoliko trenutaka ugledao sam njihove skerletne perjanice, pa sjaktanje oklopa, najzad Agilusovu sme|u kosu i njegovo {iroko, de~a~ko lice okrenuto nagore zato {to su mu ruke lancima bile vezane tako da su ple}ke bile potisnute jedna ka drugoj. Setio sam se kako je elegantno izgledao u gardijskom oklopu, sa zlatnim himerom ra{irenim preko prsa. Izgledalo je tragi~no da uz njega sada ne mogu biti ljudi iz te vojne jedinice, koja je u izvesnom smislu bila njegova, umesto ovih o`iljcima izbrazdanih obi~nih vojnika u pomno ugla~anom ~eliku. Sad je sa njega bilo skinuto sve {to je bilo luksuzno, dok sam ga je ~ekao u onoj istoj fuliginskoj maski u kojoj sam se i borio. Luckaste babe veruju da nas Panjudikator, sudija cele Vaseljene, ka`njava porazima i nagra|uje pobedama: meni se ~inilo da sam nagra|en daleko vi{e nego {to sam `eleo.
	Jo{ koji trenutak i on se pope na platformu. Po~ela je kratka ceremonija. Kada je bila gotova, vojnici su ga primorali da klekne, a ja sam podigao ma~ da njime zauvek zaklonim sunce. Kad je ma~ onako o{tar kako treba da bude i kad je udarac izveden korektno, izvr{ilac oseti samo jedan neznatni zastoj dok se ki~meni stub razdvaja, zatim o{trica ~vrsto zagrize u panj. Zakleo bih se da sam u vazduhu, koji je bio ki{om opran, osetio miris Agilusove krvi pre nego {to se njegova glava sru~ila u ko{. Gomila je ustuknula, onda nahrupila napred ka spu{tenim kopljima. Razgovetno sam ~uo kako je onaj debeljko jeknuo, ta~no na onaj na~in kako bi mogao nad nekom pla}enom `enskom, preznojen, u trenutku vrhunca. Iz daljine dopre vrisak u kome se Agijin glas prepoznavao nepogre{ivo kao lice obasjano munjom. Ne{to u boji tog vriska nagovestilo mi je da nije uop{te gledala, ali da je ipak znala kad je njen brat-blizanac umro.
	Ono posle ~esto je ve}a petljavina nego li samo odsecanje glave. Poka`e{ glavu gomili i pusti{ je da opet padne u ko{aru. Me|utim, obezglavljeno telo (koje mo`e ispu{tati velike koli~ine krvi jo{ dugo posle prestanka rada srca) mora biti odneto na na~in istovremeno i dostojanstven i sramotan. [tavi{e, ne samo "odneto" nego i sklonjeno na neko odre|eno mesto gde ga ne}e niko napastvovati. Ako je smaknut uzvi{eni, onda, po obi~ajima, njegovo telo mo`e biti polo`eno preko sedla njegovog ata i odmah predato njegovoj porodici. Osobama ni`eg dru{tvenog statusa mora se na}i po~ivali{te do kojeg ne mogu prodreti `dera~i mrtvih; a na po~etku tog preno{enja, bar dok se ne zamakne iz vidika gledalaca, potrebno je to telo vu}i po tlu. Ne mo`e ga vu}i d`elat, jer on mora da nosi i glavu i svoje oru`je, a me|u ostalim u~esnicima - to su vojnici, sudski slu`benici i tako dalje - retko se na|e neko voljan da se time bavi. (U Citadeli nije bilo pote{ko}a te vrste, jer su to obavljale dve kalfe.)
	Ovo je hiliarh, konjanik po obuci, a nesumnjivo i po sklonostima, re{io na taj na~in {to je naredio da se le{ vu~e pomo}u tovarnog konja. Samo, nisu se posavetovali sa samom `ivotinjom, a ona se, po{to je pripadala vi{e radni~koj nego ratni~koj sorti, upla{ila od krvi, pa je nagrnula da be`i. Proveli smo se, rekao bih, zanimljivo, ali smo na kraju istovarili jadnog Agilusa u jedno ~etvorougaono dvori{te do koga publika nije imala pristupa.
	Tamo me na|e sudski slu`bnik - onaj isti - dok sam ~istio svoje ~izme. Vide}i ga, pomislio sam da je do{ao da mi isplati honorar, me|utim on saop{ti da hiliarh `eli da mi plati li~no. To je za mene zna~ilo, a tako sam i kazao, izuzetnu po~ast.
	"Sve je gledao", re~e taj portriv. "I veoma je zadovoljan. Nalo`io mi je da vam ka`em da ste vi i `ena koja s vama putuje dobro do{li da ovde preno}ite ako `elite."
	"Mi }emo u suton oti}i", rekoh mu. "Mislim da }e to biti bezbednije."
	Za trenutak se dao u misli, a onda je klimnuo glavom, {to je pokazalo da je pametniji nego {to sam pretpostavljao. "Prestupnik je imao, valjda, porodicu, prijatelje - mada vi o njemu sigurno ni{ta ne znate, kao ni ja. Ipak, to je te{ko}a s kojom se vi, mora biti, susre}ete ~esto."
	"Upozorili su me iskusniji ~lanovi moje gilde", rekoh.
	Jesam rekao da }emo oti}i u suton, ali ipak smo sa~ekali da se sasvim spusti no}, delom radi bezbednosti, a delom i zato {to je mudrije ve~erati pre odlaska.
	Naravno, nismo mogli krenuti pravo ka Zidu i ka Traksu. Kapija je morala biti ve} zatvorena (da i ne pominjem da sam o mestu gde se nalazila imao vrlo nejasnu predstavu), a svi su mi rekli da izme|u garnizona i Zida ne postoji nijedna kr~ma. Morali smo se, dakle, prvo izgubiti, a onda prona}i mesto gde bismo preno}ili i sa koga bismo sutra bez te{ko}a stigli do kapije. Od portriva sam dobio podrobna uputstva, pa smo krenuli vedra srca; dodu{e, skrenuli smo u sporedne ulice, ali to smo tek kasnije uvideli. Hiliarh je poku{ao da mi stavi novac u ruke umesto da ga (kao {to to obi~aj nala`e) baci na tlo pred moje noge; ubedio sam ga da to ne ~ini u interesu svog sopstvenog ugleda. Dorkasi sam detaljno prepri~ao taj doga|aj koji mi je laskao i gotovo me u istoj meri razonodio. Po{to sam ispri~ao, Dorkas me, kao prakti~na osoba, upita: "Zna~i, dobro ti je platio?"
	"Vi{e nego dvostruko od onog iznosa koji je trebalo da plati za uslugu jednom usamljenom kalfi. Majstorski honorar. A dobio sam, naravno, i napojnicu u vezi s ceremonijom. Zna{ li da sad, iako sam nemilice tro{io dok je Agija bila uz mene, imam vi{e para nego kad sam krenuo iz na{e kule? Dolazim do zaklju~ka da }u, upra`njavaju}i misteriju na{e gilde, mo}i da nas izdr`avam dok budemo putovali."
	Dorkas kao da ja~e prite`e sme|i ogrta~ oko sebe. "Ja sam se nadala da ti vi{e uop{te ne}e{ morati time da se bavi{. Ili, bar, ne neko du`e vreme. Toliko ti je pozlilo posle onoga, a i ne zameram ti."
	"Bili su to samo `ivci - pla{io sam se da ne{to ne krene naopako."
	"Bilo ti ga je `ao. Znam da je tako."
	"Verovatno i jeste. Bio je Agijin brat i, rekao bih, nalik na nju u svakom pogledu osim po polu."
	"Nedostaje ti Agija, je li tako? Da li ti se toliko svi|ala?"
	"Poznavao sam je samo jedan dan - a to je manje nego {to ve} poznajem tebe. Da je ispalo po njenoj volji, ja bih sad bio mrtav. Jedan od ona dva averna bio bi moj kraj."
	"Ali onaj list te nije ubio."
	Jasno pamtim ton kojim mi je to rekla; zapravo, ako sklopim o~i, opet ~ujem njen glas i opet do`ivljavam onaj {ok koji me je obuzeo kad sam shvatio da je upravo to ona misao koju sam izbegavao jo{ od kada sam, pridi`u}i se u sede}i polo`aj, ugledao Agilusa kako i dalje dr`i svoj avern. List me nije ubio, ali ja sam okrenuo um na drugu stranu da u to svoje pre`ivljenje ne gledam, ba{ kao {to smrtno bolestan ~ovek uspeva, koriste}i hiljadu trikova, da nikad ne pogleda smrti pravo u o~i; ili, jo{ ta~nije, kao {to `ena koja je sama u velikoj ku}i izbegava da gleda u ogledala i radije se zamajava mno{tvom bezna~ajnih poslova da ne bi ni kraji~kom oka ugledala ono bi}e ~ije korake ponekad ~uje na stepeni{tu.
	Ostao sam `iv, a trebalo je da umrem. Progonio me je sopstveni `ivot. Zavukao sam {aku pod ogrta~ i pogladio se po ko`i, u prvi mah pipkaju}i obazrivo. Tu se nalazilo ne{to nalik na o`iljak, pokriveno krasticom zgru{ane krvi, ali nije bolelo niti krvarilo. "Pa ti listovi ne ubijaju, i to je sve", rekoh.
	"Rekla je da ubijaju."
	"Rekla je ona mnogo raznih la`i." Peli smo se uz jedan blagi bre`uljak okupan bledozelenom mese~inom. Ispred nas je bila katranski crna linija Zida koja je izgledala, kao {to planine ponekad izgledaju, bli`a nego {to je stvarno bila i bli`a nego {to bi ikako mogla biti. Iza nas su svetlosti Nesusa stvarale la`nu zoru koja je proticanjem no}i malo po malo zamirala. Na vrhu bre`uljka sam se zaustavio da bih se tim svetlostima divio, a Dorkas me uze za ruku. "Toliko domova. Koliko ima ljudi u gradu?"
	"To niko ne zna."
	"A mi }emo sve njih ostaviti za sobom. Je l' daleko od Traksa, Severijane?"
	"Daleko je, kao {to sam ti ve} i rekao. To je u podno`ju prvog slapa. Ne prisiljavam te da ide{. To zna{."
	"Ho}u da idem. Ali pretpostavimo... Severijane, samo pretpostavimo da kasnije po`elim da se vratim. Da li bi poku{ao da me zaustavi{?"
	Rekoh: "Bilo bi opasno da sama krene{ na takav put, pa bih mo`da poku{ao da te nagovorim da odustane{. Ali ne bih te dr`ao vezanu niti u zato~eni{tvu ako si na to mislila."
	"Ka`e{ da si napisao kopiju bele{ke koju je neko ostavio za mene u onoj kr~mi. Se}a{ se? Ali nisi mi je pokazao. Daj da je vidim sad."
	"Ispri~ao sam ti ta~no {ta pi{e, a ova cedulja koju imam nije prava, kazao sam ti. Agija je bacila original. Sigurno je neko - Hildegrin mo`da - poku{a da me upozori." Jaha~ku torbicu sam ve} otvorio, prstima napipao cedulju i dotakao jo{ ne{to, ne{to hladno, ~udnog oblika.
	"[ta je?" upita Dorkas vide}i moj izraz lica.
	Izvukao sam to. Bilo je ve}e, ali ne mnogo ve}e od ori~oka i samo mal~ice deblje. Taj hladni materijal (koji god da je bio) uzvra}ao je ledenim zracima mese~ine na taj na~in {to je ka njima sipao zrake nebeskog sjaja. ^inilo mi se da dr`im u ruci svetlosni signal koji se iz celog Nesusa mo`e videti, pa sam br`e-bolje gurnuo taj predmet nazad u torbicu i zaklopio je.
	Dorkas me je za mi{icu stiskala tako ~vrsto kao da je posredi narukvica od slonova~e i zlata koja je izrasla do veli~ine `ene. "[ta je to bilo?" pro{aputala je.
	Stresao sam glavom da razbistrim misli. "Nije moje. Nisam ni znao da je kod mene. Dragulj, dragi kamen..."
