	D`in Volf, URT NOVOG SUNCA
	Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi}
	
	1. GLAVNA KATARKA
	Po{to sam ve} jedan rukopis bacio u okean vremena, po~injem, evo, ponovo. Da je to besmisleno, sumnje nema; ja ~ak i ne pretpostavljam - jer nisam i ne}u da budem do te mere besmislen - da }e ovo ikad na}i ijednog ~itaoca. Ni ja sam ne}u biti taj ~italac. Onda, neka mi bude dopu{teno da opi{em nikome, ni~emu ko sam i {ta sam Urtu u~inio.
	Moje pravo ime je Severijan. Prijatelji, koje nikada nisam imao mnogo, zvali su me Severijan Sakati. Vojnici moji (koje nikad nisam imao dovoljno, mada sam svojevremeno komandovao velikim mno{tvima njih) zvahu me Severijan Veliki. Moji neprijatelji, koji su se mno`ili kao muve i kao muve iznicali iz le{ina kojima su moja bojna polja ostajala posuta, zvali su me Severijan Mu~itelj. Bio sam poslednji autarh na{eg Komonvelta i kao takav jedini zakoniti vladar ovog sveta kada smo ga imenom Urt zvali.
	Ali kakva je bole{tina ovo - ova sklonost ka pisanju! Pre nekoliko godina (ako vreme jo{ ikakav smisao ima) pisao sam u svojoj kabini, u Catkilinoj la|i, stvaraju}i na osnovu pam}enja jo{ jedan primerak one knjige koju sam ranije napisao u klerestorijumu, gornjim odajama sa prozorima Ku}e Apsoluta. Sedeo sam tada i gurao pero, kao ma koji }ata, izra|ivao ta~nu kopiju teksta koji sam bez muke dozivao iz se}anja, obuzet ose}anjem da obavljam zavr{ni smisleni ~in - ili, ta~nije, zavr{ni besmisleni ~in - u svome `ivotu.
	Pa sam pisao, i spavao, i ustajao da opet pi{em, tako najzad ponovo pro`iveo i trenutak kad sam, u{av{i u kulu jadne Valerije i ~uv{i kako mi govore i ta kula i sve ostale kule, osetio kako se gordi teret mu{ke odraslosti spu{ta na moja ple}a i shvatio da vi{e nisam mladi}. Ovako sam razmi{ljao: eto {ta je bilo pre deset godina. Deset godina je bilo minulo do ~asa kad sam to, u njenoj kuli do`ivljeno, zapisao u Ku}i Apsoluta. A gle sad - pro{lo je jo{ stotinu godina, mo`da i vi{e. Ko bi to mogao znati?
	Bio sam poneo sa sobom na la|u jedan uzani olovni kofer sa hermeti~no zaptivaju}im poklopcem. Kofer se najzad, kao {to sam i o~ekivao, sasvim ispunio tim mojim rukopisom. Zaklopio sam ga, zaklju~ao, onda sam podesio pi{tolj na najslabije dejstvo i zatopio zrakom ivicu, tako da su se metal poklopca i metal kofera spojili u jednu celinu.
	Ko ho}e da izi|e na palubu, mora da pro|e ~udnim brodskim hodnicima; oni su ~esto ispunjeni jednim odjekuju}im glasom koji ne mo`e{ jasno da razazna{, ali uvek mo`e{ da ga razume{. Kad ~ovek do|e do hermeti~nih vrata za izlazak iz la|e, mora se obaviti omota~em vazduha, a to je nevidljiva atmosfera koja se prianja uz tebe; nju, tako se bar ~ini, dr`i na okupu samo jedna sjajna ogrlica sa~injena od me|usobno povezanih cilindara. Postoji i kapulja~a od vazduha za glavu, a ruke su ti za{ti}ene rukavicama od vazduha (ali one se istanje kad ne{to uhvati{, pa kroz to mesto po~ne da se uvla~i hladno}a); oko nogu ima{ ~izme od vazduha i tako dalje.
	Te la|e koje plove izme|u sunaca nisu kao urtovske la|e. Nije tu posredi jedna paluba i jedno korito, nego postoji mno{tvo uzastopnih paluba; sko~i{ preko ograde jedne palube i na|e{ se na slede}oj, po kojoj nastavi{ da hoda{. Palube su od drveta, materijala koji se smrtonosnoj hladno}i opire na na~in kako to metal ne}e; ali ispod drveta nalaze se, ipak, metal i kamen.
	Iz svake palube str{e katarke, koje svojom visinom nadma{uju stotinu puta Admiralsku kulu u Citadeli. ^ini se kao da su sve one ravne, ali kad nekoj katarci pri|e{ blizu pa pogleda{ uzdu`, {to je kao gledanje niz neki umorni drum koji odlazi ~ak iza obzorja, vidi{ da je malo savijena zbog toga {to trpi pritisak vetra sa mnogih sunaca.
	Katarki ima nebrojeno mnogo; svaka ima po hiljadu popre~nih greda, a sa svake grede visi jedro od fuligina i srebra. Jedrima je nebo ispunjeno, tako da ~ovek koji `eli da ugleda kako daleka sunca plamsaju limun-`utom, belom, ljubi~astom i ru`i~astom bojom mora dobro da se potrudi da ih ugleda izme|u jedara, isto kao {to bi se morao truditi da ih ugleda izme|u oblaka u nekoj jesenjoj no}i.
	Ponekad se de{ava (to mi je i brodski poslu`itelj rekao) da neki mornar, gore me|u jedrima, izgubi oslonac. Kad se to desi na Urtu, nesretnik, naj~e{}e, tresne na palubu i pogine. Ovde takve opasnosti nema. Iako je la|a tako mo}na i ispunjena takvim bogatstvima, a mi znatno bli`i njenom sredi{tu nego {to su oni koji Urtom hodaju sredi{tu Urta primaknuti, ipak je privla~na sila la|e sasvim slaba{na. Nemarni mornar otplovi, izme|u jedara, nadole, kao ~i~kova vunica, a glavnina njegovog stradanja sastoji se u tome {to mu se drugari podsmevaju; njihove glasove on, me|utim, ne ~uje. (Jer praznina utuli svaki govor do ne~ujnosti, mada govornik ~uje samoga sebe; jedini na~in da se dvojica ~uju sastoji se u tome da se primaknu jedan drugome toliko da njihove ode`de od vazduha postanu jedna atmosfera.) ^uo sam i tvrdnju da bi, bez ovog protivzvu~nog svojstva praznine, od tutnjave sunaca ogluvela Vaseljena.
	Malo {ta od toga sam znao kad sam prvi put pro{etao palubom. Bilo mi je re~eno da moram nositi tu ogrlicu i da su hermeti~na vrata napravljena tako da moraju unutra{nja biti zatvorena pre nego {to se spolja{nja otvore. I - prakti~no ni{ta vi{e. Zamislite, onda, moje iznena|enje kad sam iskora~io napolje, nose}i olovno sandu~e pod rukom.
	Iznad mene su se uzdizali crni jarboli i jedra njihova, red za redom jedara, toliko u visinu da se napokon ~inilo da }e njima biti i zvezde istisnute. Konopi su bili takvi da bi se mogli uporediti sa pau~inom - kad bi pauk bio veliki koliko i sama la|a; a la|a je bila ve}a nego mnoga ostrva koja imaju palatu i u palati armigera koji sebe smatra maltene monarhom. Sama ta paluba bila je prostrana kao neka ravnica; morao sam sabrati svu svoju hrabrost da bih prvi korak po njoj na~inio.
	Dok sam sedeo u kabini i pisao, jedva sam prime}ivao da je moja te`ina smanjena za sedam osmina. Sad sam izgledao samome sebi kao duh, ili, ta~nije, kao ~ovek od hartije, prikladan mu` za one papirnate `ene koje sam, kao dete, bojio i re|ao u parade. Snaga sun~evog vetra manja je od snage najbla`eg zefir-povetarca na Urtu; ali, i tako malenu, osetio sam je i upla{io se da bih mogao biti oduvan. ^inilo mi se da, maltene, lebdim iznad palube, umesto da hodam po njoj; znam da je to bilo zato {to je sila ogrlice odr`avala spolja{nje, dodatne "tabane" od vazduha izme|u dasaka palube i |onova mojih ~izama.
	Osvrnuo sam se, nastoje}i da pogledom prona|em nekog mornara koji bi mi mogao dati savete o najboljim na~inima penjanja; pretpostavio sam da }e na palubama biti mnogo mornara, kao na brodovima na Urtu. Ali nikog nije bilo; da se ne bi vazduh u njihovim vazdu{nim ogrta~ima ustajao i istro{io, mornari ostaju ispod palube, sem kad ba{ moraju na nju izlaziti, a to se de{ava retko. Onda sam, u svome neznanju, pozvao glasno. Nije mi stigao, naravno, nikakav odgovor.
	Nekoliko lanaca daleko odatle nalazio se je jedan jarbol, ali ~im sam ga ugledao, bilo mi je jasno da nema nikakve nade da se uz njega popnem; bio je deblji od ijednog drveta koje je ikad ukra{avalo na{e {ume, a gladak kao metal. Po|oh napred, pe{ice, pla{e}i se stotinu stvari koje mi nisu nimalo mogle nauditi, a sasvim li{en znanja o stvarnim opasnostima koje su mi pretile.
	Te ogromne palube su ravne, tako da marin na jednom mestu mo`e signalisati svome drugaru na izvesnom udaljenju; kad bi bile zaobljene, da bi svojom povr{inom bile svuda na jednakom rastojanju od gladi broda, razdvojeni ~lanovi posade ne bi se mogli ni videti, kao {to se brodovi ne mogu uzajamno videti kad za|u pod obzorja Urta. Ali zato {to su ravne, uvek se ~ini da stoje isko{eno, osim ako se posmatra~ nalazi ta~no u sredi{tu. Otud sam imao utisak, iako sam bio tako lak, da se penjem nekim avetinjskim bregom.
	Taj moj "uspon" trajao je mnogo dahova, mo`da pola smene vremena. Ti{ina mi je pritiskala duh, do mrvljenja jako; bila je to }utnja opipljivija od broda samog. ^uo sam vrlo slabe zvuke sopstvenih, nejednakih koraka po palubi, a povremeno i neko treperenje ili zujanje ispod nogu. Osim tih vrlo tihih zvukova nije bilo nikakvih drugih {umova. Jo{ od kad sam, kao dete, sedeo na ~asovima kod majstora Malrubiusa, znao sam da prostor izme|u sunaca nije ni u kom slu~aju prazan; kroz njega putuju stotine, mo`da i hiljade brodova. Kasnije sam saznao da u tom prostoru ima i drugih stvari - ona undina, koju sam dvaput sreo, rekla mi je da ponekad tamo pliva, a tu lete i ona krilata bi}a koja sam na tren ugledao u knjizi Oca Inirea.
	Sad sam otkrio ono {to nikad ranije nisam stvarno znao: da su svi ti brodovi samo jedna jedina {aka semenja razasuta preko pustinjskog prostranstva koje ostaje i posle tog zasejavanja jednako prazno kao {to je uvek i bilo. Tad sam po`eleo da se okrenem i othramam nazad u svoju kabinu, a to bih i u~inio samo da nisam uvi|ao da bi me, posle povratka, ponos naterao da krenem ponovo.
	Naposletku sam se primakao tankim, pau~inastim uzlaznim konopima, to jest kablovima; oni su ponekad hvatali zvezdanu svetlost, a ponekad se gubili u tami ili postajali nevidljivi naspram silno visokih srebrnih obala koje su, zapravo, bile najvi{a jedra sa ni`e palube. Iako su kablovi izgledali tako mali, svaki je u pre~niku bio, u stvari, deblji od velikih stubova na{e katedrale.
	Bio sam odeven i u jedan vuneni ogrta~, a ne samo u taj vazdu{ni; sada sam zadigao vuneni i vezao ga u ~vor oko struka, stvaraju}i svojevrsnu vre}u, u koju sam stavio kofer. Prenose}i svu svoju snagu na zdravu nogu, sko~io sam.
	Po{to je ~itavo moje telo davalo ose}aj kao da je izatkano od paperja, pretpostavio sam da }u se dizati polako, da }u ploviti uvis onako kao {to mi je re~eno da mornari plove izme|u katarki i konopa. Nije se desilo tako. Sko~io sam jednako brzo, mo`da i br`e nego {to iko ikad ska~e ovde na planeti U{as; ali ovde takav skaka~ odmah po~ne i da usporava, a ja nisam usporio uop{te. Moj let se nastavio po~etnom brzinom, nesmanjenom - leteo sam uvis i uvis, a to je bilo divno i stra{no ose}anje.
	Ubrzo se moj strah pove}ao zato {to nisam mogao da se zadr`im u `eljenom polo`aju; stopala su mi se podizala tako da sam uskoro leteo popre~no, najzad se po~eh u letu obrtati kao ma~ hitnut uvis u trenutku pobede.
	Pokraj mene je prosevao jedan blistavi kabel, tik izvan dohvata. Za~uo sam jedan pridavljeni krik i tek po njegovom okon~anju shvatio da je bio iz mog grla. Ispred mene je zablistao drugi kabel. Hteo-ne hteo, stu{tio sam se ka njemu kao da juri{am na nekog neprijatelja. Uhvatio sam ga i zadr`ao, mada je napor bio takav da je malo nedostajalo pa da izglavim sebi ruke iz ramena; a olovni kofer - koji je proleteo pokraj moje glave - zamalo da me udavi mojim sopstvenim ogrta~em. Obuhvatio sam obema nogama ~vrsto taj ledeni kabel i uspeo da do|em do daha.
	Po vrtovima Ku}e Apsoluta nekada je lunjalo mno{tvo majmuna drekavaca; kako ih je ni`a posluga (vrtlari, nosa~i i sli~ni) ponekad hvatala raznim zamkama da bi ih jela, zazirali su od ljudi. ^esto sam te majmune gledao i zavideo im {to su u mogu}nosti da tako jurcaju uz stablo drveta, a da ne padnu - zapravo, kao da i ne znaju za Urtovu bolnu glad. Sad sam ja postao takva `ivotinja. Vu~na snaga kojom je brod dejstvovao na mene govorila mi je da se "dole" nalazi tamo gde je prostranstvo palube; ali to je bilo ne{to manje od uspomene na uspomenu, bilo je kao pomisao da sam mo`da, nekad, negde, pao i da se sad se}am se}anja na taj pad.
	Ali taj kabel bio je kao staza u pampi: po}i njome i na jednu i na drugu stranu podjednako je lako, naime, vrlo je lako. Po{to je kabel bio upleten od mno{tva tanje u`adi, imao sam hiljade rukohvata, pa sam krenuo nagore kao neka mala zver duga~kih butina, kao zec koji ska~e po deblu.
	Uskoro je taj kabel do{ao do jedne popre~ne grede, koja je sa donje strane dr`ala ni`e od dva glavna gornja jedra. Odatle presko~ih na drugi, tanji kabel, pa sa njega na tre}i. Kad sam se popeo na popre~nu gredu, uvideh da tu vi{e nema penjanja; ono pro{aptano dole vi{e se nije ~ulo, sivosme|e brodsko korito jednostavno je plutalo negde blizu ruba mog vidnog polja.
	U prostoru, s one strane gde mi je bila glava, dizale su se sve dalje i dalje mase oblaka, prividno isto onako beskona~ne kao {to su bile pre nego {to je moje penjanje po~elo. Levo i desno od mene katarke drugih paluba razgranavale su se kao vlakna u repnom peru strele - ta~nije, kao vlakna u mnogobrojnim redovima takvih strela i pera, jer iza tih katarki videlo se jo{ mnogo drugih, udaljenih bar po nekoliko desetina liga. Kao prsti Inkreatorovi, katarke su pokazivale ka krajevima Vaseljene; njihova najvi{a jedra bila su samo trun~ice sjajne ukrasne folije, trun~ice izgubljene me|u blistavim zvezdama. Sa nekog takvog mesta mogao sam baciti kov~e`i} (kao {to sam i nameravao da u~inim) u pusto{, da bi ga jednom na{ao, mo`da, pripadnik neke druge rase, ako bude takva volja Inkreatorova.
	Dve stvari me zadr`a{e. Prva je bila ne toliko misao koliko prise}anje: prise}anje na odluku koju sam prvu doneo dok sam u brodu pisao i dok su mi hierodulski brodovi bili novost. Odlu~io sam, naime, da pre bacanja sa~ekam da se na{ brod probije kroz tkaninu vremena. Prvi manuskript svojih uspomena bio sam ve} poverio majstor-Ultanovoj biblioteci, a u njoj on nije mogao istrajati du`e nego {to istraje sam Urt.
	Ovaj novi primerak bio sam (u po~etku) namenio jednom novom postanju; da bi, ~ak i ako padnem na velikom oprobavanju koje me je ~ekalo, ipak poslao jedan deli} na{eg sveta - makar koliko tri~av - na drugu stranu palisade kojom je ova Vaseljena ogra|ena.
	Sad sam osmotrio zvezde, sunca tako daleka da se planete, koje oko njih kru`e, ne mogu videti, iako su neke mo`da ve}e od Serenusa; gledao sam i one kovitlace koji su tako udaljeni da, iako se sastoje od silnih milijardi zvezda, izgledaju kao pojedina~ne zvezde. Onda sam ostao u neverici pred zapam}enom ~injenicom da mi je, ranije, sve to izgledalo premaleno za moju ambiciju; zapitah se da li je u me|uvremenu Vaseljena porasla (mada misti~ari tvrde da ona vi{e ne raste) ili sam porastao ja.
	Ni ono drugo {to me je zadr`alo nije, po svemu sude}i, bila misao, nego pre instinkt neki i jedna nadmo}na `elja: htelo mi se da odem do vrha. Ako bi trebalo da takvu svoju odluku branim, mogao bih re}i da sam znao da mi se takva prilika mo`da nikad vi{e ne}e ukazati; tako|e da ba{ ne bi bilo u skladu sa mojom ulogom da se zadovoljim manjim usponom od onog koji posti`e obi~an mornar kad god njegove du`nosti to od njega zahtevaju i tako dalje.
	Sve to bi bila odmeravanja - uspon je, sam po sebi, bio veli~anstven. Godinama nisam u`ivao ni u ~emu osim u pobedama, a sad sam se opet osetio kao de~ak. Kad sam, svojevremeno, ose}ao `elju da se popnem na vrh Velikog dvora, ni na kraj pameti mi nije bilo da bi Veliki dvor mogao `eleti da se popne na nebo. Sad je moje znanje bilo kudikamo ve}e. Ali bar ovaj brod je stvarno krenuo usponom onostran nebesa, pa sam i ja po`eleo da se penjem s njim.
	[to sam se vi{e peo, utoliko je lak{i, ali i opasniji, moj uspon postajao. Nisam vi{e imao ni deli} svoje te`ine. Skakao sam ponovo i ponovo, dohvatao svaki put neko jedro ili u`e za dizanje jedra, snalazio se da nekako stanem nogama na njega i skakao dalje.
	Posle desetak takvih skokova ka visinama pade mi na um da nema razloga da se zaustavljam pre nego {to stignem do vrha katarke, te da }u i jednim jedinim skokom sti}i tamo, pod uslovom da sam ne izazivam prekide. Od tog trenutka leteo sam kao vatrometna raketica u dugodnevni~koj no}i; nije mi bilo te{ko da zamislim da uz put i zvi`dim kao te rakete, ili da za sobom ostavljam perjanicu plavih i crvenih iskara.
	Jedra i kablovi proletahu u beskrajnoj procesiji. U jednom trenutku u~inilo mi se da vidim kako u prostoru izme|u dvaju jedara visi (tako je bar izgledalo) neki nejasni zlatni oblik pro{aran grimiznim venama; obratio sam vrlo malo pa`nje na tu pojavu, ali sam ipak stigao da pomislim da je to, valjda, neki instrument postavljen ba{ tu da bi bio bli`i zvezdama - ili mo`da samo neki predmet koji je nemarno ostavljen da le`i na palubi, posle ~ega je zbog neke male promene kursa otplutao daleko.
	Moj munjeviti let nagore je - trajao.
	Najvi{i red jedara pojavio mi se na vidiku. Posegnuo sam prema kablovima. Sad su bili jedva ne{to deblji od mog prsta, mada je svako jedro moglo pokriti i po stotinu i vi{e livada.
	Slabo sam bio odmerio; kabel je ostao taman izvan mog dohvata. Prolete, sevnuv{i, jo{ jedan.
	Pa jo{ jedan - bar tri lakta izvan doma{aja.
	Poku{ao sam da se izvijem kao pliva~, ali sam jedino uspeo da podignem koleno. Blistavi kablovi bili su, ~ak i daleko dole, na velikim me|usobnim rastojanjima; tamo je katarki bilo stotinu, ovde je preostala samo jo{ ta jedna. A na njoj samo jo{ jedno malo jedro na samom vrhu. Prstima sam ga o~e{ao, ali uhvatiti ga nisam mogao.
	
	2. PETI MORNAR
	To je zna~ilo da je mome `ivotu do{ao kraj i toga sam bio svestan. Na la|i "Samru" imali su jedan duga~ki konopac, pri~vr{}en za zadnju ogradu la|e, koji su ve~ito vukli za sobom kroz vodu, da bi poslu`io kao pomo} nekom brodaru kada bi kojim slu~ajem pao u vodu. Da li je ovaj na{ sada{nji brod vukao za sobom neko takvo u`e, nije mi bilo poznato; ali, i da jeste, ja od toga nikakve koristi ne bih imao. Moja te{ko}a (moja tragedija, u isku{enju sam da napi{em) nije se sastojala u nekom padu sa ograde i zaostajanju za brodom, nego u tome {to sam se ja digao iznad cele te {ume katarki. I nastavio svoje uzletanje - ta~nije, svoje udaljavanje od broda, jer sve je bilo isto kao i da sam padao naglava~ke - jo{ i sad onom istom po~etnom brzinom kojom sam bio sko~io.
	Ispod mene, ili, bar, u pravcu mojih nogu, brod je izgledao kao smanjuju}i kontinent srebra, ~ije su crne katarke i popre~ne grede na katarkama bile tanane kao rogovi cvr~ka. Oko mene su zvezde gorele nesmanjenom `estinom, plamsale veli~anstveno{}u koja se na Urtu nikada ne vi|a. Jedan trenutak provedoh tra`e}i Urt pogledom gore, ne zato {to mi je mozak tako radio, nego zato {to nije radio; pomi{ljao sam da }e biti zelen, kao zelena Luna, ali sa belim povr{inama na vrhu i na dnu, tamo gde se led sklapa oko na{ih hladnih podru~ja. Ne prona|oh pogledom ni Urt, a ni grimiznim crvenilom pro{iljeni narand`asti disk starog sunca.
	Onda uvideh da sam gledao na pogre{nu stranu. Ako bi se Urt uop{te mogao videti, nalazio bi se iza krme. Pogledah tamo i ugledah, ne na{ Urt, nego jedan rastu}i, okre}u}i, uskome{ani vrtlog fuligina, boje koja je crnja od crnog. Bilo je to ne{to nalik na ogromni vrtlog praznine; ali oko njega je postojao krug obojenog svetla, kao da ple{e milijardu milijardi zvezda.
	Tad mi je bilo jasno da se ~udo ve} dogodilo, a da ja to nisam ni opazio; dogodilo se dok sam drugi put ispisivao neku gnjave`nu re~enicu o majstoru Gerlousu ili o ascijanskom ratu. Ve} smo se probili kroz tkivo vremena, a taj fuliginski vrtlog iza nas ozna~avao je kraj Vaseljene.
	Ili po~etak. Ako je ozna~avao po~etak, onda je onaj treperavi zvezdani obru~ bio obilje mladih sunaca, jedini stvarno magi~ni prsten koji }e u ovoj Vaseljeni ikada postojati. Tim zvezdama u pozdrav, po~eo sam radosno vikati, mada moj glas nije ~uo niko osim Inkreatora i mene.
	Privukao sam vuneni ogrta~ i iz njega izvukao olovni kofer; pa sam digao kofer obema rukama iznad glave i hitnuo ga, kli~u}i na sav glas, iz mog nevidljivog ogrta~a od vazduha i iz ~itave te Vaseljene koja je koferu i meni bila poznata, u jedno novo postanje, kao poslednju ponudu iz starog.
	Istovremeno me je moja sudbina zgrabila i povukla nazad. Ne pravo nadole ka onom mestu na palubi odakle sam uzleteo (u takvom spu{tanju mogao sam i poginuti,) nego koso, napred nadole, ka pramcu la|e, tako da sad videh kako katarke, jedna za drugom, brzo prolaze pored mene. Izvijaju}i vrat, pogledah ka slede}oj: ta je bila poslednja. Da sam poleteo samo ar{in-dva desno, moglo se lako desiti da mi sam vrh katarke razvali lobanju. Umesto toga, sevnuo sam izme|u poslednjeg kabla i popre~ne grede, a nijedan kabel nije mi se na{ao na dohvatu. Tako sam nadbrzao na{u la|u.
	Na ogromnoj daljini i pod sasvim drugim uglom pojavi se jo{ jedna od tih nebrojenih katarki. Sa nje su na sve strane bila iznikla jedra, kao li{}e sa drveta; i to ne ona na koja sam se ve} po~eo navikavati, ~etvrtasta, nego trouglasta. Neko vreme je izgledalo da }u presti}i i ovu katarku, potom da }u naleteti na nju. Gr~evito posegnuh ka jednom od kablova za u~vr{}enje jednog slobodnog, "lete}eg", trouglastog jedra.
	Oko njega se po~eh vrteti kao zastava u promenljivom vetru. Jo{ jedan trenutak sam se dr`ao za njegovu bolnu hladno}u, zadihan, a onda se bacih niz pram~ani jarbol - jer to je, naravno, bio onaj poslednji, kosi jarbol ispru`en iz samog pramca broda - svom snagom svojih ruku. Mislim da tad ne bih za`alio ni da sam tresnuo o palubu; nisam `eleo ni{ta vi{e i ni{ta drugo, osim da dodirnem korito la|e, na bilo kom mestu, na bilo koji na~in.
	Ali to se nije desilo, nego sam uleteo u jedno od jedara i otklizio po njegovoj ogromnoj srebrnoj povr{ini. A to je bila i te kakva povr{ina, mada se ~inilo da nema vi{e mase nego {apat; imao sam utisak da se jedino od povr{ine i sastoji, ili da je, maltene, tvorevina ~iste svetlosti. Ona me je okretala, prevrtala, zatim izru~ila na palubu, gde sam se kotrljao i tumbao kao listi} vetrom naba~en.
	Bio sam, zapravo, izru~en na neku palubu; nikad ne na|oh dokaz da sam se vratio na onu istu sa koje sam se i otisnuo. Na njoj sam le`ao opru`en celom du`inom, poku{avaju}i da do|em do daha; moja sakata noga bila je u u`asnim bolovima, a privla~na sila broda me je - mada najmanjom snagom - dr`ala.
	Moje silno dahtanje nikako nije prestajalo, nije se ni usporavalo; posle stotinu takvih grabljenja za vazduh, shvatio sam da moj vazdu{ni ogrta~ ne}e mo}i da odr`ava moj `ivot jo{ dugo. Borio sam se da ustanem. Iako sam bio napola ugu{en, ustajanje je bilo lako i prelako - malo je nedostajalo da se opet vinem ka visinama. Jedna hermeti~na vrata bila su samo lanac daleko. Doteturao sam se do njih, poslednjom snagom ih {iroko otvorio i za sobom zatvorio. Unutra{nja vrata otvori{e se, maltene sama od sebe, ili mi se bar tako u~inilo.
	Istog trenutka moj vazduh postade sve`, kao da je neki plemeniti, mladi vetri} prodro u smradnu }eliju robija{nice. Da bih ubrzao ovaj proces, skidoh ogrlicu i izi|oh u hodnik, gde ostadoh neko vreme nepomi~an, samo udi{u}i taj prohladni, ~isti vazduh, jedva svestan gde sam - ispunjen jedino blagoslovenim znanjem da sam opet unutar la|e i da nisam zalutali komadi} otplavina onostran njenih jedara.
	Uzan i blistav beja{e taj hodnik, bolno osvetljen plavim svetlostima koje su polako puzile du` njegovih zidova i tavanice i namigivale; ~inilo se da zaviruju u hodnik, ali da nisu njegov deo.
	Ni{ta ne mo`e izma}i mom pam}enju, osim ako sam u nesvesti, ili blizu nesvesti; bio sam upamtio svaki od onih hodnika koji su mi poslu`ili za kretanje od moje kabine do palube, ali ovo nije bio nijedan od njih. Ve}ina je imala unutra{nje ure|enje nalik na dnevne sobe u aristokratskim zamkovima, sa slikama na zidovima i sa ugla~anim podovima. Ovde je umesto sme|im drvetom, kao paluba, pod bio pokriven nekim zelenim tepihom nalik na travu; maju{ni zeleni zubi dizali su se iz njega i obuhvatali |onove mojih cipela kao neka mala se~iva.
	Bio sam, dakle, suo~en sa jednom odlukom koja mi se nije dopadala. Hermeti~na vrata bila su iza mene. Mogao sam opet iza}i napolje i tragati od palube do palube da bih prona{ao svoj deo broda. Druga je mogu}nost bila da nastavim ovim hodnikom i tragam iznutra. Ogroman nedostatak te alternative sastojao se u tome {to bih se lako mogao izgubiti u unutra{njosti broda. Me|utim, da li bi to bilo gore nego da se izgubim, kao malo~as, me|u katarkama i jedrima? Ili, kao {to se zamalo nije desilo, da odlutam u beskrajni prostor izme|u sunaca?
	Stajao sam tu, dvoume}i se, sve dok ne za~uh glasove. To me podseti da mi je ogrta~ jo{, komi~no, vezan u ~vor, oko pojasa. Razdre{ih ga; upravo kad sam to dovr{io, ljudi ~ije sam glasove ~uo pojavi{e se na vidiku.
	Svi su bili naoru`ani i na tome se njihova me|usobna sli~nost zavr{avala. Jedan je izgledao kao sasvim obi~an ~ovek, koji bi mogao biti ma kog dana vi|en na dokovima Nesusa; drugi je pripadao nekoj rasi koju u svim svojim putovanjima nisam nijednom video, jer bio je visok kao egzultant, a ko`a mu nije bila one ru`i~astosme|e boje koju mi nazivamo belom zato {to nam se tako svi|a, ve} prave bele boje, poput pene; glava mu je bila krunisana kosom isto tako belom. Tre}a osoba bila je `ena, jedva ne{to malo ni`eg rasta od mene, ali debljih ruku i nogu nego {to sam ikad kod ijedne `ene video. Iza to troje kretala se, maltene kao da ih goni napred, masivna prilika ~oveka u potpunom oklopu.
	Mislim da bi oni bez re~i pro{li pored mene da sam to dozvolio, ali ja iskora~ih u sredinu hodnika, prinu|uju}i ih da stanu i objasnih svoju nezgodnu situaciju.
	"Prijavio sam to", re~e mi oklopna prilika. "Do}i }e neko po tebe, ili }u ja biti poslat s tobom. A dotle mora{ po}i sa mnom."
	"A gde vi idete?" upitah, ali on se ve} okretao i gestom ne{to pokazivao toj dvojici mu{karaca.
	"Ma hajde", re~e `ena i poljubi me. Nije to bio dug poljubac, ali je u njemu bilo neke sirove strasti. Dohvatila me je za mi{icu zahvatom za koji se ~inilo da je ~vrst kao mu{ki.
	Onaj obi~ni mornar (koji, zapravo, nije uop{te izgledao obi~no, jer je imao veselo i lepu{kasto lice i `utu kosu - kao ju`njaci) re~e: "Mora}e{ po}i, ina~e oni ne}e znati gde da te tra`e - ako iko bude i tra`io. Valjda stvar ne}e ispasti osobito lo{e." To je govorio ve} u hodu, preko ramena, a `ena i ja krenusmo za njim.
	Belokosi re~e: "Mo`e{ ti meni pomo}i, mo`da."
	Pomislih da me je prepoznao; po{to sam smatrao da }e mi biti potrebni svi saveznici koje mogu na}i, rekoh mu da }u pomo}i ako budem u mogu}nosti.
	"Za ljubav Danaida, u}uti", re~e mu ona. A meni: "Ima{ oru`je?"
	Pokazah joj pi{tolj.
	"Mora{ pa`ljivo s tim, ovde. Mo`e{ ga podesiti na slabije?"
	"Ve} jesam."
	I ona i ostali nosili su kalivere, pu{ke koje znatno li~e na fuzilke, osim {to su ne{to kra}e, imaju deblje kundake i tanje cevi. Za pojasom je imala duga~ki bode`; obojica mu{karaca imali su bolo-no`eve, kratke, te{ke, {irokose~ivne, za d`unglu.
	"Ja sam Purn", re~e mi plavu{an.
	"Severijan."
	Pru`io je ruku, koju sam prihvatio - bila je to mornarska {aka, krupna, gruba, mi{i}ava.
	"Ovo je Guni."
	"Burgundofara", re~e `ena.
	"Mi je zovemo Guni. On je Idas." Gestom je pokazao ka belokosom ~oveku.
	"Ti{ina!" odreza oklopnik, koji je stupao iza nas i gledao iza sebe. Nikad dotad nisam video da neko mo`e toliko obrnuti glavu unazad. "Kako se on zove?" {apnuh Purnu.
	Umesto Purna, odgovori Guni. "Sidero." ^inilo se da se, od njih troje, ona najmanje pla{i Sidera.
	"Kuda nas vodi?"
	Sidero je dugim skokovima pro{ao pored nas i otvorio jedna vrata. "Ovde. Ovo je dobro mesto. Na{e samopouzdanje je veliko. Razdvojte se znatno. Ja }u biti u sredini. Ne nanosite {tetu, osim ako budete napadnuti. Upozoravajte glasom."
	"Za ime Inkreatorovo", rekoh, "{ta mi to, uop{te, radimo?"
	"Pravimo istragu aporta, unetih bi}a s one strane. Ne mora{ obra}ati mnogo pa`nje na Sidera. Ako budu izgledali opasno, ti pucaj."
	Dok je to govorila, usmeravala me je ka otvorenim vratima. Sad Idas re~e: "Ne brini, verovatno ih ne}e biti uop{te", i zakora~i iza nas, tako blizu da sam kroz vrata pro{ao tako re}i automatski.
	Bilo je katranski mra~no, ali odmah sam osetio da vi{e ne stojim na ~vrstom podu, nego na nekakvoj otvorenoj i klimavoj re{etki; tako|e da ulazim u prostoriju mnogo ve}u od obi~ne sobe.
	Guni je provirila pored mene, u mrak; pri tome se njena kosa o~e{ala o moje rame, donose}i pome{ane mirise parfema i znoja. "Pali svetla, Sidero. Ni{ta ovde ne vidimo."
	Blesnu{e svetla, bojom `u}om od one u hodniku iz koga smo upravo izi{li; to zra~enje je svojim izgledom podse}alo na bolest, na `uticu, i ~inilo se da isisava boju iz svega. Stajali smo, zbijeni sve ~etvoro u jedinstvenu masu, na podu od crnih {ipki koje nisu bile deblje od ~ovekovog malog prsta. Nikakve ograde nije bilo, a prostor ispred i ispod nas (tavanica, koja se nalazila neposredno iznad na{ih glava, sigurno je na sebi nosila palubu) bio je dovoljno veliki da u sebe primi na{u kulu Matahinku.
	U tom prostranstvu sada se nalazila divovska hrpa robe: kutije, bale, burad i sanduci svih vrsta; ma{ine i delovi ma{ina; d`akovi, mnogi od nekog svetlucavog, delimi~no prozirnog, tankog materijala; naslage drvne gra|e.
	"Tamo!" kresnu Sidero. Prstom je pokazivao ka jednim pau~inasto tankim lestvicama koje su vodile niz zid.
	"Hajde ti prvi", rekoh.
	Nije bilo nikakvog zaletanja ka meni - rastojanje izme|u njega i mene nije bilo ni pedalj - pa, zbog toga, nije bilo ni vremena da potegnem pi{tolj. [~epao me je snagom koja me je zaprepastila, prinudio me da uzmaknem jedan korak, a onda me silovito gurnuo. Jedan trenutak sam glavinjao po rubu platforme, grabe}i vazduh prstima ra{irenim poput kand`i; onda sam pao.
	Na Urtu bih, svakako, slomio vrat. Na ovom brodu moglo se maltene re}i da sam plovio nadole. Ali sporost padanja nije nimalo ubla`ila moj u`as izazvan ~injenicom da padam. Gledao sam kako se tavanica i ta platforma okre}u iznad mene. Bio sam svestan da }u pasti na le|a, te da }e ki~ma i lobanja podneti udar, ali se nisam mogao okrenuti. Mlatarao sam, ne bih li na{ao kakav oslonac, a moja ma{ta je grozni~avo, predano doma|ijavala kabel onog prednjeg lete}eg jedra. ^etiri lica iznad mene - Siderov oklopni vizir, Idasovi obrazi beli kao kreda, Purnov {iroki osmeh, Gunine lepe, okrutne crte - izgledala su kao maske iz no}ne more. Sigurno je da nijedan nesretnik koji je, u svesnom stanju, ba~en sa vrha Kule zvonare nije imao toliko vremena za razmi{ljanje o sopstvenom uni{tenju.
	Grunuo sam tako da mi je sav vazduh izleteo iz plu}a. Ostadoh le`e}i. Tokom slede}ih stotinu ili vi{e otkucaja srca samo sam grabio vazduh, kao {to sam ~inio i kad sam se kona~no vratio u unutra{njost la|e. Postepeno uvideh da, iako jesam do`iveo pad, nisam nastradao ni{ta vi{e nego da sam pao sa kreveta na pod, obuzet nekim zlim snom o Tifonu. Di`u}i se u sede}i polo`aj, ne na|oh nijednu slomljenu kost.
	Moj tepih sastojao se od sve`njeva nekakvih hartija; pade mi na um da je Sidero sigurno znao da se sve`njevi nalaze tu i da ne}u biti ozle|en. Onda ugledah, pokraj sebe, jedan ludo naheren mehanizam, sav klinast od silnih poluga i osovina.
	Ustadoh. Daleko iznad mene platforma je bila prazna, a vrata koja su vodila ka hodniku bila su zatvorena. Potra`ih pogledom one vrlo tanke lestvice, ali ta ma{ina pokraj mene stajala je tako da sam od nje mogao videti samo najgornje pre~age. Zato po|oh polako oko ma{ine; smetali su mi sve`njevi papira, nejednako naslagani (bili su povezani kudeljnim kanapom, koji se ponegde i iskidao, tako da sam se klizao i pomicao po hartiji kao po snegu), ali mi je lako}a mog tela mnogo pomagala.
	Po{to sam gledao dole kako bih na{ao oslonac za stopala, nisam primetio stvorenje ispred mene sve dok se nisam na{ao ta~no pred njegovim slepim licem.
	
	3. KABINA
	[aka mi polete ka pi{tolju - izvukoh ga i uperih ravno u tog stvora, tako re}i i pre ikakve svesne namere da to u~inim. Povr{ina tog stvorenja izgledala je ra{~upano; meni se u~inilo da se ni po ~emu ne razlikuje od onog pogurenog salamandera koji zamalo da me svojevremeno spali u Traksu. O~ekivao sam da }e se sad propeti, uspraviti i otkriti rasplamsalo srce u sredini.
	To se nije dogodilo, a i ja nisam potegao obara~ sve dok nije bilo prekasno. Jedan trenutak provedosmo ~ekaju}i, nepomi~ni; onda je stvor po~eo be`ati, ska~u}i i grabe}i preko kutija i buradi kao neko trapavo {tene koje juri za `ivahnom loptom koja je ono samo. Pokrenut onim gadnim nagonom koji kod svakog ~oveka postoji da treba da ubije sve ono ~ega se pla{i, opalio sam. Zrak je - i sad mogu}e smrtonosan, mada sam ga bio podesio na najmanju snagu da bih zatopio olovni kofer - rascepio vazduh i pogodio u jedan metalni ingot stamenog izgleda, koji po~e odzvanjati kao gong. Ali to stvorenje, {ta god da je bilo, ve} je odmaklo desetak i vi{e ar{ina, a slede}eg trenutka je i nestalo iza jednog kipa obmotanog za{titnim materijalom.
	Neko je viknuo; u~inilo mi se da prepoznajem Gunin promukli kontraalt. Za~u se ne{to nalik na fijuk strele, zatim povik iz nekog drugog grla.
	Ra{~upano stvorenje opet se pojavi, sad jure}i nazad, ali ja sam se ve} bio dovoljno prizvao pameti, pa nisam pucao. Pojavi se Purn i ispali kaliver, mlataraju}i kao da ga|a ptice u letu. Ja sam o~ekivao zrak, ali iz cevi izlete ne{to nalik na konopac, ne{to elasti~no i brzo; izgledalo je, u toj ~udnoj svetlosti, crno, a u letu je pevalo kao odapeta strela - takav isti fijuk sam bio ~uo malo~as.
	To crno u`e o{inu po ~upavom bi}u i umota se jednom ili dvaput oko njega, ali, ~inilo se, bez ikakvog drugog u~inka. Purn povika i sko~i kao skakavac. Meni do tog ~asa nije bilo palo na um da u tom ogromnom prostoru mogu da ska~em isto kao malo~as na palubi, ali sad poku{ah da ga opona{am. Sko~ih i ja (uglavnom zato {to nisam `eleo da izgubim vezu sa Siderom pre nego {to mu se osvetim); umalo, zbog toga, ne razbih glavu o tavanicu.
	Ali tokom tog uzletanja stekao sam veli~anstven pogled na magacin koji se ispod mene prostirao. Video sam i tog stvora sa vrlo neravnom povr{inom ko`e, stvora ~ija je boja pod Urtovim suncem mo`da mogla biti i lojno `uta, a koji je sad, isprugan crnom bojom, i dalje odskakivao, no{en svojom mahnitom energijom; pred mojim o~ima Siderov kaliver i{arao ga je novim crnim trakama. Purn je bio na domaku da zgrabi to bi}e, a nisu mnogo zaostajali ni Idas i Guni. Ona je pucala u trku, izvode}i velike skokove preko ispreturanog tovara, s jednog visoko uzdignutog mesta na drugo.
	Dosko~io sam nedaleko od njih i popeo se nesigurno na nagnuti zatvara~ jednog brdskog karonad-topa; stvorenje je skakalo ka meni, ali ja to jedva da sam i primetio, sve dok mi nije usko~ilo tako re}i u naru~je. Ka`em "tako re}i" zato {to ga nisam stvarno dohvatio, a ono sasvim sigurno nije dohvatilo mene. Ipak, ostadosmo zajedno - jer su crni konopci prianjali i za moju ode}u isto tako sna`no kao i za pljosnate trake (ni krzno ni perje) tog ra{~erupanog stvora.
	Trenutak posle na{eg zajedni~kog pada sa topa otkrio sam jo{ jednu osobinu tih konopaca: jednom rastegnuti, skupljali su se ponovo, ali na du`inu manju nego na po~etku; to su ~inili velikom snagom. Bore}i se da se od njih oslobodim, uvideh da me ste`u sve ja~e i ja~e. Guni i Purn su smatrali da je ta okolnost veoma zabavna.
	Sidero je zasuo to dronjavo bi}e, unakrst, novim konopcima, a onda rekao Guni da me oslobodi, {to je ona i u~inila, seku}i bode`om konopce sa mene.
	"Hvala", rekoh.
	"Stalno se to de{ava", re~e ona. "Tako sam i ja jednom upala u korpu. Nemoj da te to zabrinjava."
	Predvo|eni Siderom, Purn i Idas su ve} odnosili tog stvora. Ustadoh. "Bojim se da vi{e nisam naviknut da mi se neko smeje."
	"A nekad si bio? Ne izgleda{ tako."
	"Kao {egrt. Mla|im {egrtima se smeje svako, a naro~ito im se smeju stariji {egrti."
	Guni slegnu ple}ima. "Polovina stvari koje jedna osoba radi su sme{ne, ako malo porazmisli{ o tome. Na primer, ako spava{ otvorenih usta. Ako si stare{ina spavaonice, niko se ne smeje. Ali ako nisi, tvoj najbolji prijatelj }e ti ubaciti u usta grudvicu one upletene sobne pra{ine, flame. Ne poku{avaj da ih skida{."
	Crni konopci su se dr`ali za somot moje ko{ulje, a ja sam ih pomalo ~upao. "Trebalo bi da nosim no`", rekoh.
	"[ta, ho}e{ li re}i da ga nema{?" Pogledala me je sa`aljivo; njene su o~i bile krupne, tamne i meke kao o~i krave. "Pa svako treba da ima no`."
	"Nekada sam nosio ma~", rekoh. "Posle nekog vremena, odustao sam od toga, osim u vreme svetkovina. Kad sam polazio iz moje kabine, mislio sam da }e mi pi{tolj biti vi{e nego dovoljan."
	"Za borbu. Ali koliko se mora boriti ~ovek koji izgleda kao ti?" Na~inila je jedan korak unazad i odglumila da ocenjuje moj izgled. "Ne verujem da se tebi ~esto de{ava da ti neko pravi probleme."
	Uistinu, ona je, u svojim mornarskim ~izmama debelih |onova, bila visoka koliko i ja. Na onim mestima gde mu{karci i `ene imaju i te`inu, Guni je morala biti i jednako te{ka kao ja; na kostima je imala prave mi{i}e, a preko njih i znatnu koli~inu sala.
	Nasmejao sam se i priznao da mi je no` mogao dobro poslu`iti kad me je Sidero bacao sa platforme.
	"A, ne", re~e ona. "No` njega ne bi zagrebao." [iroko se osmehnula. "Kao {to re~e gazda kurvarnice, vide}i da dolazi onaj mornar." Nasmejao sam se, a ona provu~e ruku ispod moje ruke. "Nego, no` i nije prevashodno za borbu. On je za rad, ove ili one vrste. Kako da splete{ dva konopca uzdu`no, bez no`a, kako da otvori{ kutije sa hranom? Dobro motri dok idemo. Nikad se ne zna na {ta ~ovek mo`e nai}i u ovim tovarnim prostorima."
	"Po{li smo u pogre{nom pravcu", rekoh.
	"Znam drugi put, a ako bismo izi{li istim putem kojim smo do{li, ti nikad ni{ta ne bi prona{ao. Prekratak je."
	"[ta }e biti ako Sidero isklju~i svetla?"
	"Ne}e. Kad ih probudi{, ona blistaju sve dok tu ima ikoga ko ih mo`e gledati. A-ha, vidim ne{to. Pogledaj onamo."
	Pogledah, iznenada siguran da je ona taj no` primetila jo{ dok smo lovili dronjavo stvorenje i da sad samo glumi da ga je ovog trenutka prona{la. Mogla se videti samo ko{tana dr{ka.
	"Hajde. Niko ne}e zameriti ako ga uzme{."
	"Ne razmi{ljam ja o tome", rekoh joj.
	Bio je to lova~ki no`, sa su`enim vrhom i te{kim se~ivom, ~ija je zadnja ivica bila testerasta, duga~kim oko dva pedlja. Prava stvar, pomislih ja, za grube poslove.
	"Uzmi i futrolu. Ne mo`e{ ga nositi u ruci po ~itav dan."
	Ta futrola, ili kanija, bila je od obi~ne, crne, {tavljene ko`e, ali je u sebi imala i d`ep u kome se nekada nalazila neka sitna alatka; to je podse}alo na d`ep za brusni kamen u kaniji od ljudske ko`e, koju je imao Terminus Est. Ve} mi se bio po~eo svi|ati taj no`, a svideo mi se i vi{e kad sam video taj d`ep.
	"Stavi ga na opasa~."
	U~inih kako mi je re~eno, name{taju}i no` levo, da bi ~inio protivte`u pi{tolju. "O~ekivao bih da se stvari u magacinima bolje ~uvaju u ovako velikoj la|i."
	Guni je slegnula ramenima. "Ovo nije stvarno brodski teret. Ovo su samo kojekakvi nabacani ostaci. Zna{ li kako je sagra|ena?"
	"Ni najmutniju predstavu nemam."
	Na ovo se nasmejala. "Ah, pa valjda nema ni ma ko drugi. Imamo mi ideje i prenosimo ih jedni drugima, ali obi~no se to zavr{i tako {to saznamo da su bile pogre{ne. Ili bar delimi~no pogre{ne."
	"Meni bi bilo normalno da svoju la|u poznajete."
	"Prevelika je i sadr`i premnogo mesta gde mi nikad ne budemo odvedeni, niti ih mo`emo sami na}i, niti u njih prodreti. Ali to je la|a koja ima sedam strana, da bi ponela vi{e jedara, razume{?"
	"Jasno mi je."
	"Na nekim palubama - na tri palube, rekla bih - postoje duboki magacini. Tamo je glavni tovar. Na ostale ~etiri palube na tim mestima su prazni prostori klinastog oblika. U neke se trpaju razne koje{tarije, kao i u ovaj magacin. Neki slu`e da tu budu kabine i sme{taj za posadu i {ta ve} ne. Ali kad smo kod sme{taja, hajde da se vratimo."
	Povela me je do drugih lestvica i druge platforme. Rekoh: "Zami{ljao sam, nekako, da }emo pro}i kroz neki tajni panel, ili mo`da otkriti da te razne koje{tarije, kako si ih ti nazvala, postaju, dok kroz njih {etamo, vrt."
	Guni odmahnu glavom, pa se isceri. "Vidim da si ve} video pone{to na la|i. Ti si malo i pesnik, a? I dobar la`ov, kladim se."
	"Bio sam autarh Urta; tu je bilo potrebno pomalo lagati, ako ho}e{ tako da se izra`ava{. Mi smo to nazivali diplomatijom."
	"Pa, da ti ka`em: ovaj brod radi - problem je samo u tome {to ga nisu izgradili ljudi kao ti i ja. Autarh, da li to zna~i da upravlja{ celim Urtom?"
	"Ne, upravljao sam samo malim njegovim delom, ali sam, ipak, bio zakoniti poglavar celog Urta. I znao sam, jo{ od po~etka svog putovanja, da se, ako uspem, ne}u vratiti kao autarh. Ne izgleda{ ni najmanje zadivljeno."
	"Ima tih planeta toliko", re~e ona. Sasvim neo~ekivano, ~u~nula je i sko~ila, te se uzdigla u vazduh, sli~na golemoj, plavoj ptici. Iako sam i ja ranije ~inio takve skokove, bilo je ~udno videti da to jedna `ena ~ini. Njena uzlazna putanja dovela ju je do na lakat visine, ili manje, iznad platforme; sasvim istinito se mo`e re}i da se onda na nju spustila kao lebde}e bi}e.
	
	I ne razmi{ljaju}i, bio sam pretpostavio da }e posada biti sme{tena u neku uzanu sobu, koja bi li~ila na onu "ku}icu" na prednjoj palubi "Samru". Ovde je, me|utim, postojala jazbina sa mnogo velikih kabina, na mnogo nivoa koji su izlazili na staze pru`ene u vazduh, oko jedne sredi{nje okomite {upljine. Guni je rekla da se mora vratiti na du`nost i preporu~ila da potra`im neku praznu kabinu.
	Bilo mi je na vrh jezika da joj ka`em da ve} imam kabinu, iz koje sam pre samo jedne smene vremena po{ao; ali ne{to mi ne dade. Klimnuh glavom i upitah je koje bi mesto bilo najbolje; time sam hteo da ka`em (a ona je to tako i shvatila) koja bi bila najbli`a njoj. Pokazala mi je mesto, onda se rastadosmo.
	Na Urtu se starije brave otvaraju ~arobnim re~ima. Moja luksuzna kabina imala je govornu bravu, hermeti~na vrata mogla su se otvarati bez ikakvih re~i, ona vrata koja je Sidero onako energi~no otvorio nisu zahtevala nijednu re~, ali vrata maslinaste boje, na ovim apartmanima za posadu, bila su tako|e opremljena govornim, to jest govore}im bravama. Prva i druga vrata kojima sam pristupio obavestila su me da ~uvaju ve} zauzete kabine. Mora biti da su to bili ba{ stari mehanizmi; primetio sam, naime, po~etak razdvajanja njihovih li~nosti.
	Tre}a vrata su me pozvala da u|em, govore}i: "Kako je to slatka kabinica!"
	Zapitah, kad je poslednji put slatka kabinica bila zauzeta.
	"Ne znam, gospodaru. Pre mnogo putovanja."
	"Ne zovi me 'gospodaru'", rekoh vratima. "Nisam jo{ doneo odluku da uzmem tvoju kabinu."
	Odgovora nije bilo. Nema sumnje da je umnost takvih brava sasvim ograni~ena; ina~e bi mogle primati mito, a svakako bi brzo i poludele. Slede}eg trenutka vrata se, razmahom, otvori{e. Zakora~ih unutra.
	Kabina nije bila, u pore|enju sa onom elegantnom iz koje sam krenuo, osobito fina. Imala je dva uzana le`aja, orman, {krinju, u uglu sanitarije. Sve je bilo pokriveno tako debelom pra{inom, da sam lako mogao zamisliti kako ona izle}e iz ventilacionih otvora, i to u vidu sivih oblaka, mada bi te oblake mogao videti samo ~ovek koji ima na raspolaganju neki na~in da zbija vreme, kao {to ga ova la|a zbija; ~ovek koji bi, mo`da, `iveo kao drvo, pa da mu svaka godina promine kao jedan dan; ili koji bi `iveo kao \ol, koji provodi cele svetske ere teku}i Nesuskom dolinom.
	Premi{ljaju}i o takvim stvarima (a za to razmi{ljanje bilo mi je potrebno daleko vi{e vremena nego {to ga sad utro{ih pi{u}i o tome), prona{ao sam u ormanu krpu, nakvasio je u umivaoniku i po~eo brisati pra{inu. Kad sam primetio da sam ve} obrisao gornju stranu kov~ega i ~eli~ni ram jednog le`aja, postalo mi je jasno da je odluka da ovde ostanem ve} doneta, makar samo u mojoj podsvesti. Nameravao sam, dakako, i da prona|em svoj apartman i da tamo spavam ~e{}e nego ovde.
	Ali `eleo sam da imam i ovu kabinu, pa kad mi bude dosadno, da se pridru`im posadi i na taj na~in da o la|i saznajem vi{e nego {to bih kao putnik mogao.
	Imao sam na umu i Guni. Kroz moje ruke do tad je ve} bilo pro{lo dovoljno `ena. Da se prestanem gorditi zbog tog broja - ~ovek brzo shvati da sparivanje uni{tava ljubav, ako je ne poja~ava; ~esto sam mislio i na jadnu Valeriju; ipak, bio sam gladan i Gunine naklonosti. Malo sam ja prijatelja, osim Oca Inirea, imao kao autarh, a me|u njima je samo jedan bila `ena: Valerija. Neka osobina Guninog osmeha podsetila me je na sretno detinjstvo koje sam provela sa Teom (ah! kako mi ona i sad nedostaje!) i na dugo putovanje prema Traksu sa Dorkas. U ono vreme to putovanje sam do`ivljavao kao puko izgnanstvo, pa sam iz dana u dan samo navaljivao napred. Sad mi je izi{la pred o~i istina da je to putovanje bilo, u mnogo ~emu, leto mog `ivota.
	Opet sam isprao krpu, svestan da sam to ve} mnogo puta u~inio; nisam mogao odrediti koliko puta; osvrnuh se da potra`im jo{ neku pra{nu povr{inu za brisanje, ali videh da sam ih ve} obrisao sve.
	Nije bilo tako lako izboriti se sa madracem, ali morao sam ga nekako o~istiti - nije bio nimalo ~istiji od svih ostalih stvari u toj sobi donedavno, a mi smo znali da }emo ponekad `eleti tu da legnemo. Izneo sam madrac na stazu koja se pru`ala kroz vazduh du` uspravnog otvora i navalio da gruvam po njemu sve dok pra{ina nije prestala da izlazi.
	Kad sam zavr{io i kad sam po~eo namotavati madrac da bih ga uneo nazad u kabinu, sa vetrom iz tog uspravnog ventilacionog tunela dolete jedan divlji krik.
	
	4. GRA\ANI JEDARA
	Odozdo. Virnuo sam preko ograde, tanke poput gran~ice, i, vire}i, za~uo ponovo krik. Bio je ispunjen stravom i usamljeno{}u, a odjeci su mu se razlamali i vra}ali izme|u tih re{etkastih metalnih stazica za hodanje i metalnih spratova sa metalnim kabinama.
	Kad sam ga ~uo, u~inilo mi se, na tren, da je to moj krik, da se ne{to - {to sam zadr`avao duboko u sebi jo{ od onog pretpraskozorja kad sam hodao po pla`i sa akvastornim majstorom Malrubiusom i video kako se akvastorni Triskele raspada u svetlucavu pra{inu - oslobodilo, odvojilo od mene i obrelo dole i da sad zavija u slaboj, izgubljenoj svetlosti.
	Na{ao sam se u isku{enju da sko~im preko ograde zato {to tada nisam znao dubinu tog uspravnog ventilacionog tunela. Ipak, samo sam bacio madrac kroz vrata moje nove kabine i krenuo niz usko, svijaju}e stepeni{te, ska~u}i sa jednog odmori{ta na drugo.
	Odozgo vi|ena, provalijska dubina tog otvora za provetravanje izgledala je neprozirna, jer je ~udno zra~enje `utih svetiljki uzalud udaralo po njoj. Pretpostavio sam da }e ta neprozirnost i{~eznuti kad se spustim na ni`e spratove - ali ona se samo zgusnula, tako da se setih Boldandersove obla~ne komore, mada ipak nije bilo ba{ toliko lo{e. Uskome{ani vazduh postao je i topliji, pa je mogu}e da se izmaglica, kojom je sve bilo zaogrnuto, stvarala prosto zbog me{anja toplog, vla`nog vazduha iz utrobe broda sa hladnijom atmosferom gornjih nivoa. Ubrzo se po~eh u svojoj somotskoj ko{ulji znojiti.
	Ovde su vrata mnogih kabina stajala od{krinuta, ali je u njima vladala tama. Nekada je ova la|a, tako mi se bar ~inilo, morala imati brojniju posadu, ili je, mo`da, upotrebljavana za prevoz zatvorenika (te kabine bi dobro poslu`ile i kao }elije ako bi se bravama dala druga~ija uputstva) ili vojske.
	Krik se ponovi, a uz njega se za~u i ne{to nalik na tresak ~eki}a po nakovnju, mada je u tom drugom zvuku postojala neka nota koja mi je kazala da to nije doprlo ni iz kakve kova~nice, nego iz usta, na~injenih od mesa. Mislim da bi ti zvuci, no}u, u planinskoj pusto{i, bili stra{niji od grozovu~jeg urlanja. Koliko je tuge, straha i usamljenosti, koliko u`asa i o~ajanja bilo u njima!
	Zastao sam da do|em do daha i osvrnuo se. Mogao se ste}i utisak da su u kabinama na jo{ ni`im nivoima zato~ene neke zveri. Ili, mo`da, ludaci; tako smo mi, mu~itelji, zatvarali svoje klijente poludele od bolova u najni`i, tre}i nivo na{eg potpodruma. Ko je mogao tvrditi da su svaka vrata zatvorena? Zar nije bilo mogu}e da su neka od tih stvorenja nezato~ena i da ih na gornjim nivoima nema pukom slu~ajno{}u, ili zato {to se pla{e ljudi? Potegoh pi{tolj, proverih da li je pode{en na najslabiju ja~inu paljbe i da li ima pun naboj energije.
	Prvi pogled na vivarijum, koji se nalazio dole, potvrdio je moje najgore strahove. Vrlo tanko, prozirno drve}e njihalo se na rubu jednog gle~era, vodopad se tumbao, pevaju}i, jedna dina dizala je svoju sterilnu `utu krestu, a po tim prostorima se {unjalo dvadeset ~etiri stvorenja. Posmatrao sam ih tokom desetak dahova i onda po~eo naslu}ivati da su ipak bez slobode da izi|u; jo{ pedeset dahova i ja sam u to bio siguran. Svaki od tih stvorova imao je svoj deo zemlji{ta; oni se nisu mogli me{ati jedni s drugim, ba{ kao {to to ni zveri u Medve|oj kuli nisu mogle. Kakva je to ~udna grupa stvorova bila! Kad bi neko pro~e{ljao sve mo~vare i {ume Urta, tra`e}i neobi~nosti, ne verujem da bi mogao sastaviti takvu zbirku. Neki stvorovi su blebetali, neki zurili, ve}ina je obamrlo le`ala.
	Vratio sam pi{tolj u futrolu i povikao: "Ko se dernjao?"
	Bila je to samo {ala, koju sam namenio samome sebi; me|utim, do|e jedan odziv - jedno cviljenje iz zadnjeg dela vivarijuma; krenuo sam obazrivo izme|u zveri, krivudavom, uzanom i gotovo nevidljivom stazom koju su, kao {to ubrzo saznah, na~inili mornari zadu`eni da ih hrane.
	Cvililo je ono dronjavo stvorenje u ~ijem hvatanju sam, u jednom brodskom magacinu, pomogao; vide}i ga, osetih izvesnu toplinu prepoznavanja. Toliko sam samovao od kada me je brodski ~amac preneo iz vrtova Ku}e Apsoluta u ovu la|u, da mi se ponovljeni susret, ~ak i sa ovako uvrnutim bi}em, ~inio maltene kao ponovni sastanak sa starim poznanikom.
	Do neke mere me je i samo to stvorenje zanimalo, zato {to sam u~estvovao u njegovom hvatanju. Kad smo ga gonili, izgledalo je maltene loptastog oblika; sad videh da je to jedna od onih `ivotinja kratkih udova i kratkog tela koje uglavnom `ive u podzemnim jazbinama - drugim re~ima, ne{to nalik na glodara zvanog "tunguska pijka". Video sam okruglu glavu nasa|enu na vrat tako kratak da je ~ovek mogao samo "na ~asnu re~" poverovati da to bi}e uop{te ima vrat; telo - tako|e okruglo, takvo da se ~inilo da je glava samo njegov nastavak; ~etiri kratke noge, od kojih je svaka bila okon~ana sa po ~etiri duga~ke, tupe kand`e i jednom kratkom kand`om; sve to, pokriveno sme|osivim, uz telo priljubljenim dlakama i dva blistava crna oka koja su zurila u mene.
	"Jadni~ak", rekoh ja. "Kako si ti uop{te dospeo u ono skladi{te?"
	Stvor je do{ao do granice nevidljive barijere koja ga je okru`ivala; po{to se sad nije pla{io, kretao se mnogo sporije.
	"Jadni~ak", rekoh opet.
	Propeo se na zadnje noge, kao {to pijke ponekad ~ine, a prednje noge je gotovo sasvim prekrstio preko belog stomaka. Trake crnog konopca bile su i sad na njegovom belom krznu. To me podseti da se komadi istog takvog konopca nalaze i na mojoj ko{ulji. Po~eh ~upati njihove ostatke, nalaze}i da su sada slabi i da mi se neki raspadaju pod prstima. ^inilo se da otpada i u`ad na krznatom stvoru.
	Je~ao je tiho; nagonski, pru`ih ruku da ga ute{im kao {to bih nekog zabrinutog psa, onda povukoh ruku k sebi, boje}i se da bi me mogao ugristi ili kand`ama ogrebati.
	Ve} slede}eg trenutka opsovah sebe kao kukavicu. On nije naneo zlo nikome u onom spremi{tu, a kad sam se rvao sa njim, nije bilo nikakvog znaka da poku{ava i{ta da u~ini osim da pobegne. Gurnuh ka`iprst kroz prepreku (koja, pokazalo se, za mene nije bila prepreka) i po~e{kah tog stvora pokraj njegovih maju{nih usta. On okrete glavu ba{ kao {to bi pas u~inio i osetih, ispod krzna, male u{i.
	Iza mene neko re~e: "Cakan je, a?" Okrenuh se da pogledam. Bio je to Purn, {iroko nasme{eni mornar.
	Odgovorih: "Izgleda sasvim bezazleno."
	"Ve}inom jesu bezazleni." Purn je oklevao. "Ali ve}ina umre i otpluta. Pri~a se da mi samo ponekog vidimo."
	"Guni ih je nazvala aportima", napomenuh. "Razmislio sam o tome. Donose ih jedra, a?"
	Purn rasejano klimnu glavom i, kao ja, gurnu ka`iprst kroz barijeru da po~e{ka dronjavo stvorenje.
	"Dva susedna jedra mora biti da su kao dva velika ogledala. Povijena su, tako da negde - na raznim mestima, zapravo - moraju biti i uporedna; obasjava ih svetlost zvezda", rekoh.
	Purn opet klimnu glavom. "Da nije te stvari, ne bi la|a ni i{la, kao {to re~e onaj kapetan kad su ga pitali {ta }e cura na brodu."
	"Poznavao sam jednog ~oveka po imenu Hetor, koji je prizivao smrtonosna bi}a da mu slu`e. Drugi neko, po imenu Vodalus - ali, prizna}u da Vodalus nije bio ~ovek u koga bi trebalo imati poverenja - rekao mi je da je Hetor to postizao pomo}u ogledala. Imam i jednog prijatelja koji izvodi ~arolije sa ogledalima, mada njegove ~arolije nisu zle. Hetor je nekada bio mornar na ovakvom brodu."
	Ovo je privuklo Purnovu pa`nju. Povukao je prst i okrenuo se ka meni. "Zna{ li njeno ime?"
	"Ove la|e? Ne, ne bih rekao da ga je on ikad pomenuo. ^ekaj... Rekao je da je plovio na nekoliko la|a. 'Dugo sam bio pod ugovorom na brodovima sa srebrnim jedrima, onim sa sto katarki koje kad se pru`e dodirnu zvezde'."
	"Ah." Purn klimnu glavom. "Neki pri~aju da postoji samo jedna takva la|a. O tome se ponekad zapitam."
	"Pa mora ih biti mnogo. ^ak i kad sam bio de~ko, ljudi su mi pri~ali o njima, o brodovima kakogena koji sle}u u Port Lunu."
	"Gde ti je to?"
	"Luna? To je mesec mog sveta, mesec Urta."
	"A, pa to su bile neke sitnarije", re~e mi Purn. "Barke, tovarni {lepovi i tako dalje. Niko nikad nije rekao da nema kol'ko 'o}e{ te sitne`i koja putuje tamo-amo izme|u raznoraznih planeta i sunaca. Do~im, ova la|a ovde, i druge njoj sli~ne ako ih ima, uglavnom ne prilaze tako blizu. One to mogu, ali je to vrlo neizvestan posao, lako se pogre{i. Osim toga, obi~no postoje i silne kamen~ine koje jurcaju ukrug oko sunca."
	Pojavi se belokosi Idas, nose}i zbirku alata. "Zdravo!" dobaci on, a ja mu mahnuh.
	"Trebalo bi ja da radim", progun|a Purn. "Ja, i ovaj ovde, treba da ih pazimo. Pa i do{'o sam da vidim da li je sve u redu s njima, a onda sam video da si tu ti, hmm... ti, ovaj..."
	"Severijan", rekoh. "Bio sam autarh... vladar... Komonvelta; sad sam ovde surogat za Urt i ambasador Urta. Jesi li ti poreklom sa Urta, Purne?"
	"Mo`e biti, mada ne bi' rek'o da sam ikad bio tamo." Izgledao je kao da se zadubio u misli. "Veliki beli mesec?"
	"Ne, zelen je. Mo`da si bio na Verthandiju; ~uo sam da su njegovi meseci bledosive boje."
	Purn slegnu ramenima. "Ne znam."
	Dotle nam je ve} bio pri{ao Idas, koji re~e: "To mora biti divno." Pojma nisam imao o ~emu pri~a. Purn se okrete od mene i po~e posmatrati `ivotinje.
	Kao da smo dvojica zaverenika, Idas pro{aputa: "Nemoj se brinuti zbog njega. On se pla{i da }u ga prijaviti {to ne radi."
	"A zar se ti ne pla{i{ da }u ja prijaviti tebe?" upitah. Smetalo mi je ne{to kod Idasa; mo`da samo utisak da je slab.
	"Gle, a poznaje{ li Sidera?"
	"Koga ja poznajem, moja je stvar, rekao bih."
	"Ne verujem ja da ti poznaje{ ikoga", re~e on. A onda, kao da je samo malo pogre{io u pogledu lepog pona{anja, nastavi. "Dobro, mo`da i poznaje{. Ili bih te ja mogao upoznati sa nekima. A i ho}u, ako si voljan."
	"Jesam", rekoh mu. "Da me upozna{ sa Siderom, prvom prilikom. Zahtevam da budem vra}en u svoju luksuznu kabinu."
	Idas klimnu glavom. "Ho}u. Mo`da ti ne}e smetati i ako navratim tamo, ponekad, da popri~amo. Ti nema{... nadam se da se ne}e{ ljutiti {to to ka`em... ti nema{ pojma o brodovima, a ja o mestima kao {to je taj... hm..."
	"Urt?"
	"Ne znam ni{ta o svetovima. Video sam nekoliko slika, ali ni{ta drugo ne znam, osim ovo {to gledam ovde." Neodre|ena kretnja njegove {ake nagovestila je da misli na `ivotinje. "A one su r|ave, uvek r|ave. Al' mo`da na svetovima ima i dobrih stvari, samo te dobre nikad ne pre`ive dovoljno dugo da bi mogle na}i put do paluba."
	"Nikako ne mo`e biti da su sve `ivotinje zle."
	"A, jesu", re~e on. "Jesu, jesu, i te kako. Ja moram da ~istim za njima, i da ih hranim, i da im pode{avam atmosferu ako im je to potrebno, a ja bi' ih najradije sve pobio; samo, Sidero i Zelezo bi me izudarali kad bi' to uradio."
	"Ne bih se iznenadio ni da te ubiju", rekoh mu. Nije mi se dopadala pomisao da bi takva zapanjuju}a zbirka mogla biti uni{tena zbog zlobe ovog ni{tavnog ~oveka. "A bilo bi i pravedno, bar po mom uverenju. Izgleda{ kao da bi te trebalo staviti me|u njih."
	"A, ne", re~e on ozbiljno. "Tako izgledate ti, Purn i ostali. Ja sam ro|en ovde, na brodu."
	Ne{to u njegovom dr`anju govorilo mi je da poku{ava da me uvu~e u razgovor i da bi se rado i sva|ao sa mnom ako bi time to postigao. Ja, me|utim, nisam uop{te bio `eljan ni razgovora, a kamoli sva|e. Ose}ao sam se umoran od padanja, a bio sam i silno gladan. Rekoh: "Ako spadam u ovu zbirku egzoti~ne zveradi, onda je tvoja du`nost da mi obezbedi{ ishranu. Gde je kuhinja?"
	Idas je jedan trenutak oklevao i lepo se videlo da ima na umu neku izmenu saznanja: da on meni poka`e put, ako ja njemu odgovorim na sedam pitanja o Urtu, ili ve} ne{to tako. Onda je uvideo da sam spreman da ga oborim jednim dobrim udarcem, ako napravi neki poku{aj te vrste, pa mi re~e, mada veoma neraspolo`eno, kako se do kuhinje sti`e.
	Jedna od prednosti ovako dobrog pam}enja kao {to je moje, koje sve ~uva, a ni{ta ne zaboravlja, sastoji se u tome {to je u takvim prilikama jednako pouzdano kao papir. (Doista, to mo`e biti i jedina njengova prednost.) U ovom slu~aju, me|utim, pam}enje mi nije pomoglo ni{ta vi{e nego u onoj prilici kad sam poku{ao da idem po uputstvima onog lohagora peltasta, koga sam upoznao na mostu preko \ola. Idas je, nesumnjivo, pretpostavio da brod poznajem bolje nego {to sam ga stvarno poznavao i da ne}u brojati vrata, niti ta~no odmeravati zaokrete.
	Ubrzo videh da sam skrenuo s pravog puta. Hodnik se granao u tri kraka tamo gde je trebalo da se grana samo u dva, a jedno obe}ano stepeni{te nije se pojavilo. Po{ao sam istom putanjom nazad, na{ao ta~ku kod koje sam (to je bilo moje tada{nje uverenje) odlutao; odatle krenuh jo{ jednom. Na|oh se, tako re}i slede}eg trenutka, u jednom {irokom, pravolinijskom hodniku; Idas je bio rekao da }e me ba{ takav dovesti do kuhinje. Pretpostavljaju}i, tada, da je to taj re~eni pravac od koga nije trebalo da skre}em, sna`nim koracima po|oh dalje.
	Bio je to, po merilima ovog broda, hodnik i te kako {irok i vetrovit. Nesumnjivo, to je bio upravo onaj koji prima atmosferu pravo iz ma{ina koje obezbe|uju njeno pre~i{}avanje i kru`enje, jer mirisala je kao ju`ni vetri} ki{nog prole}nog dana. Pod nije bio pokriven onom neobi~nom travom koju sam ranije video, niti je bio od onih metalnih re{etaka koje sam ve} po~eo mrzeti, nego je bio od poliranog drveta sahranjenog pod debeo, sasvim providan sloj laka. Zidovi ovde nisu bili one tamne, samrtne sive boje kao u boravi{tu posade, nego beli; jednom ili dvaput pro|oh i pored mekano oblo`enih sedi{ta koja su bila naslonom okrenuta ka zidu.
	Hodnik po~e zaokretati; ~inilo mi se i da se usmerava, veoma malo, uvis, mada je te`ina koju sam svojim kora~anjem dizao bila tako mala da nisam mogao biti siguran. Na zidovima su bile slike, od kojih su se neke i kretale - me|u njima se na{la i slika na{e la|e, onako kako bi je mogao naslikati neko veoma udaljen; nisam mogao odoleti `elji da zastanem i razgledam je. Stresao sam se na pomisao kako je malo nedostajalo pa da i ja sagledam ovu la|u tako.
	Jo{ jedan zaokret - ali pokaza se da to nije zaokret, ve} da se hodnik tu zavr{ava jednim krugom vrata. Odabrao sam nasumce jedna vrata i stupio u hodnik tako uzan i mra~an, da sam jedva mogao videti i{ta vi{e od tavani~nih svetiljki.
	Nekoliko trenutaka posle toga uvideh da sam malo~as pro{ao pored jednih hermeti~nih vrata za izlaz u spolja{nji prostor; bila su to prva takva vrata koja sam video od kada sam se vratio u unutra{njost la|e. Jo{ ne sasvim oslobo|en onog straha koji me je zahvatio pri pogledu na onu stra{nu i divnu sliku, izvadih svoju ogrlicu i, hodaju}i dalje, proverih da nije o{te}ena.
	Hodnik je skrenuo jo{ dvaput, podelio se na dva hodnika, po~eo krivudati kao zmija.
	Jedna vrata se otvori{e dok sam prolazio pored njih, a iz njih se ra{iri miris pe~enog mesa. Jedan glas, i to tanki mehani~ki glas brave, re~e: "Dobro do{li natrag, gospodaru."
	Pogledah kroz ta vrata i videh svoju sopstvenu kabinu. Ne, naravno, onu koju sam uzeo u odeljenju za posadu, nego onu luksuznu iz koje sam bio krenuo pre samo jedne ili dve smene vremena, re{en da lansiram olovni sandu~i} u veliku svetlost nove Vaseljene koja se ra|ala.
	
	5. HEROJ I HIERODULI
	Stjuard je bio doneo moj ru~ak, ali ga je, vide}i da nisam u kabini, ostavio na stolu. Meso je, pod zvonastim poklopcem, bilo jo{ toplo; pojedoh ga pregladnelo, i uz meso sve` hleb, slani buter, celer sa repastim korenom i povr}e zvano turovet, i popih crno vino. Posle toga sam se svukao, oprao i legao da spavam.
	Probudio me je, drmaju}i me za rame. ^udno je to: kad sam se - ja, autarh Urta - ukrcao u la|u, jedva sam i prime}ivao njega, poslu`itelja, iako mi je on donosio jela i sa voljom obavljao razne sitne poslove po mojoj `elji; nesumnjivo ga je upravo ta njegova voljnost odstranila, nepravedno, iz moje pa`nje. A sad, kad sam proveo izvesno vreme kao ~lan posade, ~inilo mi se kao da se on okrenuo, kao da pokazuje neko drugo lice.
	Ono je sad gledalo dole, ka meni, lice tupih crta, ali ipak umno, lice na kome su o~i blistale od suzbijenog uzbu|enja. "Neko `eli da Vas vidi, autar{e", promrmlja on.
	Digao sam se u sede}i polo`aj. "Neko takav da si ti smatrao da me zbog njega vredi probuditi?"
	"Da, autar{e."
	"Kapetan, mo`da." Ho}u li biti ka`njen {to sam izlazio na palubu? Ona ogrlica mi je bila data za slu~aj nevolje; ipak, nije izgledalo verovatno da bih sad mogao biti ka`njen.
	"Ne, autar{e. Na{ kapetan Vas je video, to sam siguran. Troje hierodula, autar{e."
	"Da?" Nastojao sam da dobijem na vremenu. "Taj glas koji ja ponekad ~ujem u hodniku - da li je kapetanov? Kad me je video? Ne se}am se da sam ja video njega."
	"Ne znam uop{te, autar{e. Ali na{ kapetan Vas je video, siguran sam. Verovatno je da Vas je ~esto vi|ao. Na{ kapetan vidi ljude."
	"A, tako." Obla~io sam ~istu ko{ulju i vario taj nagove{taj da unutar ovog broda postoji i jedan tajni brod, ba{ kao {to je u Ku}u Apsoluta bila sme{tena i Tajna ku}a. "To mu sigurno smeta da se bavi svojim drugim poslovima."
	"Ne bih rekao, autar{e. Oni ~ekaju ispred vrata - mo`ete li po`uriti?"
	Posle toga sam se, jasna stvar, obla~io jo{ sporije. Da bih mogao izvu}i opasa~ iz pra{njavih pantalona, morao sam skinuti pi{tolj i no` koji je Guni na{la za mene. Stjuard mi re~e da mi te dve stvari ne}e biti potrebne; zato ih stavih opet na sebe, ose}aju}i se, neverovatno, kao da }u izvr{iti pregled neke obnovljene formacije polukopljanika. Ta no`ekanja bila je maltene dovoljno duga~ka da se nazove ma~em.
	Do tog ~asa jo{ mi nije bilo palo na um da bi to troje mogli biti Osipago, Barbatus i Famulima. Koliko je meni bilo tada poznato, ostavio sam ih daleko iza sebe, na Urtu, a u brodskom ~amcu kojim sam prevezen sasvim sigurno nisu bili, mada je njima bila na raspolaganju, dakako, njihova sopstvena letelica. A sad su se na{li tu, maskirani (lo{e) u ljudska bi}a, ba{ kao pri na{em prvom susretu u Boldandersovom dvorcu.
	Osipago se naklonio kruto kao i uvek, Barbatus i Famulima graciozno, tako|e kao i uvek. Uzvratio sam na njihove pozdrave najbolje {to sam mogao i nagovestio da }e biti dobro do{li u mojoj kabini ako `ele da razgovaraju sa mnom; izvinio sam se unapred zbog nereda koji unutra vlada.
	"Ne mo`emo ulaziti", re~e mi Famulima. "Ma koliko bismo to `eleli. Soba u koju bismo te odvedeli nije daleka." Njen glas je, kao uvek, bio kao glas {eve.
	Barbatus dodade, svojim mu`evnim baritonom: "Kabine kao tvoja nisu onako sigurne kao {to bismo mogli po`eleti."
	"Onda }u po}i kud god me povedete", rekoh. "Znate {ta, zaista je razvedruju}e videti vas troje opet. Va{a lica su lica iz moga doma, svejedno {to su la`na."
	"Vidim da nas zna{", re~e Barbatus kad po|osmo hodnikom, "ali ona lica ispod, previ{e su za tebe u`asna, bojim se."
	Hodnik nije bio dovoljno {irok da sve ~etvoro hodamo naporedo, pa smo on i ja i{li uporedo, a iza nas Famulima i Osipago. O~aj koji me je obuzeo tog trenutka uspeo sam da odbacim tek mnogo kasnije. "Ovo je prvi put?" upitah. "Niste me sreli ranije?"
	Famulima re~e svojim pti~jim akordima zvuka: "Iako mi tebe ne znamo, ti zna{ nas, Severijane. Videla sam kako si zadovoljno izgledao kad si prvi put u{ao u na{ vidik. ^esto smo se sretali i prijatelji smo."
	"Ali se vi{e nikad ne}emo sresti", rekoh ja. "Ovo je prvi susret za vas, koji }ete kroz vreme putovati sve do dana kad }ete me ostaviti. Prema tome, za mene je sad ovo poslednji susret. Kad smo se prvi put sreli, rekli ste: 'Dobro do{ao. Nema za nas ve}e radosti nego da pozdravimo tebe, Severijane', i bilo vam je `ao kad smo se rastajali. Veoma dobro pamtim - ja sve veoma dobro pamtim, to odmah da vam bude jasno - kako ste se naginjali preko ograde va{eg broda da mi mahnete dok sam stajao na krovu Boldandersovog dvorca."
	"Od nas troje samo Osipago ima pam}enje kao ti", pro{aputa Famulima. "Ali ja ne}u zaboraviti."
	"Zna~i, sad je red na mene da ka`em 'dobro do{li' i da budem tu`an {to se rastajemo. Poznajem vas troje ve} vi{e od deset godina i znam da su ta grozna lica ispod va{ih maski tako|e samo maske - Famulima je svoju skinula kad smo se prvi put sreli, mada tad nisam razumeo da je to zato {to ju je i ranije ~esto skidala. Znam da je Osipago ma{ina, mada ne onako preduzimljiva kao Sidero, koji je, to po~injem da verujem, tako|e ma{ina."
	"To ime 'gvo`|e' zna~i", re~e Osipago, progovaraju}i prvi put. "Mada ja ne znam njega."
	"A tvoje zna~i 'onaj koji uzgaja kosti'. Ti si se starao o Barbatusu i Famulimi kad su bili mali, brinuo si da imaju dovoljno hrane i tako dalje i ostao si sa njima od tada stalno. To mi je Famulima jednom ispri~ala."
	Barbatus re~e: "Do{li jesmo" i otvori vrata ispred mene.
	U detinjstvu zami{lja{ da bi se bilo koja neotvorena vrata mogla otvoriti da otkriju ~udo, da bi iza njih moglo biti ne{to razli~ito od svih mesta koja su ikome poznata. To je zato {to se u detinjstvu vrlo ~esto doga|a ba{ to: dete, ne znaju}i ni{ta ni o jednom mestu osim onog gde `ivi, biva zapanjeno i odu{evljeno prizorima koji su novi, ali koje bi odrastao ~ovek sasvim spremno o~ekivao. Kad sam bio samo de~ki}, vrata jednog mauzoleja bila su za mene kapija ~udesa; kad sam preko tog praga stupio, nisam do`iveo razo~arenje. Na ovom brodu opet sam bio dete, jer svet oko sebe nisam poznavao ni{ta bolje no dete.
	Komora u koju me je Barbatus uveo bila je ~udesna za Severijana odrasloga - autarha Severijana, koji je imao na raspolaganju, za crpljenje znanja i iskustava, i Teklin `ivot, i `ivot staroga autarha, i `ivote stotina drugih - u istoj onoj meri u kojoj bi taj mauzolej bio ~udo za dete. U isku{enju sam da napi{em da je ta odaja izgledala kao da je pod vodom, ali nije bila. ^inilo se, zapravo, da je utopljena u neki fluid koji nije voda, ali vr{i, na nekom drugom svetu, isti posao kao voda na Urtu; ili, mo`da, da smo zaista pod vodom, ali tako hladnom da bi na toj temperaturi morala odavno biti smrznuta u ma kom jezeru u Komonveltu.
	Sve to je bio, verujem, samo svetlosni u~inak - u ledenom vazduhu, koji se odajom vrlo sporo kretao, bili su razni prelivi zelenog, sa primesama crnog i plavog; viridijanska boja, i berilinska, i akvamarin; ponegde se videlo prigu{eno sjaktanje zaprljanog zlata i po`utele slonove kosti.
	Predmeti u toj odaji nisu bili name{taj u na{em smislu re~i. Mrljasto {arene plo~e od ne~eg {to je izgledalo kao kamen ali se pod mojim dodirom ugibalo bile su ukrivo naslonjene na dva zida i rasute po podu. Mekane trake, podatne strujanjima vazduha, iskidane u dronjke, visile su sa tavanice, ali kako su bile sasvim lake, a privla~na sila na{eg broda jedva osetna, ~inilo se da im i nije potrebno da budu oka~ene o ma {ta. Koliko sam ja mogao oceniti, vazduh je ovde bio jednako suv kao onaj u hodniku; ipak, na lice mi je naletalo ne{to sli~no duhu preostalom od mlaza ledenih ~estica.
	"Ovo ~udnovato mesto, je li to va{a luksuzna kabina?" upitah Barbatusa.
	Klimnuo je glavom i skinuo svoje maske, otkrivaju}i lice koje je bilo istovremeno i zgodno, i neljudsko, i dobro znano. "Videli smo odaje koje tvoja rasa pravi. One nas uznemiravaju u istoj meri u kojoj na{e odaje moraju uznemiravati tebe, pa, kako je nas troje..."
	"Dvoje", re~e Osipago. "Svejedno meni."
	"Nisam uvre|en, odu{evljen sam! Za mene je najve}a povlastica da vidim kako vi `ivite kad `ivite onako kako vi ho}ete."
	Nestalo je i Famulimino la`no ljudsko lice, ispod koga se pokazao neki u`as sa ogromnim o~ima i iglastim zubima; slju{tila je i to sa sebe, pa sam video (poslednji put; tako sam, bar, tad bio uveren) lepotu boginje koja nije od `ene ro|ena. "O kako brzo u~imo, Barbatus, da ovaj jadni narod koji }emo susretati, a koji jedva da iole zna ono {to mi znamo najbolje, zna u~tivost gostiju."
	Da sam na te njene re~i obratio pa`nju, nasme{io bih se zbog njih, tada. Ali bio sam odve} zauzet razgledanjem te neobi~ne kabine. Kona~no rekoh: "Znam da su va{u rasu stvorili hierogramati i da im je naum bio da li~ite na one koji su nekada oblikovali njih. Sad, evo, vidim, ili mislim da vidim, i to da ste vi nekad bili `itelji jezera i bazena, da ste bili kao oni vodeni vilenjaci koji se pominju u na{im seoskim narodnim pri~ama."
	"Na na{em domu, kao i na va{em", re~e Barbatus, "`ivot se digao iz mora. Ali ova dvorana nije svoj utisak dobila iz tog mutnog po~etka ni{ta vi{e nego tvoja iz drve}a gde su tvoji preci |ipali."
	Osipago zabrunda: "Rano je za sva|u po~injati." On svoju masku nije uklonio, valjda zato {to mu pod njom nije bilo ni{ta manje udobno; ja ga, zapravo, nikada nisam ni video bez maske.
	"Barbatus, on govori dobro", otpeva Famulima. Onda re~e meni: "Ostavi ma~, Severijane. Isto kao ti, mi troje ostavljamo. Penjemo se uz struju vremena - ti si sa strujom no{en, niz nju. Ovaj brod nas nosi obojicu. Za tebe su pro{le godine kad }emo ti savete davati. Za nas sad one po~inju. Pozdravljamo te sada, autar{e, savetima koje smo doneli. Da spase{ sunce svoje rase, potrebno samo jedno jeste: da ti mora{ slu`iti Cadkil."
	"Ko je to?" upitah. "I kako da mu slu`im? Nikad nisam ni ~uo za njega."
	Barbatus frknu. "[to je manje nego iznena|uju}e, po{to Famulima to ime da ti da nije trebalo. Ne}emo ga vi{e upotrebiti. Ali on - osoba koju Famulima je pomenula - jeste sudija za tvoj slu~aj naimenovan. Hierogramat je, kao {to se i moglo o~ekivati. [ta o njima zna{?"
	"Vrlo malo, izvan ~injenice da su vama gospodari."
	"Onda vrlo malo zaista zna{; a ~ak i to ti je pogre{no. Ti nas naziva{ 'hieroduli', a to je va{a re~, a ne na{a, ba{ kao {to su Barbatus, Famulimus, Osipago va{e re~i, a koje smo izabrali zato {to nisu obi~ne i jer nas opisuju bolje nego {to bi druge re~i mogle. [ta hierodul zna~i, zna{ li, ta re~ tvog sopstvenog jezika?"
	"Znam da ste stvorovi ove Vaseljene, koje su oblikovali stvorovi iz jedne susedne da im slu`ite ovde. I da je usluga, koju oni od vas tra`e, to da oblikujete na{u rasu, ljudsku, zato {to smo mi kognati onih koji su oblikovali njih u eonima ranijeg postanja."
	Famulima kao kroz slavujski cvrkut re~e: "Hierodul je 'sveti rob'. Sveti kako bismo mogli biti, ako ne bismo Inkreatoru slu`ili? On je gospodar na{, i samo on."
	Barbatus dodade: "Ti si vojskama zapovedao, Severijane. Kralj i heroj si, ili bar bio si, dok nisi po{ao sa svog sveta. A mo`e se desiti i da ponovo vlada{, ako uspeh ne postigne{. Mora{ znati da vojnik ne slu`i svom oficiru, ili, bar, ne bi trebalo. Slu`i svom plemenu, a dobija nare|enja od svog oficira."
	Klimnuo sam glavom. "Hierogramati su vam, dakle, oficiri. Razumem. Posedujem uspomene moga prethodnika, {to vi mo`da ne shvatate; znam, dakle, da je na test izveden i da je podbacio. I uvek sam imao utisak da je uistinu bilo surovo ono {to su u~inili njemu: vratili su ga bez mu{kosti da gleda kako stanje na Urtu postaje sve gore, da preuzme odgovornost za sve i uz to da zna da je pretrpeo neuspeh u jedinom poku{aju koji je mogao dovesti sve u red."
	Famulimino lice bilo je gotovo uvek uozbiljeno; sada, ~inilo mi se, i ozbiljnije nego ikad. "Njegove uspomene, Severijane? Zar ni{ta vi{e osim uspomena nema{?"
	Prvi put posle mnogo godina osetih kako mi se krv di`e u obraze. "Lagao sam", rekoh. "Ja sam on, ba{ kao {to sam i Tekla. Vas troje ste mi bili prijatelji kad sam prijatelja imao malo, pa ne bi trebalo da la`em vas, mada tako ~esto moram lagati samog sebe."
	Famulima otpeva: "Onda mora{ znati da isti korba~ {iba po svima jednako. A ipak, {to je nekom uspeh bli`i, to gori bol ose}a. To je zakon koji mi menjati ne mo`emo."
	Napolju, u hodniku, ne mnogo daleko, prolomi se ne~iji vrisak. Krenuh ka vratima, a vrisak se okon~a onim krkljavim tonovima koji kazuju da se grlo napunilo krvlju.
	Barbatus odse~no re~e: "^ekaj, Severijane!" a Osipago se pokrete da mi zapre~i pristup ka vratima.
	Famulima zapo~e tonovima pesme, ali i hitnosti: "Samo jo{ jedno da ka`em imam. Cadkil je pravedan i plemenit. Mada je mogu}e da }e{ patiti mnogo, imaj to na umu."
	Besno povikah na nju; nisam se mogao obuzdati. "Pamtim ja ovo - stari autarh svoga sudiju nikad nije ni video! Imena se nisam prise}ao zato {to se on tako `estoko trudio da ga zaboravi; ali sad se se}amo svega: ime je glasilo Cadkil. Stari autarh je bio ~ovek sa vi{e dobrote nego Severijan, vi{e pravednosti nego Tekla. Kakve izglede, dakle, ima Urt sada?"
	Ne znam ~ija je to {aka bila - Teklina, mo`da, ili ruka neke od onih mutnih prilika iza starog autarha - ali, ne~ija {aka se spustila na moj pi{tolj; nije mi poznato ni na koga bih pucao, osim mo`da na samog sebe. Pi{tolj nije izi{ao iz futrole, jer me je Osipago {~epao s le|a i ~eli~nim zahvatom onemogu}io obe moje ruke.
	"Cadkil }e odlu~iti", re~e mi Famulima. "Urt ima onoliko izgleda, koliko mu ih ti da{."
	Osipago je nekako uspeo da otvori vrata, ne pu{taju}i me, ili su se, mo`da, sama otvorila zbog neke komande koju ja nisam uspeo ~uti. On me hitro oko sebe obrte i gurnu napolje, u koridor.
	
	6. SMRT I MRAK
	Moj poslu`itelj je to bio. Le`ao je u hodniku potrbu{ke, a ishabani |onovi njegovih pomno ugla~anih ~izama bili su jedva tri lakta daleko od mojih vrata. Vrat mu je bio gotovo u celosti prese~en. Jedan no` na presavijanje, jo{ sklopljen, le`ao je pokraj njegove desne {ake.
	Deset godina sam nosio onu crnu kand`u koju sam izvukao iz svoje ruke blizu okeana. Kad sam se uzdigao do autarhije, u prvo vreme sam ~esto poku{avao da je upotrebim, svaki put bez uspeha; tokom poslednjih osam godina jedva da sam na nju ijednom i pomislio. Sad je izvadih iz ko`ne kesice koju je Dorkas za mene sa{ila u Traksu, dodirnuh njome stjuardovo ~elo i poku{ah da opet u~inim ono ({ta god da je to bilo) {to sam u~inio za devoj~icu u blatnoj izbi, za ~ovekomajmuna pokraj vodopada i za mrtvog ulana.
	Opisa}u, iako radije ne bih, {ta se tada desilo: jednom, kad sam bio zarobljenik Vodalusov, ugrizao me je slepi mi{ krvopijac. Bol je bio vrlo slab, ali je ose}aj opu{tanja postajao, iz trenutka u trenutak, sve zavodljiviji. Kad sam pomakao stopalo i time {i{mi{a upla{io i naterao da prekine svoju gozbu, vetar stvoren mahanjem njegovih tamnih krila ~inio se kao izlaze}i dah Smrti same. No, to je samo senka bila, samo predukus ovog {to u hodniku osetih. Bio sam u tom trenu jezgro Vaseljene, kao {to svako od nas uvek i jeste - samome sebi; a Vaseljena se pocepala poput satrunulih dronjaka na nekom klijentu, rastro{ila u meki sivi prah, pala i postala ni{ta.
	
	Dugo sam le`ao drhte}i u tami. Mo`da sam bio pri svesti. Ali ako jesam, svakako nisam bio toga svestan, ni bilo ~ega drugog osim sveprisutnosti crvenog bola i onakve slabosti kakvu, mora biti, ose}aju mrtvi. Najzad ugledah jednu iskru svetlosti; pade mi na um da sam sigurno oslepeo, ali da, ako mogu tu varnicu videti, neka nada, makar i najmanja, ipak postoji. Digoh se u sede}i polo`aj, iako sam bio tako uzdrman i oslabljen da je taj napor bio prava borba sa smr}u.
	Ta iskrica se ponovo pojavila: infinitezimalni sev, manje od onoga {to bi se moglo odbiti sa vrha igle ako bi bio obasjan sun~evim zrakom. U mojoj {aci je iskrica le`ala, ali se i ugasila pre nego {to sam to shvatio; onda je jo{ mnogo vremena pro{lo pre nego {to sam, smogav{i snagu da pomaknem svoje ukru}ene prste, otkrio da su klizavi od krvi.
	Iskra je do{la iz kand`e, iz tog tvrdog, o{trog, crnog trna koji se bio zabio u moju ruku pre tako dugog vremena. Sigurno sam bio stisnuo pesnicu; zario sam tu kand`u sebi u srednji, ravni deo ka`iprsta, tako duboko da je ko`a bila probijena i drugi put, sa unutra{nje strane, kao da je prst namaknut na udicu. Istrgoh trn, jedva svestan tog bola, i gurnuh ga, jo{ mokrog od moje krvi, natrag u kesicu.
	Do tada je u meni opet preovladalo uverenje da sam slep. Le`ao sam na glatkoj povr{ini i ~inilo se da je to samo pod hodnika; nekako sam se digao na noge, a onda su moji prsti, nasumi~nim traganjem, nai{li na zid oblo`en plo~ama, koji je lako mogao biti zid tog istog hodnika. Me|utim, hodnik je ranije bio dobro osvetljen. Ko me je to mogao preneti na neko drugo mesto, u ovaj mrak, i u~initi da mojim telom vladaju o~ajni~ki bolovi? ^uo sam ljudsko je~anje, svoje, pa stisnuh {akom usta da to prekinem.
	U mladosti, kad sam sa Dorkas putovao od Nesusa do Traksa, a onda, uglavnom sam, od Traksa do Orithije, nosio sam sa sobom kremen i ognjilo da bih mogao ukresivati vatru. Sad nisam imao ni jedno ni drugo. Pretra`ivao sam svoj um i svoje d`epove, ne bih li na{ao ne{to ~ime bih mogao stvoriti svetlost, ali ne na|oh ni{ta bolje od pi{tolja. Potegoh ga, a istovremeno napunih plu}a vazduhom, misle}i da treba da povi~em upozorenje; tek tad mi pade na um da viknem za pomo}.
	Odgovora nije bilo. Slu{ao sam, ali ni~ije korake nisam ~uo. Uverih se da je pi{tolj jo{ pode{en na najmanju ja~inu i re{ih da ga upotrebim.
	Namera mi je bila da ispalim samo jedan hitac. Ako ne bih mogao videti njegov ljubi~asti plamen, znao bih da sam izgubio vid. U tom slu~aju mogao bih odmah razmisliti da li `elim i `ivot da izgubim, dok jo{ imam dovoljni stepen o~ajanja, ili `elim da zatra`im le~enje koje ovaj brod mo`da mo`e ponuditi, kakvo god ono bilo. (A ipak, znao sam i tad da ja... mi... ne mo`emo umreti, pa makar se i opredelili da umremo. Jer koja bi druga nada Urtu ostala?)
	Levom rukom sam dotakao zid da bih mogao uperiti cev niz hodnik. Desnicom sam digao pi{tolj do visine ramena, kao strelac koji ho}e da ga|a neki dalek cilj.
	Ta~ka svetlosti, velika kao ubod iglom, zablista ispred mene, kao crveni Verthandi kad ga vidi{ kroz oblake. Ovaj prizor me toliko iznenadi, da, maltene, i ne primetih da je moj ranjeni prst jednim trzajem potegao obara~.
	Energija procepi tamu. Zable{tala je ljubi~asta boja i u njoj videh poslu`iteljevo telo; iza njega, poluotvorena vrata moje kabine; i jedan oblik koji se gr~io; i sev ~elika.
	Tama se slede}eg momenta vratila, ali nisam bio slep. Bila mi je muka, svi udovi su me boleli, ose}ao sam se kao da me je tornado zavrteo i grunuo mojim telom o nekakav stub - ali nisam bio slep. Ne slep!
	Umesto toga, brod se na{ao u tami kao da je no} pala. Za~uh jo{ jednom ljudsko je~anje, ali ovog puta ne moje. Jo{ neko se, dakle, nalazio u ovom hodniku; neko ~ija je namera bila da mi oduzme `ivot, jer ono {to sam na tren ugledao bilo je, van svake sumnje, se~ivo nekakvog oru`ja. Oslabljeni zrak opekao je tog nekog, kao {to su oslabljeni zraci hierodula jednom prilikom opekli Boldandersa. Ovo ovde nije nikakav d`in, pomislih ja, ali jo{ je `iv, kao {to je i Boldanders ostao `iv; a mo`da nije sam. Sagnuv{i se, po~eh pipati slobodnom rukom, na|oh na taj na~in stjuardovo telo, popeh se preko njega kao osaka}eni pauk i uspeh, najzad, da se uvu~em kroz vrata moje luksuzne sobe i da ih za sobom zatvorim rezom.
	Svetiljka, uz ~iju sjaj sam jo{ jednom bio napisao svoj rukopis, bila je jednako besvetlosna kao i hodni~ke svetiljke, ali petljaju}i oko pisa}eg sto~i}a da je na|em, dodirnuh vo{tani {tapi} i prisetih se da tu postoji i jedna zlatna sve}a namenjena topljenju tog voska, sve}a koja se pali pritiskom na jednu izbo~inu. Ova domi{ljata spravica bila je sme{tena u jedno ~etvrtasto udubljenje, tako da je trebalo da bude dovoljno da samo pomislim na nju, pa da je odmah i na|em. Sve}a se, me|utim, nije nalazila u svome udubljenju, ali je uskoro na|oh me|u stvarima razbacanim po pisa}em sto~i}u.
	Njen bistri, `uti plamen odmah liznu uvis. Pri njegovoj svetlosti videh u kakvim je ru{evinama moja soba. Odelo su mi razbacali po podu i rasporili svaki {av svakog odevnog predmeta. Neko o{tro se~ivo otvorilo je i moj madrac, s kraja na kraj. Ladice tog eskritoar-sto~i}a bile su izva|ene i prevrnute, moje knjige rasute po podu, ~ak su i same vre}e, u kojima je moj prtljag unet u la|u, bile rasporene.
	Prva moja pomisao beja{e da je to puki vandalizam; da je neko, ko me mrzi (a na Urtu je takvih bilo mnogo) i`iveo svoj bes {to me nije na{ao na spavanju. Uz malo razmi{ljanja sagledah da je razaranje bilo odve} temeljito za to. Neko je ovde bio u{ao gotovo istog trenutka kad sam ja izi{ao. Nesumnjivo su hieroduli, ~ije vreme te~e suprotno od vremena nama poznatog, predvideli dolazak te osobe, pa su poslali poslu`itelja po mene velikim delom i zato da bi me izmakli tom napada~u. A on je, vide}i da me nema, po~eo da tra`i, u mojoj imovini, neki predmet tako malen da bi i u okovratniku ko{ulje mogao biti skriven.
	[ta god je tra`io, ja sam samo jedno blago posedovao: pismo koje mi je majstor Malrubius bio dao, a u kome se potvr|uje da sam legitimni autarh Urta. Po{to nisam o~ekivao da }e moja kabina biti oplja~kana, nisam pismo uop{te ni krio, nego sam ga samo stavio u jednu ladicu, zajedno sa nekim drugim hartijama koje sam sa Urta doneo; sad pisma, naravno, vi{e nije bilo.
	Kad je izlazio iz moje kabine, pretra`iva~ je sreo poslu`itelja, a ovaj ga je sigurno zaustavio i poku{ao da mu postavlja pitanja. To se nije moglo otrpeti, jer bi poslu`itelj posle mogao meni da opi{e napada~ev izgled. Pretra`iva~ je potegao svoje oru`je; stjuard se poku{ao braniti no`em na rasklapanje, ali je bio suvi{e spor. Ja sam ~uo njegov krik dok sam razgovarao sa hierodulima, ali mi je Osipago onemogu}io izlazak da ne bih na tog traga~a nai{ao. ^inilo se da je taj niz doga|aja jasan.
	Ali iza toga je dolazio naj~udniji deo celog doga|aja. Kad sam na{ao poslu`iteljevo telo, poku{ao sam o`ivljavanje, koriste}i taj trn umesto Kand`e Pomiritelja. Nije mi uspelo; ali nije uspelo ni u jednom jedinom od svih onih slu~ajeva kad sam poku{ao da uz pomo} trna prizovem onu silu kojom sam raspolagao ranije kad je Kand`a bila uz mene. (Prvi takav poku{aj bio je, verujem, kad sam u na{oj ublijeti dodirnuo onu `enu koja je od ukradene dece sastavila name{taj za svoju sobu.)
	Ti neuspesi, me|utim, nisu bili ni{ta silovitiji od neuspeha re~i koja nije prava re~ mo}i: ~ovek je izgovori, ali vrata se ne otvore. Doticao sam ja ljude trnom, tako, ali se ni izle~enja ni ozdravljenja nisu doga|ala.
	Ovog puta zbilo se ne{to sasvim drugo; dogodilo se, meni, o{amu}enje posle koga sam ostao obuzet mu~ninom i slabo{}u, koji su jo{ trajali, a o uzroku toga nisam ba{ ni{ta znao. Iz ovoga se, mada to mo`e zvu~ati besmisleno, rodila nada. Jer, bar se ne{to dogodilo, mada me umalo nije `ivota ko{talo.
	
	[ta bilo da bilo, ostao sam u nesvesti, a mrak se spustio. Ohrabren njime, traga~ se vratio. ^uo je moj poziv u pomo} (dobronamerna osoba bi se na to odazvala glasno,) pa je krenuo napred da me ubije.
	Za sve te misli bilo je potrebno daleko manje vremena nego {to potro{ih zapisuju}i ih ovde. Vetar sve ja~e duva, sada, i odnosi na{u novoste~enu zemlju, trun~icu po trun~icu, u pravcu na{eg potopljenog Komonvelta; a ja, ja }u jo{ malo pisati, a onda }u se povu}i u svoj senjak da spavam: zapisa}u da je jedini upotrebljiv zaklju~ak do koga su me te misli dovele bio da je mogu}e da traga~ jo{ le`i u hodniku ranjen. U tom slu~aju mogao bih ga navesti da otkrije svoje pobude i sau~esnike, pod pretpostavkom da ima pobuda i da ima sau~esnike. Ugasio sam sve}u, otvorio vrata najti{e {to sam mogao, a onda sam iskliznuo napolje; trenutak oslu{kivanja, a onda sam se odva`io da je ponovo upalim.
	Moj neprijatelj vi{e nije bio tu, ali ni{ta drugo se nije promenilo. Mrtvi poslu`itelj ostao je mrtav, rasklopni no` ostao je pokraj njegove {ake. Hodnik je bio prazan dokle god je to malo kolebljive `ute svetlosti moglo u njega prodreti.
	Pla{e}i se da }u sve}u uskoro istro{iti, ili da }u odati svoj polo`aj, ugasih je ponovo. ^inilo se da }e za borbu izbliza taj lova~ki no` koji je Guni za mene na{la biti korisniji nego pi{tolj. Dr`e}i no` u jednoj ruci, a drugom ovla{no doti~u}i zid, po|oh polako hodnikom, tragaju}i za apartmanom hierodula.
	Kad smo Famulima, Barbatus, Osipago i ja i{li tamo, nisam obra}ao pa`nju ni na pravac kretanja, ni na rastojanje; ipak, bio sam u stanju da se setim svakih vrata pored kojih smo pro{li i maltene svakog koraka. Iako mi je za drugi odlazak do njihove kabine bilo potrebno daleko vi{e vremena nego za prvi, znao sam (ili sam mislio da znam) ta~an trenutak stizanja.
	Pokucao sam na vrata, ali odgovora nije bilo. Prislonio sam uho na njih, ali ono nije otkrilo nikakav zvuk iznutra. Pokucah opet, ja~e, ali ne i sa boljim ishodom; najzad po~eh lupati po vratima dr{kom no`a.
	Kad je i to ostalo bez u~inka, po~eh se polako vu}i kroz pomr~inu, te pri|oh vratima levo i onima desno od njihovih (ali sam zapazio da su i jedna i druga udaljenija nego {to je trebalo da budu; i jedna i druga na pogre{nim udaljenjima, u to sam bio siguran) i zalupah na njih tako|e. Ni tu nije nikakvog odaziva bilo.
	Da sam se tad vratio u svoju kabinu, time bih zaista prizivao atentat na sebe; zato sebi odu{evljeno ~estitah {to sam ve} obezbedio drugi sme{taj. Na nesre}u, da bih do njega stigao, onim jedinim meni poznatim putem, morao bih pro}i pored vrata prve, luksuzne kabine. Kada sam, svojevremeno, izu~avao istorije svojih prethodnika ~ija su se}anja bila stopljena s mojim, iznenadilo me je koliko je bio veliki broj onih koji su izgubili `ivot prilikom poslednjeg ponavljanja neke rizi~ne delatnosti - prilikom predvo|enja poslednjeg juri{a u nekoj pobedi, ili prilikom opro{tajne tajne posete nekoj ljubavnici u gradu. Po{to sam putanju pamtio, zaklju~ih da }u mo}i da pogodim u kom delu broda le`i moja nova kabina; odlu~ih da produ`im hodnikom dalje, da skrenem kad to bude mogu}e i onda krenem natrag, da bih, pre ili kasnije, stigao do svog cilja.
	Presko~i}u ovde svoja lutanja, koja su me i te kako zamorila, jer nije potrebno da zamaraju i tebe, mog mogu}eg ~itaoca. Neka bude dovoljno da ka`em da sam na{ao jedno stepeni{te ka ni`em nivou i jedan hodnik za koji se ~inilo da ide ispod prvog, ali koji se zavr{io novim stepeni{tem, koje je vodilo do lavirinta kojekakvih staza, merdevina i hodni~i}a, {to je sve bilo u najgu{}oj tmini; pod se tu pomicao ispod mojih nogu, a vazduh je postajao sve topliji i vla`niji.
	Najzad je sa tim preznojavaju}im vazduhom do mene dopro i neki prodoran i ~udnovato znani miris. Po{ao sam za njim, prate}i ga {to sam bolje mogao; tako se dogodilo da ja, koji sam se toliko puta hvalio svojim pam}enjem, idem i nju{kam vazduh kao lova~ki pas - najmanje jednu ligu daleko, ~inilo se; bio sam spreman maltene i da zaski~im od radosti pri pomisli da }u do}i na poznato mesto, posle tolike praznine, ti{ine i crnog prostora.
	Onda sam stvarno i podvrisnuo, jer sam video, u daljini, svetlucanje neke slabe svetlosti. Moje o~i su se, tokom tih smena vremena provedenih u lutanju kroz utrobu broda, bile toliko privikle na tamu da sam sad, iako je ta svetlost bila sasvim slaba, video otpornu supstancu ispod mojih nogu i mahovinaste zidove oko mene; vratih tad no` u kaniju i potr~ah.
	Trenutak kasnije oko mene su bili kru`ni habitati, `ivotne sredine za pojedina bi}a; u njima se nalazilo stotinu ~udnih zverki. Bio je to moj povratak u onu ~udnovatu mena`eriju gde su aporti zatvarani - a sjaj je dopirao iz jednog od tih njihovih boravi{ta. Pri|oh mu i videh da je stvorenje unutra upravo ono dronjavo u ~ijem sam hvatanju pomogao. Stvor je stajao na zadnjim nogama, oslanjaju}i se prednjim na nevidljivi zid koji je ograni~avao njegovo kretanje; fosforescentni sjaj spu{tao se u talasima niz njegov trbuh i sna`no blistao iz njegovih prednjih {apa, koje su sli~ile {akama. Po~eh mu govoriti, kao {to bih po povratku sa putovanja govorio nekoj omiljenoj ma~ki, a on me je, ~inilo se, i prihvatio sa dobrodo{licom na na~in kako bi to ma~ka mogla; pritiskao je svoje krznato telo uz nevidljivi zid, mijaukao i gledao me mole}ivo.
	Trenutak docnije njegova mala usta se rascepi{e re`anjem, a o~i mu sevnu{e kao demonu. Ustuknuo bih tada od njega, ali me jedna ruka obuhvati oko vrata, a jedno se~ivo sevnu ka mojim prsima.
	Uhvatio sam ubicu za zglavak {ake i zaustavio no` jedva na nokat daljine od sebe, a onda poku{ao da ~u~nem da bih ga bacio preko glave.
	Za mene se govorilo da sam sna`an ~ovek, ali ubica je bio prejak za mene. Lako sam ga mogao podi}i - na toj la|i mogao sam i dvanaestoricu podi}i - ali njegove noge obuhvatile su moj struk kao ~eljusti klopke za zveri; pognuo sam se da ga zbacim, ali sam postigao samo to da smo se obojica svalili na zemlju. Mahnito sam se uvijao tamo-amo da bih izmakao njegovom no`u.
	Kriknuo je od bola, tako re}i pravo u moje uvo.
	Na{ pad uneo nas je u habitat te `ivotinje, a njeni zubi zarili su se u njegovu {aku.
	
