Jules Verne

Djeca kapetana Granta

Prvo poglavlje BALANCE-FISH
Uz estok sjeveroistonjak krstarila je 26. srpnja 1864. punom parom vodama Sjevernog kanala neka prekrasnajahta; Na sosu jaku krmenog jarbola vijae englesku zastavu. Modri plamenac1 na sljemenu velejarbola imao je zlatom vezene inicijale E. G., a iznad njih grofovsku krunu. Jahta je nosila ime Duncan, a pripadala je lordu Glenarvanu, jednom od esnaest kotskih lanova Gornjeg doma i najistaknutijem lanu "Royal Thames Yacht Cluba"2 koji je poznat irom itava Ujedinjenog kraljevstva.
Na brodu je bio lord Edvvard Glenarvan sa svojom mladom enom lady Helenom i njezinim roakom majorom Mac Nabbsom. 
Duncan, upravo dovren, izaao je ina pokusnu vonju nekoliko milja izvan zaljeva Clyde, a sad se vraa u Glas-gow. Ve je i otoi Arran doao u vidik, kad izvia javi da je u brazdu jahte ula neka velika riba. Kapetan John Man-glea* obavijesti o tom susretu lorda Edwarda. Lord se odmah pope na krmenu palubu zajedno simajorom Mac Nabbsom \i zapita kapetana, to on misli o toj ivotinji. - - Ja mislim, vaa milosti, da je to neka prilino odrasla morska psina - odgovori John Mangles.
-  Morski pas u ovim krajevima! - uzviknu Glenarvan.
-  Nije to nikakvo udo - nastavi kapetan - to je riba one vrste morskih pasa koje susreemo u svim morima i na svim geografskim  irinama.  To je  balance-fish? i,  ako  se ne varam, ba je ovo jedna od tih skitnica. Ako vaa visost
Engleski mornari tu ribu zovu  balance-iish,  riba vaga, jer joj  glava ima age, ili jo bolje kao dvostruki eki. U Francuskoj tu iv ga zovu kuak-eki. - Bilj. pisca.
oblik vage, ili jo bolje kao dvostruki eki. U Francuskoj tu ivotinju zbog to-*-.. 2_i.!*        nz..-   --        Hrvatsko joj je ime jaram. - Prev.
dopusti, i ako lady Glenarvan eli prisustvovati zanimljivu lovu, mi znamo, to treba poduzeti.
-  to -vi mislite, Mac Na'bbse? - zapita lord Glenarvan majora. - Smatrate li da se moemo odluiti na taj lov?
-  Ja sam onoga miljenja, koje je vama po volji - odgovori mirno major.
-  Uostalom - doda John Mangles - te strane ivotinje  treba neumorno  istrebljivati.   Iskoristimo ovu priliku, pa ako vaa visost dopusti, doivjet emo uzbudljiv prizor, a uinit emo i korisno djelo.
-  Pa uinite ga, Johne - suglasi se lord Glenarvan.
On zatim obavijesti lady Helenu, pa je i ona izala na krmenu palubu iz radoznalosti da vidi taj uzbudljivi lov.
More bijae sasvim mirno. S broda su se po tragu na povrini lako mogli oima pratiti brzi pokreti morskog psa koji je as zaronjavao, as iskakao s nevjerojatnom snagom. John Mangles izda potrebne zapovijedi. Mornari spustie preko razme" desnog boka broda jak konop s kukom, a na nju natakoe kao meku debeo ikomad slanine. Iako je bio udaljen pedesetak metara, jaram je ipak osjetio miris ponuene meke i naglo se pribliavao jahti. Lijepo se 'moglo razabrati kako velikom snagom mlati po valovima svojim perajama koje su na krajevima bile sive, a uz trup crne. Repom je upravljao tako da je plovio sasvim ravno. Kad se pribliio, vidjele su mu se velike izbuljene oi, zaarene od pro-drljivosti, a kad bi se iskrenuo, velike mu eljusti otkrivahu etiri reda zuba. Glava mu bijae iroka, a imala je oblik dvostrukog bata. Nije se prevario John Mangles. Bjee to najkrvoloniji primjerak iz porodice morskih pasa. Englezi tu neman zovu balance-fish, a Provansalci je nazivaju pois-son-juif*.
Putnici i mornari Duncana promatrahu s velikom pozornou sve pokrete morskog psa. Ubrzo je ivotinja dola nadohvat kuke, okrenu se na lea da je bolje zahvati, i golema meka ieznu u njezinu prostranu drijelu. Jaram je sam dao znalk, da je ulovljen, time to je snano trgnuo konopom, i mornari izvukoe toga velikog kuka pomou kolo-turnika koji su nametnuli" na ikraju velikog kria. Jaram se nije dao bez snane borbe izvui iz sredine, u kojoj ivi. Ali je ubrzo ukroen njegov bijes. Konop 's petljom puzaljkom nataknue mu na rep, i tako je zaustavljeno mahanje. Za
nekoliko trenutaka digoe ga preko razme i bacie na palubu jahte. S dosta opreza priao mu je odmah zatim jedan mornar koji mu snanim udarcem sjekire odsijee rep.
Lov je bio svren, neman nije vie 'bila opasna, osveta je mornara izvrena, ali radoznalost jo nije bila zadovoljena. Na svim je brodovima obiaj da se svakom morskom psu mora pretraiti eludac. Mornari poznaju njihovu bezobzirnu prodrljivost pa se uvijek nadaju kakvu iznenaenju, a u tome se ponekad i ne prevare.
Lady Glenarvan nije htjela prisustvovati tom odvratnom "pretraivanju" ve je ula pod krmenu palubu. Jaram se ^jo uvijek micao. Bio je dug tri metra, a teak vie od tri stotine kilograma. To, meutim, nije nita osobito ni po veliini ni po teini. Iako jaram nije ba najvei od svih ivotinja tog roda, on se ipak ubraja meu najopasnije;
Ribetinu su bez oklijevanja ubrzo rasporili sjekirom. Kuka je prodrla u sam eludac koji je bio posve prazan. ivotinja je svakako ve dugo postila. Razoarani mornari Ve su se spremali da otpatke pobaaju u more, kadli neki ovei predmet duboko u utrobi privue pozornost voe palube.
-  to je ovo? -*- uzviknu voa.
-  To je komad peine to ga je ivotinja progutala, da joj slui kao gru" - odgovori jedan mornar.
-  To ti je ni manje ni vie nego neko okovano tane7, to ga je vucibatina dobila u trbuh, pa ga jo nije -mogla probaviti - nadoda drugi mornar.
-  Ne govorite - uplete se Tom Austin, prvi asnik jahte - zar ne vidite, da je ivotinja okorjela pijanica? Nije joj bilo dosta ispiti vino, nego je progutala i bocu.
-  ta! - uzviknu lord Glenarvan - zar morski pas ima neku bocu u elucu?
-  Pravu pravcatu bocu - nadoda voa palube - ali se ve na prvi pogled vidi da nije izvaena iz podruma.
-  Ej, Tome - zapovijedi lord Edward - izvadite je, ali oprezno; boce koje se nau na moru, esto sadravaju vane poruke.
-  Zar? - ree major Mac Nabbs.
-  Ja znam da se to dogaa.
-  Eh! Ja vam ne protuslovim - uzvrati major - moda se i ovdje radi o nekoj tajni.
l
-  I to emo doznati - pripomenu Glenarvan. - ta je. Tome?                                     -
-  Pogledajte - odgovori prvi asnik, pokazujui neki bezoblian predmet, to ga je s dosta muke izvukao iz jar-move utrobe.
-  Dobro - ree Glenarvan - neka se opere ta gadna stvar i donese pod krmu.
Tom poslua i na stol u blagovaonici poloi bocu ikoja je naena u udnovatim prilikama. Oko stola se skupie lord Glenarvan, major Mac Nafobs, 'kapetan John Mangles i lady Helena; ta ena je, 'kau, uvijek pomalo radoznala.
Svaki je doivljaj na moru veliki dogaaj. Svi za tren zanijemie. Svatko je pogledom ispitivao tu krhku stvar. Nije li u njoj kakva zlokobna vijest o nekoj nesrei ili pak samo ikakva beznaajna poruka nekog dokonog pomorca?
Trebalo je, meutim, vidjeti, to je posrijedi, i Glenarvan zapoe bez oklijevanja prouavati bocu. Pri tom je uinio sve to je ve potrebno u takvim prilikama. Izgledao je kao pravi policijski istraitelj, kad prouava neku zamrenu stvar. Glenarvan je dobro radio, jer prividno i najneznat-niji znak moe dovesti na trag ikakva velikog otkria.
On je odluio ispitati najprije vanjtinu boce, pa tek onda istraiti unutranjost. Boca je imala tanak vrat, a pod grlom nosila je jo uvijek komadi zarale ice. Stijene su joj bile veoma debele i mogle su izdrati tlak od vie atmosfera. Opi izgled odavao je da potjee iz Champagne. S takvim bocama vinogradari iz Aia i Epernava razbijaju stolice, a da se na staklu na pojavi ni napuklina. Ta je boca prema tome mogla slobodno izdrati sve tegobe duga putovanja.
-  To je boca tvrtke Cliquot - ree mirno major. Budui da se on u to sigurno dobro razumio, tvrdnja je
primljena bez prigovora.
-  Dragi majore - odgovori Helena - nije vano kakva je boca, ikad ne znamo, odakle dolazi.
-  To emo doznati, draga Heleno - ree lord Edward. - Ve sada moemo ustvrditi da dolazi izdaleka. Pogledajte ovu okamenjenu koru na njoj, ove, ikako bismo rekli, mine-ralizirane tvari uslijed djelovanja morske vode! Ova je po-drtina dugo lutala morima, prije nego to je svrila u utrobi morskog psa.
10
-  S vaim se miljenjem moram svakako sloiti - odgovori major. - Takva krhka posuda, zatiena Okamenjenom korom, doista se mogla naputovati.
-  Ali odakle dolazi? - upita lady Glenarvan.
-  Priekaj, draga Heleno, priekaj; s bocama moramo imati strpljenja. Ako se ne varam, ova e nam sama odgovoriti na sva naa pitanja.
Odgovarajui Heleni, Glenarvan je poeo strugati tvrdu koru, koja je pokrivala grlo. Uskoro se pojavio i ep, ali veoma nagrizen morskom vodom.
-  Nezgodna stvar - nastavi Glenarvan - jer ako je u boci kakav papir, on e birti u vrlo lou stanju.
-  Bojim se da e tako i biti - uzvrati major.
-  Napominjem - nastavi Glenarvan - da bi ova slabo zaepljena boca potonula, da je nije jaram progutao i donio na Duncan.
-  Bez svake sumnje - odgovori John Mangles - bolje bi bilo da srno je pronali negdje na puini, na odreenoj geografskoj   irini i duini.  Prouavanjem vjetrova i morskih struja mogli bismo u takvu sluaju odrediti, koji je put prevalila ali ovako se s tim morskim psima koji lutaju i protiv vjetrova i portiv struja, ne moe ovjek ninato osloniti.
-  Vidjet emo - uzvrati Glenarvan.
U tom je trenutku s najveim oprezom izvadio ep, a kajitom se rairio neki estok slankast miris.
-  Dakle? - upita lady Helena sa enskom nestrpljivou.
-  Nisam se prevario - ree Glenarvan - u njoj  su doista nekakvi papiri.
-  Poruka! Poruka! - uzviknu lady Helena.
-  Samo se ini. da ih je vlaga otetila - doda Glenarvan.
-  iNeemo ih 'moi izvaditi jer su se prilijepili uza stijene boce.
-  Razbijmo je - ree Mac- .Nabbs.
-  Ja bih je radije ouvao - uzvrati Glenarvan.
-  I ja bih - doda major.
-  Nema sumnje da bi bilo bolje - ree lady Glenarvan
- ali je sadraj mnogo vredniji od posude, pa je bolje rtvovati ovo drugo, da bismo doli do onog prvog.
11
-  Dovoljno je da vaa visost otkine samo grlo - ree John Mangles - pa emo lako doi do poruke, a da je ipak ne otetimo.
-  Hajde,  hajde,  dragi  Edvvarde!  - uzviknu  lady Glenarvan.
Neto se drugo i nije moglo uiniti, i lord Glenarvan se odlui da otkine grlo dragocjenoj boci. Trebalo je upotrijebiti eki, jer je okamenjena kora bila otvrdla poput granita. Ubrzo su otpaci pali na stol d pojavi se vie slijepljenih komadia papira. Glenarvan ih oprezno izvue, rastavi i prostre po stolu, dok su se lady Helena, major i kapetan stisli oko njega.
Drugo poglavlje TRI PORUKE
Na tim se papiriima, to ih je morska voda napola unitila, moglo nazrijeti tek po nekoliko rijei. Bili su to nerazumljivi ostaci gotovo sasvim izbrisanih redaka. Lord Glenarvan ih prouavae nekoliko asaka s najveom pozornou. Okretao ih je u sve poloaje, izloio ih i dnevnoj svjetlosti. Promatrao je i najslabije tragove islova, to ih je more potedjelo, pa 'konano skrene pogledom na svoje prijatelje koji su ga gledali s napetim iekivanjem.
-  To su tri posebne poruke, i to po svoj prilici, tri prijepisa jedne te iste isprave, prevedena na tri jezika; jedna je na engleskom, druga na francuskom, a trea na njemakom. Neke rijei, to su preostale, otklanjaju mi svaku sumnju u tom pogledu.
-  Ali 'moe li se iz tih rijei nai barem kakav smisao? - zapita lady Glenarvan.

-  Teko je o tome bilo to rei, draga Heleno; na ovim su papirima rijei vrlo manjkave.

-  Moda jedne dopunjuju druge? - upitat e major

.
-  U svakom sluaju nije vjerojatno da je morska voda izjela sve retke ba na istom mjestu - odgovori John Mangles. - Moda e nam, ako sloimo komade pojedinih reenica, posreiti da im naemo neko razumljivo znaenje.
12
- To emo i uiniti - ree lord Glenarvan - ali postupajmo pri tome 'metodiki. Uzmimo najprije englesku poruku.
Ta je poruka imala pojedine rijei rasporeene po recima ovako:
62 sink
skipp
and lost
Eri
aland
Gr
that monit of long ssistance
gow stra
-  Time nismo postali puno pametniji - razoarano e major.
-  U svakom sluaju, pisano je barem dobrim engleskim jezikom - odgovori kapetan.
-  Nema sumnje - odgovora lord Glenarvan. - Rijei sink, aland, that, and i lost neoteene su.* Skipp.e svakako biti skipper, a spominje se i neki gospodin Gr.., po svoj prilici kapetan broda, koji je doivio brodolom.
-  Dodajmo tome jo rijei monit i ssistance koje je lako pogoditi - ree John Mangles.
-  Pa to je ve neto! - uzviknu lady Helena.
-  Nedostaju nam, na alost, jo cijeli reci - napomenu major. - Kako da pronaemo ime izgubljenog broda i mjesto brodoloma?
-  Nai emo ga ve nekako - otpovrnu lord Edward.
-  Bez sumnje - uzvrati major (koji se uvijek pridruivao svaijem miljenju) - ali kako?
-  Upotpunjujui jednu poru'ku drugom.
-  Onda pokuajmo! - uzviknu lady Helena.
* Ove rijei znae: sink = potonuti, alland (a land) = na kopno, that = ovaj, and = i, lost = izgubljen, skipper = kapetan trgovake mornarice, montion = isprava, poruka, assistance. = pomo.
13
Drugi komadi papira bijae jo vie oteen nego prvi, i na njemu je bilo samo nekoliko osamljenih rijei, ovako rasporeenih:
7 Juni
Glas zwei          troen
graus bringt         ihnen
-  To je pisano njemaki - ree John Mangles, samo to je bacio pogled na papiri.
-  Poznajete li taj jezik, Johne? - zapita Glenarvan.
-  Potpuno, vaa Visosti.
-  Izvrsno!   Onda  nam recite,  to  znai ovih nekoliko rijei.
Kapetan je pomno prouio poruku pa izjavi:
-  Ponajprije, eto uspjesmo utvrditi datum dogaaja. 7 Juni znai sedmog lipnja, pa ako ovu brojku primaknemo broju 62 na engleskoj  poruci, dobit emo potpun datum: 7. lipnja 1862.
-  Izvrsno! - uzviknu Helena. - Nastavite, Johne!
-  U istom retku - proslijedi kapetan - nalazim rije Glas; ako i nju primaknemo uz rije gow na prvoj poruci, dobijemo Glasgow. Rije je oigledno o nekom brodu iz luke Glasgow.
-  To je i moje miljenje - odgovori major.
-  Cijeli  drugi  redak  poruke 'manjka - potvrdi  John Mangles. - U treem retku nalazim dvije rijei: zwei, to znai dva, i atrosen, ili potpunije Matrosen, a to na njemakom znai mornari.
-  Prema tome radilo bi se o (kapetanu i dva mornara? - ree lady Helena.
-  Po isvoj prilici - odgovori lord Glenarvan.
-  Moram priznati vaoj  visosti - nastavi kapetan - da me rije graus zbunjuje. Ne znam, kako bih je preveo. Moda e nam trea poruka omoguiti da je rijeimo, to
14
se tie zadnjih dviju rijei, njih je lako protumaiti. Bringt ihnen znai donosite im, pruite im; pa ako ih primaknemo engleskoj rijei u prvoj poruoi, i to u sedmom retku, gdje su i ove, tj. uz rijei assistance, proizlazi nam reenica pruite im pomo.
-  Da! Pruite im pomo! - kaza Glenarvan. - Ali gdje su ti nesretnici? Do sada nismo nali ni jedne jedine oznake poloaja, pa nam je mjesto katastrofe nepoznato.
-  Nadajmo se da e francuska poruka biti jasnija - ree lady Helena.
-  Pogledajmo francusku poruku - uze Glenarvan - a taj jezik svi poznajemo, pa e nam biti i prouavanje olakano.
Evo tone slike tree poruke:
troi
ats gonie
contin        pr
jete et 37" 11' lat
tannia austral
abor cruel   indi
ongit
-  Ima i brojeva - uzviknu ilady Helena. - Pogledajte gospodo, pogledajte!
-  Idimo redom - ree lord Glenarvan - i ponimo iz poetka. 'Dopustite mi da protumaim svaku od ovih ratrkanih i (nepotpunih rijei. Ve po prvim rijeima vidim da se tu radi o nekom brodu na tri jarbola8. Njegovo nam je ime potpuno sauvano u engleskoj i u francuskoj  poruoi: Britannia. Slijedee dvije rijei jesu: gonie i austral". Drugu rije moete svi razumjeti.
-  Eto to je ve jedna vana podrobnost - pripomenu John Mangles. - Brodolom se dogodio na junoj hemisferi.
-  To ba nije osobito odreeno - upadne major.
15
-  Da nastavim - ree  Glenarvan. - Ah!   Rije  abor korijen je od rijei aborder. Ti su nesretnici udarili ili su pristali negdje. Ali gdje? Contin! Da li je to bilo na nekom kontinentu? Cruel...                                          '
-  Cruel! - uzviknu John Mangles - eto tumaenja za njemaku rije graus ... grausam okrutan!
-  Nastavimo! Nastavimo! - opet e Glenarvan, koji se sve vie uzbuivao, kako - su se znaenja tih rijei pred njihovim  oima otkrivala. Indi...  ne oznauje li to Indiju, gdje bi ovi mornari mogli biti baeni? to li moe znaiti ova rije ongit? Ah, longituda - geografska duina. Evo i latitude - geografske irine trideset i sedam stupnjeva i jedanaest minuta. Napokon, ipak smo nali neki odreeniji podatak.
-  Ali geografske duine nema - napomenu Mac Nabbs.
-  Ne moemo opet sve zahtijevati, dragi majore - na-to e Glenarvan. - Ve je i sama geografska irina vrijedan podatak. Francuska je poruka svakako najpotpunija od sve tri.  Sad je ve sasvim oigledno, da je svaka poruka doslovni prijevod ostalih, jer sve imaju isti broj redaka. Treba ih, prema tome, spojiti, prevesti na jedan jedini jezik pa zatim pronai njihovo najvjerojatnije, najloginije i najjasnije znaenje.
-  Na koji ete jezik sve to prevesti, na engleski, na njemaki ili na francuski? - upita major.
-  Na francuski - odgovori Glenarvan - jer nam je najvei broj rijei sauvan na tom jeziku.
-  Vaa visost  ima potpuno pravo - ree John Mangles. - Osim toga, taj nam je jezik svima dobro poznat.
-  U  redu. Ja  u  ispisati  ovu  poruku spajanjem  svih ostataka pojedinih rijei i odlomaka reenica, a pri tom u zadrati sve razmake, koji ih dijele. Ispunit emo one rijei, kojima 'smo nali nesumnjivo tono znaenje, a na kraju emo usporediti i izvui zakljuke.
Glenarvan uze pero i za nekoliko trenutaka prui svojim prijateljima papir, na kome su bili ispisani ovi reci:*
* 7. lipnja 1862. brod na tri jarbola (trojarbolnjak) Britannia Glasgow potonuo . . . goniji. . . juna ... na konpo . . . dva mornara kapetan Gr ... sudar (ili doli su na kopno) kontin . . . okrutan . . . indi . . . baena ova poruka . . . geografske duine i 37"11' geografske irine . . . Pruite im pomo . . . izgubljeni.
16
7. juin 1862.               trois-mats Britannia
sombre                                      goniie
a     terre capitaine Gr contin              -         pr
jete e document
Glasgow auS'tral
deux matelots abor cruel         indi
de longitude
et 37 11' de latitude
perdus
Pontez-leur secour
Jedan je mornar u tom trenutku doao javiti kapetanu da Duncan 'Uplovljava u zaljev Clyde i zapita za zapovijedi.
-  to namjerava vaa visost? - zapita John Mangles, obrativi se lordu Glenarvainu.
-  Stii to prije u Dumbarton, Johne. Lady Helena e se vratiti u Malcolm Castle, a ja u u London, da tu poru'ku pokaem Admiiralitetu10.
John Mangles izda potrebne zapovijedi, a mornar ih prenese prvom asniku.
-  A sada, dragi prijatelji, nastavimo svoja istraivanja. Mi  smo u tragu nekoj velikoj katastrofi. ivot nekolicine ljudi ovisi o naem otroumlju. Upotrijebimo stoga sve svoje sposobnosti da pogodimo rjeenje te zagonetke.
-  Spremni smo, dragi Edwarde - na to e lady Helena.
-  Prije svega - nastavi Glenarvan - moramo razluiti tri sasvim posebne injenice u ovoj poruci: 1. sve ono, to nam je poznato; 2. sve ono, to moramo tek nagaati, i 3. ono, to ne znamo, to sve znamo? Poznato nam je da je 7. lipnja  1862. jedan trojarbolnjak pod imenom Britannia iz Glasgowa potonuo; da su kapetan i dva mornara bacili ovu pomku u more na geografskoj irini od 370H', i da trae pomo.