	"To ne bi mogao biti. Zar nisi osetio toplotu? Evo, vidi, na tvom ma~u - to je dragi kamen. A ono {to si malo~as izvadio, {ta je to bilo?"
	Pogledah tamni opal na jabuci dr{ke Terminus Esta. Svetlucao je na mese~ini, ali na onaj predmet koji sam malo~as izvukao iz torbice nije nalikovao ni{ta vi{e nego {to damski lornjon nalikuje na sunce. "Kand`a pomiritelja", rekoh. "Agija ju je tu stavila. Svakako je to u~inila kad smo poru{ili oltar da ne bi Kand`a kod nje bila prona|ena ako nas pretresu. Ona i Agilus bi je opet prisvojili posle Agilusove pobede, a kad ja nisam poginuo, Agija je poku{ala da mi je ukrade u njegovoj }eliji."
	Dorkas vi{e nije gledala ka meni. Njeno lice se uzdizalo i okretalo ka gradu i ka nebeskom sjaju koji je stvaralo bezbroj svetiljki upaljenih u njemu. "Severijane", re~e ona, "Ovo ne mo`e biti."
	Nad gradom je visila, kao lete}a planina u nekom snu, jedna d`inovska zgrada - zgrada sa kulama, sa potpornim kosinama, sa lu~no povijenim krovom. Iz njenih prozora kuljala je grimizna svetlost. Poku{ao sam da progovorim, da osporim postojanje tog ~uda upravo dok sam u njega zurio, ali pre nego {to sam stigao ijedan slog da uobli~im, gra|evina je i{~ezla kao mehur u vodoskoku, ostavljaju}i za sobom samo kaskadu iskrica.
	
	32. POZORI[NI KOMAD
	Tek posle i{~eznu}a te prikaze velike lebde}e gra|evine iznad grada uvideo sam da sam zavoleo Dorkas. Krenuli smo drumom - jer odmah iza vrha bre`uljka na{li smo novi drum - u tamu. I po{to su na{e misli bile sasvim posve}ene onome {to smo upravo videli, na{e du{e su se zagrlile neometano; obe su pro{le kroz tih nekoliko sekundi vizije kao kroz vrata nikad ranije otvorena, koja nikad vi{e ne}e ni biti otvarana.
	Ne znam kuda smo i{li. Pamtim krivudavi put niz brdo, u njegovom podno`ju jedan lu~ni most, pa drugi drum, sa ~ije se jedne strane, u du`ini od oko dve lige, protezala nekakva drvena ograda. U svakom slu~aju, razgovarali smo, i to nijednom re~i o sebi, ve} isklju~ivo o onome {to smo videli i o mogu}em smislu te pojave. I znam: na po~etku tog pe{a}enja smatrao sam da mi je Dorkas samo jo{ jedna slu~ajna saputnica, mada vrlo po`eljna i u isti mah sa`aljenja dostojna. A na kraju tog hoda voleo sam Dorkas kao {to nikad nijedno drugo ljudsko bi}e nisam voleo. Ne zbog nekog smanjenja ljubavi prema Tekli - uistinu, vole}i Dorkas zavoleo sam Teklu jo{ vi{e zato {to je Dorkas bila drugo ja (kao {to je Tekla tek kasnije postala, ali ne na divan na~in kao Dorkas, nego na u`asan na~in), iz ~ega proisti~e da ako ja volim Teklu, i Dorkas voli Teklu.
	"[ta misli{", pitala je, "da li je iko osim nas to video?"
	O ovome do tog ~asa nisam razmi{ljao, a sad rekoh da je zgrada izdr`ala u vise}em plo`aju samo jedan trenutak, ali da se to desilo iznad najve}eg od svih gradova; pa, ako je prizor i promakao milionima ili desetinama milion, nekoliko stotina ga je ipak moralo videti.
	"A nije li mogu}e da je to bila samo prikaza namenjena nama dvoma?"
	"Nikad prikaze nisam imao, Dorkas."
	"A ja ne znam da li sam ih ili nisam imala. Kad god poku{am da se setim {ta je bilo pre nego {to sam te izvukla iz vode, jedino mi do|e u se}anje da sam ja tako|e bila u vodi. Sve pre toga je kao vizija razbijena u komadi}e, male i sjajne, na primer naprstak koji sam jednom videla kako le`i u kadifi i lave` nekog psi}a ispred vrata. Ni{ta sli~no ovome. Ni{ta nalik na ovo {to smo videli."
	Njene re~i su me podsetile na cedulju koju sam tra`io kad sam dotakao Kand`u, a to me je, opet, podsetilo na sme|u knji`icu koja je le`ala u susednoj pregradi torbice. Zapitah Dorkas da li }e `eleti, kad na|emo mesto gde }emo stati, da vidi knjigu koja je nekad bila Teklina.
	"Ho}u", re~e ona. "Kad budemo opet sedeli uz vatru, kao {to smo na trenutak sedeli u onoj kr~mi."
	"To {to sam na{ao dragulj - koji }u, dakako, morati i da vratim pre nego {to napustimo grad - i ovo {to smo pri~ali podsetilo me je na ne{to {to sam svojevremeno ~itao. Zna{ li o klju~u Vaseljene?"
	Dorkas se tiho nasmeja. "Ne, Severijane, ja koja jedva znam i kako se zovem ne znam ni{ta o klju~u Vaseljene."
	"Nisam se dobro izrazio. Hteo sam re}i da li ti je poznata ideja da Vaseljena, navodno, ima neki tajni klju~? Neku re~enicu, ili grupu re~i, neki vele ~ak i samo jednu re~, ne{to {to se mo`e izvu}i sa usana odre|ene statue, ili pro~itati u nebesima, ili ne{to {to neki anhorit govori svojim u~enicima u nekom svetu s one strane mora?"
	"To znaju bebe", re~e Dorkas. "Znaju pre nego {to nau~e da govore, ali kad porastu toliko da mogu progovoriti, kasno je, glavninu su ve} zaboravile. Tako mi je bar pri~ao neko nekad."
	"Na to i mislim, na ne{to te vrste. Imam ovu sme|u knji`icu, zbirku mitova iz pro{losti, a u njoj postoji i odeljak gde su nabrojani svi klju~evi Vaseljene - na osnovu tvr|enja raznih ljudi koji su razgovarali sa mistagozima na dalekim svetovima, ili studirali popul vuh pojedinih ~arobnjaka, ili gladovali u {upljim stablima svetog drve}a. Tekla i ja smo to ~itali i pri~ali o tim klju~evima, a jedan od njih je bio slede}i: da sve na svetu, sve {to se desi, ima tri zna~enja. Prvo je ono prakti~no, u knjizi opisano re~ima '{ta ora~ vidi'. Krava je napunila usta travom, i to je prava trava i stvarna krava - to zna~enje je podjednako va`no kao i drugo, ili tre}e. Drugo zna~enje je odraz sveta koji se uokolo nalazi. Svaki predmet je u dodiru sa svim drugim predmetima, pa zato mudraci mogu da saznaju o tim drugim gledaju}i prvi. To bi se moglo nazvati predskaziva~evim zna~enjem, zato {to ga takvi ljudi koriste kad na osnovu traga zmije predskazuju neki sre}ni susret ili kad potvr|uju ishod neke ljubavne veze na taj na~in {to polo`e elektor jednog odela preko patronese drugog."
	"A tre}e zna~enje?" upita Dorkas.
	"Tr}e je transsupstancijalno. Budu}i da svi predmeti imaju svoje kona~no poreklo u Pankreatoru i kako ih je on sve stavio u pokret, svi oni neminovno izra`avaju njegovu volju, koja je vi{a stvarnost."
	"Ti to ka`e{ da je ono {to smo videli bilo znak."
	Odmahnuo sam glavom. "Ta knjiga ka`e da je sve znak. Onaj stub u ogradi je znak, a i na~in kako se ono drvo nagnulo preko ograde je znak. Mogu}e je da neki znaci ukazuju na tre}e zna~enje lak{e nego neki drugi."
	Slede}ih stotinak koraka smo }utali. Onda Dorkas re~e: "Meni se ~ini da ljudi sve razumeju naopako, ako je istina to {to u knjizi dvorkinje Tekle pi{e. Mi smo videli kako jedno veliko ustrojstvo ska~e u vazduh i pada u ni{tavilo, je li tako?"
	"Ja sam je samo video kako visi nad gradom. Zar je sko~ila?"
	Dorkas klimnu glavom. Video sam svetlucanje njene blede kose u sjaju meseca. "Meni se ~ini da je zna~enje koje naziva{ tre}im veoma jasno. Ali te`e je do}i do drugog zna~enja, a ono prvo, koje bi trebalo da bude najlak{e, ovde je nemogu}e."
	Zaustio sam da ka`em da je razumem - bar ono {to je rekla o prvom zna~enju - kad za~uh iz daljine, ali ne velike, neku potmulu grmljavinu nalik na dugo valjanje groma. Dorkas uzviknu: "[ta je to?" i dohvati me za ruku svojom malom, toplom {akom, {to mi je ba{ prijalo.
	"Ne znam, ali kao da je do{lo iz onog {umarka napred."
	Klimnula je. "Sad ~ujem i glasove."
	"Zna~i da ima{ bolji sluh nego ja."
	Opet se razlegao taj zvuk, sna`nije i du`e; ovog puta mi se u~inilo, mo`da samo zato {to smo bili mal~ice bli`e, da nazirem i svetlost izme|u stabala mladih bukava, koja su ispred nas tvorila {umarak.
	"Eno!" re~e Dorkas, pokazuju}i prstom prema ne~emu {to se nalazilo malo severnije od {umarka. "Ono ne mo`e biti zvezda. Suvi{e je nisko i blistavo i kre}e se prebrzo."
	Mislim da je fenjer. Na zapre`nim kolima mo`e biti, ili no{en u ne~ijoj ruci."
	Opet ta grmljavina, ali sad sam znao {ta je: zvuk dobo{a. Sad sam i ja ~uo glasove, veoma slabo, a me|u njima naro~ito jedan glas koji je zvu~ao dublje nego dobo{, a po snazi se sa dobo{em maltene izjedna~avao.
	Obi{li smo ivicu {umarka i videli pedesetak ljudi okupljenih oko jedne male platforme. Na njoj je, izme|u razbuktalih baklji, stajao jedan d`in koji je pod jednom rukom dr`ao bubanj kao da je to tam-tam. S njegove desne strane stajao je ~ovek daleko manjeg rasta, rasko{no obu~en, a s njegove leve najsenzualnije lepa `ena koju sam ikad video.
	"Svi su tu", govorio je mali, glasno i vrlo brzo. "Svi su tu. [ta vam je po volji? Ljubav i lepota?" Pokaza ka `eni. "Snaga? Hrabrost?" Mahnu {tapom ka divu. "Varka? Misterija?" Potap{a se po prsima. "Porok?" Opet pokaza ka d`inu. "I - vidi ga! Vidi ko je upravo nai{ao! Na{ stari neprijatelj Smrt koja uvek do|e pre il' posle." To govore}i, pokaza ka meni i sva lica u publici okrenu{e se da blenu u mene.
	To je bio doktor Talos sa Boldandersom; njihovo prisustvo mi se u~ini neizbe`nim onog trenutka kad sam ih prepoznao. A {to se ti~e te `ene, ona mi je bila, koliko sam mogao videti, potpuno nepoznata.
	"Smrt!" re~e dr Talos. "Smrt do|e. Sumnjao sam u tebe tokom ova dva dana, stari prijatelju, a sad vidim da nisam bio u pravu."
	O~ekivao sam da se gledaoci nasmeju njegovom crnom humoru, ali nisu se nasmejali. Neki su zagun|ali izme|u sebe, a jedna baba pljunu sebi u dlan i okrete dva prsta prema zemlji.