	7. SMRT NA SVETLOSTI
	Dok sam se pribrao dovoljno da bih ustao, atentator je nestao. Nekoliko mrlja krvi, gotovo crnih u svetlosti zlatne sve}e, ostalo je u kru`nom prostoru gde je vladao moj rasku{trani prijatelj. Sad je on seo na stra`njicu, a zadnje noge, pri tom, podavio ispod sebe, na na~in ~udnovato ljudski; njegova svetlost bila je uga{ena; lizao je {ape, a onda njima zagla|ivao svilastu kosu oko usta. "Hvala ti", rekoh, a on, na taj zvuk, nakloni glavu na jednu stranu, kao da pokazuje da slu{a.
	Atentatorov no` le`ao je nedaleko odatle; bio je to veliki, {irokose~ivi, u pone~emu i nezgrapni bolo-no` sa ishabanom dr{kom od nekog tamnog drveta. Dakle, ubica je bio, po svemu sude}i, obi~an mornar. Ritnuo sam taj no` od sebe i prizvao u se}anje izgled njegove {ake, koju sam na tren ugledao - bila je to mu{ka {aka, krupna, jaka i gruba, ali nije imala nikakve odre|uju}e oznake, ili ih, bar, ja nisam video. Moglo je zgodno poslu`iti, da je na toj {aci nedostajao jedan prst, ili dva, ali nije. Zato je sad bar postojala mogu}nost da je znake stekao: mornar sa gadno ugrizenom {akom.
	Zar me je tako daleko pratio kroz mrak, niz toliko stepeni{ta i merdevina, du` tolikih krivudavih, uzanih prolaza? To nije izgledalo verovatno. Zna~i, slu~ajno je na mene ovde nabasao, iskoristio je priliku koja mu se ukazala i stupio u dejstvo - opasan ~ovek. ^inilo mi se da je bolje odmah ga potra`iti, nego ~ekati i ~ekanjem mu omogu}iti da se pribere i da izmisli nekakvu lagariju kojom bi objasnio povredu na {aci. Ako bih mogao otkriti ko je, saop{tio bih to oficirima la|e; a ako za to ne bi bilo vremena, ili ako oni ne bi hteli ni{ta da preduzmu, ubio bih ga sam.
	Dr`e}i zlatnu sve}u visoko podignutu, krenuo sam uz stepeni{te ka odeljenju sa kabinama posade, kuju}i planove mnogo br`e nego {to su me koraci nosili. Sada }e oficiri - onaj kapetan koga je mrtvi poslu`itelj pomenuo - obezbediti novi name{taj za moju sobu, ili }e mi dati drugu sobu za posebno ugledne putnike. Ispred vrata }e biti postavljen stra`ar, ne toliko da bih ja bio za{ti}en (jer nisam nameravao tamo da se zadr`avam du`e nego {to je neophodno radi odr`anja privida), nego, prvenstveno, da bi moji neprijatelji imali metu za svoj napad. Onda }u...
	Izme|u jednog i drugog daha sva svetla u tom delu broda se upali{e. Sagledah metalno stepeni{te, pru`eno svojom du`inom kroz vazduh, bez oslonaca; kroz isprepletane crne metalne trake njegovih stepenika ugledah bledozelene i `ute boje vivarijuma. Desno od mene zraci nejasno vidljivih svetiljki gubili su se u sedefastoj izmaglici; daleki zid levo od mene presijavao se sivocrnom bojom zbog vlage, kao tamno jezerce zaokrenuto da stoji na svojoj ivici. Prostor iznad izgledao je kao da tamo i nema ni~ega brodskog, kao da je to samo naobla~eno nebo pod opsadom kru`e}eg sunca.
	Ovo je trajalo samo jedan dah. ^uo sam daleke povike; mornari su se dovikivali, skre}u}i jedan drugome pa`nju na ono {to se ni u kom slu~aju ne bi moglo prevideti. Onda opet pade tama, koja je sad izgledala jo{ stra{nije nego pre. Popeh se uz daljih stotinu stepenika; svetla zatreperi{e kao da su sve svetiljke umorne poput mene, onda se opet pogasi{e. Hiljadu stepenika i plamen zlatne sve}e se smanji na plavu ta~ku. Ugasih je da u{tedim to malo preostalog goriva i nastavih uspon u mraku.
	Osetih - mo`da samo zbog toga {to sam izlazio iz dubina broda i peo se ka onoj najvi{oj palubi koja je zadr`avala na{u atmosferu da ne pobegne - `estoku hladno}u. Poku{ah da se br`e penjem, ne bi li me taj napor zagrejao, ali uvideh da to ne mogu. Jedini ishod `urbe bio je taj da sam se po~eo spoticati; noga koju mi je rascepio neki ascijanski pe{adinac u tre}oj bici za Orithiju vukla je sada ostali deo mene ka grobu.
	Neko vreme sam se pla{io da ne}u prepoznati onaj sprat u kome su bile moja i Gunina kabina, ali u jednom trenutku si|oh, ne razmi{ljaju}i, sa stepeni{ta, upalih zlatnu sve}u samo na tren i - eto ve} {kriputa {arki: vrata se otvaraju.
	Za sobom sam ih i zatvorio i na{ao svoj le`aj pre nego {to sam osetio da nisam sam. Pozvah glasno; glas Idasa, belokosog mornara, uzvrati mi tonom koji je bio me{avina straha i znati`elje.
	"[ta radi{ ti ovde?" upitah.
	"^ekam tebe. Ja... nadao sam se da }e{ do}i. Ne znam za{to, ali eto, prosto sam mislio da }e{ mo`da nai}i. Nisi bio dole sa ostalima."
	Ne rekoh ni{ta, a on nastavi: "Nisi radio, mislim. Zato sam se i ja izvukao, pa sam do{ao ovamo."
	"U moju kabinu. Brava nije trebalo da te pusti."
	"Ali nisi joj rekao da me ne pusti. Opisao sam te, a ona me, vidi{, poznaje. Moja kabina je blizu. Rekao sam bravi istinu, a to je da samo `elim da te ~ekam."
	Rekoh: "Naredi}u joj da ne pu{ta nikog osim mene."
	"Moglo bi biti mudro na~initi izuzetak kad su u pitanju tvoji prijatelji."
	Rekoh mu da }u razmisliti o tome; a stvarno sam mislio da on sasvim sigurno ne}e biti takav izuzetak. Guni, mo`da.
	"Ima{ svetlo. Zar ne bi bilo zgodnije ako bi ga upotrebio?"
	"Kako zna{ da ga imam?"
	"Tako {to se napolju na trenutak videlo svetlo kad su se vrata otvorila. To si ti ne{to dr`ao, zar ne?"
	Klimnuo sam glavom, a onda uvideo da me on u mraku ne mo`e videti i rekao: "Radije bih da ga ne potro{im sasvim."
	"U redu. Al' ba{ me je iznenadilo kad ga nisi upotrebio da na|e{ taj krevet."
	"Dovoljno sam dobro zapamtio gde je."
	Istina je bila da sam se od paljenja zlatne sve}e uzdr`ao zbog samodiscipline. Bio sam u isku{enju da je upotrebim da bih video da li je Idas ope~en ili ugrizen. Ali razum mi je govorio da onaj ope~eni atentator ne bi mogao biti u stanju da izvede i drugi poku{aj da me ubije, a da onaj koji je ugrizen najverovatnije ne bi stigao do gvozdenog stepeni{ta u uspravnom vazdu{nom tunelu tako dugo pre mene da bi se njime mogao popeti, a da ga ja ne ~ujem.
	"Da li bi ti smetalo ako bih pri~ao s tobom? Kad smo se ranije sreli, govorio si o svom rodnom svetu i meni se tad veoma mnogo pri~alo."
	"Rado", rekao bih, "ako ni tebi ne smeta da odgovori{ na poneko pitanje." Ono {to bi mi, tada, zaista bilo po volji, bila bi prilika da se odmorim. Jo{ nisam bio ni pribli`no oporavljen, ali ni izglede za dobijanje obave{tenja nije trebalo pro}erdati.
	"Ne}e mi smetati", re~e Idas. "Ni najmanje - veoma }e mi prijati da odgovaram na tvoja pitanja ako ti bude{ odgovarao na moja."
	Nastoje}i da po~nem na neki bezazlen na~in, skinuo sam ~izme i opru`io se po le`aju, koji se na to oglasi svojim tihim negodovanjem. "Pa, onda, kako naziva{ jezik kojim govori{?" po~eh.
	"Kao {to sad govorimo? Pa, to je brodski, naravno."
	"A zna{ li i neke druge jezike, Idase?"
	"Ne znam. Ja sam, vidi{, na brodu ro|en. To je jedna od stvari o kojima sam `eleo da te pitam - kako se razlikuje `ivot onih koji su ro|eni na nekom stvarnom svetu. ^uo sam mnogo pri~a od ~lanova posade, ali to su samo neuki mornari. Jasno mi je da si ti osoba koja misli."
	"Hvala. Po{to si ro|en ovde, imao si puno prilika da pose}uje{ prave svetove. Jesi li na{ao mnogo onih na kojima se govori brodskim jezikom?"
	"Iskreno re~eno, nisam se za izlazak na obalu javljao onako ~esto koliko sam mogao. Moj izgled... verovatno si primetio..."
	"Odgovori na moje pitanje, molim te."
	"Pa, valjda na ve}ini svetova govore brodski." Pomislih da Idasov glas sad zvu~i za nijansu bli`e nego pre.
	"A-ha. Na Urtu jezik koji ti naziva{ brodskim govori se samo u na{em Komonveltu. Mi smatramo da je to jezik drevniji od drugih, ali ja, sve do sada, nisam bio stvarno siguran da je to ta~no." Odlu~ih da usmerim razgovor ka neznanom uzroku koji je doveo do toga da sve utone u tamu. "Ovo bi mnogo bolje bilo kad bismo se nas dvojica mogli i videti, a?"
	"O, da! Zar ne}e{ upotrebiti tvoje svetlo?"
	"Mo`da, kroz koji trenutak. [ta misli{, da li }e brodska svetla biti uskoro opravljena?"
	"Popravljaju ih tako da najva`niji delovi sad ve} imaju svetlo", re~e Idas. "Ovaj deo nije va`an."
	"A {ta se pokvarilo?"
	Njegovo sleganje ramenima sam, maltene, video. "Sigurno je ne{to provodljivo palo preko terminala u jednoj od velikih }elija, ali niko nije uspeo da prona|e {ta je to bilo. U svakom slu~aju, plo~e su progorele. A i neki kablovi, a to nije trebalo da se desi."
	"I svi ostali mornari sad rade tamo?"
	"Glavnina moje dru`ine."
	Bio sam siguran da je on sad jo{ bli`e; ni ar{in daleko od mog le`aja.
	"Poneko je oti{ao i na druge poslove. Tako sam se i ja izvukao. Severijane, tvoj rodni svet... je li tamo lepo?"
	"Divno, ali i stra{no. Mo`da su najlep{a stvar ledena ostrva koja plove sa juga kao la|e argosije. Boje su bele i bledozelene, a kad sunce na njih padne, ostrva se iskri~e kao dijamanti ili smaragdi. More oko njih izgleda crno, ali je tako providno da pogledom mo`e{ da za|e{ du` korita takvih ostrva u pelagijske dubine..."
	Idasov dah veoma tiho za{i{ta. ^uv{i to, izvukoh no` {to sam ti{e mogao.
	"... a svako ostrvo se uzdi`e uvis kao planina; iza njega je nebo kraljevski plave boje, popra{eno zvezdama. Ali ni{ta na tim ostrvima ne mo`e da `ivi... ni{ta ljudsko. Idase, spava mi se. Mo`da je bolje da ide{."
	"Hteo bih i mnogo, mnogo vi{e da te pitam."
	"Pa i pita}e{, neki drugi put."
	"Severijane, da li se na tvom svetu mu{karci nekad dodiruju? Stisnu {aku jedan drugome u znak prijateljstva? Na mnogim svetovima to rade?"
	"Pa i na mom", rekoh i premestih no` u levu {aku.
	"Onda, da se rukujemo, pa da ja idem."
	"Va`i", rekoh mu.
	Dodirnusmo se vrhovima prstiju, a kabinska svetla se tog trena upali{e.
	Dr`ao je bolo-no`, tako da mu je o{trica bila ispod {ake. Sad zamahnu njime nadole, ula`u}i u to celu svoju te`inu. Moja desnica polete nagore. Taj udarac nikako nisam mogao zaustaviti, ali uspeo sam da ga skrenem; {iroki vrh probode mi ko{ulju i zari se u madrac, tako blizu moje ko`e da sam osetio hladno}u ~elika.
	Poku{ao je da istrgne bolo iz kreveta, ali ja ga dohvatih za {a~ni zglob; iz tog mog zahvata nije se mogao izvu}i. Lako sam ga mogao ubiti, ali nisam to u~inio, nego sam samo probio svojim se~ivom njegovu podlakticu, da bih ga naterao da ispusti dr{ku.
	Kriknuo je - ne toliko od bola, nego vi{e, rekao bih, zbog prizora: moje se~ivo je virilo iz njegovog mesa. Bacih ga na pod i slede}eg trena mu prislonih no` pod gu{u.
	"Ti{ina", rekoh mu, "ili te ubijam odmah. Koliko su debeli ovi zidovi?"
	"Moja ruka..."
	"Zaboravi svoju ruku. Ima}e{ dovoljno vremena da li`e{ svoju krv. Odgovaraj!"
	"Nisu uop{te debeli. Zidovi i podovi su samo metalne table."
	"Dobro. To zna~i da u blizini nema nikog. Dok sam le`ao na krevetu, oslu{kivao sam i nije se ~uo nijedan korak. Mo`e{ da zakukava{ do mile volje. A sad, ustaj."
	Dobru je o{tricu imao taj lova~ki no`: rasekao sam Idasovu ko{ulju, paraju}i je niz le|a, od okovratnika nadole, a onda sam je smakao i otkrio dojke koje su po~injale da pupe, kao {to sam napola i pretpostavljao da }u videti.
	"Ko te je ukrcao u ovu la|u, devojko? Abaja?"
	"Znao si!" Idas je zurila u mene, svojim bledim, sad {iroko otvorenim o~ima.
	Odmahnuo sam glavom i odsekao iz ko{ulje jednu traku platna. "Hajde, previj ruku ovim."
	"Hvala ti, ali nije va`no to. Moj `ivot je u svakom slu~aju zavr{en."
	"Rekoh ti, zavoj stavi. Ne}u da mi se ode}a okrvavi, kad po~nem da te obra|ujem, vi{e nego {to je ve} okrvavljena."
	"Ne}e biti potrebno da me mu~i{. Da, bila sam robinja Abajina."
	"Poslata da me ubije da ne bih doveo novo sunce?"
	Ona klimnu glavom.
	"Odabrana zato {to si jo{ dovoljno mala da pro|e{ kao ljudsko bi}e. Ko su oni ostali?"
	"Nema nikakvih ostalih."
	Krenuh da je zgrabim, ali ona di`e desnu ruku. "Kunem se lordom Abajom! Mo`da ima i drugih, ali ja ne znam koji su."
	"Ti si mi ubila poslu`itelja?"
	"Jeste."
	"I pretresla kabinu?"
	"Jeste."
	"Ali nisam tebe opekao pi{toljem. Ko je to bio?"
	"Samo neki mornar koga sam za hrisos unajmila; bila sam dole u hodniku kad si opalio. Vidi{, htela sam da bacim telo sa broda, da otpluta, ali nisam bila sigurna da }u mo}i bez ne~ije pomo}i da ga nosim, a istovremeno i da upravljam hermeti~nim izlaznim komorama. Osim toga..." Njen glas zamre.
	"Osim toga, {ta?"
	"Osim toga, on bi morao kasnije da mi pomogne i u nekim drugim stvarima. Zar nije tako? A sad, kako si znao? Molim te, reci mi."
	"Ni kod aportskih torova me nisi ti napala. Ko je to bio?"
	Idas odmahnu glavom, kao da je ho}e razbistriti. "Nisam uop{te znala da si napadnut."
	"Koliko godina ima{, Idas?"
	"Ne znam."
	"Deset? Trinaest?"
	"Mi godine ne brojimo." Slegnula je ramenima. "Ali ti si rekao da nismo ljudska bi}a, a mi to jesmo, jednako kao i vi. Mi smo Drugi narod, narod Velikih vo`dova koji stanuju pod morem i pod zemljom. A sad, molim te, odgovarala sam na tvoja pitanja, odgovori i ti na moja. Kako si znao?"
	Sedoh na krevet. Uskoro sam morao po~eti mu~enje ovog mr{avog deteta, a kalfa Severijan sam bio davno - mo`da pre nego {to je ona ro|ena; taj zadatak mi se nije dopadao. Napola sam se nadao da }e ona jurnuti ka vratima.
	"Kao prvo, nisi govorila na mornarski na~in. Imao sam jednom jednog prijatelja koji je govorio mornarski, pa i sad primetim kad ljudi tako govore, mada je to pri~a odve} duga za ovu priliku. Moje nevolje - ubistvo mog stjuarda i tako dalje - po~ele su ubrzo posle susreta sa tobom i ostalima. Ti si mi odmah rekla da si na la|i ro|ena, ali svi ostali, osim Sidera, govorili su kao moreplovci, a ti nisi."
	"Purn i Guni su sa Urta."
	"Osim toga, dala si mi pogre{na uputstva kad sam pitao gde je kuhinja. Mislila si da me prati{ i da me ubije{ kad ti se uka`e prilika, ali ja sam na{ao svoju luksuznu kabinu, a tebi se u~inilo da je to jo{ bolje. Mogla si da sa~eka{ da zaspim, a onda da ubedi{ bravu da ti se otvori. To ti ne bi bilo te{ko, pretpostavljam, jer ~lan si posade."
	Idas klimnu glavom. "Ponela sam alat i rekla sam tvojoj bravi da su me poslali da popravim jednu ladicu."
	"Ali ja nisam bio unutra. Kad si izlazila, poslu`itelj te je zaustavio. Za ~im si tragala unutra?"
	"Za tvojim pismom, a to je bilo ono koje su ti akvastori Urta dali za ovog hierogramata. Na{la sam ga i spalila sam ga evo ba{ ovde u tvojoj kabini." Sad je u njenom glasu bila pobedni~ka nota.
	"To si mogla da na|e{ lako. Tra`ila si ti jo{ ne{to, ne{to za {ta si pretpostavila da }e biti skriveno. Za koji trenutak ozledi}u te veoma gadno ako mi ne ka`e{ {ta je to bilo."
	Odmahnula je glavom. "Mogu li da sednem?"
	Klimnuh glavom, o~ekuju}i da }e ona sesti na sanduk ili na drugi le`aj, ali ona potonu na pod. Sad je, najzad, izgledala kao pravo dete, uprkos svojoj visini.
	"Malo~as si", nastavih, "uporno tra`ila da upalim svoje svetlo. Posle drugog takvog zahteva nije bilo te{ko pogoditi da ho}e{ sa sigurno{}u da me ubije{ prvim ubodom. Zato sam upotrebio re~i argosija i pelagijski, jer Abajinim robovima to su lozinke; nedavno mi je neko, za koga sam na trenutak pomislio da bi mogao biti jedan od vas, pokazao posetnicu na kojoj je pisalo da njega ljudi mogu na}i u ulici Argosi; a Vodalus mi je jednom rekao - mo`da si ~ula za njega - da predam poruku onome ko mi ka`e da 'Pelagijska argosija vidi...'"
	Nikad taj citat ne dovr{ih. Na tom brodu, gde je sve bilo tako male te`ine, ta devoj~ica je padala veoma sporo; ali, ipak, dovoljno brzo da se za~uje jedan blagi udar u trenutku kad joj je ~elo udarilo o pod. Siguran sam da je morala biti mrtva maltene pri samom po~etku mog praznohvalisavog malog govora.
	
	8. PRAZAN RUKAV
	Kad je bilo prekasno, reagovao sam veoma brzo, polo`io sam Idas na le|a, poku{ao da joj opipam puls, po~eo da je udaram po prsima da bi od {oka srce po~elo novi `ivot, ali sve to ostade savr{eno uzaludno. Nikakav puls ne na|oh, a iz njenih usta me zapahnu prodorni smrad otrova.
	Otrov je morao biti skriven negde na njoj. Ne u ko{ulji, osim ako je u mraku ve} bila ubacila ampulu u usta, sa namerom da je pregrize i proguta ako ne postigne uspeh. U kosi, mo`da (mada se ~inilo da joj je kosa odve} kratka da bi se u njoj moglo i{ta sakriti); ili u opasa~u njenih pantalona. I sa jednog i sa drugog od ta dva mesta mogla je lako preneti ampulu, neprimetno, do usta, dok je zaustavljala krv iz podlaktice.
	Imaju}i u vidu {ta se desilo kad sam poku{ao o`ivljavanje poslu`itelja, nisam se usudio da poku{am da je vratim u `ivot. Pretra`ih njen le{, ali ne na|oh prakti~no ni{ta osim devet zlatnih hrisosa, koje stavih u d`epi} u futroli no`a. Rekla je da je jedan hrisos dala nekom mornaru da joj poma`e; ~inilo se razumnim pretpostaviti da joj je Abaja (ili neko od njegovih ministara, onaj koji ju je poslao na zadatak) dao deset. Kad sam razrezao i skinuo njene ~izme, videh da su no`ni prsti, njima skriveni, duga~ki i me|usobno spojeni plovnim ko`icama. ^izme sam isekao na komadi}e, tragaju}i na isti na~in kako je ona po mojim stvarima tragala pre dve smene vremena, ali nisam na{ao ni{ta vi{e nego ona.
	Sedeo sam na svome le`aju, zami{ljao gledaju}i njeno telo, pa mi pade na um da je neobi~no {to sam tako prevaren, a u po~etku svakako jesam bio prevaren, ali ne toliko zbog Idasinog izgleda, koliko zbog zapam}enog izgleda one vodene nimfe koja me je izbavila iz nenufara \ola, a kasnije mi se na gazu jedne reke obratila sa svojim predlozima. To je bila gigantkinja; zato se dogodilo da sam sagledao Idas kao visokog mr{avog mladi}a, a ne kao divovsko dete, iako je Boldanders dr`ao jedno sli~no dete - de~aka, i to mnogo mla|eg - u svojoj kuli.
	Kosa one undine bila je zelena, a ne bela; mo`da me je upravo to najvi{e zavaralo. Trebalo je da shvatim da se takva prava, `ivopisna zelena boja ne vi|a ni kod ljudi ni kod zveri koje imaju dlake ili krzno, a ako se prividno i pojavi, da je to zbog dejstva algi, poput onih koje `ive u krvi zelenog ~oveka koga sam u Saltusu na{ao. Ako ostavi{ konopac da le`i u vodi neke bare, on }e uskoro biti zelen; kakva sam budala bio.
	Idasina smrt bila je ne{to {to sam morao prijaviti. Prva moja pomisao bila je da se obratim kapetanu, ali da bi me on saslu{ao sa dobrom voljom, trebalo je da razgovor zaka`em preko Barbatusa ili Famulime.
	Tek {to sam zatvorio za sobom vrata kabine, uvideo sam da takav uvod ne}e biti mogu}. Na{ razgovor u njihovoj luksuznoj kabini bio je njihov prvi susret sa mnom; prema tome i moj poslednji susret sa njima. Do kapetana }u morati da do|em na neki drugi na~in, zatim da doka`em ko sam, u stvari, i onda da izvestim {ta se dogodilo. Idas je rekla da se opravke obavljaju dole, a ako je tako, sigurno }e njima rukovoditi neko od stare{ina. Jo{ jednom si|oh niz stepenike vetrom brisane, ali ovog puta pro|oh pored aporta u njihovim kavezima i za|oh u jo{ topliju i jo{ vla`niju atmosferu.
	Mada se mo`e ~initi da je ovo nemogu}e, osetio sam, nekako, da moja te`ina, koja je na nivou moje kabine bila vrlo mala, postaje sve manja {to se dalje spu{tam. Ranije, kad sam se peo kroz konope, primetio sam da sa daljim usponom te`ina postaje sve manja; iz toga je trebalo da proisti~e da }e postajati sve ve}a {to dublje budem zalazio u unutra{njost broda. Mogu jedino re}i da se nije tako dogodilo, ili, bar, da se meni ~inilo da se ne doga|a tako, nego ba{ suprotno.
	Uskoro sam ~uo korake ispod mene na stepeni{tu. Tokom prethodnih nekoliko smena vremena nau~io sam, ako ni{ta drugo, bar to da svaki neznanac na koga slu~ajno nai|em mo`e biti ~vrsto re{en da me usmrti. Zastadoh, dakle, da bih oslu{nuo i potegoh pi{tolj iz futrole.
	U isto vreme prestade i to slabo odzvanjanje u metalu, a onda se opet za~u, brzo ali neujedna~eno: bila je to buka penja~a koji be`i i u bekstvu se spoti~e. Jednom se za~u zveketanje kao da je negde ispu{ten ma~, ili kaciga; tad je nastala jo{ jedna pauza, a onda su se neujedna~eni koraci nastavili. Ja sam, ~inilo se da tu sumnje ne mo`e biti, silazio prema ne~emu od ~ega je neko drugi, u isti mah, poku{avao da pobegne. Zdrav razum mi je nalagao da be`im i ja, ali sam ipak oklevao, odve} ponosit i odve} nepametan da bih se umeo povu}i pre nego {to sagledam u ~emu se opasnost sastoji.
	Nije bilo potrebno da ~ekam dugo. Slede}eg trenutka ugledao sam ispod sebe ~oveka u oklopu, koji se peo grozni~avom brzinom. Jo{ trenutak i izme|u nas dvojice ostade samo jo{ jedno odmori{te, pa ga uspeh dobro pogledati: nije imao desnu ruku, ~inilo se zapravo da mu je otrgnuta od tela, jer njeni pokidani ostaci jo{ su virili iz ugla~anog prsnog oklopa i krvarili.
	^inilo se da nema mnogo razloga za bojazan da }e me taj prestravljeni i ranjeni ~ovek napasti, ali da su i te kako dobri izgledi da on po~ne da be`i ako mu se u~ini da sam ja opasan. Vratih pi{tolj u futrolu i pozvah ga, pitaju}i {ta nije u redu i mogu li mu pomo}i.
	Stao je i podigao lice u viziru da me osmotri. Bio je to Sidero; tresao se. "Jesi li odan?" povika on.
	"Odan ~emu, prijatelju? Tebi nikakvo zlo ne spremam, ako to ho}e{ da ka`e{."
	"La|i!"
	Nije ba{ bilo jasno kakvog smisla ima obe}avati odanost ne~emu {to je, ipak, samo jedan hierodulski proizvod, ma koliko veliki; ali, o~ito, nije bio trenutak za takvu vrstu razgovora. "Pa naravno!" povikah. "Do smrti veran, ako treba." U srcu po~eh moliti majstora Malrubiusa, koji je jednom poku{ao da me nau~i ne~emu u vezi sa odano{}u, da oprosti.
	Sidero po~e opet da se penje uz stepenice, sad malo sporije i smirenije, ali ipak uz spoticanje. Po{to sam ga sad mogao bolje videti, shvatio sam da je ona tamna, sporo cure}a te~nost, za koju sam pretpostavio da je ljudska krv, viskozna u daleko ve}oj meri nego {to bi krv mogla biti i da je crnkasto-zelene, a ne grimizne boje. Dronjci za koje sam bio pomislio da su ljudsko tkivo sastojali su se od me{avine `ica i nekog materijala nalik na pamuk.
	Sidero je, dakle, bio android, automat u ljudskom obli~ju, kao {to je nekad i moj prijatelj Jonas bio. Prekorih sebe {to to nisam ranije uvideo, ali, ipak, osetih olak{anje; dovoljno sam se krvi nagledao gore u kabini.
	Do tad je Sidero ve} savladavao poslednje stepenika do odmori{ta na kome sam stajao. Kad mi je pri{ao, zastao je, klate}i se na nogama. Na onaj grubi, energi~no zahtevaju}i na~in kome, i nesvesno, pribegavamo kad se nadamo da ulijemo pouzdanje nekome, rekoh Sideru da mi poka`e tu ruku. On je pokaza, a ja zapanjen ustuknuh.
	Ako bih samo napisao da je bila {uplja, to bi zazvu~alo, bojim se, kao da je {uplja u onom smislu u kome se za kost ka`e da je takva. A bila je, zapravo, prazna. @i~ice i prami~ci vlakana natopljeni tom mrkom te~no{}u bili su potrgani samo iz spolja{njeg omota~a te ruke, koji je izgledao kao da je od ~elika. U tom omota~u, unutra, nije se nalazilo ni{ta - ba{ ni{ta.
	"Na koji na~in mogu da ti pomognem?" upitah. "Nemam iskustva u obra|ivanju ovakvih rana."
	Kao da je oklevao. Da me je neko ranije pitao, rekao bih da lice pokriveno vizirom ne mo`e izra`avati ose}anja; ali ovo lice je i to uspevalo svojim pokretima, naginjanjem tamo ili ovamo pod nekim odre|enim uglom i igrom senki koje su se pojavljivale na njegovim crtama.
	"Mora{ postupati ta~no prema uputstvu koje ti dam. Ho}e{ li to ~initi?"
	"Naravno", rekoh. "Prizna}u da sam se zakleo, ne tako davno, da }u baciti ja tebe sa visine, kao {to si ti bacio mene. Ali ne}u se osve}ivati na povre|enom ~oveku." Prisetih se tada koliko je jadni Jonas pri`eljkivao da bude smatran ~ovekom (a ~ovekom smo ga zaista smatrali i ja i mnogi drugi) i da bude, zaista, ~ovek.
	"Ja moram imati poverenje u tebe", re~e on.
	Izmakao se jedan korak unazad, a onda se njegova prsa - ceo njegov torzo - otvori{e kao veliki ~eli~ni cvet. A on u sebi nije imao ni{ta: otvoriv{i se, pokazao je prazninu.
	"Ne razumem", rekoh mu. "Kako da ti pomognem?"
	"Gledaj." Preostalom rukom pokaza ka unutra{njoj povr{ini jedne od tih, laticama sli~nih, plo~a od kojih se njegov prazni grudni ko{ sastojao. "Vidi{ ne{to napisano?"
	"Da, linije i simbole, u mnogo boja. Ali ja to ne mogu pro~itati."
	Onda on opisa jedan slo`eni simbol i nekoliko drugih, koji su ga okru`ivali; posle izvesnog traganja na|oh ga.
	"Uvuci o{tar metal u to mesto", re~e on. "Okreni nadesno, jednu ~etvrtinu okreta, ne vi{e."
	Prorez je bio vrlo uzan, ali moj lova~ki no` je imao iglasti vrh, koji sam i o~istio brisanjem o Idasinu ko{ulju. Uglavih taj vrh u mesto koje je Sidero opisao i zaokrenuh koliko je rekao. Curenje tamne te~nosti se uspori.
	On opisa drugi simbol, na drugoj plo~i; dok sam za njim tragao, rekoh Sideru da nikad nisam ni ~uo ni ~itao o takvom bi}u kao {to je on.
	"Hadid ili Hiero bi ti mogli dati bolja obja{njenja o nama. Ja obavljam svoje du`nosti. Ne razmi{ljam o takvim stvarima. Ne ~esto."
	"Razumem", rekoh.
	"@ali{ se da sam te gurnuo sa visine. To sam uradio zato {to nisi pazio na moje uputstvo. Ja sam do{ao do saznanja da su ljudi kao {to si ti opasni za la|u. Ako zadobiju povredu, to nije ni{ta gore od onog {to bi oni u~inili meni. [ta misli{, koliko puta su takvi ljudi poku{ali da me uni{te?"
	"Pojma nemam", rekoh, i dalje pregledaju}i tu plo~u da bih na{ao simbol koji mi je Sidero opisao.
	"Ni ja. Mi uplovljavamo u vreme, pa izlazimo iz njega, pa se opet vra}amo. Samo jedna la|a postoji, ka`e kapetan. Sve la|e koje pozdravljamo izme|u galaksija ili sunaca jesu ova ista la|a. Kako mogu znati koliko su ~esto poku{ali, ili koliko puta su uspeli?"
	On postaje nerazuman, pomislih; onda na|oh taj simbol. Uvukoh vrh mog lova~kog no`a i u taj prorez, pa na~inih obrtaj i curenje tog fluida prestade gotovo sasvim.
	"Hvala", re~e Sidero. "Gubio sam mnogo pritiska."
	Zapitah ga da li }e morati da popije novu te~nost da bi zamenio izgubljenu.
	"Pre ili kasnije, da. Ali sad opet imam svoju snagu, a ima}u je u celosti kad izvr{i{ poslednje pode{avanje." Zatim mi je objasnio gde se nalazi tre}e mesto i {ta treba da u~inim.
	"Pitao si kako smo postali", nastavi on. "Zna{ li kako je tvoja rasa postala?"
	"Znam samo da smo bili `ivotinje koje su `ivele na drve}u. To ka`u mistici. Nismo bili majmuni, jer majmuni jo{ postoje. Mo`da smo bili ne{to kao zoantropi, ali sitnijeg rasta. Zoantropi uvek krenu u planine, to sam zapazio, a tamo se, u visokoj d`ungli, penju na drve}e. U svakom slu~aju, te `ivotinje su se ophodile jedna prema drugoj, kao {to ~ak i goveda i vuci ~ine - izvesnim glasovima i pokretima. Najzad se dogodilo, voljom Inkreatorovom, da su opstali oni koji su to ~inili najbolje, a propali oni koji su to radili slabo."
	"Nema ni~eg drugog tu?"
	Odmahnuo sam glavom. "Kad je njihova sposobnost saop{tavanja toliko uznapredovala da bi se moglo re}i da su progovorili, postali su ljudi. A to smo i sada. Na{e su {ake stvorene da se dr`imo za grane, na{e o~i da vidimo slede}u granu dok idemo sa drveta na drvo, na{a usta da govorimo i da `va}emo vo}e i mladunce ptica. I jo{ su, ti na{i delovi, takvi. Ali {ta je sa tvojom rasom?"
	"Veoma nalik tvojoj. Ako je istina ono {to se pri~a, oficiri su hteli da budu ne~im za{ti}eni od praznine, od razornih zraka, od neprijateljskog oru`ja i od drugih stvari. Na~inili su tvrde omota~e za sebe. A hteli su i ja~i da budu, za ratovanje i za rad na palubi. Onda su stavili u nas tu te~nost, koju si video, da bi se na{e ruke i noge kretale kako oni ho}e, ali sna`nije. Sipali su je, trebalo je da ka`em, u na{e genatore. Bilo im je potrebno i da komuniciraju, pa su ugradili govorna elektronska kola. Dodali su i druga kola da bismo mi mogli raditi jedan posao dok oni rade drugi. I kontrolne mehanizme, da bismo govorili i dejstvovali ~ak i kad to oni nisu mogli. Najzad smo mi po~eli razgovarati u magacinima u koje su nas ostavljali, a po~eli smo i da stupamo u dejstvo bez oficira u sebi. Ne mo`e{ da na|e{?"
	"Jo{ trenutak i na}i }u", rekoh mu. A istina je bila da sam ja taj prorez na{ao jo{ pre nekog vremena, ali sam `eleo da on nastavi da govori. "Ho}e{ li re}i da oficiri ovog broda nose vas kao odela?"
	"To sad vi{e ne ~ine ~esto. To obele`je je kao zvezda, sa jednom pravolinijskom oznakom pokraj sebe."
	"Znam", rekoh, predomi{ljaju}i se {ta }u i odmeravaju}i pogledom tu {upljinu u njemu. Moj opasa~, sa no`em i pi{toljem u futroli, nikako ne bi stao unutra, pomislih; ali bez tih predmeta ja bih se lepo mogao uvu}i.
	Rekoh Sideru: "^ekaj malo. Moram da radim u polo`aju napola ~u~e}em da bih ovo na{ao. @uljaju me ovi predmeti." Otka~ih opasa~ i stavih ga dole, a pored njega no` u kaniji i pi{tolj u futroli. "Lak{e bi i{lo ako bi ti legao."
	On le`e, br`e i gracioznije nego {to bih pomislio da je mogu}e; dodu{e, sad vi{e nije toliko krvario. "Brz budi. Nemam vremena za rasipanje."
	"Slu{aj", rekoh mu, "da te je neko jurio, ve} bi bio tu, a ja nikog ~ak i ne ~ujem." Glumio sam nerad, a za to vreme sam razmi{ljao neverovatnom brzinom; ideja je izgledala ludo, ali dobio bih i za{titu i skrivenost ako bih uspeo. Ja sam, ranije, ~esto bio u oklopu. Za{to ne bih obukao pobolj{ani oklop?
	"Misli{ li ti da sam ja od njih be`ao?"
	^uo sam te Siderove re~i, ali sam na njih obratio vrlo malo pa`nje. Trenutak ranije govorio sam o slu{anju; a sad se imalo {ta i slu{ati, pa sam oslu{nuo i ubrzo prepoznao taj zvuk: bio je to spori lepet velikih krila.
	
	9. PRAZAN VAZDUH
	Vrhom no`a odavno sam na{ao taj prorez. Zavrnuh ga sad, ali i zbacih ogrta~ sa sebe i ukotrljah se u Siderovo otvoreno telo. Nisam ni poku{ao da vidim {ta ta krila donose, kakvog stvora, sve dok nisam ugurao glavu ({to nije pro{lo bez izvesnog bola) u Siderovu glavu, posle ~ega sam mogao pogledati kroz njegov vizir.
	Ali ni tad ne videh ni{ta, ili gotovo ni{ta. Taj uspravni tunel za provetravanje, koji je na ovoj dubini ranije bio manje-vi{e prozra~an, sad kao da se ispunio izmaglicom; ne{to je donelo onaj prohladni vazduh, sa ve}e visine, i pome{alo ga sa toplim, vla`nim, smrdljivim vazduhom koji smo mi disali. To "ne{to" sada je kome{alo izmaglicu, stvaraju}i utisak da kroz nju prolazi hiljadu aveti koje za ne~im tragaju.
	Nisam vi{e ~uo ni krila, niti i{ta drugo. Bilo je kao da je moja glava zaklju~ana u neku pra{njavu kasu, iz koje, kroz klju~aonicu, virim napolje. Onda se za~u Siderov glas - ali ne u mojim u{ima.
	Ne znam kako bih to ta~no mogao opisati. Dobro mi je poznato kako izgleda kad u svome umu ima{ tu|e misli; Tekline su misli dolazile u moj um, kao i misli starog autarha pre nego {to sam s njima srastao u jedno. Ovo nije bilo to. Ali nije bilo ni slu{anje zvuka, ne u onom smislu kako sam ranije slu{ao. Ne mogu stvar bolje opisati nego da ka`em da postoji, iza uha, jo{ ne{to {to ~uje i da se Siderov glas na{ao tamo, iako nije prethodno pro{ao kroz u{i da bi tamo dospeo.
	"Mogu te ubiti."
	"A ja te popravio? Znao sam za nezahvalnost, ali nikada za takvu njenu dubinu." Njegova prsa ~vrsto su se zatvorila, a ja sam se sad borio da uguram noge u njegove; {akama sam se oslanjao o {upljine njegovih ramena. Da sam mogao jo{ trenutak du`e da se zadr`im napolju, bio bih izuo ~izme i tada bi noge pro{le lako. Ovako mi se ~inilo da samo malo nedostaje pa da polomim oba sko~na zgloba.
	"Nema{ prava da bude{ u meni!"
	"Savr{eno imam prava. Napravljen si da {titi{ ljude, a ja sam ~ovek kome je potrebna za{tita. Zar nisi ~uo ona krila? Ne mo`e{ me naterati da poverujem u to da u la|i treba da se na slobodi nalazi takvo stvorenje."
	"Oslobodili su aporte."
	"Ma, ko?" Moja zdrava noga se najzad ispravila. Trebalo je da osaka}ena pro|e lak{e, jer su se mi{i}i na njoj sparu{ili; ali nisam mogao skupiti dovoljno snage da je uguram dole.
	"Ruga~i."
	Osetih kako me neko saginje napred, kao {to ~oveka ponekad saviju u rvanju; to se Sidero dizao u sede}i polo`aj. Zatim je i ustao; ~ine}i to, pomerio je i mene, taman dovoljno da mi se obogaljena noga ispravi. Posle toga bilo je lako zavu}i levu ruku u njegovu. Moja desna ruka jednakom lako}om pro|e kroz rame, ali izi|e u prazan prostor, pokraj oklopnih prsa; samo u ramenu ostade za{ti}ena.
	"E sad je bolje", rekoh. "^ekaj jedan trenutak."
	Nije ~ekao, nego je jurnuo uz stepenice; sad je bio u stanju da preska~e po tri stepenika odjednom.
	Ja sam stao, okrenuo se i si{ao opet na isto mesto.
	"Ubi}u te za ovo."
	"Zato {to se vra}am po no` i pi{tolj? Mislim da ne bi trebalo da to u~ini{; no` i pi{tolj nam mogu zatrebati." Sagnuo sam se i podigao ih, no` desnom rukom, a pi{tolj onom levom, koja se nalazila u Siderovoj. Moj opasa~ bio je kliznuo kroz jedan otvor tog re{etkastog poda, ali ja ga sad lako izvukoh, navukoh kaniju i futrolu na njega i pripasah se oko Siderovog struka; du`ina kai{a to je jedva dozvolila, ostao je jo{ samo palac vi{ka.
	"Napolje!"
	Pri~vrstio sam ogrta~ sebi na njegova le|a. "Sidero, imao sam i ja ljude u sebi, mada ti to mo`da ne}e{ poverovati. To mo`e biti prijatno i korisno. Zato {to jesam tu gde jesam, imamo desnu ruku. Rekao si da si odan brodu. I ja sam. Zar }emo..."
	Ne{to bledo ispade iz blede izmaglice. Imalo je prozra~na krila, kao insekt, ali savitljivija nego {to su krila slepih mi{eva. I ogromna, tolika da su ogrnula to odmori{te na kome smo stajali kao kad zavese odasvud sakriju ne~iji odar.
	Iznenada mi se vratila mogu}nost da ~ujem. Sidero je uklju~io kola za prenos zvukova iz njegovih u{iju u moje; ili je, mo`da, bio odve} nepa`ljiv da nastavi spre~avanje njihovog delovanja. U svakom slu~aju, za~uh oko nas huku vetra stvorenog mahanjem tih velikih, avetinjskih krila i {i{tanje kao da je hiljadu usijanih se~iva zariveno u vodu radi kaljenja.
	Pi{tolj mi je bio u {aci, mada nisam bio svestan da sam ga izvukao. Besomu~no sam tragao za ne~im {to bih mogao ga|ati - gledao sam gde je glava, gde su kand`e. Ni~eg nije bilo, ali, ipak, ne{to me je obuhvatilo oko nogu i po~elo dizati i mene i Sidera kao {to dete di`e lutku. Opalih nasumce. Procep - ali, oh, kako mali procep! - pojavi se u titanskim krilima; njegov rub bio je odre|en, jedva vidljivo, uzanom trakom nagorelosti.
	Stepeni{na ograda udari me u kolena. Istovremeno opalih jo{ jednom i osetih miris dima.
	Izgledalo je da gori moja sopstvena ruka. Kriknuo sam. Sidero se borio, i bez moje volje, sa krilatim stvorenjem. Ve} je bio potegao lova~ki no`, pa se na trenutak upla{ih da me nije posekao po ruci i da taj goru}i bol koji ose}am mo`da nije onaj koji osetimo kad znoj u|e u ranu. Pomislih da ga pi{toljem ga|am, ali se prisetih da je u njegovoj ruci moja.
	Jo{ jednom me zahvati groza ma{ine revolucionarke; borila sam se da uni{tim samu sebe i nisam vi{e znala jesam li Severijan ili Sidero ili ona Tekla koja }e `iveti ili ona koja je za smrt. Zavrtesmo se u kovitlacu, glavom nadole.
	I padosmo.
	Neopisiv je u`as toga. Zdravim razumom sam znala da u ovoj la|i mo`emo samo sporo padati; ~ak sam bila napola svesna da na ovim, ni`im nivoima ne padamo ni{ta br`e. Ali ipak, padali smo, vazduh je zvi`dao oko nas sve br`e, zidovi tunela su promicali tako brzo da su izgledali zamu}eno.
	
	Eto, sve su to snovi bili. Ba{ neobi~no. Sanjao sam o ukrcavanju na veliku la|u koja sa svih svojih strana ima palube i o pentranju u ~oveka od kovine. I sad sam budan, kona~no. Le`im na ledenoj planinskoj kosi, negde dalje od Traksa, vidim dve zvezde i zami{ljam, napola sanjam, da su o~i.
	Moja desna ruka suvi{e se vatri primakla, ali nema vatre. Zna~i, od hladno}e ona tako gori. Valerija me preme{ta na mek{e tlo.
	Najdublje zvono bije u Dvorcu sa zvonom. Koji se no}as na stubu vatre digao, a u zoru sleteo kod Acisa. Gvozdeno grlo velikog zvona urla prema stenama, a one drhte u odjecima tog zvuka.
	Dorkas je pustila snimak "Duboka zvona izvan pozornice". Jesam li izgovorio svoj zavr{ni tekst? "U budu}im vremenima, to se govori odavno, smrt Starog sunca uni{ti}e Urt. Ali iz njegovog groba uzdi}i }e se ~udovi{ta i jedan novi narod i Novo sunce. Stari Urt rascveta}e se kao kad leptir izbije iz svoje suve ljuske, a novi Urt nosi}e ime U`as." Koje fanfare, ej! Sa scene odlazi prorok.
	Krilata iz knjige oca Inirea ~eka me u krilima zgrade. [akama je pljesnula samo jednom, reda radi, kao kad velika dama poziva slu{kinju. [ake se razmi~u, a me|u njima je ta~ka belog svetla, vru}eg i goru}eg. Ma, to kao da je moje sopstveno lice, ali moje lice kao da je maska koja zuri u to.
	Stari autarh, koji `ivi u mom umu ali retko progovara, promrmlja kroz nate~ene usne, moje: "Na|i slede}eg..."
	Desetak zadihanih dahova i tek onda sam shvatio {ta nam je on kazao: da je do{lo vreme da predamo ovo telo smrti, vreme da se mi - Severijan, Tekla, i svi ostali koji u njegovoj senci stoje - pomaknemo, da na~inimo, i mi, korak u senku. Vreme da na|emo nekog drugog.
	On je le`ao izme|u dve velike ma{ine, ve} isprskan nekim tamnim sredstvom za podmazivanje. Ja se sagnuh ka njemu i umalo da padnem; `elja mi je bila da objasnim {ta mora da u~ini.
	Ali mrtav je bio, njegov obraz sa o`iljcima bio je pod mojim dodirom hladan, njegova sparu{ena noga bila je slomljena, iz ko`e je virila bela kost. Svojim prstima mu sklopih o~i.
	Neko je dolazio `urnim koracima. Ali pre nego {to su ti koraci stigli do mene, neko drugi mi se na|e uz rame i zavu~e mi {aku pod glavu. Videh svetlost njegovih o~iju, namirisah mo{us tog dlakavog lica. On prinese pehar mojim usnama.
	Okusio sam, nadaju}i se vinu. Voda; ali ~ista i hladna; njen ukus mi je prijao bolje od ikakvog vina.
	@enski glas, ali dublji, pozva: "Severijane!", a krupni mornar ~u~nu uz mene. Tek kad je opet progovorila, shvatio sam da je to malo~as bio njen glas. "Dobar si. Mi smo se... ja sam se pla{ila..." Ponestale su joj re~i, pa se sagla i, umesto da ma {ta dalje ka`e, poljubila me. U tom trenutku dlakavo lice poljubi i nju i mene. Poljubac tog dlakavog bi}a bio je brz, ali je njen trajao i trajao.
	I ostavio me bez daha. "Guni", rekoh, kad me je najzad pustila.
	"Kako se sad ose}a{? Pla{ili smo se da }e{ umreti."
	"Pla{io sam se i ja." Sada sam se dizao u sede}i polo`aj, mada sam u to morao ulagati najve}i napor. Boleo me je svaki zglob, glava jo{ i vi{e, a ruka me je pekla kao da sam je nedavno gurnuo u vatru. Taj rukav moje somotne ko{ulje visio je, u dronjke pretvoren, a ko`a ruke bila je premazana nekim `utim melemom. "[ta se desilo sa mnom?"
	"Sigurno si pao niz spirakulu, tu smo te na{li. Naime, Zek te je na{ao. Onda je doveo mene." Guni trzajem glave pokaza tog dlakavog patuljka koji je dr`ao pehar vode za mene. "Pretpostavljam da si pre toga sevnut."
	"Sevnut?"
	"Ope~en elektri~nim lukom kad je ne{to pregorelo. Isto se desilo i meni. Vidi." Na njoj je bila siva radna ko{ulja; Guni je sad sma~e dovoljno da vidim da joj je ko`a izme|u dojki opr`ena toliko da je dobila besnu crvenu boju i da je premazana istim melemom. "Radila sam u centrali. Kad sam zadobila opekotine, poslali su me u bolnicu. Namazali ovo na mene i dali mi jednu tubu za kasniju upotrebu - zato je, valjda, Zek odabrao mene. Ti nisi dovoljno jak da sve ovo slu{a{, a?"
	"Pretpostavljam da nisam." Zidovi su stajali pod ~udnim uglovima, a sad su po~eli i da se obr}u; kru`ili su sa sporim dostojanstvom, kao one lobanje koje su, jednom prilikom, letele oko mene.
	"Lezi ti opet, idem da ti donesem ne{to za jelo. Zek }e stra`ariti, za slu~aj da nai|u ruga~i. Mada se ~ini da ih na ovoj dubini nema."
	Imao sam utisak da bi trebalo da joj postavim stotinu pitanja. I mnogo ja~i utisak da treba da legnem i da spavam ako bol to bude dopustio; i tek {to to pomislih, na|oh se na le|ima i u polusnu.
	
	Onda se vratila Guni, sa ~inijom i ka{ikom. "Atole", re~e ona. "Jedi ovo." Ukus je bio kao da jedem bajat hleb prokuvan u mleku, ali je ta hrana bila topla i punila je stomak. Mislim da sam pojeo gotovo sve, a onda sam ponovo zaspao.
	
	Kad sam se slede}i put probudio, nisam bio tako blizu umiranju, ali sam bolove jo{ trpeo. Zubi koji su mi ranije nedostajali i dalje su nedostajali, usta i vilica bili su mi i sad izgrebani; na jednoj slepoo~nici imao sam ~vorugu veli~ine golubijeg jajeta, a na ko`i moje desne ruke po~injale su se pojavljivati, uprkos melemu, naprsline. Pro{lo je ve} deset ili vi{e godina od kad sam dobio poslednje batine od majstora Gerlousa ili od nekog od kalfi i sad otkrih da ve{tinom izbacivanja bola iz svesti ne vladam vi{e onako dobro kao nekad.
	U nameri da svoju pa`nju skrenem na ne{to drugo, po~eh pregledati okolinu. ^inilo se da mesto na kome le`im nije kabina, ve} nekakva pukotina u nekom velikom mehanizmu, jedna od onih gde ~ovek nalazi stvari koje kao da su do{le niotkud - ali pukotina mnogostruko uve}ana. Isko{ena tavanica je bila udaljena bar deset ela. Nikakva vrata nisu ~uvala privatnost niti spre~avala pristup uljezima; iz jednog ugla vodio je prolaz, koji ni~im nije bio zatvoren.
	Le`ao sam na gomili ~istih krpa, blizu onog ugla koji je bio dijagonalno suprotan tom prolazu. Kad sam se pridigao do sede}eg polo`aja, iz senki se pojavi onaj kosmati patuljak koga je Guni nazivala imenom "Zek" i ~u~nu pokraj mene. Nije ni{ta govorio, ali mu je dr`anje izra`avalo da je zabrinut za moju dobrobit. Rekoh: "Dobro je meni, nema brige", a on kao da se, ~uv{i to, malo opustio.
	Jedina svetlost u toj odaji dopirala je kroz vrata; iskoristio sam je da osmotrim svog bolni~ara {to sam bolje mogao. ^inilo mi se da to nije kepec, nego malen ~ovek - ovim ho}u re}i da se nije prime}ivala nesrazmera izme|u trupa i udova. Njegovo lice nije se bitno razlikovalo od ma kog ljudskog lica, osim {to je bilo nadsvo|eno obiljem ra{~upane kose i {to je imalo rasko{nu sme|u bradu i jo{ rasko{nije brkove; ~inilo se da ta brada i ti brkovi nikada nisu bili dodirnuti makazama. ^elo mu je bilo nisko, nos unekoliko spljo{ten, a vilica (koliko se o njoj moglo naga|ati) ne mnogo istaknuta; ali mnogi mu{karci imaju takve crte. A mu{karac je bio, zaista; i to mu{karac sasvim nag, osim {to mu je celo telo bilo gusto pokriveno dlakama; ali kad je video da sam bacio pogled ka njegovim preponama, izvukao je jednu krpu iz te gomile i vezao je sebi oko struka kao prega~u.
	Ne bez izvesnih te{ko}a, ustao sam i othramao preko te prostorije. On me presti`e i stade na izlaz, zapre~iv{i mi ga. Dok je tu stajao, svaka linija njegovog tela podse}ala me je na jednog poslu`itelja koga sam svojevremeno gledao, a koji se trudio da obuzda jednog pijanog uzvi{enog: bila je to poza koja me je preklinjala da ne uradim ono {to sam naumio, ali istovremeno iskazivala i spremnost da budem obuzdan silom ako poku{am.
	Nije u meni bilo pripravnosti ni za kakvu silu; {tavi{e, bio sam u najve}oj mogu}oj meri udaljen od one bezobzirne vrste veselosti u kojoj smo voljni i sa svojim prijateljima da se tu~emo ako neprijatelji nisu pri ruci. Oklevao sam. On pokaza prstom niz taj prolaz, a onda istim prstom pre|e vodoravno preko svog grla: zna~enje tog gesta bilo je nepogre{ivo jasno.
	"Opasnost, tamo?" upitah. "Verovatno si u pravu. U pore|enju sa ovom la|om, neka od bojnih polja koja sam video izgledala bi kao javni vrtovi. U redu, ne}u i}i napolje."
	Bilo je te{ko govoriti kroz usne koje su pretrpele toliki uboj, ali ~inilo se da me je razumeo; slede}eg trenutka se nasme{io.
	"Zek?" rekoh, pokazuju}i prstom ka njemu.
	Ponovo se osmehnuv{i, klimnuo je glavom.
	Ja dotakoh svoja prsa. "Severijan."
	"Severijan!" Razvukao je usta u {irok osmeh, pokazav{i o{tre zubi}e; onda je odigrao mali ples radosti. Ne prestaju}i da se veseli, uzeo me je za levu {aku i poveo nazad ka hrpi dronjaka.
	Njegova {aka bila je sme|a, ali u senkama se ~inila i pomalo fosforescentna.
	
	10. ME\UIGRA
	"Tresnulo te je po glavi ba{ dobro", re~e Guni. Sedela je uz mene i gledala kako jedem supu.
	"Znam."
	"Trebalo je da te odvedem u bolnicu, ali tamo je opasno. Ne treba biti ni na jednom mestu za koje drugi ljudi znaju."
	Klimnuh glavom. "To va`i naro~ito za mene. Dvoje ljudi je poku{alo da me ubije. Mo`da troje. ^ak mo`da i ~etvoro."
	Pogledala me je kao da podozreva da sam od pada malo poremetio pame}u.
	"Sasvim ozbiljno govorim. Me|u njima je bila i tvoja drugarica Idas. Sad je mrtva."
	"Evo, popij i vode. Ka`e{ li ti to da je Idas bio `ensko?"
	"Da. Devojka."
	"A ja to nisam znala?" Guni je oklevala. "Ne izmi{lja{ tek onako?"
	"Nije to va`no. Va`no je da me je poku{ala ubiti."
	"A ti si ubio njega."
	"Ne, Idas se ubila sama. Ali postoji bar jo{ jedan, a mo`da i vi{e njih. Ali ti, Guni, nisi o njima pri~ala, rekao bih. Mislim da si imala na umu one koje je Sidero pomenuo, brlja~e. Ko su oni?"
	Protrljala je ka`iprstima ko`u na uglovima o~iju: `enski pokret koji odgovara mu{kom ~e{kanju po glavi. "Ne znam kako bih to objasnila. Ne znam ~ak ni da li ih razumem ja sama."
	Rekoh: "Poku{aj, Guni, molim te. Mo`e biti va`no."
	^uv{i u mome glasu hitnost, Zek napusti samom sebi zadatu du`nost motrenja da ne nai|u uljezi, ali samo na trenutak, dovoljno dugo da mi dobaci jedan zabrinuti pogled.
	"Zna{ kako ovaj brod plovi?" upita Guni. "Zalazi u vreme, izlazi iz vremena i povremeno otplovi do kraja Vaseljene i jo{ dalje."
	Klimnuh glavom, grebu}i ka{ikom po dnu zdele.
	"Nas ~lanova posade ima ne znam koliko. Tebi to mo`e zvu~ati sme{no, ali ne znam. La|a je, vidi{, tako velika. Kapetan nikad ne pozove sve nas istovremeno. Predugo bi trajalo, danima bi trebalo pe{a~iti samo da bismo svi dospeli na isto mesto, a onda ne bi bilo nikog ko bi radio dok mi idemo i vra}amo se."
	"Razumem", rekoh joj.
	"Mi potpi{emo ugovor, a oni nas odvedu u ovaj ili onaj deo broda. Tu i ostanemo. Upoznamo one koji su ve} u tom delu, ali mnoge druge mornare ne vidimo nikad. Ono odeljenje za stanovanje posade, koje se nalazi iznad moje kabine, nije jedino. Ima mnogo drugih. Stotine drugih, mo`da hiljade drugih takvih mesta."
	"Pitao sam o brlja~ima", rekoh.
	"Pa poku{avam da ti ka`em. Postoji mogu}nost da se neko, bilo ko, izgubi u la|i zauvek. Mislim, ba{, na ve~nost, jer ovaj brod do nje ide i iz nje se vra}a, a zbog toga se vremenu doga|aju ~udne stvari. Neki ljudi na brodu ostare i umru, ali neki rade dugo i nikad ne postanu nimalo stariji i zarade ogromno, onda brod svrati do njihovog rodnog sveta i oni vide da je na tom svetu maltene isto ono doba iz koga su i po{li; iskrcaju se i bogati su. Neki jedno vreme postaju stariji, a potom neko vreme postaju mla|i." Oklevala je, jer se, u tom trenutku, pla{ila da ka`e ono slede}e. Onda re~e: "To se desilo meni."
	"Nisi ti stara, Guni", rekoh joj. To je bila istina.
	"Ovde", re~e ona, dohvativ{i moju levu {aku i prisloniv{i je sebi na ~elo. "Ovde sam stara, Severijan. Toliko mi se de{avalo toga {to `elim da zaboravim. I ne samo da zaboravim, `elim da tu budem opet mlada. Kad se ~ovek napije ili drogira, zaboravi. Ali ono {to ti te stvari u~ine, ostaje u tebi, ostaje u tvom na~inu razmi{ljanja. Razume{ {ta pri~am?"
	"Vrlo dobro", rekoh joj. Povukoh {aku sa njenog ~ela i dohvatih, istom rukom, njenu {aku.
	"Ali, vidi{, po{to se te stvari de{avaju i po{to to mornari znaju i o tome pri~aju, bez obzira na to {to im ve}ina obalskih ljudi ne veruje, na brod dospevaju i osobe koje nisu stvarno mornari i ne}e da rade. Ili se, mo`da, mornar potu~e sa nekim oficirom i bude zapisan za ka`njavanje. On tada ode i pridru`i se brlja~ima. Zovemo ih tako zato {to se za la|u ka`e da 'brlja' kad ~ini zaokrete koje mi ne `elimo."
	"Razumem", rekoh opet.
	"Mislim da neki od njih samo ostaju na jednom mestu, kao mi ovde. Neki putuju u potrazi za novcem ili bitkom. Mo`da u tvoju trpezariju nai|e samo jedan i ima neku pri~u. Ponekad do|e toliko njih da niko ne `eli s njima da se zaka~inje, zato glumi{ da su i oni posada, onda oni jedu i, ako ima{ sre}e, odu."
	"Ti, dakle, ka`e{ da su to obi~ni mornari koji su se pobunili protiv kapetana." Pomenuo sam kapetana zato {to sam `eleo da joj kasnije postavljam pitanja i o njemu.
	"Ne." Odmahnula je glavom. "Ne uvek. Posada je sa raznih svetova, ~ak i iz drugih galaksija, pa mo`da i iz drugih kosmosa. To ne znam sigurno. Ali ono {to je za tebe i mene prost mornar, mo`e biti nekom drugom poprili~no ~udno. Ti si sa Urta, zar ne?"
	"Jeste."
	"I ja sam, i ve}ina ostalih ovde. Sme{teni smo zajedno zato {to govorimo i mislimo isto. Ali kad bismo oti{li u neko drugo odeljenje za posadu, stvari bi mogle biti druga~ije."
	"A ja mislio da sam proputovao mnogo", rekoh, smeju}i se samome sebi. "Sad vidim da nisam onoliko daleko i{ao koliko mi se ~inilo."
	"Bilo bi ti potrebno nekoliko dana samo da bi izi{ao iz onog dela la|e u kome moreplovci ve}inom izgledaju otprilike kao ti i ja. Ali brlja~i putuju kroz la|u, pa se i me{aju. Ponekad se potuku izme|u sebe; ali biva i da se udru`uju, tako da u jednoj bandi najzad ima{ tri-~etiri razli~ite `ive vrste. Neki put se sparuju, pa `ena rodi decu kao {to je Idas. Samo ta deca obi~no ne mogu imati decu. Tako sam bar ~ula."
	Bacila je zna~ajan pogled ka Zeku, a ja {apnuh: "Je li i on takav?"
	"Mislim da mora biti. Na{ao te, onda je do{ao i doveo mene ovamo. Zato sam mislila da te smem ostaviti s njim dok odem po jelo. Ne mo`e da govori, ali nije ti u~inio ni{ta na`ao, a?"
	"Nije", rekoh. "Fin je bio. U drevnim eonima, Guni, narodi Urta putovali su izme|u sunaca. Mnogi su se kona~no ku}i vratili, ali mnogi drugi su ostali na ovoj ili onoj planeti. Mora biti da su, do sada, heterohtoni svetovi preoblikovali ljudsku vrstu, prilago|uju}i je svojim kalupima. Na Urtu, ili Erti, mistici znaju da svaki kontinent ima svoj obrazac za ljudski rod: ako se ljudi sa jednog kontinenta na drugi presele, kroz vrlo kratko vreme - pedesetak pokolenja - po~nu da li~e na dotada{nje `itelje. Obrasci na drugim svetovima moraju biti jo{ izrazitiji; pa ipak, mislim da bi ljudska rasa ostala ljudska."
	"Nemoj re}i 'do sada'", odvrati Guni. "Ne zna{ koje bi vreme bilo ako bismo sad stali kod nekog sunca. Severijane, mnogo smo pri~ali, izgleda{ umoran. Zar ne bi sad legao?"
	"Samo ako legne{ i ti", rekoh. "Umorna si koliko i ja, ili umornija. I{la si da skuplja{ hranu i lekove za mene. Odmori se sad i pri~aj mi jo{ o brlja~ima." Istina je bila da sam se ose}ao oporavljeno u dovoljnoj meri da opet po`elim da zagrlim `enu ili ~ak da se u nju zakopam; a kod mnogih `ena, me|u koje je, rekao bih, spadala i Guni, nema boljeg puta za postizanje bliskosti nego da ih pusti{ da pri~aju i da ih slu{a{.
	Ispru`ila se pokraj mene. "Ve} ti ispri~ah gotovo sve {to znam. Ve}ina mornara se dala na zlo. Neki su njihova deca, ro|ena na brodu i skrivana dok ne dorastu za borbu. A onaj aport, pamti{ kako smo ga uhvatili?"
	"Pa, jasno da pamtim", rekoh.
	"Nisu svi aporti `ivotinje, ali velika ve}ina jesu. Ponekad su to ljudi i ponekad se dogodi da ostanu `ivi dovoljno dugo da u|u u brod, gde ima vazduha." Zakikotala se. "Zna{, oni drugi na njihovim mati~nim svetovima sigurno se ~udom ~ude gde su ovi aportovani nestali. A naro~ito ako je posredi neko va`an."
	Bilo je pomalo neobi~no ~uti tako masivnu `enu da se kiko}e; zato sam se nasme{io i ja koji se retko sme{im.
	"A neki ljudi, opet, pri~aju da mi pojedine brlja~e unesemo u la|u sa tovarom, da su to kriminalci koji su na svojim svetovima bili progonjeni i koji tako, kao ilegalni putnici, u|u. Ili da su oni na svojim svetovima samo `ivotinje, te da su ovde poslati kao `ivi tovar, iako jesu ljudi poput nas. Mi bismo na tim svetovima bili samo `ivotinje - ~ini se meni."
	Njena kosa je, sada blizu mog lica, odavala divan, prodoran miris; a meni pade na um da to ne bi moglo ba{ uvek tako biti, odnosno da se ona namirisala za mene pre povratka u na{ kutak.
	"Neki ljudi ih zovu 'muta}i' zato {to je mnogo njih li{eno sposobnosti govora. Mo`da imaju neki svoj jezik; ali ne mogu sa nama da razgovaraju, a kad uhvatimo nekog, on se mora sporazumevati znacima. Ali Sidero je jednom rekao da mutinir zna~i buntovnik, odmetnik."
	Rekoh: "Kad ve} pomenu Sidera, da li je on bio u blizini kad te je Zek doveo do dna vazdu{nog tunela?"
	"Ne, nije bilo nikog osim tebe."
	"A da li si videla moj pi{tolj, ili onaj no` koji si mi dala pri na{em prvom susretu?"
	"Ne, nije tamo ni~eg bilo. Da li si te stvari imao na sebi kad si padao?"
	"Imao ih je Sidero. Nadao sam se da }e biti dovoljno ~astan da ih vrati; bar me nije ubio."
	Guni je odmahnula glavom na taj na~in {to ju je na krpama zaokrenula levo i desno; tim postupkom jedan njen obraz, okrugao, lep poput behara, do|e u dodir sa mojim obrazom. "Ne bi on to u~inio. On ume ponekad da bude grub, ali nisam ~ula da je ikad ikoga ubio."
	"Mislim da me je sigurno udario dok sam bio u nesvesti. Nisam mogao, u padu, ovako da povredim usta. Bio sam u njemu, da li sam ti to rekao?"
	Odmakla se da mi uputi jedan dug pogled. "Stvarno? Ti to mo`e{?"
	"Mogu. Nije mu se dopalo, ali mislim da u njegovoj gra|i postoji ne{to {to mu je onemogu}ilo da me izbaci dok sam bio pri svesti. Kad smo pali, sigurno se otvorio i izvukao me svojom o~uvanom rukom. Sre}a je moja da mi nije obe noge polomio. A kad me je izvukao, udario me je, sigurno. Ubi}u ga zbog toga kad se opet sretnemo."
	"On je samo ma{ina", re~e Guni tiho. Kliznu {akom pod moju upropa{}enu ko{ulju.
	"Iznena|uje me da ti to zna{", rekoh. "^inilo mi se da ga smatra{ osobom."
	"Moj tata je bio ribar, pa sam odrasla na brodovima. Brodu da{ ime i o~i, a on se mnogo puta i pona{a kao osoba, ~ak ti i ka`e {to{ta. Ali nije osoba, ne stvarno. Ribari su luckasti ljudi ponekad, ali moj tata je govorio da stvarno ludog mo`e{ poznati po tome {to }e svoju la|u, ako mu se vi{e ne dopada, potopiti umesto da je proda. La|a ima duh, ali potrebno je i ne{to vi{e od duha da bi se dobila osoba."
	Zapitah: "Da li je tvoj otac odobrio da potpi{e{ ugovor za rad na ovoj la|i?"
	"Pre toga se udavio", re~e ona. "Svi ribari se udave. To je moju majku ubilo. Vra}ala sam se na Urt prili~no ~esto, ali nikad u vreme kad su oni `iveli."
	"Ko je bio autarh kad si bila dete, Guni?"
	"Ne znam", re~e ona. "Za tu vrstu stvari mi nismo marili."
	Malo je plakala. Poku{ao sam da je ute{im, a iz toga smo vrlo lako i prirodno mogli kliznuti u vo|enje ljubavi; ali njoj je opekotina pokrivala gotovo cela prsa i stomak, a, osim toga, iako sam milovao Guni i ona mene, uspomena na Valeriju tako|e se ubacivala izme|u nas.
	Najzad ona re~e: "Ovo te nije bolelo, a?"
	"Ne", rekoh joj. "Samo, `ao mi je {to sam tebi doneo toliko bola."
	"Ma, nisi. Nimalo."
	"Ali jesam, Guni. Tebe sam opekao u hodniku ispred moje luksuzne kabine, to oboje znamo."
	Ruka joj po|e ka bode`u, ali bila ga je ostavila jo{ dok se svla~ila. Sad joj je le`ao ispod ode}e, daleko van dohvata.
	"Re~e mi Idas da je unajmila nekog moreplovca da joj pomogne u izbacivanju le{a mog posilnog. Upotrebila je za tog moreplovca re~ 'on', ali je oklevala jedan tren pre nego {to je to kazala. Ti si joj bila jedna od drugarica u poslu; ~ak i ako nisi znala da je `ensko, bilo je sasvim prirodno da ona zatra`i pomo} `ene ako nije imala mu{karca-ljubavnika."
	"Koliko dugo si znao?" pro{aputa Guni. Nije po~ela ponovo da jeca, ali joj u uglu jednog oka videh suzu, veliku i okruglu poput Guni same.
	"Od po~etka, kad si mi donela tu ka{u. Moja ruka je bila izlo`ena i zato ju je ono lete}e stvorenje opeklo svojim sokovima za varenje. To je bio jedini deo mene koji nije bio za{ti}en Siderovom metalnom ko`om i ja sam o tome, naravno, po~eo odmah razmi{ljati ~im sam do{ao svesti. Ti si rekla da te je opekao sev energije. Tvoje lice i podlaktice bili su neza{ti}eni, ali su ostali neope~eni. Opekotine su ti na mestima koja su morala biti za{ti}ena ko{uljom i pantalonama."
	^ekao sam da ne{to ka`e, ali ona je }utala.
	"U mraku sam povikao za pomo}, ali niko nije odgovorio. Onda sam ispalio hitac iz mog pi{tolja, sa zrakom pode{enim na najmanju snagu, da bih sebi stvorio svetlost. Kad sam pucao, dr`ao sam pi{tolj na visini o~iju, ali nisam mogao videti ni{an, pa je zrak i{ao pod izvesnim uglom nadole. Tebe je sigurno pogodio u visini struka. Sad, kad sam zaspao, ti si, pretpostavljam, oti{la da potra`i{ Idas da bi me prodala za jo{ jedan hrisos. Naravno, nisi je na{la. Ona je mrtva, a njen le{ je zaklju~an u mojoj kabini."
	"Htela sam da se odazovem kad si povikao", re~e Guni. "Ali mi smo radili ne{to navodno tajno. Znala sam samo da si izgubljen u mraku, a mislila sam da }e se svetla uskoro ponovo upaliti. Onda mi je Idas gurnuo - gurnula, ka`e{ ti, ali ja to nisam znala - no` pod grlo. Bio je ta~no iza mene, tako blizu da nije ni povre|en kad si na mene pucao."
	Rekoh: "Bilo to kako bilo, `elim da zna{ da je Idas imala kod sebe devet hrisosa kad sam pretresao njen le{. Stavio sam ih u d`epi} uvlake onog no`a koji si na{la. Kod Sidera su mi i no` i pi{tolj; ako mi vrati{ te dve stvari, zlatnike zadr`i, ja }u to pozdraviti."
	Posle toga Guni nije htela da govori. Glumio sam da spavam, ali sam, u stvari, motrio ispod kapaka da vidim da li }e poku{ati da me ubode no`em.
	Nije poku{ala, nego je ustala, obukla se i i{unjala iz te odaje; prekora~ila je usnulog Zeka. ^ekao sam jo{ dugo, ali nije se vratila, pa sam, kona}no, zaspao.
	
	11. OKR[AJ
	Le`ao sam u ni{tavilu sna, a ipak su neki delovi mene ostajali budni, plutali su po vodama zaliva nesvesnosti, gde se nalaze oni nero|eni, kao i toliko mnogo mrtvih.
	"Zna{ li ko sam?"
	Znao sam, mada nisam mogao re}i kako. "Ti si kapetan."
	"Jesam. Ko sam?"
	"Gospodaru", rekoh, jer ~inilo se da sam opet {egrt. "Gospodaru, ne razumem."
	"Ko je ovom brodu kapetan?"
	"Gospodaru, ne znam."
	"Ja sam tvoj sudija. Ova Vaseljena, koja sada cveta, poverena je meni na ~uvanje. Zovem se Cadkil."
	"Majstore Cadkil", rekoh, "je li ovo moje isprobavanje?"
	"Ne. A ~as se bli`i kad }u ja, a ne ti, biti probi podvrgnut. Bio si kralj-ratnik, Severijane. Ho}e{ li se boriti za mene? Ho}e{ li to po svojoj volji ~initi?"
	"Sa zadovoljstvom, gospodaru."
	Moj glas kao da je odjekivao u nekom snu: "Gospodaru... gospodaru... gospodaru..." Nije bilo nikakvog odgovora, izuzev te potmule jeke. Sunce je bilo mrtvo, a ja sam ostao sam u smrzavaju}oj tmini.
	"Gospodaru! Gospodaru!"
	Zek me je drmusao za rame.
	Digoh se u sede}i polo`aj, pomisliv{i, za trenutak, da on raspola`e ve}om sposobno{}u govora nego {to sam bio pretpostavio. "Ti{e, budan sam", rekoh.
	On papagajski ponovi: "Ti{e."
	"Da li sam u snu pri~ao, Zek? Mora biti da jesam, ~im si ti ~uo tu re~. Se}am se da..."
	Za}utao sam zato {to je prineo {aku uvu, savijaju}i je u "trubu". Oslu{nuh i ja i za~uh dreku i udarce. Neko izviknu moje ime.
	Zek je projurio kroz vrata ispred mene, ali ne trkom nego vodoravnim skokom. Nisam mnogo zaostajao iza njega; tresnuo sam o jedan zid i dobro ugruvao {ake, a onda mi je postalo jasno da se treba, kao on, izvijati i naletati na zidove stopalima napred.
	Jedan ugao, pa jo{ jedan i mi ugledasmo skupinu ljudi spletenih u borbi. Slede}im skokom uleteli smo me|u njih, ali ja nisam znao koja strana je na{a, niti imamo li uop{te stranu.
	Jedan mornar sa no`em u levici sko~i na mene. Uhvatih ga onako kako me je svojevremeno majstor Gerlous u~io i grunuh ga o zid, pa tek tad videh da je to Purn.
	Nije bilo vremena za izvinjenja ili pitanja. Bode` jednog diva, stvora indigo boje, jurnu ka mojim plu}ima. Tresnuh oberu~ke po njegovom debelom {a~nom zglobu i prekasno videh drugi bode`; on je to se~ivo dr`ao ispod svoje druge ruke. Ono sevnu nagore. Poku{ah da se izmaknem izvijanjem, ali uzalud, jer me s le|a gurnu{e dva ~oveka koja su se me|usobno borila; videh nenufar smrti, plav, sa ~eli~nim srcem.
	Kao da su zakoni prirode za mene bili obustavljeni, on se ne spusti. Div je nastavljao zamah pesnicom i se~ivom unazad, toliko da se najzad i trupom previo pozadi; onda za~uh kako mu se rame lomi i njegov divlji krik kad su prelomljene kosti po~ele da ga bodu iznutra.
	Iako mu je {aka bila velika, jabuka dr{ke bode`a virila je iz nje. Dohvatio sam jednom {akom tu jabuku, a drugom jedan kraj popre~ne rukoza{titne {ipke bode`a i istrgao mu oru`je iz ruke - a onda mu ga sjurio u grudni ko{. On po~e padati unazad, kao stablo, u po~etku sporo; noge su pod njim ostajale kruto ispravljene. Zek, koji mu je visio sa uzdignute ruke, otr`e drugi bode` od njega, na na~in manje-vi{e isti kako sam to ja u~inio.
	Svaki od tih bode`a bio je dovoljno veliki da poslu`i i kao mali ma~ i mi smo, onda, pomo}u njih i naneli izvesnu {tetu. Ja bih naneo i vi{e da se nisam morao ispre~iti izme|u Zeka i nekog mornara koji je mislio da je to brlja~.
	Takve borbe se zavr{avaju isto onako iznenadno kako i po~inju. Jedan krene u bekstvo, pa drugi, a onda moraju i svi ostali, jer ih vi{e nema dovoljno da bi se borili. Tako se desilo i nama. Jedan brlja~, sa ludo ra{~erupanom kosom i zubima atroksa, poku{a da obori moje se~ivo, tuku}i po njemu komadom cevi kao maljem. Presekoh mu {a~ni zglob napola, ubodoh ga u grlo - i uvideh da, osim Zeka, vi{e nemam saboraca. Pored mene projuri neki mornar, ste`u}i svoju krvare}u ruku. Po|oh za njim, izvikuju}i pozive Zeku.
	Ako su nas gonili, nisu to ~inili osobito `ustro. Pobegosmo jednim krivudavim hodni~i}em, pa kroz neku odzvanjaju}u halu punu utihle ma{inerije, pa jo{ jednim hodnikom (prate}i trag onih za kojima smo i{li; na podu i na zidovima videla se krv, jednom smo nai{li i na telo nekog mornara) i najzad u jednu manju dvoranu, sa alatom i radnim stolovima; tu videsmo petoricu mornara, koji su jedan drugom previjali rane, i to propra}ali obiljem uzdaha i psovki.
	"Ko si ti?" upita jedan. Po~e mi pretiti svojim dirk-bode`om.
	Purn re~e: "Znam ga. To je putnik." Krvava gaza bila je obmotana oko njegove desne {ake i pri~vr{}ena trakom.
	"A ovo?" Mornar sa bode`om pokaza ka Zeku.
	Rekoh: "Pipni ga - ubi}u te."
	"Nije to putnik", re~e mornar dvoume}i se.
	"Ne dugujem ti nikakvo obja{njenje i ne}u ti ga ni dati. Ako niste ube|eni da nas dvojica mo`emo pobiti sve vas, probajte."
	Jedan mornar koji ranije nije progovarao re~e: "Dosta, Modane. Ako gospodin jem~i za njega..."
	"Ho}u. Jem~im."
	"E, pa to je onda dovoljno. Video sam te kad si ubijao brlja~e, a i tvoj dlakavi prijatelj je radio isto. Kako vam mo`emo pomo}i?"
	"Mo`ete mi re}i za{to su brlja~i ubijali vas, ako vam je to poznato. Meni je re~eno da ih na brodu uvek ima izvestan broj. Nije mogu}e da su uvek tako nasrtljivi."
	Mornarevo lice, do tog ~asa otvoreno i prijateljsko, zatvorilo se - mada se ~inilo da se ni{ta u njegovom izrazu nije promenilo. "Ja sam ~uo da se pri~a, sire, da je na ovom putovanju ukrcan neko za koga im je re~eno da ga ubiju, ali ne mogu ga na}i. Ne znam ni{ta vi{e od toga. A ako ti zna{, onda zna{ vi{e od mene, kao {to re~e onaj vepar kasapinu."
	"Ko im daje nare|enja?"
	On mi je ve} okrenuo le|a. Po~eh pogledom prelaziti preko ostalih i Purn najzad re~e: "Ne znamo. Ako postoji kapetan brlja~a, za njega dosad nismo ~uli."
	"Vidim. Hteo bih da razgovaram sa nekim oficirom - i to ne sa ni`im, kao {to je Sidero, nego sa nekim od vi{ih oficira."
	Mornar zvani Modan re~e: "E, pa, blagosloven da si, gospodine, i mi bismo rado to isto. Misli{ da smo mi sko~ili na one brlja~e, mi bez vo|e i bez pravog oru`ja? Bili smo radna ekipa, devet ljudi, kad oni sko~i{e na nas. Sad vi{e ne}emo da radimo ako nemamo koplja i marince okolo."
	Ostali izrazi{e saglasnost klimanjem glave.
	Rekoh: "Sigurno mi mo`ete re}i gde bi bili dobri izgledi da na|em vi{eg oficira."
	Modan slegnu ramenima. "Ka pramcu ili ka krmi, sire. To je sve {to ti ja mogu re}i. Ve}inom su oni na jednom od ta dva mesta, jer su im najbolja za osmatranje i upravljanje plovidbom, zato {to jedra ne zapre~uju aparate toliko. Na jednom od ta dva mesta."
	Prisetih se kako sam, u svom mahnitom letenju izme|u jedara, hvatao konopce prednjeg jarbola, onog koso ispru`enog napred.
	"Zar mi ovde nismo prili~no daleko odmakli ka pramcu?"
	"Jesmo, sire."
	"Kako, onda, da mu se jo{ vi{e pribli`im?"
	"Onamo." Pokazao je pokretom. "I idi za svojim nosem, kao {to onaj majmun re~e slonu."
	"A ti mi ne mo`e{ re}i odre|eno kojim putem da idem?"
	"Mogao bih, sire, ali to ne bi bilo dobro pona{anje. Mogu li ja tebi dati jedan savet, gospodine?"
	"To sam i tra`io."
	"Ostani s nama dok ne stignemo do nekog bezbednijeg mesta. Vi{eg oficira tra`i{. Preda}emo te pravome kad budemo mogli. Po|i sam, pa }e te brlja~i ubiti sigurno."
	Purn re~e: "Kad izi|e{ tim vratima, desno, onda samo pravo sve dok ne do|e{ do stepenica za palubu. Penji se njima, pa kreni naj{irim prolazom. Ne zaustavljaj se."
	"Hvala", rekoh. "Hajdemo, Zek."
	Krznati ~ovek klimnu, a kad se na|osmo napolju, cimnu glavom i re~e: "Zao ~ovek."
	"Znam, Zek. Moramo na}i mesto za skrivanje. Razume{? Ti pregledaj onu stranu hodnika, a ja }u ovu. Budi tih."
	Jedan trenutak je upitno zurio u mene, ali jasno se videlo da razume. Ni lanac daljine nisam odmakao tim hodnikom, kad me on povu~e za zdravu ruku i pokaza ka jednoj maloj magacinskoj prostoriji. Iako je glavnina mesta u njoj bila zauzeta buradima i sanducima, bilo ga je dovoljno i za nas dvojicu. Namestio sam vrata tako da je ostala pukotina tanka kao vlas kose, da kroz nju gledamo, a onda sedosmo na dva sanduka.
	Bio sam siguran da }e mornari uskoro oti}i iz one radionice u kojoj smo ih na{li - ~im previju rane i do|u do daha - jer nije bilo ni~ega {to bi, tamo, dalje radili. Me|utim, ostali su tako dugo da sam maltene poverovao da smo ih proma{ili - da su se vratili na popri{te borbe, ili da su si{li niz neki bo~ni prolaz koji smo prevideli. Sigurno su se dugo raspravljali pre nego {to su krenuli.
	Bilo kako bilo, pojavi{e se, najzad. Dotakao sam usne prstom da upozorim Zeka, mada ne verujem da je to bilo potrebno. Kad su pro{la sva petorica i kad se ~inilo da je verovatno da su nam izmakli ve} pedeset ili vi{e elova, dakle ar{ina, i{unjali smo se napolje.
	Nisam mogao znati koliko dugo }emo ih morati pratiti pre nego {to se Purn na|e na njihovom za~elju, niti da li }e se ikad na}i na za~elju; u najgorem slu~aju, bio sam spreman da na{e nade zasnujem na na{oj hrabrosti i njihovoj pla{ljivosti i da ga otmem iz njihove grupe.
	Sre}a je bila sa nama - Purn je ubrzo zaostao nekoliko koraka. Od kada sam postao autarh, mnogo puta sam, na severu, predvodio juri{e. Sad sam odglumio da predvodim jedan takav juri{, vikao sam da za mnom krenu panduri, koji su se sastojali samo od Zeka. Pojurili smo na te mornare kao da smo na ~elu nekakve vojske; a oni se okrenu{e i pobego{e, svi odjednom.
	Nadao sam se da }u napasti Purna s le|a i da }u zahvaljuju}i tome po{tedeti svoju ope~enu ruku u najve}oj mogu}oj meri. Zek mi je u{tedeo trud tako {to je jednim dugim lete}im skokom grunuo Purnu u kolena. Ja mu samo stavih vrh bode`a pod grlo. ^inilo se da je prestravljen, a imao je i razloga za to: nameravao sam da ga ubijem ~im iz njega iscedim {to je mogu}e vi{e obave{tenja.
	Tokom jednog ili dva daha ostadosmo nepomi~ni, slu{aju}i kako se udaljavaju koraci one ~etvorice koji su pobegli. Zek je istrgao Purnov no` iz futrole i sad je ~ekao, sa po jednim oru`jem u svakoj ruci, besno zure}i, ispod svojih napred isturenih obrva, u palog mornara.
	"Umre}e{ odmah ako poku{a{ da be`i{", {apnuh Purnu. "Odgovaraj, pa }e{ mo`da po`iveti neko vreme. Desna {aka ti je u zavoju. Kako je povre|ena?"
	Iako je le`ao ravno, na le|ima, i imao moj bode` prislonjen na vrat, njegove o~i su mi prkosile. Bio mi je dobro znan takav pogled; imao sam prilike da vidim, mnogo puta, slamanje takvog stava.
	"Nemam toliko vremena da bih ga na tebe tra}io", rekoh mu i bocnuh ga no`em taman toliko da krv pote~e. "Ako ne}e{ da odgovara{, to jasno ka`i, pa da te ubijem i da to zavr{imo."
	"U borbi sa brlja~ima. Bio si tamo. Video si. Poku{ao sam da te sredim, dabome, to je ba{ istina. Mislio sam da si jedan od njih. Po{to je s tobom bio ovaj brlja~..." Njegov pogled na trenutak polete ka Zeku. "Budu}i da je ovo bilo s tobom, svako bi to pomislio. Nisi povre|en, nikakva {teta nije u~injena."
	"'Kao {to je ona otrovnica rekla krma~i.' Tako je imao obi~aj da govori ~ovek zvani Jonas. Bio je i on mornar, Purne, ali u la`i hitar koliko i ti. Ta {aka je ve} bila u zavojima kad smo se Zek i ja pridru`ili borbi. Skidaj ih."
	To je nevoljno i u~inio. Ranu je obradio neki ve{t pijavi~ar, svakako u onoj bolnici koju je Guni pomenula; rascep u njegovom mesu bio je za{iven, ali se ipak jasno videlo o kakvoj vrsti rane je re~.
	Dok sam se saginjao da je pogledam, sagao se i Zek; onda je povukao usne unazad, sa zuba, kao {to pripitomljeni ~ovekoliki majmuni ponekad rade. Tad sam uvideo da je ono neumereno naga|anje, koga sam se poku{avao otarasiti, zapravo ~ista istina: Zek je bio onaj dronjavi, skakutavi aport koga smo ulovili u magacinu.
	
	12. SLI^NOST
	Re{en da prikrijem zbunjenost, stavio sam nogu Purnu na prsa i dreknuo: "Za{to si poku{ao da me ubije{?"
	Kod nekih ljudi postoji trenutak kad prihvate izvesnost smrti i posle toga nemaju straha. Taj ~as sad nastupi kod Purna - bila je to promena nepogre{ivo vidljiva, kao otvaranje oka. "Zato {to te znam, autar{e."
	"Zna~i, ti si jedan od mojih. Ukrcao si se kad i ja."
	Klimnuo je glavom.
	"A i Guni se ukrcala kad i ti?"
	"Ne, Guni je mornar odavno. Ona ti nije neprijatelj, autar{e, ako je to ono {to misli{."
	Na moje zaprepa{}enje, Zek me pogleda i klimnu glavom. Rekoh: "O tome znam vi{e nego ti, Purne."
	Kao da me nije ni ~uo, re~e: "Nadao sam se da }e me ona poljubiti. Nema{ ti pojma kako to one rade ovde."
	"Poljubila je mene", rekoh mu, "kad smo se sreli."
	"Video sam, a tako|e sam video da ti nisi znao {ta to zna~i. Na ovoj la|i od svakog novozaposlenog se o~ekuje da ima me|u onima od ranije zaposlenima ljubavnika ili ljubavnicu, osobu od koje }e u~iti kako se ovde radi. Znak je: poljubac."
	"Bivalo je da `ene poljube, pa ubiju."
	"A, ne Guni", uporan je bio Purn. "Bar se meni ~ini da ona nije takva."
	"Ali ti bi me ubio za to? Za njenu ljubav?"
	"Ja sam potpisao ugovor da te ubijem, autar{e. Svako je znao kuda si se zaputio i da ti je namera da sa sobom donese{ Novo Sunce ako uzmogne{, zna~i da prevrne{ Urt naglava~ke i ubije{ sav narod."
	Tako sam o{amu}en bio ne samo onim {to je rekao nego i njegovom vrlo o~iglednom iskreno{}u, da sam zakora~io unazad. On u trenu sko~i na noge. Zek se baci ka njemu. Zekovo duga~ko se~ivo zaseklo ga je po ruci, ali ne duboko; i Purn pobe`e kao vetar.
	Za njim bi se moj drugar stu{tio kao lova~ki pas, ali mu ja doviknuh da to ne ~ini. "Ubi}u ga ako bude poku{ao opet da me ubije", rekoh. "A isto mo`e{ i ti u~initi. Ali ne}u ga goniti zato {to je radio ono {to je smatrao ispravnim. ^ini se da obojica poku{avamo da spasemo Urt."
	Zek je jedan trenutak zurio u mene, a onda je pomakao ple}a nagore.
	"A sad ho}u da znam o tebi. Brine{ me mnogo vi{e nego Purn. Mo`e{ da govori{."
	Zaklimao je glavom `ustro. "Zek govori!"
	"I razume{ {ta ti ka`em."
	Opet je klimnuo glavom, mada uz izvesno dvoumljenje.
	"Onda mi reci istinu. Zar nisi ti bio onaj koga su Gun, Purn i drugi, uz moju pomo}, zarobili?"
	Zek je zurio, a onda je odmahnuo glavom i zagledao se na drugu stranu, na na~in koji je pokazivao, vrlo jasno, da on ne `eli da nastavi taj razgovor.
	"Uhvatio sam te, zapravo, ja; ali te nisam ubio. Mislim da ti ose}a{, mo`da, zahvalnost zbog toga. Kad je Purn poku{ao da me ubije... Zek! Vrati se!"
	Jurnuo je u bekstvo, {to je i trebalo da o~ekujem; a ja, sa ubogaljenom nogom, nisam imao izgleda da ga sustignem. Zbog nekakve neobi~nosti u toj la|i, ostao je dugo vidljiv, pojavljivao se iz ovog ili onog pravca, pa opet nestajao, a tiho {ljiskanje njegovih bosih nogu ~ulo se ~ak i kad nije bio na vidiku. To me je `ivo podsetilo na jedan san u kome sam video siro~e, de~aka sa imenom istim kao {to je moje i u istoj ode}i koju sam ja kao {egra nosio, kako be`i niz hodnike od stakla; pa mi se u~ini da je i Zekovo lice malo~as dobilo (ba{ kao {to je malo siro~e Severijan u tom snu na neki na~in igralo moju ulogu) razmere donekle sli~ne mojim izdu`enim crtama.
	Ipak, ovo nije bio san. Bio sam sasvim budan i ni~im drogiran; samo izgubljen negde u nebrojenim zavijucima ove la|e. Kakvo je stvorenje, pomislih, Zek? Ne zlo; ali koliko ima na Urtu, me|u milionima `ivih vrsta, onih koje se mogu nazvati "zlim" u ma kom stvarnom smislu? Alzabo-zver, bez sumnje; mo`da i {i{mi{i krvopije i {korpije; zmija koju zovu "`utobrada" i jo{ pokoja vrsta. Sve u svemu, desetak me|u milionima. Pamtio sam kakav je bio Zek kad sam ga prvi put video u onom magacinu: imao je boju loja, a svuda po njemu visilo je ne{to dronjavo, {to nije bilo ni dlaka, ni perje; bio je to stvor sa ~etiri uda, ali bez repa i svakako bez glave. Kad sam ga video slede}i put, u kavezu, bio je pokriven krznom i imao je glavu sa tupim crtama lica; a ja sam pretpostavio da su moji prvi utisci bili pogre{ni, iako ih nijednog trenutka nisam jasno prizvao u se}anje.
	Na Urtu postoje gu{teri koji prihvataju boju svoje okoline - kad su me|u li{}em, zeleni su, me|u stenama su sivi i tako dalje. Oni to ne rade da bi uhvatili plen, kao {to bi se moglo pomisliti, nego da izmaknu o~ima ptica. Nije li mogu}e, pomi{ljao sam, da je na nekom drugom svetu nastala `ivotinja koja prima i oblik? Mo`da je njegov izvorni oblik (ako bi se uop{te moglo re}i da ga ima) neobi~niji od one ~etvorono`ne, gotovo okrugle stvari koju sam prvo ugledao u magacinu. Po pravilu, grabljivice ne napadaju svoju vrstu. Kako bi lovljeni mogli bolje da se obezbede, nego da uzmu na sebe izgled grabljivice?
	Ljudska bi}a su mu sigurno zadala te{ke probleme: umnost, govor, ~ak i razliku izme|u kose na glavi i ode}e na telu. Onaj trakasti, ali dronjavi pokriva~ lako je mogao biti Zekov prvi poku{aj pravljenja ode}e, u vreme kad je jo{ verovao da je ode}a organski deo njegovih gonilaca. Ubrzo je saznao da nije; da ga muta}i nisu oslobodili kad i sve ostale `ivotinje, mi bismo pre ili kasnije na{li golog ~oveka u Zekovom ogra|enom prostoru. Sad je Zek bio, sa svakog prakti~nog stanovi{ta, ~ovek, i to ~ovek na slobodi. Ali nije bilo nimalo ~udno {to je pobegao od mene - me|u njegovim najdubljim nagonima svakako je bio i taj da pobegne od onog pripadnika podra`avane vrste koji razotkrije njegovu maskiranost.
	Premi{ljaju}i o svemu tome, pe{a~io sam hodnikom u kome me je Zek ostavio. Hodnik se uskoro razgranao u tri hodnika, pa ja za trenutak zastadoh, ne znaju}i kojim bih krenuo. ^inilo se da nema nikakvih razloga da se opredelim za neki odre|eni od njih; zato izabrah, nasumce, levi.
	Nisam daleko odmakao njime, kad primetih da ne hodam lako. Prva mi je pomisao bila da sam se razboleo, a druga da sam drogiran. Me|utim, nisam se ose}ao ni{ta lo{ije nego kad sam polazio iz onog kutka gde me je Guni bila sakrila. Nije me uhvatila vrtoglavica, nisam imao ose}anje da bih mogao pasti, niti sam opa`ao ikakve te{ko}e u odr`avanju ravnote`e.
	A ipak, po~eo sam da padam jo{ dok su mi te misli prolazile umom. Nije bilo u pitanju neko moje neuspevanje da na vreme primetim da sam izgubio ravnote`u, nego, jednostavno, to da nisam mogao da na~inim slede}i korak dovoljno brzo da bih prihvatio svoju te`inu; padao sam, me|utim, zaista veoma sporo. Noge kao da su mi bile vezane nekom neshvatljivom silom, a kad sam poku{ao da pru`im ruke ispred sebe, pokaza se da su i one sputane; nisam ih mogao uzdi}i sa svojih bokova.
	Tako sam, dakle, visio u vazuhu, nepridr`an, a zahva}en vrlo slabom privla~nom snagom brodskih pregrada; ali nisam padao. Zapravo, padao sam tako lagano, da se ~inilo da nikad ne}u sti}i do nepomi~nosti na ishabanoj sme|oj stazi hodnika. Negde, u udaljenijem delu broda, zvonilo je zvono.
	Sve ovo je trajalo, bez promene, prili~no dugo; ili, bar, tokom jednog vremena koje je meni izgledalo dugo.
	Kona~no za~uh korake. Iza mene; nisam mogao okrenuti glavu da vidim. Prsti posegnu{e ka duga~kom bode`u; ne mogoh ga poma}i, ali stegoh pesnicu oko dr{ke, opiru}i se. Trzaj; huka nadiru}e tame.
	^inilo mi se da sam ispao iz svog toplog kreveta od krpa. Pipao sam nastoje}i da ga na|em, ali na|oh samo hladni pod. Nije na podu bilo neudobno - le`ao sam odve} lako za to. Maltene sam plutao. Ipak, bilo je hladno, toliko hladno da sam isto tako mogao plutati i po jednoj od onih plitkih barica koje se stvaraju ponekad na ledu \ola, kad nastupi jedno od onih kratkotrajnih doba topline, ponekad ~ak i usred zime.
	Po`eleo sam da legnem na svoje krpe. Ako ne uspem opet da ih na|em, Guni ne}e na}i mene. Tra`io sam, pipao, zalud.
	Tra`e}i ih, ispru`io sam um. Ne mogu objasniti kako; ~inilo se da nije nimalo te{ko ispuniti ceo brod svojim umom. Upoznao sam brodske pregrade kroz koje smo puzili kao {to pacovi u ku}i puze kroz zidove kojima su sobe ogra|ene: mo}ne pe}ine su to bile, krcato pune ~udnovate robe. Rudnik ~ovekomajmuna sadr`avao je poluge srebra i zlata; ali svaki magacin ove la|e (a magacina je bilo mnogo vi{e od sedam) bio je daleko silniji, a u njemu sva, pa i najmanja blaga - doneta sa dalekih zvezda.
	Upoznao sam taj brod, njegove ~udne mehanizme i one jo{ neobi~nije koji nisu bili uistinu mehanizmi, a ni `iva bi}a, niti ma {ta drugo za {ta mi imamo re~i. Bilo je u brodu mnogo ljudi i jo{ mnogo drugih osoba koje nisu ljudi - i sve te osobe su spavale, radile, volele se, borile se. Sve sam ih znao, ali neke sam i prepoznao, a mnoge druge nisam.
	I jarbole sam upoznao, jarbole stotinu puta vi{e nego {to iznosi debljina trupa la|e; i velika jedra, ra{irena kao mora, objekte koji su u dve dimenzije ogromni, a u tre}oj jedva da i postoje. Svojevremeno me je upla{ila jedna slika na kojoj je ta la|a bila prikazana. Sad la|u upoznah nekim ~ulom boljim od vida i okru`ih je kao ona mene. Svoj krevet od dronjaka na|oh, ali do njega sti}i ne mogah.
	
	Od bola do|oh sebi. Mo`da bol zato i postoji, ili je on mo`da samo lanac iskovan da nas ve`e za ve~itu sada{njost, iskovan u nekoj kova~nici o kojoj mo`emo samo naga|ati, rukama nekog kova~a koga ne znamo. U svakom slu~aju, ose}ao sam da se moja svest uru{ava u sebe kao {to ~ini materija u srcu zvezde, kao zgrada kad se kamenje opet sa kamenjem sastavlja da bude kao {to je u dubini Urta bilo u po~etku, kao {to se urna, kad je razbijena, uru{ava. Nadnosile su se nad mene prilike, dronjcima ogrnute; mnoge od njih bile su ljudske.
	Od svih najve}a bila je i najdronjavija, {to mi se ~inilo neobi~no sve dok ne uvideh da taj mo`da i ne mo`e da na|e ode}u koja bi mu veli~inom odgovarala i da zato nastavlja da nosi ono {to je nosio nekada, na la|i kad je bio. Ali sa sve novim i novim zakrpama.
	On me je zgrabio i povukao da ustanem, u ~emu su mu pomagali jo{ neki, mada mu nikakva pomo} nije bila potrebna. Boriti se s njim - to je bio vrhunac ludosti, bilo ih je najmanje desetorica i svi su bili naoru`ani. A ipak, borio sam se, udaraju}i i bivaju}i udaran u jednoj tu~i u kojoj pobediti nisam mogao. Od kad sam bacio svoj rukopis u prazninu, kao da su me stalno proganjali s mesta na mesto, kao da nikad nisam bio sam sebi gospodar du`e od nekoliko trenutaka neprekidno. Sad sam bio spreman da tresnem svakog ko poku{ava da uspostavi vlast nada mnom, a ako bih bio u vlasti svoje sudbine, i po sudbini bih udario.
	Ali nije vredelo. Vo|u sam povredio, ~ini mi se, otprilike onoliko koliko bi mene povredilo razbesnelo ratovanje nekog de~ka od deset godina. Savio mi je ruke iza le|a, a neko drugi ih tamo priveza `icom i gurnu me da krenem napred. Tako gonjen, teturao sam se napred i najzad me gurnu{e u jednu uzanu sobu gde je stajao autarh Severijan, kome su njegovi dvorjani pridodali nadimak Veliki, kraljevski obu~en u svoju `utu ode`du i ogrta~ bogato ukra{en draguljima, sa skiptrom vlasti u ruci.
	
	13. BITKE
	Samo slika to beja{e, ali toliko stvarna da sam na tren bio spreman da poverujem da to preda mnom stoji neko drugo ja. Pred mojim o~ima on se okrete i mahnu rukom, na na~in koji je bio do sme{ne preteranosti veli~anstven, prema jednom praznom uglu sobe; zakora~i dvaput. Pri tre}em koraku i{~eze; ali se odmah i stvori na ta~ki gde je u po~etku bio. Tokom jednog dugog daha tu ostade, pa opet mahnu i zakora~i.
	Onaj vo|a, ~ovek sa prsima poput bureta, graknu neko nare|enje, na jeziku koji nisam razumeo, a neko odveza `icu kojom su mi bile vezane ruke.
	Jo{ jednom moja slika i prilika zakora~i. Po{to sam se ve} oslobodio jednog dela prezira koji sam prema njemu ose}ao, mogao sam zapaziti da vu~e jednu nogu i videti pod kakvim nadmenim uglom di`e glavu. Vo|a opet progovori, a meni jedan niski ~ovek, sa prljavom sivom kosom nalik na Hetorovu, re~e: "On ho}e da i ti uradi{ onako. Ako ne}e{, mi }emo te ubiti."
	Jedva sam ga ~uo. Sad sam se prisetio te rasko{ne ode}e i tih gestova i ne `ele}i ni najmanje da se u pam}enju vra}am na to vreme, ipak sam bio obuhva}en se}anjem, kao svojevremeno pro`diru}im krilima u vazdu{nom tunelu. Ispred mene se uzdi`e nebeski brod (ali kad se to de{avalo, ja nisam znao da je to samo ~amac ove velike la|e) ~ija je pristupna rampa bila, kao srebrna pau~ina, opru`ena do tla. Moji pretorijanci, stoje}i rame uz rame, popunili su ligu i vi{e okolnog prostora; sad se razmako{e, stvaraju}i aveniju koja je u isto vreme bila i zasenjuju}a i gotovo nevidljiva.
	"Grabi ga!"
	Mu{karci i `ene, obu~eni u dronjke, zakovitla{e se oko mene. U jednom trenutku pretpostavih da }u biti ubijen zato {to sam odbio da hodam i dignem ruku; poku{ah da im doviknem da sa~ekaju, ali nije bilo vremena ni za to, ni za ma {ta drugo.
	Neko me dograbi za okovratnik i tr`e me unazad, tako da se po~eh daviti. Bila mu je to gre{ka; naletev{i na njega, bio sam odve} blizu da bi me svojim maljem udario, a ja mu zarih pal~eve u o~i.
	Ljubi~asto svetlo o{inu po izbezumljenoj rulji; petoro ili {estoro pogibo{e. Desetak drugih, sa napola uni{tenim licima ili bez ruku ili nogu, po~e{e urlikati. Vazduh se ispuni slatkastim dimom goru}eg mesa. Otrgoh malj od ~oveka koga sam oslepeo i navalih njime na one okolo. Nerazuman je to postupak bio, ali, ipak, brlja~i koji su jurnuli iz sobe kao {to pacovi be`e od lasice pro|o{e gore nego ja; videh da padaju kao `ito kad ga kosi{.
	Vo|a, onaj sa prsima kao bure, postupio je mudrije, bacio se pri prvom hicu na pod, otprilike el daleko od mojih nogu. Sad sko~i na mene. Glava tog malja sastojala se od ma{inskog kugli~nog le`aja; tresnuh, zapinju}i iz sve snage, po mestu gde se vrat sa ramenom sastaje.
	Jednako bi dejstvovalo i da sam udario arsinoithera. Jo{ i sad pri svesti i jo{ i sad jak, on me udari kao {to ta `ivotinja udara grozovuka. Izlete mi malj iz {aka, a vo|a se sru~i preko mene i svojom te`inom mi izbi dah iz plu}a.
	Zaslepljuju}e je sevnulo. Video sam obe njegove {ake, sa po sedam prstiju, uzdignute, ali izme|u njih je bio samo patrljak vrata, koji se dimio kao {to se panjevi izgorele {ume dime. Krenuo je u novi juri{ - ne na mene, nego na zid; naletev{i na njega, digao se i juri{ao jo{ jednom, slepo.
	Drugi hitac ga je presekao maltene napola.
	Poku{ao sam da ustanem, ali {ake su mi bile klizave od njegove krvi. Jedna ruka, ogromno jaka, obuhvati me oko pojasa i podi`e. Dobro znani glas upita: "Mo`e{ li da stoji{?"
	Sidero je to bio; sasvim iznenada me obuze ose}anje da je to stari prijatelj. "Mislim da mogu", rekoh. "Hvala."
	"Borio si se protiv njih."
	"Ne uspe{no." Prisetih se svojih generalskih dana. "Ne dobro."
	"Ali si se borio."
	"Ako tako `eli{", rekoh. Nai|e grupa mornara koji se po~e{e kome{ati oko nas; neki su nosili pu{ke-fuzilke, a neki krvave no`eve.
	"Da li }e{ se boriti protiv njih opet? ^ekaj!" Sidero poma~e svoju fuzilku, pokretom ~iji je smisao bio da treba da }utim. "Zadr`ao sam no` i pi{tolj. Uzmi ih sada." Jo{ je imao na sebi moj opasa~ i na njemu moje oru`je. Gurnuo je fuzilku pod patrljak svoje desne ruke i stisnuo je, onda otka~io kop~u opasa~a i predao mi sve to zajedno.
	"Hvala", ponovih. Nisam znao {ta bih drugo rekao; pitao sam se da li je moja nesvest zaista bila, kao {to sam pretpostavio, od njegovog udarca.
	Ni taj metalni vizir, koji je njemu bio lice, a ni njegov grubi glas nisu davali nikakav nagove{taj o njegovim ose}ajima. "Odmaraj se sada. Jedi, pa }emo pri~ati kasnije. Mora}emo se opet boriti, kasnije." Okrete se da se suo~i sa mornarima koji su se vrzmali okolo. "Odmarati se! Jesti!"
	Bio sam voljan da ~inim to isto. Nije mi bila namera da se borim za Sidera, ali pomisao da }u jesti zajedno sa drugarima koji }e me ~uvati dok budem spavao bila je neodoljiva. Kasnije }e biti lako (mislio sam) da klisnem odatle.
	Mornari su sa sobom nosili vojni~ke pakete hrane, a mi ubrzo na|osmo i nove koli~ine, zalihe onih brlja~a koje smo pobili. Uskoro smo sedeli i jeli mirisnu ve~eru sa~injenu od so~iva ukuvanog sa svinjetinom, pra}enog vatreno ljutim travama, hlebom i vinom.
	Mo`da su negde u blizini postojali kreveti ili vise}i le`aji i tako|e hrana i kuhinjska pe}nica, ali, {to se mene ti~e, umor je bio preveliki, zato ne po|oh da to tra`im. Desna mi je ruka jo{ zadavala bol, ali sam znao da on ne}e biti toliki da ostanem budan; a bolove u mojoj glavi ubla`ilo je vino koje sam popio. Ve} sam se spremao da se opru`im po tom istom mestu na podu gde sam sedeo - pomi{ljaju}i da bi dobro bilo da je Sidero sa~uvao i ogrta~ - kad jedan mornar, ~vrste gra|e tela, ~u~nu pokraj mene.
	"Pamti{ li me, Severijane?"
	"Trebalo bi da te pamtim", rekoh, "budu}i da mi ime zna{." Istina je bila da ga nisam pamtio, mada je u njegovom licu bilo ne~eg poznatog.
	"Zvao si me Zek."
	Zurio sam. Svetlost je bila mutna, ali ~ak i kad sam tu okolnost uzeo u obzir, nisam mogao poverovati da je to onaj Zek koga sam znao. Kona~no rekoh: "Ne ulaze}i u jednu temu o kojoj nas dvojica ne `elimo da raspravljamo, ne mogu da ne napomenem da si se ti, po svemu sude}i, znatno izmenio."
	"To je zbog ode}e - uzeo sam je sa jednog mrtvog ~oveka. Osim toga, obrijao sam se. A Guni ima makaze. Odrezala je deo moje kose."
	"Guni je ovde?"
	Pokretom glave Zek pokaza u jednom pravcu. "Ti `eli{ da pri~a{ s njom. A i ona bi, verujem, rado popri~ala s tobom."
	"Ne", rekoh. "Reci joj da }u popri~ati s njom ujutro." Poku{ah da smislim {ta bih jo{ mogao re}i, ali samo kazah: "Reci joj da su stvari koje je za mene u~inila nadoknadile, i vi{e nego nadoknadile, svu {tetu, ako je {tete bilo."
	Zek klimnu glavom i udalji se.
	Pominjanje Guni podsetilo me je na Idasine hrisose. Otvorio sam d`epi} na kaniji no`a i virnuo unutra da se uverim da su jo{ tu, a onda sam legao i zaspao.
	