-  Sasvim tono - potvrdi inajor.
-  to  moemo  tek nagaati? - proslijedi Glenarvan.
-  Ponajprije, da se brodolom dogodio negdje u junim vodama, aili pri tom vam elim odmah svratiti pozornost na rije gonie; ne namee li nam se odgovor, da se to odnosi na kraj, gdje se oni nalaze?
2   Djeca kapetana Granta
17
-  Patagonija! - uzvikne lady Helena.
-  Bez sumnje.
-  Samo, da li trideset sedma paralela sijee Patagoni-ju? - zapita major.
-  To je lako ustanoviti - odgovori John Mangles rastvarajui kartu June Amerike. - Tako je! Trideset sedma paralela dodiruje  Patagoniju.  Ona sijee Araukaniju, vodi kroz pamipe du sjevernih patagonskih zemalja i ide dalje preko Atlantskog oceana.
-  Dobro je. Sad moemo nastaviti nagaanja. Kapetan i dva mornara abor, od aborder, to znai udarili su, sudarili su se s neim, ili su doli do neega. U to su udarili? Contin...   kontinent.  Jeste  li  uli,   dakle,  kontinent, a ne otok. to se dogodilo? Evo tu imate dva sudbonosna slova pr..., to nam otkrivaju njihovu sudbinu. Tko ih je zarobio? pris, uhvaeni, ili prisonniers, zarobljeni. Tko ih je zarobio? Cruels Indiens, okrutni Indijanci. Jeste li se uvjerili? Zar nam se ove rijei ne nameu same u ostavljene praznine? Zar vam ova poruka ne postaje sve razumljivija? Zar vam se sad ne poinje sve razbistrivati?
Glenarvan je govorio -vrlo uvjerljivo. U njegovim se oima italo potpuno pouzdanje. Njegov je zanos prelazio i na sluaoee. I oni su isto tako kao i on klicali: "To je oito! Oigledno!"
Poslije nekoliko trenutaka lord Edward nastavi:
-  Dragi prijatelji, sve mi se ove pretpostavke ine neobino uvjerljive. Ja osobno mislim da se nesrea dogodila na obalama Patagonije. Uostalom, ja u zahtijevati iz Glas-gowa podatke o odreditu Britannije, pa emo odmah saznati, da li je brod mogao biti zanesen u te krajeve.
-  On! Pa to i ne moramo traiti tako daleko - oglasi se John Mangles. - Ja imam na brodu sva godita pomorskih novina Mercantile and Shipping Gazette, u njima emo nai potrebne podatke.
- Da vidimo! Da vidimo! - radoznalo e lady Glenarvan.
John Mangles uze jedan skup novina iz 1862. i stade ih urno prelistavati. Nije dugo ni traio, kad uzviknu uz izraaj zadovoljsitva.
-  30.  svibnja  1862.  Peru!  Callao!   Pod teretom odreenim za Glasgow. Britannia, kapetan Grant.
18
-  Grant! - uzvifenu loird Glenairvan. - Pa to je onaj odvani kot, kojli je htio utemeljiti drugu Novu kotsku u Tihom -oceanu!
-  Da potvrdi John Mangles - to je onaj isti kapetan koji se 1861. ukrcao u Glasgowu ona Britanniju i o kome od onda nema glasa.
-  Bez  sumnje,  bez  sumnje!   - potvrdi  Glenarvan. - Sigurno je to on. Britannia je otplovila iz Calllaa 30. svibnja,, a 7. lipnja, to jest osam dana nakon odlaska, nestala na obalama Patagonije. Eto u tim oskudnim tragovima rijei, to su nam se inile nedokuivima, vidimo cijelu sudbinu tog broda. Kako vidite, dragi prijatelji, dosta snio toga uspjeli odgonetnuti. Samo jedno nam je ostalo nepoznato, a to je geografska duina.
-  Pa ona nam je i suvina - prihvati John Mangles. - Budui da znamo, o kojoj se zemlji radi, ja se obavezujem da u vas odvesti ravno na mjesto brodoloma, ve i na temelju same geografske irine.
-  Sad nam je prema tome poznato sve. Zar ne? - zapita lady Glenarvan.
-  Sve, draga Heleno, i ja u s lakoom ispuniti sve one praznine, to nam ih je imore ostavilo izmeu pojedinih rijei,, kao da piem po diktiraniju kapetana Granta.
Lord Glenarvan uze pero i bez oklijevanja napisa ovu biljeku:*
Le 7. juin 1862, le trois^nats Britannia, de Glasgow, a sonibr sur les cotes de la Patagonie dans l'hemisphere au-stral. Se dirigeant a terre, deux matelots et le capitaine Grant vont tenter d'aborder le continent ou Us seront prisonniers de cruels Indiens. 7z5 ont jete e document par... degres de longitude et 3711' de latitude. Portez-leur secours ou Us sont perdus.
-  Dobro, dobro, dragi Eidwarde -- ree lady Helena. - Ako ti nevoljnici ikada ugledaju svoju domovinu, onda e tu sreu doivjeti samo tvojom zaslugom.
* 7, lipnja 1862. trojarbolnjak Britannia iz Glasgovva potonuo je na obalama Patagonije, na junoj hemisferi. Plovei prema obali, dva mornara i kapetan Grant nastojat e da stignu do kontinenta, gdje e ih zarobiti okrutni Indijanci. Oni su bacili ovu poruku u more na ... geografske duine i 3711' geografske irine. Pruite im pomo, inae" su izgubljeni.
19
-  I ugledat e je - prihvati Glenarvan. - Ova je poruka i previe odreena, jasna i sigurna, da bi  Engleska i zaas oklijevala pritei u pomo trojici osamljenih podanika na nekoj pustoj obali, to je uinila za Franklina11 i za mnoge druge, ona e uraditi i za brodolomce broda Bri-tannia.
-  Ali ovi bijednici - nastavi lady Helena - imaju bez sumnje i svoje obitelji koje oplakuju njihov nestanak. Moda i taj jadni kapetan Grant ima enu i djecu ...
-  Ima pravo, draga, i ja u ih obavijestiti da jo nije izgubljena svaka nada. A sad, dragi prijatelji, popnimo se na krmenu palubu, jer smo valjda ve pred lukom.
Duncan je doista ubrzao rad stroja i u tom je trenutku prolazio pokraj obale otoka Bute. Rothesav s lijepim gradiem u plodnoj dolini ostavio je desno pa uao u ue zaljeva, skrenuo zatim pred Greenokom i u est sati uveer usidrio se pred bazaltnom hridinom Duimbartona, okrunjenom glasovitim dvorcem kotskog heroja Wallacea.
Tu su potanska kola ekala lady Helenu. U tim se kolima trebala vratiti u Malcolm Castle zajedno s majorom Mac Nabbsom. Lord Glenarvan oprostio se sa svojom mladom enom i uskoio u glasgovski ekspres.
Meutim, jo prije odlaska, po najbrem je kuriru predao vaan telegram, koji je nekoliko asaka kasnije upuen Timesu i Morning Chronicheu. U telegramu je bio ovaj oglas:
"Za sve obavijesti o sudbini trojarbolnjaka Britannia iz Glasgowa s kapetanom Grantom obratite se lordu Glenar-vanu, dvorac Malcolm Castle, Luss, grofovija Dumbarton, kotska."
Tree poglavlje MALCOLM CASTLE
Dvorac Malcolm Castle, jedan od najslikovitijih u itavu podruju Highlands12, lei pokraj gradia Luss i uzdie se nad itavom njegovom udolinom. Bistra voda jezera Lo-mond plae granit njegovih jakih zidina. Pripada od pamtivijeka obitelji Glenarvan koja je u zemlji Rob-Roya1" i Fer-
20
gua Mac Gregora1* ouvala obiaje srdanog gostoprimstva starih junaka iz romana Waltera Scotta. U vrijeme socijalne revolucije u kotskoj protjeran je velik broj kmetova koji nisu mogli plaati velike zakupnine starim glavarima elana15. Jedni su pomrli od gladi, drugi poli u ribare ili se iselili u prekomorske krajeve. Zavladala je opa bijeda. Glenarvani su jedini smatrali da vjernost obvezuje podjednako velike kao i male, pa su ostali i dalje u dobrim odnosima prema svojim kmetovima. Nijedan od ovih nije morao napustiti krov pod kojim se rodio, nitko se nije morao odrei zemlje, gdje su poivali njegovi prei; svi su ostali u elanu svojih starih glavara. Stoga sada, ba u stoljeu, kad su ise kidalle sve veze i raspadale zadruge, obitelj Glenarvan imae oko sebe, i u dvorcu i na brodu Duncan, sve same kote. Sve su to bili potomci kmetova Mac Gregora, Mac Farlanea, Mac Nabbsa, Mac Naughtona iz grofovije Stirling i Dumbarton. Bjehu to vrijedni ljudi, duom i tijelom odani svojim gospodarima, a poneki su jo i sada govorili gelskim1" jezikom stare Kaledonije.
Lord Glenarvan posjedovae golemo bogatstvo kojim je inio dobra djela. Njegova je dobrota nadmaivala i samu dareljivost, jer je dobrota bila neograniena, dok je dareljivost ipak morala imati neke granice. Glavar Lussa, "la-ird" Malcolma, zastupao je svoju grofoviju u Domu lordova. Ali zbog svojlih jakobinskih ideja, koje su slabo marile da se svide hanoverskom vladarskom domu, on nije bio ba najbolje vien meu engleskim dravnicima. Osobito su mu zamjerali, to se drao starih tradicija svojih djedova i najenerginije se odupirao politikom prodiranju "onih s Juga".z'               .
pRo lord Glenarvan nije nipoto bio nazanjak, ovjek bez duha i bez inteligencije. Naprotiv, on je u svojoj grofoviji otvorio irom vrata svakoj naprednoj misli, aM je pri tom ipak ostao u dui pravi kot pa je i za slavu kotske sudjelovao sa svojim jedrilicama na utakmicama Royal Thames Yacht Cluba.
 ,Edward Glenarvan, ovjek od trideset i dvije godine, bio je visok, na licu mu bjee nekoliko strogih crta, ali mu je pogled odavao neizmjernu dobrotu. itav je njegov Mk bio proet poezijom kotskih bregova. Svi su ga poznavali kao osobito vrijedna, poduzetna i, susretljiva ovjeka. Pravi Fer-
21
gus XIX stoljea! Dobrota .mu je bila ipak najvea vrlina. Bio je bolji i od samog svetog Martina, jer bi on i cio svoj kaput dao svalkom siromahu iz kotskih bregova.
Lord Glenarvan oenio se tek prije tri mjeseca. Uzeo je gospoicu Helenu Tuffnel, kerku glasovitog otkrivaa Wil-liama Tuffnela, jednu od mnogobrojnih rtava geografske znanosti i strasti za otkriima, "
.Gospoica Helena nije bila odvjetak plemenitake obi-teljii, adi je bila kotfcinja, a to u oima Glenarvana bjee vrednije od svalkog plemstva. Glavar Lussa izabrao je tu mlladu, lijepu, odvanu i odanu enicu kao drugaricu svog ivota| Sreo se s njom jednog dana, Jfcgdno bjee osamljena, bez roditelji?, gotovo bez ikakva imutka), u domu njezina oca u Kilpatridku. Odmah je spoznao, >a bi ta uboga djevojka bila vrijedna ena, i oeni se njome.LGpspoici Heleni bjehu dvadeset i dvije godine. Bila je mlada plavojka, plavih oiju poput voda kotskih jezera na lijepom proljetnom jutruTJ Ljubav prema muu jo je i nadmaila njezinu zahvalndsfr Ljubila ga je, kao da je ona Bala bogata nasljednica, a on osamljeno siroe. Zakupnici i sluge bili isu spremni i ivot dati za svoju "dobru gospou iz Luissa".
Lord Glenarvan i lady Helena ivjeli su sretno u Mal-colm Castleu usred prekrasne divljine Highlandsa. etahu pod mranim drvoredom kestenja i sikomora i du obala jezera, gdje su jo odjekivale stare ratnike pjesme. Pro-laahu divljim gudurama, gdje su stoljea u stare ruevine uklesala povijest kotske. Jednog bi dana lutali brezovim ili arievim uimarcima posred prostranih polja poutjelog vrijesa. Drugog bi se opet uspinjali strmim vrhovima Ben Lomonida, ili bi na konju jurili samotnim dolinama. Tako su promatrali, prouavali i divili se tome kraju snova, "zemlji Rob-Roya", svim onim mjestima koja je veoma lijepo opjevao VValter Scott. Uveer, kad bi se sputao mrak, a na obzorju se pojavila prva svjetlost svjetionika "Mac Farla-ne", lutali bi grudobranima starih krunih galerija nazub-Ijenog krunita malcdknslke' kulle. Tu bi sjedili na kalkvu odvaljenu kamenu, zamiljeni, samotni, kao da nema nikoga osim njih na svijetu, usred sveane tiine prirode, u bljeoj svjetlosti mjeseine. Ddk bi se potamojelim vrhovima bregova sasvim lagano sputala no, stajali bi posve utonuli
22
u onoj istoj ekstazi i dubokom oduevljenju, kojega tajnu mogu shvatiti samo zaljubljena srca.
Tako su im prolazili prvi mjeseci poslije vjenanja. Ali lord Glenarvam nije zaboravio, da mu je ena ki velikog putnika. Slutio je da lady Helena mora imati u srcu sve Sklonosti svoga oca, i u tome se nije prevario. Sagradio je brod Duncan. Taj je brod bio namijenjen da odvede lorda i lady Glenarvan u najljepe krajeve svijeta, na valove Sredozemnog mora, do otoka Arhipelaga". Moete li zamisliti, koliko se lady Helena obradovala, kad joj je mu dao brod Duncan na raspolaganje. Doista, ima li vee sree nego ljubljeno bie odvesti do onih divnih krajeva Grke i na zaaranim obalama Orijenta proivjeti medeni mjesec.
Lord Glenarvan otputovao je, meutim, u London. Kako se radilo o ivotu nevoljnih brodolomaca, lady Heleni je to njegovo kratko -izbivanje uzrokovalo vie nestrpljenja nego alosti. Telegram, to ga je primila ve sutradan, ostavljao joj je nadu u slkori povratak. Ali pismo, to ga je primila naveer, najavljivae dulju odsutnost. Prijedlozi lorda Glenarvana naili su na neke potekoe. Treeg je dana stiglo novo pismo. U njemu lord Glenarvan nije krio razoaranja u pogledu dranja Admiraliteta.
Toga se dana lady Helena poela uznemirivati. Uveer, upravo kad je bila sama u svojoj sobi, doao ju je upitati upravitelj dvorca, Mr. Hilbert, moe li primiti jednu djevojicu i jednog djeaka, koji ele razgovarati s lordom Glenarvanom.
-  Ovdanja djeca? - upita lady Helena.
-  Nisu, gospoo - odgovori upravitelj - jer ih ja ne poznajem. Dola su balokim Vlakom, a od Lussa pjeice.
-  Zamolite ih, neka dou gore, Hilberte - ree lady Helena.
Upravitelj izie. JVl&lo zatim uvedoe djevojku i djeaka k lady Glenarvan. i Bili su to brat i sestra. Odavala ih je potpuna slinost. S'estri je bilo esnaest godina. Njezino lijepo, ali poneto umorno lice, oi koje su sigurno esto plakale, njezin smiren, ali hrabar izgled i skromna, ali ista odjea, sve se nekako ugodno doimalo. Dfala je za ruku dvanaestogodinjeg djeaka odluna izgleda, pa se gotovo inilo, kao da je sestra pod njegovom zatitom. I doista,
23
tko bi se zamjerio njegovoj sestri, imao bi ozbiljna posla s tim dobrijariomT'Sestra se zbuni pred lady Helenom. Da bi joj pomogla, lady prva progovori.
-  elite li  sa mnom razgovarati? - zapita  djevojku, hrabrei je pogledom.
-  Ne - odgovori djeak odlunim glasom - ne s vama, nego sa samim lordom Glemarvanom.
-  Oprostite mu, gospoo - ree sestra gledajui brata.
-  Lord Glenarvan nije u dvoru - nastavi lady Helena - ali ja sam njegova ena, pa ako vam ga mogu zamijeniti ...
-  Vi ste lady Glenarvan - zapita djevojka.
-  Da, gospoice.
-  Supruga lorda Glenarvana iz Mailoolm Castlea, koji je oglasio u Timesu vijest o brodolomu broda Britannia?
-  Da, da - odgovori urno lady Helena - a vi ...?
-  Ja sam gospoica Grant, gospoo, a ovo je moj brat.
-  Gospoica Gramt!  Gospoica Graint!  - uzviknu lady Helena, uzevi djevojku za rulke. Nju je privukla k sebi, a malog dobrijana poljubd u obraze.
-  Gospoo - nastavi djevojka - to vam je poznato
0 brodolomu mog oca? - Je li iv? Hoemo M ga opet vidjeti? Govorite, molim vas!
-  Drago dijete - ree lady Helena. - Ouvao me bog, da ne bih u ovakvoj polici odgovorila kakvom nepromi-Ijenou. Ne bih vas htjela tjeiti pustom nadom...
-  Govorite, gospoo, govorite! Ja sam otvrdla, bol me ne moe vie svladati; mogu ja sve doznati.
-  Drago dijete - na to e lady Helena - ima dodue veoma malo nade, ali ete moda, ako bog da, ipaik jedinog dana Ugledati vaeg oca.
-  Boe!   Boe!  - uzviiiknu gospoica Grant kroz suze koje nije mogla obuzdati, dok je Robert cjelivao ruke lady Glenarvan.
Kad je proao prvi val te bolne radosti, djevojka je poela postavljati jedino pitanje za drugim. Lady Helena joj je ispripovjedila sve o poruci: ,kako je Britannia nestala na obalama Patagonije; kako su se, po svoj prilici, jedini, preivjeli, kapetan i dva -mornara, uspjeli domoi kontinenta,
1   napokon, kako  su se obratili cijelom svijetu za pomo
24
onom porukom na tri jezika, koju su prepustili hirovima oceana.
Za sve je to vrijeme Robert Grant pogledom gutao lady Helenu; kao da mu je ivot visio na njenim usnama. U svojoj djejoj mati oivljavao je strane prizore to ih je morao proivjeti njegov Otac. Gledao ga je na mostu broda Britannia, slijedio ga meu krestama valova, s njime se zajedno hvatao za litice obale, s njim teturao po pijesku izvan dohvata mora. DOk je lady Helena govorila, njemu je vie puta izbjeglo po nekoliko uslfclika:
-  Ah! Oe! Moj dobri oe! - uzvikivao je i stiskao se uz sestru.
Gospoica Grant naprotiv sluala je sklopljenih ruku, bez rijei do kraja, a onda je uzviknula:
-  Oh! Gospoo: poruku! poruku!     <
-  Nemam je vie, drago dijete - odgovori lady Helena.
-  Nemate je vie?!
- Ne;  odnio ju je lord Glenarvan u London, a to je ba za dobro vaeg oca. Ja sam vam kazala, to sve u njoj pie i kako  smo uspjeli pronai pravi  smisao. Meu tim ostacima napola izbrisanih reenica more je potedijelo nekoliko brojaka, ali je na alost geografska duina...
-  Moe se i bez nje! - uzviknu djeak.
-  Da,  gospodine  Roberte  -  potvrdi  Helena  i  nasmijei se viidjevi ga tako odluna. - Prema tome vidite, gospoice Grant, da vam je poznato sve u tanine o toj poruci, jednako kao i meni.                                                   >
-  Da, gospoo - prihvati djevojka - ali ja bih eljela vidjeti rukopis svog oca.
-  Dobro, sutra; sutra e se moda ve vratiti lord Glenarvan. Moj mu je htio tu neosporivu poruku pokazati lordovima Admiiraliteta i isposlovati, da bi se odmah poslao jedam brod u potragu za kapetanom Grantom.
-  Je li mogue, gospoo!  - uzviknu djevojka. - To ste vi uinili za nas?
-  Da,   draga  gospoice,  ja  svakog  trenutka  oekujem lorda Glenacrvana.
-  Gospoo - ree djevojka uz izraaj najdublje zahvalnosti i s nekim pobonim zanosom - neka bog blagoslovi lorda Glenarvana i vas!
25
-  Drago dijete - nastava lady Helena - mi ne zasluujemo  nikakve  zahvalnosti.   Svatko  bi  na  naem  mjestu uinio to isto. Neka se samo ispune nade, koje sami vam ja probudila!  Vi ete ostati u naem dvorcu do povratka lorda Glenarvana...
-  Gospoo - nekala se djevojka - ja ne bih htjela zloupotrijebiti dobrotu, kojom obasipate nas strance.
-  Strance! Drago dijete, ni vi, ni va brat niste strani u ovoj  kui. eljela bih, da lord Glenarvan, im se vrati, priopi djeci kapetana Granta, to e sve poduzeti, da bi se spasio njihov otac.
Kako bi se mogla odbiti ponuda, u kojoj je bilo toliko srdanosti! Stoga je bilo zakljueno, da gospoica Grant i njezin brat doekaju povratak lorda Glenarvana u Malcota Castleu.
etvrto poglavlje PRIJEDLOG LADY GLENARVAN
Za tog razgovora lady Helena nije spomenula bojazni, koja je bila izraena u pismu lorda Glenarvana, kako su lordovi Admiraliteta primili njegov prijedlog. Nije, isto tako, nijednom rijei spomenula mogunost, da su junoameri-ki Indijanci zarobili kapetana Granta. emu da alosti jadnu djecu, prikazujui im bijedno oevo stanje, i zato da ini smanjuje nadu Ikoja se u njima probudila? To ionako nee nita bitno promijeniti. Lady Helena sve to preutje i, poto je zadovoljila radoznalost gospoice Grant, zapoe se sad propitkivati o njezinu ivotu i priMikaima, u kojima ivi, jer joj se inilo da je ova mlada djevojka jedini zatitnik malog brata.
Opis njezina ivota bio je dirljiv i jednostavan. Sad je lady Glenarvan jo vie zavoljela djevojku.
Gospoica Mary i Robert Grant bjehu jedina djeca kapetanova. Harrvju Grantu umrla je ena pri Robertovu roenju, a kad ibi odlazio na svoja putovanja duge plovidbe, ostavljao bi djecu na brizi nekoj dobroj istaroj roakinji. Kapetan Grant bijae odvaan pomorac, ovjek 'koji je znao
svoj zanat. Bio je i vrijedan mornar i dobar trgovac. Tako su u .nijemu bile utjelovljene obje vrline, ikoje rese pomorskog kapetana trgovake mornarice, ivio je u gradu Dun-dee u kotskoj u grofoviji Perth. Prema tome je kapetan Grant bio sin toga kraja. Njegov otac, upnik Crkve svete Katarine, dao mu je potpun odgoj, jer je smatrao da to ne moe uditi nikome, pa ni jednom kapetanu duge plovidbe. Harry je plovio isprva kao prvi asnik, a kasnije kao kapetan. Poslovi su mu na tim prekomorskim putovanjima dobro polazili za rukom, tako da je nekoliko godina nakon Robertova roenja imao ve dosta imutka.