	"A koga je to doveo sa sobom?" Dr Talos se nagnuo napred i za~kiljio, kroz svetlost buktinja, ka Dorkas i meni. "Nevinost, rekao bih. Da, uz njega je Nevinost. E sad smo svi na okupu! Predstava kre}e kroz koji trenutak. Nije za psihi~ki osetljive! Nikad niste ni{ta sli~no videli, ni{ta ni pribli`no! Svi smo na okupu."
	One lepotice vi{e nije bilo na pozornici; magnetizam u doktorovom glasu bio je takav da ja njen odlazak nisam ni primetio.
	Ako bi trebalo da sad opi{em pozori{ni komad doktora Talosa onako kako je izgledao meni (u~esniku), jedini mogu} ishod bila bi pometnja. A kad ga budem opisivao onako kako je publici izgledao ({to sam re{en da to u~inim na nekom podobnijem mestu u ovoj pripovesti), mo`da mi se ne}e verovati. U drami sa pet u~esnika, od kojih te prve ve~eri dvoje nisu ni znali svoje uloge, stupale su vokske, svirali su orkestri, padali snegovi, tresao se Urt. Doktor Talos je od uobrazilje svojih gledalaca zahtevao mnogo, ali tu uobrazilju je potpomagao pri~om i ma{inerijom jednostavnom ali domi{ljatom i senkama ba~enim na zastore, holografskim projektorima, tonskim snimcima, reflektivnim kulisama i svim drugim zamislivim trikovima, i uspevao je, sve u svemu, izvanredno, za {ta su dokaz bili jecaji, povici i uzdasi koji su povremeno doplovljavali do nas iz pomr~ine.
	Likuju}i u svemu tome, ipak je pretrpeo neuspeh. Jer, njegova `elja je bila da saop{ti ne{to, da ispri~a jednu veliku pri~u koja je postojala samo u njegovom umu i koja se ne bi mogla svesti na obi~ne re~i; ali rekao bih da niko ko je tu Talosovu dramu ikad gledao - a ne kamo li mi koji smo se po njegovom nare|enju kretali preko pozornice i na njoj progovarali - nije oti{ao sa ikakvim jasnim razumevanjem o ~emu je u pri~i bilo re~i. Pri~a se mogla jedino (rekao je dr Talos) iskazati zvonjavom zvona i grmljavinom eksplozija i povremenim obrednim pozama. Na kraju se ipak pokazalo da se ni time nije mogla iskazati. U jednoj sceni se dr Talos borio sa Boldandersom sve dok obojici nije linula krv niz lice; u drugoj je Boldanders tra`io prestravljenu Jolentu (tako se zvala ta najlep{a `ena na svetu) po jednoj sobi podzemne palate i najzad seo na sanduk u kome je ona le`ala skrivena. U zavr{nom delu sredi{tem pozornice preovla|ivao sam ja, rukovodio sam komorom za saslu{anja u kojoj su dr Talos, Boldanders, Jolenta i Dorkas bili vezani i stegnuti u kojekakve naprave. Pred o~ima publike ja sam njih ~etvoro, jedno po jedno, podvrgavao mu~enjima najbizarnijim i (da su bila stvarna) najneizvodljivijim. U jednoj sceni nisam mogao da ne opazim kako je ~udno publika po~ela da mrmlja dok sam se, prividno, pripremao da odvrnem Dorkasi obe noge iz karli~nih zglobova. Ja to nisam video, ali gledaocima je bilo omogu}eno da vide da se Boldanders postepeno osloba|ao. Nekoliko `ena je vrisnulo kad se njegov lanac sa zveketom sru~io na pozornicu; prikriveno sam pogledao ka Talosu o~ekuju}i uputstva {ta dalje da radim, ali on je ve} bio u skoku ka publici jer se oslobodio daleko lak{e.
	"Tableau", povika on, "tablo, svi." Ostadoh sasvim nepomi~an u zate~enom polo`aju jer sam nau~io da ta re~ to i zna~i. "Otmeni narode, posmatrali ste na{u malenu predstavu sa izvrsnom pa`njom. Sad tra`imo mal~ice i iz va{e kese, a ne samo va{e vreme. Kad se ova drama bude zavr{ila, vide}ete {ta se doga|a kad se ~udovi{te kona~no oslobodi." Doktor Talos je ispru`io svoj visoki {e{ir prema publici i ja za~uh kako nekoliko nov~i}a zveknu upadaju}i unutra. Nezadovoljan, on sko~i sa pozornice i po|e izme|u ljudi. "Imajte u vidu da kad se on oslobodi, ni{ta vi{e ne stoji izme|u njega i ostvarenja njegovih okrutnih `elja. Imajte u vidu da sam ja, njegov mu~itelj, sada vezan i prepu{ten mu na milost i nemilost. Setite se da jo{ nikako niste saznali - hvala vam, sire - identitet one tajanstvene prilike koju je kontesa videla kroz prozore zaklonjene zavesama. Hvala vam. Da iznad tamnice koju vidite, rasplakana statua - hvala - jo{ kopa ispod stabla oskoru{e. Pa, hajdete, bili ste veoma {irokogrudi sa svojim vremenom. Tra`imo jedino da sad ne budete {krti sa svojim novcem. Nekolicina nas je odista po~astila kako treba, ali mi ne}emo da glumimo za nekolicinu. Gde su oni blistavi asimusi koji je trebalo da padaju kao ki{a u moj jadni {e{ir iz ruku vas ostalih? Pa ne}e valjda nekolicina pla}ati za ve}inu! Ako asimuse nemate, onda ori~oke dajte; ako nijedan ori~ok nemate, onda sigurno ovde nema nikoga ko bar jedan aes nema!"
	Posle nekog vremena prikupljena je dovoljna svota i dr Talos se vinuo nazad na svoje mesto i ve{to opet pritegao okove koji su ga prividno dr`ali zahva}enog klinovima sa svih strana. Boldanders je urliknuo i ispru`io svoje duge ruke kao da `eli da me zgrabi, omogu}uju}i gledaocima da primete da ga drugi lanac, do tad neprime}en, ipak i sad sputava. "Primeti ga", dobaci mi dr Talos sasvim tiho. "Odbijaj ga jednom buktinjom."
	Odglumio sam da tek tad prime}ujem da su Boldandersu ruke slobodne i i{~upao sam jednu od buktinja iz njenog le`i{ta u uglu pozornice. Odjednom obe buktinje oslabi{e; plamenovi koji su bili ~iste `ute boje iznad skerletne sad postado{e plavi~asti i bledozeleni, ujedno dobijaju}i dvostruku i trostruku veli~inu i {i{te}i grozno, a odmah potom se naglo smanji{e kao da }e se svakog trena ugasiti. Zamahnuo sam mojom buktinjom ka Boldandersu vi~u}i: "Ne! Ne! Nazad! Nazad!" opet po uputstvu dr Talosa. Boldander uzvrati, urli~u}i ja~e nego ikad. Teglio je taj lanac tako da je pozori{ni zid za koji je lanac bio pri~vr{}en {kriputao i pucketao; na usta mu bukvalno po|e pena, gusta bela te~nost koja mu je pocurila iz uglova usana niz ogromnu vilicu i zasula njegovu zar|alo crnu ode}u kao sneg. U publici je neko vrisnuo, a lanac se prekinuo uz prasak kao od ko~ija{kog bi~a. Do tog trenutka lice diva bilo je ve}, u svom ludilu, sasvim u`asavaju}e i ja bih pre stao pred lavinu da je zaustavljam nego pred njega; ali pre nego {to sam stigao i jedan korak da u~inim da bih od njega pobegao, on je oteo buktinju iz mojih ruku i oborio me udarcem njene gvozdene dr{ke.
	Digao sam glavu taman na vreme da vidim kako istr`e i drugu buktinju iz le`i{ta i kre}e, ma{u}i obema, u napad na publiku. Krici mu{karaca nadja~a{e vriske `ena - zvu~alo je to kao da na{a gilda radi sa stotinom klijenata odjednom. Digao sam se na noge i bio ve} spreman da zgrabim Dorkas i s njom pojurim u zaklon {umice, kad videh doktora Talosa. ^inilo se da je obuzet raspolo`enjem koje bih jedino mogao opisati kao zlobno veselje; osloba|ao se svojih okova, ali nije ba{ `urio. Osloba|ala se i Jolenta, a ako je na tom savr{enom licu uop{te bilo ikakvog izraza, bio je to izraz olak{anja.
	"Vrlo dobro!" uzviknu dr Talos. "Zaista veoma dobro. Mo`e{ se sad vratiti, Boldanders. Ne ostavljaj nas u mraku." A meni: "Da li vam je prijalo va{e prvo iskustvo na daskama, majstore mu~iteljstva? Za po~etnika koji glumi bez prethodne probe, igrali ste zavidno dobro."
	Uspeo sam da klimnem.
	"Sem {to vas je Boldanders oborio. Morate mu oprostiti, jasno je video da se ne}ete setiti da sami padnete. A sad, hajdemo ovamo. Boldanders ima svoje talente, ali u njih ne spada sposobnost o{trog uo~avanja sitnica izgubljenih u travi. Imam neka svetla iza pozornice, vi i Nevinost }ete mi pomo}i da skupljamo."
	Nisam razumeo {ta time ho}e da ka`e, ali kroz nekoliko trenutaka obe buktinje su bile na svojim mestima, a mi smo ve} tragali po uga`enom prostoru ispred pozornice dr`e}i tamne lanterne. "To je ne{to sasvim neizvesno", objasni dr Talos, "ali meni veoma drago. Za pare u {e{iru neizvesnosti nije bilo - ja ve} pred kraj prvog ~ina mogu da predvidim, do u ori~ok ta~no, koliko }e para biti uba~eno. Ali ove padaljoce! Neki put ljudi ispuste samo dve jabuke i jednu repu, ni{ta vi{e, a neki put sve {to se zamisliti mo`e. Jednom smo na{li prase. I to, po tvrdnji Boldandersa koji ga je pojeo, prase izvrsnog ukusa. Jednom smo na{li bebu, da ne ka`em prasence ljudskog roda. Pa {tap sa zlatnom loptastom dr{kom, jo{ ga imam. Starinske bro{eve. Cipele... ~esto nalazimo svakovrsne cipele. A gle {ta sad na|oh, `enski suncobran." Podi`e ga u vazduh, nama na uvid. "Ovo }e biti prava stvar kad na{a lepa Jolenta krene sutra u {etnju, da je zaklonimo od sunca."
	Jolenta se ispravi na na~in kako to ~ine ljudi koji se napre`u da se ne pogrbe. Iznad struka njena amplituda, bela kao krem, bila je tolika, da je Jolenta verovatno morala i izvijati ki~mu unazad da je tolika te`ina ne povu~e prejako napred i nadole. "Ako }emo ve~eras u neku gostionicu, ja bih da krenemo odmah", re~e ona. "Vrlo sam umorna, doktore."
	Bio sam umoran i ja.
	"U gostionicu? No}as? Zlo~ina~ko tra}enje novaca. Pogledaj sa ovog stanovi{ta, draga moja. Najbli`a je bar ligu daleko, a Boldandersu i meni bila bi potrebma bar smena vremena da popakujemo pozornicu i dekor, ~ak i uz pomo} ovog prijateljski nastrojenog an|ela patnje. Dok bismo se, takvim tempom, domogli kr~me, obzorje bi ve} bilo pod suncem, petli bi kukurikali i, svi su izgledi, hiljadu budala bi se ve} budilo da treskaju vratima i prosipaju prljavu vodu iz svojih ku}a."
	Boldanders je huknuo (izra`avaju}i tim zvukom svoju saglasnost, ako sam dobro shvatio), a zatim tresnuo ~izmom po travi kao da ho}e da smrvi neko otrovno stvorenje koje je tamo primetio.
	Doktor Talos ra{iri ruke da zagrli celu Vaseljenu. "Dok ovde, draga moja, ispod ovih zvezda koje su li~na i voljena imovina Inkreatora, imamo sve {to se po`eleti mo`e, ako se ho}e zdrav san. Vazduh je no}as upravo onoliko leden koliko treba da bi spava~i bili zahvalni {to imaju toplotu svojih pokriva~a i svoje vatre, a od ki{e nema ni nagove{taja. Ovde }emo se ulogoriti, ovde }emo doru~kovati i odavde }emo krenuti, obnovljeni, u ono radosno doba kad je dan mlad."