	U vreme kad sam se probudio - oklevam da to nazovem jutrom, jer pravog jutra tu nije bilo - ve}ina mornara ve} je bila budna; jeli su ono {to je ostalo od no}a{nje hrane. Sideru su se pridru`ila dvojica vitkih automatona, stvorenja od one vrste kojoj je, verujem, Jonas nekada morao pripadati. Ta trojica su stajala ne{to postrani od nas ostalih; razgovarala su odve} tihim glasom da bih ih mogao razumeti.
	Nisam mogao zasigurno znati da li su ta dva voliciona mehanizma bli`a kapetanu i visokim oficirima nego Sidero; dok sam se premi{ljao da li da im pri|em i predstavim se, oni odo{e i nestado{e istog trena u lavirintu prolaza. Kao da je pro~itao moje misli, Sidero mi pri|e.
	"Mo`emo razgovarati sada", re~e.
	Klimnuh glavom i objasnih da sam se spremao da ka`em i njemu i onoj dvojici ko sam.
	"Ne bi koristilo. Zvao sam ~im smo se sreli. Ti nisi to {to ka`e{. Autarh je bezbedan."
	Zaustih da se raspravljam s njim, ali on di`e {aku da me u}utka. "Nemojmo se sva|ati sada. Znam {ta mi je re~eno. Daj da objasnim pre nego {to se sva|amo ponovo. Naneo sam ti povredu. Bila je du`nost moja onda da ispravljam i ukorevam za nevaljalstvo. Radovao sam se zbog toga tada."
	Zapitah da li pri~a o tome da me je udario dok sam le`ao u nesvesti, a on klimnu glavom. "Ne smem." Kao da je hteo jo{ da govori, ali se uzdr`ao. Trenutak kasnije re~e: "Ne mogu objasniti."
	"Mi znamo {ta su moralni obziri", rekoh mu.
	"Ne kao mi. Vi verujete da znate. Mi znamo, a ipak gre{imo ~esto. Mo`e se desiti da `rtvujemo ljude da bismo za{titili svoj opstanak. Mo`e se desiti da ljudima prenosimo neka uputstva, pa i da ona poteknu od nas. Mo`e se desiti da ispravljamo i ukorevamo za nevaljalstvo. Ali ne smemo postati kao vi. To se desilo meni. Moram vratiti dug."
	Rekoh mu da ga je ve} vratio, da mi je u punoj meri nadoknadio {tetu time {to me je spasao od brlja~a.
	"Ne. Ti si se borio i ja sam se borio. Ovo je moje pla}anje. Idemo u ve}u borbu, mo`da poslednju. Brlja~i su krali ranije. Sad se di`u da ubijaju, da uzmu la|u. Kapetan je trpeo brlja~e predugo."
	Osetih koliko mu je te{ko da govori o nedostacima svog kapetana i koliko je `eljan da se okrene na drugu stranu.
	"Po{te|ujem te", re~e on. "To je moje odu`ivanje tebi."
	Zapitah: "Misli{ - ne moram se pridru`iti tebi i tvojim mornarima u borbi ako ne `elim?"
	Sidero klimnu glavom. "Bori}emo se uskoro. Skloni se brzo."
	To je, dakako, i bila moja namera do malo~as, ali sad nisam mogao tako postupiti. Izvu}i se sopstvenim lukavstvom, u suo~enju sa opasno{}u, svojom voljom, to je bila jedna stvar - a dobiti nare|enje da se dr`i{ podalje od bitke, kao kakav evnuh, sasvim druga.
	Nekoliko trenutaka posle toga na{ metalni vo|a zapovedio je da se postrojimo. Kad smo to u~inili, prizor mojih okupljenih drugara nije me uop{te ispunio pouzdanjem; Gvazahtovi iregularci su, u pore|enju sa ovim drugarima, bili elitna jedinica. Poneko je imao fuzilku, kao Sidero, a poneko kaliverku one vrste kojom smo lovili Zeka. (Sada mi je bio zabavan prizor Zeka naoru`anog istom takvom kaliverkom.) Pogdeko je imao i kra}e ili du`e koplje; a ve}ina je, kao Guni - koja je stajala na izvesnom odstojanju od mene i nije htela ka meni da pogleda - imala samo no`eve.
	A ipak, svi su spremno krenuli mar{evskim korakom napred i svi su ostavljali utisak da }e se boriti, mada sam znao da su izgledi veliki da }e posle prvog pucnja polovina njih nagrnuti u bekstvo. Tra`io sam i dobio mesto gotovo sasvim na za~elju njihove razvu~ene kolone da bih mogao bolje oceniti koliko }e ih dezertirati. Ali nije dezertirao niko; ve}ini tih mornara pretvorenih u ratnike mogu}e `estoke bitke bila je, izgleda, dobrodo{la promena u odnosu na uobi~ajeno rintanje.
	Kao i uvek u svim vrstama ratova koje sam ikad upoznao, umesto o~ekivane bitke nastupilo je odugovla~enje. Provedosmo smenu vremena ili du`e trampaju}i kroz zbunjuju}u unutra{njost la|e; jednom smo u{li u ogroman, odjekuju}i prostor koji je morao biti prazan magacin; jednom smo zastali radi neobja{njenog i nepotrebnog odmora; u dva maha pridru`ile su nam se manje grupe mornara, koji su izgledali kao ljudi, ili bar pribli`no kao ljudi.
	^ovek koji je upravljao kretanjem vojski, kao {to sam ja ~inio, i koji je li~no u~estvovao - opet kao ja - u bitkama u kojima su se ~itave legije sparu{ivale kao trava ba~ena u pe}, morao je osetiti veliko isku{enje da se zabavlja posmatraju}i ta na{a mar{ovanja i odmaranja. Pi{em re~ "isku{enje" zato {to je to bilo ne{to {to ne valja ~initi jer je zasnovano na neistini. I najobi~niji okr{aj nije obi~an onima koji u njemu poginu, pa zato ne bi trebalo da bude obi~an - u nekom kona~nom smislu - nikome od nas.
	Dozvolite da priznam, me|utim, da sam tom isku{enju podlegao, ba{ kao {to sam i mnogim drugim isku{enjima podlegao. Zabavljalo me je to {to sam gledao; razonodio sam se jo{ vi{e kad je Sidero (vidno se trude}i da me dovede u bezbedan polo`aj) stvorio za{titnicu i naredio mi da komandujem tim odredom.
	Mornari meni povereni bili su, o~igledno, oni za koje se on ponajmanje nadao da }e se mo}i ~asno pokazati kad na{a zbrda-zdola skupljena sila krene u dejstvo. Od nas desetoro {est su bile `ene, i to sve daleko manjeg rasta i manje mi{i}ave nego Guni. Trojica od ~etvorice mu{karaca bili su sitnog rasta i, ako ne ba{ stari, bar znatno pomaknuti sa zenita svojih snaga ka starosti; ~etvrti mu{karac bio sam ja i od svih desetoro jedini sam imao oru`je opasnije od no`a ili ~eli~nog pajsera. Po Siderovom nare|enju, pe{a~ili smo - ja ne mogu da ka`em da smo mar{irali - deset lanaca iza glavnine na{ih snaga.
	Da sam mogao, stupao bih ispred njih devetoro, jer sam `ivo `eleo da oni jadnici kojima je bila volja da dezertiraju, sada to i u~ine. Ali nisam mogao; pokretne boje i oblici i plove}e svetlosti u unutra{njosti la|e zbunjivali su me i sad. Odmah bih izgubio svaki trag Sidera i glavnine snaga.
	Pribegavaju}i najboljoj raspolo`ivoj mogu}nosti, izdvojio sam jednog mornara, onog ~ija je telesna sposobnost bila najpribli`nija mojoj, rekao mu koju razdaljinu da odr`ava, a ostalima dopustio da idu za nama ako im se ide. Prizna}u da sam se bavio ovakvim premi{ljanjima: da li }emo uspeti da primetimo da se i{ta de{ava ako oni napred do|u u dodir sa neprijateljem.
	Oni to nisu u~inili, a mi smo primetili - odmah.
	Gledaju}i pored moga vodi~a, videh kako neki stvor iska~e, baca no` sa mnogo vrhova koji se u vazduhu vrteo kao to~ak i onda juri{a na nas kao tilakosmil, skokovima koji pokazuju da su mu ple}a te{ka.
	Moju ruku je mo`da usporio bol od opekotina, mada se ne se}am da sam ga osetio. Dok mi se pi{tolj na{ao izvan futrole, brlja~ je ve} jurio preko tela nesretnog mornara. Nisam poja~ao pode{enost pi{tolja, ali je to, sigurno, uradio Sidero; grudva energije koja je tresnula u brlja~a raskomadala ga je, delovi njegovog raznetog tela prelete{e preko moje glave kao jato zahva}eno naja~im gr~evima.
	Nije bilo vremena za slavodobitno u`ivanje u pobedi, a jo{ manje ga je bilo za ukazivanje pomo}i na{em vodi~u, koji je le`ao pred mojim nogama natapaju}i brlja~ev hidra-no` svojom krvlju. Tek {to se sagnuh da mu pogledam ranu, dvadesetak brlja~a isko~i{e sa jedne galerije kao talas. Ispalih pet hitaca, pritiskaju}i obara~ najbr`e {to sam mogao.
	Plameni udar iz nekakvog kontusa ili ratnog koplja zatutnja kao pe}, prolivaju}i plavu vatru po brodskom zidu iza mene; okrenuh se i pobegoh, najbr`e {to je moja lo{a noga dopu{tala, pedesetak ar{ina daleko, gone}i preostale mornare ispred sebe. Dok smo be`ali, ~uo sam kako brlja~i napadaju zadnji kraj glavne kolone.
	Trojica su krenula da nas gone. Tu trojicu sam onda poubijao, a njihovo naoru`anje - dva obi~na i jedno vould`-koplje - dao sam onim mornarima koji su izjavili da njima umeju rukovati. Krenusmo napred i pro|osmo pored jo{ desetak mrtvih, od kojih su neki bili brlja~i, a neki Siderovi borci.
	Moja je ko{ulja bila sva u ritama; sad mi je maltene otr`e s le|a zvi`de}i vetar koji po~e iza nas.
	
	14. KRAJ VASELJENE
	Mornari su bili mudriji od mene, odmah su namestili sebi ogrlice. Dok to ne videh, ne razumeh {ta se dogodilo.
	Nedaleko od nas, eksplozija izazvana nekim groznim oru`jem otvorila je hodnike prema praznini i zato je vazduh, dotad dr`an u ovom delu broda, pokuljao napolje. Name{taju}i sebi ogrlicu, za~uh kako se na vi{e mesta zatvaraju velika vrata; bilo je to sporo, {uplje gruvanje, nalik na ratne bubnjeve titana.
	^im sam prika~io kop~u moje ogrlice, taj vetar kao da je nestao; jo{ sam, me|utim, ~uo njegovu pesmu i video kako pra{ina odlazi u ludim kovitlacima, koji su {ibali niz hodnik kao nebeske raketice. Oko mene je plesao samo umereni povetarac.
	Vuku}i se sporo napred - jer smo o~ekivali da u svakom trenutku nai|emo na jo{ brlja~a - stigosmo do tog mesta. To je bilo (zami{ljao sam) idealno mesto da najzad sagledam sastav broda u dovoljnoj meri da bih i o njegovom unutra{njem rasporedu ne{to saznao. Ne saznah ni{ta. Razmrskano drvo, namu~eni metal i polomljeni kamen bili su izme{ani sa tvarima neznanim na Urtu, glatkim poput slonova~e ili `ada, ali neobi~nih boja, ili bez ikakve boje. Drugi materijali su podse}ali na lan, pamuk, ili na grubo krzno nekih bezimenih `ivotinja.
	Iza tih razorenih slojeva ~ekale su }utljive zvezde.
	Bili smo izgubili dodir sa glavninom, ali ~inilo se da je jasno da }e ta provala na brodskom trupu morati da bude zatvorena {to je pre mogu}e. Ostatku za{titnice - a u tom odredu je, osim mene, ostalo jo{ osmoro njih - dadoh signal da krenu za mnom; nadao sam se da }e, do trenutka kad stignemo na palubu, tamo ve} raditi ekipa za popravke.
	Da smo bili na Urtu, penjanje uz te razorene nivoe bilo bi neizvodljivo; ovde je bilo lako. Sko~i{ obazrivo, dohvati{ neki izvitopereni nosa~ ili gredu, pa opet sko~i{; najbolji na~in bio je da se svakim skokom otiskuje{ preko provalije, {to bi na nekom drugom mestu bilo ludilo.
	Stigli smo do palube, ali se, u prvi mah, ~inilo da time nismo postigli ni{ta; bila je jednako bez ljudi kao ona ledena ravnica koju sam svojevremeno gledao sa najvi{ih prozora Poslednje ku}e. Preko palube su bili opru`eni, kao zmije, ogromni kablovi; bilo je i nekoliko drugih kablova koji su se, kao stubovi, dizali u visine, jo{ i sad pridr`avaju}i, daleko u visinama, jednu odvaljenu katarku.
	Jedna od `ena mahnu rukom, pokazav{i prstom ka drugom jarbolu, udaljenom nekoliko liga. Pogledao sam, ali, za trenutak, nisam mogao videti ni{ta osim mo}nog lavirinta jedara, konopa i kablova. Onda se ukaza slaba, ljubi~asta iskra, bleda me|u zve`|em - a sa drugog jarbola, kao odgovor, druga iskra.
	Onda se desi ne{to tako neobi~no da sam na trenutak pomislio da me o~i varaju ili da sanjam. Najsitniji trun srebra, mnogo liga iznad na{ih glava, kao da se naklonio ka nama, a onda po~eo, veoma sporo, da raste. Padao je, dabome; ali nije oko sebe imao nikakvu atmosferu, pa nije lepr{ao, a privla~na sila koja ga je vukla bila je tako slaba da je pad zna~io plovljenje nadole.
	Do tog trenutka sam vodio svoje mornare. Sad oni povedo{e mene; pojuri{e uz kablove i jedra oba ta jarbola, a ja ostadoh na palubi, gledaju}i, kao u transu, tu ta~ku srebra. Slede}eg trenutka bio sam sam i gledao sam te mu{karce i `ene, do malo~as podvrgnute mojoj komandi, kako lete kao strele od kabla do kabla i pokatkad u letu ispaljuju svoja oru`ja. I dalje sam oklevao.
	Jednu katarku, pomislih, sigurno dr`e muta}i, a drugu posada. Popeti se uz pogre{nu zna~ilo bi umreti.
	Prvoj truni srebra pridru`i se i druga.
	Paljbom otkinuti jedno jedro, to je mogla biti slu~ajnost; ali paljbom otkinuti dva jedra, jedno za drugim, to je moralo biti namerno. Ako bi neko uni{tio dovoljan broj jedara i katarki, ovaj brod nikad ne bi stigao do svog odredi{ta, a samo jedna strana je mogla `eleti da ne stigne. Sko~ih ka pre~kama i kablovima onog jarbola sa koga su jedra padala.
	Ve} napisah da je ta paluba li~ila na ledenu povr{ majstora A{a. Sad je, usred skoka, sagledah bolje. Vazduh je i dalje kuljao kroz ogromnu provalu u brodskom koritu, na mestu iz koga se ranije dizala jedna katarka; hitaju}i napred, postajao je vidljiv: titanov dah u kome se iskri~e milijarde sitnih svetlosti. Te svetlosti su padale kao sneg - padom vrlo sporim, zaista, ali ne sporijim od onog koji bi i ~oveka zadesio - a mo}na paluba je ispod njih postajala bela i sjaktava kao inje.
	Onda sam opet stajao pored prozora majstora A{a i slu{ao njegov glas: "Ovo {to vidi{ je poslednje ledeno doba. Sad je povr{ina Sunca ugasite boje; ona }e uskoro da zablista od vreline, ali Sunce }e se toliko smanjiti da }e svojim svetovima davati jo{ manje energije. Najzad }e biti vidljivo, ako bi iko do{ao i stao na led, samo kao jedna blistava zvezda. Led na kome bi taj ~ovek stajao ne}e biti led ove vrste koju vidi{, nego }e to biti atmosfera ovog sveta. Tako }e ostati veoma dugo. Mo`da sve do kraja vaseljenskog dana."
	Imao sam utisak da je on opet uz mene. ^ak i kad sam, vide}i blizinu kablova, do{ao opet k sebi, pri~injavalo mi se da on leti sa mnom i da njegove re~i sti`u do mojih u{iju. On je nestao onog jutra kad smo pe{a~ili jednom gudurom orithijskom, u vreme kad sam hteo da ga odvedem kod `ene koja se zvala Manea od pelerinki; sad, na la|i, saznadoh kud je A{ od mene utekao.
	Saznadoh i to da sam odabrao pogre{an jarbol; a ako bi ova la|a me|u zvezdama na{la propast, vrlo bi malo zna~aja imalo pitanje da li je neki Severijan, svojevremeno kalfa mu~iteljski i autarh nekakav svojedobno, pre`iveo ili je poginuo. Nisam ostao na kablovima kad sam do njih stigao, nego sam se okrenuo i sko~io ponovo, ovog puta prema onoj katarki koju su dr`ali brlja~i.
	Ma koliko puta budem poku{ao da opi{em te skokove, nikad ne}u do~arati njihovu ~udesnost i stravi~nost. ^ovek sko~i kao na Urtu - ali prvi tren se produ`i u desetak dahova, kao da su deca bacila lopticu; ~ovek u`iva u tome, ali i zna da }e, ako proma{i sve katarke i sve na njima, biti uni{ten - kao da je loptica ba~ena u more i izgubljena za sva vremena. Ska~u}i, sve to sam ose}ao, iako je pred mojim o~ima i sad bila vizija ledenih ravnica. Ali ruke sam pru`io pred sebe, noge iza sebe i ose}ao sam se ne kao loptica, nego kao magi~ni ronilac u nekoj staroj pripovesti, sposoban da zaroni kud god mu je volja.
	Bez ikakvog zvuka ili upozorenja, jedan novi kabel se pojavi ispred mene, u prostoru izme|u katarki, gde ne treba da bude nikakvih kablova - vatreni kabel. Sa njim se ukrsti drugi, pa tre}i, onda svi nestado{e, a ja proleteh kroz prostor gde su oni malo~as bili. Brlja~i su me, dakle, prepoznali i sad su sa svoje katarke pucali.
	Retko kad je mudar postupak dozvoliti neprijatelju da jednostavno ve`ba ga|anje u metu. Trgoh pi{tolj iz futrole i nani{anih ka ta~ki sa koje je poslednja munja do{la.
	Odavno sam ispri~ao kako me je, kad sam stajao u mra~nom hodniku ispred moje luksuzne kabine, pokraj mog mrtvog stjuarda opru`enog po podu, upla{ila mala, indikatorska svetlost na zatvara~u mog pi{tolja. Sad me je upla{ila jo{ jednom, jer sam neposredno pre povla~enja oroza ugledao mesto gde bi ona morala svetleti i shvatio da tu ni iskrice nema.
	Nije se slede}eg trenutka pojavio ni ma kakav zrak ljubi~aste energije. Da sam tad imao onoliko mudrosti koliko sam ponekad glumio da imam, odbacio bih, valjda, taj pi{tolj istog ~asa od sebe. Me|utim, vratio sam ga u futrolu. Slede}i hitac, koji mi je pro{ao bli`e nego ijedan dotada{nji, primetih tek kad je nestajao.
	Onda vi{e nije bilo vremena ni da pucam, ni da se na mene puca. Odasvud se uzdigo{e kablovi, koji su, zato {to sam se jo{ nalazio u ni`im delovima, imali debljinu velikih stabala. Ispred sebe videh kabel za koji }u se morati uhvatiti, a na njemu jednog brlja~a koji je jurio ka istom mestu. U prvi mah pomislih da je to ~ovek kao ja, ali neobi~no krupan i jak; onda - sve za mnogo manje vremena nego {to je potrebno da ovo napi{em - videh da nije ~ovek, jer ima sposobnost da kabel, na neki na~in, hvata nogama.
	Pru`io je ruke prema meni kao rva~ koji se priprema da do~eka svog protivnika, a na njegovim {akama su, u zvezdanoj svetlosti, zablistale duga~ke kand`e.
	Siguran sam da je ra~unao da }u morati ili da dograbim taj kabel, ili da odem u smrt, a da }e me on na kabelu uni{titi. Nisam se uhvatio za kabel, nego sam ronio dalje, pravo na brlja~a, i najzad svoj let zaustavio tako {to sam sjurio no` u njegova prsa.
	Rekoh da sam svoj let zaustavio, ali, zapravo, malo je nedostajalo da u tome ne uspem. Trenutak ili dva smo se njihali tamo-amo, on kao ~amac privezan za obalu, ja kao drugi ~amac privezan za taj. Krv, iste one grimizne boje, pomislih, koju i ljudska krv ima, po~e izvirati oko se~iva i stvarati loptice sli~ne ~irevima, koje su, napu{taju}i njegov ogrta~ od vazduha, jednovremeno i klju~ale, i smrzavale se, i su{ile.
	Za trenutak se upla{ih da }u ispustiti no`. Onda ga povukoh, a rebra, kao {to sam se i nadao, pru`i{e dovoljno otpora da se dovu~em do tog u`eta. Naravno, trebalo je odmah da se otisnem ka visinama, ali se zadr`ah jo{ trenutak da ga pogledam, vo|en nekom mutnom idejom da bi to mogle biti ve{ta~ke kand`e, nalik na ~eli~ne kand`e onih magi~ara ili na lusivi kojim mi je Agija rasekla obraz, te da bih i mogao od njih imati nekakve koristi ako su ve{ta~ke.
	Zaklju~ih da nisu. Izgledalo je da su, ipak, ishod neke jezive hirur{ke operacije izvedene dok je jo{ bio dete; takva saka}enja mu{ke dece izvode se u nekim plemenima autohtona. Njegovi prsti su bili preoblikovani u kand`e arktotera - ru`ne i nevine, nesposobne da dr`e ma kakvo drugo oru`je.
	Pre nego {to stigoh da se okrenem ka ne~em drugom, moju pa`nju privu~e ljudskost njegovog lica. Ubio sam ga no`em na isti na~in kako sam i mnogo drugih ljudi ubio, ne razmeniv{i s njim ni jednu jedinu re~. Me|u mu~iteljima je postojalo pravilo da se klijentu ne obra}aju i da ne razumeju ni{ta {to bi im klijent kojim slu~ajem rekao. Jedan od mojih prvih uvida bio je da su svi ljudi mu~itelji; ovde je umiranje ~oveka-medveda potvrdilo da sam i sad mu~itelj. On je, odista, bio brlja~; ali ko mo`e re}i da se za takvo pripadni{tvo opredelio slobodno? Mogu}e je i to da su razlozi koji su njega naveli da se bori za brlja~e bili, po njegovom mi{ljenju, jednako dobri kao {to su, po mom mi{ljenju, bili dobri oni razlozi kojima sam se ja upravljao kad sam se opredeljivao da se borim za Sidera i za meni nepoznatog kapetana. Upro sam stopalom u njegove grudi i i{~upao no`.
	Njegove se o~i otvori{e i on po~e urlati, iako mu je iz usta letela penu{ava krv. U jednom trenutku ~inilo mi se ~udnovatijim to {to ga uspevam, u ovoj ti{ini bez kraja, ~uti, nego to {to je on, prividno mrtav, ponovo po~eo da `ivi; ali bili smo tako blizu jedan drugome, da su se na{e atmosfere spojile. ^uo sam, ~ak, i {ikljanje krvi iz njegove rane.
	Sjurih no` ka njegovom licu. Zlom sre}om, vrh nalete na debele ~eone kosti; po{to se nisam mogao nogama osloniti ni o {ta, udar nije imao dovoljno snage za probadanje, pa se ja samo odbih unazad, u prazninu koja nas je okru`ivala.
	On se baci ka meni i kand`ama me zapara po ruci; ostadosmo tako, plove}i u gnevu zajedno, a izme|u nas ostade da lebdi no`, ~ije je ugla~ano, krvavo se~ivo svetlucalo u zvezdanoj svetlosti. Poku{ah ga {~epati, ali kand`e medvedo~oveka ga tresnu{e, tako da odlete, kovitlaju}i se, u prazninu.
	Prstima dohvatih njegovu ogrlicu sa~injenu od cilindara i otkidoh je. Trebalo je tad da se dr`i uz mene, ali on to, onakvim {akama, mo`da nije mogao. Umesto toga, udario me je; onda sam ga gledao kako {iri usta `ele}i vazduh i umire, a za to vreme sam se tumbaju}i udaljavao.
	Svako ose}anje pobede, koje sam mo`da mogao imati, izgubilo se u kajanju i u izvesnosti da }u uskoro i ja po}i za njim u smrt. Gri`u savesti sam ose}ao zato {to sam njegovu smrt `alio sa svom onom lakom iskreno{}u koju um prizove kad nema opasnosti da }e iskrenost biti stavljena na probu; a izvesnost zato {to se po mojoj putanji i po uglovima pod kojima su se jarboli pru`ali u prostor jasno videlo da nikad ne}u pri}i nimalo bli`e nego {to ve} jesam nijednom u`etu, jedru niti pre~ki. Imao sam vrlo nejasne predstave o tome koliko }e mi potrajati vazduh zadr`an ogrlicom; jednu smenu vremena, ili du`e, mislio sam ja. Na raspolaganju mi je bila dvostruka zaliha - recimo, najvi{e tri smene vremena. Potom }u umreti lagano, di{u}i sve br`e i br`e, jer }e sve ve}i deo `ivotnog priliva koji u na{em vazduhu postoji ostajati zarobljen u onom obliku koju za disanje mogu upotrebiti samo cvetovi i drve}e.
	Onda se setih kako sam odbacio onaj olovni kov~eg sa rukopisom u provaliju ni~ega i kako me je to spasilo; po~eh smi{ljati {ta bi se sad moglo baciti. Li{iti se ogrlice, zna~ilo bi umreti. Na ~izme pomislih, ali sam ~izme ve} jednom `rtvovao onda kad sam prvi put u `ivotu stao pokraj ovog svepro`diru}eg mora. Ostatke upropa{}enog Terminus Esta davno sam bacio u jezero Diuturnu; to me je vodilo ka mislima o no`u koji mi je poslu`io tako lo{e. Ali on je ve} bio oti{ao.
	Ostade mi opasa~ i na njemu crna ko`na uvlaka sa devet hrisosa u malenoj pregradi i futrola sa praznim pi{toljem. Premestih te hrisose u d`ep, skidoh sa sebe opasa~, kaniju, pi{tolj i futrolu, pro{aputah molitvu i hitnuh to u prostor.
	Moje kretanje odmah se ubrzalo, ali se nije usmerilo kud sam se nadao - ka palubi ili ma kom delu jarbolnog i jedarskog sistema. Ve} sam bio na istoj visini kao i najvi{e pre~ke na obema katarkama koje su se oko mene nalazile. Bacio sam pogled prema palubi, koja se brzo udaljavala, i video samo jo{ jedan ljubi~asti sev me|u jarboljem. Onda toga vi{e nije bilo, ostala je samo natprirodna ti{ina praznine.
	Ubrzo se po~eh pitati, onom napeto{}u koja nas upozorava da `elimo izbe}i svaku pomisao na smrt, za{to niko nije pucao na mene kao {to su pucali dok sam preletao ka tom jarbolu i za{to niko ne puca sad.
	Vinuo sam se nad vrh poslednje, krmi najbli`e katarke, i sve takve si}u{ne zagonetke odmah behu ba~ene u stranu.
	Nad najvi{e jedro po~elo se uzdizati, ba{ kao {to bi se ovo Novo Sunce Urtovo moglo jednog dana uzdi}i nad zid Nesusa (ali daleko, daleko ve}e i lep{e nego {to bi Novo Sunce ikad moglo biti; ba{ kao {to je i najmanje, a najvi{e, jedro te la|e, ~itav jedan kontinent srebra, tako da je u pore|enju s njim mo}ni Nesus-zid, nekoliko liga visok i nekoliko hiljada liga duga~ak, ubog kao trula ogradica kakvog tora za ovce) Sunce, Sunce takvo da niko ~ija su stopala na travi ne}e nikad mo}i da ga takvim sagleda - nailazilo je ro|enje jedne nove Vaseljene, praiskonska eksplozija koja u sebi sadr`i sva sunca zato {to }e iz nje sva sunca iza}i, Sunce prvo, ono koje je bilo otac svih sunaca. Koliko sam vremena proveo gledaju}i ga, strahopo{tovanjem obuzet, ne znam kazati; ali kad sam opet pogledao dole, prema katarkama, u~inilo mi se da su i one i la|a veoma daleko.
	Onda se zapitah kako je to mogu}e, jer se setih da sam, ~im je moja grupica mornara stigla do razvaljenog dela brodskog trupa, pogledao gore i video zvezde.
	Okrenuh glavu i pogledah na suprotnu stranu. Tamo su se i sad nalazili rojevi zvezda, ali meni je izgledalo da sa~injavaju, na nebu, veliki disk, a kad osmotrih ivice tog diska, u~ini mi se da je ostario i postao pro{aran prugama. Mnogo sam puta od tada razmi{ljao o tom prizoru, ovde, pored svepro`diru}eg mora. Ka`e se da je Vaseljena toliko velika da niko ne mo`e videti kakva jeste, nego samo kakva je bila, ba{ kao {to ja, kad sam bio autarh, nikad nisam mogao znati kakvo je stanje na{eg Komonvelta u tom trenutku, nego samo kakvo je bilo kad su pisani oni izve{taji koje sam tad ~itao. Ako je tako, onda mo`e biti da nisu vi{e postojale ni te zvezde, ~iju sam sliku tada ugledao - da su izve{taji mojih o~iju bili kao oni izve{taji koje sam na{ao kad smo otvorili u Velikom dvoru stan davna{njega autarha.
	U sredini ovog diska zvezda blistala je jedna zvezda - tako mi se tad u~inilo - usamljena, a ipak sjajnija od svih ostalih. Ja~ala je pred mojim o~ima, pa ubrzo shvatih da ona ne mo`e biti toliko udaljena koliko sam prvobitno pretpostavio. Ova la|a je, svetlom pogonjena, plovila br`e od svetla, ba{ kao {to su svojevremeno urtski brodovi, vetrom pogonjeni, postizali u tesnim zaokretima brzine ve}e od brzine vetra. Ali i tako, ta plava zvezda nije mogla biti neki udaljeni objekt; a ako je uop{te bila ikakva zvezda, mi smo bili osu|eni na propast, jer je na{ brod bio usmeren ta~no ka njenom srcu.
	Postajala je sve ve}a i ve}a, a na njenom sredi{tu pojavila se jedna povijena crna linija, nalik na Kand`u - Kand`u Pomiritelja, u onom obliku kako sam je prvi put ugledao kad sam je izvukao iz jaha~ke torbice i kad smo je Dorkas i ja uzdigli ka no}nom nebu, zapanjeni njenim plavim zra~enjem.
	Ja~ala je, rekoh, ta plava zvezda, ali je linija crnog ja~ala br`e, tako da je najzad gotovo sasvim zaklonila disk (sad je to ve} bio disk) plave boje. Najzad videh {ta ta crna linija zaista jeste: kabel, onaj poslednji kojim je ta katarka, koju su muta}i eksplozijom izbacili iz le`i{ta, bila jo{ povezana sa na{om la|om. Dohvatih ga, a onda odatle, kao sa osmatra~nice, videh kako na{ kosmos, kome je ime Brajah, bledi i najzad nestaje kao san.
	
	15. JESOD
	Normalno bi bilo da sam si{ao niz to u`e do la|e, ali nisam to u~inio. Bio sam ga uhvatio na jednom mestu koje se nalazilo tako blizu la|e, da su mi najvi{a jedra donekle zaklanjala vidik, pa sam (misle}i ili da sam neuni{tiv, ili da sam ve} uni{ten - ne znam {ta od ta dva) po~eo da se penjem umesto da silazim, sve dok nisam dospeo do same te otkinute katarke; njome sam i{ao do jedne popre~ne grede, do ~ijeg sam kraja najzad dospeo; tamo sam se dr`ao i odatle gledao.
	Ono {to videh ne mo`e se stvarno opisivati, ali poku{a}u. Ta plava zvezda ve} je bila disk bistrog azura. Rekao sam da nije bila toliko udaljena kao one druge avetinjske zvezde. Ali ova se zaista nalazila ba{ tu, {to se za ostale nije moglo re}i; po ~emu se, onda, moglo znati {ta je od ~ega udaljenije? Dok sam gledao, postajao sam sve svesniji njihove la`nosti; ne samo {to te zvezde nisu bile stvarno na tim mestima gde su se prividno nalazile nego ni postojale nisu; nisu ~ak ni kao utvare postojale - bile su, kao i ve}ina utvara, nestvarne. Azurni disk se {irio, te ja najzad videh da po njemu struje tra~ice oblaka. Onda se nasmejah samome sebi i kroz smeh postadoh iznenada svestan u kakvoj sam opasnosti; svestan da u svakom trenutku mogu poginuti zato {to sam postupio tako kako sam postupio. Pa ipak, ostadoh jo{ neko vreme na istom mestu.
	Jurnuli smo u sredi{te tog diska, tako da se, na tren, svud oko na{e la|e na{ao prsten boje ebonovine, u koji su bile ugra|ene aveti zvezda: dijadema Brajaha.
	Pro|osmo kroz njega i kao da se na|osmo u lebde}em stanju, bez kretanja, u azurnoj svetlosti. Iza nas, tamo gde sam ranije video lucis-koronu mladih sunaca, sad ugledah na{u Vaseljenu, krug ne ve}i od meseca ebonove boje u nebesima Jesoda, a taj se mesec-krug uskoro smanji na usamljenu trun~icu, onda i nestade.
	Ako je u vama, koji biste jednog dana mo`da mogli ~itati ovo, ostalo iole po{tovanja prema meni, uprkos mnogim ovde ispri~anim nepametnim postupcima mojim, sad ga morate izgubiti, jer spremam se, evo, da vam ka`em kako sam se prepao kao beba kad vidi duha izrezanog od repe. Kad smo jahali Jonas i ja do Ku}e Apsoluta, napale su nas Hetorove notule, ogledalima dobavljena bi}a koja lete kao par~i}i nagorelog pergamenta uz dimnjak, ali koja, iako jedva imaju ne{to malo mase, mogu da ubijaju. Kad sam pogledao iza la|e i opazio i{~eznu}e Brajaha, u~inilo mi se da opet vidim ta bi}a, ali da su sad srebrnaste boje, a ne fuliginske kao {to notule bejahu.
	U`asom obuzet, poku{ao sam da se sakrijem iza popre~ne grede. Slede}eg trenutka uvideo sam {ta je zapravo posredi - to su bili samo dronjci otkinuti iz tananog tereta jarbola, dronjci koji su sad mahnito lepr{ali na vetru. To je, opet, zna~ilo da postoji atmosfera, makar i najrazre|enija, te da nismo u praznini. Pogledah ka brodu i videh da je sva njegova ogromnost gola, da su sva jedra nestala, da deset hiljada jarbola i sto hiljada popre~nih greda stoje kao {uma zimi.
	Kako je ~udno bilo prijanjati tu, gde sam se na{ao, disati svoju ve} istro{enu atmosferu i znati, ali ne ose}ati nimalo, da oko tebe oluja besni. Svukao sam sa vrata obe ogrlice i tog trena umalo da budem otrgnut sa upori{ta; u u{i mi ulete urlik uragana.
	Pio sam taj vazduh! Re~i ne mogu njega opisati istinito, osim ako ka`em da je to bio vazduh Jesoda, ledeno hladan, a u isti mah sav zlatan od `ivota. Nikada pre toga nisam okusio takav vazduh, a opet se ~inilo da mi je poznat.
	Zbacio sam sa le|a svoju pocepanu ko{ulju i pustio je da odlepr{a me|u iskidane komade propalih jedara; tog ~asa do|oh do stvarnog saznanja. One ve~eri kad sam iz Stare Citadele polazio u izgnanstvo, pro{ao sam zidanom obalom, gledao argosije i karake kako plove {irokim vodenim drumom zvanim \ol, onda je nai{ao neki vetar koji je izazvao lepr{anje mog fuliginskog ogrta~a iza mene i koji mi je po~eo govoriti o severu; taj je vetar sad ponovo duvao i glasno, ritmi~no zborio o novim godinama i pevao sve pesme jednog novog sveta.
	Ali kuda? Ispod na{e la|e nisam video ni{ta osim azurne ~inije i pramenja oblaka, a to se nije razlikovalo od onog prizora koji mi se ukazivao i ranije dok smo jo{ bili u staroj, uprljanoj Vaseljeni, dok smo stajali pred ovom. Izdr`ao sam jo{ trenutak-dva (jer u`asno je bolno bilo ostajati nepomi~an u tom vazduhu), a onda sam se manuo te zagonetke i po~eo silaziti ka la|i.
	Potom sam ga ugledao - bio je i on tu, ne dole, nego iznad moje glave: ogroman, plemeniti svet, ~ija je oblina zahvatala i levu i desnu stranu; i bele oblake videh, koji su leteli izme|u nas i njega; svet sav poprskan plavom i zelenom bojom, kao jaje neke divlje ptice.
	Videh i ne{to jo{ ~udnije - stizanje No}i na ovaj novi svet. Do{la je obu~ena kao brat iz na{eg esnafa, u fuliginski ogrta~, i po~ela ga {iriti preko tog divnog sveta, na moje o~i; gledao sam i setio se da je ona bila majka Noktue u jednoj pri~i koju sam svojevremeno Jonasu iz sme|e knji`ice ~itao; i da su oko njenih peta grozovuci skakutali kao {tenad; i da je pro{la izme|u Hesperusa i Sirusa; potom se zapitah zbog ~ega brod tako juri dalje i izmi~e toj no}i kad su mu jedra savijena i kad ga nikakva svetlost ne mo`e potiskivati napred.
	Po vazduhu Urta hierodulski brodovi su i{li kud im volja, a ~ak i brod koji je prebacio mene (Purna i Idas tako|e, ali ja to tada nisam znao) do ove la|e slu`io se, u po~etku, drugim sredstvima. O~ito ih je i la|a imala, ali je izgledalo neobi~no da je njen kapetan goni na takav na~in pravo napred. Silaze}i ka la|i, razmi{ljao sam o ovim stvarima - ali sam na{ao da je lak{e razmi{ljati nego do}i do ma kakvog zaklju~ka.
	Pre nego {to do palube stigoh, brod zaroni u tamu. Vetar se nastavljao nesmanjenom `estinom, kao da me ho}e oduvati odatle. ^inilo mi se da bi ve} trebalo da po~nem da ose}am privla~nu snagu Jesoda, ali dejstvovala je samo najmanja privla~na mo} brodskog trupa, kao kad smo leteli kroz prazninu. Najzad postadoh toliko nerazuman, pa probah da mal~ice sko~im. Uraganski dah Jesodov poduhvati me kao list vetrom otkinut, pa zbog tog skoka odleteh, tumbaju}i se, niz palubu, kao gimnasti~ar; sre}a je moja bila da nisam naleteo na neki jarbol.
	Ugruvan i zbunjen, pipanjem sam po palubi tra`io hermeti~ka vrata. To nije uspevalo, pa sam se pomirio sa neizbe`no{}u ~ekanja; ali do|e dan, naglo kao da je truba iznenada zasvirala. Sunce Jesodovo bilo je od naj~istijeg, belog, usijanog zlata, a njegov oblik, koji je iskrsao iznad mra~nog obzorja, bio je svijen o{tro kao da je deo kru`nog vojni~kog {tita.
	Na tren mi se pri~inilo da ~ujem kako pevaju Gandarve, peva~i pred tronom Pankreatorovim. Onda videh daleko ispred broda (jer moja lutanja su me odvela maltene do pramca) veoma ra{irena krila neke velike ptice. Ka njoj smo jurili kao lavina, ali ona nas je videla, pa se digla, jednim zamahom tih mo}nih krila, nad nas, ne prekidaju}i svoju pesmu. Krila su joj bila bela, a prsa kao inje; ako se urtovska {eva mo`e uporediti sa flautom, glas ove jesodske ptice bio je orkestar, jer se sastojao, ~inilo se, od mnogo glasova koji su pevali svi zajedno, neki visokim i prodorno slatkim tonovima, a neki dubljim nego {to ih ijedan bubanj mo`e dati.
	Iako mi je bilo hladno - imao sam, zapravo, ose}aj da sam gotovo smrznut - nisam mogao odoleti `elji da se zaustavim i da to slu{am; a kad se taj glas na{ao iza krme, i kad je najzad izi{ao iz dometa ~ujnosti, i kad zbog gomile katarki pticu vi{e nisam mogao ni videti, okrenuh pogled napred, u `elji da vidim jo{ jednu.
	Takva se nije pojavila, ali nebo nije ostalo pusto. Jedan brod, vrste za mene nove, po njemu je plovio, na krilima {irim od pti~jih, a vitkim poput ma~eva. I ispod te la|e pro|osmo, kao malo~as ispod one ptice; potom on savi svoja duga~ka krila i obru{i se prema nama, tako da sam na tren pomislio da mora naleteti na nas i nastradati, jer nije imao ni hiljaditi deo na{e mase.
	Nadleteo je vrhove na{ih katarki kao {to strelica nadleti koplja neke vojske, izbio je jo{ jednom pred nas, onda se pribli`io na{em prednjem kosom jarbolu, polako sleteo na njega i umirio se kao leopard kad se opru`i po grani da bi motrio ho}e li stazom nai}i jeleni, ili da bi se sun~ao.
	^ekao sam da vidim posadu tog manjeg broda, ali nije se pojavila. Slede}eg trenutka ~inilo se da je njihov brod pripijen uz na{ ~vr{}e nego {to sam pretpostavio; jo{ trenutak i po~eh se pitati da li je bila gre{ka {to sam tu pojavu uop{te shvatio kao la|u; zaklju~ih da je sigurno bio pogre{an moj utisak da je ta stvar malo~as lebdela, sama, srebrnasta, naspram onog nebeskoplavog sveta, ili da je preletala {umu na{ih jarbola. Sad se ~inilo da je to neki deo na{e la|e, na kojoj (pomi{ljao sam) provedoh, eto, ve} toliko vremena u plovidbama; malo neobi~an deo, zadebljanje na kosniku, mo`da produ`etak brodskog kljuna; ta tobo`nja krila bila su samo koso postavljeni donji dr`a~i radi ja~eg spajanja sa pramcem.
	Nedugo potom prisetio sam se: kad su na Jesod dovodili starog autarha, po njega je poslat ba{ takav brod. Odu{evljen, pojurih preko palube, tragaju}i za hermeti~nim vratima; prijalo mi je tr~anje po toj hladno}i i po tom vazduhu, iako je svaki hromi korak donosio bolove mojim stopalima; najzad sam odsko~io, a vetar me je opet poduhvatio, kao {to sam i znao da }e se desiti, i odneo daleko niz ogromnost tog brodskog korita. Posle nekog vremena sam se do~epao jednog u`eta, ali napor da se zadr`im umalo mi nije istrgao ruke iz ramena.
	To je bilo dovoljno. U svom divljem letenju ugledao sam onu provalu kroz koju je moj maleni odred bio izi{ao na palubu. Odjurih tamo i usko~ih u dobro znanu toplinu i u lutaju}a svetla unutra{njosti.
	Onaj glas, koji se nikad ne mo`e razgovetno ~uti, a ipak se mo`e uvek razumeti, grmeo je kroz svaki hodnik, pozivaju}i da do|e epitom Urta; a ja sam tr~ao dalje, sre}an zbog topline, i ose}ao da ~isti vazduh Jesoda dopire ~ak i tu; siguran sam bio da je vreme mog oprobavanja do{lo, ili da se, bar, sasvim primaklo.
	Grupe mornara pretra`ivale su la|u, ali dugo nisam uspevao da stupim u vezu sa njima, iako sam ih ~uo svud oko sebe, iako sam povremeno uspevao ponekog i da vidim na tren. Najzad, otvaraju}i jedna senovita vrata, stupih kroz njih, na re{etkastu metalnu platformu, i videh, pri mutnom zra~enju koje je dopiralo odozgo, ogromnu ravan natrpane drvne gra|e i kojekakve ma{inerije; prosute hartije su tu le`ale kao nanosi prljavog snega, a miri{ljava pra{ina bila je natalo`ena u ~itave bare, kao da je voda. To je bila ili ona ista ta~ka odakle me je Sidero bacio ili neka njoj vrlo sli~na.
	Preko tog prostora ka meni se kretala mala povorka i uskoro uvideh da je to parada pobede. Mnogi mornari su nosili svetiljke, ~ijim zracima su rasecali tamu i stvarali neverovatne {are, a drugi su skakali i plesali. Neki od njih su pevali:
	
	Kreni, drugar, kreni! Ne kopamo danas vi{e!
	Ugovor dat je meni, u njemu o la|i pi{e!
	Na kraj neba la|a velika, velika,
	jedra joj onolika, onolika.
	Dok su jedra njena cela, nama se plovidba sprema!
	A kad ne budu cela - tad nam nazad nema!
	
	I tako dalje.
	Me|utim, nisu svi u toj povorci bili mornari. Razabrah i nekoliko bi}a od poliranog metala, a trenutak kasnije uvideh da je jedan od njih ba{ i Sidero li~no; lako ga je bilo prepoznati, jer mu ruka jo{ nije bila popravljena.
	Malo postrani od svih njih bile su tri prilike nove za mene, jedan mu{karac i dve `ene, svi u ogrta~ima; ispred njih, i to, ~inilo se, kao predvodnik parade, stupao je jedan nagi mu{karac, vi{i od svih ostalih, pognute glave; njegova duga~ka kosa plave boje padala mu je preko lica. U po~etku pomislih da je duboko zami{ljen, jer ruke kao da su mu bile skr{tene na le|ima, {aka u {aci; ~esto sam i sam tako hodao kad sam premi{ljao o mnogobrojnim te{ko}ama koje su opsedale na{ Komonvelt. Onda videh: zglavci {aka bili su mu vezani iza le|a.
	
	16. EPITOM
	Ne vi{e tako neuk kao {to sam bio, sko~io sam sa platforme i posle dugog, laganog pada, koji je bio vi{e prijatan nego neprijatan, stao da tu sve~anu povorku sa~ekam na pola puta.
	Zatvorenik nije ni podigao pogled. Nisam mogao njegovo lice dobro razabrati, samo sam utvrdio da ga nikad ranije nisam video. Bio je visok bar koliko uzvi{eni, a rekao bih - i za pola glave vi{i od ve}ine njih. Prsa i ple}a bili su mu veli~anstveno razvijeni, a i ruke, bar koliko sam mogao opaziti. Dok je kora~ao napred, veliki mi{i}i njegovih butina klizili su kao anakonde ispod ko`e poluprovidno blede. U njegovoj zlatnoj kosi nije bilo ni traga sedim vlasima; po toj kosi i po vitkosti njegovog struka ocenio sam da nema vi{e od dvadeset pet godina i da je, mo`da, i mla|i.
	Ono troje koji su za tim sasvim obi~nim zatvorenikom i{li tako|e su delovali neupadljivo. Svi su bili osrednje visine i, bar po izgledu, srednjih godina. Mu{karac je pod ogrta~em nosio tuniku i pantalone; `ene labave haljine koje su se zavr{avale neposredno ispod kolena. Niko od njih troje nije bio naoru`an.
	Kad su se pribli`ili, izmakao sam se u stranu, i to znatno; a oni na mene ne obrati{e nimalo pa`nje, osim {to me neki mornari pokretima pozva{e da im se pridru`im. Nijednog nisam poznavao; njihova lica bila su lica tereven~ara koji, obuzeti prekomernim veseljem, pozivaju svakog prolaznika da do|e kod njih.
	Po`urio sam tamo. Nisam se jo{ ni sna{ao, a Purn me zgrabi za ruku. Obuze me drhtaj straha - jer bio mi je toliko blizu, da me je mogao dvaput ubosti no`em - ali na njegovom licu ~itala se samo dobrodo{lica. Povikao je ne{to {to nisam dobro ~uo i pljesnuo me {akom po le|ima. Slede}eg trenutka Guni ga je odgurnula u stranu i poljubila me isto onako valjano kao pri na{em prvom susretu.
	"Crve lukavi, eeej", re~e ona i poljubi me jo{ jednom, ovog puta ne tako grubo, ali zato dugotrajnije.
	U toj galami nije vredelo da poku{avam da im postavljam pitanja; a ako su oni bili, zaista, voljni da sklope mir, ja sam (nemaju}i na la|i nijednog prijatelja osim Sidera) bio vi{e nego zadovoljan time.
	Na{a sve~ana povorka pro|e, krivudaju}i, kroz jednu kapiju, onda se uputi nekim {irokim hodnikom koji je vodio strmo nadole. Za|osmo u jedan deo broda koji se sasvim razlikovao od svih ostalih koje sam dotad video. Tu su zidovi bili nematerijalni, i to ne u smislu ma kakvog podse}anja na san, nego zato {to su, na neki na~in, stvarali utisak da su tanji nego {to bi ijedna hartija mogla biti i da ih samo jo{ tren deli od prskanja; podseti{e me na {arlatanske paviljone i {atore na va{aru u Saltusu, gde sam ubio Morvenu i upoznao zelenog ~oveka. Trenutak-dva provedoh stoje}i nepomi~no u toj vrevi, poku{avaju}i da se dosetim otkud takva pomisao.
	Jedna od dve `ene sa ogrta~ima popela se na jedno sedi{te. Pljesnula je rukama za ti{inu. Po{to veselje ovih mornara nije bilo podgrejano vinom, ubrzo su je poslu{ali, a ja sam dobio odgovor na pitanje koje sam sebi postavljao: kroz te tanke zidove ~uo sam, mada vrlo slabo, hujanje ledenog vazduha Jesoda. Nema sumnje da sam ga i ranije ~uo, ali mi ta ~injenica nije odmah doprla u svest.
	"Dragi prijatelji", po~e `ena. "Mi vam se zahvaljujemo na dobrodo{lici, na pomo}i koju ste nam ukazali i na svim va{im, tako mnogobrojnim, ljubaznim postupcima prema nama od kada smo se u va{u la|u ukrcali."
	Mnogi mornari uzvrati{e povicima; neki povici su samo izra`avali dobru volju, a drugi su blistali od one rusti~ne u~tivosti u pore|enju sa kojom postupci dvorana izgledaju tako jeftini.
	"Mnogi od vas su, znam, poreklom i sami sa Urta. Mo`da bi dobro bilo da utvrdimo koliko je takvih. Mogu li videti dignute ruke? Neka digne ruku, molim, svako ko je ro|en na svetu zvanom Urt."
	Gotovo svi prisutni digo{e ruke.
	"Znate da smo narode Urta osudili, a znate i za{to. Oni sada smatraju da su zaslu`ili na{ opro{taj i mogu}nost da opet zauzmu ono mesto koje su u starim vremenima..."
	Ve}ina plovilaca po~e da vi~e: "Ua!" i da dobacuje razne druge uzvike neslaganja; ovome se pridru`i i Purn, ali (primetih) ne i Guni.
	"Zato su poslali jednoga koji sve njih prikazuje sa`eto, svoga epitoma, sa zadatkom da zatra`i da im se ono vrati. ^injenica da se on upla{io i sakrio od nas ne treba da bude shva}ena kao krivica njegova, ili njihova. Naprotiv, mi smatramo da je on na taj na~in pokazao svest o krivici svoga sveta; to treba smatrati njegovim dobrim postupkom. Kao {to vidite, sad }emo ga povesti na Jesod, na ocenjivanje. Kao {to on mora na optu`eni~koj klupi zastupati Urt, tako i drugi moraju, na stepenastim sedi{tima amfiteatra, predstavljati Urt. Niko od vas nije obavezan da po|e, ali imamo dozvolu va{eg kapetana da povedemo one, iz va{ih redova, koji `ele da prisustvuju. Oni }e biti vra}eni na brod pre nego {to on ponovo zaplovi. Oni koji to ne `ele, treba sad da nas ostave."
	Nekoliko mornara iz poslednjih redova po~e tiho da se udaljava.
	@ena nastavi: "Tako|e tra`imo da nas napuste svi oni koji nisu ro|eni na Urtu."
	Jo{ nekoliko njih ode. Mnogi od preostalih meni nisu ba{ li~ili na ljude.
	"Svi vi koji ste ostali ho}ete sa nama?"
	Horski `amor potvr|ivanja.
	Ja uzviknuh: "^ekaj!" i poku{ah se probiti ka prvom redu gde bi se moje re~i mogle ~uti. "Ako..."
	Tri stvari se dogodi{e istovremeno: Guni, {akom, zatvori moja usta; Purn dohvati obe moje ruke i zavrnu mi ih iza le|a; a ta prostorija, za koju sam mislio da je samo jo{ jedan od delova na{e la|e, po~e padati sa nama u njoj.
	U padu se izvrnula na jednu stranu, tako da smo se i nas troje i svi mornari na{li u jednoj upetljanoj gomili tela; ovaj pad nimalo nije podse}ao na one skokove koje sam, me|u jarbolima, izvodio. Odmah nas je povukla glad jednog sveta; ne verujem da je bila jaka kao glad Urta, ali posle tako mnogo dana provedenih u nejakoj privla~noj sili broda ~inilo se da je vrlo jaka.
	^udovi{ni vetar zaurla s one strane zidova; u tren oka oni nestado{e. Vetar nije prodro unutra, jer ga je spre~avalo ne{to - ali mi nismo mogli videti {ta. Na isti na~in ne{to je spre~avalo da popadamo sa tog ravnog lete}eg ~amca kao bubice kad ih metla baci sa neke klupe - iako smo se nalazili u nebesima jesodskim, bez i~ega, osim jednog uzanog poda ispod na{ih nogu.
	Taj pod se naginjao i propinjao kao destrijer u najlu|em juri{u najo~ajnije bitke u istoriji. Nikad se nijedan teratornis nije obru{io niz planinu vazduha tako brzo kao mi; a kad stigosmo do njenog dna, jurnusmo uvis kao raketa, obr}u}i se, uz to, oko svoje uzdu`ne ose, kao {to ~ini jedna vrsta strele dok leti.
	Ve} slede}eg trenutka leteli smo nisko iznad jarbola na{e la|e, kao lasta, zatim kao prava lasta, zaokrenuli nadole i po~eli hitro letucanje od katarke do katarke, od u`eta do u`eta, od jedne popre~ne grede do druge.
	Po{to je toliko mornara popadalo s nogu, ili napola popadalo, mogao sam videti lica ono troje sa Jesoda koji su nas u lete}i ~amac uveli. Prvi put sam u celosti sagledao i lice njihovog zarobljenika. Po njihovoj smirenosti prime}ivalo se da se zabavljaju; njegovo lice bilo je puno uzvi{ene odlu~nosti i hrabrosti. Znao sam da se na mom licu odra`ava strah; ose}ao sam se kao u onoj prilici kad su se ascijanski pentadaktili zakovitlali iznad Gvazahtovih skjavona. Osetio sam jo{ ne{to, o ~emu }u sad pisati.
	Oni koji se nikad nisu borili zami{ljaju da je dezerter dok be`i silno posti|en. On to nije, jer da je toliko posti|en, ne bi ni dezertirao; sa zanemarivim izuzecima, u bitkama u~estvuju kukavice koje se pla{e da be`e. Ba{ tako je sad bilo i sa mnom. Stid me je bilo da Purn i Guni primete koliko se pla{im, pa sam prisilio crte svog lica da se slo`e u jedan izraz koji je na pravu odlu~nost li~io, sumnje nema, koliko i posmrtna maska nekog starog prijatelja li~i na njegov prijateljski osmeh dok je bio `iv. Onda sam podigao Guni, mumlaju}i joj neke gluposti u smislu da se nadam da nije povre|ena. Ona mi odgovori: "Nagrajisao je onaj jadni de~ko na koga sam roknula." Shvatio sam da se i ona postidela na isti na~in kao ja i da je donela odluku, ba{ kao i ja, da se dr`i hrabro, pa makar joj se utroba pretvorila u mleko.
	Dok smo razgovarali, lete}i ~amac se jo{ jednom vinuo nad katarke, odakle je poleteo ravno napred; ra{irio je krila, tako da smo imali utisak kao da stojimo na le|ima neke velike ptice.
	Ista ona `ena koja nam se i ranije obra}ala sad re~e: "Eto pustolovine koju }ete mo}i pri~ati svojim drugarima kad se vratite na la|u. Nema razloga za uzbunjenost. Nikakvih daljih trikova ne}e biti, a sa ove letilice se pasti ne mo`e."
	Guni pro{aputa: "Znala sam da si hteo da joj ka`e{, ali zar ne vidi{ da su na{li pravog?"
	"Ja sam ono {to naziva{ pravim", rekoh, "ali ne znam {ta se doga|a. Jesam li ti rekao - ne, nisam. Nosim sa sobom pam}enja svojih prethodnika, {tavi{e mo`e se kazati da sam jedno bi}e koje je i ja i oni. Na Jesod je i{ao i stari autarh koji mi je dao svoj presto. Oti{ao je kao {to sam ja oti{ao - ili, ta~nije, kako sam ja mislio da }u oti}i."
	Guni odmahnu glavom; videlo se da me sa`aljeva. "A ti zami{lja{ da se svega toga se}a{?"
	"Se}am se. Pamtim svaki korak njegovog putovanja; ose}am bol od onog no`a kojim je njemu oduzeta mu{kost. Nije se uop{te odigravalo ovako; izveden je iz la|e sa odgovaraju}im po~astima. Izdr`ao je dugo testiranje na Jesodu i najzad je zaklju~eno da nije uspeo, a tom zaklju~ku se i on pridru`io." Bacao sam poglede ka mestu gde su stajali ona `ena i njeni pratioci, nadaju}i se da sam privukao njihovu pa`nju.
	Purn je opet bio uz nas. "[ta, ti jo{ tvrdi{ da si stvarno autarh?"
	"Bio sam", rekoh mu. "I, potvr|ujem, done}u Novo Sunce ako budem mogao. Ho}e{ li me ti zbog toga ubosti no`em?"
	"Ne}u ovde", re~e on. "Verovatno ne}u uop{te. Ja sam ti jednostavan ~ovek, vidi{? Poverovah ti. Al' ~im su uhvatili pravog, bilo mi je jasno da si mi pri~ao pri~e. Ili ti se mo`da malo pome{alo ne{to u glavi. Nikog nikad nisam ubio, pa ne bi' sad da ubijem ~oveka zato {to izmi{lja pri~e. I, {to je jo{ gore, Portolunca - to donosi zlu sre}u, sigurno." Po~e razgovarati sa Guni kao da nisam prisutan. "[ta misli{, da l' on u to stvarno veruje?"
	"Sigurna sam da veruje", re~e ona. Trenutak potom dodade: "A moglo bi ~ak i da bude istina. Slu{aj ti mene, Severijane, jer ja sam odavno na la|i. Ovo mi je drugo putovanje na Jesod, zato pretpostavljam da sam bila u posadi i kad su vodili tvog starog autarha; dodu{e, ja ga nikad nisam videla, a na kopno sam si{la tek kasnije. Tebi je poznato da ova la|a prolazi napred i nazad kroz vreme, kao igla za krpljenje - zar ne? Zar ti to jo{ nije jasno?"
	"Jeste", rekoh, "po~injem to da uvi|am."
	"Onda dozvoli da te pitam ne{to. Zar nije mogu}e da smo prevozili dvojicu autarha? Tebe i jednoga od tvojih naslednika? Pa razmisli: {ta ako se vratimo na Urt. Mora}e{ pre ili kasnije da odabere{ sebi naslednika. Zar ne bi on mogao biti taj? Ili neko koga on odabere? A ako je tako, {to bi ti prolazio kroz probu, pa, kad bude gotova, gubio izvesne stvari koje nisi voljan da izgubi{?"
	"Ho}e{ re}i da moji postupci ne mogu uticati na budu}nost."
	"Ne, ako je budu}nost ve} tu, u prednjem delu ovog brodskog ~amca."
	Pri~ali smo kao da ostali mornari nisu tu, ali takvo pona{anje nikad nije sasvim bezbedno - ~ovek to mo`e raditi samo ako oni na koje ne obra}amo pa`nju pristaju to da trpe. Jedan od tih mornara na koje se nisam osvrtao dohvati me za rame i povu~e me pola koraka prema sebi da bih mogao bolje pogledati kroz staklasti zid na{eg ~amca.
	"Gledaj!" re~e on. "Gledaj ono, ej!" Ali ja sam, tokom slede}eg otkucaja sopstvenog srca, gledao samo njega, iznenadno svestan da on, koji meni nije zna~io ni{ta, sebi zna~i sve, a da sam ja njemu samo jo{ jedno prisutno lice, i to nestru~no lice s kojim }e on svoju radost podeliti da bi je udvostru~io.
	Tad sam pogledao napolje, zato {to bi izgledalo kao da ~inim nekakvo izneveravanje, ako ne bih osmotrio {ta je tamo. Videh da zaokre}emo, usporavaju}i, i da opisujemo {iroki krug iznad jednog ostrva okru`enog beskrajnim morem plave, bistre vode. To ostrvo bilo je, to se jasno videlo, samo jedan vrh brda uzdignut nad talase, zaogrnut zelenilom vrtova i belinom mermera, oivi~en ~amcima.
	Nije se tu moglo videti ni{ta onako zadivljuju}e kao Zid Nesusa, ~ak ni kao Veliki dvor. Ipak, i ovo ostrvo bilo je na svoj na~in zadivljuju}e, zato {to je na njemu sve, bez izuzetka, bilo lepo i zato {to je ostrvo sadr`avalo radost koja se uzdizala vi{e nego Zid, visoko kao vrh olujnog oblaka.
	Onda mi, dok sam posmatrao to ostrvo i lica mu{karaca i `ena oko mene, gruba i okrutna, pade na um da postoji jo{ ne{to {to ne vidim. Jedna uspomena se po~e uzdizati: poslala ju je neka od onih mutnih prilika koje, po mom utisku, stoje iza starog autarha, neka od tih preda~kih prilika koje mi nikad nisu jasno vidljive, a ponekad bivaju i sasvim nevidljive. A to je bila misao o jednoj divnoj devici, obu~enoj u svilu mnogobrojnih preliva, iski}enu biserima. Pevala je na avenijama Nesusa i {etala se oko nesuskih vodoskoka sve do no}i. Niko se nije usu|ivao da je zlostavlja, jer je njen za{titnik, iako nevidljiv, bacao senku svuda oko nje, ~ine}i je nepovredivom.
	
	17. OSTRVO
	Kad bih rekao tebi, koja si ro|ena na Erti i svaki svoj dah na njoj udahnula, da je ~amac sletao kao ogromna vodena ptica, ti bi mogla zamisliti nekakvo komi~no pljuskanje. A jeste sleteo tako, ali bez pljuskanja; jer na Jesod-svetu, kao {to videh kroz zid ~amca trenutak-dva posle na{eg sletanja, vodene ptice su nau~ile da se spu{taju na talase tako ne`no i graciozno, da bi ~ovek pomislio da je voda za njih samo neki, malo hladniji, vazduh, {to i jeste onim pti~icama koje vi|amo pokraj vodopada, a koje u vodopad usko~e, uhvate neku sitnu ribu i vrate se, a ti ima{ utisak da im je u vodi lepo kao nekoj drugoj ptici u `bunu.
	Tako smo sleteli, spustili smo se na more i pri dodiru po~eli svijati krila; i ve} smo se blago njihali na talasima, iako je izgledalo da jo{ letimo. Neki od moreplovaca po~e{e da razgovaraju izme|u sebe; mo`da bi tad i Guni i Purn razgovarali sa mnom da sam im dao priliku. A nisam, jer sam `eleo da upijem u sebe sva ~udesa koja su mi se ukazala; jo{ jedan moj razlog sastojao se u tome {to sam ose}ao da ne}u mo}i da progovorim, a da ne osetim jo{ o{trije da mi je du`nost da ka`em onima koji su dr`ali zatvorenika da oni, zapravo, mene tra`e.
	Zato sam zurio napolje (misle}i da gledam kroz zid ~amca); ose}ao sam ukus vetra, tog slavnog jesodskog vetra koji donosi sve`u ~isto}u neslanog mora i miris svih tamo{njih veli~anstvenih vrtova, i uz to nosi i `ivot. Uvideh da zidove ~amca, koji su ve} neko vreme bili nevidljivi, sad nije mogu}e ni opipati; stajali smo kao na nekom uzanom splavu, a krila ~amca bila su iznad nas kao svod.
	Kao {to se moglo i o~ekivati, jedna `ena mornar gurnula je svoju drugaricu u vodu; drugi mornari je izvuko{e, ne{to dalje niz duga~ko korito na{eg ~amca. Ona se po~e `aliti da je voda hladna; ipak, nije bila toliko hladna da joj u~ini ikakvu {tetu - {to utvrdih saginju}i se i zavla~e}i ruke u talase.
	Onda sastavih {ake u zdelu i izvukoh vode najvi{e {to je u njih moglo tako stati, pa se napih vode, vode Jesoda; iako je bila ledena, radovao sam se kad mi je pocurila i niz prsa, jer se setih jedne stare pri~e iz sme|e knji`ice koju sam svojevremeno nosio kao uspomenu na Teklu, pri~e u kojoj se govorilo o izvesnom ~oveku koji je, prelaze}i preko pustare pozno jedne no}i, video neke mu{karce i `ene koji su plesali, pa im se pridru`io; i kako je, kad se igra zavr{ila, po{ao sa njima i umio se u jednom izvoru koji ne mo`e nikako biti vi|en danju, i kako je pio vodu iz njega.
	I kako je njegova `ena, dobiv{i pouku od izvesne mudre naprave, oti{la na to isto mesto slede}e godine u isti dan i tamo ~ula divlju muziku i glas njenog mu`a, koji je pevao sam, i zvuk mnogih nogu u plesu - ali nije videla nikog. I kako je postavila toj napravi pitanja o tim stvarima, i dobila odgovor da su pred njenim mu`em bile vode sa drugog sveta, i da ih je on pio i njima se umio, i da se on njoj vi{e nikada vratiti ne}e.
	Nije se ni vratio.
	
	Dr`ao sam se po strani od tih moreplovaca dok smo i{li uzbrdo, belom ulicom koja je vodila od gata za vezivanje ~amaca do zgrade na vrhu brda; ovo sam postigao na taj na~in {to sam i{ao blizu to troje ljudi i njihovog zatvorenika, bli`e nego {to se iko od mornara usu|ivao. Ipak, nisam se odva`io da ka`em toj grupi ispred mene ko sam, mada sam bar stotinu puta zaustio (ne stvaraju}i nikakav zvuk) da to u~inim. Kad sam kona~no progovorio, samo sam upitao da li }e su|enje biti tog ili slede}eg dana.
	@ena koja nam se ranije obra}ala baci pogled nazad, ka meni, sme{kaju}i se. "Zar toliko `ivo `eli{ da vidi{ njegovu krv?" upita ona. "Pa, ne}e{ je videti. Hierogramat Cadkil danas u svoje Sedi{te pravde sesti ne}e, zato }emo imati samo predispitivanje. To se mo`e obaviti i u njegovom odsustvu ako je potrebno."
	Odmahnuo sam glavom. "Video sam mnogo krvi; veruj mi, moja gospo, da nemam `elju da je vidim jo{."
	"Onda, za{to si do{ao?" upita ona, osmehuju}i se i dalje.
	Rekoh joj istinu, mada ne celu. "Zato {to sam imao ose}anje da je to moja du`nost. Ali, reci mi - {ta ako se Cadkil ni sutra ne pojavi na svome sedi{tu. Ho}e li biti dozvoljeno ~ekati ga ovde? I zar niste svi vi ovde hierogramati? I da li svi govorite na{im jezikom? Iznenadio sam se ~uv{i ga sa tvojih usana."
	Do tada sam hodao pola koraka iza nje, pa mi se ona, zato, obra}ala manje-vi{e preko ramena. Sad, sa osmehom jo{ {irim, ona zaostade za ostalima i uhvati me ruku pod ruku. "Toliko pitanja. Kako da ih sva upamtim, a kako, tek, da na njih odgovorim?"
	Postideh se i poku{ah da promrmljam neko izvinjenje; ali tako me je iznervirao taj dodir njene ruke, topao i tragala~ki, dok je zalazila u moju ruku, da sam mogao samo mucati.
	"Ipak, potrudi}u se, za tebe. Cadkil }e biti ovde, sutra. Da li si se pla{io da se ne}e{ mo}i vratiti svom brisanju i izno{enju dovoljno rano?"
	"Ne, moja gospo", rekoh. "Ostao bih ja zauvek kad bih mogao."
	Na to njen osmeh nestade. "Osta}e{ na ovom ostrvu, sve u svemu, manje od jednog celog dana. Mora{ - moramo, ako tako `eli{ - u~initi koliko je mogu}e."
	"@elim, `elim", odgovorih. Bila je to istina. Rekoh da je to bila sredove~na `ena obi~nog izgleda, a i bila je: nevisoka, sa ponekom borom vidljivom oko o~iju i usta; kosu na njenim slepoo~nicama dotaklo je inje. Ipak je tu bilo ne~ega ~emu nisam mogao odoleti. Mo`da samo zbog oreola tog ostrva - tako se nekim obi~nim ljudima ~ini da su sve egzultantkinje privla~ne. Mo`da zbog njenih o~iju, koje su bile krupne, svetle i imale duboko, duboko plavetnilo njenog mora, starenjem nedodirnuto. Mo`da je posredi bilo ne{to tre}e {to sam osetio nesvesno; u svakom slu~aju, bilo je opet kao onda kad sam, tako mnogo mla|i, sreo Agiju - obuzela me je `udnja toliko jaka da mi se u~inilo da je produhovljenija od ijedne vere, jer je meso na njoj sagorelo od vreline sopstvene ~e`nje.
	"... posle predispitivanja", dodade ona.
	"Naravno", odgovorih. "Naravno. Ja sam rob moje gospe." Nisam stvarno znao na {ta sam to pristao.
	Jedno {iroko stepeni{te od belog kamena, du` ~ije su se obe strane pru`ali nizovi vodoskoka, uzdizalo se ispred nas sa vazdu{astom lako}om oblaka nagomilanih jedan na drugi. Ona di`e pogled sa zadirkuju}im osmehom, koji mi se u~ini beskona~no privla~an. "Da si ti stvarno moj rob, naredila bih ti da me ponese{ uz ovo stepeni{te, bez obzira na to da li ti je noga sakata ili nije."
	"Rado }u", rekoh, saginju}i se kao da nameravam da je podignem.
	"Ne, ne." Krenula je uz stepeni{te sa devoja~kom lako}om. "[ta bi pomislili tvoji drugari na la|i?"
	"Da mi je ukazana izuzetna po~ast, gospo."
	Jo{ i sad se osmehuju}i, ona po~e {aputati: "A ne da si napustio Urt i pre{ao kod nas? Ali imamo jo{ trenutak pre nego {to stignemo do suda i, evo, odgovori}u ti najbolje {to mogu. Nismo svi hierogramati. Jesu li na Urtu sva deca san-jasina tako|e sveti ljudi? Tvojim jezikom ne govorim ni ja, niti iko od nas. A ne govori{ ni ti kao mi."
	"Moja gospo..."
	"Ne razume{."
	"Ne razumem." Tragao sam za ne~im {to bih mogao dalje re}i, ali ono {to mi je kazala zvu~alo je tako nemogu}e da se ~inilo da nikakav odgovor ne mo`e da se da.
	"Objasni}u posle ispitivanja. Ali sad te moram zamoliti za malu uslugu."
	"[ta god ka`e{, moja gospo."
	"Hvala. Ti }e{, dakle, umesto nas povesti ovoga epitoma na optu`eni~ku klupu."
	Pogledah je zbunjeno.
	"Mi njega stavljamo na probu - a prvo ga ispitujemo - sa pristankom urtskih naroda, koji su ga poslali na Jesod umesto sebe. Da bi se pokazalo da je tako, mora ga voditi neki mu{karac ili neka `ena sa Urta, te na taj na~in tako|e svoj svet zastupati, kao i on, ali na na~in manje zna~ajan."
	Klimnuh glavom. "U~ini}u to za tebe, moja gospo, ako mi poka`e{ gde ga moram odvesti."
	"Dobro." Okrenula se tom mu{karcu i drugoj `eni govore}i: "Imamo ~uvara." Klimnu{e glavom, a ona dohvati zatvorenika za mi{icu i dovu~e ga (mada joj se on lako mogao odupreti) do mesta gde sam ~ekao. "Uve{}emo tvoje sadruge, mornare, u Palatu pravde, gde }u objasniti {ta treba da se dogodi. Nisam ube|ena da je tebi to potrebno. Ti... kako se zove{?"
	Oklevao sam, pitaju}i se da li ona zna kako treba da glasi epitomovo ime.
	"Hajde, pa zar je to tako velika tajna?"
	Bli`ilo se, u svakom slu~aju, vreme kad }u morati da priznam, ali sam se nadao da prvo ~ujem to ispitivanje, da bih, kad do|em na red, bio bolje pripremljen i imao ve}e izglede na uspeh. Kad smo zastali na tremu sa stubovima, rekoh: "Severijan se zovem, moja gospo. Da li je dozvoljeno pitati za tvoje ime?"
	Njen osmeh bio je isto onako neodoljiv kao kad sam je prvi put video. "Nama nisu potrebne takve stvari i ne koristimo ih me|u sobom, ali sad kad sam poznata nekome ko imena koristi, moje ime }e biti Afeta." Vide}i moju nevericu, dodala je: "Ni{ta ne brini, oni kojima bude{ pomenuo moje ime zna}e o kome govori{."
	"Hvala ti, moja gospo."
	"Sad ga vodi. Lu~ni svod ispod koga treba pro}i nalazi se desno od tebe." Pokazala je prstom. "Kreni i na}i }e{ duga~ki hodnik u obliku elipse, iz koga ne mo`e{ odlutati jer u njemu ni sa jedne strane ne postoje vrata. Odvedi ga do kraja, a onda u Salu za ispitivanje. Pogledaj njegove {ake, vidi{ li kakvi su okovi na njih name{teni?"
	"Da, moja gospo."
	"U toj sali vide}e{ jedan prsten za koji treba da pri~vrsti{ te okove. Odvedi ga donde i sputaj ga na taj na~in - postoji jedna klize}a alka, shvati}e{ odmah - a onda zauzmi mesto me|u svedocima. Kad ispitivanje bude okon~ano, sa~ekaj me, pokaza}u ti sva ~udesa na{eg ostrva."
	Po njenom tonu bilo je jasno {ta ima na umu. Klanjaju}i se, rekoh: "Moja gospo, toga sam potpuno nedostojan."
	"To }u ja proceniti. Idi sad. Uradi kako sam ti rekla, pa }e{ dobiti re~enu nagradu."
	Jo{ jednom sam se naklonio. Onda se okrenuh i dohvatih diva za mi{icu. Ve} sam rekao da je bio vi{eg rasta nego ma koji uzvi{eni; uistinu, bio je visok maltene kao Boldanders. Nije imao toliku te`inu, ali je bio mlad i pun siline (tako sam mlad ja bio, pomislih, onog dana kad sam, nose}i Terminus Est, izi{ao kroz Kapiju le{eva iz Citadele). Morao se poguriti da bi pro{ao ispod tog svoda, ali i{ao je sa mnom kao {to jednogodi{nji ovan ide na pijacu sa de~akom-pastirom koji je tu `ivotinju smatrao svojim miljenikom, ali koji je sad naumio da je proda nekoj porodici koja }e ovna u{kopiti da bi se ugojio za neku gozbu.
	Hodnik je imao oblik onog jajeta koje ma|ioni~ari nameste da na stolu stoji uspravno: vrh je, iznad na{ih glava, bio visok i maltene {iljat; zidovi su imali oblik {irokih krivina, a staza kojom smo hodali bila je ravna. Ta~no je gospa Alfeta kazala da u tom hodniku ne postoje vrata, ali postojali su, s obe strane, prozori. Oni su me zbunili, jer sam pretpostavio da hodnik vodi kru`no oko sudnice, koja bi se morala nalaziti u sredini zgrade.
	Gledao sam, dok smo hodali, i kroz leve i kroz desne prozore, prvo nagnan radoznalo{}u u vezi sa ostrvom Jesoda, onda za~u|en kako ono mo`e toliko li~iti na Urt, najzad i zapanjen. Jer planine sa sne`nim vrhovima i ravne stepe ustupile su mesto ~udnim prizorima, kao da svaki prozor gleda u drugu gra|evinu. Video sam jednu {iroku, praznu dvoranu oblo`enu ogledalima i drugu jo{ {iru sa uspravnim policama na kojima je bilo mno{tvo knjiga u neredu, zatim jednu uzanu }eliju sa visokim, re{etkama zapre~enim prozorom i sa slamom razasutom po podu, onda mra~ni, uzani hodnik sa mnoghobrojnim metalnim vratima sa obe strane.
	Okre}u}i se klijentu, rekoh: "Ovi su ~ekali mene, to je jasno. Vidim Agilusovu }eliju, ublijetu ispod kule Matahinke i tako dalje. Ali oni misle da si ti ja, Zek."
	Kao da sam, izgovaraju}i njegovo ime, razbio neku ~aroliju, on se naglo okrete ka meni, zabaciv{i duga~ku kosu unazad i pokazav{i plamte}e o~i. Upinjao se da raskine okove i zato su se mi{i}i na njegovim rukama izdigli kao da `ele da pocepaju ko`u. Maltene bez razmi{ljanja, zakora~ih pored jedne njegove noge i bacih ga preko svog kuka, na na~in kako me je to majstor Gerlous nau~io tako davno.
	Pao je na beli kamen kao bik kad padne u areni, a od tog pada kao da se zatresla cela gra|evina; ali ve} slede}eg trenutka bio je na nogama, iako su mu ruke ostale sputane iza le|a; pojurio je hodnikom.
	
	18. ISPITIVANJE
	Stu{tio sam se za njim i ubrzo primetio da su mu koraci, iako dugi, nespretni - Boldanders je tr~ao bolje - i da mu smeta to {to su mu ruke vezane iza le|a.
	Nije samo on imao smetnju. Za moju sakatu nogu kao da je bio vezan teg; siguran sam da je ta trka zadala vi{e bola meni nego njegov pad njemu. Dok sam ja, hramlju}i, odmicao, prozori su klizili pokraj mene - za~arani, mo`da, ili mo`da samo lukavo napravljeni. Neke sam pogledao svesno, ve}inu nisam; ipak, svi ostaju jo{ sa mnom, skriveni u onoj pra{njavoj odaji koja le`i iza, ili mo`da ispod mog uma. Ona gubili{na platforma na kojoj sam jednom `igosao jednu `enu, pa joj odrubio glavu; mra~na obala jedne reke; krov jedne odre|ene grobnice.
	Smejao bih se tim prozorima da se nisam ve} (da ne bih zaplakao) smejao samome sebi. Ti hierogramati, vladari Vaseljene i onoga {to iza Vaseljene le`i, ne samo {to su zabunom uhvatili drugog umesto mene nego su se sad trudili da podsete mene, koji ni{ta ne mogu zaboraviti, na izvesne prizore iz mog `ivota; {tavi{e, to su ~inili (po mom utisku) sa manje ve{tine nego {to je moje pam}enje moglo. Jer iako su sve pojedinosti bile prisutne, u svakom prizoru postojala je izvesna, jedva primetna, pogre{nost.
	Nisam se mogao zaustaviti, ili mi se, bar, ~inilo da ne mogu; ali najzad sam, hramlju}i pored jednog od tih prozora, okrenuo glavu i prou~io ga pa`ljivije nego ijedan drugi. Otvarao se u onaj senjak u Abdiesusovom vrtu gde sam saslu{avao i najposle oslobodio Sajriaku; tim jednim dugim pogledom najzad sam otkrio da sad vidim sva ta mesta ne onako kako sam ih nekada video i zapamtio, nego onako kako su ih opa`ali Sajriaka, Jolenta, Agija i drugi. Na primer, gledaju}i u tu senicu, bio sam svestan da se odmah iza prozorskog rama nalazi jedna u`asavaju}a, ali ipak i dobronamerna osoba - ja.
	Taj prozor bio je poslednji. Tom senovitom hodniku do{ao je kraj; preda mnom se uzdizao drugi lu~no zasvo|eni prolaz, blistav od svetlosti. Videv{i ga, znao sam, sa onom smu~uju}om sigurno{}u koju mo`e razumeti samo ~ovek odgajen u esnafu, da sam svog klijenta izgubio.
	Jurnuo sam kroz taj luk i video da klijent stoji, zbunjen, na tremu sa stubovima, pred samim ulazom u Palatu pravde, okru`en ustalasanom gomilom. Jednovremeno vide i on mene i poku{a da se progura kroz masu ka glavnom ulazu.
	Povikao sam ljudima da ga zaustave, ali oni su se ispred njega razmicali, a meni kao da su namerno zapre~avali prolaz. Ose}ao sam se kao da sam u jednoj od onih no}nih mora koje sam kao liktor Traksa do`ivljavao i da }u se slede}eg trena probuditi grabe}i vazduh i ose}aju}i pritisak Kand`e na grudima.
	Jedna sitna `ena jurnu iz gomile i do~epa Zeka za mi{icu ruke, a on se strese da je sa sebe odbaci, kao {to se bik stresa kad su mu u ko`u zabijene strelice. Ona pade, ali ga dohvati za zglavak noge.
	To je bilo dovoljno. Uhvatio sam ga; iako sam opet bio sakat ovde, jer je Jesod vukao gotovo isto onako gladno kao Urt, bio sam jo{ jak, a on jo{ sputan. Pritegao sam ga {akom oko grla i vukao dok se nije povio unazad kao luk. Odmah se opustio; znao sam, na onaj tajanstveni na~in na koji ponekad osetimo namere druge osobe dodirom, da se vi{e ne}e opirati. Pustih ga.
	"Ne bori", re~e on. "Ne be`i."
	"U redu", rekoh mu i sagnuh se da podignem `enu koja mi je pomogla. Onda je prepoznah i, ne razmi{ljaju}i mnogo, spustih pogled ka njenoj nozi: izgledala je savr{eno normalno, {to }e re}i da se sasvim zale~ila.
	"Hvala", promrmljah. "Hvala ti, Huna."
	Zurila je u mene. "Pomislila sam da si ti moja gospodarica. Ne znam za{to."
	^esto moram da ulo`im odre|eni trud da spre~im izla`enje Teklinog glasa iz mojih usta. Sad to dopustih, pa rekosmo opet: "Hvala", i dodadosmo: "Nisi pogre{ila" i osmehnusmo se njenoj zbunjenosti.
	Stresaju}i glavom, uzmakla je u gomilu, a ja videh kako jedna visoka `ena tamne, kovrd`ave kose ulazi kroz isti portal kroz koji sam nedavno uveo Zeka. ^ak i posle toliko godina nije moglo biti sumnje, ba{ nikakve sumnje. Poku{ali smo da je pozovemo. Njeno ime je ostalo u na{em grlu, a mi smo ostali bez re~i, mu~ninom savladani.
	"Ne pla~i", re~e Zek, glasom dubokim ali ipak nekako detinjastim. "Molim te, ne pla~i. Mislim da }e biti u redu."
	Okrenuo sam se ka njemu da ka`em da ja ne pla~em; onda sam primetio da pla~em, i te kako. Ako sam ikad ranije u `ivotu plakao, bilo je to kad sam bio jo{ tako mali da se toga, u stvari, i ne mogu setiti - {egrti u~e da ne pla~u, a ko to ne}e da nau~i, ostali mu dodijavaju dok ga smrt ne odnese. Tekla je ponekad plakala, ponekad i glasno ridala u }eliji; ali upravo sam video Teklu.
	"Pla~em", rekoh, "zato {to tako silno `elim da krenem za njom, a mi moramo unutra."
	On klimnu glavom, a ja ga tog trenutka dohvatih za mi{icu i uvedoh u tu prostoriju za ispitivanje. Onaj hodnik niz koji me je gospa Afeta bila poslala jednostavno je ~inio krug oko te dvorane; ja sad povedoh Zeka {irokim me|usedi{nim prolazom, pra}en pogledima moreplovaca i moreplovkinja koji su sedeli na mnogobrojnim klupama sa obe strane. Bilo je, me|utim, daleko vi{e klupa nego njih, tako da su bila popunjena samo mesta najbli`a me|usedi{nom prolazu.
	Pred nama je bilo Sedi{te pravde, sedi{te koje je imalo izgled daleko veli~anstveniji, ali i stro`iji nego ijedno sudijsko sedi{te koje sam na Urtu ikada video. Tron Feniksa je bio - a mo`da i jeste, ako jo{ postoji, ispod okeana - velika fotelja pozla}enih rubova, na ~ijoj se zadnjoj strani nalazi slika te ptice, simbola besmrtnosti, izra|ena od zlata, `ada, karnelijana i lapis lazulija; na samom sedi{tu nalazilo se (a i moralo se nalaziti, jer bi bez toga sedenje bilo u`asno neudobno) jedno somotsko jastu~e sa zlatnim ki}ankama.
	Ovo Sedi{te pravde hierogramata Cadkila razlikovalo se u najve}oj meri {to se zamisliti mo`e; nije, zapravo, ni bilo fotelja, nego ogromna stena od belog kamena, uobli~ena dejstvom vremena i slu~ajnosti, tako da je nalikovala na presto - ali otprilike u onoj meri u kojoj nagomilani oblaci, za koje ponekad ka`emo da podse}aju na lice neke voljene osobe ili na glavu nekog paladina, zaista li~e na te osobe.
	Afeta mi je bila kazala samo to da }u u sali na}i neki prsten i ja sam ga pogledom tra`io trenutak-dva dok smo Zek i ja polako odmicali tim duga~kim prolazom. Taj prsten bio je upravo ono za {ta sam ja, u prvi mah, pomislio da je ukras prestola: jedan krug od kovanog gvo`|a pri~vr{}en velikim dvokrakim gvozdenim klinom koji je bio uteran u kamen blizu kraja jednog rukonaslona. Onda sam pogledom potra`io taj klize}i prsten koji je pomenula; nigde ga nije bilo, ali sam ipak poveo Zeka prema velikom prstenu, ~vrsto uveren da }e, kad tamo stignemo, neko istupiti i pomo}i mi.
	Niko nije to u~inio, ali kad sam osmotrio njegove okove, razumeo sam ba{ kao {to je Afeta i predvidela, jer klize}a alka se nalazila tu; kad sam je otvorio, skliznula je unazad vrlo lako - ~ak je mogu}e i da ju je Zek olabavio prstom. A ona je spajala namotaje lanca koji su mu bili vezani oko zglavaka, pa kad je uklonih, njemu sve to skupa spade sa ruku. Dohvatih okove, zatim namotah lance samome sebi oko ruku, digoh {ake iznad glave da bi bilo mogu}e spojiti klize}u alku sa velikim prstenom i po~eh ~ekati isku{avanje.
	Me|utim, ono nije po~injalo. Mornari su sedeli i gledali me zapanjeno. Pretpostavljao sam da }e Zek sad dospeti nekom drugom u ruke, ili da }e pobe}i. Niko mu ne pri|e. On sede na pod pokraj mene, i to ne prekr{taju}i noge (kao {to bih to ja u~inio), nego ostaju}i u jednoj vrsti ~u~nja koji me je podsetio prvo na psa, a zatim na atroksa ili neku drugu veliku ma~ku.
	"Ja sam epitom Urta i svih urtskih naroda", rekoh mornarima. Bila je to od re~i do re~i ista beseda kao ona {to ju je stari autarh odr`ao (to uvideh tek kad sam je po~eo izgovarati) - mada je njegovo ispitivanje teklo na na~in toliko razli~it. "Ovde sam zato {to ih u sebi sadr`im - mu{karce, `ene, a i decu, siroma{ne i bogate, stare i mlade, one koji bi spasli na{ svet kad bi mogli, a i one koji bi zarad svog dobitka silovali do smrti poslednji ostatak `ivota njegovog."
	Nepozvane, te re~i su se uzdizale do povr{ine mog uma. "Ovde sam tako|e zbog toga {to sam po pravdi vladalac Urta. Mi mnogo naroda imamo i neki su ve}i i ja~i nego na{ Komonvelt; ali jedino mi autarsi ne mislimo isklju~ivo na svoje sopstvene zemlje, nego znamo da na{i vetrovi duvaju na svako drvo i da na{e plime zapljuskuju svaku obalu. Ovo dokazujem time {to ovde, evo, stojim."
	Mornari su sve to saslu{ali u ti{ini, a ja sam, govore}i, gledao iza njih u o~ekivanju da se pojavi jo{ neko, bar gospa Afeta i njena dva pratioca. To troje ne do|o{e.
	Me|utim, pojavi{e se drugi slu{aoci. Na vratima se ukaza{e oni koji su malo~as stajali pred ulazom u zgradu; kad zavr{ih svoju besedu, oni po~e{e polako ulaziti u Salu za ispitivanje, ali ne sredi{njim prolazom kojim smo pro{li Zek i ja, a pre toga nesumnjivo mornari, nego, razdvajaju}i se u dve povorke, levo i desno izme|u zidova i klupa.
	Tad mi zastade dah, jer me|u njima je bila i Tekla, u ~ijim o~ima videh toliko jada i tuge da mi se srce ste`e. Ja se nisam ~esto pla{io, ali razumeo sam da su to jad i tuga za mnom, pa me je njihova dubina upla{ila.
	Najzad se okrenula od mene, a ja od nje. Tad sam u gomili ugledao Agilusa i crnokosu Morvenu sa `igosanim obrazima.
	S njima je bilo jo{ stotinu ljudi, a to su bili zatvorenici iz na{e ublijete i iz Vinkule u Traksu, zlo~initelji koje sam mu~io po nare|enjima mesnih sudija i ubice koje sam smakao po njihovim nare|enjima. I jo{ stotinu drugih: Ascijanci, visoka Idas i `ena Kesdou, sumornih usta, koja je u naru~ju dr`ala malog Severijana; i Gvazaht i Erblon sa na{om zelenom bojnom zastavom.
	Pognuo sam glavu i zurio u pod, o~ekuju}i prvo pitanje.
	Nikakva pitanja nisu po~ela. ^ekanje na njih potrajalo je dugo - kad bih ovde napisao koliko dugo je to vreme meni izgledalo, ili, ~ak, koliko dugo je stvarno bilo, niko mi ne bi poverovao. Pre nego {to je iko progovorio, Sunce se, kroz blistavo nebo jesodsko, spustilo sasvim nisko, a No} je polo`ila duga~ke, tamne prste preko ostrva.
	Kad i ona, do{ao je jo{ neko. ^uo sam grebanje tih kand`i po kamenom podu, a onda de~ji glasi}: "Zar ne mo`emo sad da idemo?" Do{la je ona alzabo zver; njene o~i su plamsale u tami koja je navirala kroz ulaz u Salu za ispitivanje.
	"Jeste li silom zadr`ani tamo?" upitah. "Ja nisam taj koji vas dr`i."
	Digo{e se povici stotina glasova koji su govorili: "Da, silom smo dr`ani!" Tad sam znao da ne}e oni ispitivati mene, nego ja njih. Ipak, jo{ sam se nadao da mo`da ne}e do}i do toga. "Onda, idite", rekoh. Niko se ne poma~e.
	"[ta je to {to vas moram pitati?" upitah. Odgovor ne do|e.
	Ali je zato do{la No}, zaista. Po{to je ta zgrada bila sva od kamena, sa otvorom na vrhu svoje visoke kupole, u toku dana nisam ni prime}ivao da nema osvetljenje. ^im se obzorje vinulo nad Sunce, sala za ispitivanje postala je mra~na kao one sobe koje Inkreator gradi ispod grana velikog drve}a. Lica su se zamutila i ugasila kao sve}e; jedino su jo{ alzabove o~i hvatale ostatke zamiru}eg svetla i blistale kao dva komada crvenog `ara.
	^uo sam kako mornari {ap}u prepla{eno izme|u sebe, ~uo sam i tihe uzdisaje no`eva ~ija su se~iva izlazila iz dobro podmazanih kanija. Doviknuh im da nema razloga da se pla{e, da su ti duhovi moji, a ne njihovi.
	Glas devoj~ice Severe dobaci, sa detinjastim prezirom: "Nismo mi duhovi!" Crvene o~i se po~e{e pribli`avati, uz novi {krgut u`asnih kand`i po kamenom podu. Svi ostali se na svojim mestima uzvrpolji{e: dvoranom je odjekivalo {u{tanje njihove ode}e.
	Potegoh, uzalud, svoje okove; onda po~eh pipanjem tra`iti klize}u alku, a istovremeno povikah Zeku da ne poku{ava da zaustavi alzaboa bez nekog oru`ja.
	Guni dobaci (poznao sam taj glas): "Severijane, ona je samo dete."
	Odvratih: "Ona je mrtva! Zver govori kroz nju."
	"Ona ja{e njemu na le|ima. Evo ih tu, pored mene."
	Moji otupeli prsti na|o{e alku, ali je ja ne otvorih, znaju}i iznenada sa punom sigurno{}u da bih, ako se sad oslobodim i sakrijem me|u mornare, sigurno pao na ispitu.
	"Pravda!" povikah njima. "Poku{avao sam da postupam pravedno, vi znate da je to tako! Mo`ete me mrzeti, ali mo`ete li re}i da sam vam naneo zlo bez razloga?"
	Jedna mra~na prilika sko~i. ^elik zasija poput alzabovih o~iju. Sko~i i Zek i ja za~uh zveket tog oru`ja po kamenom podu.
	
	19. TI[INA
	U nastaloj zbrci u prvi mah nisam mogao odrediti ko me je oslobodio. Samo sam znao da je prisko~ilo dvoje, da su mi pri{li sa dve strane i da su me, ~im sam bio slobodan, dohvatili za ruke i hitro poveli oko Sedi{ta pravde i niz jedno uzano stepeni{te. Iza nas ostade silna galama: mornari su vikali i vrzmali se tamo-amo, a prolamali su se alzabovi urlici.
	Stepeni{te je bilo duga~ko i strmo, ali izgra|eno u produ`etku linije koja je vodila od krovnog otvora do tog mesta; zato se niz njega slivala slaba svetlost, poslednji treptaji sutonskog sjaja koji se, iako se Sunce Jesoda vi{e nije moglo pojaviti do jutra, odra`avao od nekoliko razasutih oblaka.
	Na dnu stupismo u tamu tako jaku da nisam ni shvatio da smo izvan zgrade sve dok ne osetih travu ispod nogu i vetar na obrazu.
	"Hvala vam", rekoh. "Ali ko ste?"
	Nekoliko koraka odatle Afeta odgovori: "To su moji prijatelji. Video si ih na ~amcu koji te je preneo sa la|e ovde."
	Dok je to govorila, oni su me pustili. U isku{enju sam da napi{em da su istog ~asa nestali, jer mi je tako izgledalo; ali ne verujem da se to desilo. Pre }e biti da su oti{li, bez ijedne re~i, u no}.
	Afeta uvu~e {aku u moju, kao {to je i ranije u~inila. "Obavezala sam se da ti poka`em ~uda."
	Povukoh je dalje od te gra|evine. "Nisam spreman da gledam ~uda. Ni tvoja, ni ma koje druge `ene."
	Nasmejala se. Ni{ta kod `ena nije ~e{}e la`no nego njihov smeh, zvuk sa ~isto dru{tvenom ulogom, poput podrigivanja autohtona na gozbi; ali meni se u~inilo da u ovom smehu ima pravog veselja.
	"Ja mislim ono {to ka`em." Preznojavao sam se, pro`et slabo{}u, zbog pretrpljenog straha, ali moja silna zbunjenost nije imala nikakve veze s time; a ako mi je i{ta bilo jasno (mada nisam siguran da jeste), onda je to bilo saznanje da ne `elim da otpo~injem nekakvu povr{nu ljubavnu vezu.
	"[etajmo se, onda - i to dalje od ovog mesta koje toliko `eli{ da napusti{ - i pri~ajmo. Ovog popodneva imao si mnogo pitanja."
	"Sad nemam nijedno", rekoh. "Moram da razmi{ljam."
	"Pa, svi mi to moramo", re~e ona slatko. "Sve vreme, ili gotovo sve vreme."
	Krenusmo jednom duga~kom, belom ulicom koja je imala, kao reka, meandre, tako da nizbrdica u njoj nikad nije bila strma. Vile od bledog kamena stajale su, kao aveti, du` nje. U ve}ini je vladala ti{ina, ali iz nekih su dopirali zvuci veselja, zveckanje ~a{a, talasi muzike, pa i pljesak razigranih stopala; ali nijedan ljudski glas.
	Kad smo pored nekoliko vila pro{li, rekoh: "Tvoj narod ne govori kao mi. Kad smo ulazili u salu za ispitivanje rekla si da vi ne govorite na{im jezikom, a ni ja va{im. I da tvojim ne govori niko."
	"To sam rekla u prenosnom zna~enju", odgovori mi ona. "Imamo mi na~in op{tenja. Vi ne koristite taj na{ na~in, a ni mi va{."
	"Ti ho}e{ tkanjem neobi~nosti da me upozori{ na ne{to", rekoh, razmi{ljaju}i o sasvim drugim stvarima.
	"Ma, ne. Vi op{tite pomo}u zvuka, a mi pomo}u ti{ine."
	"Pokretima, ho}e{ re}i."
	"Ne, nego ti{inom. Ti u grkljanu stvara{ zvuk i oblikuje{ ga dejstvom svojih nepca i usana. To ~ini{ ve} tako dugo da, tako re}i, vi{e nisi ni svestan toga; ali kad si bio vrlo mlad, morao si tome da se u~i{, kao i svako dete ro|eno u tvojoj rasi. Mogli bismo to i mi u~initi ako bismo hteli. Slu{aj!"
	Oslu{nuo sam i ~uo neko tiho grgoljenje koje kao da nije dopiralo od nje, nego iz okolnog vazduha; kao da je izme|u nas stao neki nevidljivi mutavac koji se sad trudi da ne{to grakne. "[ta to bi?" rekoh.
	"Aha, vidi{, ipak ima{ pitanja. To {to si ~uo bio je moj glas. Mi tako ponekad zovemo druge ako smo povre|eni ili nam je potrebna pomo}."
	"Ne razumem", rekoh. "A i ne `elim razumeti. Moram biti sam sa svojim mislima."
	Mno{tvo vodoskoka bilo je oko tih palata i mnogobrojno drve}e, drve}e koje mi je izgledalo visoko, ~udno i divno ~ak i u mraku. Vode vodoskoka nisu bile namirisane, kao u mnogim vodoskocima u Ku}i Apsoluta, ali je miris ~istih voda jesodskih bio sla|i od ijednog mirisa.
	Cve}e je i ovde raslo; video sam ga i iz ~amca, a tek mi je predstojalo da ga vidim ujutro. Ve}ina cvetova sad je sklopila svoja srca i zaklonila ih senjacima sopstvenih latica; raskriljeni su bili samo cvetovi blede mese~eve puzavice, iako meseca nije bilo.
	Najzad se ulica zavr{ila kod prohladnog mora. Tu su bili privezani ~amci ostrva Jesod, oni koje sam i iz vazduha, ranije, video. Bilo je tu mnogo sveta; mu{karci i `ene su odlazili do ~amaca, vra}ali se i {etali po obali. Poneki ~amac se i otiskivao na mra~nu, pljuskavu vodu; povremeno je pristizao i poneki novi, ~ija sam raznobojna jedra te{ko uspevao da vidim u mraku. Samo retko se pokazivalo poneko svetlo.
	Rekoh: "Jednom sam bio tako nerazuman da sam poverovao da je Tekla jo{ `iva. To je bio trik kojim su me hteli namamiti u rudnik ~ovekomajmuna. To je izvela Agija; a njenog brata videh no}as."
	"Ti ne shvata{ {ta se tebi desilo", re~e mi Afeta. Zvu~ala je posti|eno. "Zato sam ovde - da ti objasnim. Ali ne}u ti obja{njavati dok ne bude{ spreman, dok me sam ne pita{."
	"A ako nikad ne pitam?"
	"U tom slu~aju ja nikad ne}u objasniti. Ali mo`da bi bilo bolje ako bi znao, osobito ako jesi Novo Sunce."
	"Da li je Urt vama zaista toliko va`an?"
	Odmahnula je glavom. "Onda, za{to tra}ite vreme na njega i na mene?"
	"Zato {to nam je va`na va{a rasa. Bilo bi daleko manje mukotrpno ako bismo je mogli uzeti u postupak celu, odjednom, ali vi ste rasejani na nekoliko desetina hiljada svetova, pa ne mo`emo."
	Ne rekoh ni{ta.
	"Svetovi su me|usobno veoma udaljeni. Ako se jedan od na{ih brodova kre}e od jednog sveta ka drugome brzinom svetlosti, putovanje potraje mnogo vekova. Ako brod krene br`e, jedre}i ukoso na vetrovima sunaca, vreme pote~e unazad, tako da on stigne pre sopstvenoga polaska."
	"To mora biti veoma nepovoljno za vas", rekoh. Uko~eno sam gledao preko vode.
	"Za nas, ne za mene li~no. Ako misli{ da sam na neki na~in kraljica ili starateljka tvog Urta, odbaci tu misao. Nisam. Ali ipak, zamisli da `elimo da igramo {ah na tabli ~ija su polja splavovi u tom moru. Povla~imo poteze, ali dok mi to ~inimo, splavovi se nji{u i uplovljavaju, tiho, u nove rasporede; da bismo ~inili poteze, moramo veslati sa jednog splava na drugi, a to traje toliko dugo."
	"Protiv koga igrate?" rekoh.
	"Protiv entropije."
	Osvrtoh se da je pogledam. "Ka`u da tu igru svako uvek izgubi."
	"Znamo."
	"Da li je Tekla zaista `iva? @iva izvan mene?"
	"Ovde? Da."
	"Ako bih je poveo na Urt, da li bi tamo bila `iva?"
	"To ne}e biti dozvoljeno."
	"Onda ne}u pitati da li mogu ovde da ostanem sa njom. Na to pitanje si ve} odgovorila. Manje od jednog celog dana, sve u svemu; tako si rekla."
	"A da li bi ostao ovde s njom ako bi to bilo mogu}e?"
	O tome sam razmi{ljao jedan trenutak. "A Urt da ostavim da se smrzne u tami? Ne. Tekla nije bila dobra `ena, ali..."
	"Po ~ijoj meri nije bila dobra?" upita Afeta. Sa~ekala je i, videv{i da ne}u odgovoriti, nastavila: "Istinski pitam. Ti mo`da misli{ da nema ni~eg {to je meni nepoznato, ali nije tako."
	"Po svojoj sopstvenoj. Nameravao sam re}i da je ona - zapravo, da su svi uzvi{eni, osim jednog vrlo malenog broja - ose}ali izvesnu odgovornost. Svojevremeno me je zaprepa{}ivala ~injenica da ona, koja je dobila tako veliko obrazovanje, za njega tako malo mari. To je bilo u onim vremenima kad smo pri~ali u njenoj }eliji. Mnogo kasnije, kad sam iza sebe imao ve} nekoliko godina autarhovanja, uvideo sam da je to bilo zato {to je imala u vidu ne{to bolje, ne{to ~emu se u~ila celog `ivota. Jednu grubu etologiju; ali ne mogu se ta~no izraziti."
	"Poku{aj, molim te. Rado bih ~ula."
	"Tekla bi do smrti branila svakog ko bi bio bez svoje volje, neizbe`no, u zavisnosti od nje. Zato je Huna uhvatila Zeka za mene danas po podne. Huna je u meni videla ne{to od Tekle, mada je sigurno znala da ja nisam stvarno Tekla."
	"A ipak, rekao si da Tekla nije bila dobra."
	"Daleko vi{e treba za dobrotu. A to je i ona znala."
	Zastadoh u govoru, posmatraju}i bele sevove koje su talasi stvarali u tami onostran ~amaca; htedoh misli da priberem. "Poku{avam da ka`em da sam od nje u~io o toj - toj odgovornosti; zapravo, da je to ne{to {to sam prihvatio kad sam prihvatio i nju. Kad bih, sada, izdao Urt radi Tekle, bio bih gori, a ne bolji od nje. Ona `eli da budem bolji, ba{ kao {to i svako ko je zaljubljen `eli da voljena osoba bude bolja od njega."
	"Nastavi", re~e Afeta.
	"Teklu sam `eleo zato {to je bila toliko bolja od mene, i kao ~lan dru{tva i moralno, a ona je `elela mene zato {to sam bio toliko bolji od nje i od njenih prijatelja, samim tim {to sam obavljao jedan potreban posao. Ve}ina uzvi{enih na Urtu to ne ~ini. Imaju znatnu vlast i glume da su va`ni; autarhu ka`u da vladaju nad svojim kmetovima, a kmetovima ka`u da vladaju Komonveltom. Ali, zapravo, ne rade ni{ta i u srcu znaju da je tako. Pla{e se da svoju vlast upotrebe; ili se, bar, najbolji me|u njima pla{e da je upotrebe zato {to znaju da je ne mogu upotrebiti mudro."
	Nekoliko morskih ptica, blede boje, sa ogromnim o~ima i kljunovima nalik na ma~eve, kru`ilo je iznad nas; posle nekog vremena videh kako jedna riba iska~e. "O ~emu sam pri~ao?" rekoh.
	"O razlozima zbog kojih ne mo`e{ ostaviti svoj svet da se smrzne u mraku."
	Setih se, me|utim, ne~eg drugog. "Rekla si da ne govori{ mojim jezikom."
	"Mislim da sam rekla da ne govorim nijednim jezikom, jer mi i nemamo jezik. Pogledaj."
	Zinula je i okrenula usta nagore, ka meni, ali mrak je bio takav da nisam mogla videti da li me vara. "Onda, kako te ~ujem?" upitah. Shvativ{i {ta `eli, poljubih je i tim poljupcem se sasvim uverih da je to `ena moje rase.
	"Zna{ li na{u pri~u?" upita dok smo se razdvajali.
	Ispri~ah joj ono {to mi je akvastor Malrubius rekao jedne druge no}i, na jednoj drugoj pla`i; da su, u prethodnoj manvantari, ljudi tog ciklusa oblikovali, od drugih rasa, drugove za sebe i da su, kad je njihova Vaseljena uni{tena, pobegli ovamo, na Jesod; da i sad vladaju na{im svemirom, preko hierodula, rase koju su sami stvorili.
	Kad sam zavr{io, Afeta odmahnu glavom. "Ima jo{ mnogo vi{e da se sazna."
	Rekoh da nikad nisam ni pretpostavljao da nema, ali da je ovo, {to sam upravo izgovorio, celo moje znanje. Dodao sam: "Rekla si da ste deca hierogramata. Ko su oni, a ko ste vi?"
	"Oni su ti o kojima si govorio, oni napravljeni da bi li~ili na vas; napravila ih je jedna rasa koja je va{oj srodna. A {to se nas ti~e, mi smo ono {to sam ti rekla da jesmo."
	Za}utala je, te ja posle nekog vremena rekoh: "Nastavi."
	"Severijane, da li ti je poznato zna~enje te re~i koju si upotrebio? Re~i 'hierogramat'?"
	Rekoh joj da mi je neko rekao, jednom prilikom, da ona ozna~ava one koji bele`e nare|enja Inkreatorova.
	"Ta tvrdnja je ta~na - ta jedna", re~e ona. Opet zastade u govoru. "Mo`da mi ose}amo i previ{e strahopo{tovanja. Oni koje mi ne imenujemo, ti srodnici koje sam pomenula, jo{ i sad bude u nama takva ose}anja, mada od svih njihovih dela ostaju samo jo{ hierogramati i ni{ta vi{e. Ka`e{ da su `eleli dru{tvo. Kako je bilo mogu}e da oni oblikuju neke sadruge sebi, kad su sami neprestano odmicali ka sve ve}im visinama?"
	Priznadoh da to ne znam; pa, po{to se ~inilo da ona nije sklona da mi ka`e ne{to vi{e, opisah ono krilato bi}e koje sam video me|u stranicama knjige Oca Inirea i zapitah da li je to bio hierogramat.
	Ona re~e da je bio. "Ali ne}u vi{e o njima govoriti. Pitao si o nama; mi smo njihove larve. Zna{ li {ta je larva?"
	"Pa, naravno", rekoh. "Maskirani duh."
	Afeta klimnu glavom. "Mi u sebi nosimo njihov duh i, kao {to si rekao, moramo biti pod maskom sve dok ne stignemo do njihovog visokog stanja - mada to nije bukvalno maska, poput one koju hieroduli nose, nego je to sam na{ telesni izgled, ova sli~nost sa va{om rasom, zato {to je to rasa koju su na{i roditelji, hierogramati, odabrali kao onu za kojom }e u po~etku i}i. Ipak, mi nismo hierogramati, a nismo stvarno ni kao vi. Slu{ao si moj glas ve} dugo, autar{e. Oslu{ni, umesto toga, ovaj svet, Jesod, i ka`i mi {ta ~uje{, osim mojih re~i, kad ti se obra}am. Slu{aj! [ta ~uje{?"
	Nisam razumeo. "Pa, ni{ta", rekoh. "Ali ti si `ena koja pripada ljudskoj rasi."
	"Ne ~uje{ ni{ta zato {to mi govorimo pomo}u ti{ine, ba{ kao {to vi govorite pomo}u zvuka. Koje god zvuke na|emo, mi ih oblikujemo, poni{tavamo nepotrebne i iskazujemo svoje misli pomo}u onih koji preostanu. Zato sam te dovela ovde, gde talasi uvek romore; zato i imamo toliko vodoskoka i toliko drve}a kroz ~ije li{}e {umi vetar sa na{eg mora."
	Jedva sam je ~uo. Uzdizalo se ne{to ogromno i blistavo - mesec? Sunce? - ne{to oblikom suludo, ali svetlo{}u natopljeno. Kao da se neko zlatno seme uzvinulo u atmosferu ovog neobi~nog sveta, podignuto uz pomo} milijarde crnih niti. Na{a la|a je to bila; a Sunce zvano Jesod, iako je obzorje bilo iznad njega, tuklo je po tom ogromnom koritu punom silinom, tako da od svetlosti, ka nama odbijene, kao da svanu novi dan.
	"Gledaj!" pozvah Afetu.
	"Gledaj! Gledaj!" uzvrati mi ona uzvikom, pokazuju}i prstom ka svojim ustima. Pogledao sam i video da je ono {to sam, ljube}i je malo~as, smatrao njenim jezikom, bila zapravo samo jedna grudvica tkiva koja je virila iz njenih nepca.
	