U to doba isine 'mu velika pomisao, to mu je pronijela ime po cijeloj kotskoj. Poput Glenarvana, i jo nekih velikakih porodica Lowlanda, on nije mogao srcem pripadati osvajakoj Engleskoj, iako je bio njezin podanik. U njegovim oima dobrobit kotske ulije se podudarala s probici-ma Anglosasa. Da bi kotska mogla svoje -interese vani samostalno zastupati, odluio je utemeljiti veliku kotsku koloniju na nekom otoku Oceanije. A nije li on snivao i o nekoj nezavisnosti, s kakvom su prednjaile Sjedinjene Drave i kakvu e jednog dana morati dobiti Indija i Australija18? Moda. Moda je on te svoje skrovite nade nehotice i odavao. Onda emo lako razumjeti zato mu je Vlada odbila pomo u planovima za kolonizaciju. Kapetan je Grant, to^ vie, naiao i na smetnje. U svakoj drugoj zemlji bio bi izgubio i ivot. 'No Harry se nije dao pokolebati. Pozvao se na rodoljublje 'svojih zemljaka, a u taj je pothvat uloio i svoj imutak. Sagradio je brod i s izabranom posadom otplovio da istrai za svoje svrhe velike otoke Tihog oceana. Prije odlaska povjerio je djecu svojoj staroj roakinji. Bilo je to god. 1861. Godinu dana, do svibnja 1862, stizale su od njega vijesti, ali poslije odlaska iz Calllaa, od mjeseca lipnja, nije brodu Britannia Mise bilo ni traga ni iglasa. Ni Pomorske novine nisu vie otada donosile inikakvih vijesti o kapetanovoj sudbini.
U takvim je prilikama umrla stara roakinja Harryja Granta, a djeca ostadoe sama samcata na svijetu.
Mary Grantovoj bijae tada etrnaest godina. Njezin od-vani duh nije klonuo u poloaju, u Ikome se nala. Sasvim se posvetila svom bratu, koji je bio jo dijete. Morala ga je odgojiti d obrazovati. Uz najveu tednju, panju i razbori-
26
27
tost, radei danju i nou, sva se predala odgoju svog brata. Odricala se svega da bi njemu mogla to vie pruiti. Vrijedno je ona ispunjavala materinslfce dunosti. To je dvoje djece ivjelo upravo idirtjivim ivotom u gradu Dundee. Bijedu su prihvatili s ponosom i hrabro joj se odupirali. Mary nije ni na to drugo pomiljala, do na sreu svog brata, i samo je snatrila o njegovoj sretnoj budunosti. Za nju je Britannia, na alost, bila izgubljena zauvijek, a otac mrtav. Nije mogue ni opisati njezine ubuenosti, kad ju je oglas u listu Times izbavio iz te beznadnosti. Te su joj novine sasvim sluajno dopale ruku.
Nije tu bilo Oklijevanja, odmah se odluila. Nee H moda doznati da isu tijelo kapetana Granta pronali na nekoj pustoj obali, u trupu kakva razbijena broda? Pa i to bi bilo bolje nego ona strana sumnja, ono vjeno muenje zbog neizvjesnosti.
Sve to ona povjeri svom bratu, i oboje istoga dana krenue vlakom u Perth. Naveer stigoe u Malcolm Castle.
Tu je, poslije toliko strahovanja. Mary opet sinula nada.
Eto to je alosna ivotna povijest Mary Garant. Ona ju je ispripovjedila lady Glenarvan ganutljivo i jednostavno, a da pri tom nije ni pomislila, Ikalko se u tim dugim godinama kunje ponijela (kao prava junakinja. Na to je umjesto nje 'mislila lady Helena, pa je u vie navrata, ne krijui suza, privinula k sebi to dvoje djece kapetana Granita.
Kao da je Robert po prvi put uo tu ivotnu dramu. Sluajui svoju sestru, razrogaio je oi. Tek sada je shvatio to je sve uinila i to je prepatila. Kad je svrila pripovijedanje, zagrli je i stade Iklicati:
-  Ah! Majice! Dobra moja majice! - Te poklike, koji su mu dolazili iz dna srca, nije nikako mogao priguiti.
Dok su razgovarali, no je ve bila dobrano poodmakla. Znajui, da su djeca umorna, nije ih htjela due zadravati. Mary Grant i Roberta povedoe u njihove sobe. Slatko za-spae snivajui o sretnoj budunosti. Nakon njihova odlaska lady Helena pozove majora i ispripovjedi mu sve to se dogodilo te veeri.
-  Doista je Mary Grant vrijedno djevo je! - prihvati Mac Nabbs, kad je uo sve, to mu je kazala roakinja.
-  Daj boe, da mi mu uspije u svom pothvatu! - uze lady Heilena - jer bi inae poloaj ove djece postao oajan.
28
-  Uspjet e - na to e Mac Naibbs - ako lordovima Admiraliteta ne bude srce tvre od portugalskog cementa-
Usprkos tom tmajorovom uvjeravanju lady Helena nije svu no ni okom trenula, jer su je salijetale najvee bojazni.
Sutradan su Mary Grant i njezin brat ustali ve zorom i etali velikim dvoritem. Odjednom se zau tropot kola. To se lord Glenarvan vraao u Malcolm Castle, koliko god su konji mogli grabiti. Zaas se nae u dvoritu i lady Helena, u pratnji majora, i poletje u susret svom muu. Kao da je umoran, razoaran i srdit, utke zagrli enu.
-  to je, Edwarde? - uzviilknu lady Helena.
-  Eto to, draga Heleno - odgovori lord Glenarvan - da oni ljudi nemaju srca!
-  Zar su odbili ...?
-  Da, niisu mi dodijelili broda! Govorili su mi o milijunima, to su ih uzalud bacili pri potrazi za Franklinom! Izjavili su mi da je poruka zagonetna i nerazumljiva!   Relkli su mi da isu ti bijednici nestali jo prije dvije godine, te da ima veoma .malo vjerojatnosti da bi se mogli pronai! Nabrajali su mi, da su ih Indijanci, ako su ih zarobili, sigurno' odvukli u unutranjost te zemlje, i da se ne moe pretresti cijela Patagonija da bi se pronala tri ovjeka, i   to   jo tri kota; da bi ta potraga bila uzaludna i opasna;  da bi bilo vie rtava, nego to bi se ljudi spasilo.   Ukratko, naveli su sve loe razloge ljudi, (koji ele da te odbiju. Nisu oni zaboravili osnova kapetanovih, i tako je eto jadni Grant izgubljen zauvijek!
-  Oe moj! Jadni moj oe! - uzviknu Mary Grant, ba-oivii se na (koljena pred lorda GlenarY,ana.
-  Va otac!  to, gospoice... - iznenadi se on, ugledavi djevojku do svojih nogu.
-  Da, Bdvvarde, to su gospoica Mary i njezin brat, djeca kapetana Granta. Njima je eto Admiralitet dosudio sudbinu siroadi!
-  Ah! Gospoice - nastavi lord Glenarvan podiui djevojku. - Da sam znao da ste vi nazoni...
Vie nije nita mogao rei. Dvoritem zavlada neugodna tiina, prekidana jecajima. Nitko da bi izustio ma i jednu rije, ni lady Helena, ni lord Glenarvan, ni major, ni posluga dvora, koja se sjatila oko svojih gospodara. Dranje
29
tih kota, 'meutim, odavae da su ogoreni zbog postupka engleske Vlade.
Naikon nekoliko asalka major se obrati lordu Glenarva-nu i ree:
-  Prema tome, vi nemate vie nikakve nade?
-  Nikakve.
- Dobro - uzvdknu mlai Robert - ja u otii tim ljudima, pa emo vidjeti ...
Robert nije mogao dovriti tu prijetnju, jer ga je sestra sprijeila, no njegova stisnuta aka nije ba odavala -miroljubivih namjera.
-  Nemoj, Rdberte - mirila ga je Mary Grant - nemoj! Zahvalimo ovoj dobroj gospodi na svemu, to su za nas uinili; budimo im doViljeka zahvalni, a sad hajdemo.
-  Mary! - uizvikmu lady Helena.
-  Gospoice,  a  kamo  ste  to  nakanili? - zapita  lord Glenarvan.
-  Idem da ina 'koljenima molim kraljicu - odgovori djevojka - pa emo vidjeti.da li e se i ona ogluiti o molbe dvoje djece, koja vape, da se ispai ivot njihova oca.
Lord Glenarvan odmahnu glavom, ne to bi moda posumnjao u dobro srce njezina velianstva, nego zato, to je znao da Mary Granit nee moi doprijeti do ikraljice. Molitelji rijetko stiu do stuba prijestolja, jer kao da su na svim vratima kraljevskih palaa napisane one rijei, to ih Englezi stavljaju na (kolo (kormila svojih brodova:
Pctssengers are requested not to speak to the man at the wheel.*
Lady Helena pogodi misli svoga mua. Znala je da bi pokuaj djevojke ostao, uzaludan. Osjeala je da e to 'dvoje djece -morati odsada ivjeti oajnim ivotom. U tom joj trenutku sine velika i plemenita misao.
-  Mary Grant - uzviknu -ona - ekajte, dijete moje, li sluajte to u vam rei.
Djevojka je drala za ruku svog brata i bila spremna da poe. Ali zastade.
Tada -se lady Helena obrati svom muu suznih oiju, ali odluna iglasa i iva izraaja.
-  Edwarde! - zapone ona. - Kad je kapetan Grant napisao ono pismo i kad ga je bacio -u more,  on ga je po-
Molimo putnike da ne razgovaraju s kormilarom.
30
l
vjerio bojoj volji. Sudba nam ga je poslala, i to ba nama? Nema sumnje, naima ije -povjeren spas nesretnika.
-  to eli kazati, Heleno? - zapita lord Glenarvan. Meu svima zavlada grobna tiina.
-  elim rei - nastavi lady Helena - da moramo smatrati sreom, to nam se pruila tako lijepa prilika da na bralk zaponemo jednim dobrim djelom. Ti si, dragi Edwar-de, da toi meni ugodio, bio odluio poduzeti zabavno putovanje. Moe li biti boljeg i [korisnijeg uitka, nego da se spase nesretnici,  na ikoje je njihova zemlja zaboravila?
-  Heleno! - uzviiknu lord Glenarvan.
-  Da,  mislim   da  me  razumije,   Edwarde!   Duncan je vrst i dobar brod. On moe svladati juna mora. Moe preploviti i put oko svijeta, i on e ga i oploviti, ako ustreba. Da odemo, Edwarde! Da poemo u potragu za kapetanom Grantom!
Na te odvane rijei lord Glenarvan prui ruke svojoj mladoj eni, nasmijei se i privinu je Ik srcu. Mary d Robert poljubie je u ruke. Za tog uzbudljivog prizora ganuta i oduevljena posluga poe klicati iz dubine srca:
-  ivjela gospoa iz Lussa! ivjela! Triput hura! Za lorda i lady Glenarvan!
Peto poglavlje ODLAZAK DUNCANA
Ve smo spomenuli da je lady Helena imala hrabru i dobrostivu duu. Najbolji je dokaz to to je netom uradila. Lord Glenarvan doista se mogao ponositi svojom plemenitom enom ikoja ga je tako lijepo razumjela i slijedila. Njega je ve i samog bila osvojila misao da poe u potragu za kapetanom Grantom, i to ve u onom asu, kad je osjetio da ga u Londonu odbijaju. Jedini razlog, to u tome nije pretekao lady -Helenu, bio je, to se nije usudio ni pomisliti, da se s njome rastane. Sad je svako oklijevanje iezlo, jer je lady Helena sama to predloila. Posluga dvorca pozdravila je taj prijedlog oduevljenim klicanjem. Ta valjalo je spaavati brau kote kao to su i oni. Lord se Glenarvan
31
od svega srca pridruio poklicima "hura", kojima su pozdravljali gospou iz Lussa.
Budui da se o odlasku ve odluilo, nije se smjelo gubiti ni tsata vremena. Istog dana poruio je Glenarvan Johnu Manglesu da doe s Duncanom u Glasgovv te da ga opremi za putovanje u Juno more, a to bi se lako moglo pretvoriti i u put oko svijeta. Kad je lady Helena izustila taj prijedlog, mije mnogo pretjerala u pogledu vrijednosti Duncana. Bio je to vrsto graen i brz brod pa je mogao i bez 'bojazni poduzeti taikvo putovanje duge plovidbe.
Brod je bio parna jahta1" (najljepeg uzorka, istiskivao2" je dvije stotine i deset tona. Brodovi Kolumbia*, Vespuceija, Pincona i Magallanesa, to su ikao prvi pristali u Novom svijetu, bili su mnogo manji.
Duncan je bio' opremljen sa dva jarbola. Prveni jarbol nosio je prvenjau, prvenu sonjau, konjau i sljemenjau. Na velejarbolu bijahu razapete sonjaa i vrnjaa. Osim toga brod je imao prekicu, preku i preojau te letna jedra. Jednilje mu je imalo veliku povrinu, pa je mogao iskoristiti vjetar i jedriti kao obini jedrenjak, ali povrh toga raspolagao je u svom trupu mehanikom snagom. Stroj najnovije vrste od sto i ezdeset konjskih snaga imao je ureaj za pregrijavanje, ime se dobivao visok tlak pare, i gonio je dvokrili vijak. Duncan je vozei svom snagom mogao postii brzinu kao nijedan brod dotada. Za vrijeme pokusne vonje u zaljevu rijeke Glyde plovio je, prema pa-tent-logu21, brzinom od sedamdeset ualova22. To je u svemu bio izvrstan brod i njime se moglo slobodno krenuti na put oko svijeta. John Mangles se prema tome trebao pobrinuti jo samo za unutarnju opremu.
Prva je kapetanova briga bila proiriti spremita, kako bi mogao uikrcati to vie ugljena, jer na putovanju nije uvi-jeik bilo laiko dopunjavati gorivo. Ista je mjera opreza bila potrebna i za spremite hrane. Razborito je postupao John (,| Mangles kad je ulkrcao ivea za dvije godine. Novaca 'mu nije manjikalo, imao ga je ak toliko, da je kupio i jedan brodski top i namjestio ga na prednjem valobranu jahte. Nikad se ne zna to se sve moe dogoditi, a nije naodmet,
* Kolumbo je na etvrto putovanje otplovio sa etiri broda. Najvei, admiral-;ska karavela, istiskivao je 70 tona. Najmanji brod je imao jedva 50, a toliko imaju danas obalni brodii na jedra.
32
ako se zrno od osam livara moe izibaciti na etiri milje daljine.                                             f
John Mangles se u sve dobro razumio, to mu se mora priznati. Iako je sada zapovijedao obinom jahtom za zabavna putovanja, iipaik se ubrajao meu najbolje pomorske kapetane trgovake mornarice u Glasgowu. Kapetanu je bilo trideset godina; neto grube crte lica odavale su smjelost i dobrotu. I on je bio dijete dvorca; obitelj Glenarvan odgojila ga je i uinila vrsnim pomorcem. John Mangles ve je vie puta dokazao svoju vjetinu, smjelost i hlladnofcrvnost na nekoliko putovanja duge plovidbe. Kad mu je lord Glenarvan povjerio Duncan, primio ga je svim srcem, jer je glavara Malcolm Castlea volio kao roenog brata i traio prililku da se rtvuje za njega.
Prvi asnik, Tom Austin, bio je stari morski vuk, dostojan najveeg povjerenja. Posada Duncana brojila je u svemu dvadeset i pet ljudi, ubrojivi kapetana i prvog asnika, a svi su pripadali dumbartonskoj grofoviji. Sve su to bili iskuani pomorci, sinovi kmetova obitelji, koji su sainjavali na brodu pravu kotsku zadrugu vrijednih ljudi, pa nisu bili ni bez tradicionalnog piper-baga*. Lord Glenarvan je prema tome raspolagao skupom dobrih momaka koji vole svoj posao, odanih, hrabrih i jednako vjetih u rukovanju orujem kao i u manevriranju brodom. Svi su uz to bili spremni da ga slijede i u najsmjelije pustolovine. Posada Duncana nije mogla suzdrati izraze oduevljenja, kad je doznala kamo putuje. Sve su hridine Dumbartona odjekivale od poklika ushienja.
Pri opremanju i opskrbljivanju broda John Mangles nije zaboravio ni na ureivanje prostorija za lorda i lady Glenarvan za tako dugo putovanje. Morao je pripremiti kajite i za djecu kapetana Granta, jer lady Helena nije mogla odbiti Mary doputenje da ih prati na Dunconu.
to se tie malog Roberta, on bi se radije zavukao i u kaljuu2^ jahte, nego da ostane. I kad bi morao sluiti kao "mali"24, kako su svoju slubu zapoeli Nelson52 i Franklin, on bi se ukrcao na Duncan.
Tko bi mogao odoljeti takvu malom dobrijanu? Nitko to nije ni pokuao. Morali su ga ak brisati i iz popisa putni-
* Gajda, koji postoji jo i danas u kotskim etama.
3   Djeca kapetana Granta
33
fiaiofins"
"Ztn"f*
ka, jer je pod svaku cijenu htio sluiti bilo kako, kao mali, poetnik ili mornar. Johnu Manglesu bi nareeno, da ga obuava u pomorskom zanatu.
-  Dobro je - ree Robert - i neka ne tedi korbaa, ako ne budem radio kako treba!
-  Budi bez brige, dragi djeae - uzvrati ozbiljnim glasom Glenarvan, a da mu pri tom nije odao da je "maak sa est repova* ve odavna zabranjen, a na Duncanu bi osim toga bio i suvian.
Da bi upotpunili popis putnika, moramo jo spomenuti i majora Mac NabbsajjMajoru je bilo pedeset godina. Lice mu je bilo mirno i pravilno. Bio je ovjek dobre i savrene udi, skroman, tih, miroljubiv, uvijek spreman poi, kud god bi se zahtijevalo. Slagao se sa svakim, bio zadovoljan sa svaim. Nikad se nije prepirao ni ljutio. Jednakim bi se korakom penjao stubama do svoje spavaonice ili kretao grudobranom tvrave pod topovskom vatrom?] Nita ga na svijetu ne bi moglo trgnuti iz njegova mira, pa ni tane topovsko. Sigurno e i umrijeti, prije nego to doivi kakvu priliku da se naljuti. Taj ovjek nije imao samof obinu borbenu hrabrost, ^fcinu isto fiziku odvanost koja se zasniva na energiji miia, nego jojdvie onu moralnu vrstou, to je stvara postojanost duha^^Ako je uope imao kakvu" manu, to je bila ta, da je bio pravi kot od glave do pete, istokrvni Kale-donac, tvrdoglavi sljedbenik starih obiaja svoga kraja. Stoga i nije nikad htio sluiti Engleskoj, a svoj majorski in postigao je u 42. pukovniji crne strae, Highland Black Watch, koja se sastojala od samih kotskih plemia. Kao Glenarvanov roak, Mac Nabbs je ivio u dvorcu Malcolm pa je smatrao sasvim naravnim, da mu je kao majoru mjesto na Duncanu.
Takva je bila posada jahte, koja je zbog nepredvienih okolnosti morala izvriti jedno od najudnovatijih putovanja novijih vremena. Nakon dolaska na Steamboat Quai u Glasgowu brod je zaokupio radoznalost graana. Velike mase naroda dolazile ga svaki dan gledati. Svi su se zanimali jedino za jahtu i samo su o njoj govorili. Drugi su kapetani u luci bili ljubomorni, a osobito kapetan Burton, zapovjednik krasnog parobroda Scotia koji je bio vezan pokraj Dun-
* estorokraki   bi,   to   su   ga   dugo   vremena   upotrebljavali   na  engleskim brodovima.
cana, a spremao se da otplovi u Calcuttu. Duncan se prema golemom trupu parobroda Scotia inio kao brodi. Svi su ipak gledali samo jahtu lorda Glenarvana, a zanimanje je za nju svakim danom sve vie raslo.
as odlaska se, meutim, ve bio pribliio. John Mangles je zaista dokazao svoju sposobnost i okretnost. Nepun mjesec dana nakon pokusne vonje u zaljevu Clyde, Duncan je bio nakrcan, opskrbljen i opremljen. Ve bi se mogao slobodno otisnuti na puinu. Odlueno je, da se otplovi 25. kolovoza, tako da bi jahta mogla doploviti do Juga poetkom proljea na junoj hemisferi.
Kad se doznalo za plan lorda Glenarvana, poe mu stizati mnogo opomena u pogledu napora i opasnosti, to ga oekuju na takvu putovanju, ali se on na to nije ni najmanje obazirao, ve se mirno spremao na odlazak iz Malcolm Ca-stlea. Uostalom, kudili su ga i mnogi koji su mu se inae divili. Ali itavo javno miljenje bilo je na strani kotskog lorda, a sve su novine, osim "Glasila vlade" jednoduno osuivale dranje lordova u Admiralitetu. Lord Glenarvan se, meutim, nije htio osvrtati ni na osude ni na pohvale. Znao je, to mu dunost nalae, a za drugo se nije brinuo.
Glenarvan, lady Helena, major Mac Nabbs, Mary i Robert Grant, brodski sobar Olbinett sa svojom enom koja * je dodijeljena na dvorbu lady Heleni, napustili su Malcolm Castle 24. kolovoza, poto se obiteljska posluga najsrdanije i dirljivo s njima oprostila. Poslije nekoliko sati ve su se ukrcali na brod i smjestili. Narod je sa simpatijom i divljenjem pozdravljao lady Helenu, mladu i odvanu enu, koja se odrekla mirnog i raskonog ivota da bi pritekla u pomo nevoljnim brodolomcima.