	Rekoh: "Pomenuo si doru~ak. Ima li {ta za jelo sada? Dorkas i ja smo gladni."
	"Naravno da ima. Koliko vidim, Boldanders je upravo podigao jednu korpu sa jam-korenjem."
	Nema sumnje da je me|u na{om dotada{njom publikom bilo i nekoliko seljaka koji su se vra}ali sa pijace nose}i sve one proizvode koje nisu uspeli da prodaju. Na{li smo ne samo jam nego, uskoro, i dva pilenceta, kao i nekoliko stablji~ica mlade {e}erne trske. Posteljine nismo imali mnogo, ali ne{to smo ipak imali, a doktor Talos nikakvu posteljinu nije uzeo za sebe, nego je rekao da }e provesti no} sede}i i gledaju}i vatru i kasnije mo`da malo dremaju}i u onoj stolici koja je do malo~as bila presto autarhov i klupa inkvizitorova.
	
	33. PET NOGU
	Le`ao sam budan mo`da smenu vremena. Uskoro mi je bilo jasno da nema izgleda da Talos zaspi, ali sam se istrajno nadao da }e bar da se udalji iz ovog ili onog razloga. Neko vreme je sedeo kao da se dao u duboke misli, onda je ustao i po~eo da se {etka levo-desno ispred vatre. Lice mu je bilo nepokretno ali izra`ajno - dobijalo je najmanjim pomicanjem obrve ili naginjanjem glave na jednu stranu potpuno nov izraz, i ja videh, dok se {etao ispred mojih poluzatvorenih o~iju, tugu, zlobnu radost, ~e`nju, dosadu i desetak drugih ose}anja koja ni naziva nemaju kako prele}u preko te vu~je maske.
	Najzad se okomio, zamasima svog {tapa, na cvetove divljih biljaka. Za kratko vreme je poskidao glave ba{ svim cvetovima na prvih desetak koraka oko vatre. ^ekao sam, pa kad vi{e nisam mogao videti njegovu uspravnu, energi~nu priliku i kad sam {vi}kanje i fijukanje tog {tapa ~uo samo iz daljine, polako izvadih dragulj.
	Bilo je kao da u ruci dr`im zvezdu, ne{to {to plamti svetlo{}u. Dorkas je spavala; nadao sam se da }emo zajedno gledati dragulj, ali ipak odlu~ih da je ne budim. Ledeno plavo zra~enje se poja~avalo tako da sam se najzad upla{io da }e ga i dr Talos, iako je daleko, ugledati. Prinesoh dragulj oku, pokrenut nekom detinjastom pomi{lju da kroz njega, kao kroz so~ivo, pogledam vatru, ali ga brzo uklonih - poznati svet trave i spava~a sveo se na obi~an ples iskrica prerezan zamahom sablje dimiskije.
	Nisam siguran koliko mi je godina bilo kad je majstor Malrubius umro. Tek posle znatnog broja godina postao sam kapetan, {to zna~i da sam u vreme njegove smrti morao biti sasvim mali de~ko. Me|utim, jako dobro pamtim kako je bilo kad ga je majstor Palaemon nasledio na mestu gospodara {egrta; taj polo`aj je od kad sam doznao da on uop{te postoji dr`ao majstor Malrubius, pa se meni nedeljama, a mo`da i mesecima ~inilo da majstor Palaemon (bez obzira na to {to sam ga jednako, ili vi{e voleo) nije i ne mo`e biti na{ pravi gospodar u onom smislu kako je to majstor Malrubius bio. Utisak izme{tenosti i nestvarnosti poja~avalo je saznanje da majstor Malrubius nije ni mrtav, ~ak ni odsutan... nego da, zapravo, samo le`i u svojoj kabini, le`i u istom onom krevetu u kome je spavao svake no}i dok nas je jo{ on pou~avao i disciplinovao. Po jednoj izreci, ono ~ega vi{e nema - kao da nikad nije ni bilo; ali u ovom slu~aju bilo je druga~ije, majstora Malrubiusa vi{e nismo vi|ali, ali je njegovo prisustvo bilo opipljivije nego ikad. Majstor Palaemon je odbijao da potvrdi da se majstor Malrubius nikad ne}e vratiti i zato je svaki postupak morao biti na dve vage meren: "Da li bi ovo majstor Palaemon odobrio?" i "[ta bi na ovo rekao majstor Malrubius?"
	(Na kraju nije rekao ni{ta. Mu~itelji, ma koliko se te{ko razboleli, ne idu u Kulu le~enja; postoji verovanje - ne mogu re}i da li je istinito ili ne - da se tamo vra}a milo za drago.)
	Kad bih ovu istoriju pisao sa naumom da nekoga zabavljam, ili ~ak pou~avam, ne bih pravio ovu digresiju o majstoru Malrubius, koji je u tom trenutku, dok sam ja vra}ao Kand`u u torbicu, svakako morao ve} mnogo dugih godina biti prah. Ali u istorijskom tekstu, kao i u drugim stvarima, postoje potrebe i potrebe. O knji`evnom stilu ne znam ba{ mnogo; ali u~io sam pi{u}i i nalazim da se ova umetnost ne razlikuje od one moje negda{nje onoliko koliko bi ~ovek mogao pomisliti.
	Mnogo desetina, ponekad i mnogo stotina ljudi do|e da vidi pogubljenje; bivalo je da se pred mojim o~ima balkon, pod te`inom gledalaca, odvali od zida i poubija, tim jednim ru{enjem, vi{e naroda nego {to sam ja pogubio u celoj svojoj karijeri. Te desetine i stotine mogu se uporediti sa ~itaocima nekog pisanog izve{taja.
	Ali treba zadovoljiti ne samo gledaoce nego i neke druge: onu vlast u ~ije ime karnifeks se~e; one koji su karnifeksu dali novac uz dogovor da osu|enik treba da umre lakom (ili te{kom) smr}u; treba i karnifeksa samog zadovoljiti.
	Gledaoci }e biti zadovoljni ako nema velikih odugovla~enja, ako osu|eni dobije dozvolu da ne{to kratko ka`e i ako to ka`e dobro, ako podignuto se~ivo zasvetluca na suncu trenutak pre nego {to }e se sjuriti dole, tako da oni dobiju vremena da uhvate dah i malo gurnu jedni druge i ako glava padne uz zadovoljavaju}e obilno plju{tanje krvi. Sli~no tome vi koji }ete jednog dana zalaziti u dubinu biblioteke majstora Ultana `elite da kod mene ne nailazite na velika odugovla~enja, da li~nostima bude dopu{teno da govore samo kratko, ali da im govor dobro uspeva; `ele}ete izvesne dramske pauze koje }e vam biti signal da nailazi ne{to zna~ajno, uzbu|enje }ete tra`iti u tekstu, ba{ kao i - zadovoljavaju}u koli~inu krvi.
	Vlasti za koje d`elat radi, hiliarsi ili arhoni (ako }e mi biti dozvoljeno da svoju metaforu pro{irim), bi}e uglavnom zadovoljne ako osu|enik ne uspe da utekne ili da mnogo ra`esti masu i ako po okon~anju postupka bude neporecivo mrtav. ^ini mi se da je takva vlast, u mome pisanju, onaj podstrek koji me goni da svoj spisateljski zadatak obavljam. On zahteva da tema ovog rada ostane u sredi{tu rada samog - da ne pobegne u predgovore ili indekse ili u neko sasvim drugo delo; da se retorika ne razma{e toliko da nadvlada temu i da se tema privede zadovoljavaju}em zaklju~ku.
	Oni koji pla}aju karnifeksu da bi ~in pogubljenja bio bezbolan, ili bolan, mogu se uporediti sa knji`evnim tradicijama i prihva}enim knji`evnim modelima, uz koje se ja moram priklanjati. Pamtim da nam je jednog zimskog dana, kad je hladna ki{a tukla o prozor u~ionice u kojoj nam je dr`ao nastavu majstor Malrubius - mo`da zato {to je video da smo odve} bezvoljni za ozbiljan rad, ili mo`da samo zato {to je on bio bezvoljan - ispri~ao pri~u o izvesnom majstoru Verenfridu iz na{e gilde, koji je, u vremenima davnim, a po{to su ga zaokupile te{ke nov~ane nevolje, primio pare i od neprijatelja i od prijatelja jednog osu|enika; postavio jedne desno, a druge levo od panja i svojom velikom ve{tinom postigao da i jednima i drugima izgleda da je ishod potpuno zadovoljavaju}i. Ba{ na taj na~in, suprotne stranke, tradicijom uspostavljene, vuku pisca istorije svaka na svoju stranu. Da, vuku ga ~ak i ako je on autarh. Jedna stranka `eli da stvar bude izvr{ena... to jest napisana... sa lako}om, a druga `eli da do`ivi bogato iskustvo. A ja se moram truditi, stavljen pred nedoumicu majstora Verenfrida, ali li{en njegovih sposobnosti, da zadovoljim obe strane. To sam i nastojao da postignem.
	Ostaje sam karnifeks; to sam ja. Njemu nije dovoljno da dobije pohvale sa svih strana. Nije mu, ~ak, dovoljno ni da stekne pouzdano saznanje da je svoj posao obavio sasvim kako treba, u punoj saglasnosti sa poukama svojih majstora i sa drevnim tradicijama. Potrebno je jo{, ako `eli da bude sasvim zadovoljan u trenutku kad Vreme uhvati njegovu vlastitu odse~enu glavu za kosu i digne je u vazduh, da karnifeks u svoj rad unese i neki sastojak, makar i mali, koji je samo njegov i koji njegovom rukom vi{e nikad ne}e biti ponovljen. Tek tad se ose}a slobodnim umetnikom.
	Kad sam delio postelju sa Boldandersom, sanjao sam ne{to ~udno; sastavljaju}i ovu istorijsku knjigu, nisam oklevao da taj san ispri~am, jer pripovedanje o snovima je sasvim prihva}eni deo knji`evne tradicije. A u vreme o kome sad pi{em, kad smo Dorkas i ja spavali pod zvezdama uz Boldandersa i Jolentu i dok je dr Talos sedeo u blizini, do`iveo sam ne{to {to je bilo mo`da vi{e, a mo`da i manje od sna; prepri~avanje takvih stvari nije u tradiciji knji`evnosti. Dajem upozorenje vama koji }ete nastaviti ~itanje da ova epizoda nema nikakve veze sa onim {to }e se uskoro doga|ati; pri~am je samo zato {to me je tad zbunila, a sad }e biti prijatno pri~ati je. A ipak, mo`da ta epizoda i ima veze ako se zna da je tad u{la u moj um i onda ostala, iz ~ega mo`e slediti da je uticala i na moje pona{anje u potonjim vremenima.
	Kand`a je opet po~ivala bezbedno sklonjena, a ja sam le`ao ispru`en na jednom starom }ebetu pokraj vatre. Dorkas je le`ala sa glavom do moje glave, Jolenta sa stopalima uz moja stopala, a Boldanders je, opru`en pole|u{ke na suprotnoj strani vatre, prakti~no zabio debele |onove svojih ~izama u `ar. Stolica dr Talosa bila je nadomak divove ruke, ali okrenuta na suprotnu stranu od vatre. Da li je on sedeo u njoj, licem okrenut ka no}i, ili u njoj nije bio, ne mogu re}i; tokom onog {to se doga|alo i {to }u sad ispri~ati povremeno mi se ~inilo da ose}am njegovo prisustvo u toj stolici, a povremeno njegovo odsustvo. Mislim da je boja neba ve} bila ne{to svetlija od pune no}ne tmine.