	20. SVIJENA SOBA
	Ne mogu re}i koliko dugo je taj brod visio na nebu. Sigurno manje od jedne smene vremena, ali ~inilo se da to nijedan dah nije potrajalo. Dok je bio tamo, ni za {ta drugo nisam imao o~i; {ta je Afeta za to vreme radila, uop{te ne znam. Kad je brod oti{ao, na|oh je da sedi na jednoj steni blizu vode i gleda ka meni.
	"Toliko pitanja imam", rekoh. "Iz uma mi pobego{e kad videh Teklu ponovo, ali sad su opet tu; a neka od njih se i na nju odnose."
	Afeta re~e: "Ali iscrpljen si."
	Na to klimnuh glavom.
	"Sutra se mora{ suo~iti sa Cadkilom, a sutra nije daleko. Na{ mali svet vrti se br`e nego tvoj; njegove no}i i dani vama moraju izgledati kratki. Ho}e{ li po}i sa mnom?"
	"Sa zadovoljstvom, moja gospo."
	"Misli{ da sam kraljica, ili ne{to tako. Ho}e li te zapanjiti saznanje da stanujem u samo jednoj sobi? Pogledaj tamo."
	Pogledao sam i video jednu kapiju, lu~no nadsvo|enu, skrivenu me|u drve}em, samo desetak koraka daleko od vode.
	"Ovde nema plime?" rekoh.
	"Nema. Znam {ta ta re~ zna~i zato {to sam prou~avala odlike tvog sveta - zato su i odabrali mene da dovedem ljudstvo sa broda i da kasnije razgovaram s tobom. A Jesod nema plimu zato {to nema pratilaca."
	"Od po~etka si znala da sam ja autarh, zar ne? Ako si izu~avala Urt, sigurno si znala. Okivanje Zeka bilo je samo lukavstvo."
	Nije odgovorila, ~ak ni kad smo stigli do tog tamnog luka. Bio je ugra|en u beli kameni zid i izgledao je kao grobnica; ali je vazduh unutra bio sve` i sladak kao sav jesodski vazduh.
	"Mora{ me voditi, moja gospo", rekoh. "Ni{ta ne vidim u ovom mraku."
	Tek {to sam to rekao, pojavila se svetlost, nejasna, kao plamen koji se presijava sa zaprljanog srebra. Dopirala je iz Afete same, pulsiraju}i kao otkucavanje srca.
	Stajali smo u jednoj {irokoj sobi; sa svih njenih zidova visile su draperije od muslina. Na sivom tepihu bilo je nekoliko fotelja i divana, mekano oblo`enih, raspore|enih bez ikakvog reda. Jednu po jednu draperiju neko cimnu ustranu; iza svake videh po jedno }utljivo, sumorno mu{ko lice; svaki od tih ljudi nas je po jedan tren gledao, a onda pustio da zavesa padne.
	"Dobro si ~uvana, moja gospo", rekoh. "Ali od mene se nema{ ~ega bojati."
	Osmehnula se; bilo je neobi~no videti taj osmeh osvetljen sopstvenom svetlo{}u. "Zaklao bi ti mene u trenu ako bi to donelo spas tvom Urtu. Mi to oboje znamo. Zaklao bi, rekla bih, i samog sebe."
	"Da. Ili se bar nadam da bih."
	"Ali ovo nisu za{titnici. Moja svetlost zna~i da sam spremna za parenje."
	"A ako ja nisam?"
	"Onda }u odabrati drugog dok ti spava{. To, kao {to si video, ne}e biti te{ko."
	Odgurnula je u stranu jednu zavesu i mi u|osmo u jedan {iroki hodnik koji se svijao nalevo. Tu su se nalazile fotelje razasute kao u prethodnoj prostoriji, ali i mnogi drugi predmeti, za mene jednako tajanstveni kao i ma{ine u Boldandersovom dvorcu, mada lepog izgleda, a ne stra{nog. Afeta sede na jedan od divana.
	"Zar nas ovo ne vodi ka tvojoj odaji, moja gospo?"
	"Ova je moja. Zavojita je; mnoge na{e sobe su takve, zato {to mi volimo taj oblik. Ako krene{ zavojnicom, dospe}e{ do mesta gde se mo`e{ oprati i neko vreme biti sam."
	"Hvala. Ima{ li kakvu sve}u koju bi mi mogla pozajmiti?"
	Ona odmahnu glavom, ali i re~e da ne}e biti potpun mrak.
	Ostavih je i po|oh du` te spirale. Za mnom po|e i Afetina svetlost, sve slabija i slabija, ali ipak odsjaj je dolazio od povijenog zida. Kad sam stigao do kraja, koji nije bio daleko, jedan da{ak vetra mi nagovesti da se odatle, pa sve do krova, pru`a ono {to bi Guni nazvala spirakulom - uspravni kanal za provetravanje. Kad su mi se o~i privikle na mrak, sagledah to mesto kao krug slabije tame. Stao sam ispod tog otvora i video zvezdano nebo Jesoda.
	O tome sam razmi{ljao dok sam se olak{avao i prao, a kad sam se vratio Afeti, video sam da le`i na jednom od divana; njena naga lepota nazirala se kroz tanki ~ar{av. Poljubih je i rekoh: "Zar nema i drugih svetova, moja gospo?"
	"Ima ih vrlo mnogo", promrmlja ona. Bila je raspustila tamnu kosu, koja je sad plovila oko njenog svetle}eg lica, tako da se ~inilo da je i sama Afeta jedna od avetinjskih zvezda obmotanih no}nom tamom.
	"Ovde. Na Jesodu. Mi na Urtu vidimo mirijadu sunaca, danju mutno, no}u blistavo. Va{e nebo je danju prazno, a no}u blistavije od na{eg."
	"Kad nam zatreba, hierogramati }e napraviti jo{ svetova - lepih kao {to je ovaj, ili lep{ih. I Sunca za njih, tako|e, ako nam budu potrebna. Prema tome, ta mesta za nas ve} postoje. Vreme ovde te~e kako mi po`elimo, a mi njihovu svetlost volimo."
	"Vreme ne te~e kako ja po`elim." Sedoh na njen divan, ispru`aju}i onu nogu koja me je bolela ispred sebe.
	"Jo{ ne", re~e ona. "Sakat si, autar{e."
	"To si, valjda, i ranije primetila."
	"Jesam, ali tra`im na~in da ti saop{tim da }e i za tebe vreme te}i kao za nas. Sakat si sada, ali ako svom Urtu donese{ Novo Sunce, ne}e{ uvek sakat ostati."
	"Vi hierarhi ste magi~ari. Mo}niji od onih koje sam ranije sretao, ali, ipak, magi~ari. Pri~ate o ~udesima svakojakim i imate kletve koje mo`da stvarno razaraju, ali meni se ~ini da su va{e nagrade la`no zlato koje }e se u ruci u prah pretvoriti."
	"Pogre{no nas shvata{", re~e mi ona. "Iako znamo toliko mnogo vi{e nego ti, na{e zlato je pravo zlato, pribavljeno onako kako se pravo zlato pribavljati mora, ~esto i po cenu na{ih `ivota."
	"To zna~i da ste se u sopstvenom lavirintu izgubili, {to i nije ~udo. A ja sam nekada imao, bar na mahove, mo} da le~im od takvih stvari." Ispri~ah joj o bolesnoj devoj~ici u blatnoj kolibi u Traksu, o ulanu na zelenom drumu i o Triskeleu; na kraju joj ispri~ah kako sam na{ao mrtvog stjuarda pred mojim vratima.
	"Ako poku{am to da razjasnim, ho}e{ li imati na umu da ni ja, kao ni ti, ne znam sve tajne va{eg Brajaha, iako su one bile predmet mog izu~avanja? Kraja im nema."
	"Razumem", rekoh. "Ali na brodu sam pomislio da smo, dolaze}i ovamo, stigli i na kraj tog Brajaha."
	"Dobro si razumeo, ali ako ~ovek u|e u ku}u na jedna vrata i na druga izi|e, to ne zna~i da je saznao sve tajne te ku}e."
	Klimnuo sam glavom, gledaju}i kako se njena naga divota giba ispod tkanine i pri`eljkuju}i (ako ho}u istinu da napi{em) da se smanji silina njenog dejstva na mene.
	"Video si na{e more. Jesi li primetio tamo{nje talase? [ta bi kazao nekome ko bi tebi rekao da ne vidi talase, nego samo vodu?"
	"Rekao bih mu da sam nau~io da se ne raspravljam sa budalama. ^ovek treba samo da se osmehne i da se udalji."
	"Ono {to vi nazivate vremenom na~injeno je od takvih talasa; opstojanja u materiji, kao {to ovi talasi koje si video, postoje u vodi. Talasi mar{iraju ka pla`i, ali ako ti baci{ oblutak u vodu, novi talasi, stotinu puta ili hiljadu puta slabiji, krenu}e ka pu~ini, a tamo{nji, veliki talasi }e to osetiti."
	"Razumem."
	"Tako i budu}e stvari daju od sebe nagove{taj u pro{losti. Dete koje }e jednog dana biti mudro jeste mudro dete; a mnogi kojima sledi propast nose svoju zlu kob na licu, tako da oni koji makar malo mogu u budu}nost zaviriti, to primete i odvrate pogled."
	"Zar ne predstoji svima nama propast?"
	"Ne. Ali to je druga tema. Ti bi mogao ovladati Novim Suncem. Ako se to desi, ti }e{ mo}i i da crpe{ energiju iz njega; dodu{e, ono ne}e postojati ako ti - i taj tvoj Urt - ne pobe|ujete ovde. Ali kao {to je de~ak nagove{taj ~oveka, neki deli} te sposobnosti dospeo je, kroz hodnike vremena, do tebe. Ne mogu re}i odakle si crpeo enegiju dok si bio na Urtu. Jednim delom iz samoga sebe, svakako. Ali nisi je mogao svu, pa ~ak ni njen ve}i deo, vu}i iz sebe, jer bi bio uni{ten. Mo`da si uzimao iz svog sveta, ili iz tamo{njeg starog Sunca. A la|a nije bila dovoljno blizu nijednome svetu, niti Suncu; zato si ti iz nje same povukao koliko god je bilo mogu}e. Malo je nedostajalo da je satre{. Ali ni ta koli~ina nije bila dovoljna."
	"Zar Kand`a Pomiritelja nije imala nikakvu silu?"
	"Daj da je vidim." Pru`ila je svetle}u {aku ka meni.
	"Uni{tena je, davno, ascijanskim oru`jima", rekoh.
	Nije mi odgovorila, samo je zurila u mene; pro|e jedan otkucaj srca i ja razumeh da ona gleda ka mojim prsima, ka mestu gde sam, u kesici koju mi je Dorkas sa{ila, sad nosio onaj mali trn.
	Tamo pogledah i ja i videh svetlost - slabiju od njene, ali postojanu. Izvadih trn i njegovo zlatno zra~enje zablista od zida do zida, a onda zamre. "Ovo je postalo Kand`a", rekoh. "Ovakvu sam je video kad sam je izvadio izme|u stena."
	Pru`ih joj Kand`u; ali Afeta vi{e nije gledala u nju, nego u poluzaraslu ranu koja mi je od tog trna ostala. "Ona se natopila tvojom krvlju", re~e, "a tvoja krv sadr`i tvoje `ive }elije. Ne verujem da je Kand`a bila bez sile. I ne ~udim se {to su je pelerinke toliko po{tovale."
	Tada sam oti{ao od Afete, pipanjem na{ao put napolje, a kad sam se na pla`i opet obreo, dugo sam {etao, odlaze}i daleko i vra}aju}i se po pesku. Ali mislima koje su mi tamo dolazile nema mesta ovde.
	
	Kad sam se vratio, Afeta me je jo{ ~ekala, a njeno srebro se gibalo mole}ivije nego ranije. "Mo`e{ li?" upita, a ja joj rekoh da je vrlo lepa.
	"Ali mo`e{ li?" upita ona opet.
	"Moramo prvo razgovarati. Bio bih izdajica svoga roda ako ti ne bih prvo postavio neka pitanja."
	"Pa, pitaj", {apnu ona. "Ali te upozoravam da ni{ta {to budem kazala ne}e nimalo pomo}i tvojoj rasi u predstoje}em oprobavanju."
	"Pa, kako to govori{? Koji zvuci postoje ovde?"
	"Mora{ slu{ati moj glas", re~e ona, "a ne moje re~i. [ta ~uje{?"
	U~inio sam tako i ~uo svilasto klizanje ~ar{ava, {apat na{ih tela, pljuskanje talasi}a i otkucaje mog srca.
	Sto pitanja htedoh da postavim i ~inilo mi se da bi svako od tih stotinu moglo dovesti do pojave Novog Sunca. Njene usne ovla{ dotako{e moje i sva pitanja nestado{e, prognana iz moje svesti kao da ih nikad nije ni bilo. Njene {ake, usne, o~i, dojke koje pritisnuh - sve ~udesno; i jedan divan miris - parfem njene kose, mo`da. ^inilo mi se da udi{em beskrajnu no}...
	Le`e}i na le|ima, u{ao sam u Jesod. Ili je mo`da ta~nije re}i da se Jesod sklopio oko mene. Tek tad sam shvatio da tamo nikad nisam bio. Milion miliona zvezda jurnu{e iz mene, vodoskoci sunaca, tako da mi se na tren u~inilo da znam kako se ra|aju Vaseljene. Ludost, sve to.
	Ona odmah nestade, stvarno{}u zamenjena, kao da je planula ona buktinja koja svojim {ibanjem goni senke sve do kutova njihovih i sa senkama sve krilate tvorevine ma{te. Ne{to se rodilo izme|u Jesoda i Brajaha kad sam se susreo sa Afetom na tom divanu u toj kru`e}oj sobi, ne{to maju{no, ali ipak ogromno, {to je plamsalo kao komad `ara dok ga ma{ice prinose jeziku.
	To ne{to bio sam ja.
	
	Spavao sam; i po{to sam spavao bez ikakvih snova, nisam bio svestan da spavam.
	Kad sam se probudio, Afeta vi{e nije bila tu. Sunce jesodsko probilo se kroz spirakulu na uzanom kraju zavojite odaje. Ta slaba svetlost stizala je do mene tako {to su je usmeravali beli zidovi, tako da sam se probudio u zlatastom polumraku. Ustao sam i obukao se, razmi{ljaju}i gde bi Afeta mogla biti; ali dok sam navla~io ~izme, u{la je sa poslu`avnikom. Bilo mi je neprijatno da me tako velika gospa uslu`uje; to joj i rekoh.
	"Nema sumnje da su te na tvom dvoru uslu`ivale konkubine plemi}kog roda, autar{e."
	"[ta su one u pore|enje s tobom?"
	Slegnula je ramenima. "Nisam velika gospa. Ili, ako jesam, to sam samo za tebe, samo danas. Na{ status odre|uje se prema tome koliko smo blizu hierogramatima, a ja im nisam veoma blizu."
	Spustila je poslu`avnik i sela pored njega. Na njemu su bili kola~i}i, bokal prohladne vode i {olje sa nekom te~no{}u koja se pu{ila i koja je izgledala kao mleko, ali nije bila mleko.
	"Ne mogu verovati da si ti daleko od hierogramata, moja gospo."
	"Ne mo`e{, ali misli{ da ste ti i tvoj Urt mnogo va`ni i zato zami{lja{ da }e ovo {to ti govorim i {to radimo uticati na njegovu sudbinu. A ni{ta od toga nije istinito. Ovo {to mi radimo ne}e imati u~inka, a ti i tvoj svet niste nikome va`ni."
	^ekao sam da ona jo{ ne{to ka`e. Najzad je nastavila: "Osim meni", i zagrizla jedan kola~i}.
	"Hvala ti, gospo."
	"A i to samo zato {to si do{ao. Ja, htela-ne htela, ose}am odbojnost i prema tebi i prema tvom Urtu; ali tebi je do njega toliko stalo."
	"Gospo moja..."
	"Znam, mislio si da te `elim. Ali tek sad mi se dopada{ dovoljno da ti ka`em da te ne `elim. Junak si, autar{e, a junaci su uvek ~udovi{ta koja dolaze da nam daju vesti koje mi radije ne bismo ~uli. Ti si, {tavi{e, posebno ~udovi{no ~udovi{te. Reci mi, dok si prolazio kru`nim hodnikom oko sale za ispitivanje, jesi li prou~avao slike koje su tamo?"
	"Samo poneku", rekoh. "Bila je tamo ona }elija u kojoj je Agija bila zato~ena, primetio sam jo{ jednu ili dve."
	"I, {ta misli{, otkud te slike tamo?"
	Pojedoh i ja jedan kola~i}, uzeh i gutljaj iz bli`e {olje. "Pojma nemam, gospo. Ovde sam toliko ~uda video, da sam prestao da se ~udim ijednome osim Tekli."
	"Ali nisi mogao mnogo da pita{ o njoj - ~ak ni o njoj - no}as, jer si se pla{io {ta bih ja mogla re}i ili u~initi. Iako si stotinu puta bio spreman da pita{."
	"Da li bi imala vi{e naklonosti za mene, gospo, da sam, le`u}i pored tebe, postavljao pitanja o jednoj staroj ljubavi? Tvoja je rasa odista ~udnovata. Ali kad si, ve}, sama po~ela o njoj da raspravlja{, pri~aj mi o njoj." Jedna kap tog belog napitka, koji sam progutao ne poku{avaju}i da osetim njegov ukus, pocurila je niz spolja{nju stranu {olje. Osvrnuo sam se tra`e}i ne{to ~ime bih je mogao obrisati, ali ni~eg takvog nije bilo.
	"Tresu ti se ruke."
	"Ta~no, moja gospo." Spustio sam {olju, koja zazveketa o poslu`avnik.
	"Jesi li je toliko voleo?"
	"Da, a i mrzeo, moja gospo. Ja sam i Tekla i ~ovek koji je Teklu voleo."
	"Onda ti ne}u ni{ta o njoj govoriti - {ta bih ti mogla kazati? Mo`da }e ti re}i ona sama, posle predstavljanja."
	"Ako uspem, ho}e{ re}i."
	"Zar bi tebe tvoja Tekla ka`njavala za neuspeh?" upita Afeta; u moje srce u|e velika radost. "Ali jedi, a onda moramo po}i. Rekoh ti no}as da su nama ovde kratki dani, a ti si prvi deo ovog dana ve} prespavao."
	Progutah kola~i} i ispih {olju do dna. "[ta }e biti sa Urtom", rekoh, "ako ne uspem?"
	Ustala je. "Cadkil je pravedan. Ne bi on doveo Urt u polo`aj gori od postoje}eg, gori od onoga koji bi vladao da ti nisi do{ao."
	"To je budu}nost leda", rekoh. "Ali ako uspem, do}i }e Novo Sunce." Kao da je u {olji bilo droge, imao sam utisak da stojim beskona~no daleko od samoga sebe, da posmatram sebe kao {to ~ovek posmatra trun~icu i da ~ujem svoj glas kao {to jastreb ~uje cijukanje livadskog mi{a.
	Afeta je ve} odgurnula zavesu u stranu. Po|oh za njom iz te prostorije u stou, veliku dvoranu sa stubovima otvorenu napred. Kroz njen otvoreni luk blistalo je sve`e more Jesoda, safir poprskan belom penom. "Ho}e", re~e ona. "A tvoj Urt }e biti uni{ten."
	"Moja gospo..."
	"Dosta. Po|i sa mnom."
	"Zna~i, Purn je bio u pravu. Hteo je da me ubije, trebalo je da ga pustim." Avenija kojom smo krenuli bila je strmija od one niz koju smo si{li prethodne no}i, vodila je pravo uz brdo, do Palate pravde, koja se dizala iznad nas kao oblak.
	"Nisi ga ti ni spre~io", re~e Afeta.
	"Ranije, u la|i, moja gospo. Zna~i, i no}as je to, u mraku, bio on. I neko ga je, zna~i, zaustavio, ina~e bih ja bio mrtav. Ja se nisam mogao sam osloboditi."
	"Cadkil", re~e ona.
	Iako su moje noge bile du`e od njenih, morao sam pohitati da ne zaostanem. "A ti si rekla da on nije tu, moja gospo."
	"Nisam. Samo sam rekla da tog dana ne sedi na svom Sedi{tu pravde. Autar{e, pogledaj oko sebe. Nije li ovo lep grad?"
	"Najlep{i {to ga ikad videh, moja gospo. Svakako je sto puta lep{i od ma kog na Urtu."
	"Pamti ga; mogu}e je da ga nikad vi{e ne}e{ videti. Tvoj svet mogao bi biti ovako lep ako biste to svi vi `eleli."
	Peli smo se sve dok ne stadosmo pred ulaz Palate pravde. Zami{ljao sam da }e se tu tiskati gomile sveta, kao kod nas kad su javna su|enja, ali vrh brda bio je uvijen u jutarnju ti{inu.
	Afeta se opet okrete i pokaza rukom ka moru. "Gledaj", re~e opet. "Vidi{ li ostrva?"
	Video sam ih. Bila su razasuta - u beskraj, ~inilo se - preko vode; tako sam ih i iz la|e video.
	"Zna{ li {ta je galaksija, autar{e? Vrtlog sa neizbrojivo mnogo zvezda u sebi, udaljen od svih drugih takvih?"
	Klimnuh glavom.
	"Ovo ostrvo na kome stojimo sudija je svetovima tvoje galaksije. Svako ostrvo je sudija po jednoj galaksiji. Nadam se da }e ti to saznanje pomo}i, jer to je sva pomo} koju ti mogu dati. Ako me ne vidi{ opet, pamti da }u ja, ipak, tebe videti."
	
	21. CADKIL
	Prethodnog dana u prednjem delu Sale za ispitivanje sedeli su mornari. Prvo {to primetih ulaze}i opet u nju be{e to da su promenili mesta. Sad su napred sedele neke prilike opto~ene tamom koja kao da je izvirala iz njih samih, a mornari su sedeli blizu vrata i du` zidova.
	Pogledah pored tih tamnih obli~ja, niz me|usedi{ni prolaz, ka Cadkilovom Sedi{tu pravde, i videh Zeka. Sedeo je na tom tronu. Preko zidova od belog kamena, koji su se uzdizali s obe strane sedi{ta, {irilo se ne{to {to je li~ilo na tapiserije od najfinije tanke tkanine, sa {arama u obliku mnogobrojnih o~iju, u veli~anstvenim bojama. Tek kad se pokrenu{e, uvideh da su mu to krila.
	Afeta me je privela podno`ju stepeni{ta i ja sam od tog trenutka ostao ne~uvan; stao sam, gledaju}i Zeka. Onda su pri{la dvojica mornara. Dohvatila su me za mi{ice i povela do njega.
	Tu su me i ostavili, a ja sam pred njim stajao pognute glave. Ovog puta mi na um nije pao nikakav govor starog autarha; u mojoj glavi vladala je samo zbrka. Najzad promucah: "Zek, do{ao sam da molim za Urt."
	"Znam", re~e on. "Dobro do{ao." Glas mu je bio dubok i ~ist, kao zvuk zlatne trube u daljini, tako da se setih jedne glupave pri~ice o Gavrilu, koji je na le|ima nosio nebesku ratnu trubu, oka~enu o dugu. Otud moje misli pre|o{e na Teklinu knji`icu, u kojoj sam to ~itao; {to me, opet, podseti na onu veoma veliku knjigu ukori~enu u {tavljenu ko`u sa mnogo paunskih boja koju mi je pokazao stari autarh kad sam ga pitao kojim putem se ide ka vrtu, i kad je on, po{to su mu pri~ali o meni, pretpostavio da sam stigao da ga zamenim i da }u odmah i}i da molim za Urt.
	Tad mi je bilo jasno da sam Cadkila video jo{ pre nego {to sam pomogao Sideru i ostalima da ga uhvate kao "Zeka" i da ovaj mu{ki oblik na Sedi{tu pravde nije nimalo istinitiji (ali ni manje istinit) od one krilate `ene ~iji me je pogled tada o{amutio; {tavi{e, da je sasvim mogu}e da oba ta oblika nisu nimalo istinitija od onog `ivotinjskog oblika koji me je spasao kad je Purn poku{ao da me ubije pred Zekovim kavezom.
	Pa rekoh: "Sire... Zek... Cadkile... mo}ni hierogramate... ne razumem."
	"Ho}e{ li re}i da ne razume{ mene? A za{to bi? Ne razumem ja ni sebe samog, Severijane, a ni tebe. Ipak, jesam kakav jesam, jer nas je tvoja rasa tako napravila pre apokatastaze. Nije li ti re~eno da su nas oblikovali po liku svome?"
	Poku{ao sam da govorim, ali nisam uspeo. Najzad klimnuh glavom.
	"Oblik koji sada ima{ bio je njihov prvi, takav su na sebi nosili kad su ponikli od zverinja. Sve se rase oblikovane vremenom menjaju. Jesi li toga svestan?"
	Prisetih se ~ovekomajmuna iz rudnika i rekoh: "Ali ne uvek nabolje."
	"Doista. Ali Hieroi su ovladali sopstvenim oblikovanjem, a onda, da bismo mi mogli krenuti za njima, i na{im."
	"Sire..."
	"Pitaj. Tvoja poslednja proba se bli`i, a pravedna ne}e mo}i da bude. Kakvu god nadoknadu {tete budemo u mogu}nosti da u~inimo, u~ini}emo. Sada ili kasnije."
	Moje se srce na te re~i zaledi; iza mene svi oni nepoznati koji su sedeli na klupama po~e{e {aputati, {to sam ~uo kao {umor lisja u {umama.
	Kad sam opet mogao govoriti, rekoh: "Gospodine, pitanje je glupo. Ali jednom sam ~uo dve pri~e o menja~ima oblika; u jednoj od njih jedan an|eo - a ja mislim da si ti, sire, takav an|eo - razderao je sebi prsa, otvorio ih i dao mo} samopromene oblika jednom dvori{nom gusanu. Ovaj je to odmah iskoristio i postao brzi morski gusan zauvek. No}as mi re~e gospa Afeta da mo`da ne}u ve~no i}i sakat. Sire, da li je njemu - da li je Melitu - bilo dato uputstvo da mi to ispri~a?"
	Mali osmeh zaigra u uglovima Cadkilovih, ili Cadkilinih, usana; to me je podsetilo na na~in kako mi se Zek svojevremeno {iroko osmehivao. "Ko bi znao? [to se toga ti~e, nisam ja uticao na njega. Mora{ razumeti da se jedna istina, kad je poznata, {tavi{e kad je tokom mnogih eona poznata tako velikom mno{tvu, ra{iri i izmeni, dobijaju}i mno{tvo oblika. Ali ako tra`i{ da ti dam svoju sposobnost, to ne mogu. Kad bismo je mogli po volji prenositi, preneli bismo je svojoj deci. Njih si sreo, jo{ su zatvorenici u onom obli~ju koje ti sad na sebi nosi{. Ima{ li jo{ koje pitanje pre nego {to po~nemo?"
	"Da, gospodine. Hiljadu. Ali ako mi je dopu{teno samo jedno, za{to si do{ao na la|u onako?"
	"Hteo sam da te upoznam. Kad si bio de~ak na svom svetu, zar nisi nikad povio kolena pred Pomiriteljem?"
	"Na dan Svete Katerine, sire."
	"A da li si verovao u njega? Svim svojim bi}em verovao?"
	"Ne, sire." Imao sam utisak da }u za to neverovanje sad biti ka`njen; do dana dana{njeg ne znam da li je taj utisak bio ta~an ili pogre{an.
	"Pretpostavimo da jesi verovao. Zar nikad nisi upoznao osobu tvojih godina koja jeste verovala?"
	"Akolite, gospodine. Naime, bar se tako pri~alo me|u nama koji smo bili {egrti mu~iteljski."
	"Zar oni ne bi po`eleli da se sa njim pro{etaju ako bi im to bilo mogu}e? Da stanu uz njega kad se na|e u opasnosti? Da ga, mo`da, neguju kad je bolestan? Bio sam ba{ takav akolit, u jednom postanju sad i{~ezlom. I u njemu je Pomiritelj postojao, i Novo Sunce, mada ih nismo tim imenima zvali. Ali sad moramo o ne~em drugom razgovarati, i to brzo. Imam mnogo du`nosti, a neke su i va`nije od ove. Dozvoli da ti jasno ka`em da smo te prevarili, Severijane. Do{ao si da se podvrgne{ probi na{oj, zato smo ti o njoj i govorili, ~ak smo ti rekli i da je ova gra|evina na{a Palata pravde. Ni{ta od toga nije istina."
	Mogao sam samo da zurim u njega.
	"Ili, ako `eli{ da to druga~ije ka`emo, na{u probu si ve} polo`io, a ona se sastojala u pregledanju one budu}nosti koju }e{ ti stvoriti. Ti si Novo Sunce. Bi}e{ vra}en na svoj Urt, a Beli vodoskok }e po}i s tobom. Samrtne muke sveta koji poznaje{ bi}e ponu|ene Inkreatoru. A one }e biti neopisive - tonu}e kontinenti, kao {to je i re~eno. Mnogo divnih stvari bi}e uni{teno i sa njima glavnina tvog ~ove~anstva; ali tvoj dom bi}e iznova ro|en."
	Iako mogu napisati i, eto, pi{em, re~i koje je on upotrebio, ne mogu preneti njegov ton, ne mogu ni nagovestiti sa kojim je to ube|enjem govorio. Njegove misli kao da su stizale pra}ene grmljavinom; u mom umu tvorile su slike stvarnije od ma koje stvarnosti, tako da sam, zami{ljaju}i da gledam propast kontinenata, ~uo i ru{enje velikih zgrada i osetio gorki miris morskog vetra.
	Gnevni `amor se uzdi`e iza mene.
	"Gospodine", rekoh, "se}am se kako je ispitivan moj prethodnik." Ose}ao sam se kao u danima kad sam bio najmla|i me|u {egrtima.
	Cadkil klimnu glavom. "Bilo je potrebno da se ti toga se}a{; zbog toga je i podvrgnut probi."
	"I kastriran?" rekoh. U meni je drhtao stari autarh, ose}ao sam kako mi se ruke tresu.
	"Da. Ina~e bi jedno dete stajalo izme|u tebe i prestola i tvoj Urt bi bio uni{ten zauvek. Izbor je bio smrt tog deteta. Zar bi bilo bolje da se ostvarilo ono prvo od ta dva?"
	Da progovorim nisam mogao, ali njegove tamne o~i kao da su svrdlale u svako od onih srca koja su u meni kucala; najzad odmahnuh glavom.
	"Sad moram po}i. Moj sin }e se pobrinuti da bude{ vra}en u Brajah i na tvoj Urt, koji }e biti uni{ten ~im naredi{."
	Prate}i njegov pogled koji se sa mene preneo na ne{to drugo, okretoh se i videh u me|usedi{nom prolazu ~oveka koji nas je doveo sa la|e. Mornare sam, iako su ustajali i izvla~ili no`eve, jedva prime}ivao. One osobe koje su, umesto mornara, zauzele najbli`a mesta nisu vi{e bile obavijene senkama. Na ~elu mi isko~i{e kapi znoja, kao {to su isko~ile kapi krvi onog dana kad sam prvi put video Cadkilin lik; okrenuh se da joj ne{to viknem.
	Cadkil vi{e nije bila tu.
	Sakat ili ne, jurnuo sam, hramlju}i najbr`e {to sam mogao, oko Sedi{ta pravde, tra`e}i ono stepeni{te kojim sam izveden prethodne ve~eri. Mislim da }u biti po{ten prema sebi ako ka`em da sam be`ao ne toliko od mornara, koliko od lica onih drugih koje sam u dvorani video.
	U svakom slu~aju, stepeni{ta nije bilo; samo sam glatki pod tamo na{ao, sa~injen od kamenih plo~a, od kojih se jedna, svakako, mogla nekim skrivenim mehanizmom podizati.
	Sad jo{ jedan takav mehanizam stupi u dejstvo. Cadkilov presto potonu, brzo i glatko, kao {to kit koji je izronio da bi u`ivao na Suncu brzo utone natrag u Ju`no more, ledom zagu{eno. U jednom trenutku to ogromno kameno sedi{te stajalo je izme|u mene i najve}eg dela dvorane, u slede}em trenutku pod se sklapao nad naslonom njegovim, a ~udesna bitka ve} je bila vidljiva u {irokom prostoru ispred mene.
	Onaj hierarh koga je Cadkil nazvao svojim sinom le`ao je na le|ima, opru`en, u me|usedi{nom prostoru. Preko njega su jurcali mornari ~iji su no`evi, mnogi okrvavljeni, sevali. Njihovim napadima prkosila je grupica od desetak ljudi, za koje mi se u prvi mah u~ini da su slabi kao deca - uistinu, me|u njima je bilo bar jedno dete - ali koji su juna~ki odolevali; oni koji nisu imali oru`je, borili su se goloruki. Po{to su mi bili okrenuti le|ima, rekao sam sebi da ne znam ko je ko; ali to je bila la`.
	Iz ove grupice jurnu, sa urlikom koji odjeknu od zidova, alzabo zver. Mornari uzmako{e, a zver ve} slede}eg trena po~e lomiti jednoga u svojim ~eljustima. Videh Agiju i njen otrovan ma~; i Agilusa, koji je mlatarao okrvavljenim avernom kao maljem; i Boldandersa, koji nije imao nikakvo oru`je sve dok nije {~epao jednu mornarku i pomo}u nje oborio drugu.
	I Dorkas videh, i Morvenu, i Sajriaku, i Kesdou. Tekla je ve} bila oborena, a krv, koja je u tankom mlazu curela iz njenog grla, poku{avao je krpom da zaustavi neki dronjavi {egrt. Gvazaht i Erblon su sekli svojim ma~evima kao da su i sad u sedlu. Darija je imala u obe ruke po jednu vitu sablju i obema je sekla. Pia, koju su nekako opet okovali lancem, zadavi upravo tim svojim lancem jednog mornara.
	Jurnuo sam pored Merin i na{ao se izme|u Guni i doktora Talosa, ~ije se~ivo zasvetluca i obori jednog ~oveka; taj se sru~i meni pred noge. Jedan razbesneli mornar jurnu na mene; kunem se da sam to do`iveo sa rado{}u, smatraju}i da je to dobrodo{la prilika da se naoru`am. Dohvatio sam ga za zglavak ruke, slomio mu je i oteo no`, sve u jednom neprekinutom pokretu. Nisam imao vremena da se zapitam kako mi je to tako lako uspelo; onda videh da ga je Guni bila ubola no`em u vrat.
	^inilo se da je bitka prestala ~im sam u nju u{ao. Nekolicina mornara pobe`e iz sale; dvadesetak ili tridesetak tela le`alo je na podu ili na klupama. Ve}ina `ena bila je mrtva, ali jednu `enu-ma~ku videh kako li`e krv sa svojih zdepastih, kratkih prstiju. Stari Vinok se umorno naslanjao na jednu od sablji dimiskija kakve su robovi pelerinki imali.
	Doktor Talos je odsekao sa ogrta~a tog mrtvog ~oveka par~e platna da bi time obrisao svoj ma~ izvu~en iz tr{~anog {tapa; a ja videh da je taj mrtvac majstor A{.
	"Ali ko su ovi?" upita Guni.
	Odmahnuo sam glavom, obuzet ose}anjem da to ni ja ne znam jasno. Doktor Talos je dohvati za {aku i usnama ovla{ dota~e Gunine prste. "Dozvolite. Ja sam Talos, lekar, dramski pisac i impresario. Ja..."
	Nisam to dalje slu{ao. Do mene je do{ao, u skokovima, Triskele; njegova velika, labavo vise}a nju{ka bila je umazana krvlju, a ~itav zadnji deo njegovog tela treperio je od radosti. Za njim je stupao majstor Malrubius; u esnafskom ogrta~u, ali sa krznenom ivicom, izgledao je rasko{no. Kad sam video majstora Malrubiusa, znao sam, a on je, vide}i me, znao da znam.
	Odjednom i on - i Triskele, dr Talos, mrtvi majstor A{, Dorkas i ostali - po~e{e padati, pretvaraju}i se u srebrnaste krhotine ni~ega, ba{ kao {to je on pao one no}i na pla`i po{to me je spasao iz umiru}e d`ungle na severu. Pored le{eva mornara i mornarki ostadosmo samo Guni i ja.
	To, me|utim, nisu bili samo le{evi. Jedan se poma~e i zaje~a. Poku{asmo mu previti rane na grudima (nastale od doktorovog uzanog se~iva, rekao bih) krpama iscepanim sa mrtvih, ali njemu je krv i{la i na usta, penu{aju}i. Posle nekog vremena do|o{e hijerarsi sa lekovima i pravim zavojima i odneso{e ga.
	Sa njima je do{la i gospa Afeta, ali je ostala s nama.
	"Rekla si da te vi{e ne}u videti", podsetih je.
	"Rekla sam da je to mogu}e", ispravi me ona. "Da su stvari ovde druga~ije ispale, ne bi me ni video."
	U ti{ini te dvorane smrti njen glas jedva da je dostizao ja~inu {apata.
	
	22. SILAZAK
	"Sigurno `eli{ da postavi{ mnogo pitanja", {aptala je Afeta. "Idemo napolje, na trem, pa }u ti na sva odgovoriti."
	Odmahnuo sam glavom, jer sam kroz otvorena vrata ~uo vodenu muziku ki{e.
	Guni me dota~e po ruci. "Da li nas neko uhodi?"
	"Ne", re~e joj Afeta. "Ali izi|imo. Tamo bi trebalo da bude prijatno, a nas troje imamo jo{ samo malo vremena."
	"Dovoljno te dobro razumem", rekoh joj. "Osta}u ovde. Mo`da }e jo{ neko me|u ovom gomilom mrtvih po~eti da je~i. To bi obezbedilo odgovaraju}i glas za tebe."
	Klimnula je glavom. "Da, obezbedilo bi." Ja sam, dotle, ve} seo na ono mesto gde je, prvog dana, Cadkil ~u~nuo; ona sede pokraj mene, nesumnjivo da bih je bolje ~uo.
	Slede}eg trenutka sela je i Guni, obrisala se~ivo bode`a o butinu i zavukla ga u korice. "@ao mi je", re~e Guni.
	"Zbog ~ega? [to si se borila za mene? Ja te za to ne okrivljujem."
	"@ao mi je {to se nisu borili drugi, nego su magi~ni ljudi morali da te brane od nas. Od svih nas, osim mene. Ko su oni bili? Da li su tvojim zvi`dukom dozvani?"
	"Ne", rekoh.
	"Da", re~e Afeta.
	"To su bili neki ljudi koje sam poznavao, ni{ta vi{e. I neke `ene koje sam voleo. Mnogi od njih su mrtvi... Tekla, Agilus, Kesdou... Mo`da su svi mrtvi, svi su sad mo`da duhovi, ali ja to ne znam."
	"Oni su nero|eni. Pa valjda zna{ da vreme juri unazad kad ta la|a zaplovi brzo. To sam ti rekla ja li~no. Oni su nero|eni, ba{ kao i ti."
	To je Afeta rekla meni; sad nastavi, obra}aju}i se Guni. "Kazala sam da ih je on dozvao, jer mi smo ih izvukli iz njegovog uma, tra`e}i one koji ga mrze, ili bar one koji imaju razloga da ga mrze. Onaj div koga si videla mogao je postati gospodar Komonvelta da ga Severijan nije porazio. Ona plavu{a mu nikako nije mogla oprostiti {to ju je vratio iz smrti."
	Rekoh: "Ne mogu te spre~iti da obja{njava{ sve to, ali obja{njavaj na nekom drugom mestu, ili me pusti da idem negde gde to ne}u morati da slu{am."
	Afeta upita: "Nije te obradovalo?"
	"To {to sam video sve njih ponovo i kako su prevarom navedeni da me brane? Nije. Za{to bi me obradovalo?"
	"Zato {to nisu prevareni, kao {to ni majstor Malrubius nije prevaren ni u jednoj od onih prilika kad si s njim imao susrete posle njegove smrti. Na{li smo ih me|u tvojim uspomenama, a zatim smo im dopustili da sami sude. Svi u ovoj sali, svi sem tebe, videli su isto. Zar ti se nije u~inilo ~udno to {to ja ovde jedva govorim?"
	Okrenuh se i zagledah se netremice u nju; ose}ao sam se kao da sam bio odsutan i da sam se vratio kad je ona ve} po~ela da govori o ne~em sasvim drugom.
	"Na{e sobe su uvek ispunjene zvucima vode i uzdisanjem vetra. Ova sala izgra|ena je za tebe i tvoju rasu."
	Guni re~e: "Pre no {to si ti u{ao, on - Zek - nam je prikazao da Urt ima dve budu}nosti. Mogao bi umreti i roditi se ponovo. Ili bi mogao `iveti jo{ dugo, a onda umreti zauvek."
	"To sam znao jo{ od detinjstva."
	Klimnula je glavom sama za sebe, a ja kao da na tren ugledah ono dete koje je nekad bila, a ne tu `enu u koju se pretvorila. "Ali mi nismo znali. Nismo." Njen pogled odluta sa mog lica i po~e se prenositi s jednog mrtvaca na drugog. "U religiji, da, ali mornari za nju nikad mnogo ne mare."
	Nemaju}i {ta bolje da ka`em, rekoh: "Pa, valjda."
	"Moja majka je ozbiljno shvatala religiju, ali to je bilo kao da je u nekom uglu svog uma malo luda. Zna{ {ta ho}u da ka`em? Ja mislim da je kod nje to bilo posredi i ni{ta vi{e."
	Okrenuh se Afeti i po~eh: "@eleo bih da znam..."
	Ali Guni me dohvati za rame, {akom koja je bila, za `enu, krupna i jaka, i povu~e me nazad sebi. "Mi smo mislili da se to jo{ dugo ne}e desiti, da }e biti tek dugo posle na{e smrti."
	Afeta {apnu: "Kad potpi{e{ za tu la|u, plovi{ od Po~etka do Kraja. To znaju svi mornari."
	"Ali nismo mislili o tome. Ne, dok nas vi niste naveli. On nas je naveo da to vidimo. Zek."
	"A ti si", rekoh, "znala da je to Zek?"
	Guni klimnu glavom. "Bila sam s njim kad su ga uhvatili. Ina~e, te{ko da bih mogla znati. A mo`da i bih. Promenio se prili~no, pa sam ve} videla da nije ono za {ta smo ga u po~etku smatrali. On je jedan... ne znam."
	Afeta {apnu: "Mogu li ti ja re}i? On je odsjaj, on je podra`avanje onoga {to }ete vi biti."
	Zapitah: "Misli{, ako Novo Sunce do|e?"
	"Ne. Nego mislim da ono dolazi. I da je tvoje isku{avanje zavr{eno. Poznato mi je koliko dugo si pod tom opsednuto{}u; mora biti da ti je te{ko da shvati{ da je stvarno gotovo. Uspeo si. Spasao si va{u budu}nost."
	"A uspela si i ti", rekoh.
	Afeta klimnu glavom. "To sad razume{."
	"A ja ne", re~e Guni. "O ~emu to vas dvoje?"
	"Zar ne uvi|a{? Hierarsi i njihovi hieroduli - a i hierogramati - su se trudili da nas puste da postanemo ono {to smo nekad bili. I {to mo`emo biti. Zar nije tako, moja gospo? To je njihova pravda i ~itav razlog njihovog postojanja. Oni nas vode kroz onaj bol kroz koji smo mi proveli njih. I..." Nisam mogao dovr{iti tu misao. Te re~i su se na mojim usnama pretvorile u gvo`|e.
	Afeta re~e: "Vi }ete nas opet nagnati da pro|emo kroz ono kroz {ta ste vi pro{li. Mislim da si razumeo. Ali ti", nastavi ona, prenose}i pogled na Guni, "nisi razumela. Va{a rasa i na{a rasa mo`da slu`e jedna drugoj samo kao mehanizmi za ponovnu proizvodnju. @ena si i zato ka`e{ da proizvodi{ jajnu }eliju da bi jednog dana na svetu postojala jedna nova `ena. Ali tvoja jajna }elija bi rekla da ona proizvodi tu `enu, da bi jednog dana na svetu postojala nova jajna }elija. Nama je do uspeha Novog Sunca bilo isto toliko silno stalo koliko i njemu. I silnije, ako }emo istinu re}i. Spasavaju}i va{u rasu, on je spasao i na{u; isto tako, mi smo spasli svoju budu}u rasu spasavaju}i va{u sada."
	Afeta se opet okrete meni. "Rekla sam ti da si doneo nedobrodo{le vesti. One su se sastojale u tome da smo mogli stvarno izgubiti onu igru o kojoj smo ti i ja razgovarali."
	"Tri pitanja imam, moja gospo", rekoh. "Dozvoli da ih postavim, pa }u krenuti, ako me pustite."
	Klimnula je glavom.
	"Kako je to Cadkil mogao re}i da je moj ispit zavr{en, kad su, posle toga, akvastori morali da se bore i da umiru da bi me spasli?"
	"Akvastori nisu izginuli", re~e mi Afeta. "Oni `ive u tebi. A {to se Cadkila ti~e, on je tako kazao zato {to je to bila istina. Pregledao je budu}nost i utvrdio da su veliki izgledi da }e{ ti doneti jedno novo sunce svom Urtu i na taj na~in spasti taj ogranak va{e rase, da bi od njega, kasnije, u va{oj brajatskoj Vaseljeni, mogla nastati na{a rasa. Sve je zavisilo od tog pregleda; a kad se on zavr{io, ishod je bio povoljan po tebe."
	Guni je prenosila pogled sa Afete na mene i nazad i kao da se spremala da ne{to ka`e; ipak, o}utala je.
	"Moje drugo pitanje: Cadkil je tako|e rekao da su|enje meni ne mo`e biti po{teno i da }e on nadoknaditi {tetu koliko bude mogu}no. Ti si rekla da je on sklon da govori istinu. Da li je bilo neke razlike izme|u 'su|enja' meni i 'ispitivanja' mene? Na koji na~in je bilo nepravedno?"
	Afetin glas kao da je bio samo uzdisaj. "Onima koji ne moraju da sude, ili koji, kad sude, ne moraju da streme ka pravdi, nije te{ko da se `ale na nepravednost i da pri~aju o nepristrasnosti. Kad neko mora zaista da sudi, kao {to to Cadkil mora, on otkriva da ne mo`e biti pravedan prema nekima, a da ne bude jednovremeno i nepravedan prema nekima drugima. Da bi bio po{ten prema onima koji }e na Urtu umreti, a naro~ito prema sirotinji i neznalicama koji nikada ne}e razumeti zarad ~ega ginu, pozvao je njihove zastupnike..."
	"Ti to misli{ - nas!" uzviknu Guni.
	"Da, vas, osoblje la|e. A tebi je, autar{e, za branioce odredio one koji su imali razloga da te mrze. To je bilo pravedno prema mornarima, ali nepravedno prema tebi."
	"^esto se, u pro{losti, de{avalo da zaslu`im kaznu, ali da je ne dobijem."
	Afeta klimnu glavom. "Zato su neki prizori koje si video, ili, bar, koje si mogao videti da si se potrudio da gleda{, do~arani u uskom prolazu koji, kao prsten, opasuje ovu salu. Neki su donosili se}anja na tvoje du`nosti. Svrha nekih drugih bila je da te podsete na to da si i ti, li~no, ~esto delio najsuroviju pravdu. Vidi{ li, sada, za{to si odabran?"
	"Mu~itelj, za spasavanje jednog sveta? Da."
	"Digni glavu i nemoj je rukama stezati. I ovako me ti i ova jadna `ena jedva ~ujete. Postavio si ta tri pitanja koja si pomenuo. Ima{ li jo{ pitanja?"
	"Imam, mnogo. Dariju sam video, i Gvazahta, i Erblona. Zar su oni imali razloga da me mrze?"
	"Ne znam", {apnu Afeta. "Mora{ Cadkila pitati, ili one koji su mu pomagali. Ili samog sebe."
	"Pretpostavljam da su imali. Da sam mogao, zauzeo bih Erblonovo mesto. Kao autarh, imao sam priliku da Gvazahta unapredim, ali to nisam u~inio; a Dariju posle bitke uop{te nisam poku{ao da na|em. Trebalo je uraditi tako mnogo drugih stvari - va`nih stvari. Uvi|am za{to si me nazvala ~udovi{tem."
	Guni uzviknu: "Nisi ti, ona je ~udovi{te!"
	Slegnuo sam ramenima: "Ipak, svi su se oni borili za Urt, a borila se i Guni. To je bilo divno."
	"Ne za onaj Urt koji ste znali", {apnu Afeta. "Nego za Novi Urt, koji mnogi ne}e nikada videti, osim kroz tvoje o~i i o~i drugih koji }e te ljude pamtiti. Ima{ li jo{ pitanja?"
	Guni re~e: "Imam ja jedno. Gde su moji drugari sa la|e? Oni koji su bekstvom spasli svoje `ivote?"
	Ose}ao sam da se ona njih stidi. Rekoh: "Vrlo je verovatno da su svojim bekstvom spasli i na{e `ivote."
	"Bi}e vra}eni u la|u", re~e joj Afeta.
	"A Severijan i ja?"
	Rekoh: "Oni }e poku{ati da nas ubiju tokom putovanja ku}i, Guni; a mo`da i ne}e. Ako poku{aju, mora}emo se pozabaviti njima."
	Afeta odmahnu glavom. "Bi}ete vra}eni, zaista, u la|u, ali na drugi na~in. Verujte mi, taj problem se ne}e pojaviti."
	Hijerarsi u tamnim ode`dama si|o{e me|usedi{nim prolazom, sa nosilima, i po~e{e skupljati mrtve. "Ovi }e biti sahranjeni u zemlji{tu koje pripada ovoj zgradi", {apnu Afeta. "Jesmo li stigli do tvog poslednjeg pitanja, autar{e?"
	"Blizu smo mu. Nego, pogledaj onamo. Me|u onim le{evima je i telo jednog va{eg; to je Cadkilov sin."
	"I on }e ovde le`ati, sa onima koji su pali zajedno s njim."
	"Ali da li se to htelo? Da li je i njegov otac planirao da se to desi?"
	"Da on pogine? Nije. Ali jeste planirano da on rizikuje `ivot. Kakvo bismo pravo imali mi da rizikujemo tvoj `ivot i `ivote toliko drugih ako se ne bismo i sami izlagali riziku? Cadkil je na la|i rizikovao `ivot sa tobom. A Venant ovde."
	"Znao je {ta }e biti?"
	"Ko, Cadkil ili Venant? Venant svakako nije znao {ta }e biti, ali je znao {ta bi moglo biti; krenuo je da spasava na{u rasu, ba{ kao {to su i drugi kretali da spasavaju svoje rase. Za Cadkila ne mogu kazati."
	"Rekla si mi da svako od ovih ostrva sudi po jednoj galaksiji. Da li vam je ljudski rod - da li vam je Urt - ipak va`an?"
	Afeta ustade, izgla|uju}i nabore na svojoj beloj haljini. Njena lebde}a kosa, koja je meni izgledala natprirodno kad sam je prvi put video, sad mi je ostavljala utisak ne~eg davno znanog; ~vrsto sam verovao da sam takav tamni oreol ve} video na nekoj slici u onoj galeriji koja se ograni~iti ne mo`e - u Rudesindovoj; ali nisam mogao u se}anje dozvati podatak o kojoj je, ta~no, slici re~. "Ovo je bilo na{e bdenije uz mrtve", re~e ona. "Oni sad idu, vreme je da po|emo i mi. Mogu}e je da }e na tvom prastarom Urtu, nanovo ro|enom, nastati hieroi. Ja i verujem da ho}e. Ali ja sam samo jedna `ena, i to ne na visokom polo`aju. Ono {to sam rekla, rekla sam da ti ne bi umro o~ajavaju}i."
	Guni zausti da ne{to ka`e, ali joj Afeta pokretom ruke pokaza da }uti i re~e: "Sad, za mnom."
	Po{li smo za njom, ali samo korak-dva, do mesta gde je ranije bilo Cadkilovo Sedi{te pravde. "Severijane, uzmi je za ruku", re~e mi ona, onda dohvati moju slobodnu ruku i Guninu.
	Kamena plo~a na kojoj smo stajali potonu ispod nas. U trenu se pod Sale za ispitivanje sklopi iznad na{ih glava. Padali smo, ili je tako izgledalo, u ogromnu jamu ispunjenu dre~avim `utim svetlom, jamu hiljadu puta {iru od tog kamenog kvadrata. Zidovi jame bili su mo}ni mehanizmi od zelenih i srebrnastih metala, pred kojima su mu{karci i `ene lebdeli i hitro letucali tamo-amo kao rojevi muva; titanske skarabej-bube, plave i zlatne boje, pentrale su se po tim zidovima kao mravi.
	
	23. LA\A
	Dok smo padali, nisam mogao da govorim. Stiskao sam Guninu i Afetinu {aku, boje}i se ne da bi se one mogle izgubiti, nego da bih se ja mogao izgubiti; u mom umu nije ostalo mesta ni za jednu pomisao osim te.
	Najzad smo usporili, ili je, bar, izgledalo da se na{ pad ne ubrzava. Prisetih se svojih skokova me|u katarkama, jer bezumna glad za materijom bila je i ovde, ~inilo se, ubla`ena. Videh svoj izraz olak{anja i na licu Guni, koja se okrenula da pita Afetu gde smo.
	"U na{em svetu - ili u na{oj la|i, ako vi{e voli{ taj naziv; la|a jeste, iako samo kru`i oko na{eg Sunca i nisu joj potrebna jedra."
	U jednom zidu te provalije otvorila su se vrata; imali smo, i dalje, ose}aj da padamo, ali vrata su ostajala ta~no u na{oj visini. Afeta nas povu~e tamo, u jedan mra~ni, uzani hodnik koji blagosiljah ~im osetih ~vrsti pod ispod svojih stopala. Guni uspe da ka`e: "Mi na na{oj la|i nemamo vodu po palubi."
	"A gde je imate?" upita Afeta rasejano. Tek tad primetih koliko je njen glas ja~i ovde, gde je bilo puno buke, puno zujanja nalik na p~ele (kako sam dobro pamtio p~ele!), puno dalekog klopotanja i {kljocanja, kao da destrijeri galopiraju nekim da{~anim drumom dok skakavci zvrje nevi|eni u kro{njama drve}a koje ovde, svakako, nije moglo uspevati.
	"Pa, unutra", re~e Guni, "u rezervoarima."
	"Iza}i na povr{inu takvog sveta, to mora biti grozno. Ovde, me|utim, mi sa velikom rado{}u ~ekamo izlaske."
	Ka nama je dolazila, energi~nim koracima, jedna `ena koja je u znatnoj meri li~ila na Afetu. Prevaljivala je put znatno br`e nego {to su je ti koraci mogli nositi, tako da je za tren projurila pored nas. Okrenuh se da za njom gledam; setio sam se, odjednom, na~ina na koji je zeleni ~ovek zamicao niz hodnike vremena. Kad je nestala sa vidika, rekoh: "A vi ne izlazite na povr{inu ~esto, je li? Trebalo je to da pogodim; svi ste tako bledi."
	"Za nas je to nagrada koju zaslu`imo dugim i napornim radom. Na va{em Urtu `ene koje izgledaju kao ja ne moraju ni{ta da rade - tako sam, bar, ~ula."
	"Neke moraju", re~e Guni.
	Hodnik se ra~vao jednom, pa jo{ jednom. I mi smo, hodaju}i, odmicali ogromnom brzinom; meni se ~inilo da na{ hodnik opisuje duga~ku silaznu krivinu, u smeru suprotnom od kretanja kazaljke na ~asovniku. Afeta je ranije rekla da njen narod voli spiralu; mogu}e je da su voleli i heliks, navojnu liniju oko valjka namotanu.
	Ba{ kao {to se talas naglo digne ispred pramca katarke koju oluja baca, digo{e se, ispred nas, dvokrilna vrata potamnelo srebrne boje. Zaustavili smo se na na~in koji je nagove{tavao da se nikada nismo ni kretali br`e od obi~nog hoda. Afeta mahnu rukom ka vratima, koja po~e{e je~ati kao klijent; trebalo je da se otvore zaokretom unazad od nas, ali to su uspela tek kad ih gurnusmo i Afeta i ja.
	Guni di`e pogled ka gornjoj gredi iznad tih vrata i re~e tonom kao da ~ita ne{to napisano tamo: "Nade nema za one koji ovde u|u." "Ne, ne", promrmlja Afeta. "Postoji sva nada." Zujanje i kloparanje ostado{e uza nas.
	Upitah: "Da li }u ovde biti nau~en kako da dovedem Novo Sunce?"
	"Ne}e biti potrebno da te neko u~i", re~e mi ona. "To znanje je u tebi kao trudno}a; trudan si njime i rodi}e{ ga ~im se Belom vodoskoku primakne{ u dovoljnoj meri da toga postane{ svestan."
	Nasmejao bih se toj njenoj stilskoj figuri; ali prostor u koji smo u{li bio je potpuno prazan, da mi je sva volja da se zabavljam i{~ilela. Bila je to dvorana {ira od Sale za ispitivanje, sa srebrnim zidovima koji su se u visini spajali, opisuju}i onu krivinu koju iscrtava kamen ba~en u vazduh; ali bila je prazna, ba{ nikog i ni~eg u njoj nije bilo osim nas, koji smo {aputali stoje}i na ulazu.
	"Nade - nema", ponovi Guni i ja videh da je odve} upla{ena da bi obra}ala pa`nju na Afetu i mene. Obgrlih je jednom rukom oko ramena (mada je taj gest primenjen na `enu visoku koliko i ja izgledao ~udno) i poku{ah da je te{im, razmi{ljaju}i bez prestanka, dok sam to ~inio, da bi ona uistinu bila glupa kad bi prihvatila takvo te{enje od ~oveka koji, o~igledno, ovde ne mo`e da u~ini ni{ta vi{e nego {to mo`e ona sama.
	Guni nastavi: "Imali smo mi jednu mornarku koja je imala obi~aj da to ka`e. Ve~ito se nadala da }e i}i ku}i, ali nijednom ne otplovismo natrag u ono vreme iz koga je do{la; pri~ala je i pri~ala tako, a onda je umrla."
	Upitah Afetu kako se dogodilo da ja u sebi nosim to znanje, a to ne znam.
	"Dao ti ga je Cadkil dok si spavao."
	"Ho}e{ li re}i da je dolazio u tvoju odaju no}as?" Ovo mi je izletelo pre nego {to sam shvatio da }u tim re~ima naneti Guni bol. Osetih stezanje Guninih mi{i}a; izmakla se iz mog zagrljaja.
	"Nije", re~e mi Afeta. "Bilo je to, rekla bih, na la|i. Ne mogu ti ta~an trenutak re}i."
	Prisetih se kako se Zek naginjao nad mene u onom skrivenom kutku koji je Guni bila prona{la za nas - a to je Cadkil bio, pretvoren u divljaka, onakvog kakvi smo mi, njegovi uzori, nekad bili.
	"Hajdemo", re~e Afeta. Povede nas napred. Pogre{an je bio moj utisak da u toj odaji nema ni~ega; jedan {iroki deo poda bio je crn. Neke trun~ice srebra, koje su se olju{tile sa povijene tavanice, pale su ba{ tu, gda su bile najvi{e vidljive.
	"Oboje imate one ogrlice koje mornari nose?"
	Ne bez izvesnog zaprepa{}enja, potra`ih rukom svoju ogrlicu i klimnuh glavom. Isto u~ini i Guni.
	"Stavite ih oko vrata. Uskoro }ete biti bez vazduha."
	Tek tad mi je bilo jasno {ta je ta iskri~ava tama. Izvukao sam ogrlicu, pitaju}i se, prizna}u, da li svaka od tih njenih povezanih prizama jo{ deluje, stavio je sebi oko vrata i po{ao napred da pogledam. Sa mnom po|e i moj ogrta~ od vazduha, tako da nisam osetio nimalo vetra; videh, me|utim, kako Gunina kosa lepr{a na oluji koju ja nisam mogao osetiti i pru`a se ispred nje, {to je prestalo tek kad je postavila svoju ogrlicu na mesto. Afetina kosa nije lepr{ala kao kosa onih `ena koje su pripadnice ljudskog roda, nego sva zajedno, kao zastava.
	To crno - to je svemirska praznina bila; dok sam hodao ka njoj, uzdigla se kao da ose}a moje prila`enje i postala, jo{ pre nego {to sam joj sasvim pri{ao, loptasta.
	Poku{ah se zaustaviti.
	Ve} slede}eg trenutka uz mene je bila i Guni, koja se tako|e borila da se zaustavi i koja me dohvati za ruku. Lopta je bila kao zid. U njenom sredi{tu bila je na{a la|a; izgledala je ba{ kao na onoj slici.
	Napisao sam te re~i: "Poku{ah se zaustaviti". Ali to je bilo te{ko, a ubrzo je opiranje postalo sasvim nemogu}e. Mo`da je ta praznina sadr`ala neku silu privla~enja, kao svet. Mo`da je pritisak vazduha na stati~ni omota~ oko mene bio toliki da me je potiskivao napred.
	Ili je, mo`da, la|a delovala nekom silom na nas dvoje. Kad bih se usu|ivao, napisao bih da me je vukla moja sudbina; me|utim, nije mogla ista sudbina vu}i i Guni, mada je mogu}e da ju je njena, sasvim razli~ita sudbina, vukla ka tom istom mestu. Jer, ako je u pitanju bio samo vetar, ili beslovesna glad materije za materijom, za{to nije i Afeta povu~ena s nama?
	Ostavi}u tebi da te stvari obja{njava{. Bio sam povu~en, Guni tako|e; videh je kako leti iza mene kroz prazninu. Prevrtala se i uvijala ba{ kao i ~itava Vaseljena, a ja sam je video onako kako bi jedan list, prole}nom olujom zakovitlan, mogao videti neki drugi list. Negde iza nas, ili ispred, ili iznad ili ispod nas, bio je {iroki krug svetlosti, koja se vrtela, pomamno vrtela oko sopstvenog sredi{ta, bilo je to ne{to kao Luna, ako se mo`e zamisliti mesec sa~injen od najblistavije beline. Jedanput ili dvaput je Guni preletela, mlataraju}i, preko tog kruga, a onda se izgubila u dijamantima ukra{enoj tami. (A jednom mi se u~inilo - jo{ i sad mi se tako ~ini kad tu mahnitu uspomenu prizovem - da sam video kako se, sa tog meseca, naginje Afetino lice.)
	Pri slede}em ludom kovitlaju videh da je Guni jo{ tu, a da je izgubljena ta svetle}a ta~ka beline koja nestade negde me|u milijardama zure}ih sunaca. Guni je bila nedaleko od mene i ja videh kako okre}e glavu da me pogleda.
	A nije ni la|a bila izgubljena; bila je, zapravo, ve} tako blizu da sam mogao videti ponekog mornara tu i tamo na jedrima. Mo`da smo jo{ padali. Nesumnjivo smo leteli velikom brzinom, jer je i la|a, sigurno, ve} jurila od jednog sveta ka drugom. Ipak, sve te brzine bile su nevidljive, kao {to vetar nestaje kad brzi ksebek poleti po vrhovima talasa, ispred bure, na okeanu Urta. Tako smo lenjo plutali, da bih, da nisam imao poverenja u Afetu i hijerarhe, brinuo da li }emo ikad do la|e sti}i, ili }emo se izgubiti zauvek u toj beskona~noj no}i.
	Nismo odlutali. Video nas je jedan mornar; gledali smo ga, onda, kako ska~e od jednog do drugog svog druga i svakome prilazi tako blizu da su im se ogrta~i od vazduha mogli dota}i, a oni razgovarati.
	Onda jedan, koji je nekakav tovar nosio, do|e, uve`banim skokovima, na jarbol najbli`i nama, stade na njegovu najvi{u popre~nu gredu, uze iz svog zave`ljaja luk i jednu strelu, zate`e luk i odape strelu ka nama; za strelom se vukla nedogledno duga~ka nit ne deblja od konca.
	Strela je proletela izme|u Guni i mene i videh da nema nade da je dohvatim; ali je Guni imala vi{e sre}e, a kad je dohvatila tu nit i kad ju je taj stameni mornar po~eo vu}i ka la|i, Guni {ibnu pomo}u niti kao ko~ija{ bi~em, tako da jedan duga~ki talas po|e, kao neko `ivo bi}e, od nje ka meni. Nit mi se, na taj na~in, u jednom trenutku dovoljno pribli`ila i ja je uhvatih.
	Nisam tu la|u voleo kad sam bio putnik i mornar na njoj, ali sada me je i sama pomisao na povratak na nju ispunjavala zadovoljstvom. Svesno sam znao, dok su me namotavanjem niti vukli ka toj katarki, da moj zadatak nije ni pribli`no zavr{en, da Novo Sunce ne}e do}i ako ga ja ne dovedem i da }u, dovode}i ga, biti odgovoran i za celokupno razaranje koje }e time nastati, a ne samo zaslu`an za obnovu Urta. Sigurno na taj na~in ose}a odgovornost svaki obi~an mu{karac kad dovede sina na svet: zna da je odgovoran za porodiljske muke svoje `ene i da bi mogao biti odgovoran i za njenu mogu}u smrt, pa se pla{i, sa razlogom, da }e mu svet na kraju izre}i, sa milion jezika, osudu.
	Ipak, iako sam sve to znao, moje srce je mislilo da nije tako: mislilo je da sam ja, ~ovek koji je tako o~ajni~ki pri`eljkivao da uspe i koji je sve svoje sile usmerio ka uspehu, pretrpeo poraz; da }e mi sada biti dozvoljeno da se vratim na Tron Feniksa, kao {to sam to ve} jednom u~inio u osobi moga prethodnika i da }u posle toga u`ivati u svoj onoj rasko{i i vlasti koju taj presto daje, a ponajvi{e u onoj slasti deljenja pravde i nagra|ivanja vrline, koja je kona~no vladala~ko zadovoljstvo. I da }u, imaju}i sve to, biti jo{ i oslobo|en, najzad, moje neuta`ive `e|i za telima `ena, `e|i koja je donela toliko muka i meni i njima.
	Otud je moje srce bilo van sebe od radosti, pa sam sletao ka toj ogromnoj {umi katarki i jedara i ka tim kontinentima srebrnih jedara, kao ma koji mornar koji je pre`iveo brodolom i koji se sad pentra iz mora na neku cvetnu obalu, pomognut prijateljskim rukama koje ga izvla~e; stoje}i, sa Guni, najzad, na popre~noj gredi, zagrlio sam tog mornara kao {to bih Rohea ili Drotea zagrlio i cerio sam se pri tom, siguran sam, ba{ budalasto; po~eh onda skakati nadole, zajedno sa njim i njegovim drugarima, ni{ta obazrivije nego oni, pokretima koji su bili slobodni kao da se sredi{te mog silnog olak{anja nije nalazilo u mome srcu, nego u mojim rukama i nogama.
	Tek kad me je kona~ni skok doneo na palubu, otkrio sam da takve misli nisu puke metafore. Moja sakata noga, ona koja mi je zadala toliko bola pri doskoku sa katarki u ono vreme kad sam bacio olovni kofer sa bele{kama o mom ranijem `ivotu, sad me nije zabolela ni najmanje, nego je, ~ak, izgledalo da je jaka jednako kao i druga. Prevukao sam {akama od butine do kolena (tako da su Guni i mornari koji su se oko nas okupili pomislili da sam zadobio neku povredu) i otkrio da su mi{i}i na njoj jednako obilni i ~vrsti kao i na desnoj.
	Onda sam sko~io od radosti i tim skokom ostavio i palubu i sve njih daleko dole, pa sam se prevrnuo desetak puta preko glave kao nov~i} kad ga kockar baca igraju}i "pismo-glava". Ali na palubu sam se vratio otre`njen, jer sam pri jednom od tih prevrtanja primetio jednu zvezdu od svih ostalih sjajniju.
	
	24. KAPETAN
	Uskoro nas odvedo{e dole. Istinu da ka`em, bio sam i te kako radostan zbog toga. Te{ko je objasniti takva moja ose}anja - toliko te{ko, da sam u isku{enju da tu temu sasvim izostavim. Ipak, mislim da bi moglo i lako biti, da si samo onako mlad kao {to si nekad bio.
	Beba u kolevci u po~etku ne zna da postoji razlika izme|u njenog tela i drveta kojim je okru`ena, ili krpa na kojima le`i. Ta~nije re~eno, bebi se ~ini da je i njeno telo jednako tu|e kao i sve ostalo. Ona otkrije nogicu i divi se ~injenici da je tako ~udnovata stvar - deo nje.
	Tako je i sa mnom bilo. Ugledao sam tu zvezdu i vide}i je znao sam - iako je bila silno udaljena - da je i ona deo mene, mada ~udna kao i bebino stopalo, tajanstvena kao sopstvena genijalnost ~oveku koji ju je pre nekoliko trenutaka otkrio. Ne `elim time da ka`em da se moja svest, ili bilo ~ija svest, nalazila u toj zvezdi; ili, bar, ne tada. Ipak, bio sam svestan svoga postojanja u dve ta~ke, kao ~ovek koji stoji do pojasa u moru, tako da su za njega i talasi i vetar podjednako nepotpuni, u jednakoj meri su ne{to manje nego celina njegove okoline.
	Hodao sam, dakle, sa Guni i mornarima, vedar, dignute glave. Ali nisam govorio, a nisam se ni dosetio da skinem ogrlicu sve dok ne primetih da su Guni i mornari poskidali svoje.
	Kakav sam nalet `alosti do`iveo tada! Onaj jesodski vazduh, na koji sam se za jedan dan privikao, napustio me je; a atmosfera urtovskoj sli~na - ali i razli~ita i lo{ija od urtovske - jurnu da napuni moja plu}a. Mora biti da je prva vatra zapaljena u nekom eonu sada nezamislivo udaljenom. Ja sam se, u tom trenutku, osetio onako kako se morao ose}ati neki od drevnih, pri kraju svog `ivotnog veka, kad se vi{e niko osim najstarijih nije se}ao ~istih vetrova iz davnih jutara. Pogledah Guni i videh da me ona gleda. Oboje smo znali ose}anja onog drugog, iako o tome ni re~ nismo rekli, ni tada, ni ikada.
	Koliko daleko smo za{li u lavirintske prolaze la|e, ne mogu re}i. Zavio sam se u omota~e svojih misli toliko da nisam brojao korake; ~inilo mi se da su vreme na toj la|i i vreme koje na Urtu postoji jedno vreme, iste vrste, ali da je na Jesodu teklo vreme neke druge vrste, opru`eno do granice ve~nosti, ali ipak takvo da se zavr{ilo za tren oka. Razmi{ljaju}i o tome, i o zvezdi, i o stotinu daljih ~uda, gazio sam tupo napred; nisam, zapravo, ni znao gde se nalazim, dok ne primetih da je ve}ina mornara oti{la i da su njihova mesta zauzeli hieroduli maskirani u ljude. Toliko daleko sam bio odlutao u himeri~na premi{ljanja, da sam se odmah po~eo zabavljati naga|anjima da li su, mo`da, oni koje sam smatrao mornarima bili, od po~etka, maskirani hieroduli i da li je to Guni od po~etka znala; ali ~im sam bacio svoj um natrag, do trenutka na{eg malopre|a{njeg doskoka na palubu, na{ao sam da to nije tako bilo, mada je sama pomisao bila zanimljiva. U na{oj jadnoj brajatskoj Vaseljeni neobi~ne pomisli retko kad bivaju istinite. Mornari su se, jednostavno, tiho izvukli, a da ja to nisam primetio; hieroduli - vi{eg rasta i sve~anije obu~eni - zauzeli su njihova mesta.
	Tek {to sam po~eo da ih prou~avam, stadosmo pred jednim velikim vratima koja su, izgledom, podse}ala na ona na Jesodu kroz koja smo Guni i ja, sa Afetom, pro{li samo jednu smenu vremena pre toga. Ovim vratima, me|utim, nije bilo potrebno moje rame, jer su se otvorila sama od sebe, lagano i masivno, otkrivaju}i dugi vidik mermernih lukova - svaki bar po stotinu lakata visok - po kojima je plesala svetlost kakva nikad nije vi|ena ni na jednom svetu {to kru`i oko neke zvezde: bila je to svetlost naizmeni~no srebrna, zlatna i berilinska, a sevala je kao da sam vazduh sadr`i bogatstva rasprsnuta u krhotine.
	Guni i preostala nekolicina mornara ustuknu{e upla{eno pred svim tim, tako da su ih hieroduli morali uterivati unutra, nare|enjima, pa ~ak i udarcima; ja sam, me|utim, zakora~io sasvim slobodno, veruju}i da, posle tolikih godina na Feniksovom prestolu, prepoznajem pompu i ~udesa kojima mi, vladari, zadivljujemo siromahe i neznalice.
	Vrata se iza nas sklopi{e sa treskom. Privukao sam Guni sebi i po~eo je ube|ivati, najve{tije {to sam mogao, da se nema ~ega bojati, ili da, bar, po mom mi{ljenju nema razloga ili nema mnogo razloga da se i~eg boji i da }u u~initi sve {to je u mojoj mo}i da je za{titim ako se neka opasnost pojavi. ^uv{i ovo, jedan od preostalih mornara (bio je to onaj koji nam je dobacio nit) re~e: "Ve}ina onih koji do|u ovde ne vrate se. Ovo su kapetanicine prostorije."
	On nije izgledao osobito upla{en. Rekoh mu to.
	"Ja idem sa plimom. ^ovek treba da ima na umu da ve}ina ljudi ovde do|e da dobije kaznu. Desilo se nekoliko puta da je ona nekome dala i pohvalu ovde, a ne pred njegovim drugarima. Vi{e hrabrosti ima onaj ko nema {ta da krije nego onaj ko se natreska prepe~enog vina. Vide}e{ da je tako, jer taj mo`e da ide sa plimom."
	"Dobra ti je ta filozofija", rekoh.
	"Jedino nju i znam, pa mi je lako da je se dr`im."
	"Ja sam Severijan." Pru`ih mu ruku.
	"Grimkeld."
	Imam krupne {ake, ali ova {aka koja sad ste`e moju beja{e ve}a, a i tvrda kao drvo. U jednom trenutku snage su nam bile izjedna~ene.
	Dok smo i{li, zvuk na{ih koraka postepeno je prerastao u sve~anu muziku, kojoj su se pridru`ivali neki instrumenti, ali ne trube, ni ofikleide, ni ma koji meni poznati. U trenutku kad se na{e {ake razdvoji{e, ta ~udna muzika dosti`e vrhunac; zlatni glasovi nevi|enih grla dozivali su se svuda oko nas.
	U trenu nastupi ti{ina. Pojavila se krilata prilika jedne gigantkinje, nenadano kao senka ptice; u visine se uzdizala kao zeleni borovi nekropolisa.
	Svi se hieroduli odmah po~e{e klanjati; Guni i ja tren kasnije. Mornari koji su sa nama do{li tako|e su iskazali svoje po{tovanje tako {to su skinuli kape, pognuli glave i prinosili zglavkove prstiju ~elu, ili se klanjali kao i mi, ali sa manje skladnosti, a vi{e poniznosti.
	Ako je Grimkelda sopstvena filozofija {titila od straha, mene je {titilo moje pam}enje. Ve} sam do{ao do ~vrstog uverenja da je Cadkil bio kapetan ove la|e prilikom mog prvog putovanja njome; a na Jesodu sam nau~io da se Cadkila ne pla{im. Ali u tom trenutku pogledah ga u o~i i videh one o~i kojima su njena krila bila ukra{ena i razumeh da sam budala.
	"Me|u vama je jedan od velikih", re~e ona, glasom koji je nalikovao na svirku stotinu citri, ili na predenje smilodona, ma~ke koja, kod nas, ubija bikove kao vuk ovce. "Nek stupi napred."
	Nikada u svim mojim `ivotima nisam ni{ta od toga te`e u~initi morao, ali po|oh ispred svih, kao {to je zatra`ila. Uzela me je u dlanove i podigla kao {to bi neka `ena podigla ku~ence. Njen dah bio je vetar Jesoda, onaj isti za koji sam mislio da ga nikad vi{e osetiti ne}u.
	"Odakle je toliko sile do{lo?" Samo {apat je to bio, ali meni se ~inilo da od takvog {apata mora uzdrhtati cela la|a.
	"Od tebe, Cadkilo", rekoh. "Tvoj sam rob bio u jednom drugom vremenu."
	"Ispri~aj mi."
	Poku{ao sam da pri~am i otkrio sam da se desila, ne znam kako, jedna promena: sad je svaka moja re~ nosila te`inu kao deset hiljada re~i; na primer, ~im sam rekao "Urt", sa tom re~ju su do{li i kontinenti, i mora, i ostrva, i nebesa indigo boje pro`eta slavom starog Sunca koje vlada, okru`eno svojim obru~em zvezda. Posle stotinu takvih re~i, ona je znala vi{e na{e istorije nego {to sam ja, do tada, znao da znam; a ja sam ve} stigao do trenutka kad smo se Otac Inire i ja zagrlili i kad sam se opru`enom stazom popeo u hierodulski brod, onaj koji }e me odvesti do ove la|e, hierogramatske, Cadkiline, mada to tad nisam znao. Jo{ sto re~i i u vazduhu izme|u nas blistalo je sve ono {to mi se na la|i i na Jesodu desilo.
	"Isku{enja si prolazio", re~e mi ona. "Ako `eli{, mogu ti dati ne{to od ~ega }e{ ih sva zaboraviti. Ti }e{, i tad, ali samo instinktom, dovesti jedno mlado Sunce svome svetu."
	"Zaboravljati ne `elim, Cadkilo. Pre~esto sam se hvalisao da ne zaboravljam ni{ta, a osim toga zaboravljanje mi izgleda - iako mi se jednom ili dvaput desilo - kao neka vrsta smrti."
	"Radije ka`i da je smrt prise}anje. Ali ~ak i smrt mo`e biti milosrdna, kao {to si na jezeru saznao. Da li bi radije da te stavim na pod?"
	"Tvoj sam rob, kao {to rekoh. Tvoja volja je moja."
	"A kad bi bila moja volja da te ispustim?"
	"Onda bi tvoj rob i dalje poku{avao da `ivi da bi i Urt `iveo."
	Osmehnula se i otvorila {ake. "Ve} si zaboravio kako je bezazlen pad ovde."
	Uistinu jesam; {tavi{e, osetih, na trenutak, strah; ali pad iz kreveta na Urtu bio bi ozbiljniji. Dosko~io sam na pod Cadkilinog stana lako kao vilina kosica.
	Ipak, trebalo mi je jo{ trenutak-dva da saberem svoje misli dovoljno da bih primetio da su svi ostali oti{li i da stojim sam. Cadkil, sigurno vide}i moj pogled, re~e: "Kazala sam im da se udalje. ^ovek koji te je spasao bi}e nagra|en, kao i `ena koja se borila za tebe u vreme kad su ostali hteli da te ubiju. Ali nije verovatno da }e{ ikoga od njih videti opet."
	Pru`ila je desnu ruku ka meni i vrhovima prstiju dotakla pod ispred mene. "Po`eljno je", re~e ona, "da moja posada zami{lja da sam velika i da nema ni predstavu koliko ~esto se kre}em me|u njima. Ali ti o meni zna{ previ{e da bi bio na taj na~in zavaran, a i zaslu`an si previ{e da bi bio na bilo koji na~in zavaravan. Sad bi bilo pogodnije da smo sli~ne veli~ine."
	Poslednje re~i jedva da sam ~uo. De{avalo se ne{to tako zaprepa{}uju}e, da je sva moja pa`nja bila time obuzeta. Najvi{i od zglavkova njenog ka`iprsta postepeno se oblikovao u jedno lice: Cadkilino. Nokat se podelio, i jo{ jednom podelio, a za njim i prvi i drugi zglavak, tako da od najni`eg zglavka postado{e njena kolena. Taj prst zakora~i, udaljuju}i se od {ake, i ispru`i sopstvene ruke i noge i krila ukra{ena {arama u vidu o~iju; a gigantkinja iza toga i{~eze kao plamen sve}e uga{en naglim duvanjem.
	"Odve{}u te u tvoju luksuznu kabinu", re~e Cadkil. Nije bila visoka koliko ja.
	Htedoh kleknuti, ali me ona podi`e.
	"Hodi. Umoran si - vi{e nego {to zna{; a nije ni ~udo. Tamo te ~eka dobra postelja. Hrana }e ti biti doneta kad god po`eli{."
	Uspeo sam da ka`em: "Ali ako te vide..."
	"Ne}e nas niko videti. Ovde postoje prolazi kojima idem samo ja."
	Jo{ dok je to govorila, od zida se lu~no odma~e, ka nama, jedan pilaster. Cadkil me povede kroz nastali otvor, senovitim hodnikom. Tad se setih da mi je Afeta rekla da njen narod mo`e da vidi u takvoj tami; ali Cadkil nije odavala svetlost kao Afeta, a ja nisam bio tako nerazuman da pomi{ljam da }emo deliti postelju koju je pomenula. Posle hodanja koje je izgledalo dugo, do{la je zora - bre`uljci po~e{e padati pod staro Sunce - pa se javi utisak da uop{te nismo u hodniku. Sve` vetar po~e pomerati travu. Pri sve ja~oj svetlosti sa neba videh jednu tamnu kutiju polo`enu u tlo ispred nas. "Ovo je tvoja kabina", re~e mi Cadkil. "Dobro pazi. Moramo zakora~iti nadole u nju."
	To smo i u~inili i si{li na ne{to meko. Na~inili smo jo{ jedan korak nadole i tek tre}im dospeli na pod. Svetlost ispuni tu prostoriju, koja je bila mnogo ve}a od moje nekada{nje luksuzne kabine i koja je imala neobi~an oblik. Ona jutarnja livada kojom smo do{li ovde bila je samo slika na zidu iza nas, a stepenici kojima smo si{li bili su samo naslon i sedi{te jedne duga~ke sofe. Pri|oh slici i poku{ah da gurnem ruku kroz nju, ali nai|oh samo na ~vrst otpor.
	"Imamo mi ovakve stvari u Ku}i Apsoluta", rekoh. "Vidim gde je Otac Inire na{ao model po kome je radio, mada mi ovo ne pravimo tako ve{to."
	"Ako se popne{ sa punim pouzdanjem na to sedi{te, pro}i }e{", re~e mi Cadkil. "Pritiskom noge na naslon po~inje privid. Sad moram da idem, a ti se mora{ odmarati."
	"^ekaj", rekoh. "Ne}u mo}i da zaspim ako mi ne ka`e{..."
	"Da?"
	"Nemam re~i. Bila si Cadkilin prst. A sad si Cadkil."
	"Poznata ti je na{a mo} menjanja oblika; tvoje mla|e ja srelo me je u budu}nosti, kao {to si mi i sam rekao pre nekoliko trenutaka. ]elije na{ih tela preme{taju se; na va{em Urtu tu sposobnost imaju pojedina bi}a koja mo`e{ protisnuti kroz `i~anu mre`u i koja se, posle toga, opet sastave u celinu. [ta me, dakle, spre~ava da stvaram si}u{ne oblike i su`avam spoj sa sobom sve dok se ne prekine? Takav sam deli}; kad se budemo ponovo ujedinili, moje ve}e ja zna}e sve {to sam ja saznala."
	"Tvoje veliko ja me je dr`alo u {akama, a onda je nestalo kao san."
	"Vi ste rasa piona", re~e mi Cadkil. "Kre}ete se samo napred, osim ako vas mi ne pomaknemo nazad na po~etni polo`aj da bismo po~eli igru iz po~etka. Ali nisu sve prilike na tabli pioni."
	
	25. PASIJA I PASA@
	^udno je delovanje iscrpljenosti na um. Kad sam ostao sam u svojim odajama, samo na jedno sam mogao misliti: na to da ispred mojih vrata sad verovatno nema stra`e. Tokom ~itavog mog autarhovanja ispred vrata sam uvek imao neke ~uvare, obi~no pretorijance. Po|oh iz sobe u sobu tragaju}i za izlaznim vratima, prosto da bih se uverio da ih nema. A kad ih na|oh i najzad otvorih, neke okrutne poluljudske prilike sa nagr|enim {lemovima na glavama naglo zauze{e stav "mirno".
	Zatvorio sam ta vrata, pitaju}i se da li im je dat zadatak da spre~avaju drugima ulazak, ili meni izlazak; onda sam stra}io jo{ nekoliko trenutaka tra`e}i neki na~in da ugasim svetlo. Bio sam, me|utim, odve} iscrpljen da se time dugo bavim. Pobacao sam ode}u sa sebe na pod i opru`io se preko {irokog kreveta. Kad su mi misli zaplutale prema onom maglenom stanju koje nazivamo sanjanje, svetlost je oslabila i ugasila se.
	Kao da sam ~uo korake; dugo pro|e u mom upinjanju da se dignem u sede}i polo`aj. San me je pritiskao na madrac i dr`ao me pouzdano kao najja~a droga. Najzad hoda~ica sede pokraj mene i skloni kosu s mog ~ela. Udi{u}i njen miris, privukoh je sebi.
	Kovrd`e su me ovla{no dirale po obrazu dok su se na{e usne sastajale.
	
	Kad se probudih, znadoh da sam bio sa Teklom. Iako ni re~ nije rekla, iako nisam ugledao njeno lice, u mom umu nikakvog dvoumljenja nije bilo. ^udno, nemogu}e, divno, govorio sam sebi; ipak, bilo je istinito. Niko ni u ovoj Vaseljeni, ni u ma kojoj, nije mogao da me vara tako dugo, kroz tolike bliskosti. A pojavljivanje Tekle nije bilo sasvim nemogu}e. Cadkilina deca - deca? Samo bebe. Ona ih je dr`ala u jaslicama na Jesodu i sad su vratila i Teklu i one druge radi borbe sa mornarima. Onda, svakako, nije bilo nemogu}e da Cadkil li~no dovede Teklu.
	Sko~io sam iz kreveta; onda sam se okrenuo da vidim da li je ostao neki trag, mo`da vlas kose ili zgnje~eni cvet na jastuku. Ja bih u tom slu~aju (rekoh sebi) zauvek ~uvao takvu uspomenu kao najve}e blago. Prekriva~ kreveta, na~injen od nekog meni nepoznatog krzna, bio je glatko ra{iren. Pored udubljenja na~injenog mojim telom nije se videlo nikakvo drugo.
	Negde u onom mukotrpnom pisaniju, koje sam sa~inio u klerestorijumu Ku}e Apsoluta i koje }u u ovoj la|i tek ponoviti u neko neznano doba u onoj budu}nosti koja je meni postala pro{lost, rekao sam da }e ~italac sigurno pomisliti da sam ~esto bio usamljen, ali da sam se retko kad usamljen osetio. Radi po{tenja prema tebi, dakle, ako se ikad dogodi da nai|e{ i na ovaj spis, `eleo bih re}i da se tad jesam osetio usamljen, da sam, {tavi{e, tad shvatio da jesam sam, bez obzira na to {to sam bio, kao {to je stari autarh nau~io svoje pratilje da ga zovu, "legija".
	Ja sam i bio taj moj prethodnik i kao takav bio sam sam; i njegovi prethodnici su postali ja, ali je svaki ostao jednako usamljen; tako i mora biti sve dok bolja vremena - ili, pre bih rekao, bolji ljudi - ne stignu na Urt. Bio sam i Tekla, Tekla koja je mislila na svoju majku i sestru koje vi{e nikada ne}e videti i na onog mladog mu~itelja koji je plakao za njom kad ona vi{e nije imala nijednu suzu za sebe. Ponajvi{e od svega bio sam Severijan, grozno usamljen; upoznao sam onakvu usamljenost kakvu do`ivi ~ovek na nekoj napu{tenoj, onesposobljenoj la|i kad sanja o prijateljima i, bude}i se, vidi da je podjednako sam kao i uvek, i onda, mo`da, izi|e na palubu da zuri u nastanjene zvezde i u pocepana jedra koja njega ne}e nikad odneti ni do jedne od njih.
	Taj me je strah ~vrsto dr`ao, iako sam nastojao da ga oteram smehom. Bio sam sam u tom velikom stanu koji je Cadkil nazvao mojom luksuznom kabinom. Nikog nisam ~uo; pa se ~inilo mogu}e, kao {to sve sulude stvari s kojima smo zdru`eni snom izgledaju mogu}e u trenu na{eg ponovnog spajanja s javom, da i ne postoji niko koga bih ~uo, da je Cadkil, iz svojih nedoku~ivih razloga, ispraznio la|u dok sam spavao.
	Okupao sam se u balnearijumu i ostrugao lice koje me je gledalo iz ogledala i uznemiravalo time {to je bilo bez ikakvih o`iljaka; pri tom sam oslu{kivao, o~ekuju}i kakav glas ili korak. Ode}a mi je bila pocepana i toliko prljava da sam oklevao da je ponovo stavim na sebe. U ormanima je bilo ode}e mnogih boja i vrsta, ali, ~inilo mi se, naro~ito onih vrsta koje se mogu lako prilagoditi da ih nose i mu{karci i `ene, i krupnog i sitnog rasta; sve je to bilo od najskupocenijih materijala. Odabrao sam par labavih, tamnih pantalona vezanih oko pojasa trakom r|astocrvene boje, tuniku otvorenu oko vrata i snabdevenu velikim d`epovima i ogrta~ onog esnafa u kome sam, jo{ i sad, zvani~no, majstor, ogrta~ od pravog pravcatog fuligina, ali iznutra oblo`en vi{ebojnim brokatom. Tako ure|en, iskora~io sam najzad iz svojih izlaznih vrata, a moji ~udovi{ni ostijariji spremno su mi salutirali.
	Nisam, dakle, ostao napu{ten, a taj strah je, uostalom, bio prete`nim delom i{~ezao dok sam se obla~io; ipak, pe{a~e}i velikim, praznim hodnikom koji se ispred mog stana nalazio, nisam prestajao o tome da razmi{ljam; od sanjane Tekle, koja me je usre}ila i ostavila, misli pre|o{e na Dorkas, i Agiju, i Valeriju, najzad i na Guni, koju sam tako rado prihvatio kao ljubavnicu kad mi je mogla biti korisna i kad nisam imao drugu, ali od koje sam rastanak dopustio bez ijedne re~i protivljenja ~im mi je Cadkil rekao da je poslao mornare da izi|u iz svojih odaja.
	Celoga svog veka bio sam i odve} spreman da napu{tam `ene kojima je trebalo da budem privr`en - Teklu, naravno, kojoj sam prisko~io u pomo} tek kad je bilo prekasno i kad sam jedino mogao olak{ati njenu smrt; posle Tekle Dorkas, Piu i Dariju, najposle i Valeriju. Na ovoj ogromnoj la|i ~inilo se da }u odbaciti jo{ jednu i odlu~ih da to ne u~inim, nego da potra`im i na|em Guni, ma gde bila, i da je dovedem u moj stan, da bi tu i ostala sve dok ne stignemo na Urt, gde bi se ona mogla vratiti, ako bi `elela, svom ribarskom selu i svom narodu.
	Sa tom odlukom odmicao sam sna`nim koracima, a moja odnedavno oporavljena noga omogu}avala mi je da hodam bar onoliko brzo, ako ne i br`e, kao onda kad sam krenuo zidanom obalom pokraj reke \ola; ali moje misli nisu bile samo o Guni. Bio sam svestan i potrebe da pamtim svoju okolinu i pravac kretanja, jer ni{ta nije bilo lak{e na toj ogromnoj la|i nego zalutati, kao {to mi se i desilo nekoliko puta tokom plovidbe do Jesoda. Bio sam jo{ ne~eg svestan: jedne brilijantne ta~ke svetlosti koja kao da je bila beskona~no daleko, ali, ipak, i sasvim uz mene.
	Dozvoli mi da priznam da sam, jo{ tada, brkao tu ta~ku sa onom loptom tame koja se preokrenula u disk svetlosti ~im smo Guni i ja uleteli u nju. Svakako je nemogu}e da je Beli vodoskok koji je spasao i uni{tio Urt, a koji je zapravo urlaju}i gejzir iz koga kuljaju gasovi pribavljeni niotkud, bio upravo onaj portal kroz koji smo pro{li.
	Ta~nije re~eno, bio sam ~vrsto uveren u nemogu}nost toga kad god sam imao posla u svetu dnevne svetlosti, svetu koji bi propao da nije bilo Novog Sunca; ponekad se, me|utim, i danas oko tog pitanja moje misli bore. Nije li ipak mogu}e da Jesod, vi|en iz na{e Vaseljene, izgleda isto onoliko razli~ito u odnosu na taj isti Jesod vi|en iznutra, koliko ~ovek vi|en spolja izgleda druga~ije nego {to je njegova sopstvena predstava o njemu samome? Znam dobro da sam ~esto postupao budalasto, ili se pokazao kao slabi}, znam da sam bio i usamljen i upla{en, odve} sklon da se predam dobroti bez delanja, ali i da napustim svoje najbli`e prijatelje zarad nekog ideala. Pa ipak, uterivao sam strah u kosti milionima ljudi.
	Zar ne postoji, ipak, i mogu}nost da je Beli vodoskok prozor kroz koji vidimo Jesod?
	
	Hodnik je krivudao, i to mnogo; primetio sam, kao i vi{e puta ranije, da izgleda sasvim obi~no, ili maltene obi~no, u onim svojim delovima koji su blizu prostorija gde ja boravim, ali da njegovi dalji delovi postaju sve ~udniji i da se pred mojim o~ima pojavljuje sve vi{e izmaglica i neprirodnih svetlosti.
	Kona~no mi pade na um: la|a se prilago|avala meni dok sam u njoj boravio, a vra}ala sopstvenim normalnim pona{anjima tamo gde ja nisam bio, ba{ kao {to se majka posve}uje svom detetu kad je dete prisutno, pa govori najjednostavnijim re~ima i razono|uje ga detinjastim igrama - ali uzima pero u ruke i pi{e neki ep, ili zabavlja svog ljubavnika u drugim prilikama.
	Da li je ta la|a bila, zapravo, `ivo bi}e? Nisam sumnjao da je to mogu}e, ali nisam ni video mnogo dokaza koji bi govorili u prilog tome; a ako bi bila `ivo bi}e, za{to bi joj bila potrebna posada? No, stvar se mogla i lak{e objasniti, a Cadkiline re~i izre~ene prethodne ve~eri (ako se vreme koje sam proveo u snu ozna~i kao no}) nagove{tavale su jedan jednostavniji mehanizam. Ako je bilo mogu}e prodreti u onu sliku ~im te`ina mog stopala pritisne naslon sofe, zar nije, isto tako, mogu}e i da se svetlost u mom stanu postupno sama gasila po prestanku pritiska mojih stopala na pod i da su se ovi protejski hodnici tad po~injali oblikovati da bi odgovarali mom nailasku? Odlu~ih da iskoristim izle~enu nogu da ih pobedim.
	Na Urtu to ne bih uspeo - ali na Urtu bi se ~itava ta ogromna la|a zdrobila pod sopstvenom te`inom; a ovde, u njoj, gde sam ~ak i ranije uspevao da tr~im, pa i da ska~em, sad sam mogao da prestignem vetar. Pojurio sam; na slede}em zaokretu sko~io sam, ritnuo zid i poleteo du` hodnika ba{ kao ranije izme|u katarki.
	Slede}eg trena hodnik, onaj koji sam do tad poznavao, ostade sasvim iza mene, a ja se na|oh u prostoru avetinjskih uglova i bestelesnih mehanizama, gde su plavozelena svetla proletala kao komete, a staza ispod mene se uvijala kao crevo crva. Udarih stopalima po toj stazi, ali to nije bio novi korak; stopala su bila utrnula, a noge labave kao kod marionete posle spu{tanja zavese. Otumbao sam se niz stazicu, a ona se po~e skupljati i najzad postade samo jedna bolno ble{te}a ta~ka u polju potpune tame.
	
	26. GUNI I BURGUNDOFARA
	U prvi mah sam pomislio da mi se udvaja pred o~ima. @mirnuo sam, vi{e puta, ali ta dva lica, toliko sli~na, nikako da postanu jedno. Poku{ah da govorim.
	"Dobro je, dobro je", re~e mi Guni. Ona mla|a `ena, koja je izgledala pre kao mla|a sestra nego kao bliznakinja Gunina, podvu~e mi {aku pod glavu i prinese pehar mojim usnama.
	Usta su mi bila puna pra{ine smrti. Usisao sam vodu `udno, pa je promu}kao u ustima i tek onda progutao; ose}ao sam kako se tkiva vra}aju u `ivot.
	"[ta je bilo?" upita Guni.
	"La|a se menja", rekoh.
	Obe klimnu{e glavom bez razumevanja.
	"Ona se menja da bi stvorila uslove koji nama odgovaraju gde god da smo. Potr~ao sam prebrzo - ili nisam dovoljno dodirivao pod." Poku{ao sam da se dignem u sede}i polo`aj i na svoje zaprepa{}enje uspeo. "Dospeo sam u deo gde nije bilo vazduha - gde je bio, ~ini mi se, neki gas koji nije bio vazduh. Mo`da je to bilo spremljeno za osobe sa nekog drugog sveta, ili nije bilo ni za koga spremljeno. Ne znam."
	"Mo`e{ da stoji{?" upita Guni.
	Klimnuo sam glavom; ali da smo bili na Urtu, moj poku{aj stajanja bi se zavr{io padom. ^ak i na toj la|i, gde ~ovek pada tako sporo, te dve `ene su morale da me prihvate i dr`e kao najgoru pijanduru. Bile su jednako visoke ({to }e re}i gotovo iste visine kao ja), sa krupnim, tamnim o~ima i {irokim, prijatnim licima, koja su bila ista~kana pegicama i uokvirena tamnom kosom.
	"Ti si Guni", progun|ah, govore}i Guni.
	"Obe smo Guni", re~e mi mla|a. "Ja sam tokom pro{log putovanja potpisala i ukrcala se. A ona je tu odavno, reklo bi se."
	"Pa, ja sam ve} mnogo tih putovanja provela ovde", re~e Guni. "Vremenski gledano, to je trajalo celu ve~nost, ali nije uop{te ni trajalo. Vreme ovde nije ono vreme u kome si ti odrastala na Urtu, Burgundofara."
	"^ekaj", pobunih se. "Moram razmisliti. Zar ovde ne postoji nijedno mesto gde bismo se mogli odmoriti?"
	Mla|a pokaza prstom ka jednom senovitom lu~nom prolazu. "Mi smo bile tamo." Kroz taj prolaz naslutih padaju}u vodu i mno{tvo oblo`enih sedi{ta.
	Guni je oklevala, onda mi je pomogla da tamo krenem.
	Zidovi su bili visoki, ukra{eni velikim maskama. Iz njihovih o~iju lagano su kapale vodene suze; padale su u tihe bazene, na ~ijim rubovima su stajali pehari nalik na taj koji je mla|a `ena napunila za mene. Na udaljenom zidu nalazila su se, pod izvesnim uglom, hermeti~na, mo}no uokvirena vrata, po ~ijim sam oblicima znao da vode na palubu.
	Te dve `ene su sele desno i levo od mene; onda im rekoh: "Vas dve ste ista osoba; vi ka`ete da je tako, a ja i verujem da jeste."
	Obe klimnu{e glavama.
	"Ali ja vas ne mogu istim imenom zvati. Kako da vas zovem?"
	Guni re~e: "Ja, kad sam bila u njenim godinama i kad sam po{la iz mog sela da se utrpam u ovaj brod, nisam htela vi{e da budem Burgundofara; pa sam rekla mojim kolegama da me zovu Guni. Posle sam zbog toga za`alila, ali da sam tra`ila da me ponovo zovu 'Burgundofara', ne bi pristali, samo bi po~eli da se {ale s tim. Zato mene zovi Guni, jer to jesam." Zastala je da udahne duboko. "A ovu devojku, {to sam ja bila, zovi mojim starim imenom, ako ti je volja. Ona ga, sad, ne}e menjati."
	"Dobro", rekoh. "Mo`da postoji i neki bolji na~in da se objasni ono {to mi smeta, ali jo{ sam slab i ne mogu dovoljno jasno da razmi{ljam da bih ga na{ao. Jednom sam gledao kad je jedan ~ovek dignut iz mrtvih."
	Samo su zurile u mene. ^uo sam Burgundofarin naglo uvu~eni dah.
	"Zvao se Apu-Pun~au. Bio je tu jo{ neko, imenom Hildegrin; a taj Hildegrin je `eleo da uhvati Apu-Pun~aua, da mu ne dozvoli da se u grob vrati."
	Burgundofara pro{aputa: "Je li to neki duh bio?"
	"Pa ne ba{, ili, bar, ja ne bih tako rekao. Mo`da to zavisi od onog {to podrazumevamo kad ka`emo 'duh'. Mislim da je Apu-Pun~au mo`da bio neko ~iji su korenovi sezali tako duboko u vreme, da on nije mogao biti u celosti mrtav ni u na{em, a mo`da - ni u kojem vremenu. Bilo kako bilo, nameravao sam da pomognem Hildegrinu zato {to je bio u slu`bi jedne osobe koja je tada poku{avala da izle~i jednu moju prijateljicu..." Moje misli, jo{ smu}ene zbog one smrtonosne atmosfere iznad hodni~ke staze, zastado{e na toj ta~ki, na prijateljstvu. Da li je Jolenta uistinu bila moja prijateljica? I da li je to mogla postati da se oporavila?
	"Nastavi", re~e Burgundofara.
	"Pritr~ao sam im - tom Apu-Pun~auu i Hildegrinu. Dogodilo se ne{to {to ne mogu stvarno nazvati eksplozijom, ali vi{e je li~ilo na eksploziju, ili na udar groma, nego na ma {ta drugo ~ega se mogu setiti. Apu-Pun~au je i{~ezao, ali su se pojavila dva Hildegrina."
	"Kao nas dve."
	"Ne, nego isti Hildegrin dvaput. Jedan koji se rvao sa nekim nevidljivim duhom i drugi koji se rvao sa mnom. Ali pre toga i pre nego {to sam video dva Hildegrina spazio sam i lice Apu-Pun~aua; to je bilo moje lice. Starije, ali moje."
	Guni re~e: "Dobro je {to si tra`io da negde stanemo. Ovo mora{ da nam ka`e{."
	"Jutros mi je kapetan - Cadkil - dao vrlo lepu kabinu. Pre izlaska iz nje oprao sam se i obrijao brija~em koji sam tamo na{ao. Lice koje sam video u ogledalu uznemiravalo me je, a sad znam ~ije je bilo."
	Burgundofara re~e: "Apu-Pun~auovo?", a Guni: "Tvoje."
	"Postoji jo{ ne{to {to vam nisam rekao. Taj sev je ubio Hildegrina. Kasnije sam do{ao do zaklju~ka da to razumem; pri tom zaklju~ku i sad ostajem. Bila su dvojica mene i, zato, dvojica Hildegrina; ali Hildegrini su nastali deljenjem, a ~ovek se ne mo`e na taj na~in podeliti i ostati `iv. Ili je, mo`da, bilo posredi samo to da se on, jednom podeljen, nije mogao ponovo spojiti kad je ostao samo jedan Severijan."
	Burgundofara klimnu glavom. "Guni mi je rekla kako se zove{. Lepo je to ime, kao o{trica ma~a." Guni joj pokretom pokaza da }uti.
	"A sad sam ovde, sa vas dve. Postojim, ~ini mi se, samo jedan ja. Da li vi vidite dvojicu?"
	Burgundofara re~e: "Ne. Ali zar ti nije jasno da bi bilo svejedno i kad bismo videle dvojicu? Ako jo{ nisi bio Apu-Pun~au, ti ne mo`e{ umreti!"
	Rekoh joj: "^ak i ja o vremenu znam vi{e od toga. Bio sam budu}i Apu-Pun~au ne~eg {to je sada deset godina u pro{losti. Sada{njost uvek mo`e da promeni svoju budu}nost."
	Guni odmahnu glavom. "Rekla bih da znam o vremenu vi{e nego ti, bez obzira na to {to }e{ ti mo`da dovesti Novo Sunce i promeniti svet. Taj Hildegrin nije poginuo pre deset godina, ne sa stanovi{ta nas ovde. Kad bude{ opet na Urtu, mo`da }e{ otkriti da je to bilo pre hiljadu godina, ili da tek treba da bude kroz ko zna koliko godina. Ovde ne va`i ni jedno ni drugo. Mi smo izme|u sunaca i izme|u godina tako|e, prema tome mogu biti i dve Guni, a da to ni za koga nije opasno. Mogu biti i dvanaest Guni."
	Zastala je u govoru. Guni je uvek govorila polako, ali sada su se re~i vukle iz nje kao {to se pre`iveli ljudi vuku iz olupine nastradalog broda. "Da, ja vidim dva Severijana, makar samo u pam}enju. Jedan je onaj koga sam jednom dohvatila i poljubila. Njega vi{e nema, a bio je ba{ zgodan ~ovek, iako sa o`iljcima na obrazu, sa osaka}enom nogom i sedim vlasima u kosi."
	"On je tvoj poljubac zapamtio", rekoh. "Poljubio je mnoge `ene, ali mu se nije ~esto de{avalo da ga neka poljubi."
	"A drugi je onaj Severijan koji je bio moj ljubavnik kad sam bila cura; bila sam tek potpisala ugovor. Zbog njega sam te poljubila i kasnije se borila za tebe, iako sam znala da to ne pamti{." Ustala je. "Vas dvoje ne znate ni gde smo sada."
	Burgundofara re~e: "Meni ovo izgleda kao neka ~ekaonica u kojoj nema nikog osim nas."
	"Htela sam re}i, gde se la|a nalazi. Sad smo izvan kruga Disa."
	Rekoh: "Jednom mi je jedan ~ovek, koji je o budu}nosti znao mnogo, rekao da je `ena koju tra`im - iznad tla. Ja sam mislio, tada, da on samo ho}e da ka`e da je `iva. Ova la|a je uvek bila izvan kruga Disa."
	"Zna{ na {ta mislim. Kad sam se ukrcala u la|u zajedno s tobom, mislila sam da nam predstoji dug put. Ali zbog ~ega bi oni - Afeta i Zek - to uradili? La|a sad izlazi iz ve~nosti, usporava da bi je brodski ~amac mogao na}i. Ali dok ne uspori, mi nismo stvarno la|a, zar to nisi znao? Mi smo kao talas, ili kao povik koji leti kroz Vaseljenu."
	"Ne", rekoh joj. "Nisam to znao. I nije mi lako da poverujem."
	"[ta ti veruje{ ili ne veruje{, ponekad je va`no", re~e Guni. "Ali nije uvek va`no. To je jedna od stvari koje sam ovde nau~ila. Severijane, jednom sam ti kazala za{to nastavljam plovidbe. Pamti{?"
	Bacih pogled ka Burgundofari. "Mislio sam, mo`da..."
	Guni odmahnu glavom. "Da budem opet ono {to sam bila, ali da to budem ja li~no. Sigurno pamti{ kakav si bio kad si stvarno bio u njenim godinama. Jesi li sad ista osoba?"
	Ugledah jasno, kao da je u{ao kod nas, u tu sobu suza, mladog kalfu kako odmi~e krupnim koracima, sa ogrta~em koji za njim vijori i mra~nim krstom Terminus Esta, uzdignutim iznad njegovog levog ramena. "Ne", rekoh. "Odavno sam postao drugi, a potom tre}i."
	Klimnula je glavom. "Zato }u ja ostati ovde. Mo`da }e se stvar dogoditi ovde, kad tu budem samo jedna ja. Ti i Burgundofara idete na Urt."
	Okrenula se i oti{la od nas. Poku{ao sam da ustanem, ali me je Burgundofara povukla nadole, a ja sam bio suvi{e slab da se oduprem. "Pusti Guni da ide", re~e ona. "To se tebi ve} dogodilo. Pusti neka ona dobije svoju priliku." Vrata se sklopi{e.
	"Ona je ti", jeknuo sam.
	"Onda neka i ja imam svoju priliku. Videla sam {ta }u biti kasnije. Da li je i dalje pogre{no, posle jednog takvog sagledavanja, `aliti sebe?" U njenim o~ima videh suze.
	Odmahnuo sam glavom. "Ako ti ne zapla~e{ za njom, ko }e?"
	"Koliko vidim - ti."
	"Ja to iz drugog razloga. Bila je pravi prijatelj, a ja takvih nisam imao mnogo."
	Burgundofara re~e: "Sad vidim za{to sva ova lica pla~u. Ovo je odaja napravljena za plakanje."
	Jedan novi glas promrmlja: "Za one koji dolaze, odlaze."
	Okrenuh se i videh dvoje maskiranih hierodula; po{to ih nisam o~ekivao, tek jedan trenutak kasnije prepoznao sam Barbatusa i Famulimusa-Famulimu. Te re~i bila je izgovorila Famulima i ja radosno povikah: "Prijatelji moji! Idete li sa nama?"
	Famulima re~e: "Do{li smo samo ovamo da te dovedemo. Cadkil nas je poslala po tebe, ali ti si ve} bio oti{ao, Severijane. Da li }e{ nas jo{ vi|ati, reci mi."
	"Mnogo puta", rekoh joj. "Zbogom, Famulima."
	"Na{u prirodu zna{, to je jasno. Onda te pozdravljamo i zbogom ka`emo."
	Barbatus dodade: "Hermeti~ka }e se otvoriti ~im Osipago nabaci rezu na ova vrata. Oboje imate amulete vazduha?"
	Izvukao sam ogrlicu iz d`epa i namestio je, a Burgundofara u~ini isto.
	"Onda te, kao i Famulima, pozdravljam", re~e Barbatus i zakora~i unatra{ke kroz vrata, koja se za njim zatvori{e.
	Ona dvokrilna, na drugom kraju sobe, otvori{e se tako re}i slede}eg trenutka; suze koje su padale sa maski po~e{e nestajati u padu, a onda i samo njihovo naviranje potpuno presu{i. Kroz otvorena vrata blistala je crna zavesa no}i, razvu~ena od zvezde do zvezde.
	"Moramo i}i", rekoh Burgundofari, a onda uvideh da ona to ne mo`e ~uti i pri|oh joj dovoljno blizu da je uhvatim za {aku; tad nestade i potreba da se bilo {ta ka`e. Zajedno smo izi{li iz la|e; na pragu sam zastao i okrenuo se da pogledam iza sebe i tek tad mi postade jasno da, zapravo, nikad nisam doznao pravo ime te la|e, ako ga je uop{te imala; tako|e da su me|u tim maskama postojale tri koje su predstavljale lica Zeka, Cadkila i kapetana njenog.
	