Prostorije lorda Glenarvana i njegove ene zauzimale su itavo krmeno nadgrae broda. Sastojale su se od dviju spavaonica, salona i dviju umivaonica. Osim toga brod je imao zajedniku blagovaonicu, a oko nje est kabina. U pet od tih kabina smjestili su se Mary i Robert Grant, gospodin i gospoa Olbinett, te major Nabbs. Kabine Johna Mangle-sa i Toma Austina bile su na suprotnoj strani i otvarale se prema glavnoj palubi. Posada je veoma udobno stanovala u meupalublju, jer jahta nije imala nikakva tereta osim svog ugljena, hrane i oruja. John Mangles sve je uzorno uredio,
34
35
l Prikosnik, 2 Kosnik, 3 Posrtaljka, 4 Posrtno leto, 5 Rilo, 6 Top, 7 Prekica, 8 Preka, 9 Prenjaa, 10 Debleni kri sa smotanom prvenjaom, 11 Ko, 12 Koni kri sa smotanom konja-om, 13 Koi, 14 Sljemeni kri sa smotanom sljemenjaeom, 15 Prveni jarbol, 16 Sljemeni nastavak jarbola, 17 Koni nastavak jarbola, 18 Deblo jarbola, 19 Priponice, 20 Pripone, 21 Prvena sonjaa, 22 Kratice, 23 Krmeni nastavak, 24 Koi, 25 Sljemene pripone, 26 Krmeni jarbol, velejarbol, 27 Vrnjaa, 28 Sonjak, 29 Sonjaa, 30 Krmeni amac (gig), 31 Kasar ili krmeno nadgrae, 32 Kljuite pripona, 33 amac za spaavanje dignut na sohama,
34 Sidro
jer nije morao krtariti s prostorom pri ureivanju unutranjosti broda.
Duncan je morao otploviti u noi od 24. na 25. kolovoza, pri opadanju vode oseke, i to u tri sata ujutro. Meutim, prije toga su stanovnici Glasgovva doivjeli ganutljiv prizor, U osam sati naveer lord Glenarvan, njegovi gosti i itava posada, od loaa do kapetana, svi koji e sudjelovati na ovom portvovnom putovanju, iskrcae se s jahte i pooe u Sant Mungo, staru glasgowsku katedralu. Tu starinsku crkvu, to je ostala poteena usred ruevina reformacije, majstorski je opisao Walter Scott. Ona je pod svoje svodove primala putnike i mornare Duncana, a pridruila im se i velika gomila svijeta. U glavnoj lai crkve, prepunoj grobnica kao na nekom groblju, zazivao je upnik Morton blagoslov nebesa i preporuio pothvat zatiti providnosti. U jednom asu zau se glas Mary Grant koji se u staroj crkvi uzdizao na molitvu. Djevojka se molila za svoje dobroinitelje i pred bogom je lila tihe suze zahvalnice. Nakon toga je skup izaao iz crkve duboko ganut. U jedanaest sati ve su svi bili na brodu. John Mangles dovravao je  posadom p'o-sljednje pripreme.
U pono su bile potpaljene vatre. Kapetan je zatim zapovjedio da se vatre raire. Iz dimnjaka je ubrzo suknuo gust dim i pomijeao se s nonom maglom. Duncanova su jedra bila vrsto smotana u platnenu navlaku za zatitu od ae, jer je vjetar puhao s jugozapada, pa se nije mogao iskoristiti za jedrenje.
U dva sata Duncan je ve poeo podrhtavati pod trenjom svojih kotlova. Manometar je pokazivao tlak od etiri atmosfere. Iz ventila je itala pregrijana para. U tom je trenutku bila ba visoka voda prije oseke. U osvit zore ve se nazirao plovni put rijeke Clyde izmeu oznaka26 biggin-sa*. Svjetla su na oznakama sa svitanjem postepeno blijedjela. Kucnuo je as odlaska.                       *
John Mangles izvijesti lorda Glenarvana,..i ovaj se odmah pope na most.
Oseka je ve bila nastala, te je zapoelo sputanje vode. Duncan je snano zazvidao parnom zvidaljkom, odrijeio konope i oslobodio se oblinjih brodova. Upuen je stroj, i vijak je potisnuo brod u plovni put rijeke. John nije uzeo
* Humci od naslaganog kamenja, slue kao oznake.
36
37
peljara27, jer je izvrsno poznavao sve prolaze na rijeci Cly-de. Bolje od njega ne bi nitko mogao manevrirati. Jahta je posluno slijedila svaki njegov mig. Desnom je rukom davao zapovijedi stroju, a lijevom krmilu, bez ijedne rijei, mirno i sigurno. Ubrzo su iezle iz vidika i posljednje tvornice, umjesto njih viale se jo samo vile, razasute po okolnim breuljcima. Napokon je i gradska buka zamuknula u daljini.
Sat kasnije proao je Duncan kraj dumbartonskih hridi; nakon dva sata naao se u zaljevu Clyde. U est sati ujutro proao je mimo rta Cantyre, izaao iz Sjevernog kanala i zaplovio na iroku puinu Oceana.
esto poglavlje PUTNIK IZ KABINE BROJ EST
Prvog dana putovanja bilo je more dosta valovito, a predveer se vjetar jo i pojaao. Duncan se doista valjao. Gospoe su dobro uradile, to nisu izale na krmenu palubu, ve su ostale leei u svojim kabinama.
Sutradan vjetar skrenu za jednu zraku28. Kapetan John dao je razapeti prvenjau, sonjau i konjau. Duncan je bolje polegao2" na valove, i manje se osjealo ljuljanje i po-srtanje30. Lady Helena i Mary Grant mogle su se ve u zoru pridruiti lordu Glenarvanu, majoru i kapetanu na mostu. Raaj sunca bjee velianstven. Dnevno nebesko tijelo izlazilo je iz Oceana, kao da se metalni disk, pozlaen Ruolzo-vim31 nainom, die iz goleme galvanske kupke. Duncan je klizio obasjan sjajnim zraenjem, inilo se kao da su mu zrake sunca nadule jedra. Putnici jahte divili se bez rijei pojavi bljetavog nebeskog tijela.
-  Divna li prizora! - kliknu napokon lady Helena. - Ovako poinje lijep dan. Samo da nam vjetar ostane povoljan pa da i dalje tjera Duncan!'
-  Teko bi bilo poeljeti ljepi, draga Heleno - prihvati lord Glenarvan. - Ne moemo se potuiti na poetak putovanja.
-  Hoe li put dugo trajati, dragi Edvvarde? 38
-  Kapetan John odgovorit e nam na to - ree Glenarvan. - Plovimo  li  dobro?  Jeste  li zadovoljni  s  brodom, John?
-  Vrlo sam zadovoljan, vaa visosti - odgovori John.
-  Mornar upravo uiva, kad pod nogama moe osjetiti ovakav izvrstan brod. Dosad jo nisam vidio boljeg odnosa izmeu stroja i korita. Pogledajte jo, kako je i brazda glatka, kako brod lako klizi kroz valove. Plovimo brzinom od sedamnaest vorova. Ako ova brzina potraje, za deset emo dana presjei  ekvator, a za manje od pet nedjelja proi emo i rt Hoorn.
-  ujete li, Mary? - prihvati lady Helena. - Manje od pet nedjelja!
-  Da, gospoo - odgovori djevojka. - ujem, a srce mi uzrujano kuca, dok sluam kapetana.
-  A kako podnosite putovanje, gospoice Mary - upita lord Glenarvan.
-  Dosta dobro, milorde, nije mi ba najgore. Uostalom, brzo u se naviknuti.
-  A na mladi Robert?
-  Ah!  Robert - odgovori John Mangles - ako se ne provlai izmeu strojeva, onda sigurno sjedi na jabuci"2. To je mladi, koji se ruga morskoj bolesti. Eno! Vidite li ga?
Kapetan pokaza prema jarbolu. Svi skrenue pogled na prednji jarbol. Robert je upravo visio na klobunici33 sije-, menog kria, stotinu stopa visoko. Mary se nehotice trgne.
-  Ah, budite bez brige gospoice - ree John Mangles
- ja odgovaram za njega. Obeavam, da emo doskora predstaviti kapetanu Grantu krasnog objeenjaka. Nai emo mi ve tog vrijednog kapetana!
-  Neka vas nebesa uslie, gospodine Johne! - odvrati djevojka.
-  Drago dijete - nastavi lord Glenarvan - u svemu do sada vidim neki prst sudbine, a to, nas mora ispuniti nadom. Ne idemo sami, ve nas ona tjera. Ne traimo, sudbina nas vodi. Pogledajte sve te vrijedne ljude koji su se dali na posao u plemenitu svrhu. Na e nam pothvat sigurno uspjeti a uvjeren sam, da emo ga izvriti i bez potekoa. Lady Heleni sam bio obeao da u je povesti na jedno zabavno putovanje; ako se ne varam, to u obeanje i ispuniti.
39
-  Edwarde - uzviknu lady Helena - ti si najbolji ovjek na svijetu!
-  Nisam, ali zato imam najbolju posadu na najboljem brodu. Ne divite li se naem Duncanu, gospoice Mary?
-  Da, milorde - odgovori djevojka - ja se razumijem u brodove i ba zato mu se divim.
-  Zbilja?
-  Igrala sam se na brodovima svog oca jo kao posve malo dijete. Bio bi od mene morao stvoriti mornara. A da je trebalo, ja se ne bih nala u neprilici, da uzmem jedan krat34 na jedru, isto tako kao da pletem pletenicu.
-  Ej, gospoice, to to kaete? - uzviknu John Man-gles.
-  Ako tako nastavite - ree lord Glenarvan - postat ete dobar prijatelj kapetana Johna, jer on ne moe ni zamisliti bilo kakvo zvanje na svijetu, koje bi vrijedilo vie od mornarskog, pa ak ni za enu. Je li tako, Johne?
-  Svakako, vaa visosti - odgovori mladi kapetan. - Ipak moram priznati, da gospoici Grant bolje pristaje krmena paluba nego ubiranje sljemenog jedra, ali mi ipak laska, kad je ujem kako govori.
-  Osobito kad hvali Duncan- uzvrati Glenarvan.
-  Pa on to i zasluuje - potvrdi John.
-  Kad se ba tako ponosite svojom jahtom, eljela bih je pogledati do dna trupa da vidim, kako su se smjestili nai mornari pod palubom - ree lady Helena.
-  Izvrsno - doeka John - dobro im je, kao kod kue.
-  Pa oni i jesu kod kue, draga Heleno - doda lord Glenarvan. - Ova je-jahta dio nae stare Kaledonije! Ona je otrgnuti komad dumbartonske grofovije koji plovi osobitom mi-lou; prema tome nismo uope napustili svoj kraj. Duncan nam je malcolmski dvorac, a ocean Lomodsko jezero.
"" - Kad je tako, dragi Edwarde, onda nam pokai dvorac - zamoli lady Helena.
-  Bit ete slueni, gospoo - preuze Glenarvan - ali mi prije toga dopustite da obavijestim Olbinetta.
Brodski sobar bio je izvrstan konobar, iako kot, mogao se po svom dranju mjeriti sa svakim Francuzom. Svoju je slubu obavljao revno i razborito. Pourio se da primi naloge svoga gospodara.
40
-  Olbinette, mi emo se prije doruka proetati malo po brodu - ree Glenarvan, kao da je odluio poi na etnju u Tarletu ili du jezera Katrine. - Nadam se da emo po povratku nai stol ve prostrt.
Olbinett se ozbiljno nakloni.
-  Hoete li i vi s nama, majore? - upita lady Helena.
-  Ako zapovjedite - odgovori Mac Nabbs.
-  Ah! - uzviknu lord Glenarvan - major je sav u dimu svoje cigare. Ne smijemo mu je otrgnuti. On vam je nepopravljiv pua, gospoice Mary. Pui, i kad spava;
Major dade znak odobravanja, a gosti lorda Glenarvana sioe pod palubu.
Mac Nabbs ostade sam. Jo se vie obavi dimom i poe po svom starom obiaju govoriti sam sa sobom, ali bez pro-tuslovljenja. Stajao je nepomino i gledao put krme u brazdu jahte. Zatim se, nakon nekoliko asaka nijema promatranja, okrene i ugleda pred sobom neku novu osobu. Kad bi majora ita moglo iznenaditi, onda bi ga taj susret sigurno zaudio, jer tog putnika uope nije poznavao.
^s"aj^
i'Bio je visok, suh i mrav ovjek i moglo mu je biti etrdeset "godina. Doimao se kao kakav dug avao s debelom glavom. I doista, glava mu je bila iroka i jaka; imao je visoko elo, podugaak nos, velika usta i vrlo zaobljenu bradu. Goleme okrugle naoari potpuno su mu skrivale oi. Pogled mu je imao onakav neodluan izraz, kakav obino vidimo u niktalopa*. Izraz je odavao inteligentna i vesela ovjeka. Nije se mogao ubrojiti u one neugodne ljude, koji na prvi pogled odbijaju, nikad se iz naela ne smiju, a svoje duhovno siromatvo prikrivaju ozbiljnom obrazinom. Daleko od toga. irokogrudan i prijatan nastup potvrivao je da taj neznanac zna i stvari i ljude uzimati s dobre strane. Lako se moglo naslutiti, kakav mu je nain govora: rastresen, onako kako govore oni koji ne vide to gledaju, i ne uju to sluaju. Na glavi mu je bila putna kapa, a na nogama jake, ute, visoke cipele s konim dokoljenicama. Nosio je kestenjaste hlae od baruna, a isti mu je takav bio i kaput s neizmjerno mnogo depova. inilo se, da su svi ti depovi natrpani notesima, dnevnicima, biljenicama, lisnicama
* Niktalopija, osobito svojstvo oka da vidi predmete u tami.
41
i s tisuu drugih suvinih stvari, a da i ne spominjemo jo i dalekozor, objeen preko ramenaJ|
Neznaneva je ivahnost bila susta suprotnost majorova mira. Obilazio je oko Mac Nabbsa, gledao ga i pitao oima. Major je naprotiv i dalje ostao miran, a da se nije ni zapitao odakle je, ni kamo ide, ni kako je dospio na Duncan.
Kad je zagonetna osoba vidjela da se major uope ne osvre na pokuaje pribliavanja, uzela je dalekozor koji se mogao razvui vie od jednog metra, i uperila ga na obzor, gdje se nebo sastaje s morem. Onako nepomian i s raskre-enim nogama doimala se kao neki putokaz na cesti. Nakon promatranja koje je trajalo oko pet minuta, neznanac je spustio dalekozor na palubu i podupro se na nj kao na obian tap. Ali pojedini se dijelovi instrumenta uvukoe jedan u drugi, dalekozor se sklopi, a novi putnik izgubi potporanj i umalo da se ne opruzi koliko je dug i irok, podno velejar-bola.                                                                                      ,
Na majorovu bi se mjestu svatko drugi barem nasmijeio. Ali Mac Nabbs nije ni okom trepnuo. Sad je ve i neznancu bilo dosta.
-  Sobaru! - uzviknu s takvim naglaskom, da si odmah mogao prepoznati stranca.
Prieka, ali se nitko ne pojavi.
-  Sobaru! - ponovi glasnije.
Gospodin je Olbinett upravo prolazio palubom; poao je u kuhinju pod pramanim nadgraem i nemalo se iznenadio, kad je uo kako ga zove neka Ijudeskara koje nije poznavao.
"Kako se taj ovdje stvorio?" zapita se u sebi. "Neki prijatelj lorda Glenarvana? Ne, nije mogue!"
Ipak se pope na krmenu palubu i priblii neznancu.
-  Jeste li vi brodski sobar? - zapita ga neznanac.
-  Jesam, gospodine - odgovori Olbinett - ali nemam ast...
-  Ja sam putnik iz kabine broj est.
-  Broj est? - ponovi sobar.
-  Ba tako, a kako se vi zovete?
-  Olbinett.
-  Onda, dragi prijatelju Olbinette, treba se pobrinuti za doruak, i to to prije! - uze neznanac iz kabine broj est.
42
- Evo ve trideset i est sati nisam nita okusio; ta, trideset i ,est sati sam prospavao. To se mora oprostiti ovjeku, koji je bez predaha dojurio iz Pariza u Glasgow. A, molim vas kad se ovdje dorukuje?
-  U devet sati! - odgovori Olbinett mehaniki. Stranac je htio pogledati na sat, ali to nije ilo tako brzo,
jer ga je pronaao tek u devetom depu.
-  Uh! Jo nije ni osam sati! Dobro, Olbinette, dajte mi onda barem jedan dvopek i aicu sherrvja, da mi bude lake ekati, jer umirem od gladi.
Olbinett je sluao, a da nita nije razumio. Uostalom, neznanac je neprestano govorio, ivahno i s lakoom, prelazei s jednog predmeta na drugi.
-  A to je s kapetanom? - zapita neznanac. - Kapetan jo nije ustao? A prvi asnik? to radi prvi asnik? Zar i on jo spava? More je sreom mirno, a vjetar povoljan, pa brod plovi sam!
Ba dok je on to govorio, pojavi se John Mangles na stubama krmenog nadgraa.
-  To je kapetan - ree Olbinett.
-  Drago mi je - uzviknu neznanac - drago mi je, to se mogu upoznati s vama, kapetane Burtone!
Tko bi se mogao vie iznenaditi od Johna Manglesa! Odakle se mogao na brodu stvoriti taj stranac, koji ga jo i zove "kapetane Burtone"?
Stranac, meutim, nije mogao zaustaviti izljev svoje rjeitosti:
-  Dopustite mi, da vam stisnem ruku. To nisam uinio preksino samo zato, to znam da se pri odlasku ne smije nikome smetati. Ali danas sam upravo presretan, to emo sklopiti poznanstvo.
John Mangles gledao je razrogaenih oiju as Olbinetta, as novog doljaka.
-  Sad, kad smo se upoznali, dragi kapetane, proaskaj-mo kao stari prijatelji. Molim vas, jeste li zadovoljni sa Scotijom?
-  to  to  govorite  o  Scotiji?  -  izusti  napokon  John Mangles.
-  Pa Scotia, kojom plovimo. Dobar je ovo brod. Mnogo su mi hvalili fizika svojstva broda, a jo vie moralne osobine njegova zapovjednika, vrijednog kapetana Burtona. Je-
43
ste li u rodu s velikim afrikim otkrivaem? Hrabar je to ovjek. Ako jeste, onda estitam!
-  Gospodine - prekine ga John Mangles - ne samo to nisam ni u kakvom srodstvu s otkrivaem Burtonom, nego ja uope nisam ni kapetan Burton.
-  Ah - uzviknu neznanac - onda sigurno govorim s prvim asnikom Scotije, gospodinom Burdnessom?
-  Gospodin Burdness? - zaudi se John Mangles koji je poeo nasluivati istinu. Samo jo nije znao, ima li posla s luakom ili smetenjakom i to ga je muilo. Ali upravo kad je htio to pitanje posve raistiti, pojavie se na palubi lord Glenarvan, njegova ena i gospoica Grant. Stranac ih 

opazi i uzviknu:

-  Evo putnika!  Evo i putnika!  Sjajno!  Nadam se, gospodine Burdnesse, da ete me predstaviti...
I uputi se slobodno prema njima i obrati im se ne ekajui da ga John Mangles predstavi:
-  Gospoo - ree gospoici Grant, a sa  "gospoice" obrati se lady Heleni - gospodine... - zapoe okrenuvi se lordu Glenarvanu.
-  Lord Glenarvan - dometne John Mangles.
-  Milorde - nastavi opet neznanac - oprostite, to se sam predstavljam, ali se na moru moemo malo osloboditi strogih pravila pristojnosti. Ja se nadam da emo se brzo zbliiti i da e nam putovanje Scotijom u drutvu ovih gospoa biti ugodno i zabavno.
Lady Helena i gospoica Grant nisu smogle ni rijei, da mu odgovore. Nisu mogle protumaiti, na koji je nain taj uljez doao na krmenu palubu Duncana.
-  Gospodine  -  zapita  napokon   Glenarvan  -  s   kim imam ast govoriti?
-  Ja sam Jacques-Eliacin-FranLois-Marme Paganel, tajnik Geografskog drutva u Parizu, dopisni lan istih drutava u Berlinu,  Bombavu,  Darmstadtu,  Leipzigu,  Londonu,  Petro-gradu, Beu i New Yorku, honorarni lan Kraljevskog geografskog i Etnografskog instituta Istone Indije. Nalazim se na putu u Indiju. Poto sam dvadeset godina svog ivota proveo na geografskim radovima u kabinetu, odluio sam prijei na primijenjenu znanost. Cilj mi je da povezem pojedine radove velikih putnika.
44
Sedmo poglavlje
ODAKLE JE DOAO I KAMO PUTUJE JACOUES PAGANEL
Tajnik Geografskog drutva bijae zacijelo prijazna osoba, jer je sve to izgovorio s mnogo ljubaznosti. Lord Glenarvan dobro je, uostalom, znao, tko je pred njim. Znao je i za ime i za zasluge Jacquesa Paganela. Njegovi geografski radovi, izvjetaji o modernim otkriima u vjesniku Drutva i dopisivanje s itavim znanstvenim svijetom uinili su ga jednim od najistaknutijih uenjaka Francuske.
Lord Glenarvan srdano mu prui ruku.
-  A sad, kad smo se upoznali - nadoda on - dopustite mi, gospodine Paganele, da vam postavim jedno pitanje.
-  Dvadeset pitanja, milorde - odgovori Jacques Paganel. - Uvijek u osjeati zadovoljstvo, kad mogu s vama askati.
-  Jeste li se vi to preksino ukrcali na ovaj brod?
-  Da, milorde, preksino u osam sati. Iz kaledonskog vlaka uskoio sam u koiju, a iz koije na Scotiju. Na njoj sam bio ve iz Pariza rezervirao kabinu broj est. No je bila tanina, a na brodu nisam vidio nikoga. Nakon punih trideset sati putovanja bio sam tako umoran, da sam se odmah zavukao u postelju. Znao sam osim toga, da je prvih dana putovanja dobro to manje izlaziti, ako se eli ouvati od morske bolesti. estito sam se naspavao, i to trideset i est sati, moete mi vjerovati.
Sad su ve sluaoci Jacquesa Paganela znali rastumaiti njegovu nazonost na brodu. Taj je francuski putnik zabunom zamijenio brodove i ukrcao se, dok je posada Duncana bila u crkvi Saint Mungo, na molitvi. Sve se razjasnilo; ali to e rei na uenjak geograf, kad dozna ime i odredite broda, na kome plovi?
-  Tako, gospodine Paganele, vi izabraste - Calcuttu kao polaznu toku za svoja putovanja? - zapita Glenarvan.
-  Da, milorde. itava sam svog ivota matao o tome da mi je vidjeti Indiju. To je uvijek oio moj najljepi san. Sad e mi se napokon ostvariti u zemlji slonova i Tanga35.
45
-  Prema tome, gospodine Paganele, vama ne bi bilo svejedno, kad biste posjetili neku drugu zemlju?
-  Ne, milorde, bilo bi mi neugodno, jer imam preporuke   za   lorda   Sommerseta,  generalnog  guvernera   Indije, osim toga imam i jedan nalog Geografskog drutva koji bih htio svakako izvriti.
-  Ah, imate i nalog?