	Do mog sluha doprli su zvuci koraka, ali me nisu uznemirili u mome odmoru; bili su to te{ki, ali i mekani koraci; zatim i zvuk disanja, dahtanja neke `ivotinje. Ako sam bio budan, o~i su mi bile otvorene; ali jo{ sam bio tako blizu uspavanosti da glavu nisam okrenuo. @ivotinja mi je pri{la, onju{kala mi ode}u i lice. Triskele je to bio, legao je uz mene i pritisnuo ki~mu uz moje telo. Tad nisam prime}ivao ni{ta ~udno u ~injenici da me je prona{ao, ali pamtim da sam osetio izvesno zadovoljstvo {to ga opet vidim.
	Opet koraci, sada spori, ~vrsti, ljudski; odmah sam znao da je to majstor Malrubius - pamtio sam kako su zvu~ali njegovi koraci u hodnicima ispod kule u danima kad smo zajedno obilazili }elije; ovo je bio isti zvuk. On u|e u moj vidokrug. Ogrta~ mu je bio pra{njav, kao i obi~no, sem u najsve~anijim prilikama; sedaju}i na sanduk sa kulisama, pritegao je ogrta~ onom starom kretnjom oko sebe. "Severijane, nabroj mi sedam na~ela vladavine."
	Bio mi je potreban veliki napor da progovorim, ali uspeo sam (u svome snu, ako je san bio): "Ne pamtim da smo tako ne{to izu~avali, gospodaru."
	"Uvek si bio najnemarniji od mojih de~aka", re~e on i za}uta.
	Obuze me zloslut; osetih: ako ne odgovorim, desi}e se neka grdna nevolja. Najzad nejako po~eh: "Anarhija..."
	"To nije vladavina nego nedostatak vladavine. U~io sam te da anarhija prethodi svakoj vladavini. A sad nabroj sedam vrsta."
	"Privr`enost li~nosti monarha. Privr`enost jednoj liniji nasle|ivanja ili nekoj druga~ijoj liniji dola`enja na vlast. Privr`enost kraljevskoj dr`avi. Privr`enost kodeksu zakona koji dr`avi daju legitimitet. Privr`enost nekom {irem ili u`em izabranom telu koje odre|uje zakone. Privr`enost jednoj apstrakciji koja se zami{lja tako kao da sadr`i i to izabrano telo, i druga tela iz kojih je ovo izabrano proisteklo, i mno{tvo drugih elemenata, a sve uglavnom idealno."
	"Podno{ljivo. Od tih formi, koja je najranija, a koja je najvi{a?"
	"Razvoj je i{ao nabrojanim redosledom, majstore", velim ja. "Ali ne pamtim da ste me ikad ranije pitali koje je na~elo najvi{e."
	Majstor Malrubius se nagnuo napred, a o~i su mu gorele blistavije nego `ar. "Koja je najvi{a, Severijane?"
	"Poslednja, gospodaru?"
	"Misli{ privr`enost jednoj apstrakciji za koju se zami{lja da sadr`i i izabrano telo i tela iz kojih je ono proisteklo i mno{tvo drugih elemenata, prete`no idealnih?"
	"Da, majstore."
	"Kojoj vrsti, Severijane, pripada tvoja privr`enost bo`anskom bi}u?"
	Ni{ta nisam odgovorio. Mo`da sam razmi{ljao, ali, ako jesam, moj um je bio toliko pun sna da nije bio svestan misli. Umesto toga, postao sam duboko svestan svoje fizi~ke okoline. Sva veli~anstvenost neba iznad mog lica kao da je bila napravljena samo radi mene, samo da bi se sad podvrgla mojoj inspekciji. Na zemlji sam le`ao kao na `eni, a vazduh oko mene bio je, ~inilo se, zadivljuju}i kao da je od kristala i fluidan kao vino.
	"Odgovaraj, Severijane."
	"Prvoj vrsti, ako je uop{te ose}am."
	"To je privr`enost li~nosti monarha?"
	"Da, jer tu naslednika nema."
	"Ova `ivotinja, koja se pored tebe odmara, dala bi `ivot za tebe. U koju vrstu spada njena privr`enost tebi?"
	"U prvu?"
	Nikog nije bilo kraj mene. Digoh se u sede}i polo`aj. Nestali su i Malrubius i Triskele, a ipak, du` jedne strane tela, one gde je bio Triskele, ose}ao sam nejasnu toplinu.
	
	34. JUTRO
	"Budan si", re~e dr Talos. "Verujem da si dobro spavao?"
	"Usnio sam ~udan san." Ustao sam, osvrnuo se.
	"Nema ovde nikog osim nas." Kao da umiruje neko dete, doktor Talos mi pokretima ruku pokaza Boldandersa i usnule `ene.
	"Sanjao sam da mi se vratio moj pas - pre vi{e godina izgubljen - i da je legao uz mene. Kad sam se probudio, jo{ sam ose}ao toplinu njegovog tela."
	"Pa, le`ao si pored vatre", re~e dr Talos. "Nikakvog psa nije ovde bilo."
	"I jedan ~ovek, obu~en manje-vi{e kao ja."
	Dr Talos odmahnu glavom. "Ni slu~ajno se nije moglo desiti da ga ja ne vidim."
	"Mogao si zadremati."
	"Samo u ranijem delu no}i. Ve} dve smene sam budan."
	"^uva}u ti sad pozornicu i kulise", rekoh, "ako ho}e{ da odspava{." Istina je bila da sam se pla{io da opet legnem.
	Uz malo oklevanje dr Talos re~e: "To je veoma ljubazno od tebe", i kruto se spusti na moje }ebe, sada mokro od rose.
	Seo sam na njegovu stolicu, ali sam je okrenuo tako da gledam vatru. Neko vreme sam bio sam sa svojim mislima, koje su se u po~etku odnosile na moj san, a potom na Kand`u, mo}nu relikviju koja mi je slu~ajno dospela u ruke. Bio sam veoma zadovoljan kad je Jolenta po~ela da se me{kolji i kad je kona~no ustala i protegla svoje rasko{ne udove naspram skerletno pro{aranog neba. "Ima li vode?" upita ona. "Ja bih da se operem."
	Rekoh joj da je Boldanders, koliko sam video, vodu za na{u ve~eru doneo iz prvog {umarka; ona klimnu i ode da potra`i potok. Njena pojava mi je, ako ni{ta drugo, skrenula misli; uvideh da pogledom naizmeni~no odmeravam njenu odlaze}u i Dorkasinu le`e}u priliku. Jolentina lepota bila je savr{ena. Nijedna druga `ena koju sam ikada video nije bila ni blizu toga - jer, u pore|enju sa Jolentom, Tekla je, onako silno visoka i dostojanstvena, izgledala grubo i mu{kobanjasto, dok je Dorkas sa svojom plavokosom delikatno{}u bila, po izgledu, isto onoliko {krta i detinjasta kao Valerija, zaboravljena devojka koju sam sreo u Atrijumu vremena.
	A ipak, Jolenta me nije privla~ila kao Agija, niti sam je voleo kao Teklu; nisam `eleo, a ni smatrao da je mogu}e da izme|u mene i Jolente nastane ona prisnost u mislima i ose}anjima koja se stvorila izme|u Dorkas i mene. Po`eleo sam Jolentu, kao i svaki mu{karac koji ju je ikada video, ali sam je po`eleo na onaj na~in kako mu{karac po`eli neku `enu na umetni~koj slici. Dive}i joj se, nisam mogao da ne opazim (kao i na pozornici prethodne no}i) kako nespretno hoda, ona koja je, miruju}i, izgledala tako graciozno. Te oble butine zapinjale su jedna o drugu, te`ina tog divnog i sladostrasnog tela njoj je i smetala, kao {to trudnici smeta uve}ani stomak. Kad se vratila iz {umarka, kapi bistre vode sijale su joj na trepavicama, lice joj je bilo ~isto i besprekorno kao luk duge na nebu, a ipak ose}ao sam se maltene kao da sam sam.
	"... ka`em, ima vo}a za tebe ako ho}e{. Doktor mi je no}as rekao da jedan deo sa~uvam da bismo imali ne{to za doru~ak." Glas joj je bio pomalo promukao i pomalo bez daha. Bio je to glas koji se slu{a kao muzika.
	"Oprosti", rekoh joj, "ne{to sam se zamislio. Da, rado bih pojeo ne{to vo}a, to je vrlo ljubazno od tebe."
	"Al' ne}u ti ga ja donositi nego donesi sam. Eno ga iza one police sa oklopima."
	Taj oklop ka kome je pokazivala bio je zapravo od platna razapetog preko `i~anog rama i obojenog srebrnastom bojom. Iza toga prona|oh jednu staru korpu i u njoj gro`|e, jednu jabuku i jedan nar.
	"I ja bih ne{to", re~e Jolenta. "To gro`|e, mislim."
	Dadoh joj gro`|e; pomislih da }e se Dorkas verovatno opredeliti za jabuku, pa je ostavih pokraj njene {ake, a za sebe uzeh nar.
	Jolenta di`e gro`|e. "Ovo je gajio pod staklom ba{tovan nekog uzvi{enog - suvi{e je rano za prirodno. Mislim da ovaj lutala~ki `ivot ne}e biti odve} r|av. A dobijam i tre}inu para."
	Zapitah je, zar nije i ranije glumila u istoj trupi sa doktorom i njegovim d`inom.
	"A ti me se ne se}a{, a? Nisam ni mislila da }e{ se setiti." Ubacila je zrno gro`|a u usta i, koliko sam mogao videti, progutala ga celo. "Ne, nisam glumila. Imala sam jednu probu, mada smo morali sve da promenimo kad se u pri~u tako iznenadno utrpala ova devojka."
	"Ja sam sigurno izazvao ve}i poreme}aj komada nego ona. Ona je mnogo kra}e vreme provela na pozornici."
	"Da, ali tvoje prisustvo je bilo i predvi|eno. Kad smo ve`bali, dr Talos je glumio i tvoje delove i svoje, rekao mi je i {ta ti treba da govori{."
	"Zna~i da se oslonio na to da }u ja do}i."
	Doktor se tog trenutka podigao, maltene kao da je {kljocnuo, u sede}i polo`aj. "Naravno, naravno. Za doru~kom smo ti kazali gde }emo biti, ali, da se sino} nisi pojavio, dali bismo predstavu 'Velike scene iz...' i ~ekali jo{ jedan dan. Ti, Jolenta, sad ne dobija{ tre}inu nego ~etvrtinu - jedino je po{teno da prihod delimo sa ovom drugom `enom."
	Jolenta slegnu ramenima i proguta slede}e zrno gro`|a.
	"Sad je budi, Severijane. Treba da krenemo. Probudi}u Boldandersa, pa da podelimo pare i da se pakujemo."
	"Ja ne}u i}i s vama", rekoh.
	Doktor Talos me pogleda upitno.
	"Moram da se vratim u grad. Imam neki posao sa Redom pelerinki."
	"Onda mo`e{ da ostane{ s nama dok ne stignemo do glavnog puta. To }e ti biti najpovoljniji pravac povratka." Osetio sam, mo`da po tome {to nije po~eo da mi postavlja pitanja, da zna vi{e nego {to svojim re~ima nagove{tava.
	Prenebregavaju}i na{ razgovor, Jolenta je suzbijala zevanje. "Mora}u jo{ da spavam pre nego {to padne no}, ina~e moje o~i ne}e izgledati onako dobro kao {to treba."
	"Osta}u", rekoh, "ali ~im stignemo do druma, mora}u da idem."
	Doktor Talos se ve} okrenuo i navalio da budi d`ina, drmaju}i ga i udaraju}i ga vitkim {tapom po ramenima. "Kako god ho}e{", re~e on, a ja nisam bio na~isto da li on to ka`e meni ili Jolenti. Pogladio sam Dorkas po ~elu i pro{aputao joj da sad moramo krenuti.
	"Kamo sre}e da to nisi uradio. Sanjala sam ne{to najdivnije... Sa toliko pojedinosti, tako stvarno."
	"I ja sam - pre nego {to sam se probudio, ho}u re}i."
	"Zna~i, odavno si budan? Je li ova jabuka moja?"
	"I to ti je sav doru~ak, bojim se."
	"Dovoljno mi je. Vidi kako je crvena i okrugla. Kako se ono ka`e: 'Crveno kao... ~ije ono be{e... jabuke'. Ne mogu da se setim. Ho}e{ da grizne{?"