	^amac koji nas je sada ~ekao bio je daleko ve}i od onog ~am~i}a kojim sam bio na povr{inu Jesoda spu{ten; bila je to zapravo la|ica velika kao ona koja me je sa Urta na mati~nu la|u prenela. Mislim, zapravo, da je sasvim mogu}e da je to bilo isto plovilo.
	"Oni ponekad doteraju veliku daleko bli`e nego sad", re~e nam mornarka koju su nam dali za vodi~a kad smo se u ~amac ukrcali. "Ali onda neizbe`no dospeju izme|u ne~ijih o~iju i nekolicine zvezda. Zato }ete vi biti s nama otprilike jedan dan."
	Zamolih je da mi poka`e Sunce Urta i ona mi tu `elju ispuni. To staro Sunce - pa ono je bilo samo ta~ka grimiza na jednom mestu iznad ograde; a njegovi svetovi bili su nevidljivi i jedino si ih mogao primetiti kao truni senke tokom njihovog hitanja preko sumornog lica Sun~evog.
	Poku{ao sam da im poka`em onu slabo vidljivu belu zvezdu koja je bila deo mene, ali mornarka nije uspela da je uo~i, a na Burgundofarinom licu se po~e pokazivati strah. Uskoro smo, kroz portal, u{li u palubnu ku}u tog ~amca.
	
	27. POVRATAK NA URT
	Nisam bio siguran da }emo Burgundofara i ja postati ljubavnici, ali dado{e nam jednu dvokrevetnu kabinu (koja je, veli~inom, predstavljala mo`da deseti deo one koju sam imao tokom moje poslednje no}i u la|i) i kad ja po~eh Burgundofaru grliti i svla~iti, ona to prihvati bez otpora. Na{ao sam da ima daleko manje ve{tine nego Guni, ali da, naravno, ipak nije devica. Kako je ~udno pomisliti da smo Guni i ja legli zajedno samo jedan jedini put.
	Njena mla|a "ja" mi je kasnije kazala da nikada ranije nijedan mu{karac nije prema njoj postupao ne`no; za to me je poljubila, a onda je zaspala u mom naru~ju. Sebe nikada nisam smatrao uzdr`anim ljubavnikom; le`ao sam budan jo{ neko vreme, razmi{ljaju}i o tome i oslu{kuju}i (kao {to sam jednom, davno, obe}ao sebi da }u ~initi) kako se talasi vekova raspr{avaju o brodsko korito.
	Mo`da su to, ipak, bile samo godine, godine mog `ivota. Pomi{ljao sam u po~etku, kad sam osetio svoju izle~enu nogu ispod sebe i kad sam prvi put brijao svoje ~udno novo lice u stanu u la|i, da su godine na neki na~in dignute sa mene, kao {to se Guni nadala da }e njene godine biti s nje podignute. Sad sam razumeo da to nije bilo tako.
	Samo je popravljena {teta koju je nanelo neko bezimeno ascijansko koplje, i ona od Agijinih kand`i u dlanu skrivenih, i ona od zuba {i{mi{a krvopije; postao sam onaj ~ovek koji bih bio bez tih (i mo`da nekih drugih) rana i tako je moje lice postalo lice jednog ~udnog bi}a - jer koje bi}e mo`e ~oveku biti ~udnije nego {to je on sam i koje se mo`e neobja{njivije pona{ati? Ja sam bio taj Apu-Pun~au, onaj koga sam digao iz mrtvih u kamenom gradu. U~ini mi se da je to mladost bila i po~eh gorko `aliti za godinama koje sam mogao imati, a koje su izmakle. Mo`e biti da }u se jednog dana ukrcati jo{ jednom na Cadkilinu la|u da bih tragao za pravom mlado{}u kao {to je u~inila Guni; ali ako budem opet prenet na Jesod, osta}u, ako mi bude dopu{teno, na njemu. Tokom nekoliko vekova, mo`da, taj vazduh bi mogao isprati godine iz mene.
	Dok sam razmi{ljao o tim godinama i o onih nekoliko prethodnih, u~inilo mi se da moje postupanje prema `enama nije zavisilo od moje volje, nego od njihovih stavova prema meni. Bio sam i te kako okrutan prema kaibitki Tekli iz Ku}e azura, onda blag i spetljan kao {to bi svaki nedodirnut de~ko bio prema pravoj Tekli u njenoj }eliji; sa Dorkas u prvi mah grozni~av; brz i nespretan sa Jolentom (za koju bi se mo`da moglo re}i i da sam je silovao, iako sam verovao tada, a verujem i sada, da je ona to `elela). O Valeriji sam ve} previ{e pri~ao.
	Ipak, ne mo`e biti da su svi mu{karci takvi, jer mnogi postupaju na isti na~in prema svim `enama; uostalom, mo`da ovo {to sam rekao ne va`i ba{ u celosti ni za mene.
	Zadremao sam razmi{ljaju}i o svim tim stvarima - i probudio se uvi|aju}i da le`im na drugoj strani i da Burgundofara vi{e nije u mom naru~ju; zadremao sam opet, probudio se i ustao, nesposoban da ponovo zaspim; ~eznuo sam (mada nisam znao za{to) da bacim pogled na Beli vodoskok. Stavljaju}i ogrlicu na vrat, izvukao sam se, {to sam ti{e mogao, na palubu.
	Beskona~na no} praznine bila je maltene potu~ena. Senke jarbola, a i moja senka, izgledale su kao najcrnja boja izvu~ena po daskama, a Staro Sunce je poraslo od blede zvezde do diska velikog poput Lune. Zbog te svetlosti Beli vodoskok je sad izgledao udaljeniji i slabiji nego ikad. Urt vi{e nije jurio preko grimiznog lica Starog Sunca, nego je visio neposredno ispred pram~ane grede, vrte}i se kao ~igra.
	De`urni oficir mi pri|e i re~e da bi bilo bolje da odem dole. Ne, ~ini mi se, zbog ma kakve opasnosti, nego prosto zato {to se ose}ao nelagodno ako se na palubi nalazio neko ko nije pod njegovom komandom. Rekoh mu da }u si}i, ali da bih `eleo da porazgovaram sa kapetanom ovog plovila i da smo moja pratilja i ja gladni.
	Dok smo razgovarali, pojavi se i Burgundofara i re~e da je osetila istu `elju kao ja; mislim, me|utim, da je kod nje u pitanju bila samo `elja da razgleda okolinu i ~amac jo{ jednom pre nego {to napusti sva takva plovila zanavek. Sko~ila je uz jednu katarku, {to je oficira toliko razljutilo, da sam pomislio da bi joj mogao stvarno u~initi ne{to na`ao. Da nije bio hierodul, do~epao bih ga {akama; ali kako jeste, morao sam se ograni~iti na to da stanem izme|u njih dvoje kad je grupa mornara dovela Burgundofaru dole.
	Ostali smo, sve dok nam se vazduh nije zagadio, da se s njim raspravljamo; ja sam to ~inio uglavnom iz zabave (a i ona, rekao bih), a onda smo sasvim pokorno si{li pod palubu, na{li kuhinju i navalili na jelo kao dvoje dece, smeju}i se i pri~aju}i o svojoj pustolovini.
	Otprilike jednu smenu vremena kasnije posetio nas je, u na{oj kabini, kapetan; to nije bio jo{ jedan od tih maskiranih hierodula, nego ~ovek, i to, ~inilo se, obi~no ljudsko bi}e. Rekoh mu da nisam razgovarao ni sa kim od onih koji su na vlasti jo{ od kada me je Cadkil ostavila i da se nadam da }u od njega dobiti uputstva.
	Odmahnuo je glavom. "Nemam za tebe nijedno. Siguran sam da je Cadkil uredila da sazna{ sve {to treba."
	Burgundofara ubaci: "On mora da dovede Novo Sunce!", a kad je ja pogledah, dodade: "Rekla mi je Guni."
	"A mo`e{ li ti to?" upita kapetan.
	Poku{ah da objasnim da odgovor na to pitanje ne znam, da Beli vodoskok ose}am kao da je deo mene i da sam se trudio da ga privu~em, ali da se ni po ~emu ne prime}uje da je postao bli`i.
	"Beli {ta?" re~e on. Onda, vide}i izraz mog lica, nastavi: "Pa, ja to stvarno ne znam. Ni{ta meni nije re~eno osim da treba da odvedem tebe i ovu `enu na Urt i da vas bezbedno iskrcam severno od leda."
	"To je jedna, rekao bih, zvezda, ili ne{to sli~no."
	"Onda je previ{e masivna da bi se kretala na na{ na~in. Kad bude{ na Urtu, ne}e{ se vi{e nimalo kretati u uranskom, nebeskom smislu. Mo`da }e onda ona do}i k tebi."
	Burgundofara upita: "Zar ne}e biti potrebno dugo vreme da jedna zvezda stigne do Urta?"
	Klimnuo je glavom. "Bar nekoliko vekova. Ali ja se u to zaista nimalo ne razumem - ovaj tvoj prijatelj sigurno ima daleko vi{e znanja o tome. Ako je ta zvezda deo njega, onda mora biti da je on i ose}a, a i rekao nam je da je tako."
	"Ose}am je. Ose}am njenu daljinu." Dok sam to govorio, kao da sam se opet na{ao na prozoru majstora A{a i odatle bacio pogled preko beskona~nih ravnina leda; mogu}e je da ja, u nekom smislu, nikada nisam sa tih ravnica ni si{ao. Rekoh: "Postoji li mogu}nost da Novo Sunce stigne tek posle potpunog uni{tenja na{e rase? Da li bi se Cadkil poslu`io takvim trikom protiv nas?"
	"Ne. Cadkil se ne slu`i trikovima, mada neko mo`e ste}i takav utisak. Trikovi su za solipsiste, koji smatraju da }e sve pro}i." On ustade. "Hteo si da mi postavlja{ pitanja. To ti ne zameram, ali ja odgovore nemam. Da li biste voleli da do|ete na palubu i posmatrate na{e spu{tanje? To je jedini poklon koji mogu vama dvoma dati."
	Burgundofara, izgledaju}i zbunjeno, upita: "Tako brzo?" Priznajem da sam i sam imao to ose}anje.
	"Da, jo{ malo je ostalo. Imam neke zalihe za vas, prete`no hranu. Da li }ete hteti neko oru`je, pored tih va{ih no`eva? Mogu vam ga dati, ako vam treba."
	Zapitah: "Da li nam savetuje{ da ga uzmemo?"
	"Ne savetujem ni{ta. Vi znate {ta treba da radite. Ja ne."
	"Onda ga ja ne}u uzeti", rekoh. "Burgundofara neka odlu~i za sebe."
	"Ne", re~e ona, "ne}u ga ni ja."
	"Onda, hajdete", re~e nam kapetan; ovog puta, to je bilo nare|enje, a ne poziv. Namestili smo ogrlice i po{li za njim na palubu.
	Na{ ~amac je leteo visoko nad oblacima, koji kao da su klju~ali ispod nas; ipak sam imao ose}anje da smo ve} stigli. Urt je sevnuo prelaze}i iz plave boje u crnu, pa opet u plavu. Ograda palube bila je ledeno hladna u mojim {akama; potra`ih pogledom Urtove ledene kape, ali bile su suvi{e blizu, ve} preblizu da bi se mogle razaznati. Sad se samo azur Urtinih mora video, zapravo nazirao kroz procepe u njenim oblacima koji su se ispod nas bacakali; na mahove bi sevnulo i kopno - sme|e ili zeleno.
	"Divan je to svet", rekoh. "Mo`da ne onako lep kao Jesod, ali ipak divan."
	Kapetan slegnu ramenima. "Kad bismo hteli, mogli bismo ga srediti da bude dobar koliko i Jesod."
	"I ho}emo", rekoh mu. Nisam znao da u to verujem sve dok nisam te re~i izgovorio. "Uredi}emo to ~im budemo u dovoljnom broju s njega oti{li i na njega se vratili."
	Oblaci su se smirivali, kao da je neki ~arobnjak pro{aputao ~arobne re~i, ili neka `ena obna`ila grudi pred njima. Ve} pre toga na{a jedra su bila prikupljena; osmatra~i sad povrve{e uz katarke, proveravaju}i da li su sva ~vrsto i bezbedno vezana i da li je sve dobro pritegnuto.
	Dok su doskakivali na palubu, prvi tanki vetrovi Urta nas udari{e; neopipljivi bejahu, ali ipak vrati{e (kao jedan jedini pokret korifejeve ruke) ~itav svet zvuka. Katarke zasvira{e o{tro kao rebek-svirale; svako u`e zapeva.
	Jo{ jedan trenutak i brodi} po~e da se nji{e levo-desno i pramcem gore-dole; zatim krmom utonu, tako da se Suncem obasjani oblaci Urta uzdigo{e iznad zadnjeg dela palube, a Burgundofara i ja ostadosmo dr`e}i se za ogradu.
	Kapetan je stajao le`erno, dr`e}i se jednom rukom za neko u`e; {iroko se iscerio i povikao: "[ta, pa ja sam mislio da je bar ovo `en~e mornarka. Di`i tog momka ovamo, curo draga, ina~e te {aljem u kuhinju da poma`e{ kuvaru."
	Pomogao bih Burgundofari da sam mogao; ona se, opet, trudila da pomogne meni, kao {to joj je kapetan nalo`io; tako smo, dr`e}i se jedno za drugo, uspeli da ostanemo uspravni na palubi (koja je sada bila strmija od mnogih stepeni{ta, mada se ~inilo da je glatka poput poda plesne dvorane), pa ~ak i da na~inimo nekoliko obazrivih koraka prema njemu.
	"Mora ~ovek malo i da se voza brodom pre nego {to mornar postane", re~e nam on. "@iva {teta {to sad moram da vas istovarim. Mogi biste oboje postati valjani plovioci."
	Nekako uspeh da izgovorim da na{e stizanje na Jesod nije bilo tako `estoko.
	On se uozbilji. "Tamo, vidite, niste morali toliko snage da izgubite. Potro{ili ste je na dostizanje te vi{e ravni. A mi smo doleteli bez ijedne krpice koja bi nas ko~ila, kao da se sru~ujemo u zvezdu. Nego, dr`ite se neko vreme podalje od ograde. Sad je tamo vetar koji mo`e da ti slju{ti ko`u s ruke."
	"Zar nas ne bi na{e ogrlice za{titile od toga?"
	"Imaju one dobro polje; bez njih biste izgledali kao pe~enje sa dobrom re{ koricom. Ali imaju ograni~enu snagu, kao i svaka sprava, a taj vetar... pa, isuvi{e je razre|en za disanje, ali da nije tu kobilica koja trpi glavni udar, bili bismo oduvani odavde."
	Neko vreme je apostis brodi}a bio za`aren kao gvo`|e u kova~nici; postepeno se taj sjaj prigu{io, zatim je i nestao, a brodi} je zauzeo uobi~ajeni polo`aj, uprkos tome {to je vetar i sad vri{tao u konopima, a oblaci jurili ispod nas kao grudvice pene u vodeni~nom jazu.
	Kapetan se popeo na uzdignuti, stra`nji deo palube, a ja odoh sa njim i zapitah ga da li mo`emo skinuti ogrlice.
	On odmahnu glavom, pokaza prema katarkama, koje su bile prekrivene injem, i re~e da ne bismo bez ogrlica dugo izdr`ali; onda upita da li sam primetio da moj vazduh postaje sve`iji.
	Priznadoh da jesam, ali da sam mislio da mi se to samo pri~injava.
	"Doga|a se izvesno me{anje", re~e mi on. "Kad nema vazduha, amulet privla~i ka sebi sav vazduh koji nai|e do ruba polja. Ali on ne mo`e uo~iti razliku izme|u vazduha koji je dovukao odozdo i vetra koji se sam probio u njegovu zonu pritiska."
	Ne razumem kako je bilo mogu}e da taj ~amac la|e u kome smo se nalazili ostavlja iznad oblaka vidljiv trag; ali ipak ga je ostavljao, i to trag duga~ak i beo, otegnut preko neba iza nas. Ja samo bele`im {ta sam video.
	Burgundofara re~e: "Kamo sre}e da smo bili na palubi kad smo polazili sa Urta. ^ak i kad smo u{li u veliku la|u, prinudili su nas da ostanemo pod palubom sve dok nismo pro{li jedan deo obuke."
	"Bili biste samo na smetnji", re~e joj kapetan. "Mi razvijamo sva jedra ~im se dignemo iznad atmosfere, {to zna~i da ima da se radi poprili~no. Je li to bilo ovo plovilo?"
	"Mislim da jeste."
	"A sad se vra}a{ kao va`na osoba, pomenuta poimence u Cadkilinim nare|enjima. ^estitam!"
	Burgundofara odmahnu glavom, a ja primetih da sad vetar prodire u tolikim koli~inama da njene tamne kovrd`e po~inju da ple{u. "Ja ne znam ni kako ga je ona saznala."
	Rekoh: "Kod Cadkile to ~ovek obi~no i ne sazna", razmi{ljaju}i ovako: ja sam mno{tvo u jednome telu, a Cadkil je mno{tvo tela u jednoj osobi.
	Kapetan pokaza prstom preko ograde; more oblaka ve} kao da je zapljuskivalo na{e brodsko korito. "Silazimo tamo. Kad budemo ispod, mo}i }ete da skinete amulete, a da se ne smrznete."
	Neko vreme provedosmo u klopci magle. U onoj sme|oj knji`ici koju sam iz Tekline }elije poneo pro~itao sam da jedan pojas magle razdvaja `ive od mrtvih i da oni oblici koje mi duhovima nazivamo nisu ni{ta drugo do ostaci te pregrade koji jo{ prijanjaju za njihova lica i ode}u.
	Da li je to tako, ne bih znao re}i; ali Urt je, van svake sumnje, odvojen od praznine jednim takvim podru~jem, a meni se ~ini da je to neobi~no. Mo`da postoje ne ~etiri, nego samo dva podru~ja, i mo`da smo mi u{li u prazninu i najzad je napustili isto onako kako duhovi pose}uju zemlju `ivih.
	
	28. SELO PORED POTOKA
	Se}am se da sam razmi{ljao, naginju}i se preko ograde i gledaju}i kako se crvene i zlatne ta~ke pretvaraju u {ume, a one sme|e u polja sa upetljanim stabljikama, kako bismo ~udan utisak ostavili na svakoga ko bi nas tad video, kad bi ikog takvog dole bilo: uredna dvojarbolna la|ica - ba{ takvu si mogao videti privezanu uz neki dok Nesusa - koja ne~ujno doplovljava sa neba. Bio sam siguran da ne gleda niko. Bilo je tek najranije doba jutra kad i mala stabla bacaju duga~ke senke i kad ri|e lisice klip{u kroz rosu ka svojim jazbinama kao vatrene mrljice.
	"Gde smo?" upitah kapetana. "U kom pravcu le`i grad?"
	"Sever-severoistok", re~e on, pokazav{i mi.
	Zalihe koje nam je stavio u ruke bile su u dve duga~ke vre}e, debele otprilike kao cev topa demikanona na mestu gde je pri~vr{}ena za brodsku palubu. Pokazao nam je kako se to nosi: oka~i se kai{em o levo rame, a jednom kop~om se pridr`ava za kuk. Rukovao se s nama i po`eleo nam sre}u, i to, koliko sam mogao proceniti, iskreno.
	Srebrna staza iskliznu iz sastavka palube i korita. Burgundofara i ja si|osmo njome i stadosmo jo{ jednom na tlo Urta.
	Okrenuli smo se - mislim da tome ne bi niko odoleo - i gledali uzletanje te la|ice. Ispravila se ~im joj se kobilica oslobodila dodira sa zemlji{tem; onda se njihala na nekom blagom talasanju koje nije niko sem nje mogao osetiti; pa se po~ela dizati kao de~ji zmaj. Na Urt smo do{li kroz oblake, kao {to rekoh; ali ova la|ica sad na|e otvor izme|u njih (ne mogu se oteti pomisli da je to bilo zato da bismo je mi mogli gledati) i uzlete kroz njega, vinu se visoko, pa sve vi{e; najzad su to korito i ti jarboli bili samo ta~kica zlatnog svetla, ne ve}a od uboda vrhom ~iode. Posle du`eg vremena videsmo kako se rascvetava u ble{te}u mrljicu, nalik na metalni opiljak koji je ispod turpije izleteo; po tome smo znali da je posada oslobodila i zategla jedra, sva od srebrnog metala, veli~inom ravna mnogo kojem ostrvu, i da je vi{e ne}emo videti. Otklonio sam pogled u stranu da Burgundofara ne primeti suze u mojim o~ima. Kad sam se opet okrenuo ka njoj da joj ka`em u kom pravcu treba po}i, video sam da je i ona plakala.
	Nesus je, po kapetanovim re~ima, le`ao na pravcu sever-severoistok od nas; po{to je obzorje i sad stajalo tako blizu Suncu, nije bilo te{ko odr`avati taj kurs. Pre{li smo neke njive, mrazom ubijene, duga~ke pola lige ili vi{e; onda smo u{li u jedan gaj i uskoro stigli do nekog potoka, ~ijom obalom je krivudala staza.
	Do tog trenutka Burgundofara nije progovorila ni re~, a nisam ni ja; ali kad je videla vodu, pri{la joj je i zahvatila obema {akama, sastavljenim najvi{e {to je mogla. Kad se napila, re~e: "Sad znam da smo zaista do{li ku}i. Koliko sam ~ula, pra{inari u takvom slu~aju jedu hleb i so."
	Rekao sam joj da je to ta~no, ali da sam taj obi~aj ve}, maltene, zaboravio.
	"Kod nas treba popiti vodu na tom mestu. Na brodovima obi~no ima i hleba i soli dovoljno, ali voda se ukvari ili iscuri. Kad se mi iskrcamo na neko novo mesto, pijemo vodu ako je dobra. Ako nije, bacamo kletvu na to kopno. [ta misli{, je l' ide ovo do \ola?"
	"Mora i}i, siguran sam; ili, bar, do nekog ve}eg vodotoka koji ide do \ola. Ima{ li `elju da se vrati{ u svoje selo?"
	Ona klimnu glavom. "A ti, ho}e{ li sa mnom, Severijane?"
	Setih se Dorkas, setih se kako me je molila da si|em sa njom do \ola da tra`imo jednog starca i jednu ku}u zahva}enu propadanjem. "Ho}u, ako mogu", rekoh joj. "Ne verujem da }u mo}i da ostanem."
	"Onda }u mo`da oti}i iz sela kad i ti, ali bih ipak volela da, pre svega ostalog, opet vidim Liti. Poljubi}u svog oca i sve svoje ro|ake kad stignem, a na odlasku }u ih verovatno ubadati no`em. Ali ipak, moram ga opet videti."
	"Razumem."
	"Nadala sam se da }e{ razumeti. Guni je rekla da si ~ovek takve vrste - ~ovek koji razume mnogo {to{ta."
	Dok je govorila, osmatrao sam stazu. Sad joj pokretom pokazah da }uti; ostadosmo u ti{ini tokom mo`da stotinu dahova. Sve`i vetar uskome{a kro{nje; ptice se oglasi{e tu i tamo, iako je ve}ina ranije odletela ka severu. Potok se, sam za sebe, tiho smejao.
	"Pa {ta je?" {apnu Burgundofara kona~no.
	"Neko je otr~ao ispred nas. Vidi{ njegove tragove? De~ak, rekao bih. Mo`da se posle vratio da nas gleda, ili je oti{ao po druge."
	"Mora biti da mnogo ljudi koristi ovaj puteljak."
	^u~nuo sam pored otiska stopala da joj objasnim. "Jutros, kad smo dolazili, on je bio tu negde. Vidi{ kako je tamna boja njegovog otiska? Pre{ao je preko poljana, kao i mi, pa su mu stopala bila vla`na od rose. To }e uskoro biti suvo. Stopala su mu malena za mu{karca, ali tr~i dugim koracima - to je de~ak koji je na domaku da postane odrastao ~ovek."
	"Mudrica si ti. Guni je i rekla da jesi. Ja ovo ne bih zapazila."
	"O la|ama zna{ hiljadu puta vi{e nego ja, iako sam proveo izvesno vreme na la|ama obe vrste. Bio sam neko vreme jaha~ u izvi|a~kom odredu. Ovakve stvari smo radili."
	"Mo`da bi trebalo da krenemo na suprotnu stranu."
	Odmahnuo sam glavom. "To je narod radi ~ijeg spasenja sam do{ao. Ne}u ih spasti be`anjem od njih."
	Produ`ismo stazom, a Burgundofara re~e: "Nismo ni{ta r|avo u~inili."
	"Misli{, ni{ta njima poznato. Svako je u~inio ne{to r|avo, a ja stotinu r|avih stvari; ma, deset hiljada."
	Po{to je u {umi vladala takva ti{ina i po{to nikakav dim nisam namirisao, pretpostavio sam da je to mesto do koga je de~ko otr~ao udaljeno bar jednu ligu. Jedan o{tar zaokret staze - i pred nama je bilo tiho seoce sa~injeno od desetak koliba.
	"A da samo pro|emo?" re~e Burgundofara. "Ovi sigurno spavaju."
	"Budni su oni", rekoh joj. "Gledaju nas kroz vrata, ali stoje izmaknuti daleko unazad da ne bismo mi njih videli."
	"Dobar vid ima{."
	"Nemam. Ali znam ne{to o seljacima, a de~ko je stigao ovde pre nas. Ako samo pro|emo, mo`e nam se desiti da dobijemo vile u le|a."
	Po~eh gledati od kolibe do kolibe i rekoh poja~anim glasom: "Narode ovog sela! Mi smo bezazleni putnici. Nemamo para. Tra`imo samo da idemo va{om stazom."
	U ti{ini kao da se za~u neki tihi pokret. Po|oh napred i pokretom pokazah Burgundofari da me prati.
	Iz jednih vrata izi|e ~ovek od oko pedeset godina; brada mu je bila sme|a, pro{arana sedim pramenovima. Nosio je motku.
	"Hetman si ovog sela", rekoh. "Mi ti se zahvaljujemo na gostoprimstvu. Kao {to sam vam rekao, dolazimo s mirom."
	Piljio je u mene, podse}aju}i me na jednog zidara koga sam svojevremeno sreo. "Herena ka`e da ste do{li iz broda koji je pao s neba."
	"Za{to je va`no odakle smo do{li? Mirni smo putnici. Ne tra`imo ni{ta vi{e osim da nas pustite da pro|emo."
	"Va`no je meni. Herena mi je k}er. Ako la`e, ja to moram znati."
	Rekoh Burgundofari: "Vidi{, ne znam sve." Ona se osmehnu, iako je, to sam video, bila upla{ena.
	"Hetmane, ako veruje{ re~ima nekog neznanca, a ne veruje{ sopstvenoj k}eri, onda si budala." Do tad je devojka, malo po malo, pri{la tako blizu vratima, da sam video njene o~i. "Iza|i, Herena", rekoh. "Ne}emo ti ni{ta."
	Iskora~ila je napolje: visoka petnaestogodi{nja devojka sa duga~kom, sme|om kosom i jednom sasu{enom rukom, ne du`om nego kod bebe.
	"Za{to si nas uhodila, Herena?"
	Progovorila je, ali ja nisam uspevao da je ~ujem.
	"Nije uhodila", re~e njen otac. "Skupljala je orahe. To je dobra devojka."
	De{ava se retko, ali se ipak de{ava, da ~ovek pogleda ne{to {to je desetinama puta gledao i sagleda to na novi na~in. Kad sam ja, zlovoljna Tekla, name{tala {tafelaj pokraj kakvog vodopada, nastavnik mi je uvek govorio da treba da sagledam vodopad "kao nov"; nikad nisam razumela {ta je time hteo da ka`e, a uskoro sam ubedila sebe da mu to nije ni zna~ilo ni{ta. A sad sam sagledala Hereninu sparu{enu ruku ne kao trajni deformitet (ranije sam te stvari uvek sagledavala tako), nego kao gre{ku koju treba, pomo}u nekoliko poteza ~etkice, ispraviti.
	Burgundofara zapo~e: "Pa, mora biti da nije lako..." Vide}i da bi mogla nekoga uvrediti, ona zavr{i: "...izlaziti tako rano."
	Rekoh: "Popravi}u ruku tvoje k}eri, ako `eli{."
	Hetman zausti da ne{to ka`e, onda ipak zatvori usta. Na njegovom licu kao da se ni{ta nije promenilo, ali, ipak, tamo je sad bio strah.
	"@eli{?" upitah.
	"Da, da, naravno."
	Pritiskale su me njegove o~i i nevi|eni pogledi svih ostalih seljana. Rekoh: "Ona mora sa mnom. Ne}emo daleko i ne}emo dugo."
	Klimnuo je glavom polako. "Herena, mora{ po}i sa gospodinom." (Odjednom sam shvatio koliko bogata{ki ova ode}a koju sam iz svog luksuznog brodskog stana poneo mora izgledati ovim ljudima.) "Budi dobra devojka i pamti da }emo te tvoja majka i ja uvek..." Okrenuo nam je le|a.
	Po{la je ispred mene natrag istom stazom dok selo ne izi|e iz na{eg vidika. Mesto gde joj se zakr`ljala ruka spajala s ramenom bilo je skriveno ispod dronjave haljine. Rekoh joj da je svu~e, {to ona, prevla~e}i haljinu preko glave, i u~ini.
	Bio sam svestan li{}a, grimiznog i zlatnog, i sme|e, ali ru`i~astim pro{arane boje njene ko`e, kao {to bih bio svestan draguljskih boja nekog mikrokosmosa u koji bih mogao zavirivati kroz kakav maleni otvor. Pesma ptica i muzika vode bili su daleki i slatki kao cilikanje nekog orkestriona u dvori{tu koje bi se nalazilo daleko u dubini.
	Dodirnuo sam Herenino rame, a stvarnost sama postala je glina koju treba izgladiti i izdu`iti. Pomo}u jednog ili dva prelaska rukom izvajao sam Hereni novu ruku, koja je bila prava ogledalska slika druge. Suza koja mi pade na ruke dok sam radio ~inila mi se toliko vrela da bi mi mogla ko`u ope}i; devojka je drhtala.
	"Zavr{io sam", rekoh. "Obuci haljinu." Bio sam opet u onom mikrokosmosu i opet mi se ~inilo da je to ceo svet.
	Okrenula se da me pogleda u lice. "Volim te, gospodaru moj", re~e ona i odmah potom kleknu i poljubi vrh moje ~izme.
	Zapitah: "Mogu li videti tvoje {ake?" Meni samom vi{e nije bilo mogu}e da poverujem da sam stvarno u~inio to {to sam u~inio.
	Ispru`ila je ruke ka meni. "Sad }u biti odvedena da budem robinja, daleko odavde. Nije me briga. Ne, ne}e me odvesti... idem u planine, sakri}u se."
	Gledao sam njene {ake, koje su mi izgledale u svim pojedinostima savr{ene, ~ak i kad sam pritisnuo jednu uz drugu. Malo ko ima {ake sasvim iste veli~ine, jer ona koju vi{e koristi{ obi~no bude ve}a; njene su {ake, me|utim, bile jednake. Promrmljao sam: "Ko }e te odvesti, Herena? Da li va{e selo napadaju kultisti?"
	"Poreznici, da."
	"Samo zato {to sad ima{ dve zdrave ruke?"
	"Zato {to mi sad ni{ta ne fali." Za}utala je, zaprepa{}ena tom novom mogu}no{}u. "Ne fali mi ni{ta, je li tako?"
	Nije bilo vreme za filozofiju. "Ne, savr{ena si... vrlo privla~na mlada `ena."
	"Onda }e me oni odvesti. Je li tebi dobro?"
	"Samo me je uhvatila neka male{na slabost. Bi}e mi bolje za koji trenutak." Obrisah ~elo rubom ogrta~a, kao {to sam radio kad sam mu~itelj bio.
	"Ne izgleda{ kao da ti je dobro."
	"Tvoju ruku su popravile, ve}im delom, energije Urta, rekao bih. Ali morale su prolaziti kroz mene. Valjda su sa sobom odnele i ne{to moje energije."
	"Zna{ moje ime, gospodaru. A kakvo je tvoje?"
	"Severijan."
	"Dobavi}u hranu za tebe u ku}i moga oca, lorde Severijane. Ima je jo{."
	Dunu vetar i zavitla li{}e blistavih boja oko na{ih lica dok smo se vra}ali.
	
	29. ME\U SELJANIMA
	U mom `ivotu na{lo se mesta za mnoge tuge i mnoge pobede, ali za vrlo malo zadovoljstava izvan onih jednostavnih kao {to su ljubav i spavanje, ~ist vazduh i dobra hrana, stvari koje svako mo`e upoznati. Me|u najve}a zadovoljstva ubrajam izraz lica tog hetmana kad je video ruku svoje k}eri. Bila je to takva me{avina zaprepa{}enja pred ~udesnim, straha i sre}e, da sam bio voljan da mu obrijem lice samo da bih ga bolje video. Herena je, verujem, u tome prizoru u`ivala jednako kao ja; a kad se potpuno nasitila te radosti, zagrlila ga je, rekla mu da nam je obe}ala osve`enje i, sagnuv{i se, u{la unutra da zagrli majku.
	^im smo u{li i mi, strah seljana preokrenuo se u radoznalost. Nekoliko najhrabrijih mu{karaca uguralo se unutra; ~u~nuli su iza nas, ni re~i ne zbore}i, a mi smo posedali na asure oko sto~i}a po kome je hetmanova `ena - neprestano suze rone}i i ugrizaju}i se za usne - raspore|ivala gozbu za nas. Ostali su samo gledali kroz vrata i gvirkali kroz pukotine u zidovima bez prozora.
	Dobili smo pe~ene kola~e od stucanog kukuruza, jabuke donekle o{te}ene mrazom, vodu i (kao veliki delikates; neki od }ute}ih posmatra~a nisu skrivali da im, zbog toga, ide voda na usta) butkice dva zeca, kuvane, ukiseljene, usoljene i slu`ene hladne. Hetman i njegova porodica ovo poslednje jelo nisu ni pipnuli. Ja sam to nazvao gozbom, zato {to je taj narod tako mislio; ali jednostavni mornarski ru~ak koji smo na brodskom ~amcu pojeli nekoliko smena vremena ranije bio je, u pore|enju sa ovim, pravi banket.
	Uvideh da nisam gladan, ali da sam umoran i vrlo `edan. Pojeo sam jedan kola~ i {trpnuo malo mesa, ali sam vodu ispijao izobilno; onda sam zaklju~io da bi se jedan vi{i stupanj u~tivosti mogao sastojati u tome da hetmanovoj porodici ostavim jedan deo te hrane, jer se lepo videlo da imaju vrlo malo; zato po~eh da krcam orahe.
	To je, o~igledno, bio signal da moj doma}in mo`e da govori. "Ja sam Bregvin", re~e on. "Na{e selo zove se Vici. Moja `ena je Cinia. Na{a k}er je Herena. Ova `ena...", on otklonom glave pokaza ka Burgundofari, "...ka`e da si dobar ~ovek."
	"Moje ime je Severijan. Ova `ena je Burgundofara. Ja sam zao ~ovek koji poku{ava da bude dobar."
	"Mi u Viciju malo {ta ~ujemo o dalekom svetu. Mo`da }e{ nam re}i koja te je slu~ajnost dovela u na{e selo."
	Dok je to govorio, izraz njegovog lica pokazivao je samo u~tivu ljubopitljivost i ni{ta vi{e; ipak, njegovo pitanje me je zaustavilo. Bilo bi lako odbiti ove seljake nekakvom pri~icom o trgovini ili hodo~a{}u; zapravo, ako bih mu samo rekao da se nadamo da vratimo Burgundofaru u njen zavi~aj pokraj okeana, to ne bi bila u celosti la`. Me|utim, da li sam imao pravo da govorim takve stvari? Ve} ranije sam bio rekao Burgundofari da sam oti{ao do kraja Vaseljene da bih spasao ovaj narod. Bacio sam pogled ka hetmanovoj supruzi, izmu~enoj radom, koja je i sad bila u suzama, i ka tim mu{karcima, ljudima prosedih brada i tvrdih {aka. Odakle meni pravo da s njima postupam kao sa decom?
	"Ova `ena", rekoh, "je iz Litija. Mo`da za njega znate?"
	Hetman odmahnu glavom.
	"Ljudi koji tamo `ive su ribari. Ona se nada da na|e put povratka tamo." Udahnuo sam duboko. "Ja..." Dok sam tra`io re~i, hetman se nagnuo samo malo napred. "Ja sam uspeo da pomognem Hereni. To znate."
	"Zahvalni smo", re~e on.
	Burgundofara me dota~e po mi{ici. Kad sam je pogledao, njene o~i mi reko{e da bi to {to ~inim moglo biti opasno. To je meni ve} bilo znano.
	"Ni Urt sam nije sasvim zdrav."
	Hetman i svi ostali mu{karci - oni su dotad ~u~ali naslonjeni le|ima na zid - u~ini{e mali pomak da budu bli`e meni. Videh da je nekolicina klimnula glavom.
	"Ja sam do{ao da postignem njengovo ozdravljenje."
	Kao da mu se re~i otr`u silom, jedan od tih mu{karaca re~e: "Pao je sneg pre nego {to je kukuruz sazreo. Ovo je druga takva godina." Jo{ nekoliko njih klimnu glavom, a onaj koji je sedeo iza hetmana i koji je zato bio okrenut licem ka meni re~e: "Nebeski narod se ljuti na nas."
	Poku{ao sam da objasnim. "Nebeski narod - to su hieroduli i hierarsi. Oni nas ne mrze. Ali oni su daleko, a i pla{e nas se zbog stvari koje smo u~inili ranije, davno, kad je na{a rasa bila mlada. Bio sam kod njih." Gledao sam bezizra`ajna lica seljana, pitaju}i se da li }e mi ijedan od njih poverovati. "Postigao sam pomirenje - doveo sam njih bli`e nama, a nas bli`e njima, ~ini mi se. Oni su me poslali nazad."
	
	Te no}i, dok smo Burgundofara i ja le`ali u hetmanovoj kolibi (on, njegova `ena i k}er zahtevali su da umesto njih tu prespavamo), ona re~e: "Ovi }e nas pre ili posle ubiti, zna{."
	Obe}ah joj: "Sutra idemo odavde."
	"Ma ne}e nas pustiti", bio je njen odgovor; jutro je pokazalo da smo oboje bili na neki na~in u pravu. Zaista smo oti{li; ali seljani su nam rekli da postoji drugo selo, zvano Gurgustiji, udaljeno nekoliko liga, i ispratili su nas donde. Kad smo stigli, Herenina ruka je pokazana, {to je izazvalo sveop{te divljenje, a mi smo (ne samo Burgundofara i ja nego i Herena, Bregvin i ostali) dobili gozbu u mnogo ~emu nalik na onu prvu, osim {to su se, umesto ze~etine, pojavile sve`e ribe.
	Posle su me obavestili o postojanju jednog ~oveka koji je veoma dobar i veoma vredan, ali koji je sada veoma bolestan. Rekoh njegovim sugra|anima da ne mogu ni{ta obe}ati, ali da }u ga pregledati i da }u mu pomo}i ako budem mogao.
	Le`ao je u kolibi koja je izgledala stara koliko i on i koja je sva smrdela na zarazu i smrt. Naredio sam seljanima koji su se za mnom nagurali u nju da svi izi|u. Kad su oti{li, po~eo sam da preturam po unutra{njosti, najzad sam na{ao nekakvu dronjavu krpetinu dovoljno veliku da njome zapre~im vrata.
	Kad je krpa bila name{tena, unutra je zavladao takav mrak da sam bolesnika jedva video. Nagnuo sam se nad njega i u prvi mah mi se u~inilo da se moje o~i privikavaju na mrak. Slede}eg trenutka sam shvatio da nije vi{e tako mra~no kao {to je bilo. Neka slaba svetlost {etala se po njemu, idu}i za kretanjem mojih o~iju. Prva pomisao mi je bila da to dopire iz onog trna koji se i sad nalazio u ko`noj vre}ici {to ju je Dorkas sa{ila za Kand`u, mada se ~inilo da nije mogu}e da trn sija i kroz kesicu i kroz ko{ulju na takav na~in. Izvadih ga. Bio je i sad jednako taman kao i onda kad sam probao da osvetlim hodnik ispred moje kabine njime; zato ga sklonih nazad.
	Bolesnik otvori o~i. Ja mu klimnuh glavom i poku{ah da se nasme{im.
	"Jesi li po mene do{ao?" zapita on. Bio je to samo {apat.
	"Nisam Smrt", rekoh mu, "mada sam za nju bio ~esto, a neta~no, smatran."
	"Mislio sam da si ona, sire. Izgleda{ tako dobar."
	"Da li `eli{ da umre{? To mogu da obezbedim za tren ako ti je takva volja."
	"Da, ako ozdraviti ne mogu." Njegove se o~i opet sklopi{e.
	Svukao sam sa njega ru~no pletene pokriva~e i video da je ispod njih nag. Na desnom boku imao je nateklinu u veli~ini de~je glave. Pogladio sam je i ona je nestala, a ja sam sav treperio od sile koja je bujicom navirala iz Urta, dizala se kroz moje noge i iz mojih prstiju isticala.
	Iznenada je u kolibi opet bila tama, a ja sam sedeo na njenom podu od nabijene zemlje oslu{kuju}i, kao ~arolijom zaustavljen, disanje bolesnika. ^inilo se da je pro{lo dugo. Ustao sam, obuzet umorom i ose}anjem da bi mi uskoro mogla pripasti muka - ta~no tako sam se ose}ao i kad sam Agilusa smaknuo. Skinuo sam krpu sa ulaza i stupio napolje, na Sun~evu svetlost.
	Burgundofara me je zagrlila. "Je li ti dobro?"
	Rekoh joj da jeste i zapitah mo`emo li negde sesti. Jedan krupan ~ovek jakog glasa - pretpostavljam da je to bio neki od bolesnikovih ro|aka - progurao se kroz gomilu i zatra`io da mu se ka`e da li }e "Deklan" ozdraviti. Odgovorih da ne znam. Nisam prestajao da se guram kroz gomilu, u onom pravcu koji je Burgundofara pokazala. Bile su ve} pro{le none i taj jesenji dan postao je topao, kao {to se u takvim danima ponekad de{ava. Da sam se ose}ao bolje, smatrao bih tu uskome{anu, oznojenu gomilu seljaka komi~nom; upravo takvu gomilu smo svojevremeno upla{ili i razjurili izvo|enjem drame doktora Talosa na Ktesifonskom krstu. Sad su me gu{ili.
	"Ka`i mi!" dernjao mi se krupni ~ovek u lice. "Ho}e li njemu biti dobro?"
	Sad se ja okomih na njega. "Prijatelju moj, ti misli{ da, ako me je tvoje selo nahranilo, ja moram da odgovaram na tvoja pitanja. Pogre{no misli{!"
	Drugi ga odvuko{e, mada je, opet, mogu}e i da sam ga oborio udarcem. U svakom slu~aju, ~uo sam zvuk nekakvog udarca.
	Herena me uze za {aku. Gomila se otvori ispred nas, a ona me odvede do jednog drveta {iroke kro{nje, gde sedosmo na glatku, golu zemlju; nesumnjivo je to bilo mesto sastajanja seoskih stare{ina.
	Neko do|e klanjaju}i se i zapita da li mi je i{ta potrebno. @eleo sam vodu; donese je jedna `ena, vodu hladnu, pravo iz potoka, u kamenom }upu po kome se spolja nahvatala rosa i na kome se, kao poklopac, nalazio izvrnut pehar. Herena je sela desno, a Burgundofara levo od mene i mi po~esmo dodavati pehar izme|u sebe.
	Pojavi se gurgustijski hetman. Klanjaju}i se, pokaza ka Bregvinu i re~e: "Moj brat mi re~e kako si do{ao u njegovo selo la|om koja je plovila po oblacima i kako namerava{ da nas izmiri{ sa silama nebeskim. Celog veka smo i{li na visoka mesta i slali dim na{ih ponuda njima, ali nebeski narod se ljuti i {alje mraz. Ljudi u Nesusu ka`u da se Sunce hladi..."
	Burgundofara ga prekide. "Koliko je daleko Nesus?"
	"Slede}e selo je Os, gospo|o. Odatle ~ovek mo`e ~amcem da se domogne Nesusa za jedan dan."
	"A iz Nesusa mo`emo na}i prevoz za Liti", pro{apta Burgundofara ka meni.
	Hetman nastavi: "Ipak, monarh nam uzima poreze kao i ranije, a kad ne mo`emo da mu damo `ito, uzima nam decu. Odlazili smo na visoka mesta kao i na{i o~evi. Mi iz Gurgustija ispekli svog najboljeg ovna pre dolaska mraza. [ta bi, umesto toga, trebalo da ~inimo?"
	Poku{ah da mu ka`em da se hieroduli nas pla{e zato {to smo se u pradrevnim vremenima, u doba slave Urtove, ra{irili preko svetova, uni{tili mnoge druge rase i doneli svoju surovost i svoje ratove svuda. "Moramo biti jedno", rekoh mu. "Moramo govoriti samo istinu da bi drugi mogli da se pouzdaju u na{a obe}anja. Moramo negovati Urt kao {to vi negujete va{a polja."
	On i neki drugi po~e{e klimati glavama kao da su razumeli; mo`da i jesu. Mo`da su razumeli bar neke delove toga {to sam govorio.
	U zadnjem delu gomile nastade kome{anje, vika, klicanje i plakanje. Ovi koji su sedeli sko~i{e na noge; ja sam bio odve} umoran da to u~inim. Posle jo{ dreke i zbrkanog govorenja izvedo{e bolesnika napred; bio je i sad nag, osim {to mu je jedna od krpa (prepoznao sam je: jedan od njegovih ru~no tkanih pokriva~a) bila omotana oko bedara i vezana u ~vor.
	"Evo ga Deklan", saop{ti neko. "Deklane, objasni gospodinu kako si ozdravio."
	On poku{a da govori, ali ga nisam ~uo. Gestovima pokazah gomili da u}uti.
	"Dok sam le`ao na krevetu, gospodine, pojavio se jedan serafim, sav u ruho od svetlosti odeven." Me|u seljacima tu i tamo po~e cerekanje; podgurkivali su se laktovima, slu{aju}i ga. "Pitao me je `elim li mreti. Ja rekoh da mi se `ivi, pa zaspah i probudih se, evo, ovakav kakvog me vidite sad."
	Seljani se po~e{e smejati, a nekolicina po~e govoriti: "Ovaj gospodin ovde te je izle~io", i sli~ne stvari.
	Stadoh vikati na njih. "Ovaj ~ovek je bio tamo, a vi niste! Pravite budale od sebe kad tvrdite da znate vi{e nego svedok!" To je bio plod mojih dugih dana provedenih u slu{anju kako radi arhonov sud u Traksu, a jo{ vi{e, bojim se, plod onog vremena kad sam ja, kao autarh, sudio.
	Burgundofara je `elela da odmah produ`i ka Osu, ali ja sam bio odve} umoran da tog dana idem dalje; nije mi se htelo ni da spavam opet u nekoj zagu{ljivoj kolibi. Rekoh me{tanima Gurgustija da }emo Burgundofara i ja spavati pod njihovim savetskim drvetom, a da oni treba da na|u mesta u svojim domovima za one koji su sa mnom do{li iz Vicija. Tako je i bilo; ali kad sam se, u neko doba no}i, probudio, video sam se da pokraj nas le`i i Herena.
	
	30. CERIKS
	Iz Gurgustija kad smo kretali na{lo se mnogo me{tana voljnih da po|u s nama; to su hteli i neki iz Vicija. Zabranio sam im to, jer nisam `eleo da budem no{en unaokolo kao relikvija.
	U po~etku su se bunili, ali kad su videli da sam nepopustljiv, zadovoljili su se dugim (i ~esto ponavljanim) govorima zahvalnosti i davanjem poklona: meni dado{e jedan upleten {tap, plod besomu~no `urnog rada dvojice najboljih drvodelja u tom selu; Burgundofari jedan {al ispleten vunom u raznim bojama, koji je morao biti najskupoceniji `enski odevni predmet u celom selu; za nas oboje ko{aru punu hrane. Hranu smo pojeli uz put, a ko{aru bacili u potok; ali smo druge dve stvari zadr`ali, jer se meni taj {tap dopao kao ispomo} u hodanju, dok je {al odu{evio Burgundofaru zato {to je ubla`io mu{ku strogost njene ravne grudne ode}e. U suton, tik pre zatvaranja kapija, u|osmo u gradi} Os.
	Tu se potok, uz koji smo i{li, ulivao u \ol i tu su se na dokovima nalazile privezane la|e - ksebeci, karake i feluke. Raspitivali smo se za njihove kapetane, ali oni su bili svi oti{li na obalu, zarad posla ili zadovoljstva, a zlovoljni stra`ari ostavljeni da ~uvaju ta plovila uverili su nas da }emo se morati vratiti ujutru. Jedan nam preporu~i "Alaski kotli}"; uputili smo se tamo, ali smo uz put nai{li na jednog ~oveka odevenog u tirsko purpurnu i zelenu ode}u, koji je, stoje}i na nekakvom izvrnutom buretu, govorio masi od stotinak slu{alaca:
	"...zakopano blago! Sve skriveno - otkrijem! Ako su u `bunu tri ptice, tre}a mo`da ne zna za prvu, ali ja znam. Ima jedan prsten - evo sad, dok govorim - ispod jastuka na{eg vladara, na{eg mudrog, nat~ulnog... Hvala ti, dobra `eno. [ta `eli{ znati? Ja to znam, dakako, ali dozvoli da to i ovi dobri ljudi ~uju. A onda }u ja otkriti odgovor."
	Jedna debela varo{anka bila mu je uru~ila nekoliko aesa. Burgundofara re~e: "Hajde. Ja bih da sednem i ne{to pojedem."
	"^ekaj", rekoh joj.
	Ostao sam delimi~no zbog toga {to me je brbljanje ovog propovednika-{arlatana podsetilo na doktora Talosa, ali ve}im delom zato {to je ne{to u njegovim o~ima podse}alo na Abundancijusa. Me|utim, postojalo je i ne{to osnovnije od obe te stvari, mada nisam siguran da to mogu objasniti. Osetio sam da je ovaj neznanac putovao kao i ja; da smo obojica odlazili daleko i vratili se, na neki na~in na koji ~ak ni Burgundofara nije putovala; i da, iako to nisu bili odlasci do istog mesta niti povraci sa istim dobitkom, obojica poznajemo drumove vrlo ~udne.
	Gojazna varo{anka ne{to promrmlja, a propovenik oglasi: "Ona moli da joj se ka`e da li }e njen mu` na}i novi plac za parno kupatilo i da li }e mu taj poslovni poduhvat uspeti."
	On `estokim pokretom di`e ruke iznad glave, ste`u}i svoj duga~ki ~arobnja~ki {tap. O~i su mu ostale otvorene, ali ih je prevrnuo nagore, toliko da su se beonja~e videle kao belanca dva kuvana jajeta. Osmehnuo sam se, o~ekuju}i da se gomila nasmeje; ali bilo je ne~eg u`asnog u toj slepoj, prizivaju}oj prilici i niko se ne nasmeja. ^uli smo pljuskanje reke; i uzdahe ve~ernjeg povetarca smo ~uli, iako je duvao tako blago da ni moju kosu nije mogao poma}i.
	Odjednom njegove ruke pado{e, a nagle crne o~i pojavi{e se na svojim mestima. "Oba odgovora su potvrdna. Novo parno kupatilo staja}e ni pola lige daleko od mesta gde smo sad."
	"E, ovo je lako", {apnu Burgundofara. "Cela varo{ nama ni ligu u pre~niku."
	"A vi }ete od tog kupatila zara|ivati vi{e nego {to ste od starog ikada zara|ivali", obe}a nadriprorok. "Ali sada, moji dragi prijatelji, `elim da vam ka`em jo{ ne{to. Vi mislite da sam predskazanja govorio za pare koje mi je ova dobra `ena dala." On je aese bio zadr`ao u {aci. Sad ih baci, kao tamni stubi}, u smra~uju}e nebo. "E, pogre{ili ste, prijatelji moji! Evo!"
	Hitnuo je nov~i}e gomili, i to, rekao bih, mnogo vi{e nego {to je od nje dobio. Nastade divlji grabe`.
	Rekoh: "Dobro, hajemo."
	Burgundofara odmahnu glavom. "Ho}u da slu{am ovo."
	"Vremena su r|ava, prijatelji! Vi ste gladni ~uda. Taumaturgijskih izle~enja i jabuka sa borova! Pa, evo, danas po podne sam ~uo da je neki nadriiscelitelj i{ao kroz sela du` Fluminisa i da je krenuo ovamo." Njegove o~i se usmeri{e u moje. "Znam da je on sada ovde. Izazivam ga da stupi napred. Odr`a}emo takmi~enje za vas, prijatelji - oprobavanje magija! Dolazi, drugar. Hodi Ceriksu!"
	Gomila se pokretala, mrmljala. Ja se osmehnuh, odmahuju}i glavom.
	"Ti, dobri moj ~ove~e." Upro je prst ka meni. "Zna{ li ti kako izgleda kad ve`ba{ svoju volju toliko da ona postane, na kraju, kao gvozdena poluga? Kako je kad goni{ svoj duh ispred sebe kao roba? Kad trud truduje{ neprestano radi nekog cilja koji mo`e i ne do}i nikad, radi neke nagrade koja je tako daleka da se ~ini da ne}e nikad do}i?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Odgovori! Da te ~uju!"
	"Ne", rekoh. "Ja te stvari nisam radio."
	"A ipak, one su ono {to se raditi mora ako neko ho}e da dograbi `ezlo Inkreatorovo!"
	Rekoh: "Ne znam ni{ta o grabljenju tog `ezla. Istinu da ka`em, siguran sam da se to ne mo`e uraditi. Ako ti je `elja da bude{ kao Inkreator, postavljam pitanje: mo`e{ li to posti}i rade}i onako kako Inkreator ne radi."
	Dohvatio sam Burgundofaru za ruku i povukao je odatle. I tek {to pro|osmo kroz jednu bo~nu uli~icu, taj {tap {to ga u Gurgustijima dobih pu~e uz jak zvuk. Odbacih onu polovinu koja mi je ostala u ruci u uli~ni kanal za slivanje prljave vode; nastavismo uzbrdicom koja je vodila od zidane obale do "Alaskog kotli}a".
	Ta kr~ma je izgledala pristojno; primetio sam da ljudi okupljeni u sali ne samo {to piju nego, ~inilo se, isto toliko i jedu, a to je uvek dobar znak. Kad se kr~mar nagnuo preko {anka da razgovara sa nama, zapitah ga mo`e li nam dati ve~eru i mirnu sobu.
	"Mogu, svakako, gospodine. Ne onakvu kakva bi va{em ugledu dolikovala, gospodine, ali takvu da u Osu boljih nema."
	Izvukoh jedan od Idasinih hrisosa. On ga uze, zagleda se na trenutak u njega kao da je iznena|en, pa re~e: "Naravno, sire. Da, naravno. Vidite me ujutro, gospodine, tad }u imati da vam vratim kusur. Mo`da biste voleli da vam se ve~era donese u sobu?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Onda, jedan sto. Vi }ete hteti da budete daleko od vrata, od {anka i od kuhinje, to razumem. Eno, tamo, sire - onaj sto sa ~ar{avom. Da li bi vam odgovarao?"
	Rekoh da bi.
	"Imamo svakovrsne slatkovodne ribe, gospodine. I to sve`e, tek uhva}ene. Na{a alaska ~orba ba{ je na glasu. Losos i riba list; obe dimljene, ili usoljene. Divlja~, gove|e, tele}e, jagnje}e, `ivinsko?..."
	Rekoh: "^uo sam da je do hrane te{ko do}i u ovom delu sveta."
	Na~inio je zabrinut izraz lica. "Neuspele `etve. Da, gospodine moj. Ova je bila tre}a uzastopna. Hleb jako skup - ne skup za vas, gospodine, ali za sirotinju je skup. Mnogo je sirotinjske dece koja }e ve~eras gladna u krevet, zato budimo zahvalni {to mi ne moramo tako."
	Burgundofara zapita: "Sve`eg lososa nemate?"
	"Samo u prole}e, bojim se. Oni tad putuju, gospo|o. U drugo doba mogu se samo u moru uloviti, ali ne mogu se ovako daleko uzvodno dovesti, a da se ne pokvare."
	"Onda, usoljenog lososa."
	"Dopa{}e vam se, gospo - usoljavan je u na{oj sopstvenoj kuhinji, nema ni tri meseca od tad. Ne brinite se za hleb, vo}e i tako dalje. Sve }emo to mi doneti, a vi onda birajte. Imamo i banane sa severa, mada su, zbog pobune, skupe. Vino crno ili belo?"
	"Crno, rekla bih ja. Preporu~ujete li ga?"
	"Ja preporu~ujem sva na{a vina, gospo. Ne dopu{tam da u mom podrumu bude ijedno bure koje ne mogu preporu~iti."
	"Onda, crno."
	"Vrlo dobro, gospo. A za vas, sire?"
	Jedan trenutak pre toga rekao bih mu da nisam gladan. Sad videh da mi pri samom pominjanju hrane ide voda na usta; bilo mi je nemogu}e da odlu~im {ta najvi{e `elim.
	"Fazana, gospodine? Imamo jednog finog u letnjikovcu."
	"U redu. Ali vino ne}u. Mate ~aj. Imate li ga?"
	"Naravno, gospodine."
	"Pa, to }u piti. Odavno ga nisam okusio."
	"On bi morao biti odmah spreman, gospodine. Da li }e vam biti potrebno i{ta vi{e?"
	"Samo to da sutra bude rani doru~ak; idemo na kej da obezbedimo prevoz do Nesusa. Tad }u o~ekivati da dobijem kusur."
	"Ima}u ga za vas, gospodine, a i dobar, vreo doru~ak ujutro. Kobasice, gospodine. I {unku i..."
	Klimnuo sam glavom i pokazao mu, pokretom ruke, da se udalji.
	Kad je oti{ao, Burgundofara upita: "[to nisi hteo da jedemo u na{oj sobi? Bilo bi toliko lep{e."
	"Zato {to se nadam da ne{to saznam. A i zato {to ne `elim da budem sam pa da moram da razmi{ljam."
	"Pa bila bih ja tamo."
	"Da, ali bolje je kad ima vi{e ljudi."
	"[ta..."
	Pokretom ruke joj pokazah da }uti. Jedan sredove~ni ~ovek, koji je dotad jeo sam, ustade i baci poslednju kost na svoj drveni tanjir. Onda ponese ~a{u ka na{em stolu. "Hadelin se zovem", re~e. "Kapetan 'Alsione'."
	Klimnuo sam glavom. "Sedite, kapetane. [ta mo`emo u~initi za vas?"
	"^uo sam {ta pri~ate Kirinu. Rekoste da vam treba prevoz niz reku. Ima jeftinijih, ima nekih gde su kabine bolje. Mislim, prostranije i ukra{enije; ~istije od mojih ne postoje. A nema ni la|e br`e od moje 'Alsione', ako ne ra~unamo patrolne; mi isplovljavamo sutra ujutro."
	Zapitah ga koliko bi mu trebalo do Nesusa, a Burgundofara ubaci: "A do mora?"
	"U Nesus bi trebalo da stignemo jedan dan posle polaska, mada to zavisi od vetra i vremenskih prilika. Vetar je prete`no lak i povoljan u ovo doba godine, ali ako nai|e neka rana oluja, mora}emo se privezati negde."
	Klimnuh glavom. "Svakako."
	"Bez oluje sti`emo, zna~i, preksutra, otprilike u vreme vespera ili malo ranije. Iskrca}u vas gde god `elite, pre karavanseraja. Onda }emo biti vezani dva dana zbog istovara i utovara, a posle toga nastavljamo nizvodno. Od Nesusa do delte to obi~no potraje ~etrnaest dana, ili malo manje."
	"Mora}emo videti tvoj brod pre nego {to ponudu prihvatimo."
	"Ne}ete na}i ni{ta zbog ~ega bih se postideo, sire. Razlog {to sam do{ao da s vama pri~am jeste taj {to polazimo rano i {to imamo brzinu ako vam je brzina potrebna. Normalnim redom stvari mi bismo isplovili pre va{eg silaska do luke. Ali ako ste vi i ona voljni da se sretnemo ovde ujutro ~im se Sunce poka`e, je{}emo ne{to malo i si}i }emo zajedno."
	"Osta}ete u ovoj kr~mi ve~eras, kapetane?"
	"Jest, gospodine. Ostajem na obali kad mogu. Ve}ina nas tako. Ma, i sutra nave~er }emo mi biti u nekom pristani{tu, ako takva bude volja Pankreatorova."
	Do|e konobar sa na{om ve~erom, a kr~mar uspe da privu~e Hadelinovu pa`nju ~ak s drugog kraja sale. "Izvinite, gospodine", re~e Hadelin. "Kirin ne{to ho}e, a vi i ona }ete hteti da jedete. Vidimo se, evo, ba{ ovde, ujutro."
	"Mi }emo biti ovde", obe}ah.
	"Losos je divan", re~e mi Burgundofara jedu}i. "Mi nosimo u la|ama usoljenu ribu za ona vremena kad ni{ta ne ulovimo, ali ovo je bolje. Nisam znala koliko mi je to nedostajalo."
	Rekoh da mi je drago {to joj se ve~era svi|a.
	"I tako, bi}u opet na la|i. Misli{ li da je ovo dobar kapetan? Kladim se da je demon prema svojoj posadi."
	Pokretom joj opet pokazah da }uti. Hadelin se vra}ao.
	Kad je opet izvukao stolicu, ona re~e: "Da li biste probali od mog vina, kapetane? Doneli mi celu bocu."
	"Pola ~a{e, dru{tva radi." Bacio je pogled preko ramena, a onda se okrenuo ka nama; jedan ugao njegovih usana bio je podignut za debljinu tri vlasi kose. "Kirin me je upravo upozorio da te se ~uvam. Ka`e, dao si mu hrisos kakav on nikada ranije nije video."
	"Pa, mo`e da ga vrati, ako ho}e. @eli{ li ti da vidi{ jedan na{ nov~i}?"
	"Brodar sam; mi vi|amo pare iz drugih dr`ava. Na|e se i pokoja parica iz grobova. Ima grobova o-ho-ho gore u planinama, a?"
	"Pojma nemam." Dodao sam mu, preko stola, jedan hrisos.
	Razgledao ga je, zagrizao i vratio mi ga. "Jeste zlato, jeste. Ovaj li~i pomalo na tebe, samo {to je zadobio neku malecnu posekotinu. Pretpostavljam da to nisi primetio."
	"Nisam", rekoh. "Nije mi uop{te palo na pamet."
	Hadelin klimnu glavom i odgurnu stolicu nazad. "^ovek se ne brije popreko. Vidimo se ujutro, gospodine, gospo|o."
	Kad smo se popeli na sprat i u{li u na{u sobu, oka~io sam ogrta~ i ko{ulju na drvene klinove ~iviluka, a onda sam po~eo da perem ruke i lice u toploj vodi koju su poslu`itelji ove kr~me doneli; tad Burgundofara re~e: "On ga je prelomio, a?"
	Znao sam na {ta misli, pa sam klimnuo glavom.
	"Trebalo je da mu izi|e{ na nadmetanje."
	"Nisam ~arobnjak", rekoh joj, "ali se jesam jednom upustio u dvoboj ~arobnja{tvom. I umalo da me ubiju."
	"Udesio si da ruka one cure izgleda dobro."
	"To nije bila magija. Ja sam..."
	Napolju se prolomi zvuk trube, i to one uvijene kao {to su neke {koljke uvijene. Zatim se za~u zbrkana galama mnogih glasova. Odoh do prozora i pogledah napolje. Na{a je soba bila na spratu i ta visina mi je omogu}ila da lako gledam preko glava ljudi do sredi{ta gomile; tamo je onaj {arlatan stajao pored drvene plo~e, od one vrste na kojoj se nose mrtva~ki kov~ezi; plo~u su na svojim ramenima nosila osmorica ljudi. Na tren me je obuzela, i protiv moje volje, pomisao da je Burgundofara, pominju}i ga, zapravo dozvala tog nadriproroka.
	Vide}i me na prozoru, on dunu jo{ jednom u savijenu trubu, pokaza prstom da bi skrenuo pa`nju svih na mene i kad se svi zablenu{e, povika: "Digni ovog ~oveka iz mrtvih, drugar! Ako ti ne mo`e{, ja }u. Mo}ni Ceriks }e posti}i da mrtvi jo{ jednom prohodaju Urtom!" Pokazao je rukom ka mrtvom telu koje je le`alo u grotesknom polo`aju oborenog kipa, jo{ zahva}eno rigor mortisom.
	Doviknuh: "Smatra{ da sam ti takmac, mo}ni Cerikse, ali ja takve `elje nemam. Mi smo samo na proputovanju kroz Os, a krenuli smo na more. Odlazimo sutra." Zatvorio sam drvene kapke i namestio rezu preko njih.
	"On ga je polomio", re~e Burgundofara. Bila se skinula i sada je ~u~ala, naga, pokraj lavora sa vodom.
	"Da", rekoh.
	O~ekivao sam da }e me opet prekorevati, ali ona samo re~e: "Mi }emo se njega otarasiti ~im zaplovimo. Da li bi me ti `eleo no}as?"
	"Mo`da ne{to kasnije. @elim da razmislim." Obrisao sam vodu sa sebe i u{ao u na{u postelju.
	"E, pa, kad bude to kasnije, mora}e{ da me probudi{", re~e ona. "Od onolikog vina mi se prispavalo." Glas Ceriksov dopirao je kroz `aluzine, podignut u neku avetinjsku napevku.
	"I ho}u", rekoh joj dok je glatko ulazila pod }ebad, uz mene.
	San je upravo sklapao moje o~i; tad mrtva~eva sekira grunu u vrata, ona se otvori{e i on krutim koracima u|e u sobu.
	
	31. ZAMA
	Nisam odmah znao da je to onaj mrtvac. U sobi je vladao mrak, a hodni~i} ispred sobe bio je gotovo isto toliko mra~an. Bio sam ve} napola zaspao; kad je sekira prvi put udarila, otvorio sam o~i i video mutni sev ~elika kad se ona, drugim udarcem, probila kroz vrata.
	Burgundofara je vrisnula, a ja sam se iskotrljao iz kreveta tra`e}i, pipanjem, oru`je koje vi{e nisam posedovao. Vrata su se posle tre}eg udarca otvorila. Na trenutak su se u njihovom okviru videli mrtva~evi obrisi. Onda je njegova sekira mlatnula po praznom krevetu. Krevetski ram pu~e i ~itav krevet se, sa treskom, sru~i na pod.
	^inilo se da se vratio onaj dobrovoljac koga sam ubio tako davno u na{em nekropolisu; ostadoh uko~en od straha i krivice. Seku}i vazduh, mrtva~eva sekira za{i{ta kao nekad Hildegrinov a{ov; prolete pored moje glave i grunu u zid kao da je neki div ritnuo ~izmom to mesto. Nejaka svetlost na vratima bila je za tren zasenjena jer ju je Burgundofara, be`e}i, zaklonila.
	Sekira opet udari po zidu, ~ini mi se - ni pedalj daleko od mog uha. Mrtva~eva ruka, hladna kao zmija, odi{u}i smradom truljenja, o~e{a mi se o ruku. Po~eh se rvati s njim, pokretan nagonom, a ne mislima.
	Pojavi{e se sve}e i jedan fenjer. Dvojica mu{karaca, gotovo nagi, otrgo{e sekiru iz mrtva~evih ruku, a Burgundofara mu poturi no` pod grlo. Uz nju stade Hadelin, dr`e}i u jednoj ruci jatagan, a u drugoj sve}u. Gostioni~ar di`e fenjer do lica mrtva~evog, a onda mu fenjer ispade iz ruke.
	"On je mrtav", rekoh. "Sigurno si ve} vi|ao takve ljude. Takvi }emo biti i ti i ja jednog dana." Ritnuo sam mrtva~eve noge i izbio mu oslonac, na na~in kako nas je u~io majstor Gerlous, pa se mrtvac sru~i na pod, pored sad uga{enog fenjera.
	Burgundofara jeknu: "Ubola sam ga no`em, Severijane. Ali on nije..." Zatvorila je usta i jako ih stisnula, napre`u}i se da ne pla~e. Ruka kojom je dr`ala okrvavljeni no` tresla se.
	Ja je obgrlih jednom rukom, a neko viknu: "Pazite!"
	Mrtvi ~ovek se polako dizao na noge. Njegove o~i, koje su bile sklopljene dok je le`ao na podu, sad su se otvorile, iako su jo{ zurile bezizra`ajno, kao o~i le{a; jedan o~ni kapak bio je opu{ten. Iz uske rane na njegovom boku curila je mrka krv.
	Hadelin zakora~i napred, di`u}i jatagan.
	"^ekaj", rekoh i zadr`ah ga.
	Mrtva~eve {ake posegnu{e ka mom grlu. Ja ih svojim {akama prihvatih; vi{e ga se nisam pla{io, niti ose}ao u`as zbog njega. Umesto toga, bio sam preplavljen silnim sa`aljenjem prema njemu i prema svima nama, jer sam znao da smo svi u nekom stepenu mrtvi, da svi napola spavamo onim snom kojim on spava sasvim i da smo gluvi za pesmu `ivota u nama i oko nas.
	Njegove ruke se opusti{e niz bokove. Pogladih ga po rebrima desnom {akom, a `ivot pote~e kroz nju, tako da se ~inilo da }e se svaki prst razlistati u latice i pretvoriti u cvet. Moje srce je bilo mo}na ma{ina koja }e raditi ve~no i potresati ceo svet svakim svojim udarom. Nikada se nisam ose}ao toliko `iv kao tada dok sam davao `ivot njemu.
	I onda sam video promenu - svi smo je videli. Njegove o~i vi{e nisu bile mrtvi predmeti, nego ljudski organi kojima nas je video. Hladna krv smrti, ta gorka te~nost koja prlja bo~ne strane kasapskog panja, pokrenula se opet u njemu, briznula je iz rane koju je Burgundofara na~inila. A ta rana se zatvori i zaraste u trenu, ostavljaju}i samo grimiznu mrlju na podu i belu liniju na njegovoj ko`i. Krv se uzdigla u njegove obraze, tako da vi{e nisu bili lojno `uti, nego sme|i; dobili su izgled `ivota.
	Do tog trenutka moja bi procena bila da je umro neki sredove~an ~ovek; ali momak koji je sad, `mirkaju}i, stajao preda mnom nije imao vi{e od dvadeset godina. Prise}aju}i se Milesa, obgrlio sam ga jednom rukom oko ple}a i rekao mu da `elim da bude dobrodo{ao jo{ jednom u zemlju `ivih; to sam govorio blago i polako, kao {to bih govorio psu.
	Hadelin je, sa ostalima koji su do{li da nam pomognu, uzmicao. Njihova lica bila su ispunjena strahom i zapanjeno{}u; a ja sam razmi{ljao (a o tome razmi{ljam i sada) kako je ~udno to da su oni bili tako hrabri u suo~enju sa ne~im u`asnim, a da su postali takve kukavice u susretu sa proricanjem sudbine.
	Mo`da je u pitanju samo to da mi, bore}i se sa zlom, dejstvujemo protiv svoje bra}e. U~inak na mene bio je taj da sam u tim trenucima razumeo jednu stvar koja me je od detinjstva zbunjivala - predanje da }e u zavr{noj bici ~itave vojske demona be`ati ~im samo ugledaju jednog jedinog vojnika Inkreatorovog.
	Poslednji je iza{ao kapetan Hadelin. Na vratima je zastao, otvorenih usta, tragaju}i za hrabro{}u potrebnom da progovori, ili mo`da samo tra`e}i prave re~i; onda se okrenuo i {mugnuo, a nas ostavio u mraku.
	"Ima jedna sve}a ovde negde", progun|a Burgundofara. Za~uh je kako pretura po stvarima tra`e}i je.
	Slede}eg trenutka sam Burgundofaru i video kako se naginje, umotana u }ebe, nad sto~i} koji je jo{ stajao pored upropa{}enog kreveta. Bio je to povratak one svetlosti koja je ranije obasjala bolesnikovu kolibu; Burgundofara vide ispred sebe svoju senku ocrtanu tom svetlo{}u, okrete se, vrisnu i istr~a napolje za ostalima.
	Nije mi se ~inilo da bih ne{to naro~ito dobio ako bih potr~ao za njom. Pregradio sam otvor vrata najbolje {to sam mogao, ne samo ostacima vrata nego i stolicama, a onda sam, koriste}i tu svetlost koja se pojavljivala kud god bih usmerio pogled, dovukao pocepani madrac na pod da bismo se donedavno mrtvi ~ovek i ja mogli odmoriti.
	Rekao sam odmoriti, ne spavati, jer ne verujem da je iko od nas dvojice zaspao, mada sam nekoliko puta zadremao i svaki put, bude}i se, ~uo kako se on kre}e po sobi, preduzimaju}i putovanja koja nisu bila ograni~ena prisustvom na{a ~etiri zida. Kad god sam zatvorio o~i, u~inilo mi se da su se one, same od sebe, naglo otvorile i zagledale u moju zvezdu, koja je plamsala iznad tavanice. A tavanica je postala providna kao membrana od tkiva, pa sam video kako se moja zvezda baca ka nama, iako je beskrajno daleka; kona~no sam ustao, otvorio prozorske kapke i nagnuo se kroz prozor da osmotrim nebo.
	Bila je vedra i vrlo hladna no}; svaka zvezda na nebu izgledala je kao dragulj. Uvideh da ta~no znam gde visi moja zvezda, ba{ kao {to morske guske uvek bez pogre{ke znaju gde }e na}i svoje kopneno upori{te, ~ak i kad njihovo kri~anje ~ujemo kroz ~itavu ligu maglu{tine. Ta~nije re~eno, znao sam gde bi trebalo da se moja zvezda nalazi; ali kad bih u tu ta~ku gledao, video bih samo tamu bez kraja. Bogato razasuto sazve`|e le`alo je po svim drugim delovima neba, kao preobilje dijamanata pri~vr{}enih za ogrta~ majstora; mo`da je svaka od tih zvezda pripadala po jednom nerazumnom glasniku, izgubljenom i zbunjenom kao ja. Ipak, nijedna od njih nije bila moja. Moja je bila - tamo, negde, i ja sam to znao, iako je nisam mogao videti.
	Kad ~ovek pi{e jedan ovakav letopis, stalno `eli da opisuje postupnosti razvoja; ali kod nekih doga|aja one ne postoje, nego se odigraju odjednom: nisu - zatim jesu. Tako se desilo sad. Zamisli ~oveka koji stoji pred ogledalom; kamen udara u ogledalo i ono istog trena skr{eno pada.
	A taj ~ovek uvi|a da jeste onaj koji jeste, a ne onaj iz ogledala, kao {to je do malo~as verovao.
	Tako se zbilo sa mnom. Znao sam: ja sam ta zvezda, taj svetionik na granici izme|u Jesoda i Brajaha koji plovi kroz no}. Onda je ta ~vrsta uverenost nestala i ja sam opet bio samo ~ovek, taj koji stiska {akama prozorski okvir, trese se od hladno}e, iako je sav natopljen znojem, i oslu{kuje kako se drugi, donedavno mrtav, kre}e po sobi.
	Grad Os je le`ao u tami, jer je zelena Luna upravo nestajala iza mra~nih brda onostran crnog \ola. Pogledao sam na mesto gde je ranije stajao Ceriks sa svojom publikom i u~inilo mi se da u toj mutnoj svetlosti vidim i sad neke njihove tragove. Pokrenut pobudom koja je i meni samome bila neobja{njiva, vratih se u sobu i obukoh se, a onda sko~ih preko prozorskog okvira dole na blatnjavu ulicu.
	Tresnuo sam tako `estoko da sam se u jednom trenutku pobojao da sam slomio sko~ni zglob jedne noge. Na la|i sam bio lak kao paperje, a osim toga bio sam obuzet, zbog svoje nove noge, mo`da preteranim samouverenjem. Sad mi postade jasno da }u na Urtu morati iz po~etka da se u~im skakanju.
	Nai{li su neki oblaci i navukli veo preko zvezda, tako da sam morao pipanjem da tra`im predmete koje sam sa sprata video; ali uverih se da nisam pogre{io. Bila je tu jedna mesingana tacna za sve}u, a u njoj ostatak sagorele sve}e, tako sitan da bi bio svakoj p~eli ispod ~asti. U slivniku su jedno do drugog le`ala tela jednog mrtvog ma~eta i jedne mrtve pti~ice.
	Dok sam to razgledao, biv{i mrtvac sko~i blizu mene; izveo je doskok bolje nego ja. Obratih mu se, ali on ni{ta ne odgovori; probe radi, po|oh ulicom, ne daleko. On pitomo po|e za mnom.
	Vi{e nisam imao nimalo volje da spavam, a onaj umor koji me je bio zahvatio kad sam ga vratio u `ivot bio je zbrisan jednim ose}anjem koje sam u isku{enju da nazovem ose}anjem nestvarnosti - bilo je to odu{evljenje {to kona~no znam da moje bi}e nije spremljeno u jednu marionetu od krvi i mesa koju ljudi po navici nazivaju Severijan, nego u daleku zvezdu koja sija energijom dovoljnom da od nje deset hiljada svetova procveta. Gledaju}i tog donedavno mrtvog ~oveka, setio sam se kako smo Miles i ja pe{a~ili u vreme kad nije trebalo ni on ni ja da imamo ikakvu sposobnost hodanja i pomislih da je sad {to{ta druga~ije.
	"Hodi", rekoh. "Da razgledamo grad malo, a onda te ~astim pi}em ~im prva prodavnica pi}a razmandali vrata."
	Nije odgovorio. Kad sam ga izveo na jedno mesto obasjano zvezdanom svetlo{}u, video sam da mu lice izgleda kao lice ~oveka koji luta kroz ~udnovate snove.
	Kad bih, ~itatelju, podrobno opisao sva na{a tada{nja lutanja, ti bi smatrao da je to uistinu veoma dosadno; ali meni nije bilo dosadno. [etali smo po vrhovima bre`uljaka, idu}i ka severu sve dok nas nije zaustavio tvr|avski zid kojim je grad bio opasan; to je bio zid u veoma ru{evnom stanju, mada se ~inilo da je podignut ne samo zbog straha nego, u jednakoj meri, i zbog gordosti. Okrenuli smo se i onda oti{li le`erno niz uli~ice krivudave, ali prijatne, du` kojih su bile ku}e izgra|ene napola od drveta; do reke smo stigli kad je prva svetlost novog dana provirila preko krovova iza nas.
	Dok smo se {etali, dive}i se mnogojarbolnim brodovima, zaustavi nas jedan starac, koji je verovatno rano ustajao i (kao mnogi starci) slabo spavao.
	"O, gle, Zama!" uskliknu on. "Zama, de~ko, pa govorili su da si mrtav."
	Nasmejao sam se, a na zvuk mog smeha ~ovek donedavno mrtav se osmehnuo.
	Stari se zacerekao. "E, vala, u `ivotu nisi bolje izgledao!"
	Upitah: "[ta su pri~ali, kako je izgubio `ivot?"
	"Udavio se! Pinianov brodi} potonuo je kod ostrva Baiulo, eto {ta sam ~uo."
	"Ima li on suprugu?" Na to me stari ~udno pogleda, a ja nastavih: "Upoznao sam ga no}as, u varo{i, pili smo, pa bih ga rado ostavio negde. Bojim se da je pijucnuo malo vi{e nego {to je dobro za njega."
	"Nema porodicu. Na stanu je kod Piniana. A Pinianova stara mu uzima taj iznos iz plate." Re~e mi kako da stignem tamo i kako da prepoznam tu ku}u, koja je, po opisu, bila bedna i prljava. "Samo, ja ga ne bih njima dovodio tako rano i tako mokrog. Pinijan }e ga izvo{titi k'o vola, to ti je sigurna stvar." On zapanjeno strese glavom. "Ali, ljudi, svako je ~uo da su Zamino telo izvukli iz vode i doneli sa sobom!"
	Rekoh mu, ne znaju}i {ta bih drugo mogao kazati: "Nikad ~ovek ne zna u {ta da veruje", a onda, dirnut ~injenicom da je ovaj jadni starac o~ito silno radostan {to vidi da je jedan sna`ni mladi ~ovek jo{ `iv, polo`ih {aku starome na teme i promrmljah nekoliko uobi~ajenih izreka u smislu da mu `elim svako dobro u ovom `ivotu i u slede}em. Taj blagoslov sam, kao autarh, povremeno davao.
	Nisam imao nameru da u~inim ni{ta, ali nastupio je izuzetan u~inak. ^im sam sklonio {aku sa njega, po~e se doga|ati ne{to - kao da su godine bile pra{ina popadala po njemu i kao da su se sad poru{ili neki nevidljivi zidovi i dopustili vetru da jurne unutra; njegove o~i se otvori{e toliko da se ~inilo da su velike kao tanjiri; on pade na kolena.
	Kad smo se malo udaljili, osvrnuo sam se da ga na tren pogledam. Jo{ je tamo kle~ao i gledao za nama, ali vi{e nije bio star. Nije bio ni mladi}, nego je samo bio su{tinski ~ovek, ~ovek oslobo|en vrte{ke vremena.
	Zama nije ni{ta rekao, ali me je obuhvatio jednom rukom oko ple}a. Tako isto sam i ja obuhvatio jednom rukom njega, pa smo tako hodali dalje, onom ulicom kroz koju smo Burgundofara i ja pro{li prethodne ve~eri; ubrzo je na|osmo kako doru~kuje sa Hadelinom u trpezariji "Alaskog kotli}a".
	
	32. SILAZAK DO "ALSIONE"
	Nisu o~ekivali ni mene ni njega - za njihovim stolom nije bilo slobodnih mesta. Privukao sam jednu stolicu za sebe, a onda, zato {to je Zama samo stajao i buljio, i jednu za njega.
	"Mislili smo da si oti{ao, gospodine", re~e Hadelin. Njegovo lice - i njeno - dovoljno jasno su govorili gde je Burgundofara provela no}.
	"I bio sam oti{ao", rekoh, govore}i njoj, a ne njemu. "Nego, vidim da si u{la u na{u sobu i uzela svoje stvari."
	"Mislila sam da si mrtav", re~e ona.
	Po{to nisam ni{ta odgovorio, dodala je: "Mislila sam da te je ovaj ~ovek ubio. Vrata su bila zapre~ena nekim stvarima koje sam morala da razgrnem, ali su kapci bili razbijeni iznutra."
	"U svakom slu~aju, gospodine, vratio si se." Hadelin je poku{ao da zazvu~i veselo, ali mu to nije uspelo. "Jesi li i dalje voljan da ide{ niz reku sa nama?"
	"Mo`da }u biti", rekoh. "Kad vidim tvoj brod."
	"Mislim da }e{ tada biti voljan, gospodine."
	Do|e kr~mar, klanjaju}i se i prinu|uju}i sebe da se osmehne. Zapazih da ima, iza ko`ne prega~e, kasapski no` zavu~en pod opasa~.
	"Za mene vo}e", rekoh mu. "No}as si rekao da ima{ vo}a. Donesi i za ovog ~oveka, vide}emo da li }e jesti. Za obojicu mate ~aj."
	"Odmah, sire."
	"Po{to budem jeo, mo`emo ti i ja po}i gore u moju sobu. O{te}ena je, pa }emo morati da zaklju~imo koliko to iznosi."
	"Ne}e biti takve potrebe, sire. Sitnica! Mo`da se mo`emo saglasiti da jedan ori~ok bude simboli~na naknada?" Poku{ao je da protrlja {ake na na~in kako takvi ljudi ~esto ~ine, ali tresle su se toliko da su ti njegovi pokreti izgledali sme{no.
	"Pet ori~oka, rekao bih ja, ili deset. Polomljena vrata, o{te}en zid, polomljen krevet - ti i ja }emo i}i gore da svedemo ra~une."
	Drhtale su mu i ruke; odjednom vi{e nije bilo prijatno zastra{ivati tog malog ~oveka koji je prisko~io sa fenjerom i {tapom kad je ~uo da je jedan od njegovih gostiju napadnut. Rekoh: "Ne treba da pije{ toliko", i dodirnuh mu {ake.
	Osmehnuo se, zacvrkutao: "Hvala, gospodine! Vo}e, da, gospodine!" - i oti{ao hitrim, sitnim hodom.
	Sve vo}e je bilo tropsko kao {to sam, napola, i o~ekivao: bokvice, narand`e, mangoi i banane, sve to doneto kopnenim putem do gornjeg toka reke, kolonama tovarnih magaraca, i onda poslato brodovima na jug. Nije bilo jabuka, niti gro`|a. Pozajmio sam onaj no` kojim je Zama bio uboden i olju{tio njime jedan mango plod. Jeli smo }ute}i. Posle nekog vremena po~eo je i Zama jesti; smatrao sam da je to dobar znak.
	"Jo{ ne{to, gospodine?" upita gostioni~ar stoje}i pored mene. "Imamo vo}a u izobilju."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Onda, mo`da..." Naginjanjem glave pokazao je ka stepeni{tu i ja ustadoh, pokretom staviv{i do znanja ostalima da ostanu gde su.
	Burgundofara re~e: "Bolje bi bilo da si ga ostavio u strahu. Jeftinije je." On joj dobaci pogled sirove mr`nje.
	Njegova kr~ma je protekle no}i izgledala mala, ali tad je bila opto~ena tamom, a ja sam bio umoran; sad videh da je premala, sa samo ~etiri sobe na na{em spratu i, valjda, jo{ ~etiri na gornjem. Na{a soba je izgledala i te kako prostrana kad sam le`ao na provaljenom madracu i slu{ao Zamino vrzmanje unaokolo, ali zapravo nije bila mnogo ve}a od one kabine u kojoj smo Burgundofara i ja boravili na ~amcu, ili brodi}u, koji nas je sa la|e prebacio na Urt. U jednom uglu je stajala Zamina sekira, stara, izlizana od upotrebe, namenjena za cepanje drva.
	"Nisam `eleo da ti do|e{ da bih uzimao pare, gospodine", re~e mi kr~mar. "Ne za ovo, niti za ma {ta. Ni sad ni ikad."
	Osvrnuo sam se, pogledao {tetu. "Ali }e{ pare dobiti."
	"Onda }u ih i pokloniti. Ima danas mnogo siroma{nih ljudi u Osu."
	"Mogu zamisliti." Nisam stvarno slu{ao ni njegove, a ni svoje re~i, nego sam pregledao drvene kapke; zahtevao sam da do|emo na sprat, u ovu sobu, samo da bih te kapke video. Burgundofara je pomenula da su razbijeni i bila je u pravu. Drvo je bilo odvaljeno sa onih zavrtanja koji su dr`ali rezu. Pamtio sam da sam te kapke rezom zatvorio i da sam ih kasnije otvorio. Po{ao sam, u se}anju, tragom svojih delovanja i na{ao da sam kapke samo dotakao, {to je bilo dovoljno da se naglo otvore.
	"Bilo bi pogre{no, gospodine, da i{ta naplatim, imaju}i u vidu {ta si ti doneo meni. Pa, 'Alaski kotli}' }e biti zauvek slavan i uzvodno i nizvodno." Njegove o~i se zagleda{e u neki raj slave, meni nevidljiv. "Dodu{e, i ovako smo bili dobro poznati - najbolja gostionica u Osu. Ali neki }e dolaziti i ostajati ovde samo da bi nas videli." Zahvati ga nadahnu}e. "Ne}u ja ovo da popravim, ba{ ni{ta! Ostavi}u sve, evo, ovako!"
	Rekoh: "Napla}uj im ulaz."
	"Da, gospodine, ta ti je dobra. Gostima ne, naravno. Ali ostalima }u napla}ivati, o, da!"
	Zaustio sam da mu naredim da to ne ~ini, nego da popravi svu {tetu; ali sam odmah i zatvorio usta. Zar sam ja na Urt do{ao zato da otmem ovom ~oveku sre}u - ako je to uop{te sre}a? On me je sad voleo kao {to otac voli sina kome se divi, ali koga ne razume. Kakvo sam ja pravo imao da mu nanosim {tetu?
	"Moji gosti su no}as pri~ali. Pretpostavljam, gospodine, da ne zna{ {ta se desilo kasnije, posle tvog vra}anja jadnoga Zame me|u nas?"
	"Ispri~aj mi", rekoh.
	Kad smo se vratili u prizemlje, navaljivao sam da mu platim, iako on nije hteo da primi novac. "Ve~era no}as za ovu `enu i mene. Sme{taj za Zamu i mene. Dva ori~oka za vrata, dva za zid, dva za krevet, dva za kapke. Doru~ak za Zamu i mene jutros. Sme{taj i doru~ak ove `ene stavi na ra~un kapetana Hadelina, pa da vidimo koliko ja dugujem."
	Tako je i u~inio, napisao je celu tu listu na par~etu sme|e hartije, pti~jim perom mnogo izgrizenim, koje je ~esto otkazivalo; onda mi je odbrojao kusur, urednim "stubi}ima" naslaganih srebrnih, bakarnih i mesinganih nov~i}a. Zapitah ga da li je sigurno da mi sleduje toliki kusur.
	"Ovde su cene iste za svakoga, sire. Ne napla}ujemo na osnovu toga ko koliko ima, nego ko je {ta naru~io - a {to se tebe ti~e, ne dopada mi se da ti naplatim i{ta."
	Hadelinov ra~un je sre|en sa mnogo manje ra~unanja i nas ~etvoro po|osmo. Mislim da mi je, od svih kr~mi u kojima sam ikada boravio, ponaj`alije bilo kad sam iz ove odlazio, jer sam u "Alaskom kotli}u" imao dobru hranu, dobro pi}e i dru{tvo ~estitih ljudi sa reke. Sanjao sam ~esto o povratku tamo; mo`da }u jednog dana taj san i ostvariti. Kad je Zama razvalio na{a vrata, u pomo} nam je, svakako, prisko~ilo daleko vi{e ljudi nego {to bi se razumno moglo o~ekivati; rado bih poverovao da je neko od njih bio, ili da su nekoliko njih bili ja. Uistinu, ponekad mi se ~ini da sam te no}i pri svetlosti sve}e spazio na tren i moje sopstveno lice.
	Bilo kako bilo, o tim licima nisam razmi{ljao kad smo iskora~ili na ulicu sve`u od jutra. Prvoj ti{ini zore bio je ve} kraj i teretna zapre`na kola su dumbarala po svojim tragovima urezanim u tlo; `ene ~ije su glave bile obmotane maramama zastajale su, na svom putu ka pijaci, da zure u nas. Jedan lete}i ~amac sli~an velikom skakavcu pro|e, silno zuje}i, iznad nas; njega sam gledao sve dok se nije izgubio sa vidika, a dok sam to ~inio, doticao me je duh onog ~udnog vetra koji je hujao sa pentadaktila kad su napadali na{u konjicu u Orithiji.
	"Takvi se vi{e ne vi|aju ~esto, gospodine", re~e Hadelin. Bilo je to izgovoreno onom vrstom grubosti koja predstavlja, {to sam ja tek kasnije shvatio, na~in da se iska`e po{tovanje. "Ve}ina vi{e ne leti."
	Priznadoh da nikad nisam nijedan takav ~amac video.
	Za{li smo za jedan ugao i pred nama se otvorio divan pogled niz brdo: kej od tamnog kamena, brodovi i brodi}i tamo ukotvljeni, iza njih {iroki \ol, ~ija voda bleska na Suncu i ~ija je druga obala izgubljena i svetlucavoj izmaglici. "Sigurno smo daleko ispod Traksa", rekoh Burgundofari, me{aju}i je, za trenutak, u svojoj svesti sa Guni; jer ja sam samo Guni bio ispri~ao pone{to o Traksu.
	Okrenula se, nasme{ila se, poku{ala da me uzme pod ruku. Hadelin re~e: "Ima dobrih sedam dana do Traksa, osim ako ti vetar poma`e ba{ celim putem. Ovde je bezbedno. Ba{ se ~udim da ti je poznata jedna takva provincijska varo{ica."
	Pribli`avali smo se keju, a za nama se vukla gomila ljudi; ostajali su, gotovo svi, na znatnoj udaljenosti, ali su {aputali i pokazivali ka Zami i meni. Burgundofara ih poku{a rasterati, a kad joj to ne uspe, zatra`i od mene da to u~inim.
	"Za{to?" zapitah. "Jo{ malo, pa }emo isploviti."
	Jedna starica povika, dozivaju}i Zamu, i potr~a da ga zagrli. On se osmehnuo; jasno se videlo da mu ona ne misli nikakvo zlo. Slede}eg trenutka sam video kako klima glavom u znak odgovora na njenu molbu da joj ka`e da li mu je dobro; zapitah da li mu je to baka.
	Izvela je, na seoski na~in, naklon iz u~tivosti. "O, ne, gospodine. Ali poznavala sam ga, a i svu decu, u starim vremenima. Kad sam ~ula da je Zama mrtav, osetila sam se kao da je deo mene umro s njim."
	"Pa i jeste", rekoh joj.
	Pri|o{e mornari da uzmu na{e le|ne vre}e sa stvarima i ja uvideh da sam Zamu i tu staricu gledao tako napeto, da nijedan pogled nisam odvojio za Hadelinovo plovilo. Bio je to ksebek, sasvim zgodnog izgleda - ja sam sa brodovima uvek imao sre}e. Hadelin je ve} bio na palubi; pozivao nas je da do|emo.
	Starica se ~vrsto dr`ala uz Zamu, a niz obraze su joj lile suze. Na moje o~i Zama obrisa jednu od tih suza s njenog lica i re~e: "Ne pla~i, Mafalda." Jedino tad je progovorio.
	Autohtoni ka`u da njihova stoka ume da govori ali ne}e zato {to zna da govor priziva demone, jer su sve na{e re~i samo psovke u jeziku empireuma, najvi{eg i naj~istijeg dela neba. Sad Zamine re~i kao da izazva{e ba{ to dejstvo. Gomila se razma~e, talasaju}i se kao voda pred u`asnim vilicama kronosaura, i Ceriks stupi napred.
	Na vrh njegovog gvo`|em okovanog {tapa bila je nabodena trula ljudska glava, a njegovo mr{avo telo bilo je ogrnuto ljudskom, sirovom ko`om; ali kad videh o~i njegove, za~udih se {to se uop{te zamajavao takvom povr{nom {arlatan{tinom, kao {to se ~ovek za~udi kad vidi pravu lepoticu da se obukla u la`nu svilu i nakin|urila kojekakvim staklenim zrncima. Nisam, do tada, znao da je to tako veliki ~arobnjak.
	Podstaknut obukom koju sam u detinjstvu dobio, prihvatio sam no` koji mi je Burgundofara stavila u {aku i salutirao njime Ceriksu - da bude pozdravljen pre nego {to Inkreator presudi izme|u nas dvojice; to sam u~inio dr`e}i se~ivo pljo{timice ispred svog lica.
	On je sigurno mislio da }u poku{ati da ga ubijem, {to je Burgundofara i zahtevala. Progovorio je u svoju levu {aku i po~eo se pripremati da baci magiju trovanja.
	Zama se promeni. Ne polako, kao {to to u pri~ama biva, nego stra{nom naglo{}u: opet je bio onaj isti mrtvac koji je ranije provalio u na{u sobu. Gomili ljudi ote se krik nalik na dreku ~opora majmuna.
	Pobegao bi Ceriks tada, ali ljudi mu se ispre~i{e kao zid. Mo`da ga je neko i dr`ao, ili mu namerno zapre~avao odstupnicu, ne znam. Zama se stu{ti na njega i slede}eg trenutka za~uh kako se Ceriksov vrat slama; zazvu~alo je kao kad kost prsne u ~eljustima nekog psa.
	Tokom jednog ili dva daha le`ali su zajedno, mrtav na mrtvome; onda Zama ustade, opet `iv, i to sasvim `iv; bar se tako ~inilo. Videh da je prepoznao staricu i mene i da mu se usne razdvajaju. Pet-{est se~iva ga isprobada pre nego {to je stigao i{ta da ka`e.
	Dok sam stigao do njega, bio je ne toliko ~ovek, koliko dronjak krvavog mesa. Krv je kuljala u sve slabijim mlazevima iz njegovog grla; srce mu je nesumnjivo jo{ tuklo pod tim pljuskom krvi, mada su mu prsa bila otvorena udarcem kosira. Stao sam nad njega i poku{ao da ga dozovem u `ivot jo{ jednom. O~i one glave nabodene na Ceriksov pali {tap okreto{e se u svojim sagnjilim dupljama i zagleda{e se u mene; zga|en, okrenuh se, ~ude}i se kako je mogu}e da sam ja, mu~itelj, postao toliko surov.
	Neko me dohvati za ruku i povede ka brodu. Dok smo i{li klimatavom da{~anom stazom za ukrcavanje, otkrih da je to Burgundofara.
	Hadelin nas primi okru`en mornarima koji su `urili tamo-amo. "Eto, ovog puta su ga udesili, gospodine. No}as smo se svi bojali da udarimo prvi. Dnevno svetlo mnogo zna~i."
	Odmahnuo sam glavom. "Ubili su ga zato {to vi{e nije bio opasan za njih, kapetane."
	Burgundofara pro{aputa: "On treba da legne. Ovakve stvari ga veoma iscrpljuju."
	Hadelin pokaza ka jednim vratima ispod nadstre{nice kojom se gornja paluba zavr{avala. "Izvoli unutra, gospodine, ako ti je volja. Pokaza}u ti va{u kabinu. Nije velika, ali..."
	Opet sam stresao glavom. Levo i desno od tih vrata bila je po jedna klupa i ja zatra`ih da se tu odmorim. Burgundofara ode da pogleda kabinu, a ja ostadoh sede}i i nastoje}i da izbri{em sliku Zaminog lica iz svojih o~iju i gledaju}i kako se posada sprema za isplovljavanje. Jedan od mornara, mrkih od Sunca, izgledao mi je nekako poznat; ali ja, koji ni{ta ne mogu zaboraviti, ponekad ne uspevam lako da uhvatim svoj plen u se}anju koje postaje, svakim danom, sve ogromnije.
	
	33. NA "ALSIONI"
	Ksebek je "Alsiona" bila, brod koji le`i nisko na vodi, a ima uzan struk. Prednja katarka "Alsionina" nosila je jedno ogromno latinsko jedro, trougaono, glavna katarka imala je tri ~etvrtasta jedra koja su se mogla spustiti na samu palubu i tu namotati i uvezati, a krmena katarka je imala jedno so{no jedro i iznad toga jedno ~etvrtasto. Donja greda so{nog jedra bila je produ`ena motkom za zastavu, tako da je u sve~anim prilikama (a Hadelin je, o~ito, smatrao da je na{ polazak sve~ana prilika) bilo mogu}e razviti jednu zastavu, previ{e kitnjastu, iznad vode. Zastave sli~nog izgleda, koje, koliko sam znao, nisu predstavljale nijednu od nacija na Urtu, lepr{ale su i na vrhovima sve tri katarke.
	Uistinu, postoji ne{to neodoljivo prazni~no u ~inu isplovljavanja ako se doga|a danju i po lepom vremenu. Imao sam utisak da }emo svakog trena isploviti, a moje srce je iz trenutka u trenutak bilo sve vedrije. Ali imao sam i ose}aj da nije u redu biti sada sre}an, ve} da bi trebalo da budem sav jadan i iscrpljen, kakav sam uistinu i bio dok sam stajao nad telom jadnog Zame, a i neko vreme posle toga. Ipak, nisam mogao tako nastaviti. Navukoh kapulja~u ogrta~a kao nekad onog esnafskog, u doba kad sam, osmehnut, grabio krupnim koracima po Zidanoj obali u izgnanstvo; ovaj sada{nji ogrta~ (koji sam uzeo iz svog stana u Cadkilinoj la|i jednog jutra koje mi je sad izgledalo daleko kao prva zora Urta) bio je, ~istom slu~ajno{}u, tako|e fuliginske boje i osmehnuh se jo{ jednom pri pomisli da se ulica Obalska pru`a du` iste ove reke i da voda koja sad pljuska po bokovima ove la|e mora uskoro zapljusnuti i mrki kamen kojim je Obalska ozidana.
	Boje}i se da bi se Burgundofara mogla vratiti, ili da bi neki mornar mogao nazreti moje lice, popeh se uz nekoliko stepenika na zadnju palubu i videh da smo, tokom tog vremena koje sam proveo sam sa svojim mislima, isplovili. Os je ve} bio daleko iza nas; {tavi{e, ne bi se ni video da atmosfera nije bila bistra kao hijalit. Bedne ulice i opaki narod Osa bili su mi ve} dobro poznati; ali zahvaljuju}i iskri~avom jutarnjem vazduhu, posrnuli tvr|avski zid oko grada i ru{evne gradske kule dobi{e izgled onog za~aranog grada koji sam na{ao u Teklinoj sme|oj knji`ici. Tu pri~u sam pamtio, naravno, kao {to i sve ostalo pamtim; po~eh je sad pri~ati samome sebi, naginju}i se preko ograde i {ap}u}i te re~i, dok je grad polako bledeo pred mojim pogledom; uspavljivalo me je blago njihanje na{eg broda, koji se, pod povetarcem zaista najbla`im, povijao samo malo.
	