-  Da, trebalo bi da pokuama izvriti udnovato, ali korisno putovanje. Program mi je za to putovanje sastavio moj ueni prijatelj   i  kolega,  gospodin Vivien  de  Saint-Martin. Imao bih se uputiti tragovima brae Schlaginweit, pukovnika Waugha, Webba,  Hodgsona, misionara Huca i  Gabeta, Moorcrofta, Julesa Remvja i mnogih drugih slavnih putnika. Ja bih htio nastaviti ondje, gdje je na alost god. 1846. misionar Krick zapeo. Ukratko, htio bih istraiti tok rijeke Jaru--Dangbo-u koja u duini od tisuu i pet stotina kilometara protjee kroz Tibet, a tee du sjevernog nastavka Himalaje. elim ustanoviti, da li ta rijeka utjee u Brahmaputru, sjeveroistono od Assama. Zlatna medalja, milorde, pripast e onom istraivau, kome poe za rukom rijeiti to pitanje, jedno od najvanijih u zemljopisu Indije.
Paganel je bio upravo divan, govorio je ivahno i oduevljeno. Pustio je, da ga matanja zanegu. Tko bi ga mogao prekinuti! Prije bi zaustavio Rajnu na slapovima kod Schaff-hausena nego njega.
-  Gospodine Jacques Paganele - ree lord Glenarvan, kad je ugrabio priliku u kratkoj stanci -to bi bilo svakako prekrasno putovanje, a i znanost bi vam odala najvee priznanje. Meutim, ne elim produljivati zabludu, u koju ste upali. Vi ete se, barem za sada, morati odrei uitka da pohodite Indiju.
-  Odrei! A zato?
-  Jer   su  -vam   prema   Indijskom   poluotoku   okrenuta lea.
-  Kako to, kapetane Burtone ...?
-  Nisam ja kapetan Burton - odgovori John Mangles.
-  Ali Scotia...
-  Ni ovaj brod nije Scotia!
46
Paganelovo uenje ne bi nitko mogao opisati: On je. gledao redom lorda Glenarvana koji se drao ozbiljno kao uvijek; lady Helenu i Mary Grant kojima se na licu vidio izraaj iskrene suuti; Johna Manglesa koji se smjekao, i majora koji nije ni okom trepnuo. Paganel potom slegnu ramenima, spusti naoari s ela na oi i uzviknu:
-  Divne li ale!
Ali u tom mu trenutku pogled pade na kolo kormila. Na njegovu su obruu upisane ove dvije rijei:
DUNCAN GLASGOW
-  Duncan! Duncan! - ote mu se krik pun oaja. Zatim jurnuvi niza stube kasara36, sunu u svoju kabinu. im je nesretni uenjak otiao, nitko, osim majora, nije
vie mogao ostati ozbiljan; svi do zadnjega mornara pras-nue u smijeh. Zamijeniti vlak! Hajde de! Zamijeniti edinburki vlak s dumbartonskim! I to se moe. Ali ukrcati se na drugi brod i ploviti u ile umjesto u Indiju prelazi granice svake rastresenosti!
-  Tome se nita ne udim kod Jacquesa Paganela - ree Glenarvan. - On je ve na glasu sa svojih nezgoda. Jednom je izdao glasovitu kartu Amerike, a u nju je uvrstio Japan! Ipak mu sve to ne moe umanjiti ugled izvrsna uenjaka i glas jednog od najboljih francuskih geografa.
-  Ali to emo sada s jadnim gospodinom? - zapita lady Helena. - Ta ne moemo ga odvesti u Patagoniju.
-  Zato ne? - odgovori ozbiljno Mac Nabbs. - Ne moemo mi odgovarati za njegovu rastresenost. Pomislite, da je u vlaku, bi li ga mogao zaustaviti?
-  Ne bi, ali bi mogao izai na prvoj postaji - odgovori lady Helena.
-  Pa to moe uiniti i ovdje - ree Glenarvan. - Na volju mu je da se iskrca, kad prvi put pristanemo.
U tom se trenutku Paganel, jadan i kukavan, penjao na kasar, poto se uvjerio, da mu je prtljaga na brodu. Neprestano je ponavljao zlokobne rijei: Duncan! Duncan! Drugo mu neto nije padalo na pamet. Koraao je gore-dolje, promatrao jarbole jahte, promatrao horizont morske puine. Napokon poe Glenarvanu:
47
-  A Duncan plovi__?
-  U Ameriku, gospodine Paganele. *- Kamo tonije ...?
-  U Concepcion.
-  U ile! IJ ile! - zavapi nesretni geograf. - A moja zadaa u Indiji? to e na sve to rei gospodin Ouatrefage, predsjednik Centralne komisije? A gospodin d'Averzac? A gospodin Cortambert? A gospodin Vivien de Saint-Martin? Kako im mogu izai pred oi na sjednicama Drutva?!
-  Gospodine Paganele - mirio ga Glenarvan - nemojte zdvajati. Sve e se nekako urediti. To neznatno zakanjenje lako ete podnijeti. Jaru-Dangbo-Cu ekat e vas u planinama Tibeta. Mi emo naskoro pristati na Madeiri. Tamo ete lako nai brod, koji e vas vratiti u Evropu.
-  Hvala vam, milorde! to mi drugo preostaje nego da se pomirim sa sudbinom. Ovo je doista neobian doivljaj, ovakvo se neto moe samo meni dogoditi. A moja rezervirana kabina na Scotiji?
-  Ah, Scotia! Savjetujem vam, da se nje, barem za sada, odreknete.
-  Uostalom - ree Paganel, poto je ponovo pogledao brod - Duncan je jahta za zabavna putovanja?
-  Da, gospodine - odgovori John Mangles - i pripada njegovoj visosti lordu Glenarvanu.
-  Koji vam nudi na njemu najtoplije gostoprimstvo - doda Glenarvan.
-  Najsrdanija vam hvala, milorde - ree Paganel. - Vaa me se srdanost najtoplije doima. Ali dopustite mi jednu jednostavnu primjedbu.  Indija je prekrasna zemlja; puna je udesnih iznenaenja za putnike;  gospoe je bez sumnje ne poznaju... Eto, kormilar nema nego da malo za-okrene kolo, i jahta Duncan plovit e isto tako lako prema Calcutti kao i prema Concepcionu, a kako se radi o zabavnom putovanju...
Na ovaj prijedlog Paganela svi podigoe glavu. To mu prekinu dalje izlaganje misli, i on zamuknu.
-  Gospodine Paganele - ree tada lady Helena - kad bi se radilo samo o zabavnom putovanju, ja bih vam odmah rekla: poimo svi zajedno u Indiju, i lord Glenarvan bi mi to odobrio. Ali Duncan plovi po brodolomce koji su negdje
48
naputeni na obali Patagonije, a put s takvom ovjekoljubivom nakanom nije lako izmijeniti.
U nekoliko asaka rastumaen je francuskom putniku itav poloaj. On je s uzbuenjem saznao za poruke koje im je sama providnost poslala. Doznao je za sluaj kapetana Granta i za plemeniti prijedlog lady Helene.
-  Gospoo, dopustite da vam estitam na vaem dranju u cijelom tom sluaju. Moram vam se neizmjerno diviti. Neka samo vaa jahta nastavi svoj put. Ja bih. sebi itava ivota predbacivao, kad bih skrivio, da zakasni makar i samo jedan dan.
-  Hoete li se dakle i vi pridruiti naoj potrazi? - zapita lady Helena.
-  Nemogue,  gospoo!   Svoju  zadau  moram  svakako izvriti. Ja u se iskrcati u prvoj luci...
-  Prema tome na Madeiri - ree John Mangles.
-  Tako je, na Madeiri. Tamo u biti samo tisuu milja* daleko od Lisabona i ekat u neko prijevozno sredstvo;
-  Kako god elite, gospodine Paganele - na to e Glenarvan. - to se mene tie, ja sam sretan, to vam mogu pruiti gostoprimstvo na svom brodu za tih nekoliko dana. Nadam se, da vam u naem drutvu nee biti odvie dosadno.
-  Ah, milorde - uzviknu uenjak - ja sam naprotiv presretan, to sam se zabunio na ovako ugodan nain. Uza sve to, nije li to upravo smijeno ukrcati se put Indije, a jedriti u Ameriku?
Unato tunoj misli, Paganel se pomirio s pomilju na zakanjenje, kojemu se nije mogao ukloniti. Vladao se ljubazno, veselo, pa ak i rastreseno. Gospoe je oarao dobrim raspoloenjem. Jo prije veeri postao je dobar prijatelj sviju na brodu. Zamolio je da mu pokau glasovitu poruku. Dugo ju je, podrobno i pomno prouavao. I on je bio miljenja, da se poruka ne moe nikako drugaije protumaiti. Osobito se zagrijao za Mary Grant i njezina brata. Svakako je nastojao da ih ohrabri. Djevojka se morala nasmijati njegovu nainu, kako je predviao sve dogaaje i kako je Duncanu obeao siguran uspjeh. Doista, da nije imao svog zadatka, on bi se oduevljeno dao u potragu za kapetanom Grantom.
* Jedna milja ima 1852 m. - Prev. 4   Djeca kapetana Granta
49
A tek kad je doznao, da je lady Helena kerka Williama Tuffnela, usklicima divljenja nije bilo ni kraja ni konca. Poznavao je njezina oca. Bio je to smion uenjak! Koliko li su samo pisama izmijenili, dok je VVilliam Tuffnel bio dopisni lan Drutva! On, ba on ga je predstavio Drutvu zajedno s gospodinom Malte-Brunom! To je susret! A kakvo je tek zadovoljstvo putovati s kerkom Williama Tuffnela!
Napokon je zamolio lady Helenu, smije li je zagrliti. La-dy Glenarvan je dopustila, iako je to izgledalo malo "im-proper"37.
Osmo poglavlje JEDAN VRIJEDAN OVJEK VIE NA DUNCANU
Meutim, jahta je plovila prema ekvatoru povoljnom junom strujom38 sa sjeverne Afrike. Tridesetog kolovoza ugledae Madeiru. Glenarvan je, drei se obeanja, ponudio rsvome novom gostu, da e pristati, kako bi se mogao iskrcati.
-  Dragi lorde - ree Paganel - ne bih se htio s vama takmiiti u utivosti. Jeste li i prije mog dolaska na brod namjeravali zaustaviti se na Madeiri?
-  Nisam - odgovori Glenarvan.
-  E, onda mi dopustite da iskoristim svoju zlosretnu rastresenost. Madeira je odve poznat otok. Ona ne moe geografu pruiti nita novo. O toj je skupini ve sve reeno i napisano; uostalom, i vinogradarstvo je potpuno u opadanju. Pomislite, na Madeiri nema vie trsa! Berba 1813. donijela je dvadeset i dvije tisue pipa* vina, a 1845. spala je na dvije tisue est stotina ezdeset i devet. Danas ne donosi ni pet stotina, alosna pojava. Ne bi li vam bilo svejedno, kad biste pristali na Kanarskim otocima...?
-  Pristanimo na Kanarima - odgovori Glenarvan - to nas ionako ne udaljuje od puta.
-  Znam, dragi lorde. Na Kanarskim otocima su barem tri grupe za prouavanje, a da i ne spominjem vrh Teneriffe koji sam uvijek elio vidjeti. Sad mi se prua lijepa zgoda.
* Pipa ima 50 hektolitara.
.50

KAPVERDSKI 01
1.C.OOOOOO              (tm)_
51
Iskoristit u je, dok budem ekao da proe kakav parobrod koji e me vratiti u Evropu. Popet u se na uvenu goru.
-  Kako god elite, dragi Paganele - odgovori lord Gle-narvan, ne mogavi suzdrati osmijeh.
Imao je posve pravo da se nasmije.
Kanarski otoci nisu daleko od Madeire. Od jedne do druge skupine otoka ima tek dvije stotine pedeset milja**, a to je neznatna daljina za Duncan koji razvija lijepu brzinu.
Trideset prvog kolovoza, u dva sata poslije podne, John Mangles i Paganel etahu palubom kasara. Francuz je svog druga obasipao pitanjima o ileu; odjednom kapetan zastade i pokaza prema junom dijelu obzorja.
-  Gospodine Paganele! - ree John Mangles.
-  Izvolite, dragi kapetane - uzvrati uenjak.
-  Pogledajte ovamo, zar nita ne vidite?
-  Ba nita.
-  Pa vi ne gledate kamo treba. Na obzoru, gore vie, TI oblacima!
-  U oblacima! Uzalud traim...

-  Gledajte sad, ba iza vrha kosnika39.
-  Ne vidim nita.
-  Zato, to neete da vidite. Bilo kako bilo, pa ako smo i udaljeni etrdeset milja, ve se sasvim jasno vidi iznad obzora vrh Teneriffe. ujete li me?
Htio ili ne htio, Paganel je morao priznati poslije nekoliko sati da ga vidi. Jedino bi ga sljepoa mogla izvui.
-  Vidite li ga napokon? - zapita John Mangles.
-  Da, da, sasvim dobro - odgovori Paganel. - A potom nadoda s omalovaavanjem: - I to, to mi je taj, kako ga zovu, vrh Teneriffa!4"
-  Da, ba to.
-  Izgleda sasvim osrednje visine.
-  A ipak se die tri tisue sedam stotina i jedanaest metara iznad morske razine.
   - S Montblancom se ne moe mjeriti.
-  Moe biti, ali kad se budete penjali na njega, moda e vam se initi ipak dosta visok.
** Oko 90 lieuea. - Bilj. pisca; - 453 kilometra. - Prev.
52
-  Penjati se na njega, molim vas dragi kapetane, a zato poslije gospode Humboldta i Bonplana? Humboldt je pravi veleum! On je ve bio na toj planini i tako ju je opisao da se bolje i ne moe. On je uoio pet pojasa: podruje trsa, pojas lovorike, zonu bora, predjel alpinske vritine i napokon podruje goleti. On je stupio nogom i na sam vrh planine obuhvatio povrinu veliku kao etvrtina panjolske. Nakon toga istraio je vulkan do utrobe, dopro je do dna ugaenog kratera. Pitam vas to jt ostalo za mene da uradim nakon toga velikog ovjeka?
-  Doista - odgovori John Mangles - nije ostalo nita ni za pabirenje. teta, jer ete se doista dosaivati u luci Teneriffe, ekajui na parobrod. Nemam nade, da ete ondje nai toliko zabave, da biste se malo rastresli.
-  Nita osim moje rastresenosti -r- dobaci Paganel na-smijavi se. - Ali dragi Mangles, nema li i na Kapverdskim otocima dobrih luka?
-  Zapravo ima. Nita lake, moete se iskrcati u luci Praia,
-  A da i ne govorimo o jednoj prednosti koja nije za odmet - nadoda Paganel. - Kapverdski otoci nisu daleko od Senegala, gdje u nai dosta zemljaka. Ti otoci nisu dodue osobito zanimljivi, divlji su i nezdravi, ali oku geografa sve je vano. Gledanje je znanost. Ima ljudi koji ne znaju gledati i putuju s toliko razumijevanja kao obian rak. Vjerujte, ja ne spadam u njihovu kolu.
-  Kako   vam   drago,   gospodine   Paganele   -   odgovori Johan Mangles. - Uvjeren sam, da e od vaeg boravka na Kapverdskim otocima geografija imati samo koristi. Pristati moramo svakako, ve i radi kranja ugljena. Moete se prema tome iskrcati, a da nam ne prouzroite nikakva zakanjenja.
Nakon tog odgovora kapetan skrene kurs41 tako, da proe zapadno od Kanarskih otoka. Glasoviti vrh ostavljen je s lijevog boka. Duncan je i dalje .plovio nesmanjenom brzinom. Jarevu obratnicu presjekao je 2. rujna u pet sati ujutro. Tada se poelo mijenjati vrijeme. Zrak je postao vlaan i teak, pravo razdoblje kia ili, kako ga panjolci zovu, "el tiempo de las aguas"42. Za putnike nije dodue ugodno, ali je korisno za stanovnike afrikih obala, jer nemaju stabala, pa prema tome ni vode. Vrlo uzburkano more rastje-
53
ralo je putnike s palube, ali su se ivahni razgovori vodili u blagovaonici.
Treeg rujna Paganel poe skupljati prtljagu, kako bi se mogao uskoro iskrcati. Duncan je prolazio izmeu Kapverd-skih otoka. Proao je pokraj otoka Sel, pravog pjeanog, neplodnog i pustog groba. Poto je oplovio dugake koraljne grebene, naao se suboice43 otoka Sao Thiago. itavim otokom, od sjevera do juga, protee se bazaltni planinski lanac, a na oba se kraja svrava visokim planinskim glavama. John Mangles uputi zatim brod prema ulazu u zaljev Villa-Prao, gdje ga naskoro i usidri pred gradiem nad dubinom od petnaest metara. Vrijeme je postalo runo, a mla-tanje44 upravo silno, iako je zaljev bio zaklonjen od vjetrova s puine. 
Kia je 

tako lijevala, da se jedva mogao vidjeti grad na terasastoj visoravni, koju su podupirale vulkanske hridine, visoke do stotinu metara. Grad se doimao veoma tuno, kroz ovakav gust zastor kie.

Lady Helena nije mogla pregledati grad, iako je bila odluila, a ni ugljen se nije mogao ukrcavati bez velikih potekoa. Dok su nebo i more mijeali svoje vode u neopisivoj zbrci, putnici su na Duncanu ostali zatoeni pod kasa-rom. Razgovor se vodio, naravno, uglavnom o vremenskim prilikama. Svatko je rekao svoje, osim majora, koji je taj opi potop promatrao posve ravnoduno. Paganel se uetao kimajui glavom.
-  Ba meni za inat.
-  Svakako - nadoda Glenarvan - priroda se urotila protiv nas.
-  Ipak u je nadvladati.
-  Ne moete na ovakvu kiu - ree lady Helena.
-  Mogu, gospoo, mogu a bojim se jedino za prtljagu i instrumente. Sve e mi unititi.
-  Najgore je dok se iskrcavate - nastavi Glenarvan - a kad stignete u Praiju, ve ete se nekako smjestiti, istoa ba nee biti osobita, jer drutvo majmuna i svinja nije uvijek ba najugodnije. Ali pravi se putnik na to ne osvre. Ipak, prije svega drat e vas nada, da ete za sedam ili osam mjeseci otputovati u Evropu.
-  Sedam ili osam mjeseci?! - uzviknu Paganel.
-  Najmanje.  Za  kinog  razdoblja  brodovi  rijetko  pristaju na Kapverdskim otocima. Osim toga to vrijeme moe-
54
te korisno upotrijebiti. Ovo otoje jo nije dovoljno poznato. Mnogo se toga jo moe uraditi u topografiji, klimatologiji, etnografiji i hipsometriji.
-  Moete prouavati rijeke - ree lady Helena.
-  Nema ih, gospoo - odgovori Paganel.
-  Dobro, onda rjeice.
-  Nema ni njih.
-  Pa onda potoke.
-  Jo manje.
-  Onda se oborite na ume - umijea se major.
-  Za ume treba stabala, a nema ni njih.
-  Lijepa li kraja! - uzvrati major.
-  Tjeite se, dragi Paganele - ree tada Glenarvan - imat ete barem dosta brda.
-  Oh, ta su opet nevisoka i nezanimljiva, milorde. Uostalom, i ona su ve prouena.
-  Prouena? - zaudi se Glenarvan.
-  Da, takva srea mene uvijek prati. Na Kanarima sam naiao na Humboldtove radove, a ovdje me je pretekao jedan geolog, Charles Sainte-Claire Deville.
-  Nije mogue!
-  Bez svake sumnje - nastavi Paganel lukavim glasom. - Taj se uenjak nalazio na dravnoj korveti45 La Decid.ee. Za vrijeme boravka na Kapverdskim otocima on se popeo na najvii vrh otoja, na vulkan otoka Fogo.  to bih ja jo mogao uraditi poslije njega?
-  Doista alosno - odgovori lady Helena. - to e onda biti s vama, gospodine Paganele?
Paganel je utio nekoliko trenutaka.
-  Doista - nastavi Glenarvan - bolje biste uradili da ste se iskrcali na Madeiri, iako nema vie vina na njoj.
Nova utnja uenog sekretara Geografskog drutva.
-  Ja, ja bih ostao - ree major, jednako kad da je rekao: ja ne bih ostao.
-  Dragi Glenarvane - zapita tada Paganel - gdje kanite jo pristati?
-  Oh, nigdje prije Concepciona.
-  Vraga! Pa to me mnogo udaljuje od Indije.
-  Ni najmanje; od trenutka, kad prijeete Hoorn, opet se pribliavate.
55
-  Sumnjam.
-  Uostalom - nastavi Glenarvan drei se najozbiljnije - kad ovjek putuje u Indiju, onda nije ba osobito vano, u koju: Istonu ili Zapadnu.
-  Kako, nije vano?
-  Stanovnici patagonskih pampa isto su tako Indijanci kao i uroenici Pendaba48.
-  Bogme, milorde - uzviknu Paganel - takvo mi tumaenje ne bi nikad palo na pamet!
-  Osim toga,  dragi Paganele, zlatna se medalja moe zasluiti na bilo kojem mjestu. Svagdje se moe poneto uraditi, istraiti ili otkriti, jednako u planinskim lancima Kordiljera kao i u planinama Tibeta.
-  A tok rijeke Jaru-Dangbo-u?
-  Lako za to! Zamijenit e vam ga Rio Colorado! To je ionako slabo poznata rijeka, a na kartama tee odvie po mati geografa.
-  Znam, dragi lorde, ima tu pogreaka i od vie stupnjeva. Ni aska ne sumnjam, da bi me Geografsko drutvo bilo uputilo i u Patagoniju, isto kao i u Indiju, samo da sam predloio. Ali na to nisam mislio.
-  Eto, i to je djelo vae rastresenosti.
-  Dakle, gospodine Paganele, hoete li s nama? - upita lady Helena najprivlanijim glasom.
-  A moja zadaa, gospoo?
-  Napominjem   vam   da   emo   proi   kroz  Magellanov tjesnac - nastavi Glenarvan,
-  Milorde, pravi ste napasnik.
-  Osim toga posjetit emo Port-Famine47!
-  Port-Famine  -  uzviknu  Francuz,  napadnut  sa  svih strana - slavnu luku geografskih ljetopisa!
-  Pomislite osim  toga, gospodine Paganele - nastavi lady Helena - da ete u ovom pothvatu stei pravo, da uz slavu kotske veete i ime Francuske.
-  Da, bez sumnje!
-  U naem je pothvatu geograf vrlo koristan, a ima li ita ljepe, nego kad se nauka upotrijebi u korist ovjenosti.
-  Lijepo reeno, gospoo!
" - Vjerujte mi. Prepustite sve sudbini ili, to je jo bolje, providnosti. Ugledajte se u nas.  Ona nam je, poslala
56
poruku, i mi smo se uputili. Ona vas je dovela na Duncan, zato ga nemojte ostaviti.
-  Smijem li vam neto rei, dragi moji prijatelji? - preuze Paganel. - Vi imate veliku elju da ostanem s vama.
-  A vas, Paganele, upravo mori elja da ostanete s nama - prihvati Glenarvan.