	"Ve} sam jeo. Jedan nar."
	"To je trebalo da pogodim po mrljama oko tvojih usta. Mislila sam da si cele no}i sisao krv." Mora biti da sam, ~uju}i to, napravio zapanjeno lice, jer ona je dodala: "Pa stvarno si izgledao kao neki crni {i{mi{ koji se nadnosi nad mene."
	Boldanders je sad sedeo i trljao o~i rukama kao tu`no dete. Dorkas mu preko vatre dobaci: "Strava jedna, kad ~ovek mora tako rano da ustane, zar ne, gudmane? Da li si i ti sanjao?"
	"Ni{ta sanjao", odgovori Boldanders. "Nikad ne sanjam." (Dr Talos mi dobaci jedan pogled, odmahuju}i glavom kao da ho}e da ka`e: Izuzetno nezdravo.)
	"Onda }u ti dati jedan deo mojih snova. Severijan ka`e da ima svojih dovoljno."
	Iako je izgledao sasvim budan, Boldanders se zapiljio u nju. "Ko si ti?"
	"Ja..." Dorkas se okrete meni, upla{ena.
	"Dorkas", rekoh.
	"Pa da, Dorkas. Zar se ne se}a{? Sreli smo se iza zavese pro{le no}i. Ti... tvoja prijateljica nas je predstavila jedno drugom i rekla da ne treba da te se pla{im jer }e{ ti samo glumiti da povre|uje{ ljude. U priredbi. Odgovorila sam da mi je to jasno zato {to Severijan radi stra{ne stvari, a u stvari je tako dobar." Dorkas me opet pogleda. "Severijane, to pamti{, zar ne?"
	"Sigurno da pamtim. Ne treba Boldanders da te zabrinjava samo zato {to je zaboravio. Znam, veliki je, ali njegov krupan rast je kao moja fuliginska ode}a - ~ini da ~ovek izgleda mnogo gori nego {to jeste."
	Boldanders re~e Dorkasi: "Ima{ tako divno pam}enje. Kamo sre}e da ja mogu tako da se setim svega." Glas mu je bio kao koturanje te{kih kamenova.
	Dok smo mi razgovarali, dr Talos je izvukao sandu~e sa novcem. Njime je zazveckao da nas prekine. "Hajmo, prijatelji, obe}ao sam vam po{teno i podjednako deljenje zarade koju smo svojom predstavom ostvarili, a kad to obavimo, bi}e vreme za pokret. Okreni se ovamo, Boldanders, stavi {ake u krilo i ra{iri ih. Gospodine Severijane, i vi dame, da li biste se tako|e skupili oko mene?"
	Naravno da sam uo~io, kad je doktor ranije govorio o deljenju no}a{nje zarade, da je pomenuo ~etiri dela; ali, pretpostavio sam da Boldanders, koji je izgledao kao da je doktorov rob, ne}e dobiti ni{ta. A sad, me|utim, posle kra}eg preturanja po tom sandu~etu, doktor Talos ubaci jedan sjajni asimus u {ake d`ina, drugi dade meni, tre}i Dorkasi i punu {aku ori~oka Jolenti; onda po~e da raspodeljuje svakom po jedan ori~ok redom. "Primeti}ete da je ovo, do sada, sve ispravan novac", re~e on. "@ao mi je {to moram prijaviti da ovde ima poprili~no i sumnjivih nov~i}a. Kad onu nesumnjivu vrstu iscrpimo, mora}e svako od vas da dobije i svoj deo sumnjivih."
	Jolenta upita: "Da li si ti ve} uzeo svoj deo, doktore? Mislim da je trebalo da tom prilikom i mi ostali budemo prisutni."
	Na trenutak ruke doktora Talosa, koje su strelovito i{le od jedne do druge osobe i svakom od nas odbrojavale nov~i}e, zastado{e. "Ja ne uzimam ni{ta od ovoga, nikakav udeo", re~e on.
	Dorkas me pogleda kao da ho}e da se uveri da }e re}i ne{to pametno, pa pro{aputa: "To ba{ nije po{teno."
	Rekoh: "Nije po{teno. Doktore, u~estvovao si u no}a{njoj predstavi koliko i ma ko od nas ostalih, a i sakupljao si pare, a koliko vidim i pozornica i oprema su tvoji. Pa, prema tome, trebalo bi da dobije{ bar dvostruki udeo."
	"Ja ne uzmam ni{ta", re~e dr Talos polako. Tad sam ga prvi put video posti|enog. "Meni je zadovoljstvo da upravljam radom ove, sad ve} mogu re}i, dru`ine. Komad koji izvodimo napisao sam ja, i ja kao..." ( osvrnuo se kao da ne zna sa ~ime bi na~inio dobro pore|enje) "...kao onaj oklop tamo, igram svoju ulogu. Te stvari su moje zadovoljstvo i sva nagrada koja mi je potrebna."
	"A sad, prijatelji", nastavi on, "primeti}ete da su nam ostali samo pojedina~ni ori~oci i da ih nema dovoljno za jo{ jedan krug. Da budem konkretan, ima samo dva. Ko god `eli mo`e uzeti oba, uz uslov da se odrekne svih aesa i svih sumnjivih nov~i}a koji preostaju. Severijane? Jolenta?"
	Ne bez izvesnog iznena|enja, za~uh kako Dorkas saop{tava: "Uzimam ih."
	"Vr...lo dobro. Ne}u praviti razliku me|u ovim preostalim, nego }u ih jednostavno deliti nasumce. Upozoravam vas koji ih primate da pazite kako }ete ih upotrebiti. Postoje kazne za pla}anje takvim novcem, mada, izvan Zida... [ta je to?"
	Pogledah tamo kuda je on gledao i videh da nam se pribli`ava neki ~ovek u dronjavoj, sivoj ode}i.
	
	35. HETOR
	Ne razumem za{to bi iko trebalo da se ose}a poni`en ako sedi na zemlji dok mu nepoznata osoba prilazi, ali znam da se u takvom slu~aju ose}anje poni`enosti javi. Obe `ene su ustale dok se ta siva prilika primicala, a u~inio sam to i ja. ^ak se i Boldanders onako krupan digao na noge i tako, pre nego {to je prido{lica dospeo na udaljenost podesnu za razgovor, ustadosmo svi sem dr Talosa koji je sedeo na na{oj jedinoj stolici i na njoj ostao.
	A ipak, te{ko bi bilo zamisliti manje upe~atljivu priliku. ^ovek sitnog rasta, a u prevelikoj ode}i, tako da je izgledao jo{ sitniji. Vilica i nejaka i neobrijana; prilaze}i nam, sma~e s glave masnu kapu, otkrivaju}i }elu iza koje je ostala samo jo{ jedna talasava linija kose u odstupanju, nalik na krestu nekog matorog i prljavog bur`inoa. Znao sam da sam ga ve} video negde, ali tek trenutak kasnije sam ga prepoznao.
	"Gospodari", re~e on. "O, gospodari i gospodarice svega stvorenog, `ene svilene kose i ~ove~e koji upravlja{ carstvima i vojskama nn...neprijatelja na{e fffotosfere! Kula jaka kao kamen je jaka, jaka kao hr... hr... hrast koji pu{ta nove listove posle po`ara! A moj majstor, tamni majstor, pobeda smrti, kralj i no} ga slu{a! Dugo sam bio pod ugovorom na brodovima sa srebrnim jedrima, onim sa sto katarki koje kad se pru`e dodirnu zzz... z... zvezde, ja, plovim izme|u njihovih sjajnih pre~ki, a iza glavne srednje pre~... p... pre~ke gore Plejade. Ali nikad ni{ta od vas! Video nisam. He... He... Hetor se zovem, do{ao da vam slu`im, da bri{em blato sa va{eg ogrta~a, o{trim taj veli~anstveni ma~, n... n... n... nosim ko{aru sa o~ima va{ih `rtava koje gledaju gore ka meni, majstore, o~ima kao mrtvim satelitima Verthandija kad je sunce nestalo. Kad je sunce nnn... nnn... nestalo! Gde su oni onda, sjajni igra~i? Jo{ koliko }e buktinje istrajati? Ledene r... r... ruke pipaju da ih na|u, ali ~inije za buktinje su hladnije od svakog leda, hladnije nego meseci Verthandija, hladnije nego mrtve o~i! Gde je snaga, onda, koja tu~e po jezeru dok se u penu ne pretvori? Carstvo gde je, vojske sunca gde su, sa duga~kim kopljima i zlatnim zastavama? Gde su svilenokose koje smo jo{ pro{le no}i voleli?"
	"Uverenje je moje da ste vi bili u na{oj publici pro{le ve~eri", re~e dr Talos. "Savr{eno mi je razumljiva va{a `elja da ponovo gledate tu predstavu. Ali ne}emo vam mo}i tu `elju ispuniti pre nego {to padne ve~e, a do tada }emo, nadamo se, prevaliti izvesno rastojanje, jer odavde idemo."
	Hetor, ~ovek koga sam sreo ispred Agilusovog zatvora i koji je tad bio u dru{tvu onog debelog, `ene sa gladnim o~ima i drugih, kao da Talosa nije ni ~uo. Zurio je u mene, bacaju}i poglede povremeno ka Boldandersu i Dorkas. "Povredio te je, a? U gr~evima, u gr~evima. Video sam te sa krvlju, te~e crvena kao pentekosta. K... kakva ~ast za tebe! Slu`i{ mu i ti, a tvoje zvanje je vi{e od mog."
	Dorkas odmahnu glavom, onda okrete glavu na drugu stranu. Div je samo zurio. Dr Talos re~e: "Vi svakako razumete da je ono {to ste videli bila samo pozori{na predstava." (Se}am se da sam tad pomislio u kakvoj smo se nezgodi mogli na}i kad je Boldanders na kraju sko~io me|u gledaoce, da je glavnina njih bila ~vr{}e svesna ~injenice da je to samo priredba.)
	"Razumem ja vi{e nego {to v... vi mislite, ja stari kapetan, i stari poru~nik, stari k... k... kuvar u svojoj staroj kuhinji, kuva supu, kuva ~orbu za umiru}e ku}ne ljubimce! Moj gospodar je stvaran, ali gde su ti vojske? Stvaran, a carstva gde su ti? Z... zar }e la`na krv te}i iz prave rane? Gde ti je snaga kad k... k... krvi ne bude vi{e, gde je sjaj svilene kose? Uh... va... uhvati}u ja to u ~a{u od stakla, ja, stari kapetan starog sa... sakatog broda, a posada crna prema srebrnim jedrima, a iza njih vre}a uglja."
	Mo`da bi trebalo da ovde ka`em da sam u to vreme vrlo malo pa`nje obratio na njegovo nepovezano i `urno pri~anje, mada mi moje neizbrisivo pam}enje omogu}uje sada da te re~i prenesem na hartiju. Hetor je neke re~i gutao, neke pevuckao, a pljuva~ka je u vidu sitnih kapljica izletala kroz rupe izme|u njegovih zuba. Mo`da ga je Boldanders, na svoj spori na~in, razumeo. Siguran sam da je Dorkasi bio toliko odvratan da ve}inu njegovih re~i nije ni ~ula. Okrenula se kao {to se ~ovek okrene da ne slu{a re`anje i krcanje kostiju kad alzabo pro`dire le{inu. Jolenta nikad i nije slu{ala ni{ta {to se nije ticalo nje same.
	"Evo pred vama te mlade `ene i vi jasno vidite da joj nije ni{ta." Doktor Talos je ustao i ostavio sandu~e s parama. "Uvek je zadovoljstvo razgovarati s nekim ko ceni vrednost na{ih predstava, ali, bojim se, sad imamo posla. Moramo se pakovati. Smem li vam re}i do vi|enja?"