	PRI^A O GRADU U KOME SU ZABORAVILI FAUNU
	
	U davnim danima, kad je plug bio nov, po|o{e devetorica ljudi na put uz jednu reku, tra`e}i mesto gde bi osnovali novi grad. Posle mnogo dana mukotrpnog veslanja kroz puku divljinu, nabasa{e na mesto gde je neka baba napravila kolibu od {tapova i zasadila ba{ticu.
	Tu su izvukli svoj ~amac na obalu, jer su zalihe, koje su sa sobom poneli, bile ve} potro{ene, zbog ~ega su ve} mnogo dana jeli samo poneku re~nu ribu kad im je polazilo za rukom da je uhvate i pili samo re~nu vodu. Ta baba, koja se zvala Fauna, dade njima medovine i zrelih lubenica, pasulja belog, crnog i crvenog, {argarepa i repe, krastavaca debelih kao tvoja ruka, jabuka, tre{anja i kajsija.
	Tu no} su ispred njene vatre prespavali, a ujutro, dok su {etali preko te zemlje jedu}i njeno gro`|e i jagode njene, vide{e da tu imaju sve {to je potrebno za izgradnju velikog grada: kamen se mogao donositi sa planina na splavovima od balvana, dobre vode je bilo koliko ho}e{, a zemlja plodna toliko da iz svake semenke izvu~e po jedno zeleno ra|anje.
	Onda oni zbor zbori{e {ta im valja ~initi. Neki po~e{e govoriti da treba tu babu ubiti. Drugi, milosrdniji, da je treba samo oterati. Tre}i opet predlo`i{e da babu prevare na ovaj ili onaj na~in.
	Ali njihov vo|a je pobo`an ~ovek bio, pa ovako prozbori: "Ako ijednu od tih zlih stvari u~inimo, mo`ete biti sigurni da Inkreator ne}e dozvoliti da to tek tako, neprime}eno, pro|e, jer ona je nama po`elela dobrodo{licu i dala nam sve {to ima osim svoje zemlje. Ponudimo joj novac za zemlju. Mo`e biti da }e ona pristati, ne znaju}i koliko vredi to {to je njeno."
	Zato izgla~a{e svaki mesingani i bakarni nov~i} svoj, stavi{e ih sve u jednu kesu i ponudi{e ih starici. Me|utim, baba odbi, jer joj njen dom drag beja{e.
	"Da je ve`emo i strpamo u jedno od tih njenih buradi", reko{e neki. "Onda samo }u{nemo bure u maticu reke i gotovo, babe smo se otarasili; i kome }e, onda, od nas ostati njena krv na rukama?"
	Njihov vo|a odmahnu glavom. "Sigurno bi njen duh pohodio na{u novu varo{", re~e im on. Zato stavi{e i svoje srebro u kesu para i ponudi{e opet; ali baba odbi kao i pre.
	"Matora je", re~e jedan, "pa }e, tokom prirodnim, sigurno uskoro umreti. Osta}u ja ovde da se brinem za nju, a vi se vratite svojim porodicama. A kad bude mrtva, vrati}u se i done}u tu vest."
	Na ovo njihov vo|a isto odmahnu glavom, jer vide ubistvo u govornikovim o~ima; najzad stavi{e i zlatne dukate svoje (a nisu ih imali mnogo) u kesu gde im je ve} sav ostali novac bio, pa ponudi{e sve to babi. Ali ona, koja je svoj dom volela, odbi kao i pre.
	Onda njihov vo| re~e: "Reci nam {ta }e{ primiti u zamenu za ovo mesto. Jer, ja te upozoravam, mi }emo ga uzeti na~inom ovakvim ili onakvim, a ja ne mogu jo{ dugo da suzdr`avam ove ostale."
	To kad je ~ula, starica se dala u razmi{ljanje dugo i veliko; pa najzad re~e ovako: "Kad budete svoj grad gradili, morate usred njega ba{tu napraviti, sa drve}em, cve}em i vo}em, ali i sa ubogim biljkama tako|e. A usred ba{te morate kip da podignete koji }e mene prikazivati i od skupocenih tvari na~injen biti."
	Na ovo pristado{e spremno, a kad se vrati{e sa svojim `enama i decom svojom, babu vi{e nigde ne vide{e. Uze{e drvo iz njene kolibe, njenih golubarnika i njenog ze~arnika i sve to zalo`i{e na svoje vatrice; po~e{e zidati svoj grad, goste}i se obilato onim {to je kod nje rodilo. Ali usred sredine grada ostavi{e, kao {to su se i zakleli, jednu ba{tu; ne veliku, ali oni obe}a{e da }e je kasnije pove}avati. U samoj sredini ba{te podigo{e kip od obojenog drveta.
	Pro{le su godine; boja se olju{tila, a drvo je ispucalo. Korov je na|ikao u lejama cve}a, iako se uvek na{lo i po nekoliko starih `ena koje su to ~upale, a zasa|ivale nevenje i trandavilje i sipale mrvice za golubove koji su ~u~ali na ple}ima drvene figure.
	Grad je samome sebi dao ime veli~anstveno, izrasle su mu i kule zidom spojene, iako je zid bio malen, tek toliki da spre~i ulazak prosjaka, a stra`arnice na kulama tako prazne da su se u njima sove gnezdile. To veli~ajno ime nisu izgovarali ni putnici namernici, a ni zemljodelci, nego su prvi imali za taj grad ime Pestis, a drugi Urbis. Ipak se mnogo trgovaca i stranaca tu naselilo, pa je grad rastao sve dok nije stigao planinama do peta; zemljodelci su svoje njive i livade prodavali i bogatili se.
	Najposle jedan trgovac otkupi i tu korovom zaraslu ba{ticu u sredini Stare ~etvrti i sazida, preko njenih cvetnih leja, lu~ka skladi{ta i neke prodavnice. Spalio je kvrgava stara stabla jabuka i duda u svojim kaminima, jer drvo je bilo skupo; a kad je u vatru bacao i drvenu `enu, mravi su be`ali iz nje, padali na `ar i tu se rasprskavali.
	Obi~aj je vladao da kad `etva bude slaba, gradski oci uzmu sve `ito koje se mo`e na}i i prodaju svakome po malo, po onoj istoj ceni kakva je va`ila prethodne godine; do|e, me|utim, i godina u kojoj `etva propade sasvim. Tad trgovci odlu~no zapita{e s kojim pravom gradski oci to ~ine; jer trgovcima je `elja bila da prodaju preostalo `ito po najve}oj ceni koju bi za njega mogli dobiti.
	Vide}i {ta trgovci rade, i gradska sirotinja, mnogobrojna, zatra`i ne{to, i to da hleba bude, ali da op{tina plati. Onda se gradski oci priseti{e da su ih njihovi o~evi u~ili jednome imenu pod kojim su uspevali da tim gradom upravljaju; samo sad niko ne uzmogne da to ime preko svog jezika prebaci. Posle toga bilo je mnogo borbi i mnogo po`ara - ali hleba ne - i mnogi gra|ani, pre nego {to se poslednji po`ar ugasio, odo{e odatle da tra`e bobice i love ze~eve.
	U ru{evinama sada le`i taj grad, sve njegove kule su pale; ali pri~a se da je ostala jedna baba i da je u sredi{tu napravila sebi, me|u palim zidovima, nekakvu ba{tu.
	
	Dok sam izmrmljao sve te re~i koje ovde upravo zapisah, Os je ve} gotovo sasvim nestao sa vidika; ali ja sam ostao na istom mestu, oslonjen na ogradu male, stra`nje, uzdignute palube, i to blizu sredi{nje zadnje grede. Gledao sam nazad, ka gornjem toku reke, koji se pru`ao, svetlucaju}i, ka severu i istoku.
	Ovaj deo \ola, ispod Traksa, ali iznad Nesusa, razlikuje se od onog ispod Nesusa koliko se samo zamisliti mo`e. Iako ve} nosi tovar mulja sa planina, te~e tako brzo da ne uspeva da zagadi svoje korito; po{to je to tako i po{to je stisnut kamenim brdima s obe strane, \ol tu te~e pravo kao jarbol i tako nastavlja slede}ih stotinu liga.
	Jedra su nas izvukla u sredinu matice, a tamo vode nose brodove tri lige daleko u svakoj smeni vremena; bila su pod takvim uglom pritegnuta, da je krma morala samo malo da zagriza u uskome{anu reku. Gornji svet bio je lep, nasme{en i pun Sun~evog svetla, mada se u najdaljem istoku prime}ivala crna zakrpa ne ve}a od mog palca. S vremena na vreme povetarac koji je ispunjavao na{a jedra zamirao je, pa su neobi~ne, krute zastave prekidale svoja nelagodna talasanja i padale be`ivotno uz katarke.
	Bio sam ve} dugo svestan da dvoje mornara ~u~e u blizini, ali sam pretpostavio da su na de`urstvu i da ~ekaju da pomere so{no jedro (na{a zadnja katarka bila je provu~ena kroz taj deo palube) ako zatreba. Kad sam se najzad okrenuo, pomi{ljaju}i da odem do pramca, videh da me oboje gledaju i prepoznah ih.
	"Mi te nismo poslu{ali, gospodine", promrmlja Deklan. "Ali u~inili smo ovako zbog toga {to te volimo, iz zahvalnosti za na{e `ivote. Molimo te da nam oprosti{." Nije me mogao pogledati u o~i.
	Herena klimnu glavom. "Moja ruka je bolno `elela da po|e za tobom, gospodine. Ona }e za tebe kuvati i prati i metlom ~istiti - radi}e {ta god joj naredi{."
	Po{to ne rekoh ni{ta, ona nastavi: "Jedino se moja stopala bune. Ne mogu da miruju kad ti ode{."
	Deklan re~e: "^uli smo kakvu si zlu kob bacio na Os. Ja ne znam pisati, sire, ali pamti}u, pa }u na}i nekog pismenog. Tvoja kletva izre~ena protiv tog zlog grada ne}e biti zaboravljena."
	Sedoh na palubu ispred njih dvoje. "Nije uvek dobro ostaviti svoj rodni kraj."
	Herena ispru`i ruku - onu koju sam uobli~io za nju - dr`e}i {aku skupljenu kao da dr`i vodu u dlanu; zatim je izvrte. "Kako mo`e biti dobro na}i gospodara Urta pa ga onda opet izgubiti? Osim toga, mene bi uzeli da sam ostala sa majkom. A za tobom }u i}i svuda, pa makar neki optimat ~ekao da se mnome `eni."
	"Da li je za mnom krenuo i tvoj otac? Ili ma ko drugi? Ne mo`e{ ostati uz mene ako mi ne govori{ istinu."
	"Ja tebe, gospodine, ne bih nikad lagala. Ne, niko drugi. Znala bih da jesu."
	"Da li si me zaista pratila, Herena? Ili ste ti i Deklan pojurili ispred nas, ba{ kao {to si ti otr~ala ispred nas kad si videla kako se iskrcavamo iz lete}eg broda?"
	Deklan re~e: "Nije imala nameru da la`e, sire. Ona je dobra devojka. Bio je to samo na~in govora."
	"To mi je poznato. Ali jeste li odjurili ispred mene?"
	Deklan klimnu glavom. "Jesmo, gospodine. Ona mi je rekla da je prethodnog dana ta `ena govorila o odlasku u Os. Zato, kad ti nisi hteo da dozvoli{ da ma ko od nas po|e sa tobom ju~e..." Zastao je i protrljao vilicu obraslu kratkom prosedom bradom, razmi{ljaju}i o odluci koja je dovela do toga da napusti rodno selo.
	"...Mi smo po{li prvi, gospodine", dovr{i Herena jednostavno. "Rekao si da niko sem te `ene ne mo`e s tobom i da niko ne sme za tobom. Ali da niko ne sme uop{te u Os, to nisi rekao. Krenuli smo dok su Anian i Sealah pravili {tap za tebe."
	"Zna~i, stigli ste pre nas dvoje. A onda ste pri~ali sa ljudima, zar ne? Ispri~ali ste im {ta se u va{im selima dogodilo."
	"Nismo nameravali nikakvu {tetu da na~inimo, gospodine", re~e Herena.
	Deklan klimnu glavom. "Ja nisam. To bi trebalo ona da ka`e. Nije, zapravo, ona pri~ala, sve dok nisu po~eli da je pitaju. Pri~ao sam ja, iako sam oduvek sporo upotrebljavao re~i. Ali kad o tebi pri~am, gospodine, tad nisam spor." Udahnuo je duboko, a onda je iz njega pojurilo: "Dobijao sam batine ranije, gospodine. Dvaput su me tukli skuplja~i poreza, jednom policija. U onom drugom slu~aju sa poreznicima bio sam jedini mu{karac u Gurgustijima koji se borio i - ostavili su me misle}i da sam mrtav. Ali ako `eli{ da me kazni{, dovoljno je samo da mi ka`e{. Sko~i}u u vodu ovog trenutka ako mi tako ka`e{, iako ne znam plivati."
	Odmahnuo sam glavom. "Nisi nikakvo zlo mislio, Deklane. Zahvaljuju}i tebi, Ceriks je ~uo za mene, pa je jadni Zama morao umreti i drugom smr}u, i tre}om. Me|utim, da li je sve to izi{lo na dobro, ili na zlo, ne znam. Sve dok ne stignemo do kraja vremena, ne mo`emo znati da li je ne{to bilo dobro ili zlo; mo`emo samo da procenjujemo namere onih koji su ne{to ~inili. Kako si znao da }u uzeti ovaj brod?"
	Vetar se poja~avao; Herena ste`e duga~ku haljinu ~vr{}e oko sebe. "Mi smo, gospodine, oti{li na spavanje..."
	"U nekoj kr~mi?"
	Deklan pro~isti grlo. "Ne, gospodine, u jednoj ba~vi. Smatrali smo da }e nas ona sa~uvati od ki{e, ako po~ne. Osim toga, ba~va nam je dala mogu}nost da ja spavam na otvorenom kraju, a ona u zadnjem, da niko ne bi mogao do stigne do nje a da ne pre|e prvo preko mene. Bili su tamo neki ljudi koji nisu hteli da mi tu spavamo, ali kad sam im objasnio {ta je i kako je, pustili su nas."
	"On je njih dvojicu tresnuo, da su pali", re~e Herena, "ali mislim da ih nije povredio, gospodine. Posle su ustali i pobegli."
	"Onda smo, gospodine, odspavali jedno vreme, a zatim je do{ao neki de~ko i probudio me. On je potr~ko, gospodine, u toj gostionici gde ste bili vi, a hteo je da mi ka`e da ste tamo odseli i da vas je poslu`ivao i da ste vratili jednog mrtvog ~oveka u `ivot. Zato smo ona i ja ustali i po{li uzbrdo, da vidimo. U trpezariji je bilo mnogo sveta, svak je pri~ao {ta je bilo, a neki su nas poznavali zato {to smo im ve} pri~ali o onom ranije. Eto, recimo, taj potr~ko. ^astili su nas pivom zato {to nismo imali nimalo para, a dobili smo da jedemo i kuvana jaja, koja smo mogli da mo~imo u so, besplatnu za sve {to piju tamo. Onda je ona ~ula kad je jedan rekao da }ete ti i ta `ena otputovati 'Alsionom' sutra."
	Herena klimnu glavom. "Zato smo jutros do{li. Na{e bure nije bilo daleko od pristani{ta, sire, a ja sam Deklana digla ~im je svanulo. Kapetan jo{ nije bio stigao, ali je tu bio jedan ~ovek kome je kapetan poverio da nare|uje na brodu, pa kad smo rekli da }emo raditi ako nas uzme, on je rekao - mo`e, i posle toga smo nosili stvari. Videli smo kako dolazite, gospodine, i {ta se na obali desilo; od tad se trudimo da ostajemo blizu tebe."
	Klimnuo sam glavom, ali sad sam gledao ka pramcu. Hadelin i Burgundofara su izi{li i stali na prednju uzdignutu palubu. Vetar je natiskivao njenu dronjavu mornarsku ode}u oko nje i ja sa ~u|enjem uvideh koliko je vitka; se}ao sam se Guninog te{kog, mi{i}avog tela.
	Deklan promuklo {apnu: "Ta `ena... dole ispod ove palube, gospodine, sa kapetanom..."
	"Znam", rekoh mu. "Legli su oni zajedno i pro{le no}i, u kr~mi. Ja ne pola`em nikakvo pravo na nju. Ona je slobodna da ~ini kako god `eli."
	Burgundofara se na trenutak okrenula da pogleda gore, ka jedrima (koja su se sad nadimala kao od trudno}e); nasmejala se ne~emu {to je kapetan rekao.
	
	34. OPET SALTUS
	Bli`ilo se podne, a mi smo jurili kao jahta. Vetar je pevao me|u konopcima, a prve kapi ki{e, krupne, po~ele su da pljuskaju po la|i kao da neko baca boju na slikarsko platno njenih jedara. Ja sam, ostaju}i na svom polo`aju kod ograde zadnje, uzdignute palube, gledao kako posada sasvim smotava dva jedra i neprekidno smanjuje ona preostala. Kad mi je Hadelin pri{ao i rekao, izuzetno u~tivo, da bi trebalo da si|em pod palubu, upitah ga zar ne bi mudro bilo sad privezati brod negde.
	"Ne mo`emo, gospodine. Nema nijednog pristani{ta odavde do Saltusa, sire. Vetar bi nas nasukao na pli}ak ako bih se vezivao za obalu, gospodine. Pregrmeli smo mi i gore oluje, gospodine." To rekav{i, on odjuri da bije mornare koji su radili oko zadnje katarke i da izvikuje psovke na kormilara.
	Po|oh napred. Znao sam da postoji mogu}nost da se uskoro udavim, ali vetar mi je prijao, a, osim toga, uvideo sam da ne marim mnogo za to. Bez obzira na to da li je mome `ivotu kraj, ve} sam postigao i uspeh i neuspeh. Doveo sam jedno Novo Sunce koje nikako ne}e mo}i da pre|e provaliju prostora tokom mog `ivotnog veka - niti tokom veka ma kog novoro|en~eta koje bi se moglo roditi za mojega `ivota. Ako bismo stigli do Nesusa, ja bih se vratio na Feniksov tron, razmotrio bih delanje onoga vazala koji je zamenio Oca Inirea (jer sam smatrao zasigurno da "monarh" koga su seljani pominjali ne mo`e biti Inire) i onda bih ga nagradio, ili kaznio, po zasluzi. Potom bih pro`iveo ostatak svog `ivota u nedodirljivoj pompi Ku}e Apsoluta ili u u`asima bojnih polja; a ako bih ikada pisao izve{taj o tome, kao {to sam pisao onaj o svome usponu na vlast - onaj ~ijim sam kona~nim bacanjem zapo~eo ovo pri~anje - u njemu ne bi bilo ni~eg osobito zanimljivog posle zavr{etka opisivanja ove plovidbe.
	Vetar je praskao mojim ogrta~em kao zastavom i prisiljavao na{e latinsko prednje jedro da lepe}e poput krila neke div-ptice; ovo poslednje de{avalo se zato {to se greda povijala, prazne}i iz jedra nalet vazduha, a onda opet ispravljala. Mornari, me|utim, nikako da ga prikupe i sve`u; sa svakim novim cimanjem "Alsiona" se bacala ka stenovitoj obali \ola kao prepla{eni at. Nostromo je stajao dr`e}i se rukom za jedan konopac, gledaju}i jedro i psuju}i jednoli~no kao vergl. Ugledav{i me, odjednom stade i povika: "Mogu li govoriti sa tobom, gospodine?" Skinuo je kapu s glave, {to je, u tom vetru, izgledalo besmisleno; osmehnuo sam se i klimnuo glavom. "Pretpostavljam da to prednje jedro ne skidate zato {to bi bez njega upravljanje bilo ote`eno?"
	Ta~no u tom trenutku puna razbesnelost oluje sjurila se na nas. Iako su gotovo sva jedra bila sklonjena, "Alsiona" po~e vrhovima svojih greda parati vodu. Kad se ispravila (a to je, na slavu svojih graditelja, uspela), voda je svud oko nas vrila od grada, koji je zaglu{uju}e dobovao po palubi. Nostromo otr~a hitro u zaklon nadnetog dela zadnje palube. Ja potr~ah za njim i onda, iznena|en, videh da je on pao na kolena ~im se domogao zaklona.
	"Gospodine, ne daj da potone! Nije meni {to }u ja poginuti, gospodine, ali imam `enu - dve bebe - tek pro{le godine se ven~asmo, gospodine. Mi..."
	Zapitah: "Odakle ti pomisao da mogu spasti va{u la|u?"
	"To je zbog kapetana, je li tako, gospodine? Sredi}u ja njega ~im padne mrak." Opipao je dr{ku duga~kog bode`a na boku. "Imam nekoliko mornara koji }e me sigurno podr`ati, sire. U~ini}u to - kunem ti se da ho}u."
	"Ti to pri~a{ o pobuni", rekoh. "I pri~a{ gluposti." Brod se opet po~e tako valjati, da jedan kraj najve}e popre~ne grede na srednjoj katarci do|e pod vodu. "Niti ja mogu orkane izazivati..."
	To sam ve} govorio nikome. Taj oficir je ve} pobegao iz tog za{ti}enog prostora i nestao u gustoj ki{i pome{anoj sa gradom. Seo sam jo{ jednom na istu onu klupu sa koje sam ranije gledao utovar u brod. Ta~nije, nastavljao sam svoj vrtoglavi let kroz prazninu, let koji se nije prekidao jo{ od kada smo Burgundofara i ja sko~ili u crno pod onim ~udnim svodom u Jesodu; ali, nastavljaju}i ga, naterao sam onu prizemnu figuru, koju sam kanapima pomicao, kanapima koji bi pola Brajaha mogli zadaviti, da sedne na tu klupu.
	U roku od desetak dahova, ili stotinak, vrati se nostromo sa Herenom i Deklanom. Opet kle~e, a njih dvoje ~u~nu{e pokraj mojih nogu.
	"Zaustavi oluju, gospodine", zamoli Herena. "Dosad si bio dobar sa nama. Ti ne}e{ umreti, ali mi ho}emo - Deklan i ja. Znam da smo te uvredili, ali imali smo dobre namere, pa te molimo da pra{ta{."
	Deklan, bez re~i, klimnu glavom.
	Ja rekoh svima njima: "@estoke grmljavinske oluje normalna su stvar u jesen. Pro}i }e ova brzo, kao {to su i druge prolazile."
	Deklan po~e: "Gospodine..."
	"Pa, {ta je?" upitah. "Nema razloga da ne govori{."
	"Videli smo te. Ona i ja. Bili smo tamo gore kad si oti{ao od nas i kad je po~ela ki{a. Ovaj ovde nostromo, gospodine, on je tr~ao. Ti si i{ao hodom. Hodom, ali te grad nije poga|ao. Pa, pogledaj moju ode}u, ili njenu."
	"[ta ho}e{ da ka`e{, Deklane?"
	Oficir promumla: "Oni su skroz mokri, gospodine. I ja sam. A ti, pipni svoju ode}i, gospodine, pipni svoje obraze."
	Pipnuo sam i na{ao da su suvi.
	Kad se suo~i sa neverovatnim, um pribegava onome {to je najobi~nije; jedino obja{njenje koga sam se mogao dosetiti bilo je da je tkanina na meni, proizvedena negde u tu|ini, imala tu osobinu da je ni{ta ne mo`e pokvasiti, a da mi je lice ostalo za{ti}eno zbog kapulja~e. Zbacio sam, tada, kapulja~u sa glave i zakora~io na otvoreno.
	Okrenuv{i lice vetru, video sam kako mlazevi ki{e kuljaju pravo ka mojim o~ima, ~uo sam kako grad fiju~e pokraj mojih u{iju; ali me ni komadi} leda ne udari, a moje lice, {ake i ogrta~ ostado{e suvi. Bilo je to kao da su re~i - glupe re~i, uvek sam u to bio ube|en - onoga munisa postale istina i kao da se sve {to vidim i ~ujem svelo na privid.
	Po~eh, maltene protiv svoje volje, da {apu}em oluji. Nekakvu sam misao imam da joj govorim kao ~ovek ~oveku, ali onda uvideh da moje usne stvaraju zvuke blagog vetra i daleke grmljavine koja se razle`e me|u brdima i blagog timpanisanja jesodske ki{e.
	Pro|e jedan trenutak, pro|o{e dva. Grmljavina se odvalja u daljinu, vetar popusti. Jo{ nekoliko zrna grada, nalik na oblutke hitnute de~jom rukom, bu}nu u reku. Bilo mi je jasno da sam, pomo}u tih nekoliko re~i, prizvao oluju nazad u sebe, i to je bilo neopisivo ose}anje. Ranije sam, na neki na~in, poslao svoja ose}anja napolje i ona su postala razbe{njeno ~udovi{te kao {to sam ja tada bio razbe{njen, ali ~udovi{te sa snagom deset hiljada divova. Sada su to opet bila samo ose}anja, a ja sam ponovo bio ljut jednako kao pre; jedan, i to ne najmanji razlog za ljutnju sastojao se u tome {to vi{e nisam bio siguran gde se ta~no nalazi linija razgrani~enja izme|u ovog ~udnog, odvratnog sveta zvanog Urt i mene. Da li je taj vetar bio moj dah? Ili je moj dah bio vetar? Da li mi je u u{ima hu~alo strujanje vlastite krvi, ili je to bila pesma \ola? Do{lo mi je tada da proklinjem, ali sam se pla{io mogu}eg dejstva takvog proklinjanja.
	"Hvala ti, gospodine. Hvala!"
	Bio je to nostromo, opet na kolenima; poljubio bi mi ~izmu da sam to dozvolio. Ali ja ga navedoh da ustane i rekoh mu da se ne sme dogoditi ubistvo kapetana Hadelina. Na kraju sam morao da ga nateram da se u to zakune, jer sam lepo video da bi on - kao Deklan ili Herena - veselo krenuo u one postupke za koje bi mu se ~inilo da su meni u korist, neposredno kr{e}i moja nare|enja. Postao sam, hteo-ne hteo, ~udotvorac, a ljudi prema ~udotvorcima nisu poslu{ni kao prema autarsima.
	O ostatku tog dana, sve do mraka, nema mnogo da se ka`e. Razmi{ljao sam mnogo, ali ~inio nisam ni{ta, osim {to sam se dva-tri puta pro{etao sa prednje uzdignute na zadnju uzdignutu palubu i nazad i gledao kako re~ne obale klize pored nas. Herena i Deklan, a zapravo i svi ostali ~lanovi posade, strogo su izbegavali da mi se ma za {ta obra}aju; ali kad se ~inilo da }e Urt uskoro dodirnuti crveno Sunce, pozvah Deklana sebi i pokazah prema isto~noj obali, koja se sad kupala u sjaju.
	"Vidi{ ono drve}e?" upitah. "Neka stabla stoje u redovima i kolonama kao vojnici, neka u grupama, a neka u prepletenim trouglovima. Jesu li to vo}njaci?"
	Odmahnuo je glavom tu`no. "Imao sam i ja drve}e, sire. Ni{ta od njega ove godine, osim zelenih jabuka za kuvanje."
	"Ali jesu vo}njaci?"
	Klimnuo je glavom.
	"A ono na zapadnoj obali? To su tako|e vo}njaci?"
	"Te obale su previ{e strme za njive, gospodine. Ako ih uzorete, ki{a sve spere i odnese. Ali vo}ke tu uspevaju sasvim dobro."
	Rekoh, napola samome sebi: "Jednom sam se zaustavio u selu koje se zvalo Saltus. Bilo je malo njiva, a i malo stoke, ali kad sam oti{ao ne{to severnije, video sam mnogo vo}a."
	Iznenadi me Hadelinov glas. "^udno da to pominje{. Pristajemo u Saltusu kroz pola smene, gospodine."
	Izgledao je kao de~ko koji zna da }e dobiti batine. Rekoh Deklanu da ode odatle, a Hadelinu da se nema ~ega bojati, da sam zaista bio ljut na njega, a i na Burgundofaru, ali da vi{e nisam gnevan.
	"Hvala ti, gospodine. Hvala ti." Okrenuo se za trenutak u stranu, onda je opet pogledao ka meni, o~i u o~i, i rekao ne{to {to je iziskivalo moralnu hrabrost od koje ve}u nikad ne sretoh. "Sigurno si mislio da se smejemo tebi, gospodine. Nije bilo to. U 'Alaskom kotli}u' mislili smo da si ubijen. A kasnije, dole u va{oj kabini, nismo se mogli uzdr`ati. Ne{to nas je povuklo i sastavilo. Ona je pogledala mene, ja nju. Desilo se pre nego {to smo shvatili {ta ~inimo. Posle smo mislili da }emo umreti, a to je, izgleda, lako moglo i da bude."
	Rekoh mu: "Nema{ vi{e nikakvog razloga da se brine{."
	"Onda bi najbolje bilo da ja si|em i popri~am s njom."
	Po|oh na pramac, ali uskoro otkrih da je, zbog gra|e la|e, vidik sa zadnje palube zapravo bolji zato {to je bila uzdignutija. Tu sam stajao, prou~avaju}i severozapadnu obalu, kad se vrati Hadelin, ovoga puta sa Burgundofarom. ^im me je videla, pustila je njegovu {aku i pre{la na suprotnu stranu te zadnje uzdignute palube.
	"Ako tra`i{ na{e pristani{te, gospodine, ono se upravo sad pojavljuje na vidiku. Vidi{ li ga? Dim treba da gleda{, gospodine, a ne ku}e."
	"Sad vidim."
	"U Saltusu ve} spremaju ru~ak za nas, gospodine. Ima tamo jedna dobra kr~ma."
	Odgovorih: "Znam", pomisliv{i u istom trenutku na ona vremena kad smo Jonas i ja dope{a~ili tamo, kroz {umu, posle onog napada ulana koji su razbili na{u grupu kod kapije Sa`alnice; pomislih i na vino koje smo tad na{li u svom bokalu, pomislih i na mnoge druge stvari. U~ini mi se da je selo ve}e nego {to sam ga zapamtio. Osim toga, verovao sam da su ku}e ve}inom od kamena, a ove su bile drvene.
	Pogledom sam potra`io onaj drveni stub za koji je Morvena bila zalan~ena kad sam prvi put razgovarao sa njom. Posada je skupila na{a jedra i mi uplovismo, glatko klize}i, u maleni zaliv; tad na|oh onu ledinu gde se to desilo, ali sad tu nije bilo nikakvog stuba niti lanaca.
	Pretra`ivao sam svoje se}anje, koje je savr{eno, osim {to sadr`i nekoliko maju{nih praznina i izobli~enja. Setih se i kako je izgledao stub, i kako su lanci blago zazve~ali kad je Morvena mole}ivo podigla ruke, i kako su mu{ice zujale i ujedale, i kakva je bila Barnohova ku}a, cela od rudni~kog kamena podignuta.
	"Mnogo je vremena pro{lo", rekoh Hadelinu.
	Mornari po~e{e odvezivati konope i jedra, jedno po jedno; ona pado{e sasvim na palubu, a "Alsiona", preostalim zamahom, uklizi ta~no na mesto gde }e se vezati; mornari sa kukama za dohvatanje ~amaca stajali su du` bo~ne strane la|e, spremni da nas donekle odbiju od gata ili njemu ne{to vi{e privuku, prema potrebi.
	Ta potreba se, tako re}i, nije ni ukazala. Na gatu je bilo {estoro besposlenih, koji pritr~a{e da prihvate konope koje smo bacili tamo; a krmano{ nas privede tako glatko, da odbojnici od starog konopca, koji su visili na boku "Alsione", samo poljubi{e grede gata.
	"Grozota od oluje, danas, barba", doviknu jedan od tih na gatu. "Evo malo~as se razvedrilo. Ovde je voda bila po ulicama. Sre}u si imao, pa si to izbegao."
	"Nismo mi izbegli", re~e Hadelin.
	Iskrcah se napola uveren da postoje dva sela sa istim tim imenom - recimo Saltus i Novi Saltus, ili ve} ne{to tako.
	Kad sam stigao do kr~me, video sam da nije onakva kakvu sam je zapamtio; ali ni mnogo razli~ita. Dvori{te i bunar bili su umnogome isti, a i {iroka kapija kroz koju su i{li jaha~i i zapre`na kola. Seo sam u trpezariju i naru~io ve~eru od gostioni~ara meni neznanog, premi{ljaju}i ho}e li ili ne}e Hadelin i Burgundofara do}i da sednu sa mnom.
	Nisu do{li, ali posle nekog vremena Herena i Deklan do|o{e do mog stola, a sa sobom dovedo{e jednog mrkog mornara, onog koji je malo~as bio blizu krme i dr`ao poslednju od tih kuka za ~amce, i jednu masnu `enu sitnih crta lica za koju reko{e da je brodska kuvarica. Pozvao sam ih da sednu, a oni tako i u~ini{e, ali nerado i tek posle vrlo jasnog saop{tenja da mi ne}e mo}i dozvoliti da im pla}am ni hranu ni vino. Zapitah mornara (za koga sam pretpostavio da ovde mora ~esto navra}ati) ima li kakvih rudnika u ovoj oblasti. On mi re~e da je pre oko godinu dana po~elo kopanje jednog rudni~kog tunela, u nekom brdu, po savetu jednog hatifa koji je ne{to {apnuo u u{i nekima od najva`nijih ljudi u selu i da je tako na|eno i na povr{inu izneto nekoliko zanimljivih i vrednih stvar~ica.
	Sa ulice, napolju, za~usmo treskanje nogu u ~izmama, koje odjednom, ~im se za~u jedna o{tro izviknuta naredba, prestade. To me je podsetilo na onu kelau-pe{adiju koju sam gledao kako s pesmom mar{uje od reke uzbrdo, kroz Saltus, u vreme kad sam tu do{ao kao izgnani kalfa; htedoh da pomenem tu vojsku, u nadi da }e se razgovor usmeriti ka ratovanju sa Ascijancima, ali tad se vrata silovito otvori{e i unutra u|e, gordim koracima, jedan kitnjasto uniformisani oficir, a za njim grupa vojnika sa pu{kama-fuzilkama.
	Do tad je u trpezariji sve brujalo od razgovora; sad je zavladala mrtva~ka ti{ina.
	Oficir dreknu na kr~mara: "Poka`i mi gde je taj koga zovete Pomiritelj!"
	Burgundofara, koja je sve to vreme sedela sa Hadelinom za jednim drugim stolom, ustade i pokaza prstom ka meni.
	
	35. OPET NESUS
	Kad sam `iveo me|u mu~iteljima, ~esto sam gledao kako klijenti dobijaju batine. Nismo ih tukli mi, jer mi smo izvr{avali samo one kazne koje su ukazima bile odre|ene, nego su ih tukli oni vojnici koji su ih dovodili k nama i odvodili od nas. Oni iskusniji me|u klijentima {titili su glave i lica rukama, a trbuhe cevanicama; tad ki~ma ostaje izlo`ena, ali za za{titu ki~me ne mo`e se, ni u kom slu~aju, mnogo u~initi.
	Ispred kr~me poku{ah, u po~etku, da se borim; verovatno je da se najgore batinanje dogodilo kad sam izgubio svest. (Ta~nije, kad se onesvestila ta marioneta kojom sam upravljao iz daljine.) Kad sam opet postao svestan Urta, udarci su jo{ plju{tali, a ja sam onda poku{ao da se za{titim kao ti zlosretni klijenti.
	Fuzilijeri su me udarali ~izmama i, {to je jo{ opasnije, kundacima fuzilki, koji su bili gvo`|em okovani. Bol je stizao u naletima, ali oni su izgledali udaljeni; bio sam svestan uglavnom udaraca, a svaki pojedini bio je iznenadan, donosio je jak potres i bio neprirodan.
	Najzad je bilo gotovo i oficir mi je naredio da ustanem; po~eo sam da srljam, pao sam, ritali su me, opet sam pao. Onda su mi namakli om~u od sirove `ivotinjske ko`e oko vrata i podigli me pomo}u nje. Davila me je, ali mi je i pomagala da dr`im ravnote`u. Usta su mi bila puna krvi; pljuvao sam je iznova i iznova, pitaju}i se da li je neko rebro probilo plu}a.
	^etvorica fuzilijera le`ala je na ulici i ja se dosetih da sam jednome bio oteo oru`je, ali da tad nisam uspeo da oslobodim onu ko~nicu na fuzilki koja bi omogu}ila pucanje; oko takvih sitnica okre}u se na{i `ivoti. Tu ~etvoricu pogleda{e neki od njihovih drugara i vide{e da su trojica mrtva.
	"Ti si ih ubio!" povika oficir na mene.
	Ja pljunuh krv njemu u lice.
	Nije to bio razuman postupak; o~ekivao sam da }u zbog njega dobiti jo{ batina. Mo`da je i moglo biti tako, ali oko nas je bilo ve} stotinak ili vi{e ljudi; gledali su nas pri svetlosti koja je obilato stizala kroz prozore kr~me. Po~e{e da gun|aju i da se kome{aju, a i poneki vojnik, u~inilo mi se, bio je obuzet sli~nim ose}anjima; podsetili su me na one stra`are u drami doktora Talosa koji su `eleli da za{tite Me{ijanu, koja je bila Dorkas i majka svih nas.
	Sklepali su nekakva nosila za ranjenog fuzilijera i naterali dvojicu seljaka da ga na tim nosilima ponesu. Za mrtve su bila dovoljna i jedna zapre`na kola puna slame. Ispred kola hodali smo oficir, preostali fuzilijeri i ja; tako smo stigli do keja, a to je bila daljina od nekoliko stotina koraka.
	U jednom trenutku sam pao, a dvojica ljudi pritr~a{e iz gomile i podigo{e me. Sve dok nisam opet ustao, pretpostavljao sam da su to Deklan i onaj mornar, ili mo`da Deklan i Hadelin; ali kad sam izgrcao svoje izraze zahvalnosti njima, video sam da su mi sasvim nepoznati. Taj doga|aj kao da je razbesneo oficira i on zato, kad sam slede}i put pao, opali iz pi{tolja narodu pred noge da ga upozori da ne prilazi; mene po~e ritati i nastavi tako sve dok ne ustadoh uz pomo} om~e i fuzilijera koji je om~u dr`ao.
	Uz gat je le`ala "Alsiona", isto kao kad smo s nje si{li; ali je uz nju bio privezan brodi} kakav nikad do tad nisam video, sa katarkom koja je izgledala odve} slaba da bi mogla dr`ati jedro i sa obrtnim topom na prednjoj palubi koja je bila znatno manja od prednje palube la|e "Samru".
	Kad je video taj top i ~lanove posade koji su oko topa stajali, oficir kao da se ohrabrio. Naterao me je da stanem i da se okrenem ka gomili, a onda mi je nalo`io da poka`em ko su moji sledbenici. Odgovorih mu da nikakve sledbenike nemam i da ne poznajem nikoga od tih ljudi ispred sebe. Tad me on udari pi{toljem. Ustaju}i jo{ jednom, videh Burgundofaru, koja se na{la tako blizu da me je mogla dodirnuti. Oficir ponovi svoj zahtev, a ona kliznu u mrak i nestade.
	Mo`da me je, posle mog ponovljenog odbijanja, opet udario, ali toga se ne se}am; plovio sam iznad obzorja, uzaludno usmeravaju}i svoju `ivotnost ka polomljenoj prilici koja je le`ala opru`ena tako daleko. Zbog praznine koja se ispre~ila ni{ta nisam mogao posti}i, te zato po~eh usredsre|ivati Urtove energije umesto svojih. Njegove se kosti zaceli{e, rane mu zarasto{e; ali primetih, ne bez izvesnog obeshrabrenja, da mu je ni{anom pi{tolja sada razderan obraz, onaj isti koji je Agija svojevremeno rasekla svojom gvozdenom kand`om. Bilo je to kao da se jedna stara rana uspela ponovo uspostaviti, ali malo oslabljena.
	
	Bila je jo{ no}. Glatko drvo nosilo je moju te`inu, ali je poigravalo i bacakalo se kao da je privezano za le|a najtrapavijeg od svih destrijera koji su ikad galopirali. Digoh se u sede}i polo`aj i videh da sam na brodi}u i da sam do malo~as le`ao u barici svoje krvi i svojih izbljuvaka; zglavak jednog mog stopala bio je lancem privezan za klin uboden u palubu. Nadomak mene stajao je jedan fuzilijer; morao se dr`ati rukom za pobo~ni stubi} da bi mogao ostati uspravan na toj divljoj palubi. Zamolih ga za vodu. Kad sam mar{ovao kroz d`ungle sa Vodalusom, nau~io sam da nije lo{e ako moli{ za razne usluge kad si zarobljen; tvoje molbe ne}e ~esto biti usli{ene, ali kad su odbijene, nije ni{ta izgubljeno.
	Ovo na~elo dobilo je odmah svoju potvrdu, jer taj stra`ar (na moje iznena|enje) ode, teturaju}i se, prema krmi i vrati se sa kofom re~ne vode. Ustao sam, o~istio sam i sebe i svoju ode}u najtemeljitije {to sam mogao, a onda sam po~eo da se zanimam za okolinu, koja je, zapravo, bila veoma izmenjena.
	Oluja je pro~istila nebo, pa su zvezde sijale na \ol kao da je Novo Sunce bilo neka buktinja koja je empirijanskim svetom proletela i za sobom mlazeve varnica ostavila. Zelena Luna virila je iza kula i kupola ~iji su se obrisi nazirali na zapadnoj obali.
	Bez jedara i bez vesala jurcali smo niz reku, odska~u}i povrh talasa kao ba~eni kamen "`abica". Feluke i karavele na kojima su sva jedra bila razvijena izgledale su, usred matice, kao usidrene; proletali smo izme|u njih kao lasta izme|u megalita. Dva stuba blistave pene dizala su se iza krme ~ak do visine tog golog jarbola, kao dva srebrna zida koji u svakom trenutku i nastaju i nestaju.
	S nevelike udaljenosti za~uh neke grlene, poluoblikovane zvuke koji su, maltene, mogli biti re~i. Bilo je to kao da neka `ivotinja zahva}ena patnjama poku{ava da govori, potom i da {apu}e. Blizu mesta gde sam le`ao le`ao je jo{ jedan ~ovek, a nad njim je ~u~ao tre}i. Lanac mi nije dopustio da do njih do|em; kleknuo sam da bih se primakao jo{ za du`inu svoje potkolenice i na taj na~in sam postigao da ih vidim najbolje {to je u tom mraku bilo mogu}e.
	Obojica su bili fuzilijeri. Prvi je nepokretan le`ao na le|ima, ali ipak izvijen kao u agoniji bola; na njegovom licu bila je stravi~na grimasa. Primetiv{i me, on opet poku{a da govori, a onaj drugi progun|a: "U redu je, Eskile. Nije sad va`no."
	Rekoh: "Tvom prijatelju je slomljen vrat."
	On odgovori: "Ti bi trebalo to da zna{, propovedni~e."
	"Zna~i, ja sam ga slomio. Tako sam i mislio."
	Eskil na~ini neki pridavljeni zvuk, a njegov drugar se nagnu nad njega da oslu{ne. "Tra`i da ga ubijem", re~e mi, uspravljaju}i se opet. "Ve} ~itavu poslednju smenu vremena je to zahtevao - otkako isplovismo."
	"A ho}e{ li to u~initi?"
	"Ne znam." Fuzilka mu je bila oka~ena preko prsa; govore}i, on je polo`i na palubu, ali je tamo nastavi pridr`avati jednom rukom. Vidoh odsjaje svetlosti na nauljenoj cevi.
	"On }e umreti uskoro, ma {ta ti u~inio. Kasnije }e{ se ose}ati bolje ako ga pusti{ da umre prirodno."
	Govorio bih tad, mo`da, i vi{e, ali Eskilova leva ruka po~ela se kretati, a ja za}utah i posvetih se posmatranju prizora. Kao osaka}eni pauk, njegova {aka je puzila ka pu{ci, najzad se oko nje sklopila i po~ela je privla~iti. Njegov drugar mu je lako mogao oduzeti oru`je; ali nije to u~inio. Izgledalo je da je zadivljen koliko i ja.
	Eskil polako, probijaju}i se kroz beskona~nost bola i napora, podi`e fuzilku i okrete je, tako da je cev, najzad, bila uperena ka meni. Mutno sam, pri sjaju zvezda, gledao njegove krute prste kako poku{avaju, poku{avaju.
	Kakav udara~, takve batine. Ranije sam se mogao spasti samo da sam otkrio ko~nicu fuzilke i oslobodio je. A on, tako dobar poznavalac te pu{ke i njenog dejstvovanja, sad me je lako mogao ubiti samo da je uspeo naterati svoje uko~ene prste da ko~nicu pomaknu. Zurili smo, obojica nemo}ni, jedan u drugoga.
	Do|e i trenutak kad njegova snaga vi{e nije mogla da podnosi te`inu fuzilke. Oru`je sa treskom pade na palubu, a ja osetih da }e mi srce pu}i od sa`aljenja. U tom ~asu bio sam spreman da li~no potegnem okida~. Moje usne su se pomicale - ali sam jedva znao {ta govorim.
	Eskil se di`e u sede}i polo`aj i po~e buljiti oko sebe.
	Ba{ kad je to u~inio, na{e plovilo je usporilo. Paluba se po~ela spu{tati i smirila se tek kad se na{la maltene na istoj visini kao povr{ina vode. Vodene perjanice iza nas nestado{e kao talas koji se razaspe po pla`i. Ustadoh da vidim gde smo; ustade i Eskil, a uskoro nam se pridru`i{e i taj drugar koji ga je do malo~as negovao, a i moj stra`ar.
	Ozidana obala \ola dizala se levo od nas, odsecaju}i no}no nebo kao se~ivo ma~a. Plovili smo dalje, ali grmljavina onih ma{ina koje su nas do malo~as potiskivale sada je bila sti{ana gotovo do ne~ujnosti. Na obali su bile kamene stepenice, ali tamo nije bilo prijateljskih ruku koje bi nas privezale. Jedan plovilac sko~i sa pramca da to uradi, a drugi mu hitnu konop. Jo{ jedan trenutak i mi pru`ismo da{~anu stazicu od brodi}a do jednog stepenika.
	Na krmi se pojavi onaj oficir, a oko njega fuzilijeri sa bakljama. Stao je, zapiljio se u Eskila, onda pozvao tu trojicu vojnika k sebi. Njihov razgovor, vo|en tonovima tako tihim da ih nisam mogao ~uti, potraja dugo.
	Najzad mi pri|o{e oficir i moj stra`ar; ljudi sa buktinjama stupali su iza njih. Posle jednog ili dva daha oficir re~e: "Skidaj mu ko{ulju."
	Uz nas stado{e Eskil i njegov prijatelj. Eskil re~e: "Gospodine, mora skine{ ko{ulju. Ako ne, mi mora je pocepamo s tebe."
	Tek da ga oprobam, upitah: "Da li bi ti to u~inio?"
	Slegnuo je ramenima, a ja otkop~ah taj fini ogrta~ koji sam sa Cadkiline la|e uzeo i pustih da padne na palubu; onda svukoh ko{ulju preko glave, pa je bacih preko ogrta~a.
	Oficir pri|e bli`e i re~e mi da se okrenem; hteo je da pregleda moja rebra s obe strane. "Trebalo bi da si mrtav", promrmlja. "Pa, istina je, to {to ka`u o tebi."
	"Po{to ne znam {ta se to govorilo, ne mogu ni potvr|ivati ni poricati."
	"Niti ja to od tebe tra`im. Obuci se. To ti je - savet."
	Osvrnuh se da vidim gde su mi ogrta~ i ko{ulja, ali tamo ih nije bilo.
	Oficir uzdahnu. "Maznuo neko - valjda neko od mornara." Pogleda Eskilovog prijatelja. "Morao si to da vidi{, Tanko."
	"Gledao sam njegovo lice, gospodine, odelo ne. Al' proba}u da na|em."
	Oficir klimnu glavom. "Povedi i Eskila sa sobom." Jedan njegov gest - i jedan od vojnika dade svoju buktinju drugome, pa se sa`e da oslobodi moju nogu.
	"Ne}e na}i", re~e oficir. "Ima hiljadu malih skrovi{ta na ovakvom brodu, a posada }e znati svako pojedino."
	Rekoh mu da mi nije zima.
	Oficir sma~e sa sebe ogrta~, koji mu je bio deo uniforme. "Taj koji ti je ukrao te dve stvari - pretpostavljam da }e ih ise}i na komade i prodavati. Trebalo bi lepo da zaradi. Obuci ovo - imam drugi u kabini."
	Nije mi se dopadalo da uzimam njegov ogrta~, ali bilo bi glupo odbiti njegovu velikodu{nost.
	"Ruke ti moram u bukagije. Propisi." Okovi za ruke blistali su u svetlosti buktinja kao srebro, ali su zagrizli u moje zglavke kao i bilo koji obi~ni.
	Pre|osmo, nas ~etvorica, po da{~anoj stazici do tog obalskog stepeni{ta koje je izgledalo maltene sasvim novo, popesmo se i krenusmo brzim hodom, u povorci po jedan, nekom uskom ulicom koja je s obe strane imala ba{tice i prostrane, ali ve}inom jednospratne ku}e. Napred je i{ao jedan s buktinjom, ja sam stupao za njim, oficir je i{ao za mnom dr`e}i spreman, ali nadole okrenut pi{tolj, a iza nas je kro~io drugi bakljonosac. Neki radnik, koji se vra}ao svome domu, stade i po~e buljiti u nas; nikog drugog nije oko nas bilo.
	Pogledao sam preko ramena i pitao oficira kuda me vodi.
	"U staru luku. Jedna od tih olupina tamo prepravljena je da slu`i kao apsana."
	"A onda?"
	Nisam ga video, ali sam mogao sebi do~arati kako sle`e ramenima. "Pa, ne znam. Moja su nare|enja bila da te uhapsim i dovedem ovamo."
	Koliko sam mogao videti, to "ovamo" je bio neki javni park. Pre nego {to smo za{li u mrak ispod drve}a, digao sam pogled i video sebe kroz mrazom o{te}eno li{}e.
	
	36. OPET CITADELA
	Nadao sam se da }u videti izlazak starog Sunca pre nego {to me zaklju~aju u }eliju. Nije bilo tako su|eno. Tokom dugog vremena, ili bar vremena koje je izgledalo dugo, peli smo se uz neko brdo, ne naro~ito strmo. Na{e buktinje vi{e puta zapali{e pokoji `uti list u kro{njama iznad nas, a vatra se svaki put prenese samo na jo{ po nekoliko obli`njih listova; goreli su ispu{taju}i onaj prodorni dim koji je sam dah jeseni, a onda su se gasili sporim trnjenjem. Li{}e je bilo rasuto i po stazi kojom smo gazili, ali li{}e ki{om namo~eno.
	Najzad smo stigli do jednog sumornog zida toliko visokog, da svetlost na{ih buktinja nije uspevala da otkrije njegov vrh; na tren pomislih da je to Zid Nesusa. Jedan ~ovek u poluoklopu stajao je, oslanjaju}i se o svoje koplje, pred mra~nom, uskom, zasvo|enom ispad-kapijicom u tom tvr|avskom zidu; takve su nekad slu`ile da branioci izi|u radi protivnapada, "ispada". Video nas je, ali nije stao uspravnije, niti je ma kojim drugim znakom pokazao po{tovanje prema oficiru; a kad smo mu maltene ve} nagazili na noge, zalupao je donjim, gvo`|em okovanim krajem svoga oru`ja po gvozdenim vratima iza sebe.
	Otvori ih neko iznutra. Dok smo prolazili kroz debljinu tog zida - bila je velika, ali ni pribli`no tako velika kao kod Zida Nesusa - zaustavio sam se tako naglo da je oficir s le|a naleteo na mene, jer unutra je bio jedan stra`ar naoru`an duga~kim dvoseklim ma~em ~iji je vrh bio ~etvrtast, kao popre~no odse~en; stra`ar je oru`je upravo tim vrhom i naslonio na kamene plo~e poda.
	"Gde sam?" upitah oficira. "Koje je ovo mesto?"
	"Ono gde sam ti rekao da te vodim", odgovori on. "Eno je ta slupotina."
	Pogledah gore i videh mo}nu kulu, svu od blistavog metala.
	Stra`ar progovori, razvla~e}i re~i: "Upla{io se od mog se~iva. U... {to dobru o{tricu ima ova palo{ina, dru`e - ti je uop{te ni osetio ne bi."
	Oficir odse~no re~e: "Ovom zatvoreniku ti }e{ se obra}ati sa 'gospodine'."
	"Dok si ti ovde, mo`da i ho}u, gospodine."
	Ne znam da li mu je oficir tada ne{to rekao ili u~inio; dok su oni govorili iz kule je izi{la jedna `ena, a za njom de~ak, poslu`itelj sa lanternom. Oficir je onda salutirao toj `eni, koja je, sude}i po bogatstvu uniforme, imala daleko ve}i ~in; ali to je u~inio na krajnje aljkav na~in. Onda je rekao: "Vidim da ti je te{ko da zaspi{."
	"Nije nimalo. Tvoja poruka je glasila da sti`ete, a ja znam da si ~ovek od re~i. Volim li~no da pogledam svakog na{eg novog klijenta. Okre}i se ovamo, drugar, da te vidim."
	U~inio sam tako.
	"Fini primerak, a ti ga nisi na{arao nimalo. Nije se opirao?"
	Oficir re~e: "Mi ti predstavljamo tabulu razu."
	Vi{e ni{ta nije rekao, ali jedan od te dvojice vojnika sa zubljama primeti: "Borio se kao |avo, gospo|o prefektovice." Oficir mu dobaci pogled koji je jasno govorio da }e za ovu primedbu kasnije da plati.
	"Kad je klijent tako pitom", nastavi `ena, "ne}ete mi biti potrebni ni ti, ni tvoji ljudi da ga dovedem do }elije, a?"
	Oficir re~e: "Ne mora{ ti, mi }emo ga staviti pod klju~, ako ho}e{."
	"A ako ne, morate sada odneti njegove lisice."
	On slegnu ramenima. "Pa, ja sam za njih potpisao."
	"Onda ih nosi." Ona se okrete ka svom poslu`itelju, de~aku. "Ri~i, ovaj bi mogao poku{ati da nam pobegne. Ako to poku{a, daj mi tvoj fenjer i uhvati ga opet."
	Oficir promrmlja: "Nemoj", u trenutku kad mi je skidao bukagije s ruku. Onda se izma~e jedan korak i pozdravi me kratkim salutiranjem. Onaj sa ma~em se isceri i ode da opet otvori uzana tvr|avska "ispadna" vrata, oficir i bakljonosci izi|o{e jedan za drugim, za~u se tresak zatvaranja vrata. Imao sam ose}aj da sam izgubio svog jedinog prijatelja.
	"Tamo, u sto dva", re~e `ena, pokazuju}i prema kapiji iz koje je izi{la.
	Gledao sam oko sebe, u po~etku sa nadom u bekstvo, zatim sa o{amu}enim zaprepa{}enjem koje nikako ne bih opisati mogao. Iz mene provali{e re~i, koje nisam mogao zaustaviti ba{ kao ni svoje srce. "To je na{a Matahinska kula! Ono je Ve{ti~ja - ali sad stoji uspravno! Eno i Medve|e kule!"
	"Nazivaju te svetim ~ovekom", re~e ona. "Vidim da si lud sto posto." Govore}i, pru`ila je {ake ka meni da bih video da nije naoru`ana, ali je to propratila jednim iskrivljenim osmehom koji bi bio dovoljno upozorenje ~ak i da me oficir nije ve} upozorio. Jasno se videlo da taj dronjavi de~ko nema oru`je i ne predstavlja nikakvu pretnju; ona je, pretpostavljam, imala pi{tolj ili ne{to gore pod tom svojom bogatom uniformom.
	Ve}ini ljudi nije poznato da je te`ak posao nau~iti ~oveka da udari drugo ljudsko bi}e ba{ svom snagom; neki drevni nagon tera ~ak i one najokrutnije da malo ubla`e udarac. Mene su, me|u mu~iteljima, u~ili da ne ubla`ujem. Tresnuo sam je bridom {ake u vilicu - nikog u `ivotu nisam udario ja~e; srozala se na zemlju kao lutka. Ritnuo sam lanternu, koja polete de~aku iz ruke i ujedno se ugasi.
	Stra`ar na ispadnoj kapiji di`e ma~, ali samo da bi mi zapre~io izlaz. Ja se munjevito okrenuh i jurnuh ka Razbijenom dvoru.
	Bol koji me obuze tog trenutka bio je kao bol od ma{ine revolucionarke; u celom `ivotu sam samo taj jedini put osetio bol uporediv sa "revolucionarkom". Ne{to me je kidalo na komade, ali je otkidanje svakog pojedinog uda trajalo i trajalo, tako da bi, u pore|enju s tim, ~ere~enje ma~em bilo sitnica. Plo~nik kao da je nastavio da ska~e ispod mene i vrti se ukrug, ~ak i kad je taj grozni sev bola pro{ao, a ja ostao u tami. Svi te{ki topovi iz bitaka za Orithiju grmeli su uglas.
	
	Onda sam se vratio na svet Jesod. Njegov ~isti vazduh ispuni moja plu}a, muzika njegovih povetaraca umiri moj sluh. Digoh se u sede}i polo`aj i vidoh da je to samo Erta, ili Urt, ali da Urt tako izgleda onome ko je pretrpeo Abadon. Ustaju}i, pomislih - koliku sam samo pomo} poslao tom upropa{}enom telu, ali, evo, jo{ i sad su mi noge i ruke krute i hladne, jo{ ima bola u svakom zglobu.
	To sam ja sa nekog uskog le`aja ustao, u jednoj sobi koja mi je izgledala ~udno poznata. Vrata su, kad sam ih poslednji put video, bila od stamenog metala, ali sad su ih sa~injavale samo {ipke spletene u re{etku. Kroz tu re{etku sam mogao gledati uzani hodnik ~ije sam krivine upoznao jo{ u detinjstvu. Okrenuh se nazad da prou~im ~udni oblik te sobe.
	Bila je to ona spava}a soba u kojoj je Rohe stanovao kao kalfa, upravo ona ista u koju sam do{ao da se presvu~em u civilnu ode}u one ve~eri kad smo napravili izlet do Ku}e azura. Zapanjeno sam je gledao. Na mestu mog sada{njeg le`aja nekada je bio Roheov krevet, koji je bio mal~ice {iri. Mesto na kome se nalazio taj prozor~i} (setih se kako sam se, u ono doba, iznenadio vide}i da su Roheu dali sobu sa prozor~i}em, kroz koji se moglo gledati napolje, i kako su meni kasnije dodelili sobicu bez prozora) i uglovi pod kojim su unutra{nji brodski pregradni zidovi bili sastavljeni da bi se ova prostorija dobila nepogre{ivo su pokazivali da je to ba{ Roheova soba.
	Pri|oh prozor~i}u. On je bio otvoren i kroz njega je dopirao taj povetarac koji me je probudio. Nikakvim re{etkama nije bio zapre~en; ali, naravno, niko se nije mogao pentrati po glatkom spolja{njem zidu kule. Osim toga, samo ~ovek veoma sitnog rasta mogao bi progurati ple}a kroz njega. Gurnuh napolje samo glavu.
	Ispod mene je le`alo Staro dvori{te, isto kao {to sam ga zapamtio; bilo je okupano Suncem poznog leta. Ispucale kamene plo~e kojima je bilo prekriveno izgledale su, mo`da, mal~ice novije, ali u svakom drugom pogledu bile su iste. Ve{ti~ja kula stajala je nagnuta na jednu stranu, ta~no kao {to je, u zabitim kutovima moga pam}enja, oduvek i bila. Tvr|avski zid Citadele bio je na jednom mestu sru{en, ta~no kao u mojim vremenima - pola njegovih nerastopivih metalnih blokova le`alo je u Starom dvori{tu, a pola u nekropolisu. Jedan usamljeni kalfa (ve} sam smatrao da je to) dokoli~io je pred Vratima za le{eve; za razliku od brata Nosa~a, na sebi je imao neku ~udnu uniformu, a u ruci ma~, ali je, ipak, stajao ta~no na mestu gde je brat Nosa~ uvek stajao.
	Uskoro nai|e jedan de~ak, dronjavi {egrica upravo onakav kakav sam ja nekada bio; po|e za nekim kurirskim poslom preko Starog dvori{ta. Po~eh mu mahati i dovikivati, a kad di`e glavu, prepoznadoh ga i uzviknuh njegovo ime: "Ri~i! Ri~i!"
	On mi uzvrati mahanjem, pa ode kud ga je posao vukao; o~ito, bojao se da bude vi|en kako razgovara sa klijentom svog esnafa. [ta to napisah - svog esnafa - to je, u to doba, svakako ve} bio i moj esnaf.
	Duga~ke senke su mi govorile da je jo{ rano jutro; ovo se potvrdi nekoliko trenutaka docnije treskom vrata i koracima kalfe koji mi je donosio doru~ak. Na mojim vratima nije postojao onaj prorez koji je tu trebalo da bude, pa je kalfa morao da stane s jedne strane, dr`e}i poslu`avnike, i da ~eka da mu drugi kalfa (kopljem naoru`an, tako da je izgledao maltene kao vojnik) otklju~a vrata.
	"Sasvim dobro izgleda{", re~e on, spu{taju}i moj poslu`avnik na pod }elije.
	Odvratih mu da sam se pokatkad ose}ao i bolje.
	On mi se prima~e. "Ubio si je."
	"Onu `enu zvanu 'gospo|a prefektovica'?"
	Klimnuo je glavom, istovremeno kad i drugi kalfa. "Slomio si joj vrat."
	"Ako me odvedete do nje", rekoh, "mo`da }u mo}i da je vratim."
	Zgledali su se, izi{li, zalupili vrata.
	Dakle, bila je mrtva, a sude}i po pogledima koje sam video bila je i omra`ena. Svojevremeno me je Sajriaka pitala nije li moja ponuda da joj dam slobodu samo krajnje mu~enje. (Taj senjak, okru`en ~ipkastim drvenim re{etkama, doplovi iz dubine moga pam}enja i stade, ceo, zajedno sa vre`ama puzavica i zelenom mese~inom, u moju }eliju, blistavu od jutra.)
	Tada sam joj odgovorio da nama ne bi nijedan klijent poverovao; ali toj gospo|i prefektovici ja sam poverovao - bar sam poverovao da mogu pobe}i, mada sam znao da ona misli da ne mogu. A sve to vreme neko oru`je bilo je upereno u mene sa Matahinke, mo`da ba{ sa ovog prozor~i}a, mada je verovatnije da se nalazilo u artiljerijskom odeljenju na vrhu.
	Moja razmi{ljanja se prekido{e zbog nailaska jo{ jednog kalfe, sa kojim je, sada, do{ao i lekar. Opet odlu~no otvori{e moja vrata; doktor u|e unutra, a kalfa ih zaklju~a za njim i odma~e se, pripravan da puca kroz re{etke.
	Doktor sede na moj uski le`aj i otvori ko`nu torbu. "Kako se ose}a{?"
	"Gladan sam." Odbacih svoju ~iniju i ka{iku. "Doneli su mi ovo, ali to je uglavnom voda."
	"Meso je za branitelje monarha, nije za ru{ila~ke elemente. Pogodio te konvulzor?"
	"Ako ti tako ka`e{. Ja o tome ne znam ni{ta."
	"Po mom mi{ljenju, nije te pogodio. Ustani."
	Ustao sam, ra{irio ruke i noge kad mi je on to naredio, zabacio sam glavu unazad, pa je nagnuo ka desnom ramenu, ka levom i tako dalje.
	"Nisi ti bio pogo|en. Na sebi ima{ oficirski pla{t. Bio si oficir?"
	"Ako ti se svi|a da tako ka`e{. Bio sam i general, bar su mi se tako obra}ali. Nije to bilo nedavno."
	"A ne govori{ ni istinu. Takav nose mla|i oficiri, samo da zna{. Oni idioti misle da su te pogodili. Preda mnom se u to zakleo ~ovek koji je pucao na tebe."
	"Podvrgnite ga saslu{anju."
	"Da ga slu{amo kako pori~e ne{to {to ja ve} znam? Nisam toliko glup. Da ti objasnim {ta je bilo?"
	Rekoh mu da zaista `elim da neko to u~ini.
	"Vrlo dobro. Zemljotres je, dakle, po~eo kad si ti be`ao od gospo|e prefektovice Priske, ta~no u trenutku kad je onaj idiot opalio iz artiljernice. Proma{io je, a ko ne bi; me|utim, ti si pao i udario glavom, pa se njemu u~inilo da te je pogodio. Video sam mnoga takva navodna ~udesa. Re{enje je uvek jednostavno, samo ako imamo u vidu da svedoci brkaju uzroke i posledice."
	Klimnuh glavom. "Bio je zemljotres?"
	"Dabome, i te kakav, sre}a je na{a da smo se ovako jeftino izvukli. Pa zar jo{ nisi pogledao napolje? Odavde sigurno mo`e{ da vidi{ zid." On pri|e prozor~i}u i zaviri napolje, a onda pokaza prstom (ljudi ponekad tako ~ine) kao da sam i ja pored njega i da to mogu gledati. "Eno, tamo, koliki deo zida se sru{io pored zoeti~ke transportne rampe. Sre}a na{a da nije oborena neka od raketa. Nego, da ne zami{lja{ mo`da da si ti ono poru{io?"
	Rekoh mu da nikada nisam imao ni najmanju predstavu o uzroku ru{enja tog zida.
	"Ova oblala je podlo`na zemljotresima, {to se u starim zapisima jasno vidi - hvala neka je na{em monarhu, uzgred budi re~eno, {to ih je preneo ovamo - ali nijedan nas nije zadesio jo{ od kada je reka promenila tok, pa je zato ve}ina ovih glupaka zaklju~ila da nikada vi{e ne}e nijednog zemljotresa biti."
	Nasmejao se tiho, hehetavo. "Al' neki od njih su posle onog no}as promenili mi{ljenje, ~ini mi se."
	Ve} je izlazio, ne prekidaju}i tu pri~u. Kalfa tresnu mojim vratima i zaklju~a ih ponovo.
	Pomislih na dramski komad doktora Talosa, u kome se zemlja trese, a Jahi ka`e: "Kraj Urta, budalo. Hajde, probodi je kopljem. I tebi je, ionako, kraj."
	Kako sam malo razgovarao s njim na svetu zvanom Jesod.
	
	37. KNJIGA NOVOG SUNCA
	Kao i u mojim vremenima, dobijali smo, mi uhap{enici, dva puta dnevno da jedemo, a na{i }upovi sa vodom punjeni su u vreme ve~ere. Onaj {egrt mi je doneo poslu`avnik, namignuo mi, a onda se vratio kad kalfa vi{e nije bio na stra`i i doneo mi sir i veknu sve`eg hleba.
	Ve~era je bila isto onako mr{ava kao doru~ak; po~eo sam da jedem to {to mi je doneo jo{ dok sam izgovarao re~i zahvalnosti.
	On ~u~nu ispred vrata moje }elije. "Mogu li razgovarati sa tobom?"
	Rekoh mu da njegovim postupcima ne upravljam, a da propise ovoga mesta on sigurno poznaje bolje nego ja.
	Pocrveneo je: njegovi tamni obrazi postali su jo{ tamniji. "Ho}u re}i, da li }e{ pri~ati sa mnom?"
	"Da, ako ti to ne}e doneti batine."
	"Mislim da nikakvih problema ne}e biti, bar ne sad. Ali treba da govorimo tiho. Ima me|u klijentima verovatno i uhoda."
	"Otkud zna{ da nisam i ja?"
	"Pa znam po tome {to si je ubio, naravski. Ovde je sve istumbano naglava~ke. Svima je drago da je mrtva, ali bi}e sigurno istraga, a ko }e biti poslat da zauzme njeno mesto, nemamo pojma." Zastao je i ~inilo se da duboko razmi{lja o svojim slede}im re~ima. "Ka`u stra`ari da si rekao da bi mo`da bio sposoban da je vrati{."
	"A ti to ne bi hteo."
	Odmahnuo je rukom. "A da li bi mogao? Stvarno?"
	"Ne znam dok ne poku{am. Iznena|uje me da su ti rekli."
	"Ja se petljam okolo, slu{am {ta pri~aju, ~istim ~izme, uzimam pare da bih neke kurirske zadatke obavljao."
	"Nemam nikakvog novca da ti dam. Moje pare uzeli su oni vojnici koji su me uhapsili."
	"Nisam ni hteo pare." Ustao je i zavukao ruku duboko u jedan od d`epova svojih dronjavih pantalona. "Evo, dobro bi bilo da uzme{ ovo."
	Pru`io je ruku sa novcima; bili su to izlizani mesingani nov~i}i, ~ije mi je likovno re{enje bilo nepoznato.
	"Ponekad mo`e{ da dobije{ od nekoga jo{ jela, ili {togod drugo."
	"Pa ti si mi doneo jo{ jela, a nisam ti dao ni{ta."
	"Uzmi", re~e on. "Ho}u da ti ih dam. Mo`da ti zatrebaju."
	Po{to nisam hteo da pru`im ruku, on najzad ubaci te parice kroz re{etke i ode hodnikom.
	Poprili~no zbunjen, pokupio sam njegove nov~i}e i stavio ih u jedan od d`epova.
	Napolju se popodne pretvorilo u vrlo hladno ve~e, a prozor~i} je i sad bio otvoren. Gurnuo sam te{ko okno-so~ivo, zatvorio ga i namakao rezu. Njegove glatke, {iroke, dvostepeno uvu~ene ivice, o ~ijem obliku nikada ranije nisam razmi{ljao, o~ito su imale namenu da spre~avaju prodor praznine unutra.
	Dokraj~ivao sam hleb i sir i mislio o na{em povratku ~amcem na Urt i o mom uznesenju na Cadkilinoj la|i. Kako bi divno bilo uputiti ovu staru Kulu maskiranih na jo{ jedan let me|u zvezdama! Ipak, bilo je i ne~eg mra~nog u toj pomisli, na onaj na~in kako su mra~ne sve stvari koje izopa~imo da umesto plemenitoj svrsi slu`e sramnoj. A ja sam u ovoj kuli odrastao, ne ose}aju}i ni{ta od toga.
	Kad sira i hleba vi{e nije bilo, zamotao sam se u ogrta~ koji sam od tog oficira dobio, zaklonio sam jednom rukom svetlost i poku{ao da spavam.
	Jutro donese nove posetioce. Stigli su Burgundofara i Hadelin u pratnji jednog visokog kalfe koji im je salutirao svojim oru`jem i ostavio ih ispred mojih vrata. Na mom licu nesumnjivo se videlo iznena|enje.
	"Novac ~uda ~ini", re~e Hadelin; iskrivljenost njegovih usana pokazivala je o kolikoj svoti je bila re~, a ja se zapitah da li je Burgundofara sakrila platu koju je sa la|e donela, ili on sad smatra da su to njegove pare.
	Burgundofara re~e: "Bilo mi je potrebno da te vidim jo{ jedanput, poslednji put, pa mi je Hadelin to sredio." Htela je jo{ ne{to da ka`e, ali su joj re~i zapele u grlu.
	Hadelin re~e: "Ona `eli da joj oprosti{."
	"Za to {to si ostavila mene i po{la s njim, Burgundofara? Nema se {ta opra{tati; ja nisam imao pravo na tebe."
	"Za to {to sam pokazala prstom ka tebi kad su vojnici do{li. Video si me; znam da si me video."
	"Da", rekoh, se}aju}i se.
	"Nisam mislila... upla{ila sam se..."
	"Mene."
	Klimnula je glavom.
	Hadelin re~e: "Ukebali bi te oni u svakom slu~aju. Pokazao bi te neko drugi."
	Upitah ga: "Ti?"
	Odmahnuo je glavom i ustuknuo od re{etaka.
	Kad sam bio autarh, molioci su ~esto kle~ali preda mnom; sad Burgundofara kleknu, ali je to izgledalo grozno neumesno. "Morala sam da razgovaram s tobom, Severijane. Poslednji put. Zato sam one no}i i{la za vojnicima do keja. Zar mi ne}e{ oprostiti? Ne bih ja to uradila, ali toliko sam se bila upla{ila."
	Zapitah je, pamti li Guni.
	"Oh, da, i la|u. Ali sve je to sad kao san."
	"Ona je bila ti, a ja njoj mnogo dugujem. Zbog nje... tebe... opra{tam ti. Sada i u svim drugim vremenima. Razume{?"
	"Mislim da razumem", re~e ona, obuzeta, u trenu, sre}om, kao da je neko u njoj upalio svetlost. "Severijane, mi idemo niz reku, u Liti. Hadelin ~esto ide tamo, pa }emo kupiti ku}u gde }u stanovati kad nisam s njim na 'Alsioni'. Ho}emo da imamo dece. A kad deca do|u... mogu li im pri~ati o tebi?"
	Dok je govorila, dogodilo se ne{to ~udno (mada sam tada smatrao da je to samo zato {to vidim istovremeno i njeno i Hadelinovo lice): postao sam svestan njene budu}nosti, kao {to bih mogao biti svestan budu}nosti nekog cveta koji je ubrala Valerijina ruka u vrtovima.
	Rekoh joj: "Mo`e biti, Burgundofara, da }e{ imati decu, kao {to `eli{; u tom slu~aju mo`e{ im re}i {ta god ti je volja o meni. Tako|e mo`e biti da }e{ u vremenima budu}im po`eleti opet da me na|e{. To }e{ mo`da mo}i i da postigne{ ako me bude{ potra`ila. Mo`da ne}e{ uspeti. Ali, ako tra`i{, imaj na umu da to ne ~ini{ po mom nalogu, niti zbog nekog mog obe}anja da }e{ me na}i sigurno."
	Kad su oti{li, razmi{ljao sam jedan trenutak o njoj i o Guni, koja je nekada bila Burgundofara. Za mu{karca ka`emo da je hrabar kao atroks, a za `enu da je lepa kao crvena srna, {to je u slu~aju Burgundofare bilo istinito. Ali nemamo nijedan takav naziv za odanost, zato {to ne znamo ni za jedno zaista verno bi}e - ili, ta~nije, zato {to je vernost osobina pojedinca, a ne tipa. Sin mo`e biti odan svome ocu ili pas gazdi, ali ve}ina nije. Kao Tekla izneveravala sam svog autarha, kao Severijan svoj esnaf. Guni je bila verna meni i Urtu, ali ne svojim drugarima; mo`da smo nemo}ni da neki primer odanosti uzdignemo do simbolske va`nosti zato {to je odanost, u krajnjem razmatranju, izbor.
	Ipak, kako je ~udnovata bila pomisao da }e Guni ploviti kroz prazne okeane vremena da bi opet postala Burgundofara. Pesnik bi, valjda, pevao o tome da ona traga za ljubavlju; ali meni se ~inilo da traga za zabludom da ljubav jeste vi{e nego {to jeste, iako bi mi vi{e prijalo da verujem da je to bilo traganje za jednom vi{om vrstom ljubavi, vrstom za koju ne postoji ime.
	Uskoro do|e jo{ jedan posetilac - ali to i nije bio nikakav posetilac, jer mu nisam video lice. [apat, koji kao da je dopirao iz praznog hodnika, zapita: "Jesi li ti taj teurgist?"
	"Ako ti tako ka`e{, jesam", odgovorih. "Ali ko si ti i gde si?"
	"Kanog, student. U }eliji pored tvoje. ^uo sam {ta su s tobom razgovarali onaj de~ko i malo~as ona `ena i kapetan."
	Zapitah: "Otkad si ovde, Kano`e?", nadaju}i se da bih mogao od njega dobiti savete o izvesnim stvarima.
	"Skoro tri meseca. Ja sam pod smrtnom kaznom, ali ne verujem da }e biti izvr{ena. Obi~no se posle tako dugog vremena ne izvr{avaju. Verovatno je stara mozgovaonica posredovala u korist svog bludnog deteta, hm? Ili se, bar, ja tako nadam."
	Toliko sam se u mojim vremenima naslu{ao pri~a te vrste; bilo je neobi~no ~uti da se u tom pogledu ni{ta nije promenilo. Rekoh: "Ti si se svakako ve} upoznao s tim kako ovde stvari idu."
	"Pa, ta~no je ono {to ti je de~ko rekao, naime - nije mnogo lo{e ako ima{ bar malo para. Ja sam postigao da mi daju hartiju i mastilo, pa sad pi{em, za stra`are, pisma. Osim toga, jedan prijatelj je doneo nekoliko mojih knjiga; posta}u slavni nau~nik ako me ovde zadr`e dovoljno dugo."
	Po{to sam u svojim obilascima robija{nica i ublijeta na{eg Komonvelta uvek postavljao to pitanje, zapitah ga zbog ~ega je utamni~en.
	Neko vreme je }utao. U me|uvremenu, opet sam otvorio brodski prozor~i}, ali, iako je odatle dopirao da{ak vetra, bio sam svestan smrada iz nok{ira ispod mog le`aja, a i op{teg zaudaranja tih prostorija. Graktanje gavranova dojahivalo je na vetru; kroz moja re{etkama zapre~ena vrata ~ulo se, bez kraja, trampanje ~izama po metalu.
	On najzad re~e: "Mi ovde ne zadiremo u takve teme."
	"@ao mi je {to sam te uvredio, ali ti si mene to isto pitao. Jer pitao si da li sam ~udotvorac, a mene su upravo zbog ~udotvorstva utamni~ili."
	Jo{ jedna duga pauza.
	"Ubio sam jednu budalu, prodavca u jednoj radnji. Spavao je iza tezge, ja sam oborio jednu bronzanu sve}u i on je sko~io urlaju}i i ma{u}i jastu~nim ma~em. [ta sam drugo mogao? ^ovek ima pravo da spasava svoj `ivot, zar ne?"
	"Ne pod svim okolnostima", rekoh. Nisam znao da je ta misao u meni dok je nisam izgovorio.
	
	Te ve~eri hranu mi donese onaj de~ko, ali dovede i Herenu, Deklana, nostroma i onu kuvaricu koju sam nakratko video u kr~mi u Saltusu.
	"Uveo sam ih unutra, sire", re~e de~ko. On zabaci divlju, crnu kosu gestom dostojnim ma kog dvoranina. "Stra`ar mi duguje pogdekoju uslugu."
	Herena je plakala i ja gurnuh ruku izme|u {ipki i pogladih je po ramenu. "Svi ste vi u opasnosti", rekoh im. "Mo`ete biti uhap{eni zbog mene. Ne smete dugo ostati ovde."
	Nostromo re~e: "Nek me spopadnu sa tim njihovim slatkoguzim de~acima-vojnicima. Ne}e na}i virginca."
	Deklan klimnu glavom i pro~isti grlo, a ja uvideh, ne bez izvesnog zaprepa{}enja, da im je on vo|a. "Sire", po~e on dubokim, sporim glasom. "U opasnosti si ti. Ovde ubijaju ljude kao mi kod ku}e prasce."
	"Jo{ gore", ubaci de~ak.
	"Nameravamo da se obratimo magistratu i da se zalo`imo za tebe, gospodine. ^ekali smo tamo, ovog popodneva, ali nismo bili pu{teni unutra. Pri~a se da siromasi ~ekaju danima pre nego {to postignu da razgovaraju s njim; a mi }emo ~ekati koliko god bude potrebno. U me|uvremenu, nameravamo da u~inimo drugim na~inima koliko mo`emo."
	Kuvarica sa "Alsione" pogleda ga zna~ajno, ali smisao toga ne shvatih.
	Herena re~e: "Ali sad `elimo da ka`e{ svima nama o dolasku Novog Sunca. ^ula sam vi{e nego drugi i poku{ala sam da im prenesem tvoje re~i, ali to je bilo samo malo. Da li bi nam ti sad rekao sve?"
	"Ne znam da li to mogu objasniti tako da vi razumete", rekoh. "Ne znam ni da li razumem ja sam."
	"Molim te", re~e kuvarica. To su bile jedine re~i koje sam od nje ikada ~uo.
	"Pa, dobro. Znate {ta se desilo Starom Suncu: umire. Time ne ka`em da }e se uskoro ugasiti kao svetiljka u pono}. Umiranje }e trajati veoma dugo. Fitilj je - ako ho}emo tako da se izrazimo - potkresan samo za debljinu jedne dlake, a na njivama je, eto, kukuruz istrunuo. Vama nije poznato, ali istina je da na jugu led ve} sti~e novu snagu. Desetohilijadnom ledu bi}e dodat led ove zime koja samo {to nije po~ela i ta dva leda }e se zagrliti kao dva brata i po~eti mar{ na sever, ka ovim zemljama. Veliki Erebus, koji je tamo uspostavio svoje kraljevstvo, uskoro }e morati da be`i ispred tih ledova, a s njim }e be`ati i njegovih deset hiljada bledih, `estokih ratnica. On }e svoje snage ujediniti sa snagama Abaje, onoga ~ije je kraljevstvo u toplim vodama. Oni }e, sa drugima, manje mo}nima, ali jednako lukavima, ponuditi savezni{tvo vladaocima u zemljama severno od opasa~a kojim je struk Urtov obuhva}en - vi te zemlje Ascijom zovete - no, kad se ujedine s njima, proguta}e ih potpuno."
	Ali ne mogu ovde napisati od re~i do re~i sve {to sam im tada ispri~ao, jer bilo bi predugo. Rekao sam im sve {to sam znao o istoriji umiranja Starog Sunca i o posledicama koje }e to imati po Urt, a onda sam im obe}ao da }e, kona~no, do}i jedan ~ovek koji }e doneti Novo Sunce.
	Onda je Herena upitala: "Zar nisi ti Novo Sunce, gospodine? @ena koja je bila s tobom kad ste do{li u na{e selo rekla je da jesi."
	Rekoh joj da o tome ne}u govoriti zato {to se bojim da }e oni, ako to saznaju - a vide da sam u zatvoru - pasti u o~aj.
	Deklan je `eleo da sazna kako }e pro}i Urt kad Novo Sunce stigne; a ja, ne razumevaju}i mnogo vi{e nego on, po~eh da pri~am na osnovu re~i iz drame doktora Talosa i ne pomi{ljaju}i da }e, u budu}nosti, drama doktora Talosa biti pisana na osnovu mojih re~i.
	Kad su najzad oti{li, uvideh da nisam ni pipnuo hranu koju mi je de~ak doneo. Bio sam veoma gladan, ali kad sam pru`io ruku ka ~iniji, prsti dotako{e jo{ ne{to - neki krpeni zamotuljak, dug a uzan, koji je bio tako postavljen da je le`ao u senci.
	Glas mog suseda doplovi kroz re{etke. "Fina je to pri~a bila. Zapisivao sam {to sam br`e mogao; trebalo bi da od toga bude izuzetno vredna knji`ica kad budem pu{ten, pa ma kad to bilo."
	Odmotavao sam krpe, tako da sam ga jedva ~uo. Unutra je bio no` - onaj duga~ki bode` koji je nostromo nosio na "Alsioni".
	
	38. KA GROBNICI MONARHA
	Ostatak te ve~eri provedoh zure}i u bode`. Naravno, ne u bukvalnom smislu; zamotao sam bode` opet u krpe i sakrio ga ispod madraca mog le`aja. Ali dok sam le`ao na tom madracu, pogleda uprtog u metalnu tavanicu koja je toliko nalikovala onoj koju sam nekada poznavao u {egrtskoj spavaonici, ose}ao sam bode` ispod zakolenica.
	Kasnije se on obrtao ispred mojih sklopljenih o~iju, svetao u tami, vidljiv sasvim jasno od ko{tane dr{ke do iglastog vrha. Kad sam kona~no zaspao, na{ao sam ga i u snovima.
	Spavao sam, mo`da i zbog toga, lo{e. Iznova i iznova sam se budio i `mirkao ka }elijskoj svetiljci koja je gorela iznad moje glave, pa ustajao, protezao se, prilazio prozor~i}u da bih tragao za onom belom zvezdom koja je bila drugo ja. U tim trenucima bio sam sasvim voljan da predam svoje utamni~eno telo smrti, kad bi to bilo mogu}e uraditi ~asno, i da pobegnem, da jurnem kroz pono}no nebo da bih ujedino svoje bi}e. Tada sam znao i svoju mo}, bio sam svestan te sile koja je mogla da privu~e do mene ~itave svetove, ali i da ih spaljuje kao {to umetnik spaljuje izvesne vrste zemlje da bi dobio pigmente. U sme|oj knji`ici, sada izgubljenoj, koju sam nosio i ~itao tako dugo da sam najzad uneo u svoje pam}enje celokupnu njenu sadr`inu (iako je ranije izgledala neiscrpna), postoji i ovaj odlomak: "Vidi, jo{ sam jedan san sanjao: Sunce i mesec i jedanaest zvezda meni se pokloni{e." Ovo pokazuje koliko su narodi pro{lih vremena bili mudriji nego mi sada; nije naslov te knji`ice slu~ajno Knjiga o ~udima Urta i neba.
	Sad sam i ja jedan san sanjao. Usnuh da prizivam silu svoje zvezde dole, sebi, i da ustajem, i da prilazim (kao Tekla, ali i kao Severijan) na{im re{etkastim vratima, zatim da hvatam {akama te {ipke i razmi~em ih toliko da bih lako mogao pro}i izme|u njih. Ali kad smo ih razmakli, kao da smo i jednu zavesu razgrnuli, a iza nje bejahu druga zavesa i Cadkil, ni ve}a ni manja od nas, sa tim rasplamtelim bode`om.
	
	Kad je novi dan, kao poplava zatamnjenog zlata, po~eo najzad da se uliva kroz otvoreno brodsko okno, ja stadoh, ~ekaju}i ~iniju i ka{iku, da pregledah {ipke i na|oh da je ve}ina kako treba, ali da one na sredini nisu jednako ravne kao ostale.
	De~ak mi donese hranu, govore}i: "Iako sam te samo jednom ~uo, mnogo sam od tebe nau~io, Severijane. Bi}e mi `ao kad ode{."
	Zapitah da li mi predstoji smaknu}e.
	Spu{taju}i poslu`avnik, on pogleda preko ramena, ka stra`aru-kalfi koji se bio naslonio na jedan zid. "Ne, nije u tome stvar. Samo }e te odvesti negde drugde. Danas dolazi lete}i ~amac sa pretorijancima."
	"Lete}i ~amac?"
	"Pretpostavljam da je to zato {to on mo`e preleteti preko pobunjeni~ke vojske. Jesi li se ikada vozio takvim? Ja sam samo gledao njihova poletanja i sletanja. Sigurno je stra{no dobro."
	"Stra{no jeste. Kad sam prvi put leteo takvim, oboreni smo paljbom sa zemlje. Posle toga vozio sam se njima jo{ mnogo puta i ~ak nau~io sam da upravljam; ali istina je da sam se stalno pla{io."
	De~ko klimnu glavom. "Pla{io bih se i ja, ali bih ipak rado probao." Nespretnim pokretima on mi pru`i ruku. "Neka te prati sre}a, Severijane, ma kuda bio odveden."
	Stisnuo sam tu {aku; bila je prljava, ali suva i ~inilo se da je vrlo mala. "Ri~i", rekoh onim istim dugim izgovorom, "Ri~i. To ti nije pravo ime, a?"
	Osmehnuo se {iroko. "Nije. Ono zna~i da smrdim."
	"Mome nosu ne."
	"Jo{ nije hladno", objasni on, "pa mogu da idem na plivanje. Zimi nemam mnogo prilike da se perem, a teraju me da radim ba{ naporno."
	"Da, pamtim to. Ali tvoje pravo ime je..."
	"Imar." On povu~e ruku. "[to me gleda{ tako?"
	"Zato {to sam video, kad sam te dodirnuo, sevanje dragih kamenova oko tvoje glave. Imare, mislim da po~injem da se rasprostirem. Kroz vreme... zapravo, postajem svestan svoje ra{irenosti kroz vreme, jer svi mi se tako {irimo. Kako je ~udno da se nas dvojica sre}emo na ovaj na~in."
	Oklevao sam jedan trenutak, a glas mi je bio nesiguran zbog naleta silnog mno{tva uskome{anih misli. "A mo`da to i nije ~udno. Ne{to upravlja na{im sudbinama, svakako. Ne{to iznad ~ak i hierogramata."
	"O ~emu govori{?"
	"Imare, ti }e{ jednog dana postati vladar. Bi}e{ monarh, mada ne verujem da }e{ sebe tako nazivati. Poku{aj da vlada{ u korist Urta, a ne samo u ime Urta kao {to su toliki ~inili. Vladaj pravedno, ili bar onoliko pravedno koliko okolnosti budu dopu{tale."
	"Zadirkuje{ me, a?" upita on.
	"Ne", rekoh mu. "Znam samo to da }e{ vladati, ni{ta vi{e, i da }e{ jednog dana sedeti preru{en pod platanom. Ali te dve stvari znam."
	Kad su on i kalfa oti{li, uvukao sam no` u saru ~izme i pokrio ga nogavicom. Dok sam to radio, a i kasnije, dok sam ~ekaju}i sedeo na le`aju, razmi{ljao sam o na{em razgovoru.
	Zar nije mogu}e da je Imar dospeo na Tron Feniksa samo zato {to je neki epopt... ja... prorokovao da }e tako biti? Nije mi poznato da se i{ta o tome pominje u istoriji; mo`da sam napravio istinu po sopstvenoj `elji. Ili }e mo`da Imar, sad obuzet ose}anjem da ja{e na svojoj sudbini, propustiti da u~ini onaj odlu~uju}i napor koji bi mu doneo presudnu pobedu.
	Ko to mo`e re}i? Zar Cadkilina zavesa neodre|enosti ne skriva budu}nost ~ak i od onih koji su izronili iz izmaglica budu}nosti? Sada{njost, kad je stavimo pred sobe, postaje nanovo budu}nost. A ja sam znao da sam svoju sada{njost tako ostavio i da sada ~ekam duboko u onoj pro{losti koja je u moje doba bila jedva ne{to vi{e od predanja.
	
	Smena je umornu smenu smenjivala, kao kad mravi puze kroz jesen ka zimi. Kad sam kona~no bio potpuno siguran da su Imarovi podaci bili pogre{ni i da pretorijanci ne}e do}i tog dana nego slede}eg - ili nijednog - bacio sam pogled kroz prozor, nadaju}i se da bi me mogla zabaviti kretanja onih malobrojnih osoba koje slu~ajnost nanese preko Starog dvori{ta.
	A tamo je lebdeo usidreni lete}i ~amac, vitak kao srebrna strelica. Tek {to sam ga spazio, za~uli su se odmereni koraci ljudi koji mar{iraju - izlomatani kad su do{li do stepeni{ta, opet ujedna~eni kad su izi{li na sprat na kome sam ja ~ekao. Jurnuh ka vratima.
	Napred je i{ao jedan razmahani kalfa. Za njim je gordo stupao hiliarh ukra{en medaljama; njegovi pal~evi, duboko zabodeni pod opasa~ sa ma~em, ozna~avali su da nije pot~injen, nego trajno nadmo}an. Iza njega su, te{kim korakom, u koloni po jedan, sigurno i disciplinovano kao rukom bojeni vojnici kojima zapoveda dete (ali ovde manje vidljivi nego dim) stupali gardisti, jedan odred njih, pod zapovedni{tvom jednog dvadesetara.
	Gledao sam kako kalfa izmahuje klju~evima u pravcu moje }elije, kako hiliarh u znak slaganja klima glavom i kako prilazi, le`ernim korakom, da me osmotri; dvadesetar je muklo podviknuo neko nare|enje i ~izme toga odreda zaustavi{e se sa treskom; odmah i slede}e nare|enje i odjeknu novi tresak, jer su ta desetorica tajanstvenih gardista naglo spustila krajeve oru`ja na pod.
	Lete}i ~amac se tako re}i ni po ~emu nije razlikovao od onog iz koga sam svojevremeno, u tre}oj bici za Orithiju, osmatrao vojske; uistinu, sasvim je mogu}e da je to bila ta ista ma{ina, jer ljudi ih ~uvaju iz pokolenja u pokolenje. Dvadesetar mi je naredio da legnem na pod. Poslu{ao sam, ali sam i pitao hiliarha (~oveka sekirasto oblikovanog lica, ~etrdesetih godina) da li bih mogao gledati napolje dok letimo. Ovo dopu{tenje nisam dobio, nesumnjivo zato {to se on pla{io da sam uhoda - {to sam, u nekom smislu re~i, i bio; morao sam se zadovoljiti da samo zamislim kako mi je Imar mahnuo u znak opro{taja.
	Jedanaestorica gardista koji su sedeli jedan do drugog na klupi, raspore|eni tako sve do zadnjeg kraja kabine, i koji su se tako dobro utapali u ta~kasto obojenu tkaninu kojom je kabina bila oblo`ena da su postajali neprimetni maltene kao jedanaest duhova, postizali su tu svoju zamalo nevidljivost zahvaljuju}i tome {to su na sebi imali kataopti~ke oklope mojih pretorijanaca; uskoro sam uvideo da to i jesu moji pretorijanci i da su ti njihovi oklopi i, {to je jo{ va`nije, njihovi obi~aji ~uvani i o~uvani jo{ od ovih nezamislivo davnih dana sve do mojih vremena. Moji stra`ari postali su mi stra`ari-apsand`ije.
	Po{to je na{ ~amac hitao kroz nebesa i po{to sam ponekad uspevao da nazrem kako prole}u oblaci, mislio sam da }e putovanje kratko trajati; pro{la je, me|utim, najmanje jedna smena vremena, mo`da i dve, pre nego {to osetih da se spu{tamo i videh kako bacaju sidreno u`e. Sumorne zidine od prirodnih stena dizale su se levo od nas i, svijaju}i se na jednu stranu, nestajale sa vidika.
	Kad je na{ pilot podigao kupolu kabine, po licu me o{inu vetar tako leden, da pomislih da smo odleteli na jug do ledenih prostranstava. Iskora~io sam napolje - i video, umesto toga, pravu ru{evinu, sa~injenu od snega i o{te}enog kamena, grdno visoku. Svuda oko nas oblake su razdirali zup~asti, bezli~ni {iljci. Mi smo u planine dospeli, ali u one koje jo{ nisu izvajane da li~e na mu{karce i `ene - planine kakve je, po predanjima, nekada bilo mogu}e videti na najstarijim slikama. Stajao bih tako i zurio u njih do sutona, ali me udarac zaka~i preko uha, pa se pru`ih po tlu koliko sam duga~ak.
	Ustao sam obuzet nemo}nim besom. Do`iveo sam takva zlostavljanja kad sam uhva}en u Saltusu i kona~no sam uspeo da pretvorim onog oficira u svog prijatelja; sad mi se u~ini da nisam postigao ni{ta, da je ciklus po~eo iznova, da mu je sudbina da se nastavlja i da }e mo`da trajati sve do moje smrti. Odlu~ih da to ne dozvolim i da no`, uvu~en u saru moje ~izme, okon~a jedan `ivot pre nego {to ovome danu do|e kraj.
	A dotle je `ivot cureo iz moga uha, koje je jo{ zvonilo; na mestu gde mi se slivao preko naglo ohla|enog mesa bio je, ~inilo se, vreo kao da ga neko lije iz kotla.
	Potera{e me u jedan tok daleko ve}i, sa~injen od ogromnih, hitaju}ih tovarnih kola prepunih lomljenog kamena, kola koja su se kotrljala napred iako ih nisu vukli ni volovi ni robovi; i{la su i uz najve}e strmine, bacala su u blistavi vazduh guste oblake pra{ine i dima, a kad smo im prelazili put, mukala su kao bikovi. Daleko gore, u planini, jedan div oklopnik kopao je stenu gvozdenim {akama; izgledao je manji nego mi{.
	Umesto tih zahuktalih teretnjaka okru`ili su nas zahuktali ljudi kad smo za{li me|u proste, ~ak i ru`ne barake kroz ~ija smo otvorena vrata videli ~udnovate alate i ma{ine. Zapitah toga hiliarha, koga sam nameravao da ubijem, gde me je doveo. On pokretom dade znak dvadesetaru, koji me opet tresnu oklopnom rukavicom.
	U{li smo u jednu okruglu zgradu ve}u od ostalih; onda su me poterali kroz prolaze izme|u mnogobrojnih ormana i sedi{ta i najzad stigosmo do jedne kru`ne zavese, koja je izgledala kao {ator ili paviljon, ali pod za{titom ove daleko ve}e prostorije u ~ijem se sredi{tu nalazila. Do tada sam ve} prepoznao tu gra|evinu.
	"Ovde }e{ ~ekati", re~e mi hiliarh. "Monarh }e razgovarati sa tobom. Kad ode{ odavde, mora}e{..."
	Glas sa druge strane zavese, pomu}en od vina, ali dobro znan, doviknu: "Oslobodi ga."
	"Poslu{nost i klanjanje!" Hiliarh se trzajem ispravio u stav "mirno", a zatim su i on i gardisti salutirali. Tokom jednog trenutka stajali smo kao da smo svi samo slike.
	Po{to se taj glas vi{e nije ~uo, dvadesetar mi oslobodi ruke. Hiliarh {apnu: "Kad ode{ odavde, mora}e{ da }uti{ o svemu {to si unutra ~uo ili video. Ina~e }e{ umreti."
	"A, tu gre{i{", rekoh mu. "Umre}e{ ti."
	U njegovim o~ima odjednom se javi strah. Bio sam u razumnoj meri siguran da se on ne}e odva`iti da naredi dvasesetaru da me udari tu, pod nevidljivim pogledom njegovog monarha. Nisam pogre{io; tokom jednog otkucaja srca stajali smo tako, ubica i ubijeni, po oba shvatanja.
	Dvadesetar izlaja jednu komandu i njegov odred okrete le|a zavesi. Kad se hiliarh uverio da niko od vojnika ne}e mo}i da vidi {ta je unutra kad zavesa bude razmaknuta, re~e mi: "U|i."
	Klimnuo sam glavom i pri{ao joj; bila je od grimizne troslojne svile, luksuzne na dodir. Odgurnuo sam je u stranu i video ona lica koja sam i o~ekivao. Videv{i ih, naklonio sam im se.
	
	39. OPET KAND@A POMIRITELJA
	Dvoglavi ~ovek koji je le{kario na divanu unutar {atora od grimizne zavese di`e vr~ da pozdravi moj ulazak. "Vidim da zna{ kod koga si do{ao." Govorila je leva glava.
	"Ti si Tifon", rekoh. "Monarh... jedini vladalac, ili bar ti tako misli{... ovog sveta pod bolesnom zvezdom, ali i drugih svetova. Ali ja se nisam naklonio tebi, nego mom dobrotvoru Piatonu."
	Mo}nom rukom koja nije bila njegova Tifon di`e vr~ do usana. Uko~eni pogled njegov, kojim me je posmatrao preko zlatnog ruba, bio je otrovno zurenje zmije `utobrade. "Poznavao si Piatona u pro{losti?"
	Odmahnuo sam glavom. "Upozna}u ga u budu}nosti."
	Tifon pote`e iz vr~a, pa ga ostavi na jedan sto~i}. "Zna~i, istina je ono {to se o tebi pri~a. Tvrdi{ da si prorok."
	"Nisam o sebi razmi{ljao ranije na taj na~in. Ali, jesam prorok, ako ti se tako svi|a. Znam da }e{ umreti na tom kau~u. Da li te to zanima? To telo }e le`ati me|u kai{evima koji ti vi{e nisu potrebni da Piatona obuzda{ i me|u spravama koje ti vi{e nisu potrebne da bi ga prisiljavao da jede. Planinski vetrovi su{i}e njegovo telo, ukradeno, pa }e najzad biti kao li{}e koje sada umire premlado, zatim }e celi eoni sveta premar{irati preko njega i tek }e te moj dolazak probuditi i u `ivot vratiti."
	Tifon se nasmeja, smehom isto onakvim kao kad je isukivao Terminus Est. "Bojim se da si slab prorok; ali nalazim da je slab prorok zabavniji od pravog. Da si mi rekao samo da }u le`ati - pod pretpostavkom da }e se moja smrt ikad dogoditi, a ja u to po~injem sa sumnjam - me|u pogrebnim hlebovima u lobanjskoj {upljini ove planine, bile bi to stvari koje bi i svako dete moglo re}i. Vi{e mi se dopadaju tvoje izmi{ljotine, a mo`e{ mi biti i koristan. Tvrdi se da si izvodio ~udesna izle~enja. Ima{ li stvarnu mo}?"
	"To treba ti da ka`e{."
	Digao se u sede}i polo`aj; njegov mi{i}avi torzo se ljuljao. "Navikao sam da se na moja pitanja odgovara. Dovoljno je da pozovem i stotinu ljudi moje sopstvene divizije stvorilo bi se ovde da te bace...", zastao je i osmehnuo se sam za sebe, "...sa moga rukava. Da li bi ti to prijalo? Tako mi postupamo sa onim radnicima koji ne}e da rade. Odgovaraj, Pomiritelju! Mo`e{ li da leti{?"
	"To ne mogu re}i jer nisam nikad poku{ao."
	"Mo`e ti se ukazati prilika uskoro. Postavi}u pitanje dvaput." Opet se nasmejao. "To, zapravo, i odgovara stanju u kome sam sada. Ali ne triput. Ima{ li mo}? Doka`i da ima{, ili umri."
	Dozvolio sam mojim ple}ima da se uzdignu samo za {irinu jednog prsta i da opet padnu. [ake su mi bile jo{ utrnule od okova; govore}i, trljao sam zglavke. "Da li bi ti potvrdio da imam mo} ako bih mogao ubiti izvesnog ~oveka koji me je ozledio jednostavno tako {to bih udario po ovom stolu ispred nas?"
	Zlosre}ni Piaton se upiljio u mene, a Tifon se osmehnuo. "Da, to bi bila zadovoljavaju}a predstava."
	"Daje{ re~?"
	Osmeh se pro{irio. "Ako ti se tako dopada", re~e on. "Doka`i!"
	Potegao sam bode` i zario ga u povr{inu stola.
	
	Ne verujem da su na toj planini imali ikakve prostorije za ~uvanje zatvorenika; sada, razmi{ljaju}i o sme{taju koji su na{li za mene, do|oh na pomisao da je i moja }elija u letelici koja }e uskoro biti progla{ena za Matahinsku kulu tako|e bila ura|ena za trenutne potrebe, i to ne osobito davno. Da je Tifon samo `eleo da me zatvori, mogao je to lako da postigne tako {to bi ispraznio jednu od tih stameno izgra|enih baraka i onda me zaklju~ao unutra. Jasno je bilo da je on `eleo i vi{e - `eleo je da me pridobije zastra{ivanjem i potkupljivanjem.
	Moj zatvor bio je jedna {iljak-stena, jo{ neodrezana sa ode`de one divovske figure koja je ve} poprimala Tifonovo lice. Jedno maleno skloni{te od kamenja i platna napravi{e za mene na tom vetrovitom, uzdignutom, sku~enom prostoru. Tu su mi donosili meso i jedno retko vino koje je sigurno poticalo iz Tifonovih li~nih zaliha. Onda sam gledao kako uglavljuju jednu gredu, debelu maltene kao zadnja katarka "Alsione", ali ne tako visoku, u stenovitu podlogu, na mestu gde se {iljak odvajao od planine; za podno`je grede priveza{e jednog smilodona. Onaj hilijarh je visio sa vrha grede, oka~en o kuku koja se nalazila izme|u njegovih {aka, koje su bile stegnute okovima kao nedavno moje.
	Dokle god je dnevne svetlosti bilo, gledao sam ih, iako sam shvatio i da se u podno`ju planine vodi bitka. Smilodon je bio, ~inilo se, izgladnjavan. S vremena na vreme je skakao i poku{avao da dohvati hiliarhove noge. Ali ovaj je uvek podizao noge, tako da je sabljozubi podbacivao za otprilike jedan lakat visine; a svojim velikim kand`ama nije se uspevao uspentrati, iako su parale drvo kao dleta. Tokom tog jednog popodneva dobio sam osvete dovoljno za ceo `ivot. Kad je pala no}, odneo sam hranu smilodonu.
	Jednom prilikom, kad sam putovao u Traks sa Dorkas i Jolentom, oslobodio sam neku zver vezanu manje-vi{e kao hiliarh sada; nije me napala, mo`da zato {to sam nosio dragulj zvani Kand`a Pomiritelja, ili mo`da samo zato {to je bila odve} slaba da napadne. Sad je ovaj smilodon jeo iz mojih {aka i lizao ih {irokim, rapavim jezikom. Pipao sam njegove povijene, ogromne kljove, nalik na kljove mamuta; po~e{kao sam ga iza u{iju kao {to bih Triskelea i ovako mu se obratio: "Mi smo ma~eve nosili. Znamo, zar ne?"
	Ja ne verujem da zveri mogu razumeti vi{e od najprostijih i najbolje poznatih grupa re~i ali, opet, osetio sam da je ta masivna glava klimnula.
	Lanac je bio pri~vr{}en za ogrlicu pomo}u dve kop~e {iroke kao moja {aka. Otka~io sam ih i dao tom jadnom stvorenju slobodu. Smilodon, me|utim, ostade uz mene.
	Hiliarha osloboditi nije bilo tako jednostavno. Lako sam se peo uz gredu, stiskaju}i je kolenima kao {to sam stiskao borova stabla u nekropolisu kad sam bio de~ak. Obzorje je ve} bilo palo ispod moje zvezde, pa sam lako mogao hilijarha podi}i na takav na~in da se otka~i sa kuke i padne dole; ali se nisam usu|ivao jer sam se pla{io da }e pasti u provaliju, ili da }e ga smilodon napasti. Svetlost je bila odve} slaba da bih smilodona video, ali su njegove o~i sijale dok je zurio gore, u nas dvojicu.
	Na kraju sam obavio hilijarhove ruke sebi oko vrata, pa sam se nekako spustio po toj gredi, mada je malo nedostajalo da se omaknem; uz to, napola sam se ugu{io, ali mi smo ipak nekako, najzad, stigli do bezbedne stenovite podloge. Odneo sam hilijarha u moje skloni{te, a smilodon je i{ao za nama i potom legao pred na{e noge.
	Do jutra, kad su do{la sedmorica gardista sa hranom, vodom i vinom za mene i sa buktinjama vezanim na motke da bi prinu|ivali smilodona na uzmicanje, njihov hilijarh je ve} bio sasvim pri svesti, {tavi{e ve} je bio jeo i pio. Zabavljali smo se gledaju}i zaprepa{}enje na njihovim licima kad su opazili da nema ni njega ni sabljozubog tigra; ali to nije bilo ni{ta u pore|enju sa njihovim izrazima lica kad su zatekli i hilijarha i smilodona kod mene u skloni{tu.
	"Napred stupite", rekao sam im. "Ova `ivotinja vam ne}e u~initi na`ao, a va{ hilijarh }e vas ka`njavati samo ako ste zakazali u svojim du`nostima, siguran sam u to."
	Prilazili su, ali oklevaju}i; gledali su i mene i smilodona sa strahom maltene podjednakim.
	Rekoh: "Videli ste {ta je va{ monarh uradio hilijarhu zato {to je dopustio da zadr`im oru`je. A {ta }e tek uraditi vama zato {to ste dopustili da va{ hilijarh pobegne?"
	Onaj dvadesetar odgovori: "Umre}emo svi, sire. Bi}e jo{ dva-tri stuba, a sa svakog od njih visi}e po trojica ili ~etvorica nas." Dok je on govorio, smilodon zare`a i sva sedmorica ustuknu{e.
	Hiliarh klimnu glavom. "Ta~no ka`e. To bih i ja naredio da sam jo{ na svome slu`benom polo`aju."
	Rekoh: "Gubitak takvog polo`aja ume da slomi ~oveka."
	"Mene nikad ni{ta nije slomilo", re~e on, "pa ne}e ni ovo."
	Mislim da se tek tad, prvi put, on pojavio pred mojim o~ima kao ljudsko bi}e. Lice mu je bilo tvrdo i hladno, ali puno umnosti i odlu~nosti. "U pravu si", rekoh mu. "Slama ponekad... ali ne}e slomiti sad. Mora{ be`ati i povesti ove ljude sa sobom. Stavljam ih pod tvoju komandu."
	Klimnuo je glavom jo{ jednom. "Mo`e{ li mi osloboditi ruke, Pomiritelju?"
	Dvadesetar re~e: "Ja mogu, sire." Zakora~i napred sa klju~em, a smilodon se ne oglasi nikakvim negodovanjem. Pado{e okovi na stenu ispod nas, a hiliarh ih uze i hitnu preko ruba provalije.
	"Dr`i ruke stisnute, jednu u drugoj, iza sebe", rekoh mu. "Pokrij ih ogrta~em. Neka te ovi ljudi tako odvedu, pred sobom, do lete}eg ~amca. Svako }e misliti da te vode negde drugde radi daljeg ka`njavanja. Gde }e vam biti bezbedno mesto za spu{tanje, ti }e{ znati bolje nego ja."
	"Pridru`i}emo se pobunjenicima. Trebalo bi da nas rado prihvate." Ustao je i salutirao; ustao sam i ja i uzvratio mu salutiranjem zato {to sam se, u vremenima kad sam bio autarh, navikao da tako ~inim.
	Dvadesetar upita: "Pomiritelju, zar ne mo`e{ osloboditi Urt od Tifona?"
	"Mogao bih, ali ne}u ako ne budem morao. Lako je... veoma lako... ubiti jednog vladaoca. Ali vrlo je te{ko spre~iti da na njegovo mesto do|e jo{ gori."
	"Budi nam ti vladar!"
	Odmahnuo sam glavom. "Ako ka`em da imam zadatak va`niji od toga, misli}ete da se {alim. Ipak, to je istina."
	Klimali su glavama, o~ito ne razumevaju}i.
	"Re}i }u vam ovo. Jutros sam prou~avao ovu planinu i brzinu kojom radovi na njoj odmi~u. Na osnovu tih stvari znam da Tifon ne}e jo{ dugo `iveti. Umre}e na tom crvenom kau~u gde sada le`i; ali niko se ne}e usuditi da pomakne zavesu bez njegovog nare|enja. Ljudi }e se jedan po jedan od{unjati odavde. Ma{ine koje kopaju kao ljudi vrati}e se po nova nare|enja, ali ih ne}e dobiti; vremenom, zavesa }e se raspasti u prah."
	Zurili su u mene otvorenih usta. Rekoh: "Nikada vi{e ne}e postojati vladalac kao Tifon... monarh koji upravlja mnogim svetovima. Ali njega }e naslediti manji vladaoci, od kojih }e najbolji i najve}i biti jedan sa imenom Imar; a taj }e ga podra`avati toliko da }e na kraju svaki od ovih planinskih vrhova koje vidite oko sebe nositi po jednu krunu. To je sve {to }u vam sada re}i i sve {to vam sada mogu re}i. Morate po}i."
	Hilijarh re~e: "Osta}emo ovde i poginuti sa tobom, Pomiritelju, ako `eli{ tako."
	"Niti `elim", rekoh im, "niti }u poginuti." Onda poku{ah da im otkrijem kako deluje vreme, iako to ni sam ne znam. "Svako ko je ikada `iveo `iv je i sada, negde u vremenu. Ali vi ste u velikoj opasnosti. Polazite!"
	Pretorijanci se odmako{e nekoliko koraka. Njihov hilijarh re~e: "Zar nam ne}e{ dati neki predmet, Pomiritelju, kao znak i dokaz da smo te jednom sreli? Znam da su moje ruke obe{~a{}ene tvojom krvlju, kao i Gaudencijusove; ali ovi ljudi ti nikad nisu naneli zlo."
	Jedna od tih njegovih re~i nagovestila je koji znak da mu dam, pa je to i dobio. Skinuo sam sa sebe ko`nu traku i kesicu od ljudske ko`e koju mi je Dorkas sa{ila za Kand`u; unutra je sad bio onaj trn koji mi se zabio u ruku pokraj nemiruju}eg okeana, trn koji se u moje prste zario kad sam ga stegao u Cadkilinoj la|i. "Ovo je bilo natopljeno mojom krvlju", rekoh im.
	Sa {akom polo`enom na smilodonovu glavu gledao sam ih kako odmi~u stenovitim izdu`enjem na kome je bilo moje skloni{te; njihove senke su, u jutarnjoj svetlosti, jo{ bile duga~ke. Kad su stigli do one mase stena koja se brzo pretvarala u Tifonov rukav, hiliarh je sakrio zglavkove {aka pod ogrta~, kao {to sam preporu~io. Dvadesetar je izvukao pi{tolj, a dvojica vojnika uperila su oru`ja hiliarhu u le|a.
	Tako raspore|eni, kao zatvorenik i stra`a, si{li su niz stepenice sa suprotne strane i izgubili se sa mog vidika, zalaze}i u vrevu puteva na mestu koje sam tek kasnije nazvao imenom "Ukleti grad". Lako mi je bilo da njih po{aljem; ali sad, kad vi{e nisu bili tu, osetih jo{ jednom kako je kad izgubi{ prijatelja - jer i taj hiliarh je postao moj prijatelj - a moje srce, bez obzira na to {to je (ka`u neki) tvrdo poput metala, sad kao da je bilo spremno da kona~no prepukne.
	"A sad moram izgubiti i tebe", rekoh smilodonu. "Zapravo, trebalo je da te otpravim odavde dok je jo{ bio mrak."
	@ivotinja se oglasi dubokim brujanjem koje je njoj moralo biti predenje; taj zvuk je, sumnje nema, retko koji ~ovek ~uo. Bilo je to gromko "predenje" koje je ~ak dobilo slabi odjek sa neba.
	Daleko, s druge strane butina ogromnog kipa, u vazduh se podi`e lete}i ~amac, u po~etku laganim kretanjem (kao {to te letelice uvek ~ine kad se oslanjaju samo na odbojnu silu Urta), a onda munjevitim poletom koji ga odnese u daljine. Setih se onog lete}eg ~amca koji se pojavio posle mog rastanka od Vodalusa, tokom onih doga|aja koje sam stavio na po~etak rukopisa koji kasnije bacih u ve~no menjaju}e Vaseljene. Sada odlu~ih da, ako ikad dospem u novu besposlicu, napi{em taj rukopis jo{ jednom, ali da po~nem od trenutka bacanja starog.
	Odakle meni ta neuta`iva `e| da ostavljam iza sebe krivudavi trag mastila, ne mogu re}i. Me|utim, jednom sam opisao jedan doga|aj iz `ivota Imarovog, a sad sam razgovarao i sa Imarom li~no, pa ipak, taj doga|aj ostaje neobja{njiv kao ~e`nja. Voleo bih da sli~ni doga|aji iz mog `ivota izbegnu takvu sudbu.
	Grmljavina koja je malo~as bila tako daleka oglasila se ponovo, sad bli`e; bio je to glas jednog stuba no}no crnih oblaka, koji je imao dohvat ve}i nego ~ak i ruka Tifonove kolosalne figure. Pretorijanci su malo~as polo`ili doneto jelo i pi}e na izvesnoj udaljenosti od mog malog skloni{ta. (Takvo slu`enje je cena besmrtne odanosti; oni koji tvrde da je njihova vernost besmrtna, retko kad rade jednako prilje`no kao obi~an poslu`itelj koji je odan svome zadatku.) Izi|oh iz skloni{ta, pra}en smilodonom, da donesem jelo i pi}e unutra, gde }e imati kakav-takav zaklon. Vetar je ve} po~eo svoju olujnu pesmu, a po steni ispred nas pljusnu nekoliko ki{nih kapi, krupnih kao {ljive, ledeno hladnih.
	"Bolju priliku od ove ne}e{ nikad dobiti", rekoh smilodonu. "Ovi ve} be`e u skloni{ta. Sad kre}i!"
	Sko~io je kao da je samo ~ekao moju saglasnost; svakim skokom prevaljivao je po deset lakata. Za tren je nestao preko ivice Tifonove ruke. Slede}eg trenutka opet se pojavio, kao mrka linija koja je tamnela u ki{nosme|u i od koje su radnici be`ali kao kuni}i. Bilo mi je drago da to vidim, jer sva oru`ja `ivotinja, ma kako stra{no izgledala, samo su igra~ke u pore|enju sa oru`jima ljudi.
	Ne mogu re}i da li je taj smilodon uspeo bezbedno da se vrati na svoja lovi{ta, ali uzdam se da jeste. A ja ostadoh pod svojim zaklonom jo{ neko vreme, slu{aju}i oluju i `va}u}i hleb i vo}e, sve dok divlja vetru{ina najzad ne otr`e to platno koje mi je bilo iznad glave.
	Ustao sam i, gledaju}i kroz zavese pljuska, video da odred vojnika nailazi preko zakrivljenja ruke.
	Na moje zaprepa{}enje, spazih, tako|e, neka mesta gde nije bilo ni ki{e ni vojske. Time ne `elim re}i da su se ta novosagledana mesta sad ra{irila onde gde je provalija bila. Bolna praznina provalije ostala je ista: od ivice stena nadole, najmanje jednu ligu prostora bila je bolna praznina, vodopad praznog, a daleko u dubinama videla se tamna zelena boja d`ungle - one u kojoj }e nastati selo ~arobnjaka, kroz koje }emo de~ak Severijan i ja pro}i.
	Posredi je zapravo bilo to da su se dobro znani pravci - gore i dole, napred i nazad, levo i desno - ra{irili kao cvetovi, otkrivaju}i neslu}ene latice, jedan novi Sefirot ~ije je postojanje do tog trenutka bilo sakriveno od mene.
	Jedan od vojnika je opalio. Energetski hitac udari u stenu ispred mojih stopala, cepaju}i je kao dleto. Tad mi postade jasno da su poslati da me ubiju, verovatno zato {to se neko od ljudi koje sam poslao sa hilijarhom pobunio protiv svoje sudbine i prijavio {ta je bilo, mada prekasno da bi odlazak ostalih bio spre~en.
	Drugi uperi oru`je ravno ka meni. Da bih se sklonio, zakora~ih sa te ki{om zasipane stene u jedno novo mesto.
	