-  Borami!   - uzviknu  uenjak  geograf. - Ali,  bojao sam se da ne budem neskroman.
Deveto poglavlje MAGELLANOV TJESNAC
Na brodu zavlada opa radost, kad se doulo za Pagane-lovu odluku. Robert mu s otvorenom veselou skoi na vrat. Dostojanstveni tajnik samo to se ne prevrnu na lea.
- estok mi je to djeti, nauit e on geografiju!
Robert e svakako postati jednoga dana velik ovjek, jer je John Mangles preuzeo na sebe, da od njega uini mornara, Glenarvan da ga uini sranim, major hladnokrvnim, la-dy Helena dobrim i plemenitim, a Mary Grant zahvalnim prema takvim uiteljima.
Ukrcavanje ugljena bilo je brzo dovreno, i Duncan je ostavio te alosne krajeve, zaputio se na zapad i uao u brazilsku struju. Noen svjeim sjevernim vjetrom presjekao je ekvator 7. rujna i preao na junu hemisferu.
Putovanje je teklo bez smetnja. Svi su bili puni nade. Po svemu se inilo, da na ovoj ekspediciji, u potrazi za kapetanom Grantom, vjerojatnosti sve vie rastu. Najvie je pouzdanja imao svakako kapetan. Povjerenje u uspjeh ulijevala mu je povrh svega elja, da gospoicu Mary vidi sretnom i utjeenom. Ta mu je elja sasvim zaokupila srce. On se zanimao za djevojku na sasvim osobit nain, a taj je osjeaj ;znao tako dobro zatomiti, da nitko na Duncanu nije opazio, osim njega i Mary Grant.
A ueni geograf, on je po svoj prilici najsretniji ovjek na junoj hemisferi. Dani su mu prolazili u prouavanju zemljopisnih karata. S njima bi prekrio itav stol u blagovaonici. To je bio uzrok svagdanjih svaa s gospodinom Olbi-
57
nettom, koji nije mogao prostrijeti stol. Ali na Paganelovoj su strani bili svi gosti iz kasara, osim majora. Geografska pitanja njega nisu mogla zagrijati, pogotovo u vrijeme objeda. No ni to nije bilo dosta. U kovezima prvog asnika Pa-ganel je pronaao itav tovar rasparanih knjiga. Meu njima je bilo i nekoliko panjolskih djela. To ga potaknu da ui Cervantesov jezik, koji nitko na brodu nije znao, a mogao bi mu olakati i istraivanja na ileanskoj obali. Oslanjajui se na svoju poliglotsku nadarenost, nije gubio nade, da e pri dolasku u Concepcion govoriti sasvim glatko novim jezikom. Uio je sa estinom, i ulo se kako neprestano mrmlja neke neobine slogove.
U slobodnom vremenu pouavao je mladog Roberta praktinim znanjima. Tumaio mu je povijest obala kojima se Duncan pribliavao velikom brzinom.
Uto su se vrijeme, to jest 10. prosinca nalazili na 5*37' june geografske irine i 3115' zapadne duine. Toga dana Glenarvan dozna neto, to po svoj prilici nisu znali ni mnogi jo obrazovaniji ljudi. Paganel je pripovijedao o povijesti Amerike. Da bi obuhvatio velike pomorce, ijim je putovima sada plovila jahta, zapoeo je od Kristofora Kolumba. Najposlije ree, kako glasoviti Genoveanin ni do smrti nije znao, da je otkrio novi svijet. Svi sluaoci zarogoborie, ali Paganel ustraja u svojoj tvrdnji.
-  Nita nije sigurnije od toga - nastavi Paganel. - Ne bih htio umanjiti Kolumbovu slavu, ali injenice govore. Krajem petnaestog stoljea sve je duhove zaokupila samo jedna briga: kako bi se mogli skratiti putovi u Aziju. Traio se Istok putovima prema Zapadu. Jednom rijeju:  trebalo je nai krai put do "zemlje mirodija". To je mamilo i Kolumba. Putovao je etiri puta. Ameriku je dodirnuo na obalama Cumana, Hondurasa, Mosquitosa, Nikarague, Verague, Kostarike i Paname. Sve je to smatrao dijelovima Japana i Kine. Umro je, a nije doznao, da postoji veliki kontinent. \"i svoje mu ime nije ostavio!
-  Vjerujem vam, dragi Paganele - uzvrati Glenarvan - ali sam ipak iznenaen. Dopustite, da vas zapitam, koji su onda pomorci doznali istinu o Kolumbovim otkriima?
-  Njegovi nasljednici. Ojeda, koji ga je pratio na njegovim putovanjima, kao i Vicente Pinzon, Vespucci, Mendoza. Bastidas, Cabral, Soli i Balboa. Ti su pomorci plovili du
58
istone obale Amerike i nali su joj kraj, prije tri stotine i ezdeset godina, sputajui se prema jugu, noeni ovom istom strujom, koja i nas zanosi! Vidite, dragi prijatelji, mi smo proli ekvator na istom mjestu, gdje i Pinzon, posljednje godine petnaestog stoljea. Pribliavamo se osmom stupnju june geografske irine, a na toj je irini on pristao na brazilske obale. Godinu dana kasnije Portugalac Cabral spustio se do luke Seguro. Kasnije je Vespucci, na svom treem putovanju, godine 1502, dopro jo junije. Vincente Pinzon i Soli udruili su se 1508. radi istraivanja amerikih obala. G,odine 1514. Soli je otkrio ue La Plate, ali su ga Indijanci ubili i poderali. Tako je Magellanu ostavljena slava, da prvi 

oplovi kontinent. 
Taj je veliki pomorac godine 1519. otplovio sa pet brodova, iao je uz obalu Patagonije, otkrio luku Deseado, pa luku San Julian, gdje se dugo zadrao. Na pedeset drugom stupnju june irine naao je prolaz "Jedanaest tisua djevica", koji od tada nosi njegovo ime, a 28. studenog 1520. izae u Tihi ocean. Kakvu li je radost morao osjetiti, i kakav li mu je zanos morao uzbuditi srce, kad je ugledao novo more kako se ljeska na obzorju pod zrakama sunca!
-  Uh,   gospodine   Paganele!   -  uzviknu  Robert  Grant, oduevljen rijeima geografa. - Kako bih rado bio i ja putovao tamo!
-  I ja isto tako, dragi djeae. Takvu priliku sigurno ne bih propustio, da sam se rodio prije trista godina!
-  Ne bi bilo dobro za nas, gospodine Paganele - ree lady Helena - jer nam ne biste mogli sada na kasaru Dun-cana sve to pripovijedati.
-  Priao bi vam netko drugi mjesto mene, gospoo, i dodao bi, da su zapadnu obalu istraili braa Pizarro. Ti su odvani pustolovi pravi utemeljitelji mnogih gradova. Mjesta, kamo nas vodi Duncan,  kao Cuso, Quito, Lima,  San-tiago, Villarica, Valparaiso i Concepcion, njihovo su djelo. U to su se doba Pizarrova istraivanja nadovezala za Magel-lanova otkria. Na veliko zadovoljstvo uenjaka Starog svijeta na kartama je iskrsla razvedenost amerike obale.
-  Ali ja - ree Robert - ja ne bih time bio zadovoljan.
-  A zato? - upita Mary, promatrajui mladog brata, koji se zanosio pripovijedanjem i otkriima.
60
-  Da, zato  dragi  djeae?  - zapita lord  Glenarvan,. bodrei ga smijekom.
-  Jer bih ja elio doznati, to je onkraj  Magellanova-prolaza.
-  Bravo, dragi prijatelju - na to e Paganel - ja bih takoer bio isto tako nastojao ustanoviti, protee li se kontinent sve do Pola, ili je tamo otkriveno more, kako je to pretpostavljao Drake, jedan od vaih zemljaka, milorde. Da su Robert Grant i Jacques Paganel ivjeli u sedamnaestom stoljeu, sasvim je sigurno da bi se bili ukrcali zajedno sa Shoutheom i Lemaireom. Ta su  dva Nizozemca bila vrlo radoznala da odgonetaju^ posljednju rije zemljopisne zagonetke.                        ^
-  Jesu li to bili uenjaci? - zapita lady Helena.
-  Nisu, ve samo odvani trgovci. Malo je njima bilo< do znanstvene strane otkria. U to je doba postojalo jedno nizozemsko Istonoindijsko drutvo koje je imalo iskljuivo' pravo na svu trgovinu, to je prolazila Magellanovim tjesnacem. Budui da se u ono doba jo nije znalo za neki drugi prolaz na zapadnom putu u Aziju, povlastica je bila prava lihvarsko iskoritavanje. Bilo je trgovaca koji su htjeli oboriti monopol pronalaskom drugog kojeg tjesnaca. Jedan od njih, neki Isaac Lemaire, bio je uman i uen ovjek. Opremio je ekspediciju pod zapovjednitvom svoga neaka Jakoba Lemairea i Shoutena, izvrsnog pomorca rodom iz Ho-orna. Ta su dva odvana pomorca otplovila mjeseca lipnja 1615, gotovo cijelo jedno stoljee poslije Magellana. Oni su otkrili tjesnac Lemaire izmeu Ognjene zemlje i otoka Sta-aten. 12. veljae 1616. oplovili su glasoviti rt Hoorn koji bi s puno vie prava nego njegov vrnjak, Rt dobre nade, zasluio naziv Rt oluja48.
-  Ah,  kako  bi  i ja rado  s  njima plovio! - uzviknu Robert.
-  Tamo bi se bio naao na .izvoru, iz koga bi mogao< crpsti najdublja uzbuenja, dragi djeae - nastavi Paganel sve ivlje. - Ima li iskrenijeg zadovoljstva i stvarnijeg uitka od onoga,  kad pomorac oznauje svoja otkria na brodskoj karti? On vidi kako pred njegovim oima zemlje dobivaju malo-pomalo oblike, otok za otokom, rt za rtom, reklo bi se, kao da izronjavaju iz morskih valovaz Obalne
61
su crte iz poetka neodreene, izlomljene i isprekidane. Tu osamljena naseobina, tamo samostalna uvala, neto dalje gubi se u praznini neki zaljev. Potom dolaze otkria, dopunjavaju se podaci, obalne se crte spajaju, iscrtkane se crte pretvaraju u sigurne linije. Zaljevi tvore oble izreze na odreenim obalama, korijeni rtova oslanjaju se na pouzdane obale i napokon se na globusu pokae novi kontinent u punom svom sjaju, sa svim svojim jezerima, rijekama, planinama, dolinama i ravnicama, te sa svojim selima, gradovima I prijestolnicama! Ah, dragi moji prijatelji, svaki otkriva zemalja pravi je izumitelj. Kakvih li sve u tome nema uzbuenja i iznenaenja! Ali sad je ve to vrelo gotovo sasvim iscrpljeno! Sve je ve otkriveno, sve istraeno, sve pronaeno u pogledu kontinenta i novih zemalja. Za nas, nove doljake u geografskoj nauci, nije vie nita ostalo!
-  Ipak je neto ostalo - uzvrati Glenarvan.   '
-  A to?
-  Ovo, to mi sada radimo!
Za to je vrijeme Duncan jurio upravo udesnom brzinom putovima Vespuccija i Magellana. Jarevu obratnicu presjekao je 15. rujna i upravio kurs na ulaz u glasoviti tjesnac. Nekoliko su puta ugledali niske obale Patagonije, ali kao jedva primjetljivu prugu na obzorju. Duncan je mimo njih prolazio na daljini vie od deset milja. Ni Paganel ih sa svojim dalekozorom nije mogao bolje dosei. Od amerikih obala mogao je stvoriti samo vrlo maglovitu predodbu.
Dvadeset petog rujna Duncan je stigao na visinu ulaza u Magellanov tjesnac i zaplovio u njega bez oklijevanja. Tim se prolazom obino slue samo parobrodi koji putuju u Tihi ocean. Prolaz je dug samo tri stotine i ezdeset i est milja*. Voda je svagdje duboka i za brodove najvee tonae, ak i uz samu obalu. Dno izvrsno dri49. Ima mnogo mjesta, gdje se moe krcati pitka voda, niz rijeku s obiljem ribe i uma s mnotvom divljai. Brod moe lako nai dvadesetak pristupanih i sigurnih zaklona za odmor. U svemu bezbroj pomoi kojih nema ni u prolazu Lemaire, ni na stranim grebenima rta Hoorn koje neprestano ibaju vihori i .oluje.
* 130 lieues. - Bilj. pisca; 678 kilometara. - Prev.
62
Za poetnih satova plovidbe, to jest na prvih ezdeset ili osamdeset milja, do rta Gregorv, obale su niske i pjeskovi-te. Jacques Paganel nije propustio ni jedan pogled, ni najmanju pojedinost tjesnaca. Prolaz Duncana kroz tjesnac imao je trajati tek trideset i est sati. Uenjak se neumorno divio pominoj slici obiju obala tjesnaca, a ta je slika, u velianstvenoj svjetlosti junog sunca, to i zasluila. Na sjevernoj se obali nije pokazao nijedan stanovnik. Na golim grebenima Ognjene zemlje lutao je tek po koji bijedni Fu-egijanac. Paganel je alio, to ne moe vidjeti nijednog Pa-tagonca. Zbog toga se ak i ljutio, to je uvelike zabavljalo-njegove suputnike.
-  Patagonija bez Patagouaca - uzviknu Paganel - nije uope vie Patagonija!
-  Strpite se, moj uvaeni geografe - prihvati Glenarvan - vidjet emo i Patagonce.
-  Nisam siguran.
-  Ali ih ipak ima - ree lady Helena.
-  Sumnjam, gospoo, jer ih ne vidim.
-  Pa  ipak   ime   Patagonci,   to   na   panjolskom   znai "ljudi  velikih  nogu",  nije valjda  dano  nekim  izmiljenim biima.
-  Ah, ime nije nita - tvrdoglavo e Paganel, samo da izazove raspravljanje - zapravo se uope ne zna, kako se zovu.
-  Jo i to! - uzviknu Glenarvan. - Znate li vi moda,, majore?
-  Ne znam - odgovori Mac Nabbs - a ne bih rtvovao ni jedne kotske funte, da doznam.                                  *
-  Ali ipak ete doznati, ravnoduni majore - nastavi Paganel. - Magellan je domoroce ovih krajeva nazvao Pata-goncima.  Fuegijanci50 ih zovu Tiremenen,  ileanci Caucal-huens, a kolonisti Carmena Tehuelches, Araukanci Huiliches. Bougainville51 ih je prozvao Chaouha, a Falkner Tehuelhe-tima! Oni pak sami sebe zovu opim imenom Inaken! Moete li se u svemu tome snai, i moe li ivjeti neki narod s toliko imena?
-  I to mi je neki razlog! - dobaci lady Helena.
-  Prihvatimo ga - ree Glenarvan. - Ako i sumnjamo u pravo ime Patagonaca, na e prijatelj Paganel ipak priznati, da su u pogledu njihova stasa svi sloni.
63
-  Takvo to ne bih mogao nikad priznati - uzvrati Pa-ganel.
-  Oni su visoki - ree Glenarvan.
-  Ne znam.
-  Maleni? - zapita lady Helena.
-  To ne moe nitko ustvrditi.
-  Onda, osrednji - upadne Mac Nabbs, da bi izgladio spor.
-  To jo manje znam.
-  Pretjerujete - uzviknu Glenarvan. - Putnici, koji su ih vidjeli...
-  Putnici, koji su ih vidjeli - preuze geograf - u tome se ni najmanje ne slau. Magellan kae, da mu je glava sezala tek do njihova pasa.
-  Eto vidite!
-  Da, ali Drake tvrdi, da su Englezi vei i od najvieg Patagonca!
-  Oh! Englezi, lako mogue - prezirno e major - ali da ih je usporedio sa kotima.
-  Cavendish nas uvjerava, da su visoki i snani - nastavi Paganel. - Hawkins ih je uinio divovima. Lemaire i Shouten pridaju im visinu od jedanaest stopa.
-  To  su ljudi,  kojima moramo vjerovati - ree  Glenarvan.
-  Da, barem isto kao Woodu, Narboroughu i Falkneru Tsoji su pronali da su srednjeg rasta. Byron, La Giraudais, Bougainville, Wallis i arter dodue tvrde, da su Patagonci visoki est stopa i est palaca, dok im D'Orbignv, uenjak, koji najbolje poznaje te krajeve, daje srednju visinu od pet stopa i etiri palca.
-  to je onda tono u svim protuslovljima - zapita lady Helena.
-  Evo, to je tono: - odgovori Paganel - Patagonci imaju razvijen trup, a kratke noge. To moemo izraziti i na aljiv nain: kad sjede, ti ljudi imaju est stopa, a kad ustanu, samo pet.
-  Bravo, dragi uenjae! - uzviknu Glenarvan. - Ta vam je doista dobra.
64
- Osim - nastavi Paganel - ako moda i ne postoje. U tom bi se sluaju sva miljenja sloila. Ali na koncu, dragi prijatelji, moramo dodati jo jednu utjeljivu opasku: Magellanov je tjesnac velianstven ak i bez Patagonaca.
U tom je trenutku Duncan obilazio poluotok Bruns-wick, koji je dijelio dva divna krajolika. Sedamdeset milja, poto je preao rt Gregory, ostavio je desno kazneno naselje Punta Arenas. Izmeu stabala pojavie se na kratko vrijeme ileanske zastave i zvonik crkve. Prolaz je tada vodio izmeu velikih granitnih masa. Podnoja planina gubila se u unutranjosti golemih uma, a vrhovi pokriveni vjenim snijegom iezavali u oblacima. Prema jugozapadu ocrtavala se na nebu dvije tisue sto i etrdeset metara visoka planina Tarn. Nakon dugotrajna sumraka spustila se no. Svjetlost se neprimjetno gubila u postepenom prijelazu. Nebo se osulo blistavim zvijezdama. Pojavio se Juni Kri koji pomorcima pokazuje smjer Junog pola. Jahta je, odvano nastavila put u vedroj tmini po svjetlosti zvijezda, to su zamjenjivale svjetionike civiliziranih obala. Nije htjela oboriti sidro u mnogobrojnim i pristupanim uvalama na obali. Cesto bi se krajevi sidra okrzli o grane antarktikih bukava, koje su se sagnule do mora. I vijak je esto sjekao vode velikih rijeka, budei guske, patke, ljuke, patke papuanice i sve ostale pernate stanovnike vlanih mjesta. Naskoro se pojavie neke ruevine i odronjene peine. No im je davala veliajan izgled. To su ostaci one naputene naseobine, kojoj e ime ostati u vjenoj suprotnosti s plodnou obale i s bogatstvom uma punih divljai. Duncan je prolazio ispred Port-Famine.
Na tom se mjestu godine 1581. nastanio panjolac Sar-miento sa etiri stotine iseljenika i utemeljio grad San Feli-pe. Veoma otre zime desetkovale su naseobinu. Glad je dovrila to je zima potedjela. Gusar Cavendish naao je godine 1587. posljednjeg od te etiri stotine nevoljnika kako umire od gladi na ruevinama, to su se doimale, kao da su stare est stoljea, a ne da su od grada utemeljena prije est godina.
Duncan je plovio du pustih obala. U zoru je plovio kroz sruene prolaze izmeu bukovih, jasenovih i brezovih uma. Iz njihove su se unutranjosti uzdizali otri vrhunci i zelen-
5   Djeca kapetana Granta
65
kaste kupole okruglih glavica, obraslih bujnom boikovi-nom, a izmeu njih se visoko uspravio obelisk Bucklanda. Prooe izvan zaljeva San Nicolas, kome je nekad bilo ime Francuski zaljev, kako ga je nazvao Bougainville. U daljini se igralo krdo tuljana i kitova. Mora da su ovi bili dosta veliki, jer su im se mlazovi vidjeli s daljine vee od etiri milje. Brod je proao rt Froward koji je bio jo sav naikan zadnjim zimskim ledom. S druge strane tjesnaca, na Ognjenoj zemlji, uzdizala se tisuu osam stotina i dvadeset metara visoka planina Sarmiento, golemi skup brdina rastavljenih slojevima oblaka. Doimali su se na nebu kao neko otoje u zraku. Rtom Froward zavrava se zapravo ameriki kontinent, jer je rt Hoorn samo greben na morskoj puini na pedeset estom stupnju june irine.
Iza tog rta tjesnac se suava izmeu poluotoka Brun-swick i zemlje Tierra de la Desolacion, dugog otoka koji se protee izmeu tisuu otoia kao golemi kit, nasukan usred oblog kamenja. Kolike li razlike izmeu isjeckanog kraja Amerike i otvorenih, glatkih obala Afrike, Australije i Indije! Kakva je morala biti katastrofa, to je tako smrvila golemi rt, koji dijeli dva oceana!
Nakon plodnih ala pruao se niz golih obala divljeg izgleda izrezanih u tisuu tjesnaca nerazmrsiva labirinta. Duncan je bez ijedne pogreke i bez oklijevanja slijedio hirovite vijugotine. Vrtlozi njegova dima mijeali su se s maglom raskidanom na grebenima. Proao je bez smanjivanja brzine pokraj nekoliko panjolskih trgovakih naseobina, podignutih na pustim obalama. Kod rta Tamara tjesnac se iri. Jahta je nala slobodan prostor, gdje je mogla okrenuti oko strmina otoja Narborough i pribliiti se junoj obali. Napokon, trideset i est sati nakon ulaska u tjesnac, ugledala je hridinu rta Pilares na krajnjem jeziku Tierre de la Desolacion. Pred pramanom statvom^ Duncana prostrla se nepregledna, slobodna i Ijeskava puina. Jacques Paganel je pozdravi kretnjom punom ushienja i osjeti da je uzbuen isto onako, kao to je bio i sam Hernando de Magel-lanes, kad se njegov Trinidad* nagnuo pod pritiskom vjetra s Tihog oceana.
Brod kojim je plovio Magellan.
Deseto poglavlje TRIDESET SEDMA PARALELA
Osam dana poto je proao rt Pilares, Duncan je zaplovio punom parom u zaljev Talcahuano, veliajno ue dugo dvanaest, a iroko devet milja. Vrijeme bijae prekrasno. U tim krajevima nema na nebu ni traka oblaka od studenog sve do oujka. Du obala, zaklopljenih planinskim lancem \Anda, piie nepromjenljivom snagom juni vjetar. John Mangles se prema zapovijedi Glenarvana, drao posve uz otok Chiloe i ostalo sitno otoje uz ameriki kontinent. Kakva podrtina, slomljena greda ili komad drveta obraen ljudskom rukom, sve je to ve moglo dovesti Duncan na trag brodolomaca. Ali kako se ne pokaza nita, jahta je nastavila put i usidrila se u luci Talcahuano, etrdeset i dva dana po odlasku iz maglovitih voda rijeke Clyde.