	Sad kad je njegov jedini sagovornik bio doktor Talos, Hetor opet stavi kapu na glavu, {tavi{e navu~e je tako da mu je maltene pokrila o~i. "Pakovanje robe? Niko bolji u tome od mene, ja, stari superkargo, stari sve}ar i stjuard i uto... to... v... utovariva~. Ko }e drugi da vrati zrnevlje na klipove kukuruza, da opet upakuje pile u jaje? Ko da ispresavija moljca sve~anih krila, a svako krilo kao solarno jedro i ugura ga opet u raspuklu ~auru koja v... v... visi kao s... s... sarkofag? A za ime gospodara, ja }u, za korist gospodara, ja }u. I mm... mm... ma kud da krene i}i }u za njim."
	Klimnuo sam zato {to nisam znao {ta da ka`em. Ba{ u tom ~asu je Boldanders - do ~ijeg razumevanja su, izgleda, prodrle bar te re~i o pakovanju, ako ni{ta drugo - dohvatio jednu od kulisa sa pozornice i po~eo je namotavati na motku. I Hetor se uz neo~ekivanu pokretljivostu vinuo na pozornicu i po~eo da presavija kulisu koja predstavlja inkvizitorovu komoru za saslu{anja i da namotava projektorske `ice. Doktor Talos mi se okrete kao da ho}e re}i: Za ovoga, ipak, odgovara{ ti, kao ja za Boldandersa.
	"Ima takvih poprili~an broj", rekoh mu. "Nalaze zadovoljstvo u bolu i `ele da su blizu bola ba{ kao {to bi normalan ~ovek `eleo da se vrzma oko Dorkas i Jolente."
	Doktor klimnu. "A ba{ sam se pitao. Mogu}e je zamisliti idealnog slugu koji slu`i iz ~iste ljubavi prema svom gazdi, ili idealnog selja~inu koji ostaje da kopa blato zato {to voli prirodu, ili idealnu frikatrisu koja {iri noge deset puta svake no}i samo zato {to voli kopulaciju. Ali ~ovek takva stvorenja nikad ne sre}e u stvarnosti."
	U roku od otprilike jedne smene vremena bili smo na drumu. Na{e malo pozori{te se vrlo uredno spakovalo u ogromnu dvokolicu sklopljenu od delova pozornice, a Boldanders, koji je tu skalameriju uhvatio za dr{ke i gurao napred, ponese na le|ima jo{ pokoju sitnicu. Napred je pe{a~io doktor Talos, iza njega Dorkas, Jolenta i ja, a Hetor je i{ao iza Boldandersa, na daljini od oko sto koraka.
	"Ovaj je kao ja", re~e Dorkas, osvr}u}i se. "A doktor je kao Agija, ali ne toliko lo{. Se}a{ se? Ona me nije mogla naterati da odem, a ti si je na kraju spre~io da to poku{ava."
	Pamtio sam i zapitao je tada zbog ~ega me je onog dana onako uporno pratila.
	"Vi ste bili jedini ljudi koje sam poznavala. Vi{e sam se pla{ila samo}e nego Agije."
	"Zna~i, pla{ila si se Agije?"
	"Jesam, veoma. Pla{im je se i sad. Ali... ne znam gde sam ranije boravila, mada mislim da sam boravila u samo}i, gde god da sam bila. I to dugo. Nisam `elela da se to nastavi. E, sad, ovo ne}e{ razumeti, niti }e ti se dopasti, ali..."
	"Da?"
	"^ak i da si me i ti mrzeo koliko Agija, ipak bih ipak i{la za vama."
	"Ne mislim da te je Agija mrzela."
	Dorkas je digla glavu i zagledala mi se u lice; vidim to zao{treno lice i sad, ba{ kao da je odra`eno na mirnoj povr{ini ovog blistavocrvenog mastila u mastionici preda mnom. Bilo je to lice, mo`da, mal~ice ubledelo i izmr{avelo i odve} detinjasto za veliku lepotu; ali te o~i bejahu deli}i azurnog neba nekog skrivenog sveta koji ~eka da do|e ^ovek; o~i koje su se i sa Jolentinim mogle takmi~iti u lepoti. "Mrzela me je", re~e Dorkas blago. "A sad me mrzi jo{ ja~e. Se}a{ se kako si o{amu}en bio posle borbe? Odvela sam te, a ti se nisi ni osvrnuo. A ja sam se osvrnula i videla sam njeno lice."
	Jolenta se `alila dr Talosu da joj pe{a~enje smeta. Iza nas se za~u Boldandersov dubok, tup glas: "Nosi}u te."
	Jolenta se osvrte. "[ta? Preko svega ostalog?"
	Nije odgovorio.
	"Kad sam kazala da ho}u da se vozim, nisam mislila, kao {to si, izgleda, ti pomislio, da se vozim kao kad budalu voze na bi~evanje."
	U ma{ti sam video kako d`in tu`no klima glavom.
	Jolenta se, dakle, pla{ila da }e izgledati sme{no, a ovo {to }u ja dalje pisati zvu~a}e odista nepametno iako je istinito. Ti, ~itao~e moj, mo`e{ da u`iva{ na moj ra~un. Tada mi je palo na um koliko sre}e zapravo imam i koliko sam sre}no pro{ao od odlaska iz Citadele. Bio sam siguran da mi je Dorkas prijatelj - ne samo ljubavnica nego i ne{to vi{e, istinska saputnica, iako smo samo nekoliko dana bili zajedno. Te{ki koraci diva iza mene podse}ali su me koliko ima ljudi koji lutaju Urtom sasvim sami. Tada sam i shvatio (ili pomislio da sam shvatio) za{to se Boldanders opredelio da slu{a doktora Talosa i da prigne svoju ogromnu snagu uz svaki zadatak koji mu taj crvenokosi ~ovek postavi.
	Ne~iji dodir po ramenu prenuo me je iz ovih razmi{ljanja. Bio je to Hetor, koji nas je tiho sustigao. "Majstore", re~e on.
	Rekao sam mu da me ne zove tako i objasnih da sam ja u svojoj gildi samo kalfa i da majstor verovatno nikad ne}u postati.
	Pokorno je klimnuo glavom. Kroz njegove otvorene usne nazirao sam polomljene sekuti}e. "Majstore, kuda idemo?"
	"Kroz kapiju", rekoh ja, a u sebi dopunih da to ka`em zato {to `elim da on krene sa Talosom, a ne sa mnom; istina je bila da sam razmi{ljao o natprirodnoj lepoti Kand`e i o tome kako bi slatko bilo poneti Kand`u u Traks - umesto da se vra}am u centar Nesusa. Mahnuo sam rukom ka Zidu, koji se u daljini uzdizao kao {to se zidine obi~ne tvr|ave moraju uzdizati pred o~ima mi{a. Bio je crn kao olujni oblak, taj Zid, a uz njegov gornji rub zadr`avalo se nekoliko oblaka, tu uhva}enih.
	"Da vam nosim ma~, gospodaru."
	Ponuda je zazvu~ala iskreno, mada me je podsetila na zaveru koju su Agija i njen brat skovali protiv mene, a koja je ro|ena iz njihove `elje da se do~epaju Terminus Esta. Rekoh, naj~vr{}e {to sam mogao: "Ne. Ni sad, ni ma kad."
	"Saose}anje me obuzima, gospodaru, kad vidim da idete sa njim na ramenu. Sigurno je veoma te`ak."
	Po~eo sam da obja{njavam, sasvim istinito, da taj ma~ nije toliko te`ak koliko izgleda, ali tad obi|osmo jedan bre`uljak i ugledasmo na pola lige ispred nas drum, potpuno prav, koji je vodio ka otvoru u Zidu. Drum je bio zakr~en kolima sa `ivotinjskom zapregom, i to ne samo teretnim nego i onim sa oblim platnenim krovom, za putnike; bilo je tu i svakovrsnih drugih vozila. Sve je pokraj tog Zida i ogromne kapije u njemu izgledalo patuljasto, ljudi kao trun~ice, `ivotinje kao mravi koji tegle mrvice. Doktor Talos se u hodu okrenuo i produ`io da hoda unatra{ke; mahnuo je ka zidu, ponosito kao da ga je on napravio.
	"Mislim da neki od vas ovo nikad nisu videli. Severijane? Dame? Jeste li ikad bili ovako blizu?"
	^ak i Jolenta je odmahnula glavom, a ja rekoh: "Ne. Svoj `ivot sam proveo tako blizu sredi{ta grada, da je Zid bio tek tamna linija na severnom obzorju, vidljiva samo iz jedne sobe sa staklenim krovom na samom vrhu na{e kule. Zaprepa{}en sam, priznajem."
	"Na{i preci su zidali kako valja i treba, zar ne? Pomisli - posle toliko hiljadugodi{ta za dalji rast grada ostaje jo{ sav onaj otvoreni prostor preko koga smo se danas kretali. Gle, Boldanders odmahuje glavom. Zar ne uvi|a{, dragi moj pacijente, da }e sve ove {ikare i prijatne livade kojima putovasmo danas biti zamenjene jednog dana zgradama i ulicama?"
	Boldanders re~e: "Nisu bile za rast Nesusa."
	"Ma nisu, ma otkud bi. Ej, bio si ti li~no prisutan kad se odlu~ivalo, pa zna{ ~emu su bile namenjene." Doktor namignu nama ostalima. "Boldanders je stariji od mene i zato veruje da sve zna. Ponekad."
	Ubrzo smo dospeli na stotinak metara od tog druma i Jolentina pa`nja se usredsredi na tamo{nji saobra}aj. Ako se tu mo`e iznajmiti neka nosiljka, to mi mora{ na}i", re~e ona dr Talosu. "Ne}u mo}i ve~eras da glumim ako budem morala da pe{a~im ceo dan."
	On odmahnu glavom. "Zaboravlja{, ja para nemam. Ako vidi{ neku nosiljku i po`eli{ da je iznajmi{, slobodan si, dabome, da to u~ini{. Ako ne bude{ mogla da glumi{ ve~eras, tvoja mla|a zamenica }e preuzeti tvoju ulogu."
	"Zamenica?"
	Doktor gestom pokaza prema Dorkas. "Siguran sam da je ona puna `elja da se oproba u vode}oj ulozi i da }e to obaviti slavno. [ta misli{ zbog ~ega sam joj dopustio da nam se pridru`i i da uzme deo dobiti? Bi}e potrebne manje promene teksta nego kad imamo dve `ene."
	"Ona odlazi sa Severijanom, budalo. Zar nije jutros rekao da }e se vratiti da potra`i..." Jolenta se naglim pokretom okrete ka meni, lep{a nego ikad zato {to se naljutila. "Kako si ih nazvao? Pelise?"
	"Pelerinke", rekoh ja. Tek {to sam to izgovorio, jedan ~ovek koji je jahao meri~ipa ivicom te gomile `ivotinja i ljudi zate`e uzde i dovede svog konji}a pred nas. "Ako Pelerinke tra`ite", re~e on, "put vas vodi na istu stranu kao i mene, kroz kapiju, a ne nazad u grad. Pro{le su no}as ovim putem."
	Ubrzao sam korak i kad mi je zadnji deo njegovog sedla bio nadohvat ruke, upitao sam ga da li je u to siguran.
	"Uznemirili su me drugi gosti u kr~mi gde sam bio, kad su jurnuli napolje da ih one sa druma blagosiljaju", re~e ~ovek na meri~ipu. "Pogledao sam kroz prozor i video njihovu procesiju. Poslu`itelji su im nosili statue boginja osvetljene sve}ama, ali postavljene naglavce, a sve{tenice su i{le u ode`dama koje su same pocepale." Njihovo lice, izdu`eno, izmu~eno, ali {aljivo, sad pokaza ironi~ni osmeh. "Ne znam {ta nije bilo u redu, ali, njihov odlazak je bio upe~atljiv i nedvosmislen - kao {to je, znate, rekao medved o izletnicima."
	Doktor Talos {apnu Jolenti: "Mislim da }e ovaj an|eo agonije i tvoja pomo}nica ostati uz nas jo{ neko vreme."
