Ivo Andrić - Travnička hronika - 2. glava (13) |
Bio je presamićen, ruku skrštenih u krilu, oborena pogleda, u želji da se učini nižim i sitnijim nego što jeste i da ima samo toliko duha i toliko daha koliko je potrebno da ova dva dostojanstvenika mogu jedan drugom da saopšte svoje misli i poruke. Sva ostala gomila izgubila se nečujno. Ostale su samo sluge, raspoređene u kratkim odstojanjima, koje će dodavati posluženje. Za vreme celog razgovora, koji je trajao više od jednog sata, momci su kao bezglasne senke dodavali jedan drugom i podnosili konzulu i veziru sve što ceremonijal zahteva.
Prvo su došli zapaljeni čibuci, pa kafa, pa šerbe. Zatim je jedan od momaka pužući na kolenima podneo u plitkom sudu jak miris i proneo ga veziru ispod brade i konzulu ispod brkova kao da ih kadi. Pa opet kafa i opet novi čibuci. Sve je to služeno za vreme razgovora, sa najvećom pažnjom, neupadljivo, brzo i vešto.
Vezir je bio za jednog
orijentalca, neobično živ, ljubazan i otvoren. Iako su mu ranije kazali za te
vezirove osobine, iako je znao da sve to ne treba primati za stvarno i gotovo,
Davilu su, posle neočekivanih poniženja koja je doživeo na prolasku kroz varoš
prijale ova pažnja i ljubaznost. Krv, koja mu je bila navalila u glavu, razilazila se.
Vezirove reči, miris kafe i
čibuka, sve je to godilo i umirivalo, iako nije moglo da izbriše mučne utiske.
Vezir nije propustio da u razgovoru podvuče divljinu ove zemlje, grubost i
zaostalost naroda. Priroda je sirova, ljudi nemogućni. Što da se očekuje od žena
i dece, stvorenja koja Bog nije obdario razumom, u jednoj zemlji u kojoj su i
muškarci plahoviti i neuglađeni. Sve što ovaj svet radi i govori nema značenja
ni važnosti niti može imati uticaja na poslove ozbiljnih i prosvećenih ljudi.
Pas laje a karavan prolazi, završio je vezir, koji je očigledno bio obavešten o
svemu što se dešavalo za vreme konzulovog prolaska kroz varoš i sada nastojao da
stvar umanji i ublaži. I odmah je sa tih neprijatnih sitnica ponovo prešao na
jedinstvenu veličinu Napoleonovih pobeda i na značaj i važnost onoga što bi dva
carstva, tursko i francusko, u prisnoj i smišljenoj saradnji mogla postići.