Glenarvan je naredio neka odmah spuste u more njegov amac, te se iskrcao u pratnji Paganela na korijenu gata. Ueni geograf htjede iskoristiti priliku i pokuati, kako mu slui panjolski jezik koji je marljivo uio. Ali, na njegovo najvee udo, domoroci ga nisu razumjeli.
-  Nedostaje mi naglasak - ree Paganel.
-  Poimo do carinarnice - predloi Glenarvan.
Tu su mu kazali s nekoliko engleskih rijei uz izrazite znakove rukom, da britanski konzul prebiva u Concepcionu, a to je dobar sat odatle. Glenarvan je lako naao dva brza konja, i ve nakon kratka vremena Paganel i on uoe u taj veliki grad kroz zidine, koje je podigao poduzetni duh Valdi-vije, vrijednog Pizarrova53 druga.
Koliko li je samo grad duboko pao sa svoje nekadanje sjajne visine! esto su ga pljakali domoroci, a 1819. zapalili, opustoili i razvalili; zidine su mu jo i sada crne od poara. Ima jedva jo osam tisua dua. Talcahuano ga je ve posve zasjenio. Ulice se pod nogama lijenih stanovnika postepeno pretvaraju u livade. Trgovina je potpuno prestala, nestalo je svake djelatnosti, a poslovi su zaspali. Na svakom je doksatu odzvanjala mandolina. Kroz kapke prozora dopirale su eznutljive ljubavne pjesme. Concepcion, stari grad mueva, pretvorio se u selo ena i djece.
66
67
Glenarvan nije htio ispitivati uzroke opadanja, to je prepustio Jacquesu Paganelu, ve se, ne gubei ni trenutka vremena, uputi blagorodnom gospodinu J. R. Bentochu, konzulu Njegova Britanskog Velianstva. Konzul ga vrlo ljubazno primi, a kad je uo sve o sudbini kapetana Granta, preuzeo je na sebe da se raspita po itavom primorju.
Na pitanje, je li brod na tri jarbola Britannia doao do ileanske ili araukanske obale negdje oko trideset sedme paralele, dobie negativan odgovor. Nikakav izvjetaj o dogaaju te vrste nije stigao ni konzulu, ni njegovim kolegama drugih narodnosti. Glenarvan ipak nije klonuo duhom. Vratio se u Talcahuano i, ne tedei truda, brige i novca, raza-slao izvidnike po obali. Ali sve su pretrage ostale uzaludne. Ni na j podrobni ja propitkivanja meu obalnim stanovnicima nisu dala nikakva rezultata. Iz svega se moralo zakljuiti da od brodoloma Britannije nije ostalo nikakva traga.
Glenarvan je o neuspjehu poduzetih koraka obavijestio svoje suputnike. Mary Grant i njezin brat nisu mogli svladati izraaj boli. Ve je proteklo est dana od dolaska Dun-cana u Talcahuano. Putnici se skupie na kasaru. Lady Helena je milujui tjeila oba djeteta kapetana Granta, jer nije smogla nijedne rijei utjehe. A to bi im i mogla kazati? Jacques Paganel uze ponovo poruku u ruke i poe je promatrati s najdubljom panjom, kao da joj je htio iznuditi nove tajne. Prouavao ju je tako ve itav sat, kad ga prekide Glenarvan:
-  Paganele,   obraam   se   vaoj   pronicavosti.   Jesmo   li krivo protumaili poruku? Je li nelogian smisao rijei?
Paganel ne odgovori, ve se udubi u misli.
-  Jesmo li se prevarili u pogledu podruja, gdje se nesrea dogodila? - nastavi Glenarvan. - Ne bi li ime Pata-gonija palo u oi i onima, koji su najmanje pronicavi?
Paganel je jo uvijek utio.
-  Napokon - ree Glenarvan - ne, daje li nam rije Indien jo uvijek pravo?
-  Potpuno - odgovori Mac Nabbs.
-  I prema tome, nije li oito da su brodolomci oekivali u  trenutku, kad su pisali poruku, da e ih Indijanci zarobiti?
68
-  E, tu vas moram prekinuti, dragi lorde - odgovori napokon Paganel. - Iako su svi ostali vai zakljuci toni, posljednji mi se ini da nije ba najrazboritiji.
-  Sto hoete time da kaete? - zapita lady Helena, dok su svi uprli pogled u geografa.
-  To sam htio rei - odgovori Paganel, naglaavajui svaku rije - da je kapetan Grant sada zarobljenik Indijanaca, i da u poruci nema nita, po emu bi se moglo u to posumnjati.
-  Kako to mislite, gospodine? - zapita gospoica Grant.
-  Nita lake, draga Mary; umjesto da u poruci itamo seront prisonniers;  proitajmo sont prisonniers,  i sve postaje jasno.
-  Nije mogue - odgovori Glenarvan.
-  Nemogue? A zato, plemeniti moj prijatelju? - zapita Paganel smijeei se.
-  Jer su brodolomci mogli baciti bocu samo u trenutku, kad se brod razbio o grebene. Odatle smo i zakljuili, da se geografska irina i duina odnose na mjesto brodoloma.
-  Za to nemamo nikakva dokaza - odgovori Jivo Paganel. - Ja ne vidim zato brodolomci ne bi mogli pomou boce javiti 'mjesto, gdje su zarobljeni, i poto su ih Indijanci odvukli u unutranjost kontinenta.
-  Jednostavno zato, dragi Paganele, to su bocu mogli baciti u more samo onda, dok su bili pokraj mora.
-  Ili, ako nije bilo mora - nastavi Paganel - onda pokraj kakve rijeke koja u nj utjee.
Svi su ovaj odgovor primili s uenjem i utnjom, toliko je bio neoekivan, ali uz to i prihvatljiv. Po sjaju u oima sluaa, Paganel je vidio da je u svakom od njih probudio novu nadu. Lady Helena je prva smogla rijei:
-  To je misao!
-  I jo kakva - nadoda prostoduno geograf.
-  Da ujemo vae miljenje - zapita Glenarvan.
-  Moje je miljenje, da poemo na ono mjesto, gdje trideset sedma paralela sijee ameriku obalu, pa zatim, da slijedimo tu paralelu sve do toke, gdje se gubi u Atlantskom oceanu, a da se pri tom ne udaljimo od nje vie od pol stupnja. Moda emo na toj paraleli pronai brodolomce Britannije.
69
-  Slabi su izgledi - ubaci major.
-  Ma koliko da su slabi - nastavi Paganel - mi ih ne smijemo propustiti. Ako ja imam sluajno pravo da je boca dola u more noena strujom neke rijeke s kontinenta, onda moramo  naii  na trag zarobljenika.   Pogledajte,  prijatelji, pogledajte kartu ovoga kraja, i ja sam siguran da u vas sasvim uvjeriti!
Dok je tako govorio, Paganel je rastvorio kartu ilea i argentinskih pokrajina.
-  Pogledajte - ree geograf - pratite me u ovoj etnji preko amerikog kontinenta. Prekoraimo uski ileanski trak. Prijeimo Kordiljere. Spustimo se usred pampa. Ne obiluje li ovaj kraj rijekama, rjeicama i drugim vodama? I te kako! Ovo je Rio Negro, ovo je Rio Colorado, a ovo su njihovi pritoci. Sve te vode sijee trideset sedma paralela. Sve su te vode mogle prenijeti poruku. Tu moda negdje usred nekog   plemena,   u   rukama   Indijanaca   starosjedilaca,   uz slabo poznate rijeke, u klancima sierra* ekaju oni, koje ja s potpunim pravom mogu nazvati naim prijateljima, na pomo providnosti.  Smijemo  li  ih prevariti, kad  se  tako nadaju. Niste li i vi svi tog miljenja da smo duni tono slijediti crtu koju vam prstom povlaim po karti. Ali ako me slutnja i ovaj puta prevari, nije li naa dunost da poemo i dalje po trideset sedmoj paraleli do kraja pa, ako ustreba, po njoj i oko svijeta, samo da naemo brodolomce?
Rijei, izgovorene s toliko plemenita oduevljenja, uinie dubok dojam na Paganelove sluae. Svi se digoe i prisko-ie da mu stisnu ruku.
-  Moj  otac je tu! - uzviknu Robert Grant, gledajui uzbueno u kartu.
-  Ma gdje se on nalazio - odgovori Glenarvan - znat emo ga pronai, drago dijete! Tumaenje naeg prijatelja Paganela ne moe biti loginije, i moramo slijediti put, to nam ga on pokazuje. Kapetan moe biti u rukama velikog broja Indijanaca, ili je zarobljen od nekog slabog plemena. U ovom drugom sluaju mi emo ga moi i sami osloboditi. U prvom sluaju morat emo izvidjeti njegov poloaj, ukrcati se na Duncan na istonoj obali, poi u Buenos Aires, a
panjolski: planina.
70
odatle emo uputiti jedan odred, to e ga sastaviti major Mac Nabbs. Odred e lako svladati sve Indijance argentinskih pokrajina.
-  Izvrsno, vaa visosti! - potvrdi John Mangles. - A ja jo mogu samo zaeljeti, da prijeemo preko amerikog kontinenta bez opasnosti.
-  Ne samo bez opasnosti, nego i bez muke - nastavi Paganel. - Koliko ih je ve do sada prelo i bez sredstava kojima mi raspolaemo, a osim toga njih nije hrabrila jo i veliina i plemenitost pothvata kao nas. Nije li godine 1872. neki Basilio Villarmo poao iz Carmena na Kordiljere? Na takav put uputio se  1806. jedan ileanac, sudac pokrajine Concepcion, don Luiz de la Cruz; slijedio je ba trideset sedmu paralelu, i, prebrodivi Ande, stigao u Buenos Aires nakon etrdeset dana putovanja. Nisu li napokon pukovnik Garcia,  Alcide   d'Orbignv,  i  moj   potovani  kolega  doktor Martin de Moussv preli itavu tu zemlju u svim smjerovima i nisu li za nauku uradili toliko, koliko mi elimo uiniti za ovjenost?
-  Gospodine!   Gospodine - uzviknu Mary Grant drhtavim glasom od uzbuenja. - Kako vam mogu odati priznanje na takvoj privrenosti koja vas izlae velikim opasnostima?
-  Opasnostima! - uzviknu Pagaenl. - Tko je spomenuo opasnosti?                                                            \
-  Ja  nisam  - kliknu Robert  Grant blistavih  oiju i odrjeita pogleda.
-  Oprostite! - nastavi Paganel. - Postoje li one uope?
0  emu je zapravo rije? O putovanju od tek nekih tisuu
1  pet stotina kilometara. Putovat emo po ravnoj cesti, prolazit emo geografskom irinom, koja odgovara irini panjolske, Sicilije i Grke na drugoj hemisferi, prema tome pod klimom, to je po prilici slina klimi u tim zemljama. Taj e put trajati najvie mjesec dana. Prava etnja!
-  Gospodine Paganele - zapita napokon lady Helena. - Ako su brodolomci pali u ruke Indijanaca, mislite da su ih oni potedjeli?
-  Upravo tako mislim, gospoo? Ta Indijanci nisu ljudoderi! Daleko od toga! Jedan moj zemljak, koga sam upoznao u Geografskom drutvu, neki Guinard, bio je tri go-
71
dine u zarobljenitvu Indijanaca s pampa. On je dodue dosta pretrpio, bio je i zlostavljan, ali se na koncu ipak sretno izvukao iz kunje. Svaki je Evropljanin korisno bie u tim krajevima. Indijanci mu znaju .cijeniti vrijednosti i njeguju ga kao skupocjenu ivotinju.
-  Prema tome nema vie oklijevanja - ree Glenarvan - moramo na put, i to to prije. Kojim putem da udarimo?
-  Laganim i ugodnim - odgovori Paganel - iz poetka malo uzbrdo, zatim lagano nizbrdice na istonim padinama Anda, i napokon dolazi glatka ravnica, pokrivena travom, posuta pijeskom, pravi vrt.
-  Pokaite nam kartu - ree major.
-  Evo je, dragi Mac Nabbse. Poi emo na poetnu toku trideset sedme paralele na ileanskoj obali, izmeu rta Rumena i zaljeva Carnera. Kad proemo glavni grad Araukanije, prijei emo preko Kordiljera tjesnacem Antuco, ostavivi vulkan s lijeve strane. Zatim emo se spustiti istegnutim padinama planina, prijei preko Neuquena preko Rio Colo-rada i stii na pampe, jezero Salinas, rijeku Guamini i planinu Tapalquen. Tuda tee granica pokrajine Buenos Aires. Prijei emo i preko nje, prebrdit emo gorje Tandil i nastaviti pretraivanja sve do rta Medano na obali Atlantskog oceana.
Dok je govorio i izlagao program ekspedicije, Paganel se nije ni potrudio da baci pogled na kartu koja je leala ra-zastrta pred njim, a nije imao ni zato. Njegovo se pamenje nije dalo smesti. Potkovan radovima Friezera, Molina, Humboldta, Miersa i d'Orbignvja, nije se mogao ni zabuniti, ni prevariti. Poto je nabrojio sve te geografske nazive, doda:
-  Dakle, dragi prijatelji, put nam je ravan. Prevalit emo ga za trideset dana i doi do istone obale prije Duncana, pogotovo ako bi mu suprotni vjetrovi malo smanjili brzinu.
-  Prema  tome morao  bi  Duncan  -  napomenu  John Mangles - krstariti izmeu rtova Corrientes i  San Anto-nio?
-  Tono!
72
-  Koje ljude da uzmemo? Kako da sastavimo ekspediciju? - zapita Glenarvan.
-  Najjednostavnije. Ne radi se tu o borbi s Indijancima nego samo o pronalaenju kapetana Granta, o izvianju. Ja mislim na lorda Glenarvana, naeg prirodnog vou, na majora,  koji  sigurno  ne bi ustupio  svoje mjesto nikome drugome, na vaeg slugu Jacquesa Paganela...
-  I mene! - uzviknu mladi Grant.
-  Roberte! Roberte! - opomenu ga Mary.
-  Zato  ne?  -  ree  Paganel. -  Putovanja  izgrauju omladinu. Dakle, nas etvorica i tri mornara s Duncana...
-  Zar - upita John Mangles obraajui se svom gospodaru - vaa visost ne prosvjeduje zbog mene?
-  Dragi Johne - odgovori Glenarvan - pa mi ostavljamo putnike na brodu, i to one, koji su nam najmiliji na svijetu. Tko bi nad njima bdio doli odani kapetan Duncana?
-  Zar ne moemo s vama? - zapita lady Helena, kojoj se oi zamaglie tragom sjete.
-  Mila Heleno - odgovori Glenarvan - moramo putovati izvanredno brzo, bit emo kratko vrijeme rastavljeni i...
-  Dobro je, dragi prijatelju, razumijem te - odgovori lady Helena. - Idite i neka vam pothvat urodi uspjehom?
-  Uostalom, to i nije nikakvo putovanje - ree Paganel.
-  A to je to onda? - zapita lady Helena.
-  Obian prolazak i nita vie. Proi emo eto, tako, kao svaki estit ovjek na zemlji, inei to vie dobrih djela. Transire benefaciendo**. To e biti nae geslo.
Tim je Paganelovim rijeima zavreno raspravljanje, ako se uope tim imenom moe nazvati razgovor, u kojem su svi bili istog miljenja. S pripremama se zapoelo jo istog dana. Odlueno je da se ekspedicija odri u tajnosti, da ne bi uzbudili Indijance.
Odlazak je odreen za 14. listopada. Kad je trebalo izabrati koji e se od mornara iskrcati, javie se svi. Glenarvan se nije mogao odluiti, koga bi izabrao. Da ne bi povrijedio nikoga od vrijednih ljudi, radije je prepustio, da o tome odlui kocka. Tako je i uradio. Prvi asnik Tom Austin, pa Wilson, snana ljudina, i Mulrady, koji bi u boksu prko-
73
io i samom Tomu Sayersu*, nisu se mogli potuiti, da ih je ostavila srea.
Glenarvan je u pripremama pokazao najvei mar. Htio je biti spreman odreenog dana, i u tome je uspio. Takme-i se s njime, John Mangles je ukrcavao ugljen, samo da bi mogao odmah otploviti. Htio je $tii na argentinsku obalu prije putnika. To je uzrokovalo pravo natjecanje izmeu Glenarvana i mladog kapetana, od ega su imali svi koristi.
Doista, 14. listopada, svi bijahu spremni u odreeni sat.' U trenutku odlaska svi se putnici skupie u blagovaonici. Duncan je bio spreman za polazak, krila njegova vijka ve uznemiravahu55 bistre vode Talcahuana. Glenarvan, Paganel, Mac Nabbs, Robert Grant, Tom Austin, Wilson i Mulradv, oboruani karabinama i revolverima, tek to nisu napustili brod. Vodii i mazge ekahu na glavi gata.
-  Vrijeme je - izusti napokon vlord Glenarvan.
-  Idite,  dragi prijatelju - ree lady Helena suzdravajui uzbuenje.
Lord Glenarvan je privinu k srcu, a Robert se objesi o vrat Mary Grant.
-  A sad,  dragi  drugovi - kliknu Jacques  Paganel - zadnji stisak ruke, koji emo sauvati do obala Atlantika!
Velik je to bio zahtjev. Bilo je, meutim, takvih zagrljaja, koji su mogli zadovoljiti elju uvaenog uenjaka.
Svi se popee na palubu, a sedmorica se putnika iskrca-e s Duncana. Ubrzo stigoe do obale, a i jahta joj je u okretanju prila na manje od pola kabela5*.
Lady Helena viknu s kasara po posljednji put:
-  S pomou bojom, dragi prijatelji!
-  Bog e nam i pomoi, gospoo - prihvati Jacques Paganel - jer emo, vjerujte mi, i mi sami sebi pomoi!
-  Naprijed! - zapovjedi John Mangles svom strojaru.
-  Hajdemo! - uz viknu lord Glenarvan.
U istom trenutku, kad su putnici popustili mazgama uzde i krenuli obalnim putem, Duncan je, gonjen vijkom, opet zaplovio punom parom na Ocean.
* Glasoviti londonski boksa.
UK ,noa>
74
Jedanaesto poglavlje PRIJELAZ ILEOM
Skupina domorodaca, koju je skupio Glenarvan, sastojala se od tri ovjeka i jednog djeaka. Glavni je goni bio zapravo Englez koji je ve prije dvadeset godina stekao dravljanstvo u toj zemlji. Bavio se time da iznajmljuje mazge putnicima i da ih vodi kroz razne prolaze Kordiljera. Zatim bi ih predao u ruke nekom "baqueanu", argentinskom vodiu koji je dobro poznavao pampe. Taj Englez jo nije toliko zaboravio engleski meu mazgama i Indijancima, a da ne bi mogao razgovarati s putnicima. To je olakalo izraavanje elja i izvravanje zapovijedi, to je Glenarvan odmah iskoristio, jer Jacques Paganel jo nije uspio da se sporazumijeva.
Glavni vodi ili, kako ga ileanci zovu "catapaz" imao je u svojoj pratnji dva domorodaka "peona"5' i jednog djeaka od dvanaest godina. Peoni su nadgledavali mazge natovarene prtljagom, djeak je vodio malu kobilu "madrinu" koja je nosila praporce i zvonce i ila pred svima, a za njom deset mazgi. Putnici su uzjahali na sedam, katapas na jednu, dok su preostale dvije nosile hranu'i nekoliko truba tkanina koje su imale osigurati dobru volju kaika^" u ravnici. Peoni su, po svom obiaju ili pjeice. Tako se prolazi Junom Amerikom uz najpovoljnije uvjete, to se tie sigurnosti i brzine.
Taj se prijelaz preko lanaca Kordiljera prema tome, nije mogao ubrojiti u obina putovanja. Bez snanih mazgi, ne bi se on mogao ni poduzeti, a najvie su cijenjene mazge argentinskog podrijetla. Te su se izvrsne ivotinje u tom kraju razvile iznad svog iskonskog soja. U hrani su i s malim zadovoljne. Piju samo jedanput na dan, prelaze s lakoom pedeset kilometara za osam sati i posluno nose tovar od etrnaest arroba*.
Na itavom putu od jednog do drugog oceana nema gostionica. Jede se suho meso, ria zainjena paprom i divlja, ako je tako luda te se da putem ustrijeliti. Pije se voda iz bujica u planini ili iz jaraka u nizini, zainjena kojom
* Arroba je lokalna mjera, odgovara teini od ll'zz kilograma.
75
kapljicom ruma, a svoju zalihu ruma svatko nosi u volovskom rogu koji zovu "chiffle". Uostalom, u tim krajevima, gdje je ivani sustav ovjeka ionako osobito razdraen, treba paziti da se alkoholna pia ne upotrebljavaju preko mjere. to se tie posteljine, nju sainjava indijansko sedlo, takozvani "recado". Sedlo je s jedne strane izraeno od "peliona", tavljenih kozjih koa, s druge je strane ukraeno vunom, a dri ga irok raskono ukraen kolan. Na njemu putnik, umotan u tople pokrivae, lako prkosi vlanim noima i moe spavati najdubljim snom.
Kao ovjek, koji zna putovati i prilagoditi se prilikama raznih zemalja, Glenarvan je obukao ileansku nonju. Istu je taku odjeu dao i svojima. Dvoje djece, Paganel i Robert - veliko i malo dijete - poludjee od radosti, kad su navlaili preko glave narodni "poncho", prostran vunen tartan5" s rupom u sredini, i kad su obuvali izme, izraene od koe sa stegna mladog konja. Vrijedilo je pogledati njihove mazge s bogatom ormom, s arapskim valama, s dugom pletenom konom uzdom, koja je sluila kao bi; oglav, Ukraen metalnim uresima, i "alforjas", dvostruke platnene bisage jasne boje, u kojima su bile zalihe hrane za jedan dan. Kad je Paganel uz-jahivao, njegova se izvrsna mazga ritala. Onako rastresen umalo da nije dobio tri ili etiri udarca. Kad je ve jednom bio u sedlu, s nerazdruivim dalekozorom preko ramena, zavukao je noge grevito u stremene i prepustio se otroumlju svoje ivotinje, a nije se ni pokajao, to je tako postupao. to se tie Roberta, on je ve iz poetka pokazao znaajne sklonosti, koje su odavale da e od njega postati izvrstan jaha.
Krenue. Vrijeme bijae prekrasno, nebo posve vedro, a povjetarac s mora, unato jaru sunca, dovoljno rashladie zrak. Mala je eta brzim korakom slijedila vijuga,stu obalu Talcahuana da bi dola trideset milja na jug, do poetka paralele. Prvog se dana gazilo velikom brzinom kroz trsku pre-sahlih starih movara, ali se malo razgovaralo. Pozdravi na rastanku ostavie dubok dojam u duhu putnika.-.Jo su mogli vidjeti Duncanov dim kako se gubi na obzorju. Svi su utjeli osim Paganela. Ueni je geograf postavljao pitanja na panjolskom i sam je sebi odgovarao na tom novom jeziku.