	40. POTOK ONOSTRAN BRAJAHA
	Stajao sam u travi; pro{arana cve}em je bila, mirisala je slatko i bila mek{a od ijedne koju sam ikad upoznao; nebo je iznad mene bilo azurno, isprugano oblacima koji su skrivali Sunce i bojili visinske prostore trakama zlatne i indigo boje. Tiho, vrlo tiho, ~uo sam i sad urlanje oluje koja je brisala preko planine Tifon. Do|e i jedan sev - ili, ta~nije, senka seva, ako se tako ne{to mo`e zamisliti - kao da je u onu stenu udarila munja, ili kao da su Pretorijanci opet pripucali.
	Dva koraka napred u~inih, i te pojave vi{e nisu bile primetne; ali ~inilo se da zapravo nisu nestale, nego da sam izgubio sposobnost (ili mo`da samo `elju) da ih otkrijem, kao {to, kad odrastemo, vi{e ne vidimo one stvari koje su nas kao decu zanimale. Ovo nikako ne mo`e biti jedno od onih mesta, pomislih, koja je zeleni ~ovek nazvao hodnicima vremena. Nikakvih hodnika tu nema, tu su samo brda, zatalasana trava i slatki vetar.
	Po{ao sam dalje i u~inilo mi se da sve to oko sebe ve} dobro znam, da hodam mestom gde sam ve} ranije bio; ali nikako se nisam dose}ao koje bi to mesto bilo. Nije na{e groblje, puno mauzoleja i ~empresa. Nisu ni ona neogra|ena polja kojima sam se nekad {etao sa Dorkas i tako stigao do pozornice doktora Talosa - jer ona su zgurena pod Zidom Nesusa, a ovde zidova nema. Ni vrtovi Ku}e Apsoluta ovo nisu, u njima je mno{tvo rododendrona, grotoa i vodoskoka. Ovo je, razmi{ljao sam, najpribli`nije izgledu pampe u prole}e, ali je boja neba druga~ija.
	Onda sam ~uo zvuk teku}e vode i slede}eg trenutka ugledao njen srebrnasti sjaj. Potr~ao sam tamo i u trku se se}ao kako sam nekada bio sakat i kako sam, u drugo doba, pio iz jednog potoka u Orithiji, a onda video otiske kand`i smilodona; osmehnuo sam se izme|u dva gutljaja, pomi{ljaju}i da me takvi otisci sad ne bi pla{ili.
	A kad sam podigao glavu, nisam nikakvog smilodona video, nego jednu maju{nu `enu sa krilima blistavih boja, koja je stupala s jednog vodom ispiranog kamena na drugi, ne{to uzvodno od mene, pona{aju}i se kao da ho}e da rashladi stopala. "Cadkil!" viknuh. Onda zanemeh od zbunjenosti, prisetiv{i se najzad koje je to mesto.
	Mahnula je, osmehnula se i, zapanjiv{i me ponajvi{e, odsko~ila od vode i poletela, pri ~emu su joj se veselo {arena krila talasasto odsijavala prelivima boja, kao bojena laka fej-svila.
	Kleknuh.
	Ona, jo{ osmehnuta, dosko~i na obalu kraj mene. "Ne bih rekla da si me ikad ranije gledao kako izvodim ovo."
	"Jednom sam video tebe - viziju tebe - kako lebdi{, sa {irokim krilima, u me|uzvezdanoj praznini."
	"Pa, da, tamo mogu da letim jer sile privla~enja nema. Ovde moram biti ba{ malena. Zna{ li {ta je gravitaciono polje?"
	Mahnula je rukom ne du`om od moje {ake prema livadama, a ja rekoh: "Vidim ovo jedno, mo}na hierogramato."
	Na to - smeh njen: muzika poput cilikanja najsitnijih zvona. "Ali mi smo se, izgleda, ve} sretali?"
	"Mo}na hierogramato, ja sam najbezna~ajniji od tvojih robova."
	"Mora biti da ti je neudobno tako na kolenima, a sreo si neku moju drugu ja, i to posle mog razdvajanja od nje. Sedi i pri~aj mi o tome."
	Tako sam i u~inio. Prijalo je, zaista, sedeti na toj obali, povremeno osve`iti jezik (koji je naporno radio) hladnom, ~istom vodom iz potoka i prepri~avati Cadkili kako sam je prvi put video izme|u stranica knjige Oca Inirea, i kako sam pomogao da bude u svojoj sopstvenoj la|i uhva}ena, i kako je onda bila mu{karac i dala sebi ime Zek, i kako se brinula o meni kad sam bio povre|en. Ali ti, ~itateljko, zna{ sve te stvari (ako uop{te postoji{), jer ja sam ih ovde zapisao, ne ispu{taju}i ni{ta, ili bar gotovo ni{ta.
	Kad sam razgovarao sa Cadkilom pored tog potoka, trudio sam se da sve ka`em {to sa`etije; ali ona to nije dopu{tala, nego je navaljivala da krenem i ovom, i onom pobo~nom stazicom, tako da sam joj najzad ispri~ala i o onom malom an|elu (o tome sam ~itala u mojoj sme|oj knji`ici) koji je sreo arhan|ela Gavrila, i o mojim detinjstvima u Citadeli, i u vili mog oca, i u selu zvanom Famulorum blizu Ku}e Apsoluta.
	Kona~no, kad sam, mo`da po hiljaditi put, zastao da do|em do daha, Cadkil re~e: "Nije ~udo da sam te prihvatila; tako mnogo re~i, a ni jedna jedina la`."
	"Lagao sam ja kad sam mislio da treba, pa ~ak i kad potrebe nije bilo."
	Nasme{ila se, ali nije odgovorila.
	Rekoh: "Lagao bih i tebe, sada, mo}na hierogramato, ako bih mislio da }e moje la`i spasti Urt."
	"Eartu si ti ve} spasao; po~eo si jo{ u mojoj la|i, a svoj zadatak si dovr{io u na{oj sferi, na onome i u onome svetu koji zove{ Jesodom tako|e. Sigurno se u~inilo Agilusu, i Tifonu, i mnogima drugima koji su se protiv tebe borili da je borba bila neravnopravna. Da su bili mudri, znali bi da je borba ve} bila zavr{ena, negde, u nekom vremenu; ali da su bili mudri, tako|e bi znali da si na{ sluga, pa se ne bi ni borili protiv tebe."
	"Zna~i, ne mo`e mi se desiti neuspeh?"
	"Nije ta~no. Neuspeh ti se nije desio. Mogao se desiti na la|i i kasnije; ali pre testa nisi mogao umreti, a ne mo`e{ ni sad sve dok tvoj zadatak ne bude u celosti ispunjen. Da nije tako, umro bi od onih batina, i od onog oru`ja u kuli, i od mnogo ~ega drugog. Ali tvoj zadatak }e ubrzo biti ostvaren sasvim. Mo} dobija{ iz svoje zvezde, to ti je jasno. A kad ona u|e u va{e staro Sunce i time dovede do ro|enja novog..."
	Rekoh: "Hvalisao sam se tako ~esto tvrdnjom da se smrti ne pla{im, da od te pomisli danas zadrhtati ne mogu."
	Klimnula je glavom. "To je dobro. Brajah nije trajna ku}a."
	"Ali ovo mesto jeste Brajah, ili deo Brajaha. Ovo je jedan od hodnika u tvojoj la|i, i to onaj koji si mi pokazala kad si me vodila u moj tamo{nji stan."
	"Ako je tako, onda si bio blizu Jesoda kad si sa mnom boravio na la|i. Ovo je potok Madregot, koji te~e od Jesoda do Brajaha."
	"Izme|u Vaseljena?" upitah. "Kako to mo`e biti?"
	"Kako bi moglo ne biti? Energija pipanjem uvek tra`i neko ni`e stanje; a time samo ka`emo da Inkreator baca sve kosmose kroz svoje ruke, iz {ake u {aku."
	"Ali, potok je", usprotivio sam se, "kao potoci na Urtu."
	Cadkil klimnu glavom. "I potoci su energija koja traga za ni`im stanjem, a opa`anje zavisi od onoga ko opa`a. Kad bi ti imao druge o~i, ili drugi um, sagledavao bi druga~ije."
	Neko vreme sam o tome razmi{ljao, te najzad rekoh: "A kako bih, Cadkil, video tebe?"
	Do tad je sedela na obali pokraj mene, a sad se opru`ila potrbu{ke po travi, oslanjaju}i vrh donje vilice na {ake; krila su joj se dizala iznad le|a kao lepeze sa nacrtanim o~ima. "Ti si ove poljane nazvao poljima gravitacije, a one to, i ne samo to, jesu. Poznaje{ li njive Urta, Severijane?"
	"Nikada nisam gazio za plugom, ali poznajem ih onoliko dobro koliko to stanovnik grada mo`e."
	"Upravo tako. Pa, {ta se mo`e na}i na rubovima va{ih njiva?"
	"Ograde od cepanog drveta, ili `ive ograde, da stoka ne ulazi. U planinama zidovi od kamenja slaganog bez ikakvog maltera da ne ulaze jeleni."
	"I ni{ta vi{e?"
	"Ne mogu se ni~eg vi{e setiti", rekoh. "Mada je mogu}e da sam gledao na{e njive pogre{nim oru|em."
	"Oru|e koje ima{ pravo je oru|e za tebe zato {to si njime i oblikovan. To je jo{ jedan zakon. Dakle, ni{ta vi{e?"
	Setih se da sam u `bunju jedne `ivice jednom video vrap~ije gnezdo. "Korov i poneko divlje bi}e."
	"I ovde je tako. Ja sam, Severijane, jedno takvo divlje bi}e. Ti mo`da zami{lja{ da sam postavljena ovde da bih pomogla tebi. Ja bih se veoma radovala kad bi to tako bilo; zato }u ti i pomo}i ako uzmognem; ali ja sam jedan deo mene, izgnan davno, dugo pre nego {to si se ti prvi put sreo sa mnom. Mo`da }e jednog dana gigantkinja koju naziva{ imenom Cadkil - iako je to i moje ime - po`eleti da opet budem deo nje. A do tad ostajem ovde, izme|u privla~nih sila Jesoda i Brajaha. Da odgovorim na tvoje pitanje. Kad bi imao neko drugo oru|e, mo`da bi me video kako me ona vidi; tada bi mi mogao re}i za{to sam u progonstvo poslata. Ali dok ne bude{ stekao takvu mo}, ja o tome ne}u znati ni{ta vi{e nego ti. @eli{ li, sada, da se vrati{ na tvoj svet, Urt?"
	"@elim", odgovorih. "Ali ne u ono vreme iz koga sam iskora~io. Kao {to ti rekoh, kad sam stigao na Urt, smatrao sam da }e on morati da se smrzne pre nego {to Novo Sunce do|e; koliko god da sam brzo vukao svoju zvezdu ka sebi, ostajala je toliko daleko da su ~itavi eoni sveta morali da minu pre njenog stizanja do nas. Onda sam uvideo da nisam ni u jednoj eri meni poznatoj i zaklju~io da }u morati mukotrpno da ~ekam. A sad vidim..."
	"Celo tvoje lice po~inje da blista kad govori{ o tome", prekide me mala Cadkila. "Jasno mi je po ~emu su svi znali da si ~udotvorac. Done}e{ Novo Sunce pre nego {to zaspi{."
	"Ho}u, ako budem mogao."
	"Za to `eli{ moju pomo}." Zastala je i zagledala se u mene, lica uozbiljenijeg nego ikad ranije ili kasnije. "Mnogo puta sam nazivana la`ljivicom, Severijane, ali sad bih ti stvarno pomogla kad bih mogla."
	"A ne mo`e{?"
	"Mogu da ti ka`em ovo: Madregot te~e od slave Jesodove..." ona pokaza rukom uzvodno, "...ka uni{tenju Brajahovom, tamo dole." Opet pokaza. "Idi za vodom i dospe}e{ u vreme koje }e biti bli`e stizanju tvoje zvezde."
	"Ako ne budem tamo da usmeravan... ali ja sam i Sunce. Ili sam bar bio. Ne uspevam da... Ose}am se kao da je taj deo mene otupeo."
	"Ima{ li na umu da sad nisi u Brajahu? Oseti}e{ tvoje Novo Sunce opet ~im se u Brajah vrati{ - ako ono jo{ postoji."
	"Mora Novo Sunce postojati!" rekoh. "Njemu }e... meni }e... biti potrebne moje o~i i u{i da obave{tavaju {ta se na Urtu de{ava."
	"Onda bi bilo najbolje", re~e mala Cadkil, "ne i}i osobito daleko niz struju. Mo`da samo nekoliko koraka."
	"Kad sam do{ao ovamo, nisam tu struju video. Mo`da i nisam hodao pravo ka njoj."
	Njena malena ple}a se pomako{e gore i dole, nose}i sa sobom i njene maju{ne, savr{ene dojke. "Onda se ne mo`e znati je li tako? Prema tome, ovo mesto je jednako dobro kao i ma koje drugo."
	Ustao sam, se}aju}i se kako je ta~no izgledao potok u trenutku kad sam ga prvi put ugledao. "Prelazio je pod pravim uglom preko mog pravca kretanja", rekoh. "Ne, mislim da }u ipak oti}i nekoliko koraka nizvodno, kao {to si predlo`ila."
	Ustala je i ona i odsko~ila u vazduh. "Niko ne mo`e ta~no re}i koliko }e ga daleko odneti slede}i korak."
	"^uo sam, svojevremeno, basnu o jednom petlu", rekoh. "^ovek koji ju je ispri~ao rekao je da je to samo priglupa pri~ica za decu, ali ja mislim da je u njoj bilo neke mudrosti. Sedam je sre}an broj, govorilo se u njoj. Broj osam odneo je petli}a predaleko." Koraknuh sedam puta.
	"Vidi{ li i{ta?" upita mala Cadkil.
	"Samo tebe, potok i travu."
	"Onda se mora{ od njega udaljavati. Nikako ga nemoj preskakati, jer bi dospeo na drugo mesto. Idi polako."
	Okrenuh le|a vodi i na~inih jedan korak.
	"[ta sad vidi{? Gledaj niz vlati trave, do korenova njenih."
	"Tamu."
	"Onda korakni jo{ jednom."
	"Vatra - more iskrica."
	"Jo{ jednom!" Lepr{ala je pored mene kao {areni de~ji zmaj od hartije.
	"Samo vlati, kao da je obi~na trava."
	"Dobro! Sad pola koraka."
	Stupao sam napred obazrivo, malo-pomalo. Tokom ~itavog na{eg razgovora na livadi bili smo u senci; sad kao da je neki mra~niji oblak zaklonio lice Sunca, tako da se ispred mene pojavila traka tame, ne {ira od mog raspona ruku, ali duboka.
	"[ta sad?"
	"Sumrak ispred mene", rekoh. A onda, iako sam ih samo osetio, a ne i video, nastavih: "Jedna vrata, senovita. Moram li pro}i?"
	"To treba ti da odlu~i{."
	Nagnuo sam se bli`e i u~inilo mi se da livada stoji pod ~udnim uglom, ba{ kao {to sam je video iz mog skloni{ta na planini. Iako je Madregot ostao samo tri koraka iza mene, njegova muzika zvu~ala je udaljeno.
	Mutna slova plovila su u tami; slede}eg trenutka shvatio sam da su preokrenuta i da je najve}ima od njih ispisano moje ime.
	Zakora~io sam u tu senku i livada je nestala; ostao sam izgubljen u no}i. Moje ruke, pipaju}i naslepo, dotako{e kamen. Gurnuh ga, a on se po~e pomicati - u po~etku sa oklevanjem, onda glatko, ali neprestano sa otporom velike te`ine.
	Za~uh, kao da mi je pokraj uva, kristalni zvon smeha male Cadkil.
	
	41. SEVERIJAN SA SVOGA KENOTAFA
	Petao po~e da kukuri~e; a meni se, okretanjem tog kamena u stranu, otvori pogled na zvezdano nebo i, u njemu, na jednu blistavu zvezdu (sada plavu od brzine) koja je bila ja. Bio sam opet ceo. I blizu! Lepi Skuld, koji se dizao sa zorom, nije bio tako brilijantan, niti je pokazivao tako {irok disk.
	Onda sam, tokom dugog vremena - ili se bar meni ~inilo da je dugo - prou~avao svoje drugo ja, koje se jo{ i sad nalazilo izvan kruga Disa. Jednom ili dvaput ~uo sam mrmor nekih glasova, ali se nisam potrudio da vidim ~iji su; a kad sam najzad pogledo oko sebe, bio sam sam.
	Ili gotovo sasvim sam. Jedan jelen velikih rogova gledao me je sa vrha brega desno od mene; o~i su mu blago sijale, a telo mu je bilo izgubljeno u dubljoj tami ispod stabala kojima je breg bio krunisan. Levo od mene jedna kip zurio je bezvidim o~ima. Oglasi se cvr~ak, samo jedan, poslednji, ali trava je bila posuta injem kao draguljima.
	Kao i na livadi pokraj Madregota, osetih da sam na poznatom mestu, ali da ne mogu re}i koje je, u stvari. Stajao sam na kamenu, a i vrata koja sam odgurnuo od sebe bila su tako|e od kamena. Tri uzana stepenika vodila su ka kratko potkresanom travnjaku. Si{ao sam niz njih, a vrata su se iza mene tiho zatvorila, menjaju}i tim pokretom, ~inilo se, i svoju prirodu; jer od ~asa kad su se zatvorila, kao da vi{e i nisu bila nikakva vrata.
	Stajao sam u veoma blagoj udolini, hiljadu dvokoraka u pre~niku, me|u bregovima ~iji su nagibi bili vrlo mali. U bregovima su postojala vrata, neka ne {ira od onih kakva se vi|aju na privatnim sobama, a neka ve}a od onih kamenih u obelisku iza mene. Ta vrata, i kamenom poplo~ane staze koje su od njih vodile, govorila su mi da stojim na zemlji{tu Ku}e Apsoluta. Duga~ka senka obeliska nije bila ro|ena sjajem punog meseca, nego prve kri{ke Sunca; ta senka je kao strela pokazivala ka meni. Nalazio sam se na zapadu - kroz jednu smenu vremena, ili manje, obzorje me je moralo, svojim uzdizanjem, sakriti.
	Tokom jednog trenutka bilo mi je `ao {to sam onom hiliarhu dao Kand`u; jer `eleo sam da pro~itam natpis na kamenim vratima. Onda se setih kako sam pregledao Deklana u mraku njegove kolibe, pa pri|oh bli`e vratima i upotrebih svoje o~i.
	
	U ~ast
	SEVERIJANA VELIKOG
	autarha na{eg Komonvelta
	po pravu prvog ~oveka Urta
	Memorabilus
	
	Bio je to visoki stub od plavog kalcedonskog kamena; re~i su me donekle {okirale. Jasno je bilo da me smatraju mrtvim; ova prijatna udolina namenjena je da bude moje mesto po~ivanja, iako bez mog tela. Radije bih da sam sahranjen u gradu mrtvih pokraj Citadele - gde }u na kraju morati zaista i da po~ivam, ili }e bar morati da se stvori takav utisak - ili u kamenom gradu, za koji bi ova prva od te dve misli va`ila sna`nije.
	Ovo me navede da se upitam na kom se ta~no mestu, unutar prostora Ku}e Apsoluta, nalazim, a i da pretpostavim da li je Otac Inire, ili neko drugi, bio graditelj moga spomenika. Sklopio sam o~i, pu{taju}i se}anje da luta kako mu se ho}e i na{ao, na svoje zaprepa{}enje, onu malu pozornicu koju smo Dorkas, Boldanders i ja skrpili za dr Talosa. Ovo je bilo ba{ to mesto, moja neshvatljiva knjiga se}anja stajala je ta~no onde gde sam ja, u jednom drugom dobu, glumatao da verujem da je div Nod kip. Prise}aju}i se tog trenutka, bacih pogled ka onom kipu koju sam primetio ~im sam zakora~io natrag u Brijah i videh da je to, ba{ kao {to sam i pretpostavljao, jedno od onih bezazlenih polu`ivih stvorenja. Sad se ono kretalo ka meni, usana izvijenih u arhai~ni osmeh.
	Tokom jednog daha divio sam se igri moje sopstvene svetlosti po njegovim bledim udovima, ali meni se ~inilo da su samo dve-tri smene pro{le od kad je sjaj dana stigao na obronke planine Tifon; bio sam prepun snage i nije mi se htelo da se udubljujem u razmi{ljanje o kipovima, ili da tra`im odmor u nekoj od izdvojenih {umica kojih je u tim vrtovima bilo mno{tvo. Jedna kapija skrivena nedaleko od mesta gde je stajao jelen omogu}avala je ulaz u Tajnu ku}u. Jurnuo sam tamo, promrmljao re~ koja je kapijom ovladavala i u{ao.
	Kako je ~udno, a opet i kako dobro bilo zaputiti se jo{ jednom kroz te uzane prolaze! Njihova gu{e}a tesno}a i mekano oblo`ena, merdevinama sli~na stepeni{ta dozva{e mi hiljadu uspomena na vesele poduhvate i na romanse; jurnjavu za belim vukovima, {ibanje robija{a u predsoblju, ponovno susretanje sa Oringom.
	Da se ostvarilo ono {to je Otac Inire prvobitno nameravao, naime da su ovi neugodni prolazi i tesne sobice bili poznati samo njemu i vladaju}em autarhu, unutra bi bilo zaista dosadno kao u zatvoru i, {tavi{e, neprijatnije. Ali autarsi su odavali tajnu svojim ljubavnicama, a ove svojim kavaljerima, tako da je u Tajnoj ku}i uskoro bilo najmanje dvanaest spletki tokom bilo koje fine prole}ne ve~eri, a pokatkad mo`da i stotinu. Provincijski administrator koji je donosio u Ku}u Apsoluta izvesne snove o pustolovinama i romansama retko kad je shvatao da su ti snovi kri{om prolazili pored njega, sa papu~ama na nogama, ni el daleko od njegove usnule glave. Zabavljaju}i se takvim razmi{ljanjima, prevalio sam mo`da jednu ligu (zastaju}i s vremena na vreme da uhodim i javne dvorane, i privatne apartmane, kroz rupice sa so~ivima koje se zovu "{pijunke" i kojih je tu bilo, a onda sam se spotakao o le{ jednog ubice.
	Le`ao je, i to ve} najmanje godinu dana, na le|ima; sasu{eno meso njegovog lica po~elo je da otpada sa lobanje, pa se on cerio kao da je otkrio da je smrt ipak, na kraju, samo {ala. Njegova pru`ena ruka nije vi{e imala snage da stisne batardo-no`, u otrov umo~en, koji mu je le`ao se~ivom preko dlana. Sagnuo sam se da ga osmotrim i zapitao se nije li, mo`da, nekako uspeo da recne tim se~ivom sopstvenu ko`u; i daleko ~udnije stvari de{avale su se u Tajnoj ku}i. Zaklju~ih da je verovatnije da su njegove nameravane `rtve uspele nekom svojom odbranom da ga obore - da mu, recimo, nameste zasedu zato {to ga je neko izdao, ili da mu zadaju ranu od koje je pao pre nego {to je stigao do bezbednog mesta. Jedan tren sam razmatrao mogu}nost da uzmem taj batardo, kao zamenu za onaj no` koji sam izgubio pre toliko hilijada; ali pomisao na rukovanje otrovanim se~ivom bila mi je odvratna.
	Oko lica mi zazuja muva.
	Mahanjem ruke oterah je, ali onda, zgranut, videh kako se ona, riju}i, zavla~i u to suvo tkivo, a za njom desetak drugih.
	Ustuknuo sam, ali pre nego {to sam se mogao okrenuti na drugu stranu, sve u`asne faze raspadanja nastupi{e obrnutim redom, kao mangup~i}i u siroti{tu koji izvedu najmla|e pripadnike svoje dru`ine u prvi red: zborano meso se nadimalo, pa se osulo crvima, onda se povuklo u modru boju smrti, najzad je dobilo, opet, boju, pa maltene i izgled `ivota. Mlitava {aka se sklopila oko zar|ale ~eli~ne dr{ke batardoa, zatim ju je i stegla ~vrsto kao mengele.
	Pomi{ljao sam na Zamu i bio sam spreman da se dam u bekstvo ~im se mrtvac podigne u sede}i polo`aj - ili da mu otmem oru`je i njime ga ubijem. Mo`da su se te `elje me|usobno poni{tile; na kraju nisam u~inio ni jedno ni drugo, nego sam se samo pomakao u stranu i odatle ga gledao.
	Ustao je polako i zagledao se u mene praznim o~ima. Rekao sam: "Bilo bi bolje da skloni{ to pre nego {to povredi{ nekoga." Takva oru`ja su obi~no u istoj kaniji gde i ma~, ali ovaj ~ovek je na opasa~u imao kaniju samo za batardo i u nju ga je sad, kao {to sam mu savetovao, stavio.
	"Zbunjen si", rekoh mu. "Bilo bi mudro da ostane{ ovde sve dok se ne pribere{. Ne idi za mnom."
	Nije odgovorio, niti sam ikakav odgovor o~ekivao. Provukao sam se mimo njega, a onda sam se udaljio hodaju}i najbr`e {to sam mogao. Kad sam odmakao pedesetak koraka, za~uo sam njegove korake, nesigurne; potr~ao sam, nastoje}i da budem {to ti{i i da, na raznim krivinama i raskr{}ima, zavaram trag.
	Koliko sam daleko i{ao, ne mogu kazati. Moja zvezda je jo{ bila u usponu i meni se ~inilo da bih ~itav obim Urta optr~ati mogao, a da se ne zamorim. Protr~ao sam pored mnogih ~udnovatih vrata, ali nijedna nisam otvorio, jer sam znao da bi svaka vodila, na ovaj ili onaj na~in, iz Tajne ku}e u Ku}u Apsoluta. Najzad sam stigao do jednog otvora koji nikakvim vratima nije bio zatvoren; odatle je dopirala jaka promaja i donosila zvuke pla~a neke `ene, a ja sam tu stao i onda koraknuo kroz otvor.
	Na{ao sam se u jednoj lo|i, koja je sa tri strane imala lu~no nadsvo|ene prozore. Jecaji te `ene kao da su dolazili sa leve strane od mene; pri{ao sam jednome od ulaza i virnuo. Odatle se pru`ao pogled na onu {iroku, vetrovitu galeriju koju nazivamo Stazom vazduha; ta lo|a je bila jedna od onih gra|evina koje, spolja, izgledaju kao da slu`e samo za ukras, ali koje su, zapravo, namenjene potrebama Tajne ku}e.
	Senke na mermernom podu daleko ispod mene pokazivale su da oko te `ene stoje {estorica pretorijanaca, jedva vidljivih; jedan od njih ju je pridr`avao za lakat. U prvi mah nisam mogao videti njene o~i, koje su bile okrenute ka podu i zaklonjene njenom gavranski crnom kosom.
	Onda ona (ne znam kakva je to slu~ajnost bila) di`e pogled ka meni. Imala je divno lice, sa tenom one boje koju nazivamo maslinastom; lice i oblikom kao maslina - glatko ovalno; ne{to u njemu mi pocepa srce. Iako nisam to lice znao, obuze me, jo{ jednom, ose}anje vra}anja. ^inilo mi se da sam u nekom izgubljenom `ivotu ve} jednom stajao upravo na tom mestu gde i sad i da sam tada ugledao nju ispod sebe ba{ kao sad.
	Uskoro ona i senke pretorijanaca nestado{e gotovo sasvim sa mog vidika. Da bih mogao i dalje gledati ka njima, prelazio sam od jednog zasvo|enog prozora do drugog; a ona mi je uzvra}ala tako {to me je netremice gledala. Kad sam je poslednji put video, gledala je preko ramena svoje blede ode`de, opet ka meni.
	Bila je podjednako divna i podjednako nepoznata, u tom poslednjem trenutku gledanja kao i u prvom. Njena lepota je bila dovoljan razlog da svaki mu{karac zuri u nju, ali za{to je gledala ona u mene? Izraz lica ispoljavao joj je, ako sam ga iole razumeo, me{avinu nade i straha; mogu}e je da je i ona imala, u nekoj meri, ose}aj da se ista drama izvodi drugi put.
	Pregledah, stotinu puta, sve one {kripce i pustolovine koje sam do`iveo u ovoj Tajnoj ku}i i kao Tekla sama, i kao spoj Tekle i Severijana, i kao stari autarh. Nikako da na|em taj trenutak - a ipak, on je postojao; zato po~eh, hodaju}i dalje, da pretra`ujem i one `ivote, velovima skrivene, koji su se prostirali iza autarhovog, one o kojima gotovo ni{ta ne rekoh u ovim spisima, `ivote koji postaju sve mutniji, ali i sve ~udniji {to se dalje u pro{lost pru`aju; njihov dohvat vra}a se, mo`da, i do `ivota Imarovog, pa i dalje, do mitskih eona.
	Ipak, slika daleko krupnija od svih tih `ivota iz senke i neuporedivo `ivopisnija - tako se mo`e desiti da planinu sagleda{ o{tro, ~ak joj i izraz oko o~iju vidi{, iako je {uma u njenom podno`ju utonula u zelenu sumaglicu - bila je slika moje zvezde u munjevitom doletanju, zvezde koja je bila ja. Jer ja i tamo bejah; i videh ispred sebe, u daljini prividno jo{ veoma velikoj (mada sam znao da je mnogo bli`e nego {to izgleda), jedno Sunce grimizne crvene boje koje }e biti, posle toliko vekova, u isti mah moje uni{tenje i moja apoteoza. Levo i desno od toga Sunca hrabri Skuld i zlovoljni Verthandi izgledali su kao dva bezna~ajna meseca. No}no tamna ta~ka zvana Urt vukla se polako preko njegovog lica, maltene izgubljena me|u mrljama tamo{njim; u trenucima umiranja te no}i ja odlutah, zbunjen, za~u|en, u podzemlje.
	
	42. ZVON, ZVON, ZVON!
	Kad sam ulazila u Tajnu ku}u, nisam ba{ znala gde bih htela sti}i. Ta~nije, nisam svesno znala; ali podsvesno sam usmeravala korake prema Amarantinskom hipogeumu, i to mi je posle nekog vremena postalo jasno. Namera mi je bila da doznam ko je sad na Feniksovom prestolu i da se opet ja ustoli~im, ako budem mogla. Kad stigne Novo Sunce, na{em Komonveltu bi}e potreban vladalac koji razume {ta se desilo; tako sam, bar, mislila.
	Postojala su u Tajnoj ku}i jedna vrata koja su se otvarala iza somotnog zidnog prekriva~a koji je visio iza prestola. Ja sam ta vrata zape~atio svojom re~ju, prve godine svoje vladavine; a po tom somotu i po zidu iza njega oka~io sam zvona da ne bi mogao niko da pro|e, a da ne na~ini neki zvuk dostupan sluhu onoga ko sedi na prestolu.
	Sad se ta vrata otvori{e, na moju komandu, glatko i tiho. Stupio sam kroz njih i zatvorio ih za sobom. Zvonca, oka~ena o svilene konce, zacilika{e blago; iznad njih ve}a zvona, sa ~ijih su tu~kova ti konci visili, za{aputa{e svojim bronzanim glasovima i ispusti{e pljusak pra{ine.
	Stajao sam nepomi~no i slu{ao. Najzad su zvonca utihla, mada ne pre nego {to sam u njima ~uo i smeh male Cadkil.
	"[ta to zvoni?" progovorila je neka stara `ena, tonovima tankim i napuklim.
	Oglasi se neko drugi, dubokim mu{kim glasom. Njegove re~i nisam razumeo.
	"Zvona!" uskliknu starica. "^uli smo zvona. Jesi li toliko ogluveo, hiliar{e, da ih nisi i ti ~uo?"
	Sad sam i te kako po`eleo da imam onaj batardo kojim bih mogao rase}i somot i pogledati napolje; onaj ~ovek opet progovori, a meni tog trena pade na um da su i drugi sigurno stajali na istom ovom mestu i dolazili na istu pomisao, ali da su sigurno imali o{trih no`eva koliko ho}e{. Po~eh vrhovima prstiju da pretra`ujem vise}i somot.
	"Ali zvonilo je, kad ti ka`emo. Po{alji nekog da pogleda."
	Mo`da je takvih proseklina bilo mnogo, jer u roku od jednog daha na|oh jednu, koju je na~inio neki posmatra~ samo malo ni`i od mene. Primakao sam joj oko i spazio da stojim tri koraka desno od trona. Video sam, od one osobe koja je na njemu sedela, samo jednu {aku, polo`enu na rukonaslon; bila je mr{ava kao anatomsko u~ilo, premre`ena plavim venama, zasuta draguljima.
	Ispred trona je, pognute glave, ~u~ao stvor tako ogroman da sam na tren pomislio da je to velika Cadkil, kapetanica la|e. Kosa na glavi te spodobe bila je ra{~erupana i ulepljena od krvi.
	Iza tog bi}a stajala je grupa poluvidljivih gardista, a pored njega jedan oficir bez {lema, za koga sam, po insignijama i oklopu koji se bli`io nevidljivosti, znao da je hiliarh pretorijanaca; to, naravno, nije bio onaj hiliarh koji je bio na tom polo`aju u vreme moje vladavine, a ni onaj koga sam spustio sa uspravne grede u jednom vremenu sad nezamislivo dalekom.
	Ispred trona, te zato gotovo sasvim izvan mog vidnog polja, stajala je jedna `ena u dronjcima, oslanjaju}i se na izrezbareni {tap. Progovorila je upravo onog trenutka kad sam shvatio da je prisutna, a njene su re~i bile: "Zvone za pozdrav Suncu Novome, autarho. ^itav se Urt za dolazak njegov sprema."
	"Mi u detinjstvu", po~e gun|ati starica sa trona, "nismo imali mnogo {ta da radimo, osim da ~itamo istoriju. Zato znamo da je bilo hiljadu proro~ica kao {to si ti, sestro jadna moja - ne, stotinu hiljada je ta~nije. Sto hiljada zalu|enih sirotica koje su mislile da su veliki govornici i poku{ale da postanu jo{ i velike vladarke."
	"Autarho", odvrati dronjavica, "zar me ne}e{ saslu{ati? Govori{ o hiljadama i stotinama hiljada. Bar hiljadu puta sam i ja ~ula primedbe sli~ne tvojima, me|utim, ti jo{ nisi ~ula ono {to }u re}i."
	"Hajde", re~e joj `ena na prestolu. "Mo`e{ pri~ati dok nam to bude zabavno."
	"Ne do|oh da te zabavljam, no da ti ka`em da je Novo Sunce i ranije ~esto dolazilo, ali ga je videla savaki put samo po jedna osoba, ili nekolicina. Svakako pamti{ Kand`u Pomiritelja, jer ona u na{em vremenu nestade."
	"Ukradena", zagun|a starica sa trona. "Ne videsmo je nikad."
	"Ali sam je ja videla", re~e `ena sa {tapom, u rite obu~ena. "Videla sam je u rukama jednog an|ela, kad sam bila tek devoj~ica, i veoma bolesna. No}as, dolaze}i ovamo, videla sam je opet, na nebu. A videli su je i vojnici tvoji, samo se boje da ti ka`u. Video je i ovaj d`in koji je do{ao, kao i ja, da te upozori, i koga su zbog toga divlja~ki pretukli. Videla bi i ti, autarho, kad bi izi{la iz ovog groba."
	"Bivalo je takvih znamenja i ranije. Ni{ta njima ozna~eno ne ostvari se. Da bismo mi promenili mi{ljenje, trebalo bi ne{to vi{e od jedne bradate zvezde."
	Pomislio sam, tada, da stupim na pozornicu i okon~am komad, ako mogu; ipak, ostao sam na istom mestu, pitaju}i se zarad ~ije zabave se takve predstave prire|uju. Jer to je bila predstava, i to jedna koju sam ve} gledao, mada nijednom iz publike. Bio je to dramski komad doktora Talosa, samo {to je ulogu osobe na prestolu, koju je Talos ~uvao za sebe, uzela jedna stara `ena, dok je jednu od mojih rola uzela ova sa {tapom.
	Eto, napisah da sam se opredelio da ne koraknem napred, a tako je i bilo. Ali sigurno sam se, u samom ~inu dono{enja te odluke, mal~ice pomakao. Zvonca se opet nasmeja{e, a istovremeno odzvoni, samo jednim, i to veoma tihim udarom, jedno od velikih zvona sa ~ijih su jezika visila mala.
	"Zvona!" uzviknu opet starica. "Ti, sestro, ili ve{tice, ili kako ve} naziva{ sebe. Napolje! Postoji stra`a na na{im vratima. Reci lohagoru njihovom da `elimo znati zbog ~ega zvone zvona."
	"Ne}u oti}i odavde po tvome nare|enju", re~e `ena. "Na tvoje pitanje sam ve} odgovorila."
	D`in di`e glavu, razmi~u}i opu{tene pramenove kose krvavim rukama. "Ako zvona zvone, to je zato {to sti`e Novo Sunce", zabubnja on glasom toliko dubokim, da ga je bilo gotovo nemogu}e razumeti. "Ja ih ne ~ujem, ali meni nije ni potrebno da ih ~ujem." Iako sam sumnjao u sopstvene o~i, bio je to Boldanders li~no.
	"Ka`e{ li ti da smo mi ludi?"
	"Moj sluh nije o{tar. Nekada sam izu~avao zvuk, a {to ~ovek o njemu vi{e u~i, manje ga ~uje. Osim toga, timpanske membrane u mojim u{ima toliko su porasle, da su sad previ{e {iroke i debele. Ali, slu{ao sam vodene struje koje paraju po crnim jarugama dna, slu{ao sam i kako talasi mlate o tvoju obalu."
	"Ti{ina!" zapovedi starica.
	"Ne mo`e{ talasima, gospo, narediti da }ute", re~e joj Boldanders. "Oni dolaze, gorki od silne soli."
	Jedan od pretorijanaca ga mlatnu po slepoo~nici kundakom fuzilke; bilo je to kao udarac maljem.
	Boldandersu kao da ni{ta nije bilo. "Za talasima sti`u vojske Erebusove", re~e on, "i sad }e biti osveta za sve one poraze koji su im naneti rukama tvog mu`a."
	Po tim re~ima saznao sam ko je ta autarha, a to je bio {ok neizmerno ve}i od vi|enja Boldandersa. Sigurno sam se pomakao, jer nastade jaka zvonjava sitnih zvona, a jedno veliko se oglasi dvaput.
	"Slu{aj!" uzviknu Valerija svojim napuklim glasom.
	Hiliarh je izgledao u`asnuto. "^uo sam ih, autarho."
	Boldanders zamumla: "Ja ih mogu objasniti. Ho}e{ li i mene saslu{ati?"
	"I mene", re~e `ena sa {tapom Valeriji. "Za Novo Sunce zvone ona, a to ti je d`in ve} saop{tio."
	Valerija progun|a: "Govori, d`ine."
	"Ono {to }u ja re}i nije va`no. Ali re}i }u da bi ti posle slu{ala ono {to jeste va`no. Na{a Vaseljena nije ni najvi{a ni najni`a. Kad materija ovde postane suvi{e gusta, provali u onu vi{u. Na tom mestu ne vidimo ni{ta zato {to sve od nas be`i. Tad ka`emo da je nastala crna rupa. A kad materija u Vaseljeni ispod na{e postane odve} gusta, provali, eksplozijom, u na{u. Vidimo silno kretanje i energiju i ka`emo da je nastao beli izvor. Ono {to ova proro~ica naziva Novim Suncem jeste jedan takav beli izvor."
	Valerija zagun|a: "Imamo u vrtu na{em vodoskok koji prori~e, ~ula sam pre mnogo godina da ga je neko nazvao beli vodoskok. Ali kakve veze ima sve to sa zvonima?"
	"Strpljenja", re~e joj div. "Ti za jedan dah sazna{ ono {to sam ja tokom celog jednog ljudskog `ivota saznavao."
	@ena sa {tapom re~e: "To je dobro. Nama samo dahovi ostaju. Mo`da oko hiljadu dahova."
	Div se besno i uko~eno zagleda u nju, pa se opet obrati Valeriji. "Suprotne stvari se ujedine i onda se ~ini da su nestale. Ali ostaje mogu}nost za obe. To je jedno od najve}ih pravila u pogledu uzroka stvari. Na{e Sunce ima u jezgru jednu od takvih crnih rupa koje ti opisah. Da bi ona bila popunjena, ve} mnogo milenijuma dovla~i se, preko praznine, jedan beli izvor. On se, dok leti, okre}e oko sebe, a to okretanje {alje talase gravitacije."
	"[ta? Talase gravidnosti? Ma ti si lud, kao {to nam ovaj hiliarh i re~e."
	Div se nije osvrtao na njenu upadicu. "Ti talasi nisu dovoljno jaki da nam se od njih zavrti u glavi. Ali okean ih ose}a i ra|a nove plime i struje. Ja sam ih ve}, kao {to ti kazah, ~uo. One me ovamo i doneso{e."
	Hiliarh mu re~e, re`e}im tonom: "Pa }emo te u njih i baciti, ako autarha naredi."
	"Na isti na~in i zvona ose}aju te talase. I njihova je masa, kao i masa okeana, u osetljivoj ravnote`i. Zato ona zvone i, kako re~e ova `ena, najavljuju dolazak Novog Sunca."
	Bio sam voljan da tog trenutka po|em napred, ali sam video da Boldanders nije zavr{io.
	"Ako zna{ o nauci i{ta, gospo, onda mora{ znati da je voda samo led kome je dodata energija."
	Nisam mogao, sa svoje ta~ke gledanja, videti njenu glavu, ali Valerija je sigurno klimnula glavom.
	"Predanje o planinama vatre je ne{to vi{e od predanja. U eonima kad su ljudi bili samo `ivotinje na vi{em stupnju, takve planine su zaista postojale. Ta vatra koja je iz njih kuljala, to su stene bile, rasplamsane energijom. Tako je i voda led pretvoren u te~nost. Svet ispod nas, previ{e nabijen energijom, provaljivao je u na{ svet i bacao vatru - kako je sa vasionama, tako je i sa svetovima. U tim eonima mladi Urt je bio jedva ne{to vi{e od padaju}e kapi takve te~ne stene; mu{karci i `ene `iveli su na prljav{tini koja je plovila po povr{ini i mislili da su bezbedni."
	^uo sam Valerijin uzdah. "Kad smo mladi bili, klatili smo glavom nad takvim prozai~nim tekstovima tokom beskrajnih dana, jer nismo imali {ta bolje da radimo. Ali kad je na{ autarh do{ao po nas i kad smo se probudili u `ivot, uvideli smo da svim tim izu~avanjima nikakvo znanje nismo stekli."
	"Stvar je najzad do{la, gospo. Ta sila od koje su tvoja zvona zazvonila zagrejala je hladno srce Urta jo{ jednom. Sada ona zvone za kontinentima koji umiru."
	"To li su vesti koje si do{ao da nam ka`e{, dive? Ako umru kontinenti, ko }e `iveti?"
	"Oni na brodovima, mo`da. Oni ~iji su brodovi u vazduhu ili u praznini, svakako. I oni koji ve} `ive pod morem, kao {to ja pro`iveh poslednjih pedeset godina. Ali to nije nimalo va`no. Ono {to..."
	Boldandersov sve~ani glas prekido{e zvuci treskanja vratima i nogu u trku, negde dalje u Amarantinskom hipogeumu. Jedan mla|i oficir hitro pritr~a hiliarhu i salutira; Boldanders i `ena sa {tapom su se okrenuli i netremice zagledali u njega.
	"Sire..." ^ovek je bio licem okrenut ka svom komandantu, ali nije mogao spre~iti lutanje uspani~enog pogleda ka Valeriji.
	"[ta je?"
	"Sire, jo{ jedan kolos..."
	"Jo{ jedan kolos?" Valerija se, izgovaraju}i to, sigurno nagnula napred. Video sam sevanje dragulja i pramen sede kose ispod njih.
	"@ena, autarho! Naga `ena!"
	Nisam joj mogao videti lice, ali znam da se Valerija, svojim slede}im re~ima, obratila Boldandersu: "A {ta nam mo`e{ o tome re}i? Je li to mo`da tvoja supruga?"
	On je odmahnuo glavom; a ja, pamte}i onu grimiznu odaju u njegovom zamku, po~eh naga|ati o na~inima kako bi on mogao stanovati u morskim pe}inama meni jedva zamislivim.
	"Lohagor privodi tu ogromnu `enu na saslu{anje", re~e mladi oficir.
	Njegov hiliarh dodade: "@eli{ li je videti, autarho? Ako ne `eli{, saslu{anje mogu obaviti i ja."
	"Umorni smo. Sada }emo se povu}i. Ujutro nam reci {ta si saznao."
	"O-ona k-ka`e", zamuca mladi oficir, "da su izvesni kakogeni iskrcali jednog mu{karca i jednu `enu iz jedne od svojih la|a."
	Na tren sam pomislio da se to odnosi na Burgundofaru i mene; ali nije bilo verovatno da bi Abaja i njegove undine na~inili gre{ku od nekoliko era.
	"I {ta jo{?"
	"Ni{ta vi{e, autarho. Ni{ta!"
	"U o~ima ti se vidi. Ako ne bude uskoro i na jeziku, bi}e sahranjeno zajedno s tobom."
	"To su samo neke glasine bez osnova, autarho. Niko od na{ih ljudi nije javio ni{ta."
	"Govori!"
	Mladi oficir izgledao je van sebe od straha. "Neki pri~aju da je Severijan Sakati vi|en ponovo, autarho. U vrtu, autarho."
	Bilo je - tad ili nikad. Podigao sam vise}i somot i zakora~io ispod njega napred; sva zvonca su se nasmejala, a iznad njih su jeknula tri udarca velikih zvona.
	
	43. VE^ERNJA PLIMA
	"Niste vi vi{e iznena|eni {to vidite mene, nego ja {to vidim vas", rekoh im. Bar za troje njih to je bilo ta~no.
	Boldandersa, posle onog njegovog skoka u jezero, nisam o~ekivao da ikada vi{e vidim `ivog, ali sam ga ipak video jednom, kad se borio za mene pred Cadkilovim Sedi{tem pravde; on je sad ve} toliko porastao, da ga vi{e nikako nisam mogao smatrati ljudskim bi}em. Lice mu je bilo jo{ vi{e ote`alo i jo{ vi{e se izobli~ilo, a ko`a mu je bila bela kao ko`a one vodene `ene koja me je svojevremeno spasla od davljenja.
	Ona devoj~ica ~iji je brat nekada prosio nov~i} ispred njihove blatne izbe sad je bila `ena od {ezdeset ili vi{e godina; mr{avost i potamnelost ste~ena na dugim drumovima bila je sad prevu~ena slojem stara~ke osedelosti. Ranije se na taj {tap oslanjala tako mnogo da se jasno videlo da joj on nije samo oznaka posla kojim se bavi; ali sad je stajala blistavih o~iju, uspravna kao mlada vrba.
	O Valeriji pisati ne}u - osim {to }u re}i da bi trebalo da je prepoznam trenutno, ma gde bila. Njene o~i nisu ostarile. Jo{ i sad su to bile sjajne o~i one devojke koja je, umotana u krzna, pre{la preko Atrijuma vremena i stala pred mene; Vreme nije imalo vlast nad tim o~ima.
	Hiliarh mi je salutirao i kleknuo pred mene kao nekada onaj kastelan Citadele; posle pauze koja je postala neprijatno duga, kleknuli su i njegovi vojnici i mladi oficir. Pokretom ruke pokazao sam im da ustanu, a zatim sam, da bih Valeriji dao vremena da se oporavi (jer mi se na trenutak u~inilo da bi ona mogla pasti u nesvest, ili da bi joj se i ne{to gore moglo desiti), upitao hiliarha da li je bio mla|i oficir u doba kad sam ja sedeo na Tronu Feniksa.
	"Ne, autar{e. Bio sam samo de~ak."
	"Ipak, jasno je da me prepoznaje{."
	"Moja je du`nost da poznajem Ku}u Apsoluta, autar{e. U nekim njenim delovima postoje tvoje slike i biste."
	"One..."
	Glas je bio tako nejak da sam ga jedva ~uo. Okrenuo sam se da bih se uverio da je to zaista kazala Valerija.
	"One ne li~e stvarno na tebe onda{njeg. Izgledaju onako kako sam pretpostavljala..."
	^ekao sam, pitaju}i se.
	"...kako sam pretpostavljala da bi ti mogao izgledati onog dana kad mi se vrati{, kad opet do|e{ u na{u porodi~nu kulu u Staroj Citadeli. Izgledaju onako kako ti izgleda{ sad." Nasmejala se, a onda po~ela da jeca.
	Posle njenih re~i, zbor diva zvu~ao je kao tutnjava to~kova teretnih kola. "Izgleda{ isti kao uvek", re~e on. "Ne pamtim mnogo lica, Severijane; ali tvoje pamtim."
	"Ti ka`e{ da postoji jedna sva|a koju mi moramo da razre{imo. Ja bih je radije ostavio nerazre{enom i pru`io ti ruku."
	Boldanders ustade da se rukuje sa mnom i ja videh da je sad dva puta vi{i od mene.
	Hiliarh upita: "Autar{e, ima li on sad slobodu kretanja po Ku}i Apsoluta?"
	"Uistinu ima. On jeste stvorenje zla; ali i ti si, a i ja sam."
	Boldanders zabubnja: "Nikakvo zlo ja tebi ne}u u~initi, Severijane. Niti sam ikad u~inio. Kad sam bacio tvoj dragulj, u~inio sam to zato {to si ti verovao u njega. A to je bilo {tetno, ili sam bar ja tako mislio."
	"Bilo je i korisno, ali sve je to sada iza nas. Zaboravimo te stvari ako mo`emo."
	Predskaziva~ica re~e: "On je na~inio {tetu i ovde, na taj na~in {to je govorio da }e{ ti doneti uni{tenje. Ja sam im govorila istinu - da }e{ doneti ponovno ro|enje; ali nisu hteli da mi poveruju."
	Rekoh joj: "Govorio je i on istinu, kao i ti. Da bi se rodilo novo, mora staro da bude zbrisano. Ko seje p{enicu, ubija travu. Oboje ste proroci, mada razli~itih vrsta; oboje ste prorokovali u skladu sa uputstvima koje vam je Inkreator dao."
	Onda prasnu{e ona velika vrata od lapis-lazulija i srebra na najudaljenijem kraju hipogeuma amarantinskog - ona koja su u vreme moje vladavine otvarana samo zbog sve~anih procesija i ceremonijalnih predstavljanja ambasadora iz drugih delova sveta - prasnu{e jer ih je neko naglo {irom otvorio; ovog puta u hipogeum nije uleteo samo jedan oficir, nego je nagrnulo dvadesetak vojnika, svaki sa po jednom fuzilkom, ili rasplamsalim kopljem u rukama. Okretali su le|a ~ak i samom Feniksovom tronu.
	Na trenutak su privukli moju pa`nju u toj meri da sam zaboravio koliko je godina Valeriji pro{lo od na{eg poslednjeg susreta - meni to nisu bile godine, nego, sve u svemu, mo`da manje od stotinu dana. Zato sam, govore}i iz jedne strane usta, kao {to sam ~esto ~inio kad smo nas dvoje zajedno stajali pri nekom dugotrajnom obredu (a taj na~in da se govori kradomice nau~io sam jo{ kao de~ak kad sam {aputao iza le|a majstora Malrubiusa), promrmljao: "E, pa tu }e imati {ta da se vidi."
	^uv{i kako je jeknula, bacio sam pogled ka njoj i video njene obraze mokre od suza i svu {tetu koju je vreme nanelo. Volimo najvi{e kad shvatimo da predmetu na{e ljubavi nije preostalo ni{ta drugo; ne verujem da sam Valeriju ikada voleo vi{e nego u tom trenutku.
	Spustio sam {aku na njeno rame; dodu{e, nije bila prilika za ma kakve trenutke bliskosti, ali kasnije mi je bilo drago {to sam tako postupio, jer ni za {ta drugo nije bilo vremena. Gigantkinja je dopuzila kroz ta vrata, a prvo je do{la njena {aka, kao kakva petono`na `ivotinja, zatim i cela njena ruka. Ruka je bila ve}a od mnogo kog drveta koje bismo u {umi smatrali starim i bela kao morska pena; ali bila je unaka`ena skorenom opekotinom koja je, tek {to se pred nama pojavila, po~ela da puca i krvari.
	^uo sam da proro~ica mrmlja neku molitvu koja se zavr{ila pominjanjem Pomiritelja i Novog Sunca. Neobi~no je to kad ~uje{ da neko upu}uje molitve tebi; a jo{ je neobi~nije kad shvati{ da je molitelj zaboravio da si prisutan.
	Onda je Valerija jeknula, i ne samo ona nego smo svi dali od sebe po neki takav glas, svi osim, rekao bih, Boldandersa. Jer pojavilo se, zajedno sa drugom {akom, i lice te undine; ni tad nisu ta velika vrata bila stvarno popunjena, ali to su bile tako krupne {ake i tako krupno lice, sa tolikom masom blistave zelene kose, da se pri~injavalo da su puna. ^uo sam da ljudi ponekad koriste izreku da su nekome o~i kao tanjiri; o~i ove sirene bile su zaista velike kao tanjiri. Iz njih su curile suze krvi; iz nozdrva joj je tako|e tekla krv.
	Znao sam da je morala doplivati \olom iz mora i iz \ola onom pritokom koja je krivudala kroz vrtove, pritokom po kojoj smo nekada plovili Jolenta i ja. Doviknuh undini: "Kako su te uhvatili, kako su te isterali iz tvog elementa?"
	Mo`da zato {to je bila `ena, njen glas nije bio tako dubok kao {to sam o~ekivao, ali je bio dublji ~ak i od Boldandersovog. Pa ipak, u njemu se ose}alo neko pevu{enje koje kao da je pokazivalo da ona sada, bore}i se da se nekako protisne kroz ta vrata i jo{ da govori, do`ivljava, iako je toliko o~igledno da umire, neku ogromnu radost koja nema nikakve veze ni sa njenim, a ni sa Sun~evim `ivotom. "Zato", re~e ona, "{to sam htela tebe da spasem..."
	Posle tih re~i njena usta se ispuni{e krvlju; ispljunula ju je, a to je izgledalo kao da se otvorio odvodni kanal iz neke klanice.
	Zapitah: "Od oluja i po`ara koje }e Novo Sunce doneti? Mi ti se zahvaljujemo, ali bili smo ve} upozoreni. Zar ti nisi Abajino stvorenje?"
	"Ipak, ipak." Provukla se do pojasa kroz kapiju. Sad se ~inilo da joj je meso toliko te{ko, da se mora otrgnuti sa kostiju; dojke su joj visile kao plastovi sena vi|eni o~ima deteta koje dubi na glavi. Uvideo sam da nikakvih izgleda ne}e biti da ona bude vra}ena u svoju vodu: umre}e tu, u Amarantinskom podzemnom prostoru, i bi}e potrebno sto ljudi da joj se le{ raskomada, a zatim jo{ stotinu da se sahrani.
	Hiliarh upita: "Onda, za{to da te ne ubijemo? Neprijatelj si na{eg Komonvelta."
	"Zato {to sam do{la da vas upozorim." Malo~as je dopustila da joj glava potone na teraco-pod i da tu ostane le`e}i pod uglom toliko neprirodnim da je izgledalo maltene da joj je vrat slomljen; ipak, nastavila je da govori.
	"Ja ti mogu dati ja~i razlog, hiliar{e", rekoh. "Zato {to ja to zabranjujem. Spasla me je jednom prilikom kad sam bio de~ak, a ja sam zapamtio njeno lice, kao {to i sve ostale stvari pamtim. Spasao bih je sad kad bih mogao." Zagledao sam joj se u lice, lice natprirodne lepote unaka`eno sopstvenom te`inom, i upitao: "Pamti{ li to?"
	"Ne. To jo{ nije bilo. Ali bi}e, jer ti re~e."
	"Kako ti je ime? Nikada ga nisam znao."
	"Juturna. Ho}u da te spasem... ne ranije. Spasem sve vas."
	Valerija za{i{ta: "A kad je to Abaja hteo da nam u~ini dobro?"
	"Uvek. Mogao vas je uni{titi..."
	Slede}ih {est dahova vremena nije bila u stanju da nastavi; ja, me|utim, pokretom pokazah Valeriji i ostalima da }ute.
	"Pitaj svog mu`a. Sutra, ili kroz koji dan. On je poku{ao umesto toga da vas ukroti. Uhvati Katodona... prognaj njegovo htenje. Koja korist? Abaja bi nas u~inio veli~anstvenim narodom."
	Tad se setih {ta me je Famulima pitala pri na{em prvom susretu: "Je li ~itav svet rat dobra i zla? Zar nisi pomislio da bi svet mogao biti i ne{to vi{e?" Osetih da sam u pograni~ju nekog uzvi{enijeg sveta u kome bih mogao znati {ta to "vi{e" mo`e da bude. Majstor Malrubius me je doveo od severne d`ungle do Okeana, govore}i o ~eki}u i nakovnju, a meni se sad ~inilo da smo stigli do nakovnja. Majstor Malrubius je bio akvastor, kao i oni koji su se na Jesodu borili za mene; stvorio ga je moj um; otud je verovao, kao i ja, da me je undina onom prilikom spasla zato {to }u postati mu~itelj i autarh. Mo`da ni on ni undina nisu u celosti gre{ili.
	Dok sam oklevao, izgubljen me|u takvim mislima, Valerija, proro~ica i hiliarh su se do{aptavali; ali undina uskoro opet progovori. "Va{ dan bledi. Novo Sunce... a vi ste seni."
	"Da!" Proro~ica kao da je bila spremna da ska~e od radosti. "Mi smo senke ba~ene njegovim nailaskom. [ta bismo vi{e mogli biti?"
	"Neko drugi dolazi", rekoh, jer mi se u~ini da ~ujem bat `urnih koraka. ^ak i undina di`e glavu da oslu{ne.
	Taj zvuk, {ta god da mu je bio uzrok, neprestano se poja~avao. ^udnovati vetar zahuja tom duga~kom dvoranom, zalepr{a prastarim tapiserijama, tako da one zasu{e pod pra{inom i biserima. Grmnuo je i {irom otvorio ta dvokrilna, undininim strukom samo delimi~no otvorena vrata - ona sad tresnu{e o zidove; doneo je miris, divlji i slan, smrdljiv i plodan poput onog u `enskim preponama, miris koji se, kad ga jednom oseti{, ne zaboravlja: u tom trenu ne bih se iznenadio da sam ~uo mlatnjavu okeanskih talasa ili kri~anje galebova.
	"To je more!" doviknuh ostalima. Zatim rekoh, poku{avaju}i da prilagodim svoj um onome {to se svakako moralo ve} desiti: "Sigurno je Nesus pod vodom."
	Valerija jeknu: "Nesus se udavio pre dva dana."
	Dok je to govorila, dograbio sam je i podigao u naru~je; njeno krhko telo kao da je bilo lak{e od de~jeg.
	Onda su talasi do{li, nebrojivi belogrivi destrijeri Okeana, pene}i se preko ple}a undine, tako da sam u jednom trenutku, gledaju}i nju, sagledao dva sveta odjednom, video sam je kao `enu i kao stenu. Kad su nai{li, digla je svoju te{ku glavu jo{ vi{e i kriknula likuju}i i o~ajno. Bio je to jauk oluje koja vitla preko mora, bio je to krik kakav, nadam se, nikada vi{e ne}u ~uti.
	Pretorijanci su bu~no tr~ali uz stepenike oko trona da bi se sklonili od vode; onaj mladi oficir koji je ranije izgledao tako upla{eno i nejako dohvatio je sada za ruku D`ejderovu sestru, donedavno proro~icu (sad vi{e ne, jer joj nije ostalo ni{ta za prorokovanje) i povukao je gore sa sobom.
	"Ja se udaviti ne}u", zabubnja Boldanders. "A ostali nisu va`ni. Spasavaj se ako mo`e{."
	Klimnuo sam glavom i, jednom rukom, cimnuo zidne zastore iza prestola u stranu. Pretorijanci nagrnu{e napred i sad ona zvona, me|u kojima je jedno ranije odzvonilo tri puta za mene, zalupeta{e ludo, pootkida{e se sa svojih naprslih, suvih kai{eva i bu~no tresnu{e na pod.
	Ne {apu}u}i, nego vi~u}i, jer ta re~ vi{e nikada ne}e biti upotrebljiva - dadoh zapovest zape~a}enim vratima kroz koja sam u{ao. Ona se naglo otvori{e, a kroz njih pro|e onaj ubica i sad nem, polusvestan, otupeo od uspomena na pepelne ravnice smrti. Povikah mu da stane, ali on je ve} ugledao krunu i ispod nje Valerijino jadno, opusto{eno lice.
	Svakako je nekad bio ~uveni ma~evalac; nijedan majstor nije mogao udariti br`e. Videh sev otrovne o{trice, onda osetih bol kad je probila kroz jadno, izmo`deno telo moje supruge i zarila se u mene, otvaraju}i jo{ jednom ranu koju je Agilusov list na~inio pre toliko godina.
	
	44. JUTARNJA PLIMA
	Treperava, azurna svetlost. Vratila se kand`a - ne ona koju je uni{tila ascijanska artiljerija, pa ~ak ni ona koju sam dao hiliarhu Tifonovih pretorijanaca, nego ba{ Kand`a Pomiritelja, onaj dragulj koji sam na{ao u svojoj jaha~koj torbici kad smo Dorkas i ja pe{a~ili jednim mra~nim drumom pokraj Zida Nesusa. Poku{ah da to ka`em nekome; ali su mi usta zape~a}ena bila, a nisam mogao ni da na|em pravu re~. Mo`da sam se previ{e udaljio od sebe, od onog Severijana od kosti i mesa koga je rodila jedna Katerina u }eliji u ublijeti ispod Matahinske kule. Istrajavala je Kand`a, sijaju}i i nji{u}i se naspram praznoga mraka.
	Ne, nije se njihala Kand`a, to sam bio ja u nekom blagom talasanju, a Sunce mi je milovalo le|a.
	Sigurno sam zahvaljuju}i tom Suncu i do{ao sebi; ono kao da je imalo `elju da me digne sa odra. Nema sumnje, stiglo je Novo Sunce; a Novo Sunce sam ja. Digao sam glavu, otvorio o~i i {trcnuo iz usta mlaz kristalne te~nosti, koji kao da uop{te nije bio voda, nego neka bogatija atmosfera, okrepljuju}a kao vetrovi Jesoda.
	Onda se po~eh smejati od radosti {to sam se na{ao u raju i smeju}i se ose}ati da se nikada ranije smejao nisam, da su sve moje ranije radosti bile samo mutna naslu}ivanja ove, naslu}ivanja bole{ljiva i zalutala. Ranije sam, vi{e nego za `ivotom, ~eznuo za novim Suncem za Urt, a gle sad - tu je, tu je Urtovo Novo Sunce, ple{e oko mene poput deset hiljada iskri~avih duhova, svakom talasu dodaje resu od naj~istijeg zlata. ^ak ni na Jesodu nisam takvo Sunce video! Njegova slava zasenila je sve zvezde skupa, zablistalo je kao oko Inkreatorovo, u koje ni pirolator ne sme pogledati da ne bi oslepeo.
	Okre}u}i se od te slave, kriknuo sam ba{ kao ona sirena u likovanju i jadu. Oko mene je plutao kr{ Urta: drve}e po~upano iz korena, odvaljene krovne daske, polomljene grede, naduveni le{evi `ivotinja i ljudi. Tu se prostiralo ono {to su, sigurno, videli mornari koji su se na Jesodu borili protiv mene; a ja ih sada, vide}i to isto, vi{e nisam mrzeo {to su potegli one no`eve, od rada pohabane, protiv mene, nego sam osetio novo iznena|enje pred ~injenicom da me je Guni tada branila. (Ne prvi put; zapitao sam se, tako|e, nije li njen doprinos bio presudan; jer da je ona bila na strani mojih protivnika, napala bi mene samog, a ne eidolone. Takva je bila po prirodi; a da sam ja tad poginuo, sa mnom bi poginuo i Urt.)
	U daljini za~uh, ili mi se u~ini da za~uh, neki povik koji kao da mi je odgovorio i nadja~ao mrmor mnogojezi~nih talasa. Zaplivao sam na tu stranu, ali sam uskoro stao, jer su mi smetali ~izme i ogrta~; ritanjem sam zbacio ~izme (iako su bile dobre i gotovo nove) i pustio ih da potonu. Za njima ubrzo po|e i mla|eoficirski ogrta~, za kojim sam kasnije za`alio. Plivanje, tr~anje i daleko pe{a~enje oduvek su me ~inili svesnim svoga tela, a sad je to telo davalo znake da je sna`no i da mu je dobro; atentatorova otrovana rana zacelila se kao i ona koju je Agilus na~inio.
	Ipak, bilo je samo sna`no i zdravo, ni{ta vi{e. Nije vi{e imalo onu neljudsku snagu koju je ranije vuklo iz moje zvezde, mada je sigurno ozdravilo ba{ zahvaljuju}i ostacima te snage. Poku{avao sam da dohvatim onaj deo mene koji se nekada nalazio tamo, ali to je bilo kao da ~ovek koji je ostao bez noge poku{ava da je pokrene.
	Opet onaj povik. Odazvao sam se, a onda, nezadovoljan svojim napredovanjem (koliko sam mogao oceniti, svaki talas koji sam savladavao vra}ao me je nazad ta~no za onoliko koliko sam prethodno napredovao), uzeh dubok dah i prevalih izvesnu daljinu ispod vode.
	Maltene na po~etku ronjenja otvorio sam o~i, jer mi se ~inilo da u toj vodi nema peckanja soli; kao de~ak plivao sam otvorenih o~iju u velikoj cisterni ispod Dvorca sa zvonom, pa ~ak i u staja}im vodama u nekim pli}acima \ola. ^inilo se da je ova voda ~ista kao vazduh, ali u dubinama ipak plavozelena. Nejasno, kao {to mo`emo odsjaj drveta iznad sebe ponekad videti u nekoj tihoj bari, ugledah dno, po kome se ne{to belo kretalo na~inom tako sporim i nepravilnim da nisam mogao biti siguran da li pliva, ili samo pluta. ^ak i sama ta ~isto}a i toplina vode po~e{e me pla{iti; bojao sam se da bih mogao zaboraviti da to, ipak, nije vazduh, te da bih se mogao izgubiti onako kako sam se jednom, davno, izgubio me|u mra~nim, isprepletenim korenjem bledoplavih lokvanja.
	Onda sam jurnuo kroz povr{inu vode, izbio dva lakta visoko iznad talasa i video, jo{ na izvesnoj daljini, jedan zup~asti splav uz koji su se dve `ene pripijale, dok je jedan mu{karac stajao na njemu, osmatrao ustalasanu povr{inu i pri tome {akom {titio o~i od Sunca.
	Sa desetak zamaha rukama stigao sam do njih. Splav su skrpili od svih plove}ih predmeta koje su uspeli na}i, povezuju}i ih kako god su znali i umeli. Jezgro je ~inio jedan veliki sto, od one vrste na kojoj bi neki uzvi{eni mogao rasporediti ve~eru za odabrano, blisko dru{tvo u svome domu; osam sna`nih nogu toga stola, koje su sada dve po dve kasale kroz vazduh, izgledale su kao parodije jarbola.
	Kad sam se ispentrao na zadnju stranu nekakvog ormana (u tome mi je samo malo zasmetala pomo} koju su mi njih troje dobronamerno ukazivali), video sam da tu grupicu pre`ivelih sa~injavaju jedan debeli, }elavi mu{karac i dve `ene, obe prili~no mlade, od kojih je jedna bila niskog rasta i blagoslovena vedrim, okruglim licem vesele lutke, a druga visoka, tamna, upalih obraza.
	"Eto, vidite", re~e debeljko, "nije sve propalo. Bi}e ih jo{, pazite {ta ka`em."
	Tamna `ena progun|a: "Ali ne}e vode."
	"Na}i }emo ne{to, ne boj se. A dok ne na|emo, tu vodu koju uop{te nemamo deli}emo na ~etiri dela, i to nam ne}e biti ni{ta lo{ije nego da je delimo na tri. Pod uslovom da delimo po{teno."
	Rekoh: "Ovo oko nas mora biti neslana voda."
	Debeli odmahnu glavom. "Bojim se da je to more, sire. Visoke su plime zbog zvezde Danice, gospodine, pa su, za sada, progutale kopno. \ol se pome{ao s njima, sumnje nema, pa voda nije onoliko slana koliko je, ka`u, slan stari Okean, gospodine."
	"Zar te ja ne poznajem? Izgleda{ mi nekako poznat."
	Naklonio se ve{tinom koju nijedan legat ne bi mogao nadma{iti, neprekidno se pridr`avaju}i jednom rukom za nogu stola. "Odilo, sire. Majstor poslu`iteljstva, gospodine, zadu`en od na{e dobro}udne autarhe, ~iji osmesi su nade njenih slugu pokornih, gospodine, za upravljanje celinom Hipogeuma apotropejskog, u njegovoj sveukupnosti, sire. Nema sumnje da si me video tamo, sire, tokom neke posete koju si u~inio na{oj Ku}i Apsoluta, mada tamo nisam imao prilike da te uslu`ujem, u to sam siguran, ina~e bih tu ~ast pamtio do samog dana svoga povla~enja, sire."
	Tamna `ena re~e: "E, to bi ta~no mogao biti ovaj dan."
	Oklevao sam. Nisam `eleo da glumim da sam egzultant kakvim me je Odilo zasigurno smatrao; opet, oglasiti da sam autarh Severijan bilo bi nezgodno, ~ak i ako bi mi oni poverovali.
	Spasla me je `ena sa lutkastim licem. "Ja sam Pega, bila sam dru`benica armigete Pelagije."
	Odilo se namr{ti. "Nije ba{ u skladu sa dobrim manirima da se ti tako predstavlja{, Pega. Bila si joj slu{kinja."
	Onda se obrati meni: "Dobra je slu{kinja bila, gospodine, tu ne pravim pitanje. Mo`da mal~ice sklona da joj se zavrti u glavi."
	@ena lutkastog lica izgledala je kao da prihvata prekor, mada sam podozrevao da je taj izraz lica u celosti odglumljen. "Jesam se brinula oko gospine frizure i oko njenih stvari, ali ona me je, u stvari, dr`ala da bih joj pri~ala sve najnovije {ale i ogovaranja i da bih dresirala Pikopikara. Ona je sama tako govorila i uvek me je nazivala svojom dru`benicom." Jedna krupna suza skotrlja joj se niz obraz, pa zablista na Suncu; no, da li je to bilo za mrtvom gazdaricom ili za mrtvom pticom, nisam mogao biti siguran.
	"A ova, hm, `enska osoba ne}e da se predstavi Pegi i meni. Osim {to je rekla svoje ime, koje glasi..."
	"Thais."
	"Oboga}en sam ovim upoznavanjem", rekoh. Do tad sam se dosetio da sam bio po~asni stare{ina pet-{est razli~itih legija i epitagmi i da svaku od tih titula mogu upotrebiti kao prikrivno ime, bez laganja. "Hiparh Crnih Tarentinaca, Severijan."
	Pegina usta se uobli~i{e u maju{ni krug. "Uuuu! Pa mora biti da sam te videla na paradi!" Okrenula se toj `eni koja je sebe nazivala imenom Thais. "Njegovi vojnici su nosili oklope od crne, lakirane, presovane ko`e i bele perjanice, a {to su im destrijeri bili - takve vi nikad videli niste!"
	Odilo promrmlja: "Ti si to sa gospodaricom i{la, a?"
	Pega mu uzvrati nekakvim odgovorom, ali ja na to ne obratih nimalo pa`nje. Pogled mi je pao na jedan le{ u vodi, lancem vezan za na{ splav; pomislih kako je besmisleno da ja sad ~u~im na name{taju jednog mrtvog ~oveka i }askam sa poslugom dok Valerija trune ispod vode. Kako bi mi se ona sad podsmevala! Iskoristih zastoj u razgovoru da upitam Odila nije li njegov otac bio stjuard pre njega na istom mestu.
	Sav je sinuo od zadovoljstva. "I te kako je bio, sire, i davao je celog `ivota najpotpunije zadovoljenje. To je bilo u velikim danima Oca Inirea, sire, kada je, ako mogu tako re}i, gospodine, na{ Apotropejski hipogeum bio slavan {irom celoga Komonvelta. Mogu li postaviti pitanje za{to si to `eleo znati, gospodine?"
	"Samo sam se zapitao. Manje-vi{e je uobi~ajeno da to tako ide, rekao bih."
	"Jeste, sire. Sinu se daje prilika da poka`e svoje sposobnosti ako ih ima; ako se doka`e, slu`bu nasledi. Mo`da ne}e{ poverovati, gospodine, ali moj otac je jednom prilikom sreo tvog imenjaka koji je kasnije postao autarh. Da li poznaje{ `ivot i dela tog autarha, gospodine?"
	"Ne u onoj meri u kojoj bih `eleo, Odilo."
	"Dobro re~eno, sire. Zaista, najbolje re~eno." Debeli poslu`itelj klimnu glavom i zasija o~ima prema tim `enama da bi obezbedio da i one uvide izvrsnu u~tivost moga odgovora.
	Pega je prou~avala nebo. "Ja bih rekla da }e ki{a. Mo`da ipak ne}emo pomreti od `e|i."
	Thais re~e: "Jo{ jedna oluja. Da se podavimo."
	Rekoh im da se nadam da do toga ne}e do}i, a onda po~eh da ispitujem svoja ose}anja; tek tada mi pade na um da ti oblaci koji se na istoku sakupljaju ne mogu biti stvoreni silom moje zvezde.
	Odilo nije nameravao da mu iko oduzme njegovu anegdotu. "Bilo je to pozno jedne no}i, gospodine, i moj otac je obavljao poslednji obilazak kad je primetio nekoga obu~enog u fuliginsku ode}u karnifeksa, ali bez uobi~ajenog ma~a za pogubljenje. Kao {to bi se i moglo o~ekivati, prva pomisao njegova bila je da je to neko po{ao na jedan od kostim-balova; u to vreme nije bilo ve~eri bez nekoliko istovremenih priredbi te vrste u raznim delovima Ku}e Apsoluta. Ipak, on je znao da nije planiran nijedan kostim-bal za to ve~e u Apotropejskom hipogeumu; ni Otac Inire ni tada{nji autarh nisu osobito rado gledali takve razbibrige."
	Osmehnuo sam se, se}aju}i se Ku}e azura. Tamna `ena mi je dobacila zna~ajan pogled i upadljivo prekrila usne {akom, ali ja nisam imao volje da prekidam Odilovu govoranciju; po{to sam imao u vidu da nikada vi{e ne}u lutati hodnicima Vremena, sve {to je bilo u ikakvoj vezi sa pro{lo{}u ili sa budu}no{}u ~inilo mi se beskona~no dragoceno.
	"Njegova druga misao, gospodine - a to je trebalo da mu bude prva, zna{, kao {to je ~esto priznavao mojoj majci i meni dok smo sedeli pored vatre - bila je da je taj karnifeks krenuo u neku opaku misiju, ra~unaju}i da }e pro}i neprime}en. Bilo je od velike va`nosti, gospodine, kao {to je moj otac tada shvatio, odmah saznati da li karnifeks to preduzima slu`e}i Ocu Inireu, ili nekome drugom. Zato mu je moj otac pri{ao hrabro kao da za sobom ima celu kohortu hastarija i pitao ga, po sred srede, {ta tu tra`i."
	Thais promrmlja: "A onaj, da je imao neki opaki naum, priznao bi to smesta, sigurna stvar."
	Odilo re~e: "Draga moja gospo, ne znam ko bi ti mogla biti, jer to nam nisi saop{tila ni kad nam je na{ visoki gost ljubazno otkrio svoju patricijsku pripadnost, ali jasno se vidi da ne zna{ ni{ta o lukavstvima i spletkama koje teku svakog dana - i svake no}i! - u mirijadi hodnika na{e Ku}e Apsoluta. Moj otac je dobro znao da nijedan agent sa tajnim zadatkom ne bi tajnu odao, ma kako se naglo to od njega zatra`ilo. I{ao je na sre}u: nadao se da bi se moglo dogoditi da neki nehoti~ni gest ili trenutni izraz lica odaju izdajstvo, ako je to ono {to se namerava."
	"Pa, zar nije taj Severijan bio maskiran?" rekoh. "Kazao si da je bio obu~en kao mu~itelj."
	"Sasvim sam siguran da nije, gospodine, jer moj otac ga je opisivao ~esto - to je bilo lice izuzetne divlja~nosti, gospodine, sa grdnim o`iljcima na jednom obrazu."
	"Znam!" upade Pega. "Videla sam njegov portret i njegovu bistu. Nalaze se u Absciticijskom hipogeumu, gde ih je autarha sklonila kad se ponovo udala. Izgledao je kao ~ovek koji bi te zaklao zvi`du}u}i."
	Ja se osetih kao da je neko upravo zaklao mene.
	"Ba{ prikladno!" saglasi se Odilo. "Moj otac je rekao manje-vi{e isto, mada, koliko se mogu setiti, nijednom tako jezgrovito."
	Pega me po~e pomno gledati. "Taj nikad nije imao dece, a?"
	Odilo se nasme{i. "To bi se pro~ulo, ~ini se meni."
	"Bi, za zakonitu decu. Ali on se mogao popeti na bilo koju `enu u Ku}i Apsoluta, bilo je dovoljno da samo uzvije jednu obrvu. A sve su bile egzultantkinje."
	Odilo joj re~e da dr`i jezik za zubima, pa nastavi: "Svakako se nadam da }e{ oprostiti Pegi, gospodine. Pa, na kraju, to je i kompliment."
	"Da mi neko ka`e da izgledam kao kolja~? Jest, ja komplimente te vrste stalno dobijam." Govorio sam bez mnogo razmi{ljanja, a tako sam i nastavio, poku{avaju}i istovremeno da skrenem razgovor ka Valerijinoj preudaji, ali i da sakrijem jad koji sam zbog toga osetio. "Me|utim, zar ne bi taj kolja~ morao da bude moj deda? Severijanu Velikom bi sad bilo osamdeset ili vi{e godina, svakako, da je `iv. Koga da pitam o njemu, Pega? Moju majku ili mog oca? Osim toga, zar ne misli{, bez obzira na to {to je autarha na{la sebi novog mu`a, da je u njemu moralo ne~ega i biti kad je mogao zapovedati tolikim finim {atlenama, iako je u mladosti bio mu~itelj?"
	Da bi popunio ti{inu koja je nastala posle mog malog govora, Odilo re~e: "Verujem da je taj esnaf ukinut, gospodine."
	"Veruje{, veruje{, naravno. Uvek narod to veruje."
	^itav istok je ve} bio crn, a kretanje na{eg sklepanog splava postalo je primetno `ivlje.
	Pega pro{aputa: "Nisam mislila da te uvredim, hipar{e. Samo..." Njene slede}e re~i, koje god da su bile, nestado{e u lomljenju jednog talasa.
	"Ne", rekoh joj. "Dobro si rekla. On je bio, koliko ja o njemu znam, tvrd ~ovek; a i surov, bar je smatran takvim, mada on sam mo`da ne bi prihvatio tvrdnju da je takav. Vrlo je mogu}e da se Valerija udala za njega zbog prestola, mada verujem da je povremeno govorila druga~ije. Njen drugi mu` joj je, ako ni{ta drugo, doneo bar sre}u."
	Podsme{ljivo frktanje Odilovo. "Dobro re~eno, gospodine. ^ist pogodak. Pega, ko ho}e da se ma~uje sa vojnikom, mora dobro da pripazi."
	Thais je ustala, dr`e}i jednom rukom nogu stola, a drugom rukom pokazuju}i. "Gledajte!"
	
	45. BROD
	Bilo je to jedro koje se povremeno dizalo tako visoko da smo uspevali da nazremo tamni brodski trup ispod njega - ali je povremeno i sasvim nestajalo, jer je tonulo ili zaokretalo u udubine izme|u talasa. Dernjali smo se, svo ~etvoro, do promuklosti, |ipali, mlatarali rukama, najzad sam digao Pegu sebi na ramena, pri ~emu sam morao da odr`avam ravnote`u isto onako napeto kao u skakutavoj kabini-ku}ici na le|ima Vodalusovog baluhitera.
	Brodu se prosuo vetar iz velikog prednjeg jedra i ono je klonulo. Pega zastenja: "Tonu!"
	"Ne tonu, nego se okre}u ovamo", rekoh joj.
	Isto pra`njenje i nemo}no lepetanje ponovilo se i sa manjim prednjim jedrom; onda se ono opet napunilo vetrom. Ne znam koliko je mojih dahova i otkucaja srca pro{lo do trenutka kad smo ugledali kako se o{tra donja popre~na greda ve}eg prednjeg jedra zabada u nebo iznad nas kao motka zastave pobodena u zeleno brdo. Retko kad je vreme za mene prolazilo tako sporo; imao sam ose}aj da ih je minulo mo`da i nekoliko hiljada.
	Jo{ jedan trenutak i brod nam je le`ao nadomak; za sobom je, kroz vodu, vukao konopac. Bacih se u talase, nimalo ube|en da }e ostali u~initi to isto; smatrao sam da }u bolje mo}i da im pomognem sa palube nego sa splava.
	Kao da sam tog trenutka uleteo u neki drugi svet, ~udniji ~ak i od potoka Madregota. Nemiruju}i talasi i naobla~eno nebo i{~ezli su kao da nikada ni postojali nisu. Mo}nu sam struju ose}ao, ali nisam mogao odrediti na koji na~in sti~em svest o njoj; jer iako su udavljeni pa{njaci moje udavljene nacije klizili ispod mene, a njeno drve}e ~inilo mole}ive pokrete svojim granama ka meni, ~inilo se da sama voda miruje. Bilo je to kao da posmatram lagano kotrljanje Urta preko praznine.
	Posle du`eg vremena videh jednu ku}icu ~iji su zidovi i kameni dimnjak jo{ stajali; njena otvorena vrata kao da su me dozivala. Osetih iznenadni u`as i zaplivah nagore, ka svetlosti, sa o~ajanjem ne manjim nego kad sam se davio u \olu.
	Glavom sam probio povr{inu; iz mojih nozdrva pokuljala je voda. Na trenutak se ~inilo da vi{e nema ni splava ni broda, ali onda se brod na jednom talasu izdi`e, tako da ugledah njegovo jedro mrljasto od nepogoda. Bilo mi je jasno da sam pod vodom dugo proveo, iako mi se nije tako ~inilo. Zaplivao sam najbr`e {to sam mogao, trude}i se da mi lice bude u vazduhu kad god je mogu}e; a kad to nije bilo mogu}e, zatvarao sam o~i.
	Na krmi je stajao Odilo, ruke polo`ene na gredu za okretanje kormila; video me je, razmahao se, doviknuo neko ohrabrenje koje nisam ~uo. Trenutak-dva kasnije Pegino okruglo lice pojavilo se iznad ruba bo~ne strane broda, a za njim jo{ jedno, meni nepoznato lice, sme|e i zborano.
	Talas me je dohvatio i podigao kao {to ma~ka podi`e svoje ma~i}e, a ja zaronih glavom nadole niz njegovu suprotnu stranu i na|oh, u njegovoj udubini, taj plutaju}i konopac. Odilo napusti gredu kormila (koja je, ionako, bila dr`ana om~om od konopca, {to sam video kad sam se popeo na brod) i pridru`i se naporima da potezanjem konopca budem izvu~en i ja. Bio je to tako mali brod, da se njegova ograda uzdizala samo dva-tri lakta iznad povr{ine vode, pa mi nije bilo te{lo da se oslonim jednom nogom na kormilo i da sko~im preko ograde unutra.
	
	Iako me je Pega prvi put videla pre manje od jedne smene vremena, zagrlila me je sada kao kakvu punjenu de~ju igra~ku.
	Odilo se naklonio kao da se sve~ano susre}emo u Amarantinskom hipogeumu. "Gospodine, pla{io sam se da si izgubio `ivot u ovim razbesnelim talasima!" Opet se naklonio. "Gospodine, izuzetno je prijatno, ali, gospodine, i sasvim zapanjuju}e, ako smem tako re}i, videti te ponovo!"
	Pega je bila otvorenija. "Svi smo mislili da si mrtav, Severijane!"
	Upitao sam ih gde je ona druga `ena, a onda sam je i video tamo gde je jedna puna kofa vode preletela preko ograde i vratila se moru. Razumna `ena - izbacivala je vodu iz broda; `ena koja postupa razumno - izbacivala je niz vetar.
	"Tu je, gospodine. Svi smo tu, svi smo sada tu, gospodine. Ja sam prvi stigao do ove la|e." Odilo je, oprostivo gord, nadimao prsa. "Bio sam u mogu}nosti da pomognem `enama mal~ice, gospodine. Ali tebe nije niko ni video, gospodine, ne od kada smo kocku svoje sudbine hitnuli u talase, ako se tako mogu izraziti, gospodine. Izuzetno smo sre}ni, gospodine, zaista smo odu{evljeni..." Dosetio se ne~ega. "Naravno, mladi oficir tvojih fizi~kih sposobnosti i nesumnjive hrabrosti nije ni mogao biti u velikoj opasnosti, gospodine, kad su se osobe tako skromne kao mi izvukle bezbedno. Mada je bilo neizvesno, gospodine. Vrlo neizvesno. Ali, ipak, ove mlade `ene su se brinule za tebe, gospodine; nadam se i uzdam se da }ete im za to oprostiti."
	"Nema se {ta opra{tati", rekoh mu. "Zahvaljujem se svima vama na pomo}i."
	Stari moreplovac, ~iji je to brod bio, na~ini neki slo`en pokret rukom (napola skriven njegovim debelim kaputom) koji nisam mogao pratiti, onda pljunu niz vetar.
	"Na{ spasilac", nastavi Odilo, odu{evljenog izraza lica, "je..."
	"Nije va`no", odse~no re~e mornar. "Pojurite tamo i smanjite to glavno jedro. I prednje je kako ne treba. Trkom, i skokom, sada, ina~e prevrte se ovo."
	Pro{lo je bilo ve} deset ili vi{e godina od kada sam plovio brodom "Samru", ali tad sam nau~io kako takvi sistemi jedara i konopaca rade, a ja ne zaboravljam. Smanjio sam povr{inu glavnog jedra pre nego {to su Odilo i Pega pronikli u tajnu tih jednostavnih mehanizama, a onda sam, uz malu pomo}, oslobodio upetljano prednje ve}e jedro i omogu}io mu da se napne koliko treba.
	Ostatak dana pro`iveli smo u strahu od oluje: leteli smo napred, na jakom vetru koji je njoj prethodio, i stalno smo joj izmicali, ali nikada nismo bili sigurni da nas ne}e susti}i. Predve~e opasnost kao da se smanjila, te mi svezasmo sva jedra, tako da la|a stade. Mornar je dao svakome od nas po vr~ vode, po jedan okrugli komad tvrdog hleba i po par~ence dimljenog mesa. Bilo mi je i pre toga poznato da sam gladan, ali sad otkrih da sam pregladneo, kao i svi ostali.
	"Mora}emo da motrimo sa oba oka na sve {to je dobro za jelo", po~e on, sve~anim tonom, davati uputstva Odilu i `enama. "Ponekad iza olupina ostanu sanduci sa biskvitom ili burad vode. To se mo`e i prona}i. A ovo je bilo, valjda, najve}e potonu}e {to se ikad dogodilo." Zastao je, gledaju}i `mirkavo svoju la|icu i okolnu poplavu, jo{ i sad osvetljenu plamsanjem Urtovog novog Sunca. "Postoje ostrva - ili su postojala - ali mo`e se desiti da ih ne na|emo, a nemamo ni hrane ni vode dovoljno da stignemo do Ksanti~kih zemalja."
	"Zapazio sam", re~e Odilo, "da tokom `ivota doga|aji ponekad dospeju u nadir, iz koga se potom di`u. Uni{tenje Ku}e Apsoluta, smrt na{e voljene autarhe - ako ona nije, nekom milo{}u Inkreatorovom, negde pre`ivela..."
	"Negde jeste", rekoh mu. "Veruj meni." Zagledao se u mene o~ima koje su bile pune nade, ali ja sam samo mogao da dodam nejako: "Imam takvo ose}anje."
	"Uzdam se u to, sire. Tvoja ose}anja slu`e ti na ~ast. Ali, kao {to rekoh, okolnosti su, za sve nas, do{le do najgoreg mogu}eg stanja." Osvrnuo se: klimali su glavom ~ak i Thais i stari mornar.
	"Pa ipak, pre`iveli smo. Prona{ao sam plove}i sto, pa sam zato bio u mogu}nosti da uka`em pomo} ovim jadnim `enama. Zajedni~ki smo na{li jo{ name{taja i napravili sebi splav, na kome nam se uskoro pridru`io na{ visoki gost; najzad si nas spasao ti, kapetane, a mi smo za to izuzetno zahvalni. Ja bih to nazvao te`njom. Uveren sam da }e se na{ polo`aj sada, tokom nekog vremena, pobolj{avati."
	Pega dota~e njegovu mi{icu. "Odilo, ti si sigurno izgubio suprugu i porodicu. Divljenja je dostojno da ti uspeva{ da ih ne pomene{, ali mi znamo kako se mora{ ose}ati."
	Odmahnuo je glavom. "Nikad se nisam o`enio. Sad mi je drago {to nisam, mada sam ~esto zbog toga `alio. Biti nadle`an za poslu`ivanje celog jednog hipogeuma, a posebno, kao {to sam ja u mladosti bio, poslu`itelj mog Apotropejskog u vremenima Oca Inirea, to zahteva napor najistrajniji; ~ovek jedva na|e smenu-dve vremena da odspava. Pre nego {to se moj otac povukao, {to }e re}i pre nego {to je preminuo - doga|aj koji je veoma o`aljen - postojala je izvesna mlada osoba, poverljiva slu{kinja jedne {atlene, ako se mogu tako izraziti, i ja sam se nadao da se tom mladom osobom... ali, {atlena je otputovala na svoja imanja. Ta mlada osoba i ja dopisivali smo se jo{ neko vreme."
	Uzdahnuo je. "Ona je, nesumnjivo, na{la drugog, jer `ena to uvek mo`e ako ho}e. Ja se nadam i uzdam da je on bio nje dostojan."
	Hteo sam tad da ka`em ne{to da bih smanjio napetost, ali, u nedoumici izme|u zabavljenosti i saose}anja, nisam uspeo da smislim ni{ta bezazleno {to bi se kazati moglo. Odilov pompezni na~in govora ~inio ga je komi~nim, ali sam znao da je to bilo izra`avanje izgra|ivano mnogo godina, tokom vladavine mnogih autarha, kao na~in odr`anja za ljude poput Odila, kojima je uvek pretila opasnost da budu otpu{teni ili ubijeni; tako|e sam bio svestan da sam jedan od tih autarha bio i ja.
	Sad mu Pega po~e ne{to govoriti niskim tonom, {apatom maltene; ~uo sam njen glas preko pljuskanja talasa o bok na{e la|e, ali nisam mogao razumeti re~i. Nisam bio ba{ ni siguran da ih `elim razumeti.
	Dotle je stari mornar preturao po spremi{tu ispod poklopca koji je zapremao nekoliko zadnjih lakata na{eg krmenog prostora. "Samo ~et'ri }ebeta imam", oglasi on.
	Odilo prekide Pegu re~ima: "Onda }u ja biti bez }ebeta. Ode}a mi je sad suva, ne bi trebalo da mi bude neudobno."
	Mornar dobaci po jedno }ebe `enama i jedno meni, a poslednje zadr`a za sebe.
	Stavih svoje }ebe Odilu u krilo. "Ne}u spavati jo{ neko vreme; moram o nekim stvarima da razmislim. [to se ne bi ti njime pokrivao dok ja ne budem spreman za spavanje? Kad mi se prispava, poku{a}u da ti ga uzmem, a da te ne probudim."
	Thais po~e: "Ja...", ali je Pega (nastoje}i da to u~ini kri{om da ja ne vidim, me|utim ipak sam video) munu laktom u rebra tako o{tro da ova ostade bez daha.
	Odilo je oklevao; u svetlosti koja je nestajala jedva sam video njegovo lice, sada otegnuto nadole, ali sam znao da mora biti veoma umoran. On najzad re~e: "To je veoma ljubazno, gospodine. Hvala ti, gospodine."
	Svoj hleb i dimljeno meso dokraj~io sam jo{ davno. Ne `ele}i da Odilu dam vreme u kome bi se pokajao zbog svoje odluke, odoh do pramca i zagledah se u daljinu preko vode. Vali su i sad zadr`avali ne{to malo sutonskog sjaja Sunca, a ja sam znao da je ta njihova svetlost moja. U tom trenutku razumeo sam kakva moraju biti ose}anja Stvoritelja, Inkreatora, u vezi sa njegovim tvorevinama, uvideo sam i tugu koju on mora do`iveti zbog toga {to su mu tvorevine prolazne. Mislim da je to mo`da zakon koji vezuje i njega samog - drugim re~ima, logi~ka neminovnost - naime, mogu}e je da nijedna stvar ne mo`e u budu}nosti biti ve~na ako nije ukorenjena u istu takvu ve~nost u pro{losti kao on. U tom umovanju o njemu, o njegovim radostima i `alostima, do|oh na pomisao da sam i ja u mnogo ~emu sli~an njemu, iako toliko manji; tako bi, mo`da, travka mogla razmi{ljati o velikom kedru, ili jedna od ovih nebrojenih kapi vode o Okeanu.
	Pade no} i zvezde sve izi|o{e, jo{ sjajnije zato {to su se donedavno krile kao upla{ena deca od zurenja Novog Sunca. Tragao sam me|u njima, nastoje}i da vidim - ne svoju sopstvenu zvezdu, jer nju, znao sam, nikada vi{e videti ne}u, nego Kraj Vaseljene. Ne na|oh ga, ni te no}i ni ma koje kasnije; ali on je sigurno tamo, izgubljen me|u mirijadama nebeskih tela.
	Preko mog ramena proviri, kao avet, zeleno zra~enje, a ja se setih obojenih, mnogofacetnih lanterni na krmi "Samru", te pomislih da smo i mi digli neku sli~nu svetiljku; okrenuh se da pogledam, ali to je bilo blistavo lice Lune, sa koga je isto~no obzorje palo kao veo. Nijedan ~ovek posle prvoga nije sagledao Lunu tako blistavu kao ja te no}i. Kako je ~udna bila pomisao da je to ona ista Luna koju sam, jadnu i bledu, video prethodne no}i pokraj kenotafa! Tada sam znao da je na{ stari svet, Urt, ili Erta, propao, ba{ kao u predskazanju doktora Talosa, i da na{ brod ne plovi po Urtu, nego po vodama Urta Novog Sunca, a taj svet se zove Ushas.
	