	Pokazalo se da je samo upola pogre{io. Vi, koji ste mo`da ve} mnogo puta videli Zid i mo`da ~esto prolazili kroz pojedine njegove kapije, sigurno ne}ete imati strpljenja da pratite moje re~i, ali, pre nego {to nastavim ovu pripovest o svome `ivotu, moram, radi svog mira, da ka`em pone{to o Zidu.
	O visini njegovoj ve} sam govorio. Malo koja vrsta ptice, rekao bih, mo`e da ga preleti. Mo`da orao i veliki planinski teratornis, mo`da i divlje guske i ptice njima bliske, ali malo koja druga pti~ja vrsta. Dok smo prilazili njegovoj osnovici, bio sam ve} pripremljen na njegovu visinu: toliko liga smo prevalili jasno ga vide}i, a ko god ga vidi i vidi oblake koji se kre}u preko njegovog lica kao talasi}i preko bare, mora biti svestan i njegove visine. Zid je od crnog metala, kao zidine Citadele, pa mi se iz tog razloga u~inio manje stra{an nego {to bi ina~e bio - u gradu sam bio okru`en kamenim i ciglenim zgradama, pa ovaj susret sa materijalom meni poznatim od najranijeg detinjstva nije bio neprijatan.
	Ipak, ulazak u tu kapiju bio je kao sila`enje u rudnik; nisam se mogao uzdr`ati da ne uzdrhtim. Primetio sam da su se i svi ostali oko mene, osim dr Talosa i Boldandersa, ose}ali, ~inilo se, kao i ja. Dorkas je ~vr{}e stisnula moju {aku, Hetor je pognuo glavu. Jolenta kao da je odmeravala da li bi je doktor, sa kojim se trenutak pre toga sva|ala, mogao uzeti u za{titu ako se ne{to desi; dodirnula je njegovu mi{icu, ali po{to on na to nije obratio nikakvu pa`nju i po{to je nastavio da hoda {epure}i se i lupaju}i {tapom po plo~niku ba{ kao {to je ~inio i na sun~evoj svetlosti, Jolenta ga ostavi i, na moje zaprepa{}enje, dohvati kai{ uzengije tog jaha~a na meri~ipu.
	Bo~ne strane kapije uzdizale su se visoko iznad nas; u njima su se, na velikim rastojanjima, nalazili prozori od nekog materijala debljeg, ali providnijeg, nego {to je staklo. Videli smo kako se iza tih prozora kre}u prilike mu{karaca i `ena, kao i izvesnih stvorova koji nisu ni mu{karci ni `ene. Mislim da su to bili kakogeni, degenerici, bi}a kojima avern do|e kao nama neven ili hrizantema. Bile su tu i neke zveri u kojima je bilo suvi{e ljudskog, tako da su nas rogate glave gledale o~ima previ{e mudrim, ili su usta za koja se ~inilo da ne{to govore pokazivala zube nalik na eksere ili kuke. Pitao sam dr Talosa {ta su ta bi}a.
	"Vojnici", re~e on. "Panduri autarhovi."
	Jolenta, koja se od straha ~vrsto pribila bo~nom stranom jedne svoje velike dojke uz butinu jaha~a na meri~ipu, pro{apta: "^iji je znoj zlato njegovim podanicima."
	"[ta, u samom Zidu, doktore?"
	"Kao mi{evi. Iako je ogromno debeo, Zid je sav kao sa}e iznutra... tako su mi pri~ali. U njegovim tunelima i galerijama sve vrvi od nebrojene vojske, koja je pripravna da ga brani kao {to termiti na pampama na severu brane svoja zemljana gnezda koja su visoka kao vo. Ovo je Boldandersu i meni ~etvrti prolazak, jer, kao {to ti rekosmo, jednom smo ve} u{li u Nesus kroz ovu kapiju, oti{li ka jugu, pa izi{li godinu dana kasnije kroz kapiju zvanu Neveselnica. Drugi put smo u{li u grad kroz kapiju Zahvalnicu i, evo, sad izlazimo sa to malo zarade. Svaki put smo gledali zidove kapije i videli ovo {to ti sad vidi{, gledala su nas lica autarhovih robova. Nesumnjivo mnogi od njih vrebaju ne}e li nai}i neki odre|eni, pojedina~ni prestupnik, a ako bi takvog ugledali, izleteli bi da ga {~epaju."
	Na ovo, jaha~ na meri~ipu (koji se zvao, kao {to doznadoh kasnije, Jonas) re~e: "Izvini {to te prekidam, optimate, ali ~uo sam i nehotice to {to si rekao. Mogu ti re}i jo{ {to{ta o toj stvari, ako `eli{."
	Doktor Talos me pogleda iskri~avim o~ima. "O, pa to bi bilo prijatno, ali moramo prvo ne{to ugovoriti. Govori}emo isklju~ivo o Zidu i njegovim stanovnicima. [to }e re}i, ni{ta ne}emo pitati o tebi. A i ti }e{ biti tako ljubazan da ne pita{ ni{ta o nama."
	Neznanac zabaci otrcani {e{ir na potiljak i ja videh da umesto desne {ake ima ~eli~ni mehanizam sa zglavkovima. "Ti me razume{ i bolje nego {to ja to `elim, kao {to re~e onaj ~ovek gledaju}i u ogledalo. Priznajem da sam se nadao da }u vas pitati zbog ~ega putujete sa karnifeksom i za{to ova dama, najlep{a koju sam ikad video, pe{a~i po pra{ini."
	Jolenta ispusti kai{ njegove uzengije i re~e: "Po tvom izgledu, gudmane, reklo bi se da si siromah i ne vi{e mlad. Tebi ba{ ne dolikuje da se raspituje{ o meni."
	^ak i u senci kapije video sam kako se crvenilo polako penje u neznan~eve obraze. Sve {to je kazala bilo je istinito. Ode}a mu je bila izno{ena i prljava od putovanja, mada ne onoliko prljava koliko Hetorova. Lice, od vetra ogrubelo i izbrazdano. Slede}ih desetak koraka nije odgovorio, ali je onda ipak po~eo. Glas mu beja{e ravan, ni visok ni dubok, ali obojen nekim sivim humorom.
	"U vremenima starim gospodari ovog sveta nisu se pla{ili nikoga sem sopstvenog naroda, pa su za odbranu digli veliku tvr|avu na jednom bregu severno od grada. A grad se u to vreme nije zvao Nesus, jer reka jo{ nije bila zatrovana. Mnogi ljudi se zbog zidanja te citadele naljuti{e, jer dr`ali su da im je pravo da svoje lordove neometano poubijaju ako za`ele. Me|utim, drugi odo{e me|uzvezdanim brodovima na daleka putovanja i vrati{e se sa blagom i znanjem. Do|e i dan povratka jedne `ene koja ni{ta nije me|u zvezdama stekla osim jedne {ake crnog zrnevlja."
	"A-ha", re~e Talos. "Ti si profesionalni pripoveda~. [teta {to nam to nisi odmah na po~etku rekao, jer i mi smo, kao {to si mogao primetiti, manje-vi{e u toj profesiji."
	Jonas odmahnu glavom. "Ne, ovo je jedina pri~a koju znam - ili maltene jedina." Spustio je pogled ka Jolenti. "Mogu li nastaviti, o ti najdivnija od svih `ena?"
	Tad mi je pa`nju skrenula pojava dnevnog svetla ispred nas, kao i uzbuna me|u vozilima koja su u zakr~enom tunelu poku{avala da se okrenu i vrate natrag; ko~ija{i su makljali svoje `ivotinje i poku{avali bi~em da otvore prolaz.
	"...zrnevlje je vladarima ljudi pokazala i rekla im da }e ga, ako je ne budu slu{alu, baciti u more i time izazvati kraj sveta. Gospodari naredi{e da ta `ena bude uhva}ena i razneta na komadi}e, jer njihova je vlast bila stotinu puta potpunija nego {to je prevlast na{ega autarha."
	"Nek do`ivi da Novo sunce vidi", promrmlja Jolenta.
	Dorkas me ~vr{}e uhvati za ruku i re~e: "[ta su se oni toliko uzbunili?" Onda je vrisnula i zarila lice u {ake, jer ju je po obrazu okrznuo gvozdeni vrh ne~ijeg bi~a. Jurnuh pored glave meri~ipa i zgrabih za zglavak stopala ko~ija{a koji ju je udario, a koji je vozio jednu ko~iju. Povukoh ga na tlo. Dotle je ve} sva kapija je~ala od dernjave i psovanja, prolamali su se krici ranjenih, nji{tale su i mukale prestravljene `ivotinje; ako je neznanac svoju pri~u nastavio, ja ga nisam ~uo.
	Ko~ija{ koga sam oborio poginuo je, po svemu sude}i, istog trena. @eleo sam da ostavim utisak na Dorkas i plan mi je bio da na njemu prika`em jedno mu~enje koje mi opisujemo nazivom dve kajsije ; me|utim on je pao pod noge putnika i pod te{ke to~kove kola. Nisu mu se ni krici ~uli.
	Ovde se zaustavljam, po{to sam te, ~itao~e, preneo od jedne do druge kapije - od one zaklju~ane i maglom umotane na ulazu u na{ nekropolis do ove obla~i}ima oven~ane, koja je mo`da najve}a postoje}a i najve}a u celoj istoriji. Prolaze}i kroz prvu, stupio sam na stazu koja me je dovela do ove druge. A kad sam u tu drugu stupio, po~eo je za mene, sumnje nema, sasvim druga~iji put. Tokom dugog vremena, po~ev od tada, bio je to put izvan Neuni{tivog grada, put kroz {ume i polja, planine i d`ungle severa.
	Ovde se zaustavljam da predahnem. Ako ne `eli{ da stupa{ dalje sa mnom, ~itao~e, ne zameram ti. Jer taj put nije lak.
	
	Dodatak
	BELE[KA O PREVODU
	
	Prevode}i ovu knjigu na engleski jezik - knjigu koja je, u izvorniku, pisana na jednom jeziku koji jo{ ne postoji - lako sam sebi mogao u{tedeti veliki trud upotrebom termina koje bih po potrebi izmi{ljao. Nisam to ni u jednom slu~aju u~inio. Zato sam mnogo puta morao da zamenjujem jo{ neotkrivene pojmove njihovim najbli`im parnjacima iz dvadesetog veka. Re~i kao {to su peltast, androgin i uzvi{eni jesu zamene tog tipa, a svrha im je pre da nagoveste nego da odrede. Re~ metal ~esto je, ali ne uvek, upotrebljena kao opis one tvari koja je, u umovima savremenika, upravo to: metal.
	Kad se u rukopisu pominju `ivotinjske vrste nastale biogenetskim prekrajanjem ili uvozom vansolarnih rasplodnih grla, nazivi sli~nih ali izumrlih vrsta kori{}ena su bez oklevanja. (Severijan, uistinu, ponekad kao da podrazumeva da je neka izumrla vrsta vra}ena u `ivot.) U izvornom tekstu ~esto je nejasna priroda `ivotinja kori{}enih za vu~u i jahanje. Bio sam u nedoumici da li da ih nazivam "konjima", jer sam siguran da ta re~ ne odgovara u potpunosti. Ti Severijanovi "atovi" u Knjizi Novog sunca neosporno su mnogo br`i i izdr`ljiviji nego konji za koje mi znamo; tu se vojni "atovi" koriste za konji~ke juri{e na protivnike koji imaju podr{ku visokoenergetskog naoru`anja.
	U dva-tri slu~aja upotrebljen je latinski jezik kao naznaka da su izvesni natpisi napisani jezikom koji se Severijanu ~ini starinski. Ne znam na kom su jeziku stvarno bili ti natpisi i druge re~i koje sam preneo kao latinski.
	Onima koji su se pre mene bavili izu~avanjem postistorijskog sveta, a naro~ito onim sakuplja~ima - previ{e brojnim da bi ovde bili poimence pomenuti - koji su mi dopustili da razgledam rukotvorine {to su pre`ivele toliko budu}ih vekova, i nadasve onima koji su mi omogu}ili da posetim i snimim malobrojne preostale gra|evine iz te ere, iskazujem svoju iskrenu zahvalnost.
	
	D`. V.