	46. BEGUNAC
	Dugo sam na pramcu stajao, prebiraju}i me|u stra`arima no}i koje je Ushas, svojim brzim okretanjem, otkrivao. Na{ drevni Komonvelt se udavio; ali zvezdana svetlost koja je dodirivala moje o~i bila je jo{ drevnija, bila je stara jo{ u doba kad je prva `ena dojila prvo dete. Pitao sam se da li }e zvezde zaplakati kad saznaju - a sazna}e kad i sama U{as bude stara - o smrti na{eg Komonvelta.
	Zaplakao sam svakako, ja, koji sam jednom bio jedna takva zvezda.
	Iz ovoga me izvede ne~iji dodir na laktu. To je bio onaj stari mornar, kapetan na{eg brodi}a; on, koji je ranije izgledao onako oholo, sad je stao rame uz rame sa mnom i zagledao se preko poplavnih voda jednako kao ja. Pade mi na um da mu ime jo{ nisam doznao.
	Spremao sam se da ga za ime pitam, kad on re~e: "Misli{ da te ne znam?"
	"Mo`da me zna{", rekoh, "ali ako je tako, ima{ prednost u odnosu na mene u tom pogledu."
	"Kakogeni, oni mogu da prizovu misao nekog ~oveka i da mu je poka`u. To znam."
	"Misli{ da sam neki eidolon. Sretao sam ih, ali nisam takav; ~ovek sam kao i ti."
	Nastavio je kao da me uop{te nije ~uo. "Gledam te ceo dan. Od kada smo stali, le`ao sam budan i gledao sam te. Pri~a se da ta bi}a ne mogu plakati, ali video sam da ti pla~e{, setio sam se {ta o tome pri~aju i pomislio da, eto, pri~aju pogre{no. Slede}a je moja misao bila: zar }e biti istina da su ta bi}a ba{ tako zla? Ali lo{u sre}u donose ako ih ima{ na brodu; no, i kad ~ovek suvi{e razmi{lja, priziva tako|e zlu sre}u."
	"Siguran sam da je to ta~no. Ali oni koji previ{e razmi{ljaju ne mogu da to ne ~ine."
	Klimnuo je glavom. "Pretpostavljam da je tako."
	Jezici ~ove~anstva stariji su od na{e udavljene zemlje; ba{ je ~udno {to se tokom tako dugog vremena nisu na{li i nazivi za pauze u govoru, jer svaka od njih ima i svoj posebni kvalitet, a i du`inu. Na{e }utanje je trajalo slede}ih stotinu pljuskova talasa o korito broda, a u sebi je sadr`alo i njihanje ~amca, i uzdisanje no}nog vetra u konopima i svezanim jedrima, i sumorno i{~ekivanje.
	"Hteo sam ti re}i da ne postoji ni{ta {to bi ti ovoj la|i mogao u~initi, a da ja za to marim. Udesi da potone, ili da se nasu~e, ba{ me briga."
	Rekoh mu da pretpostavljam da bih mogao obe te stvari u~initi, ali da ih ne}u u~initi namerno.
	"Nisi mi naneo neko naro~ito zlo kad si bio stvaran", re~e mornar posle jo{ jedne duge pauze. "Ne bih sreo Makselindis da nije bilo tebe - mo`da je u tome bilo nekog zla. Mo`da i ne. Proveli smo mi i neke dobre godine zajedno, Makselindis i ja."
	Posmatrao sam ga kraji~kom oka dok je slepo zurio preko nemirnih talasa. Nos mu je bio polomljen, mo`da i vi{e puta. Ja ga u svome umu ispravih, zatim popunih njegove obraze borama izbrazdane.
	"Jednom si me izmlatio. Pamti{ to, Severijane? Neposredno pre toga proglasili su te za kapetana. Kad je do{ao red na mene, ja sam tako isto izlemao Timona."
	"Eata!" Pre nego {to sam shvatio {ta radim, do~epao sam ga i odigao sa palube, ba{ kao {to sam radio kad smo bili {egre zajedno. "Eata, slinavko jedan mali, mislio sam da te nikad vi{e ne}u videti!" Govorio sam tako glasno da je Odilo zaje~ao i po~eo se, u snu, me{koljiti.
	Eata kao da je bio ovim prepadnut. Njegova {aka po|e ka no`u koji mu je bio za pojasom, ali odustade.
	Spustih ga. "Kad sam reformisao esnaf, nije te bilo. Rekli su da si pobegao."
	"Jesam." Poku{ao je da proguta, ili bar da do|e do daha. "Dobro je ~uti te, Severijane, pa ~ak i ako si samo r|av san. Kako si nazvao ona bi}a?"
	"Eidoloni."
	"^ak i ako si eidolon. Ako su kakogeni odlu~ili da mi poka`u nekoga iz moje glave, moglo se dogoditi da dobijem i gore dru{tvo."
	"Eata, se}a{ li se one prilike kad su zaklju~ali nekropolis pa nismo mogli da u|emo?"
	Klimnuo je glavom. "I kad mi je Drote rekao da probam da se provu~em kroz re{etke, a ja nisam uspeo. Onda su volonteri otklju~ali kapiju i ja sam kidnuo, a tebe, njega i Rohea sam ostavio vranama. Nije izgledalo, u ono vreme, da se iko od vas mnogo pla{io majstora Gerlousa, ali ja sam se pla{io."
	"Pla{ili smo se i mi, ali nismo hteli da to poka`emo pred tobom."
	"Pretpostavljam." [iroko se osmehivao; video sam sevanje njegovih zuba na zelenoj mese~ini i crnu mrlju na mestu gde mu je jedan zub bio izbijen. "Eto, vidi{ kakvi su de~aci, kao {to je rekao onaj kapetan kad je pokazao svojoj k}eri."
	Na tren mi pade na um divlja pomisao da je Eata, samo da nije pobegao, mogao da bude taj koji je Vodalusa spasao; Eata, koji je gledao i radio sve {to sam ja gledao i radio. Mo`da se u nekoj drugoj sferi tako i deslio. Odguruju}i tu misao od sebe, upitah: "Ali {ta si radio sve ovo vreme? Pri~aj."
	"Nema mnogo da se pri~a. Kad sam postao kapetan kalfi, bilo je vrlo lako izvu}i se i videti Makselindis kad god je brod njenog ujaka bio ukotvljen negde u Algedonskom kvartu. Pri~ao sam sa ploviocima, nau~io sam i mal~ice plovila~kog zanata; a kad je do{lo vrene za proslavu, nisam mogao da u~estvujem, nisam mogao da obu~em fuligin."
	Rekoh: "Ja sam ga obukao samo zato {to mi je bilo nezamislivo da bih mogao `iveti na ma kom mestu osim u Matahinki."
	Eata klimnu glavom. "Ali meni je bilo zamislivo, vidi{? Cele te godine razmi{ljao sam kako bih `iveo na brodu i pomagao Makselindisi i njenom ujaku. Ve} je po~injao da se ko~i, bio im je potreban neko okretan, a ja~i od nje. Nisam ~ekao da me majstori pozovu da do|em kod njih i biram. Prosto sam kidnuo."
	"A posle?"
	"Zaboravio sam mu~itelje najbr`e i najvi{e {to sam mogao. Tek u poslednje vreme po~eo sam se prise}ati kako je bilo, kako se `ivelo u Matahinki u doba moje mladosti. Ne}e{ verovati, Severijane, ali ja godinama nisam mogao ni da pogledam Citadelsko brdo kad smo plovili tim delom reke. Okretao sam pogled na drugu stranu."
	"Verujem ti", rekoh mu.
	"Makselindisin ujak je umro. Imao je obi~aj da odlazi u jednu kr~mu u mestu zvanom Liti. Verovatno za njega nikad nisi ~uo. Makselindis i ja smo do{li jedne no}i po njega, a on je sedeo tamo sa bocom i ~a{om, sa jednom rukom na stolu i glavom naslonjenom na ruku; ali kad sam poku{ao da ga prodrmam za rame, pao je sa stolice, a bio je ve} hladan."
	"'Ljudi kojima je vino jo{ davno pre toga donelo smrt le`ali su pored izvora vina i pili jo{, odve} otupeli da bi znali da su njihovi `ivoti zavr{eni.'"
	"[ta to je to?" upita Eata.
	"Samo jedna stara pri~a", rekoh. "Ne obra}aj pa`nju, nastavi."
	"Posle toga samo ona i ja smo radili na brodu. Nas dvoje smo uspevali otprilike isto onako dobro kao ranije sve troje zajedno. Nikada se nismo stvarno ven~ali. Kad god smo oboje to `eleli, ispadalo je, nekako, da ba{ tad nemamo para. A kad smo imali para, uvek se de{avala nekakva sva|a. Posle nekoliko godina svi su ionako verovali da smo ven~ani." Izduvao je nos na takav na~in da je sluz izbacio preko ograde broda.
	"Pa, nastavi", rekoh opet.
	"Malo smo krijum~arili, al' jedne no}i nas je zaustavio patrolnjak. Bilo je to nekih osam ili deset liga ju`no od Citadelskog brda. Makselindis je sko~ila - ~uo sam pljusak - a hteo sam i ja, ali jedan od poreznika mi je bacio ahiko-bolu u noge i sapleo me. Zna{ kakve su to bole, valjda."
	Klimnuo sam glavom. "Da li sam tada jo{ bio autarh? Mogao si mi uputiti molbu za pomilovanje."
	"Ne. Razmi{ljao sam o tome, ali sam bio siguran da bi me ti poslao nazad u esnaf."
	"Ne, to ne bih", rekoh, "me|utim, zar bi to bilo gore od onoga {to ti je zakon uradio?"
	"To bi bilo do`ivotno. To mi je bila misao neprestana. U svakom slu~aju, odveli su me uzvodno, a na{ brodi} su vukli za sobom. Zadr`an sam do su|enja, onda je sudija naredio da budem izbi~evan i prisilio me da potpi{em za rad na jednoj karaki. Tamo su me dr`ali u lancima kad god je kopno bilo na vidiku i gonili me da radim kao rob, ali sam bar video Ksanti~ke zemlje, tamo sam i pobegao i ostao dve godine. Nije to tako lo{e mesto, ako ima{ bar malo para."
	"Ali si se vratio", rekoh.
	"Izbili su neki neredi, u kojima je ubijena devojka s kojom sam tamo `iveo. Tamo svakih godinu-dve izbije takva narodna pobuna zbog cena hrane na pijaci. Vojnici razbijaju glave, pa su, valjda, razbili i njenu. Na{la se tada jedna karavela, usidrena blizu Plavocvetnog ostrva, ja sam oti{ao na razgovor sa kapetanom i on mi je dao le`aj. ^ovek mo`e biti stra{na budala kad je mlad i, eto, mislio sam da je Makselindis mo`da na{la drugi brod za nas. Ali kad sam se vratio, nje nije bilo na reci. Nikada je vi{e nisam video. Pretpostavljam da je izgubila `ivot one no}i kad je patrolnjak zabio kuke u nas."
	Zastao je, oslonio vilicu na ruke. "Makselindis je plivala maltene onako dobro kao ja u najboljim danima. Pamti{, mogao sam da plivam gotovo isto tako dobro kao ti i Drote, ali, mo`da ju je vodena vila niksa odvukla u dubinu. To se ponekad de{avalo, naro~ito u donjem toku reke."
	"Znam", rekoh, se}aju}i se Juturninog ogromnog lica koje sam ugledao kao de~ak onog dana kad se zamalo nisam udavio u \olu.
	"Nema mnogo {ta vi{e da se pri~a. Tamo je jedan ~ovek napravio, po mojoj narud`bini, svileni pojas u kome sam, onda, doneo ne{to malo para; jo{ koju paricu sam dobio kad mi je karavela platila za rad. Kao deoni~ar sam postepeno otkupio ovaj brod i - evo me. Ali i danas umem pomalo da govorim ksanti~kim jezikom, a progovorim ga i bolje kad slu{am drugog ~oveka kako se slu`i njime. Za to bih i sad bio spreman, samo da nam je malo vi{e vode i hrane."
	Rekoh mu: "U tom moru ima mnogo ostrva. Video sam ih jednom na mapi u Hipoterm Klasisu."
	Klimnuo je glavom. "Na mapi ima nekoliko stotina, ali ima i mnogo drugih koja nisu prikazana ni na jednoj karti koju sam video. ^ovek bi pomislio da brod ne mo`e sva ta ostrva da proma{i, ali mo`e. Ako nema{ poprili~no sre}e, mo`e{ da pro|e{ posred sredine i da pojma nema{ da su tu. Mnogo zavisi od toga da li je no} ili dan, a tako|e mnogo od visine na kojoj se tvoj osmatra~ nalazi - da li je na osmatra~kom gnezdu navrh jarbola karake, ili na pramcu mog brodi}a."
	Slegnuo sam ramenima. "Mo`emo se samo nadati."
	"Tako je rekao onaj `abac kad je video rodu. Ali usta su mu bila suva, pa nije uspeo da izgovori poslednju re~ do kraja."
	Eata je zastao za trenutak, zagledan u mene, a ne u talase. "Severijane, da li zna{ {ta se sa tobom dogodilo? Bez obzira na to {to si mo`da samo san koji su poslali kakogeni?"
	"Znam", rekoh. "Ali nisam utvara. A ako jesam, onda za mene mora{ kriviti hierogramatkinju Cadkilu."
	"Onda mi ispri~aj {ta je bilo s tobom, kao {to sam ja tebi."
	"Va`i, ali prvo ne{to da te pitam. [ta se de{avalo ovde, na Urtu, posle mog odlaska?"
	Eata sede na jedan zaklju~ani sanduk, sa koga je mogao, bez okretanja glave, gledati gore, ka meni. "Pa, da", re~e on. "Otplovio si da donese{ Novo Sunce, a? Jesi li ga ikad na{ao?"
	"Jesam i nisam. Pri~a}u ti o tome ~im mi ka`e{ {ta se de{avalo na Urtu."
	"Ne znam mnogo o onome {to bi ti verovatno voleo da ~uje{." Protrljao je vilicu. "A nisam ni siguran da se mogu setiti {ta se odigravalo i kad. Dokle god smo Makselindis i ja bili zajedno, ti si bio autarh, ali uglavnom se govorilo da si odsutan, da vodi{ bitke sa Ascijancima. A kad sam se vratio iz Ksanti~kih zemalja, ti vi{e nisi bio tu."
	Rekoh: "Ako si tamo ostao dve godine, zna~i da si sa Makselindis proveo osam."
	"Pa otprilike tako bi trebalo da bude. ^etiri ili pet sa njom i njenim ujakom, a onda jo{ dve-tri godine samo sa njom na brodu. Uglavnom, tvoja supruga je postala autarha. Narod je pri~ao o tome zato {to je bila `ena; govorilo se da ne zna prave re~i. I tako, kad sam razmenio moje inostrano zlato za hrisose, na nekima je bilo tvoje lice, a na nekima njeno, ili bar lice neke `ene. Udala se za Duksa Kaesidiusa. Imali su onoliku svetkovinu uz i niz ulicu Jubar, sa mesom i vinom za svakoga. Ja sam se na{ljemao i tri dana se nisam vratio na brod. Ljudi su govorili da im je taj brak dobar, jer }e ona mo}i da sedi u Ku}i Apsoluta i da pazi na Komonvelt, a on za to vreme da pazi na Ascijance."
	"Pamtim ga", rekoh. "Dobar je to komandant bio." Neobi~no je ose}anje bilo dozvati iz se}anja to jastrebovsko lice, a onda zamisliti da njegov `estoki, nabusiti vlasnik ulazi u krevet sa Valerijom.
	"Neki su rekli da je to uradila zato {to je li~io na tebe", re~e mi Eata. "Ali ja mislim da je on bio zgodniji, a mo`da i malo vi{eg rasta."
	Poku{ah da se prisetim. Zgodniji, dakako, nego ja sa onakvim brazgotinama na obrazu. Ali meni se ~inilo da je Kaesidius bio rastom mal~ice ni`i od mene, mada je svako, dabome, vi{i kad svi ostali kle~e pred njim.
	"A onda je on umro", nastavi Eata. "To je bilo lani."
	"A, tako", rekoh.
	Dugo sam stajao oslonjen le|ima o ogradu, razmi{ljaju}i. Mesec koji se dizao i koji je sad bio maltene u zenitu bacao je senku jarbola kao crnu gredu izme|u nas. Kad je Eata progovorio sa druge strane, zvu~ao je neobi~no mladala~ki. "A Novo Sunce, Severijane? Obe}ao si da }e{ mi re}i sve o njemu."
	Po~eo sam pri~u, ali dok sam govorio o ubadanju Idas no`em, video sam da Eata spava.
	
	47. POTONULI GRAD
	Trebalo je da i ja tada zaspim; ali nisam. Jo{ jednu smenu vremena, ili du`e, ostao sam stoje}i na pramcu, posmatraju}i ponekad spava~e, a ponekad vodu. Thais je le`ala onako kako sam ja ~esto le`ao, licem nadole, glave polo`ene na uzglavlje sa~injeno od savijenih ruku. Pega je sklup~ala svoje debelju{no telo u loptu, tako da sam mogao pomisliti da je to ma~e koje se pretvorilo u `enu; ki~mom se nagurala Odilu u bok. On je, opet, le`ao pole|u{ke, trbuh mu se dizao u vazduh, a ruke je izbacio iznad glave.
	Eata je le`ao, ali zapravo vi{e od polovine u polo`aju jo{ sede}em, oslonjen obrazom na ogradu broda; pomi{ljao sam da je sigurno premoren. Zapitah se da li }e me, i posle bu|enja, smatrati eidolonom.
	Ali otkud meni pravo da tvrdim da mu je to gre{ka? Onaj pravi Severijan - ja sam bio siguran da je, jednom, postojao i pravi Severijan - odavno je nestao me|u zvezdama. Zurio sam gore, u njih, nastoje}i da ga na|em.
	Posle dugog vremena uvideh da to ne mogu, ne zato {to on nije tamo (jer jeste), nego zato {to se Ushas okrenula od njega i sakrila ga, zajedno sa mnogo drugih, svojim obzorjem. Jer na{e Novo Sunce je samo jedna zvezda me|u mirijadama zvezda, bez obzira na to {to }e ljudi sada, kad se u toku dana nijedna zvezda osim nje ne vidi, mo`da zaboraviti tu ~injenicu.
	Nema sumnje da na{e Sunce, gladano sa palube Cadkiline la|e, izgleda jednako lepo kao sva ostala. Nastavio sam da ih prosejavam, iako sam sad znao da nikada ne}u na}i onoga Severijana koji nije Eatin san; kona~no shvatih da tra`im la|u Cadkilinu. Nisam je na{ao, ali zvezde su bile tako lepe da nisam `alio zbog ulo`enog napora.
	Ona sme|a knji`ica koju vi{e ne nosim sa sobom i koja je sigurno uni{tena zajedno sa milijardom drugih {to su sa~injavale biblioteku majstora Ultana, pri~ala je i pripovetku o jednom velikom svetili{tu koje je bilo zaklonjeno mnogodijamantnom zavesom da ljudi ne bi videli Tvor~evo lice i pomrli. Posle nekoliko eona Urta jedan odva`an ~ovek se probio u to svetili{te, poubijao sve njegove ~uvare i strgao zavesu da bi uzeo mnogobrojne dijamante u{ivene u nju. Iza nje je na{ao malu odaju koja je, bar tako pri~a veli, bila prazna; ali kad je izi{ao iz svetili{ta i pogledao u nebo, zapalio se i izgoreo. Kakav je u`as kad svoje pri~e doznajemo tek po{to ih pro`ivimo!
	Mo`da je prevagnulo se}anje na tu pri~u. Mo`da je posredi bila samo pomisao na udavljenu biblioteku, kojoj je Sajbi, u to sam bio siguran, bio poslednji majstor i u kojoj je, u to sam tako|e ~vrsto uveren, umro. Bilo kako bilo, svest da je Urt uni{ten obuzela me je jasno}om i strahotno{}u kakve do tog trenutka nisam do`iveo, ~ak ni kad sam video onu upropa{}enu ku}u ~iji je dimnjak jo{ stajao uspravno, iako sam tad iskusio onoliki strah. Nestale su i one {ume u kojima sam lovila: svako drvo, svaka gran~ica. Milion malih seoskih slobodnih imanja koja su odgajila milion Melitoa i poslala ih na sever naoru`ane tako velikom dovitljivo{}u i nerazmetljivom hrabro{}u; i one {iroke pampe po kojima je Foila jahala galopom, sa svojim bojnim kopljem i srcem uzletelim visoko - sve je to nestalo, svaka repa i svaka travka.
	Jedno mrvo dete, uljuljkavano valovima, kao da me je pozivalo pokretima. Videv{i ga, razumeo sam da samo na jedan na~in mogu okajati ono {to sam u~inio. Zove talas, zove taj mrtvi de~ak, govorim sebi da nemam snagu volje potrebnu za samoubistvo, ali ose}am da rub ograde ve} izmi~e iz mojih {aka.
	
	Voda se sklopila iznad mene, ali nisam se udavio. Imao sam ose}anje da bih mogao disati vodu, ali nisam disao. Poplava se, osvetljena Lunom koja je sad gorela kao smaragd, ra{irila oko mene kao zeleno staklo. Lagano sam tonuo kroz provaliju koja mi je izgledala prozra~nija od vazduha.
	U daljini su se uzdizali neki veliki oblici - neke stvari stotinama puta ve}e od ~oveka. Neke od tih stvari kao da su bile brodovi, a neke oblaci; jedna - glava bez tela; jedna - telo sa stotinu glava. Zelena izmaglica ih je posle nekog vremena zaklonila, ali zato ugledah ispod sebe ravnicu blata i mulja, a na njoj palatu, ve}u od na{e Ku}e Apsoluta, ali u ru{evinama.
	Tada sam znao: mrtav sam, ali smrt ne donosi, meni, oslobo|enje. Slede}eg trenutka znao sam, tako|e, da sanjam i da }u se, ~im kukurekne petao (~ije blistave crne o~i ne}e vi{e magi~ari probadati) probuditi i na}i u istom krevetu sa Boldandersom. Doktor Talos }e ga tu}i, onda }emo krenuti u potragu za Agijom i Jolentom. Prepustio sam se, tada, snu, mada smatram da je malo nedostajalo pa da razderem veo maje, to slavno tkanje privida koji skriva poslednju stvarnost.
	Onda je veo maje bio jo{ jednom ceo, iako se jo{ sav talasao od ledenih vetrova koji duvaju od stvarnosti prema snu i koji nas odnose kao li{}e. Ta "palata" koja mi je li~ila na Ku}u Apsoluta, to je bio moj grad - Nesus. Oduvek ogroman, sad je izgledao ve}i nego ikad; mnogi delovi Zida pali su kao zid na{e Citadele, tako da je sad Nesus bio zaista bezgrani~an grad. Palo je i mnogo kula, njihove zidine od cigle i kamena zdruzgale su se kao kore sagnjilih dinja. Sad su se jata sku{a okupljala na mestima gde su, svake godine po jednom, Kuratori stupali u sve~anoj povorci prema katedrali.
	Poku{ao sam da plivam i otkrio da ve} plivam, da moje ruke i noge ritmi~no zamahuju, iako nijednog trenutka nisam to hteo. Prekinuh te pokrete, ali (suprotno mome o~ekivanju) ne po~eh da se di`em ka povr{ini. Plove}i mlitavo u nevidljivoj struji, otkrih da se ispod mene pru`a re~no korito \ola, i sad premo{}eno svojim ponositim mostovima, ali oplja~kano - jer mu je reka, sveprisutno{}u vode, oduzeta. Udavljene stvari ~ekale su tamo, stvari u truljenju, oki}ene zelenim, talasaju}im korovom: slupani brodovi, oboreni stubovi. Poku{ah da istisnem iz svojih plu}a poslednji dah da bih se i sam udavio. Vazduh, doista, zamehura napred; ali hladna voda, koja umesto njega jurnu unutra, ne donese sa sobom hladno}u smrti.
	Tonuo sam, veoma sporo, dalje, dok najzad ne stadoh na mesto gde nikad ni pomi{ljao nisam da }u stajati: na blato i odvratnu prljav{tinu re~nog dna. Podse}alo me je to na stajanje na palubi Cadkiline la|e zato {to je pritisak kojim su se moji bosi tabani oslanjali o dno bio jedva dovoljan da me na njemu dr`i. Vodena struja me je nagonila da sa njom idem, a ja sam se ose}ao kao duh koji mo`e biti raznet jednim dahom, ali samo ako taj dah promrmlja re~i namenjene isterivanju duhova.
	Hodao sam - recimo, zapravo, plivao sam glume}i hodanje. Svaki korak je dizao po jedan obla~ak mulja, koji je onda plovio pored mene kao `ivo bi}e. Kad sam zastao i digao pogled, video sam zelenu Lunu, bezobli~nu mrlju iznad nevidljivih talasa.
	Kad sam opet spustio pogled, pred mojim stopalima je le`ala jedna po`utela lobanja, napola ukopana u blato. Podigao sam je; nedostajala joj je donja vilica, ali je, u svakom drugom pogledu, bila cela. Nisu se prime}ivali nikakvi tragovi povreda. Po njenoj veli~ini i po neistro{enim zubima zaklju~io sam da je to bila lobanja de~aka ili mladog ~oveka. Neko drugi se, dakle, udavio u \olu, davno, mo`da neki {egrica koji je umro znatno pre mog vremena, tako da nisam ~uo kratku i tu`nu pri~u o njemu; mo`da samo neki de~ko iz tih stambenih zgrada koje su se donedavno u tolikom broju zbijale oko prljave vodurine.
	A mo`da je to bila i lobanja neke jadne `ene, koju su zadavili pa bacili u reku; na taj na~in su u Nesusu `ivot gubili, svake no}i, i mu{karci i `ene, i deca. Do|e mi pomisao da su, sad kad je Inkreator odabrao mene kao svoje oru|e za uni{tenje ove zemlje, samo bebe i zveri umrle nedu`ne.
	Ipak, ose}ao sam da je to bila lobanja de~aka i da je taj de~ak, u nekom smislu, umro za mene, da je potonuo kao `rtva \ola u trenutku kad je \olu uskra}ena ona koja je, po pravu, trebalo da mu bude prineta. Dohvatio sam lobanju za o~i, istresao blato i poneo je sa sobom.
	Dugi niz kamenih stepenika pru`ao se duboko u re~no korito, svedo~e}i nemo o ~injenici da je nivo ulice Obalske vi{e puta podizan, pri ~emu su novi stepenici dodavani odozgo. Popeo sam se uz sve te stepenike, redom, mada sam gotovo isto tako lako mogao i da se vinem, plivaju}i, do vrha.
	Stambene zgradetine su popadale, sve do poslednje. Videh masu si}u{nih riba, njih bar nekoliko stotina, okupljenu u tom kr{u; pred mojim nailaskom razlete{e se u varni~enju srebrnih iskrica i otkri{e naduveni, delimi~no pro`derani le{. Posle toga nisam vi{e rasterivao njihova jata.
	Van svake sumnje, moralo je mnogo takvih mrtvaca biti u ovom gradu, koji je nekada svojom veli~inom zadivljavao ceo Urt; ali {ta sam bio ja? Nisam li i ja bio jo{ jedan plutaju}i le{? Pod mojim sopstvenim dodirom moja mi{ica je bila hladna, a plu}a su mi, prepuna vode, bila veoma ote`ala; ~ak i meni samome ~inilo se da hodam kroz san. Pa ipak, kretao sam se, ili bar verovao da se kre}em, nasuprot svim strujama, a moje hladne o~i su videle.
	Zaklju~ana i zar|ala kapija nekropolisa stajala je ispred mene, a kroz njene kopljaste {iljke pramenovi upletene vodene travuljine i{li su kao po planinskim stazicama: bio je to neizmenjeni simbol mog starog izgnanstva. Odbacih se uvis i na~inih rukama nekoliko zamaha plivanja, mlataraju}i pri tome, sasvim nehoti~no, lobanjom. Iznenada posti|en, ispustih je; ali ona, no{ena strujanjem koje je moja ruka izazvala, kao da po|e namerno za mnom.
	Pre nego {to sam se ukrcao na brod Hierodula, onaj koji me je kasnije odneo na Cadkilinu la|u, ~u~ao sam u vazduhu, opkoljen lobanjama koje su kru`ile i pevale. Ovde se, oko mene, {irila stvarnost predskazana tom svetkovinom. Znao sam, razumeo i bio u svoje saznanje siguran - Novo Sunce je moralo da uradi to {to sam sada radio ja, moralo je da krene, te`ine li{eno, kroz svoj udavljeni svet, opkoljeno Urtovim mrtvacima. Urt je platio cenu koja se sastojala od gubitka njegovih drevnih kontinenata; ovo putovanje bilo je cena koju sam morao platiti, a pla}ao sam je upravo ovog trenutka.
	Lobanja se spustila meko na mokru zemlju u koju su, tokom mnogo pokolenja, polagani siromasi Nesusa. Ja je opet podigoh. Kakve mi je ono re~i uputio lohagor u tvr|avskoj kulici na sredini mosta?
	Uzvi{eni Talarikan, ~ije se ludilo ispoljavalo u vidu strasnog zanimanja za najni`e vidove ljudskog postojanja, tvrdio je da osoba koje `ive pro`diru}i otpad drugih ima dve velike hiljade... Da bismo, ako pri svakom na{em udisanju vazduha po jedan siromah sko~i sa ograde ovog mosta, `iveli ve~no, jer ovaj grad ljude uzgaja i lomi br`e nego {to di{emo. Ne ska~u vi{e, jer je voda sko~ila po njih. Ako ni{ta drugo, bar je njihova beda okon~ana; neki su, mo`da, i pre`iveli.
	Kad sam stigao do onog mauzoleja u kome sam se kao de~ak igrao, video sam da su njegova davno zaglavljena vrata sad zatvorena, jer je sila nadiru}eg mora dovr{ila pokret zapo~et pre, mo`da, stotinu godina. Polo`io sam tu lobanju na prag i zaplivao silovito ka povr{ini, koja se sad ljeskala zlatnim sjajem.
	
	48. ZEMLJE STARE I ZEMLJE NOVE
	Eatin brod nije bio na vidiku. Ako napi{em, a moram napisati, da sam plivao ~itav taj dan i tokom glavnine slede}e no}i, to }e zazvu~ati sasvim neverovatno, ali bilo je ba{ tako. Meni se ~inilo da ta voda, koju su drugi nazivali slanom, nije slana; kad god sam o`edneo, pio sam je, i ona me je osve`avala. Retko kad sam ose}ao umor; a u takvim trenucima plutao sam po talasima, odmaraju}i se.
	Ve} sam bio odbacio svu svoju ode}u osim pantalona, a sad sam i iz njih iskliznuo. Pre nego {to sam ih pustio u propast, pregledao sam, iz stare navike predostro`nosti, njihove d`epove, i na{ao tri mala mesingana nov~i}a. To su bili pokloni Imarovi. Na njima su i natpisi i lica bili habanjem izbrisani; sva tri su potamnela od patine - postaju}i i svojim izgledom upravo onakvi drevni predmeti kakvi su, uistinu, i bili. Pustio sam da mi iskliznu iz prstiju, kao i sav Urt.
	Dvaput videh velike ribe, koje su mo`da bile i opasne; ali ~inilo se da one za mene ne predstavljaju nikakvu pretnju. Vodene `ene, od kojih je Idas bila mo`da najmanja rastom, nisam video uop{te; a ni Abaju, gospodara njihovog. Niti Erebusa, ni ijednog takvog ~udovi{nog stvora.
	Do{la je i no}, dovode}i u svojoj pratnji rojeve zvezda, a ja sam plovio na le|ima i razgledao ih, uljuljkivan toplim rukama Okeana. Koliko je bogatih svetova proletelo iznad mene tada! Jednom prilikom, kad sam be`ao od Abdiesusa, zgurio sam se u zavetrini neke velike stene i otud zurio ka tim istim zvezdama, poku{avaju}i da zamislim kako izgledaju svetovi koji ih prate i kako tamo ljudi, mo`da, `ive i di`u gradove u kojima zla ima manje nego u na{ima. A sad sam znao koliko nerazumne moraju sve takve sanjarije biti, jer video sam jedan od tih drugih svetova, a on se pokazao ~udnijim od i~eg {to sam zamisliti mogao. Nisam onda ni sanjao kakvu }u nastrano sklepanu posadu na}i na Cadkilinoj la|i i kakve pobunjenike; a ipak, i ta posada i ti buntovnici pokupljeni su po Brajahu kao i ja; a Cadkil nije oklevala da ih uzme u slu`bu.
	Iako sam sve takve snove odbacivao, uvideo sam da se oni vra}aju i nezvani. Oko nekih zvezda, iako su izgledale kao `i{ke donete vazdu{nom strujom kroz no}, ja kao da ugledah druge, jo{ manje; a dok sam gledao njih, u mome umu su se uobli~ili vidici mutni, divni, zastra{uju}i. Najzad su nai{li oblaci, zaklonili zvezde svojim mrljama, a ja sam zaspao.
	Kad je stiglo jutro, gledao sam kako no} Ushasa pada sa lica Novog Sunca. Ni na jednom svetu braja{kom ne mo`e postojati prizor divotniji, a ni na Jesodu nisam video ni{ta ~udesnije. Mladi kralj, blistaju}i zlatom kakvo se ni u jednom rudniku na}i ne mo`e, po|e krupnim koracima preko talasa, a slava koja je iz njega zra~ila bila je takva da onome koji ju je video ne bi trebalo nikad da ustreba druga.
	Za njega su plesali vali, bacali po deset hiljada kapljica u ~ast njegovih stopala, a on je svaku pojedinu pretvorio u dijamant. Nai|e i jedan veliki talas - zato {to je vetar ja~ao - a ja ga po~eh jahati kao {to lasta ja{e u vazduhu prole}a. Na njegovoj kresti mogao sam se odr`ati manje od daha vremena, ali sam odatle, sa vrha, na tren ugledao kraljevo lice; i ne zaslepi me, jer znadoh da je moje sopstveno. To se, od tada, vi{e nikad nije desilo, a mo`da nikad i ne}e. Izme|u nas uzdi`e se, na daljini od pet liga ili vi{e, jedna undina, i di`e ruku njemu u pozdrav.
	Onda se taj talas spusti, a sa njim i ja. Da sam ~ekao, nai{ao bi, pretpostavljam, drugi talas i uzdigao me opet; ali kod mnogih stvari (me|u takvima je, za mene, taj trenutak bio glavni) ne dolazi u obzir ponavljanje. Zato, rukovo|en `eljom da ne nastane slabija uspomena koja bi onu prvu zaklonila, ja zaronih u vodu blistavu od Sunca i potra`ih dubine, `eljan da proverim one svoje mo}i koje sam tek prethodne no}i otkrio.
	Imao sam ih i sad, iako vi{e nisam plivao napola kroz san, niti ose}ao `elju da prekratim svoj `ivot. Moj svet je sada bio mesto najble|eg, naj~istijeg plavetnila, sa podom oker boje i razapetim platnenim svodom od zlata. Sunce i ja plovili smo kroz prostor i osmehivali se nadole, na svoje sfere.
	Plivao sam neko vreme - ne mogu re}i koliko dahova je to trajalo, jer disao nisam - a onda sam se setio one undine i krenuo da je potra`im. Pla{io sam je se i sad, ali sam najzad nau~io da se ne treba uvek pla{iti bi}a kao {to je ona; Abaja jeste, svojevremeno, kovao zavere da onemogu}i dolazak Novog Sunca, ali doba u kojem je moja smrt mogla spre~iti taj dolazak bilo je zavr{eno. Plivao sam u dubine sve ve}e i ve}e, jer mi je brzo postalo jasno koliko je lak{e uo~iti objekat koji se kre}e naspram sjajne povr{ine morske.
	Onda su sve pomisli na tu undinu isparile. Ispod mene je le`ao neki drugi grad, meni nepoznat, neka varo{ koja nikada nije bila Nesus. Njegove kule bile su opru`ene po dnu okeana, a najni`i delovi nekih od njih jo{ su stajali; prastare olupine le`ale su izme|u tih kula, koje su bile drevne i onda kad su to bili lepi novi brodovi upravo porinuti, pra}eni radosnim povicima, iski}eni zastavama na svojim konopima i kad se na njihovim palubama plesalo.
	Tragaju}i izme|u tih oborenih kula, otkrio sam blaga tako uzvi{ena da im prolazak eona nije uspeo nauditi - predivne dragulje i blistave metale. Ali nisam na{ao ono {to sam `eleo - ime tog grada i ime zaboravljene nacije koja ga je podigla, a onda ga izgubila pred navalom okeana, kao {to mi Nesus izgubismo. Grabio sam krhotine i {koljke i njima strugao gornje, vodoravne kamene grede koje su iznad kapija bile, ba{ kao i pijedestale; mnogo je re~i bilo tamo napisano, ali nekim pismom koje ~itati nisam umeo.
	Nekoliko smena vremena provedoh plivaju}i i tragaju}i me|u tim ru{evinama, pogled nijednom ne di`u}i; ali onda, najzad, jedna ogromna senka kliznu du` peskovite avenije ispred mene; ja pogledah uvis i videh tu undinu, sa pletenicama krakenskih razmera i trbuhom velikim kao la|a. Pro{la je iznad mene brzo i nestala u ble{tanju Sun~eve vatre.
	Odmah mi ru{evine odo{e s pameti. ^im sam se opet domogao vazduha, izduvao sam i vodu i magleni dah - kao morska krava manateja - i zabacio glavu da bi kosa poletela unazad i tako se sa o~iju sklonila. Jer izbijaju}i kroz povr{inu vode visoko uvis, ugledao sam obalu, nisku, mrku, obalu od koje me je delilo manje vode nego {to je svojevremeno bilo izme|u obale \ola i Botani~ke ba{te.
	Nije potrajalo ni koliko treba da zamo~im ovo pero u mastilo, a zemlja se ve} na{la pod mojim stopalima. Izi{ao sam iz mora na obalu, ne prestaju}i da ga volim, ba{ kao {to sam svojevremeno si{ao sa zvezda ne prestaju}i da ih volim; uistinu, nema nijednog mesta u Brajahu koje nije divno ako u sebi vi{e ne sadr`i pretnju smr}u, izuzev onih mesta koja su ljudi nelepim u~inili. Ipak, meni se kopno svi|alo ponajvi{e, jer sam na kopnu ro|en.
	Me|utim, kakvo je to u`asno kopno bilo! Nigde ni travka nije rasla. Pesak, tu i tamo kamenje, obilje {koljki i debelo, crno blati{te koje se na Suncu po~injalo pe}i i pukotinama razdvajati na komade; samo od tih stvari se kopno sastojalo. Vrati{e se, da me mu~e, neki odlomci iz drame doktora Talosa:
	I sami kontinenti su kao na{minkane babetine, rumene se, ali odavno nemaju ni lepote ni plodnosti. Sti`e Novo Sunce, pa }e oni, dejstvom njegovim, potonuti u more kao provaljeni brodovi. A iz mora }e izroniti kontinenti novi - svetlucavi od zlata, srebra, gvo`|a i bakra. Sa dijamantima, rubinima i tirkizima, a bi}e i preobilje najplodnijeg zemlji{ta, jer je ono tako dugo spirano u more, gde se talo`ilo milion milenijuma. Ja, koji se hvali{em da ni{ta ne zaboravljam, bio sam zaboravio da su te re~i govorili demoni.
	Hiljadu puta me je obuzimalo isku{enje - i ne{to gore od isku{enja - gone}i me da se u okean vratim; ali nisam to u~inio, nego sam gacao ka severu, du` pla`e koja kao da se prostirala u beskraj, svud ista, i ka severu i ka jugu. Zasuta je bila koma|em olupina, rasprsnutim gra|evinskim gredama, iz korena i{~upanim drve}em; sve to su, kao slam~ice, na nju nabacili talasi i jo{ doneli poneku krpu ili deo polomljenog name{taja. Nalazio sam ponegde i granu odlomljenu, ali tako sve`u da li{}e na njoj jo{ nije bilo sparu{eno, kao da nije svesno da je umro ~ak i sam njegov svet. "Dignite me, o, dignite, do {ume oborene!" pevala mi je Dorkas u doba kad smo bili ulogoreni pored jednog malog zaliva; kasnije je to i napisala na posrebrenom staklu u na{oj odaji u Vinkuli Traksa. Kao i uvek, Dorkas je bila mudrija nego {to je to iko od nas dvoje uvi|ao.
	Mnogo kasnije obala se po~ela povijati ka unutra i stvarati zaliv toliko veliki da se njegov najdalji unutra{nji deo gubio u nevidelu. Suprotnu stranu zaliva mogao sam, preko jedne lige svetlucave vode, sagledati. Lako sam mogao donde da preplivam, ali nije mi se ulazilo.
	Novo Sunce bilo je gotovo sasvim nestalo iza ramena planete, koje se dizalo; ranije spavanje u kolevci talasa bilo mi je prijatno, ali ga nisam `eleo ponoviti, a nisam hteo ni da spavam mokar na obali. Odlu~io sam da se ulogorim na tom mestu gde sam se zatekao, da zalo`im vatru ako budem mogao i da jedem ako uzmognem hranu na}i; prvi put mi, u ~itavom tom danu, pade na um da nisam hranu ni okusio jo{ od onog {krtog obroka na brodu.
	Naplavljenog drveta za lo`enje bilo je dovoljno da se zagreje cela jedna vojska, ali one ba~ve i sanduke koje se Eata nadao da na|e ja ne prona|oh nikako; posle dve smene vremena utro{ene na traganje mogao sam se pohvaliti samo pronalaskom jedne za~epljene, do pola pune boce crvenog vina, a to je bio ostatak iz neke bedne kr~me nalik na onu u kojoj je umro Makselindisin ujak. Treskao sam kamenom o kamen, odbacivao kamenove koji su najmanje obe}avali i najzad mi je po~elo polaziti za rukom da stvorim, povremeno, pokoju slaba{nu iskru; ali ni{ta ni blizu onakvoj kakva bi bila potrebna da se upali drvo za lo`enje, jo{ vla`no, koje sam nakupio. Kad je Novo Sunce skriveno i kad su se mojim uzaludnim naporima po~ele podsmevati ne~ujne vatre zvezda, digao sam ruke od svega toga i legao da spavam, donekle zagrejan vinom.
	Mi{ljah da Afetu nikada vi{e videti ne}u. To mi nije bilo ta~no predvi|anje, jer videh je te no}i, videh kako gleda sa neba na isti na~in kako je gledala dole na mene kad sam sa Burgundofarom polazio sa Jesoda. @mirkao sam i zurio, ali sam uskoro video samo zeleni disk Lune.
	Nije mi se ~inilo da spavam, ali Valerija je sedela pored mene i plakala za udavljenim Urtom; njene slatke, tople suze padale su kao ki{ica po mom licu. Probudio sam se, osetio da sam vreo i sav crven u licu; Luna je bila skrivena iza oblaka iz kojih je padala blaga ki{a. Na pla`i su, nedaleko odatle, jedna vrata bez rama nudila zaklon, jer su mogla poslu`iti kao kakav-takav krov; zavukao sam se, puze}i, pod njih, zario lice u ruku i zaspao ponovo, `ele}i da se nikad vi{e ne probudim.
	Pla`u je opet potopila zelena svetlost. Jedno od onih krilatih ~udovi{ta koja su me zgrabila iz olupine lete}eg ~amca starog autarha lepr{alo je kao moljac izme|u mojih o~iju i Lune, postaju}i svakim trenutkom sve ve}e; tad prvi put saznadoh da su njegova krila notule. Sletelo je nezgrapno, me|u bele vukove koji su ~ekali na ispucalom blatu.
	Bez ikakve uspomene o penjanju, na{ao sam se na njegovim le|ima i ve} sam klizio s njega. Mese~inasti talasi sklopi{e se oko mene, videh Citadelu dole. Ribe velike kao la|e plivale su izme|u kula, za koje sam ranije pogre{no mislio da su popadale; stajale su sasvim kao i pre, osim {to su bile u vodi i oki}ene vencima morske travuljine. U jednim trenutku drhtao sam od straha da bih se mogao nabosti na neku od njih kao na kolac. Onaj veliki top koji je na mene ispaljen kad sam vo|en pred prefekticu Prisku sad grunu jo{ jednom, a njegov energetski hitac rascepi Okean, izazivaju}i urlanje pare.
	Taj hitac me pogodi, ali ne pogiboh ja, nego ova utopljena Citadela nestade kao san, {to je i bila, a ja uvideh da ve} plivam kroz ono provaljeno mesto na tvr|avskom zidu i da na taj na~in ulazim u stvarnu Citadelu. Vrhovi kula str{ali su iznad talasa, a izme|u vrhova je sedela Juturna, vire}i iz vode samo glavom, i jela ribu.
	"Ti ostade `iva", doviknuh joj, obuzet ose}anjem da je i ovo samo san.
	Ona klimnu glavom. "A ti ne."
	Bio sam slab od gladi i straha, ali ipak upitah: "Pa onda, jesam li mrtav? Jesam li stigao na mesto gde se nalaze mrtvi?"
	Odmahnula je glavom. "@ivi{."
	"Ja sada spavam."
	"Ne spava{. Ti si..." Za}utala je i nastavila da `va}e, a na njenom ogromnom licu nije bilo nikakvog izraza.
	Kad je opet progovorila, ribe koje nisu bile ogromne poput onih u mom snu, nego malene i srebrnaste, bacale su se iz vode uvis, ispred njene vilice, poku{avaju}i da {~epaju komadi}e koji su joj ispadali iz usta. "Ti si odustao od svog `ivota, ili si se bar trudio da to uradi{. Do neke mere si uspeo."
	"Sanjam."
	"Ne. Ne sanja{ vi{e. Ovako bi ti umro kad bi mogao."
	"Bilo to je zato {to nisam mogao da gledam Teklu u mukama, zar ne? A sad sam video smrt Erte, takvu, a ubica njen sam ja."
	"Ko si bio", upita me ona, "kad si stao pred hierogramatino Sedi{te pravde?"
	"Bio sam ~ovek koji jo{ nije uni{tio sve ono {to je ikada voleo."
	"Bio si Urt; prema tome, Urt `ivi."
	Povikah: "Ovo je Ushas!"
	"Ako ti tako ka`e{. Ali Urt `ivi u Ushasu i u tebi."
	"Moram razmi{ljati", rekoh joj. "Oti}i i razmi{ljati." Nije mi bila namera da molim, ali ~uv{i svoj glas, shvatih da je prosja~ki.
	"Onda tako u~ini."
	Pogledao sam, bez nade, po napola potopljenoj Citadeli.
	Juturna pokaza prstom kao seljanka koja obja{njava gde se nalazi put nekom zalutalom putniku; njene ruke, i {ake, ispru`ale su se u pravcima ~ije postojanje nisam primetio dok ih nije pokazala. "Onamo je budu}nost, tamo pro{lost. Eno ruba sveta, a iza toga su drugi svetovi va{eg Sunca i svetovi drugih sunaca. Evo potoka koji izvire u Jesodu i juri ka Brajahu."
	Nisam oklevao.
	
	49. APU-PUN^AU
	Vode vi{e nisu bile crne od no}i, nego tamnozelene; u njima kao da sam bezbrojne niti travuljine video, a sve su stajale uspravno i njihale se sa strujama. Um mi se ispuni gla|u, jer se setih Juturninih riba; me|utim, preda mnom je Okean uveliko nestajao, postajao sve razre|eniji i svetliji, svaka si}u{na kap rastajala se od svojih drugarica, najzad ostade samo izmaglica.
	Uvukoh jedan dah: vazduh, ne voda. Udarih stopalom po tlu ispod sebe: ~vrsto.
	Ono {to je malo~as bilo poplava, sad je bila pampa sa travom do pojasa visokom; more trave, ~ija se obala gubila u uskome{anoj belini, kao da tamo rulja duhova ple{e hitro, ne~ujno i uozbiljeno. Milovanja te izmeglice nisu uspela da me u`asnu, mada je odisala memlom kao {to bi mogao ma koji duh u pono}noj pri~i. Nadaju}i se da }u na}i drva za vatru kojom bih se mogao zagrejati, po|oh napred.
	Ka`e se da oni koji lutaju po mraku, a jo{ vi{e oni koji lutaju po magli, samo opisuju krugove po ravnici. Postoji mogu}nost da se to desilo i meni, ali ipak ne verujem. Izmaglicu je talasao povetarac, a ja sam i{ao tako da mi je uvek duvao u le|a.
	Jednom, davno, hodao sam ulicom Obalskom, zami{ljao da sam ~ovek koga sre}a nije htela i predavao se vrhuncu nesre}nosti. Sad sam znao da je to bio po~etak putovanja koje }e me u~initi d`elatom Urta; moj zadatak bio je okon~an, ali imao sam ose}anje da nikad vi{e ne}u mo}i da budem sre}an - mada bih, smenu-dve vremena kasnije, bio, ~ini mi se, i te kako sre}an da mi je neko vratio moj topli kalfenski ogrta~.
	Najzad se Urtovo staro Sunce uzdi`e ispred mene, u slavi, sa krunom od zlata. Duhovi pobego{e od njega; ugledah prostranstva pampe, okean beskona~an, {aptav i zelen, po kome su se utrkivale hiljade talasa. Beskona~an - osim na istoku, gde su planine uzdizale svoja gorda utvr|enja po kojima ljudski oblik jo{ nikada nije gazio.
	Produ`io sam ka zapadu i dok sam hodao palo mi je na um da bih ja, koji sam Novo Sunce bio, sad rado pristao da se sakrijem iza obzorja kad bih samo mogao. Mo`da je, nekada, isto ose}anje imao i onaj koji je bio Staro Sunce. Postojao je jedan takav, i zvao se ba{ Staro Sunce, u delu Eshatologija i geneza doktora Talosa; na{a predstava }e ostati zauvek nepotpuna, ali ~injenica je da je dr Talos, koji je i sam postao lutalica po zemljama zapadnim, imao, svojevremeno, nameru da li~no preuzme tu ulogu.
	Dugonoge ptice {etkale su se kroz pampu, ali su be`ale ~im bih preblizu do{ao. Jednom sam, neposredno posle pojave Sunca, video zver ta~kastog krzna, iz roda ma~aka; ali bila je sasvim sita i tiho je oti{la nekud. Kondori i orlovi kru`ili su visinama, crne ta~ke naspram neba brilijantno plavog. Bio sam pregladneo kao i oni; s vremena na vreme mi se pri~injavalo da ose}am miris pr`ene ribe, mada ni~eg takvog nije moglo biti na ovom mestu; na to su me, verovatno, navodile uspomene u vezi sa onom otrcanom kr~mom u kojoj prvi put sretoh Boldandersa i dr Talosa.
	Klijent u }eliji mo`e da izdr`i tri dana, ili vi{e, bez vode, tako nas je u~io majstor Palaemon; ali za onoga koji mora znatno da se napre`e pod Suncem, to vreme je mnogo kra}e. Verujem da bih tog dana umro da nisam na{ao potok - a na{ao sam ga tek kad se moja senka pru`ila daleko iza mene. Malen je to vodotok bio, jedva ne{to {iri od onoga koji se ukazao mome vidu u prostoru onostran Brajaha; u pampu je bio tako duboko use~en da ga nisam ni video sve dok se nisam maltene sunovratio u strmu jarugu po ~ijem dnu je tekao.
	Nispentrao sam se po toj kamenitoj strani spremno kao kakav majmun i uta`io `e| vodom koja je bila Suncem ugrejana i imala ukus blata, bar za onoga ko je ranije pio i ~isto more. Da si tada bio pokraj mene, ~itao~e, i da si navaljivao da te vodim dalje, mislim da bih te li{io `ivota. Klonuo sam me|u stene, odve} umoran da bih prevalio makar i jedan jedini korak dalje, i potonuo u san jo{ pre nego {to su mi se o~i sklopile.
	Ali san mi, rekao bih, nije dugo potrajao. U blizini se za~uo ka{alj velike ma~ke i ja se probudih tresu}i se od onog straha koji je stariji od prvih ljudskih naseobina. Kad sam kao de~ak spavao pokraj ostalih {egrta u Kuli maskiranih, ~esto sam taj ka{alj ~uo iz Medve|e i nisam se pla{io. Presudnu razliku ~ini prisustvo ili odsustvo zidova, rekao bih. U ono vreme sam znao da me takvi zidovi okru`uju, a da su smilodoni i atroksi okru`eni drugim zidovima. Sad sam, me|utim, znao da nikakvih zidova nema, pa sam po~eo da skupljam kamenje i sla`em ga na gomilu; govorio sam sebi da }e to biti moji projektili, ali istina je bila (sad sam uveren u to) da sam po~eo graditi zid.
	Kako je to neobi~no bilo! Kad sam plivao i {etao duboko ispod poplave, zami{ljao sam da sam jedan od malih bogova, ili, bar, ne{to od ~oveka ve}e; sad sam se ose}ao kao ne{to manje. Ipak, kad razmislim, ~ini mi se da to i nije bilo tako ~udno. Na tom mestu bio sam u vremenu znatno ranijem, mo`da, od onoga u kome je Zek uradio ono {to je uradio (ma {ta to bilo) u la|i Cadkilinoj. Ovde Staro Sunce jo{ nije bilo oslabljeno, pa me mo`da ne bi dohvatili ni oni uticaji koji iza sebe bacaju senke duga~ke kao {to je moja bila dok sam prilazio toj jaruzi.
	Kona~no do|e zora. Od Sunca prethodnoga dana ko`a mi je bila crvena i osetljiva na dodir; ostao sam u jaruzi, gde je povremeno bilo pomalo senke, i gazio dalje, kroz potok ili pored njega. Tu sam na{ao le{ jednog pekari-svinj~eta koje je bilo ubijeno kad je do{lo da pije. Otrgao sam ne{to malo mesa, sa`vakao ga i sprao ga niz grlo blatnjavom vodom.
	Negde u vreme nona ugledao sam prvu pumpu. Jaruga je bila gotovo sedam ela duboka, ali su autohtoni izgradili niz malenih brana, nalik na niz uzastopnih stepenika, nagomilavanjem re~nih stena. Jedan to~ak, po ~ijem su obodu bile oka~ene ko`ne kofe, posezao je `edno dole, po vodu, okretan snagom dvojice mu{karaca niskog rasta, zdepastih, koji su imali boju mumije; gun|ali su zadovoljno svaki put kad bi po jedna puna kofa vode pljusnula u njihov glineni kanal.
	Povikali su ka meni nekim jezikom koji nisam znao, ali nisu poku{ali da me zaustave. Mahnuo sam im i nastavio put, za~u|en {to sam video da navodnjavaju polja, jer prethodne no}i su me|u sazve`|ima bile i krotalije, zimske zvezde koje donose zveket granja ledom okovanog.
	Pro{ao sam pored jo{ desetak sli~nih to~kova, a onda sam stigao do grada; na tom mestu kamene stepenice vodile su od potoka nagore. Njima su silazile `ene da pune }upove i da peru ode}u, ali su i ostajale da ~avrljaju. Zapilji{e se u mene, a ja pokazah ruke da se vidi da sam nenaoru`an, mada je zbog moje golotinje to bilo, i bez tog gesta, sigurno sasvim jasno.
	@ene su razgovarale jedna s drugom nekim pevuckavim jezikom. Pokazao sam prstom ka ustima da bih nagovestio da sam gladan, a jedna mr{ava `ena, mal~ice vi{eg rasta nego ostale, dala mi je traku neke stare, grube tkanine da je ve`em oko bedara; `ene su, eto, svuda manje-vi{e iste.
	Kao i ti mu{karci koje sam video, ove `ene su imale sitne o~i, uzana usta i {iroke, ravne obraze. Tek posle mesec dana, pa i vi{e, razumeo sam za{to su mi ovi autohtoni izgledali toliko razli~iti u odnosu na one koje sam sretao na va{aru u Saltusu, na pijaci Traksa i drugde; a razlika se sastojala samo u tome {to su ovi imali ponos i daleko manje sklonosti ka nasilju.
	Jaruga je bila {iroka koliko i stepeni{te i nije davala, sada, nimalo senke. Kad sam video da nijedna od tih `ena ne namerava da me nahrani, popeo sam se uz stepenice i seo na tlo, u senku jedne od njihovih kamenih ku}a. U isku{enju sam da ovde ubacim mnogobrojna razmi{ljanja kojima sam se zaista bavio tokom svog boravka u kamenom gradu, ali to je bilo tek u kasnijim danima; istina, me|utim, glasi da u tom trenutku nisam mislio ni na {ta. Bio sam vrlo umoran i vrlo gladan, ose}ao sam i izvestan bol. Bilo je olak{anje skloniti se sa Sunca i ne morati i}i dalje; to je bilo sve.
	Kasnije mi je ta visoka `ena donela jedan pljosnati kola~ i }up vode; ostavila je to tri lakta daleko od mog doma{aja i `urno se udaljila. Pojeo sam kola~, popio vodu i prespavao tu no} u pra{ini, na ulici.
	Ujutro po~eh da lutam po gradu. Ku}e su bile od re~nih stena spojenih malterom ili blatom. Krovovi su bili gotovo sasvim ravni, na~injeni od nejakih balvan~i}a prekrivenih novim koli~inama blata, koje je bilo izme{ano sa slamom i sa kukuruznim stabljikama i komu{inom. Na jednim vratima jedna `ena mi dade polovinu pocrnelog p{eni~nog kola~a. Vi|ao sam i mu{karce, ali oni nisu obra}ali pa`nju na mene. Kasnije, kad sam bio u mogu}nosti da bolje upoznam taj narod, shvatio sam da je to bilo zato {to su imali obavezu da objasne sve {to vide; po{to nisu imali pojma ko sam i odakle sam, pravili su se da me nisu ni videli.
	Te ve~eri seo sam na isto mesto kao ranije, ali kad je ona visoka `ena opet do{la i stavila moj kola~ i }up na tlo (ali sad malo bli`e nego ranije), podigao sam te dve stvari, po{ao za njom i pratio je dok se vra}ala sve do njene ku}e, koja je bila jedna od najstarijih i najmanjih. Upla{ila se kad sam odgurnuo ustranu dronjavi zastor koji je njoj predstavljao vrata, ali ja sam seo u ugao i tu jeo i pio, trude}i se da joj svojim izgledom poka`em da nikakvo zlo nemam na umu. Te no}i bilo je, pokraj njene vatrice, toplije nego prethodne napolju.
	
	Prionuo sam na posao da tu ku}u popravljam: razgra|ivao sam one delove zidova za koje se ~inilo da samo {to nisu pali, pa sam ih onda zidao iz po~etka. @ena me je neko vreme gledala, onda je oti{la u grad. Nije se vratila sve do kasnog popodneva.
	Slede}eg dana pratio sam je, pa sam otkrio da odlazi u jednu ve}u ku}u i da tamo melje kukuruz u ru~nom `rvnju, pere ode}u i mete. Do tad sam ve} ovladao nazivima nekoliko jednostavnih predmeta, pa sam joj po~eo i pomagati kad god sam razumeo njen posao.
	Doma}in te ku}e bio je {aman. Slu`io je jednome bogu ~iji je zastra{uju}i lik bio postavljen u neposrednoj blizini grada, u isto~nom delu. Radio sam nekoliko dana za njegovu porodicu i tek tad sam saznao da se njegov glavni ~in {tovanja zavr{avao svako jutro pre mog dolaska. Od tada sam ustajao ranije i nosio granje na oltar gde je on spaljivao `ito i ulje i gde je, tokom gozbe na dan letnje ravnodnevice klao po jednog barskog dabra, uz {ljapkanje ple{u}ih stopala i uz lupanje malih bubnjeva. Tako je tekao moj `ivot me|u ovim ljudima, `ivot u koji sam nastojao da se uklopim najpotpunije {to sam mogao.
	Drvo je bilo veoma dragoceno. Drve}e u toj pampi nije uspevalo da raste samo od sebe, a ovi ljudi su njegovome uzgajanju mogli posvetiti samo rubove svojih njiva. Vatrica te visoke `ene bila je, kao i vatrice svih ostalih tamo{njih `itelja, lo`ena od {apurina, komu{ina i drugih ostataka od stabljika kukuruza, pome{anih sa balegom isu{enom na Suncu. Ponekad se komu{ina pojavljivala ~ak i u vatrici koju je {aman lo`io svakog dana iznova kad je, pevaju}i i ritmi~no napevaju}i, hvatao u svoju svetu ~iniju zrake Starog Sunca.
	Iako sam zidove ku}ice u kojoj je ta visoka `ena stanovala prezidao, ~inilo se da za krov ne mogu mnogo u~initi. Grede su bile male i stare, nekoliko njih je imalo i gadne napukline. Neko vreme sam razmi{ljao o mogu}nosti da izgradim kameni stub radi podr`avanja krova, ali zbog takvog stuba u ku}i bi ostalo zaista vrlo malo prostora.
	Posle izvesnog razmi{ljanja, rasturio sam ceo taj klonuli krovni sastav i zamenio ga lukovima koji se u sredini krova presecaju. Pamtio sam takvu gradnju iz one pastirske ku}ice u kojoj sam svojevremeno ostavio {al pelerinki. Dodatne koli~ine kamena i nabijene zemlje, a i sve gredice biv{eg krova, upotrebio sam za pravljenje skela kojima je svaki luk bio dr`an sve do svoga zavr{etka; zidove sam sa spolja{nje strane oja~ao novim kamenjem donetim iz reke da bi izdr`ali pritisak lukova, koji se morao prenositi kroz njih prema napolje. Dok su ovi radovi trajali, ta `ena i ja morali smo spavati napolju; ali ona je to ~inila ne `ale}i se, a kad je sve bilo gotovo i kad sam prekrio taj sa}asti krov blatom i upetljanom travom, kako je i ranije bio pokriven, ona je imala novo boravi{te, visoko i sna`no.
	Kad sam po~injao taj posao, naime dok sam rasturao stari krov, niko nije obra}ao mnogo pa`nje na mene; ali ~im sam pre{ao na podizanje svojih stubova, mu{karci po~e{e dolaziti sa njiva da me gledaju, a neki mi i pomogo{e. Dok sam rasturao poslednju skelu, pojavio se i sam {aman, dovode}i sa sobom hetmana tog grada.
	Neko vreme su hodali ukrug oko ku}e, ponovo i ponovo; me|utim, kad je postalo jasno da se krov vi{e ne oslanja na skele, za{li su, nose}i buktinje, unutra. Najzad, kad je sav moj rad bio gotov, reko{e da sednem, pa mi po~e{e postavljati pitanja o krovu, uz obilje pokreta rukama, zbog toga {to sam i sad veoma slabo znao njihov jezik.
	Rekao sam im sve {to sam mogao; pravio sam i hrpice ravnih kamen~i}a da im poka`em kako se to radi. Onda su mi postavljali pitanja o meni samome: odakle sam do{ao, za{to `ivim me|u njima. A ja, po{to je toliko vremena pro{lo od dana kad sam mogao da razgovaram sa ma kim drugim osim sa tom visokom `enom, ispri~ah sve {to sam ikako umeo preto~iti u govorne oblike. Nisam o~ekivao da mi poveruju; bilo je dovoljno da je stvar saop{tena - njima, ma kome.
	Kad sam, najzad, iskora~io napolje da bih pokazao prstom ka Suncu, uvideo sam da je, dok sam ja mucao i crtkao po zemljanom podu, stiglo ve~e. Pokraj vrata je sedela visoka `ena, ~ijom je crnom kosom {ibao sve`, hladan vetar iz pampe. Izi{li su i {aman i hetman, nose}i buktinje od kojih je malo ostalo; videh da je silno upla{ena.
	Zapitah je u ~emu je problem, ali pre nego {to je mogla odgovoriti {aman otpo~e dug govor; ja sam uspevao da shvatim mo`da svaku desetu re~. Kad je zavr{io, hetman stade govoriti na isti na~in. To {to su oni govorili izvuklo je ljude iz ku}a oko nas; neki su do{li sa lova~kim kopljima (jer ovaj narod nije bio sklon ratovanju), a neki sa teslama ili no`evima. Okrenuh se opet toj `eni i zapitah je {ta se desilo.
	Ona mi uzvrati besnim {apatom i na taj na~in saop{ti: {aman i hetman su kazali da sam ja rekao da donosim dan i {etam po nebu. Sada }emo morati da ostanemo tu gde smo sve dok dan, i bez moje pomo}i, ne do|e; a kad se to desi, umre}emo. Ona po~e plakati. Mo`da su njenim izmr{avelim obrazima potekle i suze; ako je tako bilo, ja ih nisam mogao videti u treperavoj svetlosti buktinja. Pade mi na um da jo{ nijednom nisam video nikoga od tih ljudi da pla~e, ~ak ni malu decu. Njeni suvi, zveketavi jecaji potresli su me vi{e nego ijedne suze koje sam ikada video.
	^ekasmo dugo, tu pred njenom ku}om. Nove zublje stigo{e, a gorivo i `ar doneti iz okolnih ku}a dado{e nam nekoliko vatrica. Uprkos tome, noge su mi se ko~ile od hladno}e koja je dopirala iz zemlje.
	Izgledalo je da se na{a jedina nada sastoji u tome da nat~ekamo ove ljude i da postignemo da oni izgube `ivce. Ali dok sam prou~avao njihova lica, koja su izgledala kao drvene maske premazane glinom oker boje, ose}ao sam da bi oni mogli ~ekati i godinu dana, a kamoli jednu kratku letnju no}.
	Pomislih: kad bih samo mogao te~no da govorim njihovim jezikom, mo`da bih u njima uspeo pobuditi dovoljno straha, ili bar objasniti {ta sam zapravo hteo da ka`em. Potrebne re~i su odzvanjale kroz moj um - iako samo na mome jeziku, a ne na njihovom - te ja po~eh razmi{ljati ovako: a da li ja, sam, znam {ta one zna~e? [ta zna~e te, ili ma koje druge, re~i? Svakako ne.
	Obuzet o~ajanjem (ali i gonjen istim onim neuta`ivim porivom ka jalovom samoizra`avanju koji me je naveo i da napi{em, a zatim i da revidiram onu istoriju ~iji sam jedan primerak poslao da plesnivi i zatim se udavi u biblioteci majstora Ultana, a drugi primerak ubrzo potom bacio u prazninu), po~eh gestovima da pri~am svoju pri~u iz po~etka, najbolje {to sam mogao, ali sada bez ijedne re~i. Sopstvenim rukama dr`ao sam, kao u kolevci, onu bebu {to sam nekada bio; bacakao sam se bespomo}no u \olu sve dok me undina nije spasla. Niko nije pri{ao da me zaustavi, pa sam, posle nekog vremena, ustao da bih koristio i noge, a ne samo ruke; izvodio sam svoju hodaju}u pantomimu o kretanju niz prazne, zakr~ene hodnike Ku}e Apsoluta, i o galopiranju na onom destrijeru koji je ispod mene ubijen u tre}oj bitci za Orithiju.
	Kao da sam ~uo muziku; posle nekog vremena razabrao sam je stvarno, jer mnogi od tih mu{karaca koji su do{li da saslu{aju govore hetmana i {amana sad su brujali iz grla i udarali po tlu, u sve~anom ritmu, donjim krajevima dr`alja svojih kopalja sa kamenim vrhovima i svojih tesli sa se~ivima od jelenjih rogova; jedan je svirao pomo}u nosne flaute. Njene piskutave note rojile su se oko mene kao p~ele.
	Posle nekog vremena videh da gledaju ka nebu i podgurkuju se. Misle}i da su videli prvu sivu zra~nost zore, pogledah i ja; ali samo videh da se u nebesa di`u onaj krst i onaj jednorog koje nazivamo letnjim zvezdama. Onda se {aman i hetman baci{e ni~ice na zemlju, ispred mene. Tog istog trena, naj~udesnijom dobrom sre}om, Urt pogleda ka Suncu. Moja senka pade preko njih dvojice.
	
	50. U KU]I DANA, MRAK
	Ta visoka `ena i ja uselili smo se u najbolju sobu {amanove ku}e. Vi{e mi nije bilo dozvoljeno da radim. Povre|eni i bolesni dono{eni su kod mene na le~enje; neke sam iscelio na isti na~in kao Deklana, druge na onaj na~in kako su nas u esnafu u~ili da produ`ujemo `ivot svojih klijenata. Neki su, me|utim, umirali na mojim rukama. Mo`da sam mogao da di`em i mrtve, kao jadnoga Zamu; to, me|utim, nisam poku{ao nijednom.
	Dvaput su nas napali nomadi. Hetman je pao u prvoj bici; ja sam okupio njegove borce za protivnapad, pa smo nomade oterali. Izabran je novi hetman, ali on kao da je smatrao sebe - i kao da je, od strane svoga naroda, smatran - za jedva i{ta vi{e od mog pot~injenog. U drugoj bici ja sam vodio ratnike, a on je, na ~elu malog odreda onih koji su bili najvi~niji ga|anju pomo}u luka i strele, napao nomade s le|a. Zajedni~kim snagama po~eli smo ih razgoniti na buljuke i kasapiti kao da su ovce; ne napade nas, posle toga, vi{e niko.
	Uskoro taj narod po~e da radi na podizanju jedne gra|evine mnogo ve}e od svih njihovih dotada{njih. Iako su zidovi bili veoma debeli, a lukovi jaki, pla{io sam se da ne}e izdr`ati onoliku te`inu koliku }e krov od blata i slame nametnuti; zato sam nau~io `ene da peku glinene crepove kao {to su dotad pekle lonce i da slaganjem takvih crepova prave krov. Kad je zgrada bila gotova, prepoznao sam taj krov. Bio je to isti onaj na kome }e Jolenta umreti i ispod koga }u ja biti sahranjen.
	Mada ti mo`e{ to smatrati neverovatnim, ja sam do tada retko pomi{ljao na undinu i na one pravce koje mi je ona pokazala; radije sam, u pam}enju, pose}ivao Urt Starog Sunca, onaj koji je postojao u danima mog detinjstva i mog autarhovanja. Sad po~eh istra`ivati sve`ije uspomene i na|oh da ih se mnogo pla{im, ali da se smrti pla{im jo{ i vi{e.
	Dok sam sedeo na izdu`enju stene koje se pru`alo u prostor iz jedne strmine Planine Tifona i gledao kako Tifonovi vojnici dolaze po mene, ukazala mi se livada onostran Brajaha; video sam je jasno kao sada na{a kukuruzna polja. Ali tada sam bio Novo Sunce, mogao sam povu}i koliko god sam hteo snage iz moje zvezde, iako je bila tako daleko. Sada to vi{e nisam bio, a Starome Suncu predstojala je jo{ duga vladavina. Jednom ili dvaput, na domaku sna, u~inilo mi se da se hodnici vremena pru`aju, zako{eni, iz nekog ugla na{e sobe. I kad god sam poku{ao da pobegnem niz neki od njih, odmah bih se probudio; i na{ao da je oko mene samo kamen, a iznad mene - krovne grede.
	Jednom sam se vratio do one jaruge, si{ao u nju i po{ao ka istoku, istim putem kojim sam do{ao. Posle du`eg vremena spotakao sam se o onaj jadni zidi} koji sam bio izgradio kad sam ~uo ka{alj zveri; hodao sam i dalje, ali ipak sam se u kameni grad vratio jedan dan posle odlaska iz njega.
	Kona~no, kad sam izgubio svaki ra~un o proticanju godina, do|oh na pomisao da, ako ne mogu opet otkriti ulaz u hodnike vremena - a ~injenica je bila da ne mogu - moram, onda, Juturnu na}i; a da bih na{ao Juturnu, moram prvo sti}i do mora.
	U zoru slede}eg dana, zamotao sam nekoliko p{eni~nih kola~a i nekoliko komada su{enog mesa u platno i po{ao iz kamenog grada, ka zapadu. U proteklome vremenu, noge su mi postale krute; posle sedam ili osam smena vremena postojanog pe{a~enja, pao sam i uganuo koleno, pa mi se u~ini da sam opet, maltene, postao onaj Severijan koji se svojevremeno ukrcao u Cadkilinu la|u. Nisam se, kao ni on, okrenuo svome polazi{tu, nego sam produ`io tamo gde mi je lice pri polasku bilo usmereno. Na vru}inu Starog Sunca bio sam se odavno navikao, a godina je ionako te`ila svome kraju.
	Mladi hetman i jedan odred ljudi iz kamenog grada sustigo{e me dok je na Ertu, sa njene leve strane, jo{ gledalo Staro Sunce. Posle nekog vremena, uhvatili su me za ruke i poku{ali me prisiliti da se vratim; ja to odbih, govore}i im da sam krenuo ka Okeanu i da se nadam da mi povratka ne}e biti.
	
	Pridigao sam se u sede}i polo`aj, ali nisam ni{ta video. U jednom trenutku ~inilo mi se da sam svakako slep.
	Pojavi se Osipago, plavim zra~enjem blistaju}i. Re~e: "Ovde smo, Severijane."
	Znaju}i da je on mehanizam, Barbatusu i Famulimi sluga ali i gospodar, odgovorio sam: "Sa svetlo{}u - bog iz ma{ine. Tako je majstor Malrubius rekao kad je do{ao."
	Barbatusov prijatni bariton digao se, sumornosti da prkosi. "Pri svesti si. ^ega se se}a{?"
	"Svega", rekoh. "Oduvek sam se se}ao svega." Raspadanje u vazduhu, te{ki zadah truljenja mesa.
	Famulima zapeva: "Upravo zato si izabran, Severijane. Ti, samo ti, izme|u vladalaca mnogih. Samo ti, da spase{ svoju rasu od lethe."
	"I da je onda napustim", rekoh.
	Niko ne odgovori.
	"Razmi{ljao sam o ovome", rekoh im. "Poku{ao bih i ranije da se vratim, samo da sam umeo."
	Osipagov glas bio je tako dubok da sam ga vi{e ose}ao nego ~uo. "Razume{ li za{to nisi mogao?"
	Klimnuo sam glavom, ose}aju}i se glupo. "Zato {to sam silu Novog Sunca upotrebio da se kroz vreme vratim do onog razdoblja kad ono jo{ nije postojalo. Svojevremeno sam verovao da ste vas troje bogovi, a kasnije da su hierarsi jo{ ve}i bogovi. Na isti na~in su autohtoni verovali da sam ja bog, zbog ~ega su se upla{ili da }u se baciti u zapadno more i da }u njih ostaviti u no}i i ve~itoj zimi. Ali samo Inkreator je Bog, onaj koji pali stvarnost i svojim dahom je gasi. Svi mi ostali, pa ~ak i Cadkil, mo`emo samo da raspola`emo silama koje je on stvorio." Nikad nisam bio vi~an izmi{ljanju analogija i sad zastadoh tra`e}i analogiju. "Bio sam kao vojska koja se povukla tako daleko, da je ostala odse~ena od svoje baze." Slede}e re~i nisam ni stezanjem zuba uspeo da spre~im da iza|u: "Potu~ena vojska."
	"U ratu nijedna sila nije potu~ena, Severijane, sve dok njene trube ne zasviraju predaju. Do tada ona, iako mo`e umreti, ne zna za poraz."
	Barbatus re~e: "A ko mo`e re}i da ovo nije okon~ano na najbolji mogu}i na~in? Svi smo mi oru|a u njegovim rukama."
	Rekoh mu: "Razumem i ne{to vi{e - ne{to {to do ovog trenutka nisam stvarno shvatao: za{to mi je majstor Malrubius govorio o odanosti prema bo`anskom entitetu i prema li~nosti monarha. Hteo je re}i da moramo imati poverenja, da ne smemo odbijati svoje sudbine. Poslali ste ga, dabome, vi."
	"Re~i su, ipak, bile njegove - trebalo bi da ti je ve} i to poznato. Mi, kao i hierogramati, prizivamo li~nosti iz pro{losti, na osnovu zapam}enog; ali, kao ni oni, mi ih ne krivotvorimo."
	"Ali ima toliko stvari koje mi nisu poznate. Kad smo se sreli na Cadkilinom brodu, niste me prethodno znali, i ja sam po tome shvatio da je to na{ poslednji susret. Ipak, evo vas ovde - sve troje."
	Slatko zapeva Famulima: "Tako smo iznena|eni i mi, Severijane, {to ovde nalazimo te, gde ljudi jedva da su i nastali. Iako smo tragali niz liniju vremena tako daleko, ~itavi eoni sveta su pro{li od kad smo te poslednji put videli."
	"A ipak, znali ste da }u biti ovde?"
	Iskora~iv{i iz senki, Barbatus re~e: "Zato {to si nam ti to rekao. Zar si zaboravio da smo bili tvoji savetnici? Ti si nam ispri~ao kako je uni{ten ~ovek Hildegrin, zato smo na ovo mesto motrili, tebe tra`e}i."
	"I ja sam. Jer sam i umro. Ti autohtoni - moj sopstveni narod..."
	Zamukao sam, ali niko drugi nije progovorio. Najzad sam rekao: "Osipago, molim te, prenesi svoju svetlost tamo gde je Barbatus stajao."
	Taj mehanizam okrete svoje senzore ka Barbatusu, ali se ne poma~e.
	Famulimus-Famulima zapeva blago: "Barbatus, mora{ sad mu vodi~ bojim se biti. Ali stvarno na{ Severijan treba da zna. Kako tra`iti mo`emo da sve nosi terete, a da prema njemu kao prema ~oveku ne postupamo?"
	Barbatus klimnu glavom, a Osipago po|e bli`e onom mestu gde je Barbatus stajao u trenucima kad sam se budio. Tamo videh ono {to sam se i pla{io da }u videti: le{ onog ~oveka koga su autohtoni nazivali imenom Glava Dana. Zlatnim trakama bile su obuhva}ene njegove mi{ice i narukvicama u koje je bilo umetnuto obilje narand`astih jacinta i sevaju}ih zelenih smaragda.
	"Pa, recite mi sada kako ste ovo izveli", zatra`ih.
	Barbatus se pogladi po bradi i ne odgovori.
	"Zna{ ko ti je u~itelj bio pokraj mora nemirnoga i ko se za tebe borio kad je Urt le`ao na tasovima", ne`no zapeva Famulima.
	Zurio sam u nju. Lice joj je bilo i divotno i neljudsko u istoj meri kao uvek - ne bez izraza, nego sa izrazom koji je imao vrlo malo ili nimalo veze sa ljudskim rodom i ljudskim zanimanjima.
	"Jesam li eidolon? Duh?" Pogledah svoje {ake, nadaju}i se da }e mi njihova postojanost doneti vi{e samopouzdanja. Tresle su se; morao sam ih, da bi prestale, ~vrsto pritisnuti uz butine.
	Barbatus re~e: "To {to naziva{ eidolonima nisu duhovi, nego bi}a koja se nekim spolja{njim izvorom energije odr`avaju u postojanju. Sve ono {to materijom naziva{ zapravo je, ako sagledamo stvarnost, samo vezana energija. Razlika je jedino u tome {to se jedan njen deo dr`i u materijalnoj obliku sopstvenom energijom."
	U tom trenutku po`eleo sam da pla~em, po`eleo sam to ja~e nego {to sam ikada u `ivotu i{ta `eleo. "Stvarnost? Ti misli{ da stvarno postoji nekakva stvarnost?" Proliti suze bila bi, tada, nirvana; ali preovladala je surova obuka, pa suza ne nai|e, nijedna. U jednom trenutku pitao sam se, izbezumljeno, mogu li eidoloni uop{te plakati.
	"Govori{ o onome {to je stvarno, Severijane; na taj na~in se dr`i{ za ono {to jo{ i sad jeste realno. Malo~as govorismo o onome koji stvara. U tvome narodu imaju, za njega, jednostavnu re~, Bog, ali vi u~eni nazivate ga Inkreatorom. [ta si ti ikada bio ako ne njegov eidolon?"
	"A ko me u postojanju sada dr`i? Osipago? Mo`e{ se odmoriti, Osipago."
	Osipago zabrunda: "Ne reagujem na tvoje naredbe, Severijane. To si odavno uvideo."
	"Ako bih se ja i ubio, Osipago bi me, valjda, mogao vratiti u postojanje."
	Barbatus odmahnu glavom, ali ne na onaj na~in kako bi ljudsko bi}e to u~inilo. "To bi bilo besmisleno - ti bi mogao opet sebi oduzeti `ivot. Ako ti se zaista umire, samo izvoli. Ovde ima pogrebnih darova, uklju~uju}i mno{tvo kamenih no`eva. Osipago }e ti doneti jedan."
	Ose}ao sam se stvarnim - kao da stvarniji nikad nisam bio; a kad sam potra`io malo po svom pam}enju, na{ao sam da se tamo jo{ nalaze i Valerija, i Tekla, i stari autarh, i de~ak Severijan (koji je bio samo Severijan). "Ne", rekoh. "@ive}emo."
	"Tako sam i mislio." Barbatus se nasme{i. "Znamo te, Severijane, evo ve} pola `ivota na{ega; ti si korov koji najbolje raste kad se gazi."
	Osipago kao da pro~isti grlo. "Ako `eli{ jo{ da govori{, prene}emo te u bolje vreme. Povezan sam sa reaktorskim jezgrom na{e letelice."
	Famulima odmahnu plemenitom glavom, a Barbatus pogleda ka meni.
	"Ja bih radije da na{a rasprava bude ovde", rekoh im. "Barbatuse, kad smo bili na la|i, pao sam niz jedno okno. Znam da tamo ~ovek ne pada brzo; ipak, padao sam veoma daleko. Do na domak sredi{ta, rekao bih. Te{ko sam povre|en; onda je do{la Cadkil da me neguje." Zastao sam, nastoje}i da u se}anje dozovem {to vi{e pojedinosti.
	"Nastavi", re~e Barbatus. "Mi ne znamo {ta }e{ nam re}i."
	"Ja sam tamo na{ao jednog mrtvaca koji je na obrazu imao duboke o`iljke, kao ja. Njegova noga bila je ranjena nekoliko godina pre toga, ba{ kao i moja. Bio je skriven izme|u dve ma{ine."
	"Ipak, namerno ostavljen da ga na|e{, Severijan?" zapita Famulima.
	"Mo`e biti. Znao sam da je Zek to uradio. A Zek je bio Cadkil, ili deo Cadkilin; ali ja to tada nisam shvatao."
	"Me|utim, sad shvata{. Vreme je do{lo da se govori."
	Nisam znao {ta vi{e da ka`em, pa zavr{ih nejako: "Na mrtva~evom licu videli su se tragovi jakog udarca, ali ono je veoma li~ilo na moje. Rekao sam sebi da nije mogu}e da sam poginuo tamo i da ne}u poginuti tamo, jer sigurno moram biti polo`en u onaj mauzolej u na{em nekropolisu. O tome sam vam pri~ao."
	Osipago zamumla: "Mnogo puta."
	"Ona bronzana pogrebna maska toliko li~i na mene, na moj sada{nji izgled. Osim toga, postojao je i Apu-Pun~au. Kad se on pojavio, Kumeanka... ona je bila hierodul, kao vi. To mi je Otac Inire kazao."
	Famulima i Barbatus klimnu{e glavama.
	"Kad se Apu-Pun~au pojavio, bio je ja. To sam znao, ali nisam razumeo."
	"Nismo ni mi razumeli", re~e Barbatus, "kad si nam o tome pri~ao. Mislim da sada mo`da razumem."
	"Onda mi ka`i!"
	Pokretom je pokazao ka le{u. "Eno Apu-Pun~aua."
	"Naravno, to sam odavno znao. Nazivali su me tim imenom, gledao sam kako zidaju ovu ku}u. Trebalo je da to bude hram, hram Dana, dakle Staroga Sunca. Ja sam, me|utim, Severijan, ali sam i Apu-Pun~au, Glava Dana. Kako se moglo moje telo di}i iz smrti? Kako sam uop{te mogao umreti ovde? Kumeanka je rekla da njemu to nije grob, nego ku}a." Dok sam to govorio, ~inilo mi se da je vidim ispred sebe: staricu koja krije mudru zmiju.
	"Tako|e ti je rekla da ne poznaje to doba", otpeva Famulima.
	Klimnuo sam glavom.
	"Kako bi moglo umreti toplo Sunce, koje se svakog dana di`e? Kako bi, dakle, mogao da umre{ ti, koji si to Sunce bio? Tvoj narod te je, uz pesama mnogo, polo`io ovde. I tvoja vrata zape~atio, da bi ti zauvek `iveo."
	Barbatus re~e: "Znamo da }e{ doneti, jednoga dana, Novo Sunce, Severijane. Kroz to vreme smo pro{li, a i kroz mnoga druga vremena, dok smo putovali ka onom susretu sa tobom u dvorcu diva - misle}i da }e to biti na{ poslednji susret. Me|utim, da li je tebi poznato kada je Novo Sunce napravljeno? Sunce koje si doneo u ovaj sistem radi izle~enja njegovog starog Sunca?"
	"Kad sam se spustio na Urt, bilo je doba Tifonovo, upravo je rezana prva planina. Ali, pre toga, bio sam na Cadkilinoj la|i."
	"Koja ponekad plovi br`e od vetrova {to je gone", zagun|a Barbatus. "Prema tome, ne zna{ ni{ta."
	Famulima zapeva: "Ako }e{ na{ prihvatiti sada savet, ka`i sve. Ne mo`emo dobri, na slepo ako hodamo, vodi~i biti."
	I tako ispri~ah, po~ev{i od ubistva moga poslu`itelja, sve {to mi se de{avalo od tada pa do trenutka koji je u mome pam}enju, pre bu|enja u ku}i Apu-Pun~aua, bio poslednji. Nikad nisam bio vi~an odvajanju potrebnih pojedinosti od nepotrebnih ({to je tebi, ~itao~e, i predobro poznato), izme|u ostalog i zato {to se meni ~ini da su sve pojedinosti potrebne. Jo{ manje sam bio takvom odvajanju sklon tada, kad sam imao mogu}nost da radim jezikom, a ne perom; ispri~ao sam im i mnogo stvari za koje se u ovim mojim spisima nije na{lo mesta.
	Dok sam govorio, jedan sun~ev zrak se probio kroz neku pukotinu; po tome sam znao da sam se u `ivot vratio tokom no}i i da je po~eo novi dan.
	Jo{ sam govorio kad su po~eli da se razle`u zvuci okretanja lon~arskih to~kova i kad smo za~uli ~avrljanje `ena koje su silazile ka re~ici {to }e ih izneveriti kad se njihovo Sunce ohladi.
	Naposletku rekoh: "To je sve {to se mene ti~e, a sad, vi. Mo`ete li mi razjasniti tajnu Apu-Pun~aua, sad kad ste sve ovo ~uli?"
	Barbatus klimnu glavom. "Verujem da mo`emo. Tebi je ve} poznato da na brodu koji leti brzo me|u zvezdama minuti i dani mogu biti, za Urt, godine i vekovi."
	"To mora tako biti", priznadoh, "ako se na po~etku vreme merilo dola`enjem i odla`enjem svetlosti."
	"Prema tome, tvoja zvezda, Beli Vodoskok, ro|ena je pre vladavine Tifonove; {tavi{e, sumnje nema, znatno pre njegovog dolaska na vlast. Rekao bih da to vreme sada nije mnogo udaljeno."
	Famulima na~ini izraz koji je li~io na osmeh, {to je mo`da i bio. "Zaista mora biti tako, Barbatuse, jer on je pomo}u sile same te zvezde dospeo ovamo. Lete}i na svom vremenu on juri dok ne bude prisiljen stati; onda staje on ovde jer juriti ne mo`e."
	Mo`da je Barbatusa ta upadica pomela, ali on to nije ni~im pokazao. "Mo`da }e ti se mo} vratiti ~im svetlost zvezde tvoje bude prvi put na Urtu vi|ena. Ako je tako, onda se Apu-Pun~au mo`e u to doba probuditi, ukoliko mu bude volja da krene sa mesta na kome se na{ao."
	"Da se probudi da bi bio mrtav, a `iveo?" upitah. "Oh, grozote!"
	Famulima se ovome usprotivila. "Reci ne to, nego da je divno, Severijane. U `ivot, iz smrti, narodu da pomogne koji ga je voleo."
	O ovome sam neko vreme razmi{ljao; oni su strpljivo stajali. Najzad rekoh: "Mo`da je smrt nama stra{na samo zato {to predstavlja liniju razgrani~enja izme|u u`asa `ivota i ~udesnosti njegove. Vidimo samo u`as koji za sobom ostavljamo."
	Osipago zagun|a: "To je i na{a nada, Severijane, koliko i tvoja."
	"Ali ako sam Apu-Pun~au ja, onda ko je onaj mrtvac koga sam na Cadkilinoj la|i na{ao?"
	Famulima, gotovo {apatom, zapevu{i: "Taj koga si mrtvog video jeste onaj koga je tvoja majka rodila. Tako bar izgleda meni, prema svemu {to je re~eno. Sada bih za njom plakala kad bih suze imala, mada - mo`da - ne za tobom koji `ivi{ tu. Ono {to smo mi za tebe u~inili ovde, Severijane, mo}ni Cadkil je postigao tamo, uspomena uzimanje iz mrtvog uma tvog radi pravljenja novog uma koji je tvoj i novog tebe."
	"Ho}e{ li ovo re}i: kad sam stao pred Cadkilino Sedi{te pravde, bio sam eidolon kojeg je sama Cadkil na~inila?"
	Osipago promumla: "Na~inila, to je prejak izraz, bar ako ja imam va{em jeziku onoliko pristupa koliko bih rado verovao da imam. Mo`da: na~inila opipljivim."
	Gledao sam ~as njega, ~as Famulimu, o~ekuju}i razja{njenje.
	"Bio si reflektovana misao u svome mrtvom umu. On je tu sliku popravio, u~inio je celom, zale~io kobnu ranu koju si imao."
	"I pretvorio me u hodaju}u, govore}u sliku mene." Iako sam te re~i izgovarao, nisam stvarno mogao naterati sebe da pomislim na njihovo zna~enje. "Taj pad me je ubio, ba{ kao {to su me ovde pripadnici moga naroda ubili."
	Sagnuo sam se da pobli`e osmotrim le{ Apu-Pun~aua. Barbatus progun|a: "Zadavljen, rekao bih."
	"Za{to me Cadkil nije mogla dozvati kao ja Zamu? Izle~iti me kao ja Herenu? Za{to sam morao da umrem?"
	Ni{ta me nikad nije zaprepastilo toliko kao ono {to se slede}eg trenutka dogodilo: Famulima je kleknula i poljubila pod ispred mojih stopala.
	Barbatus re~e: "Odakle ti ideja da Cadkil raspola`e takvim mo}ima? Famulimus i Osipago i ja nismo, pred njim, ni{ta, ali nismo ni njegovi robovi; iako je veliki, nije glava svoje rase, niti spasitelj njen."
	Trebalo je, svakako, da se osetim uzvi{eno. A ja - bejah samo obuzet otupelo{}u i silnom nelagodno{}u. Hitnim pokretima pokazivao sam Famulimi da ustane i izbrbljao: "Ali vi ste hodali hodnicima vremena!"
	Famulima ustade, ali se, umesto nje, po zemlji opru`i Barbatus.
	Ona zapeva: "Ali samo malo, Severijane - samo koliko je bilo potrebno da bismo sa tobom razgovarali, zajedni~ki radili. Na{i ~asovnici idu unatra{ke oko tvoja dva Sunca."
	Barbatus, di`u}i se na kolena, re~e: "Da smo pustili Osipagoa da nas prebaci na bolje mesto, kao {to je hteo, bilo bi to neko ranije vreme. A to za tebe, rekao bih, ne bi bilo bolje mesto."
	"Jo{ jedno pitanje, di~ni hieroduli, pre nego {to me vratite u moje sopstveno razdoblje. Kad sam razgovarao sa majstorom Malrubiusom pored mora, on se raspao u svetlucavu pra{inu. Dok, me|utim..." Nisam to mogao da izustim, ali sam pogledom potra`io to mrtvo telo.
	Barbatus klimnu glavom. "Ti eidoloni, kako ih naziva{, bili su u postojanju samo veoma kratko. Ne znam koje energije je Cadkil prizvala da te odr`i, na svojoj la|i; mogu}e je ~ak da si ti, sam, upotrebio energije koliko ti je zatrebalo, iz najbli`eg izvora koji ti se na{ao pri ruci, ba{ kao {to si povukao energiju iz la|e kad si poku{ao da vrati{ svoga stjuarda u `ivot. Ali ~ak i ako je to bio neki izvor koji ti, dolaze}i ovamo, nisi mogao poneti sa sobom, ~injenica je da si dugo `iveo u la|i, zatim na Jesodu, pa opet u la|i, pa u ~amcu te la|e, pa u Tifonovom dobu, i tako dalje. Tokom ~itavog tog vremena ti si disao, jeo i pio materiju koja nije bila nepostojana i privodio je potrebama svoga tela. Ono je, tim na~inom, postalo supstancijalno."
	"Ali ja sam mrtav - ne ~ak ni ovde, ve} na la|i Cadkile."
	"Tamo mrtav le`i tvoj brat blizanac", re~e mi Barbatus. "Kao {to jo{ jedan, evo, le`i ovde. Mogao bih, uzgred, napomenuti: da ovaj nije mrtav, mi ne bismo mogli uraditi to {to smo uradili, jer svako `ivo bi}e je ne{to vi{e od puke materije." Zastao je i bacio pogled ka Famulimi o~ekuju}i pomo}, koja ne sti`e. "[ta zna{ o animi?"
	Pomislio sam tad na Avu i na ono {to mi je rekla: "Materijalista si, kao i sve neznalice. Ali tvoj materijalizam ne ~ini da materijalizam postane istinit." Poginula je mala Ava, zajedno sa Foilom i ostalima. "Ni{ta", progun|ah. "O animi ne znam ni{ta."
	"Ona je, u pone~emu, kao stih. Famulima, kako je glasio onaj stih koji si mi navela?"
	Njegova supruga zapeva: "Budi se! Jer jutro je u ~iniju no}i bacilo onaj kamen od koga zvezde be`e; gle! Lovac istoka, pun sile i mo}i, om~om svetlosti sultanovu kulu ste`e."
	"Da", rekoh. "Razumem."
	Barbatus pokaza prstom. "Pretpostavimo da ja te stihove napi{em na onom zidu - a onda opet na onom drugom. Koji stihovi bi bili oni pravi?"
	"I jedni i drugi", rekoh. "Ali, tako|e, ni jedni ni drugi. Pravi stihovi nisu ni ono napisano, a ni govor toga. Ne znam {ta su."
	"Takva je, koliko ja razumem, anima. Bila je zapisana tamo." On pokaza ka mrtvacu. "Sad je zapisana u tebi. Kad svetlost Belog Vodoskoka dotakne Urt, zapis }e se opet pojaviti tamo. Ipak, njegovim pojavljivanjem anima ne}e biti izbrisana iz tebe. Osim ako..."
	^ekao sam da nastavi.
	Osipago re~e: "Osim ako pri|e{ preblizu. Ako napi{e{ prstom ime u pra{ini, pa ponovo prevu~e{ prstom preko istih mesta, to ne}e biti dva imena, nego jedno. Ako dve struje teku kroz provodnik, to je jedna struja."
	Dok sam ja, obuzet nevericom, zurio, Famulima zapeva: "Zna{ da si jednom do{ao svome dvojniku preblizu; to je ovde bilo, u ovom sirotom gradi}u od kamenja. Onda njega vi{e nije bilo, a ti si ostao. Na{i eidoloni su uvek eidoloni mrtvih. Zar se nisi zapitao za{to? Upozoren budi!"
	Barbatus klimnu glavom. "A {to se ti~e toga da te mi vratimo u tvoje sopstveno vreme, tu ti pomo}i ne mo`emo. Mo`da je tvoj zeleni ~ovek znao vi{e od nas, ili je bar imao na raspolaganju vi{e energije. Ostavi}emo ti hranu, vodu i svetlost; ali mora}e{ da ~eka{ Beli Vodoskok. A to, kao {to re~e Famulima, ne bi trebalo dugo da potraje."
	Ve} je po~ela da bledi, tonu}i u pro{lost, pa je njena pesma zvu~ala kao da dolazi iz velike daljine. "Nemoj taj le{ da uni{ti{, Severijan. Koliko god bio u isku{enju - upozoren budi!"
	Barbatus i Osipago su izbledeli i nestali dok sam gledao Famulimu. A kad je prestao i njen glas, u ku}i Apu-Pun~aua nije ostao nijedan zvuk osim njegovog sopstvenog, vrlo tihog daha.
	
	51. URT NOVOG SUNCA
	Ostatak tog dana provedoh sede}i u mraku i proklinju}i svoju glupost. Znao sam da }e Beli Vodoskok zablistati na no}nom nebu; to je i proisticalo iz svega {to su to troje hierodula rekli; ali to sam shvatio tek kad su oti{li.
	Po sto puta sam pre`iveo, ponovo i ponovo, onu ki{nu no} kad sam si{ao sa krova iste ove zgrade da bih pomogao Hildegrinu. Koliko blizu do Apu-Pun~aua sam do{ao pre nego {to sam se stopio s njim? Pet lakata? Tri ela? Nisam mogao biti siguran. Ali nikakve tajanstvenosti, naravno, nije bilo u Famuliminom upozorenju da ne poku{am da ga uni{tim; ako bih mu pri{ao tako blizu, mi bismo se stopili u jedno - ali bi on, imaju}i dublje korenove u ovoj Vaseljeni, savladao mene, ba{ kao {to }u ja u nezamislivo dalekoj budu}nosti, kad budem sa Dorkas i Jolentom doputovao do ovog mesta, savladati njega.
	Ipak, da sam ~eznuo za tajanstveno{}u ({to sigurno nisam), mogao sam na}i zagonetki u izobilju. ^inilo se izvesno da Beli Vodoskok ve} sija, jer bez njega ja ne bih mogao dospeti na ovo drevno mesto niti le~iti bolesne. Za{to, onda, nisam mogao da zalazim u hodnike vremena, kao {to sam na planini Tifon mogao? Dva obja{njenja su izgledala verovatna.
	Prvo je bilo jednostavno to da je na planini Tifon celo moje bi}e bilo podstaknuto strahom. Najja~i smo u krizi, a Tifonovi vojnici su nastupali ka meni, re{eni, sumnje nema, da me ubiju. Ali suo~avao sam se sa krizom i sada, jer je Apu-Pun~au mogao svakog trenutka da ustane i da mi pri|e.
	Drugo obja{njenje moglo je glasiti, da je podr{ka koju sam od Belog Vodoskoka primao postajala, pove}anjem razdaljine, sve slabija, kao {to se sa svetlo{}u de{ava. U Tifonovo doba ta zvezda morala je biti znatno bli`a nego u Apu-Pun~auovo; ali, ako je zaista re~ bila o slabljenju te vrste, proticanjem jednog dana nije moglo nastupiti prakti~no nikakvo pobolj{anje. Iz tog razloga ja sam se te{ko mogao nadati, budu}i da je moje drugo ja bilo opet `ivo i tako blizu, da }u se odr`ati du`e od, u najboljem slu~aju, tolikog razdoblja - jednog dana. Morao sam, dakle, da pobegnem {to pre bude mogu}e i da onda ~ekam negde drugde.
	Bio je to najdu`i dan mog `ivota. Da sam samo ~ekao pad no}i, mogao sam lutati kroz pam}enje, prise}ati se one veli~anstvene ve~eri kad sam krenuo ozidanom obalom \ola, pri~a ispri~anih u pelerinskom lazaretu, onog kratkog letovanja u kome smo jednom, davno, u`ivali Valerija i ja, pokraj mora. Ali, u ovim uslovima, nisam se usu|ivao na to; a kad god je moja odbrambena pa`nja popu{tala, um mi se, sam od sebe, upu}ivao ka raznim grozotama. Opet sam robijao po volji Vodalusovoj u onoj zigurat-piramidi u d`ungli; opet sam be`ao od belih vukova kroz Tajnu ku}u; hiljadu sli~nih u`asa me je obuzimalo, tako da mi se najzad ~inilo da postoji neki demon koji `eli da predam svoje ubogo postojanje Apu-Pun~auu, a taj demon da sam ja.
	Zvuci kamenog grada polako su zamirali. Svetlost je ranije prodirala kroz zid meni najbli`i; sad se probijala kroz zid iza oltara na kome je Apu-Pun~au le`ao. Presecala je tamu se~ivima od ~eki}anog zlata, zavla~e}i ih kroz pukotine.
	Najzad je izbledela. Ustao sam, krut u svim zglobovima, i po~eo da tragam za slabim mestima na zidu.
	Bio je sagra|en od kiklopskih kamenova, izme|u kojih su radnici zabili, ogromnim drvenim maljevima, manje komade kamena. Ti manji bili su uklinjeni tako ~vrsto, da sam oprobao snagu njih pedesetak pre nego {to sam na{ao jedan koji se mogao izvu}i; me|utim, znao sam da }u morati da uklonim i jedan od velikih da bih dobio otvor dovoljno veliki da kroz njega pro|em.
	^ak i oko tog malog kamena namu~ih se, tegle}i ga i klimaju}i, bar smenu vremena. Blato oko kamena uspe{no sam sastrugao no`em od jaspisa, ali sam onda slomio i taj no`, i jo{ tri druga, poku{avaju}i da kamen izvu~em. U jednom trenutku sam, zga|en, odustao od tog zadatka i uspentrao se po zidu kao pauk, nadaju}i se da }e krov pru`iti neku lak{u mogu}nost za bekstvo, kao {to se svojevremeno desilo u brvnari magi~ara. Me|utim, zasvo|ena tavanica bila je jaka koliko i zidovi, te ja dosko~ih opet na pod, da nastavim da krvavim prste na tom klimavom kamenu.
	Iznenada, kad je izgledalo izvesno da nikad ne}e mo}i da bude izva|en, on iskliznu i bu~no pade na pod. Tokom pet dugih dahova ~ekao sam paralisan, boje}i se da }e se Apu-Pun~au sad probuditi. Ali on se, bar koliko sam ja mogao oceniti, nije ni pomakao.
	Pomicalo se, ma|utim, ne{to drugo. Ogromni kamen, iznad tog malog, po~eo se, blago, naginjati u levo. Sasu{eno blato stalo je da puca, {to je u ti{ini zvu~alo jako kao lomljava leda na reci, i da se u komadima, bu~no, sru~uje oko mene.
	Ustuknuo sam. Paranje, kao da mlinski kamenovi stru`u jedan o drugi; zatim jo{ jedan pljusak blatnih komada. Izmakoh se u stranu, a taj veliki kamen ispade i grunu o pod, ostaviv{i za sobom nazup~eni crni krug, pun zvezda.
	Pogledah jednu od njih i videh da sam to ja: ta~kica ne ve}a od uboda vrhom ~iode, maltene izgubljena u opalskoj izmaglici deset hiljada drugih.
	Svakako je trebalo da ~ekam - bilo je zacelo mogu}e da za prvim velikim kamenom krene jo{ desetak takvih. ^ekao nisam. Jedan skok doneo me je na taj ispali kamen, drugi skok u otvor na zidu, tre}i me je izneo na ulicu. Buka je, dakako, probudila narod; ~uo sam ljutite glasove, video kako nejaki crveni sjaj sa ognji{ta curi ispod vrata okolnih ku}a. Supruge su duvale u posustalu `ar, a mu`evi su pipanjem tra`ili koplja i nazup~ene ratne mo~uge.
	Ja za to nisam mario. Svud oko mene pru`ali su se hodnici Vremena, zatalasane livade natkrovljene niskim nebom Vremena, za{aputane od silnih potoka koji u talasima silaze od najvi{eg kosmosa ka najni`em.
	Pokraj jednog je lebdela, blistavim krilcima izmahuju}i, ona mala Cadkil. Kraj drugog je tr~ao zeleni ~ovek. Odabrao sam jedan hodnik koji je putovao usamljeno kao i ja i popeo se u njega. Iza mene, na liniji koja retko kad postoji, Apu-Pun~au, Glava Dana, iskora~io je iz svoje ku}e i ~u~nuo da pojede obrok od kuvanog kukuruza i pe~enog mesa, koji su mu ostavili pripadnici njegovog naroda. I mene je gonila glad; mahnuo sam mu, a onda ga vi{e nisam video.
	
	Kad sam se vratio na svet zvani Ushas, stupio sam, prvim korakom, na peskovitu obalu - istu onu sa koje sam svojevremeno zaronio u more tra`e}i Juturnu; nastojao sam da se na|em ba{ na tom mestu, i u tom istom vremenu, najpribli`nije {to sam mogao.
	Pedesetak lakata ispred mene jedan ~ovek je hodao po pesku vla`nom od mora, nose}i drveni poslu`avnik natrpan ribama koje su se pu{ile od vreline. Po{ao sam za njim; kad smo pre{li dvadesetak koraka, on je stigao do jednog senjaka, koji je bio sav obrastao divljim cve}em, dok su se sa njega cedile kapi morske vode nastale nakupljanjem vodenog praha iz vazduha. Tu je polo`io poslu`avnik na pesak, koraknuo dvaput unazad i kleknuo.
	Susti`u}i ga, zapitah na jeziku Komonvelta ko }e jesti tu ribu.
	Osvrnuo se i pogledao me; video sam da je iznena|en {to sam neznanac. "Je{}e Spava~", re~e on. "Onaj koji ovde spava gladan."
	"A ko je taj Spava~?" upitah.
	"Usamljeni bog. ^ovek mo`e da oseti da je on ovde, ve~ito u snu, ve~ito u gladi. Donosim ribu da bih pokazao da smo njegovi prijatelji, da ne pojede nas kad se probudi."
	"Ose}a{ li ga sad?" upitah.
	Odmahnuo je glavom. "Ponekad je to ja~e - toliko jako da ga pri mese~ini vidimo kako le`i ovde, mada i{~ezne ~im se pribli`imo. Danas ga nisam osetio uop{te."
	"Osetio?"
	"Ose}am sad", re~e on. "Otkako ti do|e."
	Seo sam na pesak i dohvatio pove}i komad ribljeg mesa, pokazuju}i pokretom i njemu da u~ini tako. Riba je bila tako vrela da mi je pekla prste, pa sam znao da je skuvana negde u blizini. On je seo, ali nije po~eo da jede dok mu to nisam, novim pokretom, pokazao.
	"Jesi li uvek ti donosilac?"
	Klimnuo je glavom. "Svaki bog ima svog donosioca, a svaka boginja donosilju."
	"To su sve{tenici i sve{tenice."
	Opet je klimnuo glavom.
	"Nema boga osim Inkreatora, a svi ostali su njegova stvorenja." Bio sam u isku{enju da dodam: "^ak i Cadkil", ali to ipak ne rekoh.
	"Da", re~e on. Okrete lice na drugu stranu, valjda iz `elje da ne vidi izraz moga lica ako me je uvredio. "To je tako za bogove, nesumnjivo. Ali za skromna stvorenja kao {to su ljudi, postoje, mo`da, i manji bogovi. Za ljude jadne i uboge, ti ni`i bogovi su ne{to veoma, veoma uzvi{eno. Mi se svim silama trudimo da im ugodimo."
	Osmehnuo sam se da poka`em da nisam ljut. "A {ta ti manji bogovi ~ine da ljudima pomognu?"
	"^etiri boga postoje."
	Po recituju}em na~inu na koji je to rekao zaklju~ih da je iste re~i ve} mnogo puta govorio, verovatno podu~avaju}i decu.
	"Prvi i najve}i je Spava~. To je bog-mu{karac. Jednom je pojeo ~itavo kopno, a to bi mogao opet u~initi ako ne bude hranjen. Iako se Spava~ udavio, umreti na mo`e - zato spava ovde na obali. Riba pripada Spava~u - mora{ tra`iti njegovo dopu{tenje pre nego {to krene{ u ribolov. Ovu srebrnu ribu ja lovim za njega. Oluje su njegov gnev, mirno vreme je njegovo milosr|e."
	Postao sam, ovome narodu, Oanes!
	"Drugi bog-mu{karac je Odilo. Njegove su zemlje ispod mora. Voli u~enje i dobro pona{anje. Odilo je nau~io mu{karce da govore i `ene da pi{u. On sudi bogovima i ljudima, ali ne ka`njava nikog ko nije zgre{io triput. Jednom je nosio pehar Inkreatorov. Crveno vino je njegovo. Njegov ~ovek donosi mu vino."
	Tek posle jednog daha vremena prisetio sam se ko je, zapravo, bio Odilo. Sad mi je bilo jasno da su Ku}a Apsoluta i na{ dvor postali ram za jednu mutnu sliku Inkreatora kao autarha. Gledaju}i unazad, ~inilo se da druk~ije nije ni moglo biti.
	"Postoje i dve boginje. Pega je boginja dana. Sve pod Suncem je njeno. Pega voli ~isto}u. Ona je nau~ila `ene da ukresuju vatru, da se bave pekarskim i tka~kim poslom. Ona jadikuje nad njima u vreme pora|anja, ona dolazi svakome u trenutku smrti. Ute{iteljka je. Crni hleb je ponuda koju njoj donosi njena `ena."
	Klimnuh glavom u znak odobravanja.
	"Thais je boginja no}i. Sve pod mesecom je njeno. Ona voli re~i koje ljubavnik izgovara, a voli i zagrljaje ljubavnika. Svi koji se ho}e spariti, moraju da zatra`e njeno dopu{tenje, izgovaraju}i re~i uglas, u tami. Ako to ne urade, Thais zapali vatru u nekom tre}em srcu i na|e {aci no`. Rasplamsala, dolazi deci i javlja im da deca vi{e ne}e biti. Zavodnica je. Zlatni med, to je ponuda koju njoj njena `ena donosi."
	Rekoh: "Meni se ~ini da vi imate dva dobra i dva zla boga, i da su zli bogovi Thais i Spava~."
	"O, ne! Svi bogovi su dobri, a naro~ito Spava~. Bez Spava~a bi toliko ljudi pomrlo od gladi. Spava~ je veoma, veoma veliki! A kad Thais ne do|e, njeno mesto zauzme jedan demon."
	"Imate, dakle, i demone."
	"Svako ima demone."
	"Pretpostavljam da je tako", rekoh.
	Poslu`avnik ostade gotovo sasvim prazan; ja sam se najeo. Sve{tenik - trebalo bi da napi{em, moj sve{tenik - pojeo je samo jedan mali komad. Ustadoh, dohvatih ostatak i bacih to u more, ne znaju}i {ta bih drugo s time u~inio. "Za Juturnu", rekoh mu. "Zna li tvoj narod za Juturnu?"
	Bio je sko~io na noge ~im sam ja ustao. "Ne..." Tu je zastao i ja videh da je malo nedostajalo pa da izgovori to ime koje mi je dao, ali da se upla{io.
	"Onda je ona mo`da vama demon. Tokom glavnine svoga `ivota smatrao sam je i ja demonom; a mogu}e je da ni ja ni vi ne pogre{ismo mnogo."
	Naklonio se; iako je bio ne{to vi{i od Odila i vrlo daleko od gojaznosti, ja u toj kretnji videh Odila, jasno kao da je li~no do{ao i stao pred mene.
	"A sad me mora{ odvesti do Odila", rekoh. "Do tog drugog boga-mu{karca."
	Krenuli smo obalom zajedno, u onom pravcu iz koga je on do{ao. Brda, golo blato kad sam odlazio, sad su bila prekrivena mekom zelenom travom. Divlje cve}e je posvuda cvetalo, a bilo je i mladog drve}a.
	Poku{ao sam da ocenim koliko je potrajalo moje odsustvo i da prebrojim godine koje sam pro`iveo me|u autohtonima u njihovom kamenom gradu; ni u jednu od te dve brojke nisam mogao biti siguran, ali ~inilo mi se da moraju biti pribli`no jednake. Onda sam sa divljenjem pomislio na zelenog ~oveka koji se u d`unglama na severu pojavio ta~no u trenutku kad mi je bio potreban. Obojica smo bili hoda~i u hodnicima vremena, ali on majstor, a ja {egrt.
	Zapitah svoga sve{tenika kad je Spava~ progutao kopna.
	Bio je duboko potamneo od Sunca, ali ja ipak videh kako mu krv nestade iz lica. "Odavno", re~e on. "Pre nego {to su ljudi do{li na Ushas."
	"Kako onda ljudi znaju {ta je bilo?"
	"Nau~io nas je bog Odilo. Jesi li gnevan?"
	Odilo je, dakle, u vreme kad sam mislio da spava, slu{ao onaj moj razgovor sa Eatom. "Nisam", rekoh. "Samo `elim da vidim {ta o tome znate. Jesi li ti bio taj koji je do{ao na Ushas?"
	Odmahnuo je glavom. "Otac moga oca i majka moje majke. Pali su sa neba, razasuti kao seme, iz {ake Boga svih bogova."
	Rekoh: "Ni za vatru, ni za ma {ta drugo ne znaju}i." Setih se da je onaj mladi oficir izve{tavao da su hieroduli iskrcali jednog mu{karca i jednu `enu na teren Ku}e Apsoluta. Imaju}i to u vidu, bilo je lako pogoditi ko su bili preci moga sve{tenika - oni mornari koji su izgubili u borbi sa mojim uspomenama platili su poraz gubitkom svoje pro{losti, ba{ kao {to bih ja budu}no{}u svojih potomaka platio da je, kojim slu~ajem, moja pro{lost bila potu~ena.
	Do sela nije ostalo jo{ daleko. Tamo je na obalu bilo izvu~eno nekoliko ~amaca nepouzdanog izgleda; bili su neobojeni, na~injeni ve}im delom od sivog naplavinskog drveta, ili se bar meni tako ~inilo. Na obali su, jedan el ili vi{e iznad linije najvi{e plime, stajale ~etiri kolibe, postavljene na uglove kvadrata nacrtanog pomo}u ~etiri savr{eno prave linije. Taj kvadrat - to su bila, znao sam sigurno, Odilova posla; pokazivao je onu ljubav prema redu tako osobenu za slugu vi{ega polo`aja. Onda mi pade na um da su i ti sklepani ~amci verovatno nadahnuti njegovim zamislima; on je, zapravo, bio taj koji nam je napravio onaj splav.
	Iz kvadrata izi|o{e, da gledaju na{ prolazak, dve `ene, pra}ene jatom dece; jedan mu{karac sa drvenim maljem prestade da uteruje suvu travu u pukotine ~amca i pridru`i im se; a moj sve{tenik, koji je stupao pola koraka iza mene, pokaza naklonom glave ka meni i na~ini jedan gest tako hitar da ga nisam stigao videti. Seljani pado{e na kolena.
	Podstaknut ose}ajem za teatralno, koji sam ~esto morao kod sebe negovati, ra{irih i visoko digoh ruke i dadoh im svoj blagoslov, govore}i im da budu dobri jedni prema drugima i sre}ni koliko god mogu biti. To je, uistinu, sav blagoslov {to ga mi, manja bo`anstva, mo`emo dati, mada Inkreator, nesumnjivo, mo`e u~initi mnogo vi{e.
	Deset kora~aja, i selo se na|e iza nas, ali ne tako daleko da ne bih ~uo kako pravilac ~amaca nastavlja da udara maljem i kako deca nastavljaju svoju igru i plakanje. Zapitah koliko jo{ ima da se ide do mesta gde Odilo `ivi.
	"Ne daleko", re~e moj sve{tenik i pokaza prstom.
	Zalazili smo sada u kopno, peli smo se uz jedan travnati breg. Sa njegovog vrha videsmo vrh slede}eg, a tamo, tri senjaka jedan do drugog, zaogrnuta, kao {to je i moja senica bila, isprepletanom divljom obrnikom, purpurnim drenkom i belom livadskom rutvicom.
	"Eno", re~e moj sve{tenik. "Tamo ostali bogovi spavaju."
	
	DODATAK
	^udo Apu-Pun~aua
	
	Nijedna vrsta ~uda ne deluje na primitivni um ubedljivije od onih koja remete tobo` nepromenljivo dejstvovanje nebesa. Ali um manje sklon verovanju mogao bi se zapitati kako je to Severijan produ`io no}, ne izazivaju}i kataklizmu ve}u od one koja je nastala zbog dolaska Novog Sunca.
	Mogla bi se ponuditi bar dva verovatna obja{njenja. Istori~ari posegnu za jednim, koje se zove masovna hipnoza, kad god treba objasniti ~uda sa mno{tvom svedoka koja ne mogu ni na koji drugi na~in biti obesna`ena; ali nijedan stvarni hipnotizer ne nudi se da izvede masovno hipnotisanje.
	Ako odbacimo hipotezu o masovnoj hipnozi, ostaje, ~ini se, samo jedna alternativa, a to je pomra~enje Sunca, shva}eno u naj{irem smislu - dakle, nailazak nekog neprovidnog tela izme|u starog Sunca i Urta.
	U ovom kontekstu treba zapaziti da se one zvezde, koje se u nebesima Komonvelta vide samo zimi, di`u iznad kamenog grada u prole}e (mo`emo pretpostaviti da je to zbog ekvinocijalne precesije), ali da Severijan, dok produ`ava no}, zapa`a prole}ne zvezde na koje je navikao. Ovo kao da ide u korist drugog obja{njenja, ba{ kao i nagla pojava starog Sunca, koje je ve} odsko~ilo nad krovove ku}a, posle kapitulacije autohtona. Ni{ta u Severijanovom opisu ne nagove{tava o kakvom bi neprovidnom telu mogla biti re~; ali ~italac sklon razmi{ljanju lako }e do}i do bar jedne verovatne pretpostavke o tome.
	
	D`. V.