Katapas je, osim toga, bio dosta utljiv, a njegovo ga zanimanje nije ni moglo uiniti brbljavim. Progovorio bi tek po
76
koju rije sa svojim peonima. Oni su, kao ljudi od zanata, veoma dobro razumjeli svoju slubu. Ako bi se koja mazga zaustavila, potakli bi je nekakvim grlenim krikovima, ali ako ni takav uzvik ne bi bio dovoljan, onda bi vjetom rukom bacili za njom kakav omaan kamen koji bi joj ukrotio tvrdoglavost. Ako bi pukao kolan ili se otrgla uzda, peon bi skinuo svoj pono i omotao njim glavu mazge. A ona bi nastavila put, tek poto bi se kvar popravio.
Gonii su imali obiaj da krenu u osam sati, po doruku, a hodali bi tako sve do konaka u etiri sata poslije podne. Glenarvan se drao toga obiaja. A upravo kad je katapas dao znak zastanka, putnici su stigli u grad Arauco, na junom kraju zaljeva, a da nisu odmakli od ruba zapjenjenog oceana. Trebalo je zapravo poi jo dvadesetak milja prema zapadu do zaljeva Carnero, do poetka trideset i sedme paralele. Ali taj su dio primorja obali Glenarvanovi izvidnici, a da nisu pronali nikakva traga brodoloma. Novo bi pretraivanje bilo prema tome uzaludno. Stoga je bilo odlueno da se kao toka polaska uzme grad Arauco. Odatle je trebalo drati istoni smjer i slijediti to tonije put u pravcu.
Mala eta ue u grad da bi prenoila, i utabori se usred dvorita neke gostionice s veoma oskudnom udobnou.
Arauco je glavni grad Araukanije, pokrajine koja je duga dvije tisue osam stotina, a iroka sto i sedamdeset kilometara, naseljena Moluima, starijim potomcima ileanskog roda koje je opjevao pjesnik Ercilla. To je srano i jako pleme, jedino u obje Amerike, kojim nisu nikada gospodarili stranci. Iako je Arauco nekada pripadao panjolcima, stanovnitvo se nije pokorilo. Ono je odolijevalo tada, kao to se odupire i sada, svim osvajakim najezdama na ile. Njihova se zastava, bijela zvijezda na plavetnom polju, vijori jo i sad na utvrenom breuljku koji titi grad.
Dok se pripremala veera, Glenarvan, Paganel i katapas etahu izmeu kua, koje bjehu pokrivene slamom. U Araucu nije bilo nita zanimljivo osim crkve i ostataka nekog franjevakog samostana. Glenarvan je pokuao pribaviti kakav podatak, ali bez uspjeha. Paganel je bio oajan, to ga stanovnici nisu mogli razumjeti; ali, kako su govorili araukanski - jedan prajezik koji upotrebljavaju svi od Magellanova tjesnaca - Paganelu je panjolski posluio isto koliko i hebrejski. Umjesto uima dao je posla oima i sve u svemu osjeao
77
je pravu radost u promatranju razliitih tipova molukog plemena meu prolaznicima. Mukarci bijahu visoki, plosnata lica bakrene boje, oupane brade, nepovjerljiva oka i velike glave, koja se gubila u dugoj, crnoj kosi. Doimahu se, kao da su se odali onoj osobitoj besposlenosti ratnika koji ne znaju, ega bi se latili u doba mira. Njihove su jadne ali od-vane ene obavljale mune poslove u kuanstvu, timarile konje, istile oruje, obraivale zemlju, odlazile u lov umjesto svojih gospodara, i jo su nalazile vremena da izrauju njihove tirkiznomodre pone. Za izradbu jednog pona treba pune dvije godine, a najvia im je cijena dvije stotine dolara.
Ukratko reeno, Molui nisu ba osobito zanimljiv narod, a dosta su divlji. Imaju gotovo sve ljudske mane, a samo jednu jedinu vrlinu: ljubav prema nezavisnosti.
- Pravi Spartanci - ponavljae Paganel, kad se vratio naveer nakon obavljene etnje.
Uvaeni je uenjak svakako pretjerivao, a jo manje su ga mogli shvatiti, kad je nadodao, da mu je njegovo francusko srce jako kucalo, dok je pregledavao grad Arauco. Kad ga je major upitao, to je uzrok tome neoekivanom kucanju, on je odgovorio da je to njegovo uzbuenje sasvim razumljivo, jer je jo nedavno jedan od njegovih zemljaka bio na araukanskom prijestolju. Major ga zamoli, da mu izvoli navesti ime tog vladara. Jacques Paganel imenova estitog Ton-neinsa, izvrsna ovjeka, neto previe bradata odvjetnika iz Perigueuxa. On je, meutim, doivio ono, to svrgnuti kraljevi rado nazivaju "nezahavalnou podanika". Ali kad se major malo podrugljivo nasmijao na pomisao o bivem odvjetniku, koji je protjeran s prijestolja, Paganel je vrlo ozbiljno odgovorio da je moda lake odvjetniku postati dobar kralj, nego od kralja zahtijevati da bude dobar odvjetnik. Na tu se primjedbu svi nasmijae i ispie po koju kapljicu "chiche"* u zdravlje Orelle-Antona I, raskralja Araukanije. Poslije nekoliko asaka putnici zaspae dubokim snom, .zamotani u svoje pone. Sutradan u osam sati mala eta nastavi put prema istoku po trideset sedmoj paraleli s madrinom na elu, a s peonima na zaelju. Prolazila je tada kroz plodne krajeve Araukanije, pokrivene vinogradima, bogate stadima. Ali ma-lo-pomalo poe prevladavati pusto. Jedva na svaku milju, po
* Rakija od fermentiranog kukuruza.
jedna koliba "rasteadora", Indijanaca konjskih krotitelja, uvenih irom Amerike. Ponegdje pokoja naputena potanska postaja, to je sluila kao zaklon domorodakim skitnicama u ravnicama. Toga im dana preprijeie put dvije rijeke, Rio Raque i Rio Tubal. Ali katapas otkri gaz kojim prijeoe preko njih. Planinski se lanci Kordiljera protegoe na obzorju. Prema sjeveru su im se sljemena sve vie nadimala, a vrhovi su postajali sve gui. Ipak su to bili tek samo niski kraljeci one goleme hrptenice koja dri kostur Novog svijeta.
U etiri sata poslije podne, nakon prevaljenog puta od trideset i pet milja, zaustavie se na otvorenom polju pod umarkom gorostasnih mirta. Mazgama skinue ulare, i one pooe da slobodno pasu gustu prerijsku travu. Iz alforija izva-die kao obino meso i riu. Po zemlji prostrti pelioni sluili su i kao pokrivai i kao uzglavnice. Na tim improviziranim posteljama svi odmorie i obnovie snage, dok su peoni i katapas bdjeli, izmjenjujui se po redu.
Kako je vrijeme ostalo i dalje povoljno, svi su se putnici, ne izuzimajui ni Roberta, osjeali zdravo, i kako je, napokon, i samo putovanje tako dobro zapoelo, trebalo je sve te okolnosti iskoristiti i kuati da se poe to dalje naprijed, kao to i igra u igri "kua sreu". Svi su bili tog miljenja. Sutradan se ivo hodalo, preli su bez nezgode brzicu Bell, a naveer, kad su namjetali logor na obali rijeke Biobo koja dijeli panjolski ile od nezavisnog, Glenarvan je mogao zapisati u aktivu ekspedicije jo trideset i pet milja. Slika se kraja nije promijenila. Zemlja je jo bila plodna i puna arna-rilisa, drvolike ljubice, fuksije, kunjaka i kaktusa sa zlatnoutim cvijetom. Nekoliko se ivotinja krilo u gutari, a meu njima i tigrasta maka. Jedini predstavnici pernatog soja bijahu: jedna aplja, samotna sova, te nekoliko drozdova i gnjuraca s bijelim trbuhom koji bjeahu od panda sokola. Ali domorodaca se malo vialo. Tek pokoji "guaso" degenerirani odvjetak-Jndijanaca i panjolaca, jaliao je tjerajui konje upropanj. Projurili bi kao sjene, a konji su im bili ras-krvavljeni od golemih ostruga, to su ih nosili na bosim nogama. Na itavu se putu nije imalo s kim progovoriti, pa se nisu mogle dobiti nikakve obavijesti. Glenarvan se s tim pomirio. Drao je da su Indijanci, po svoj prilici, .odvukli kapetana Granta u zarobljenitvo s onu stranu planinskog lanca Kordiljera. Prema tome i potraga moe imati uspjeha samo
78
79
u pampama, a ne s ove strane Anda. Trebalo je dakle biti strpljiv te ii brzo i neprekidno dalje.
Sedamnaestoga se krenulo u redovito vrijeme i uobiajenim redom. Taj je red Robert odravao teka srca, jer ga je estina gonila da pretee i madrinu, na veliku nevolju njegove mazge. Djeaka je na njegovu mjestu u redu kretanja mogao zadrati jedino jo strogi poziv samoga lorda Glenarvana.
Kraj postajae neravnijim, nekoliko izboina zemljita na-govijetahu blizinu planina. Uestae rijeke koje su se buno pokoravale hirovima padina. Paganel je poee gledao svoje karte, a kad kojeg od tih potoka nije bilo na njima, - a to se poesto dogaalo - uzavrela bi mu u ilama krv geografa, pa bi se naljutio na najdraesniji nain na svijetu i uzviknuo:
-  Potok bez imena, to je kao da nema osobnih podataka! On po pravilima zemljopisa ne postoji.
A nije ga smetalo, da svakom od tih bezimenih riosa dade jo i ime. On ih je ucrtavao u kartu i krstio ih najsmjenijim rijeima po njihovim svojstvima, i to-na panjolskom jeziku.
-  Krasna li jezika! Kako je samo pun i zvuan. Jezik od prave kovine. Siguran sam, da je u njemu sedamdeset i osam dijelova bakra i dvadeset i dva dijela kositra, kao u bronzi za zvona.
-  Ali napredujete li bar u uenju? - zapita Glenarvan.
-  Dakako, dragi lorde! Ah, kad samo ne bi bilo naglaska! Ali s tim naglaskom!
Uzdajui se u napredak Paganel je upravo lomio grlo s potekoama izgovora. U tome je bio toliko jak da mu se moralo diviti i da mu se ne bi lako nalo premca. I kad god bi Glenarvan to zapitao katapasa o kakvoj pojedinosti tog kraja, njegov bi ueni drug uvijek pretekao vodia s odgovorom. Katapas bi ga zapanjeno pogledao.
Tog istog dana, oko deset sati, naioe na put koji je sjekao dotadanji smjer njihova putovanja. Glenarvan dakako, zapita za ime, i dobi odgovor, dakako, opet od Jacquesa Paganela.
-  Taj put vodi od Yumbela u Los Angeles. Glenarvan pogleda katapasa.
-  Tako je - odgovori vodi.
A zatim, obrativi se geografu, zapita ga:
-  Vi ste, dakle, ve jednom proli ovim krajem?
80
-  Dabome! - odgovori ozbiljno Paganel.
-  Na.mazgi?
-  Ne, nego u naslonjau.
Katapas ga ne razumije, jer slegnu ramenima i vrati se na elo ete.
U pet sati naveer zaustavie se u neduboku klancu, na nekoliko milja povie gradia Loja; te su noi putnici logo-rovali na podnoju sierra, prvih stuba velikih Kordiljera.
Dvanaesto poglavlje NA VISINI OD ETIRI TISUE METARA
Prelazei ileom putnici do sada nisu imali nikakvih teih neprilika. Ali sad im se isprijeie odjednom sve one zapreke i opasnosti koje prate sve prijelaze preko planina. Sada je doista zapoinjala borba s prirodnim potekoama.
Jo prije odlaska trebalo je rijeiti jedno vano pitanje. Kojim se prijevojem moglo prijei preko lanca Kordiljera, a da se ne udalji od odreenog puta? O tome zapitae katapasa.
-  Ja znam samo dva prolaza u ovom dijelu Kordiljera - odgovori vodi.
-  Valjda prolaz Arica -ree Paganel - to ga je otkrio Valdivia Mendoza?
-  Tako je.
-  I prolaz Villarica, juno od istoimene nevade*0?
-  Tono.
-  Dobro, dragi prijatelju, ali ta dva prolaza imaju samo tu manu, da bi nas odvela vie put sjevera i put juga, nego to bi nama bilo zgodno.
-  Moete li nam predloiti neki trei pao61? - upita major.
-  Dakako - odgovori Paganel - Paso de Antuco koji se nalazi pod vulkanskim obronkom, na trideset sedmom stupnju i trideset minuta, a to je samo pol stupnja izvan naeg puta. On je na visini od samo tisuu osam stotina metara, a otkrio ga je Zamudio de Cruz.
6   Djeca kapetana Granta
81
-  Samo - ree Glenarvan - poznajete li vi, katapase, taj Paso de Antuco?
-  Da, milorde, preao sam ja i njega, samo ga nisam htio predloiti, jer se jedva moe nazvati stazom za stoku. Njime prolaze indijanski pastiri s istonih strana.
-  E pa dobro, dragi prijatelji - uplete se Glenarvan - kuda prolaze stada kobila, ovaca i goveda Pehuena, znat emo proi i mi. Budui da nas Paso de Antuco vodi po naem pravcu, hajdemo prema njemu ...
Odmah zatim odjeknu znak za polazak, i oni zaoe u uvalu Lejas, izmeu velikih masa kristaliziranog vapnenca. Penjali su se kosinom, to se neopazice dizala. Oko jedanaest sati trebalo je obii obalu nekog slikovitog jezerca. To je bilo pravo stjecite okolnih potoka; dolazili su mrmorei i mijeali se u bistroj tiini. Iznad jezerca pruahu se prostrani "llanos", ravnjae pokrivene travama, kuda prolaahu indijanska stada. Zatim nagazie na movaru to se prostirala od sjevera prema jugu. Iz nje se izvukoe zahvaljujui nagonu mazgi. U jedan sat pojavi se na strmoj i iljastoj hridini kula Ballenar s odvaljenim bedemima poput krune na vrhu. Na-stavie put. Usponi postadoe ve strmi i kameniti. Mazge svojim kopitima odvaljivahu ljunak koji se kotrljao kao buni kameni slap. Oko tri sata pojavie se slikovite razvaline neke kule, to je sruena za ustanka godine 1770.
-  Eto - ree Paganel - ni planine nisu dovoljne da rastave ljude, treba ih jo i utvrditi!
Od te toke put postade teak, ak i pogibeljan; kut uspona jo se vie poveao, vijenci se sve ue skuie, a provalije se strano udubie. Mazge su ile oprezno, s nozdrvama do zemlje, njuei put. Ilo se sve jedan za drugim. Ponekad, kod kakva otra zavoja, madrina bi se naprosto izgubila s vidika, a mala se karavana onda ravnala po dalekom zvuku njezinih praporaca. Katkada su opet hirovite vijuge staze podijelile kolonu u dva usporedna reda. Katapas bi tada mogao razgovarati s peonima, dok je napuklina izdubila meu njima nepremostiv ponor, irok moda tek etiri metra, ali etiri stotine dubok.
Trave su se meutrm jo uvijek borile protiv kamena, ali se ve opaalo da se mineralni svijet nadmono uhvatio u-kotac s biljnim carstvom. Blizina vulkana Antuco prepozna-vala se po pojedinim tragovima lave eljezaste boje i naika-
82
ne utim kristalima igliasta oblika. Stijene, nagomilane jedna na drugu, prijetile su da svaki as padnu, a drale su se prkosei svim zakonima ravnotee. Bilo je oevidno da im je kakva katastrofa mogla lako promijeniti oblik. Sudei po tim nesigurnim iljcima, krivim svodovima i nestalnim glavicama, bilo je lako pogoditi da se taj planinski kraj jo nije konano slegao.
Uz takve je okolnosti zacijelo bilo teko prepoznati put. Gotovo neprekidno gibanje okosnice Kofdiljera esto mu mijenja trag i premjeta znakove za snalaenje. ak i kata-pas bijae neodluan: zaustavljao se i ogledavao, ispitivao oblike litica, traio na prhkom kamenju tragove Indijanaca. Svako je snalaenje postalo nemogue.
Glenarvan je slijedio vou korak po korak. Razumio ga je potpuno, osjeao je kako mu neodlunost raste zajedno s tekoama puta. Ipak se nije usudio da ga ma to upita. Raunao je, moda i ne bez razloga da je s priroenim darom snalaenja kod vodia mazga isto kao i kod mazga, pa da je najbolje osloniti se na nj.
Vodi je lutao jo gotovo itav sat, reklo bi se gotovo nasumce, ali se pri tom ipak neprekidno uspinjao u via podruja planine. Napokon se naglo zaustavi. Naoe se na dnu uske doline u jednom od onih klanaca, to ih Indijanci zovu "quebradas". Okomit porfirni zid zatvarao je izlaz. Katapas je uzalud traio kakav prolaz, napokon sjaha, ukrsti ruke i poeka. Glenarvan mu prie i zapita:
-  Jeste li zalutali?
-  Nisam, milorde - odgovori katapas.
-  Pa ipak nismo stigli u klanac Antuco.
-  Jesmo.
-  Ne varate li se?
-  Ne varam se. Evo ostataka vatre, koju su loili Indijanci, eno tamo tragova stada mazgi i ovaca.
-  Oni su proli ovim putem?
-  Da, ali nikad vie nee proi. Posljednji ga je potres uinio neprohodnim.
-- Za mazge - napomenu major - ali ne i za ljude.
-  E to je vaa stvar - ree katapas - ja sam uradio sve to sam mogao. Moje mazge i ja, mi smo spremni da se okrenemo, ako se izvolite vratiti i poi drugim kojim prolazom Kordiljera.
83
-  A tako bismo zakasnili...?
-  Najmanje tri dana.
Glenarvan je utke sluao katapasa. Bilo je oigledno da je vodi ispunio uvjete pogodbe. Mazge nisu mogle poi dalje. Ipak, kad mu je predloio da se vrate nazad, Glenarvan se obrati drugovima i zapita:
-  elite li ipak proi?
-  Mi vas elimo slijediti - odgovori Tom Austin.
-  ak i pretei - pridoda Paganel. - O emu se tu naposljetku radi? O prijelazu preko jednog planinskog lanca, kojem su protivne padine blae i neuporedivo olakavaju sputanje! Kad ga prijeemo, nai emo argentinske baque-ane, koji e nas provesti kroz pampe, a i brze konje, koji su navikli da ravnice pretre upropanj. Naprijed, dakle, i to bez oklijevanja!
-  Naprijed! - uzviknue Glenarvan i drugovi.
-  Hoete li s nama? - zapita Glenarvan katapasa.
-  Ja sam vodi mazga - odgovori katapas.
-  Kako vam drago.
-  Moemo i bez njega - ree Paganel. - S druge strane ovih bedema nai emo opet stazu Antuca, a ja primam na sebe dunost da vas odvedem ravno do podnoja planine, jednako kao i najbolji vodi Kordiljera.
Glenarvan dakle uredi raun s katapasom i otpusti ga zajedno s peonima i mazgama. Oruje, sprave i neto ivea po-razdij elise sedmorica putnika meu sobom. Po opem dogovoru odluie da odmah nastave penjanjem pa, ako ustreba, da se hoda i jedan dio noi. Na lijevoj padini vijugala se strma staza, kojom mazge ne bi mogle proi. Velike su bile potekoe, ali nakon dva sata truda i obilaenja Glenarvan i drugovi naoe se povrh prolaza Antuco.
Bili su u pravom podruju Kordiljera koje nije daleko od najvieg grebena, ali utrtoj stazi iz klanca nije vie bilo ni traga. Posljednji su potresi itav taj kraj poremetili. Morali su se penjati sve vie do sljemena lanca. Paganel se dosta zbuni, to se nije mogao pronai slobodan put. Slutio je da ih eka muan i naporan uspon, dok ne stignu na vrh Kordiljera, jer im se srednja visina kree od tri tisue tri stotine do tri tisue osam stotina metara. Vrijeme je sreom bilo mirno, a nebo vedro; i godinje doba bilo je povoljno. Taj bi put zimi, od svibnja do kolovoza, bio uope neprohodan.
84
Otra studen ubrzo ubija ljude, a oni, koje potedi, nee izbjei sili "temporala", osobite vrste ciklona tih krajeva, to svake godine ispune leinama kordiljerske ponore.
Svu no su se penjali. Verali se pomou zglavaka na ruci po gotovo nepristupanim ploama. Preskakivali iroke i duboke pukotine. Konope su zamjenjivale ruke do ruku. Ramena su sluila kao ljestve. Neustraivi ljudi naliili su na skupinu akrobata, to izvode vratolomije u zraku. U tim se trenucima isticala po tisuu puta Mulradvjeva snaga i Wilsono-va vjetina. Ta su dva vrijedna kota upravo umnogostruila svoju vrijednost. Da nije bilo njihove portvovnosti i hrabrosti, mala eta ne bi mnogo puta mogla proi. Glenarvan nije putao s oka mladog Roberta, jer je onako mlad i iv znao biti nerazborit. Paganel je napredovao s pravom francuskom estinom. A major, on se micao upravo toliko, koliko je trebalo, ni vie ni manje. Dizao se neprimjetljivim pokretima. Je li uope osjeao da se penje ve nekoliko sati? Ne bi se moglo rei. Moda je mislio i da se sputa.
U pet sati ujutro putnici su se popeli do visine od dvije tisue i pet stotina metara koju ustanovie promatranjem ba^ rometra62. Nalazili su se na sporednim ravnjacima, na krajnjoj granici podruja drvea. Tu je skakalo nekoliko ivotinja koje bi razveselile i usreile svakog lovca. Te su okretne ivotinje to znale, jer su bjeale im bi im se ovjek poeo primicati, pa bilo to i samo izdaleka. Viala se tu ljama, dragocjena planinska ivotinja koja zamjenjuje ovcu, vola i konja, a ivi, gdje se ne bi odrala ni mula. Pa inila, malen, njean i plaljiv glodavac s bujnim krznom, neto izmeu zeca i skoimia. Po stranjim nogama doima se kao klokan. Pravi je uitak gledati hitru ivotinju kako poput vjeverice skae po vrhovima stabala.
- To dodue nije jo ptica - govorae Paganel - ali nije vie ni etveronoac.
No te ivotinje nisu jedini stanovnici planine. Na visini od tri tisue metara, na granici vjenog snijega, ive jo u oporima preivai jedinstvene ljepote: alpaka s dugom dlakom, mekanom kao svila, zatim slina vrsta lijepih i ponosnih deva, to daju osobito finu vunu. Prirodopisci je zovu vi-kunja. Ali tko bi i pomislio da joj se priblii: ta jedva se mogla i vidjeti; brzo bi pobjegla kao strijela, kao da klizi bez uma po sagovima bljetave bjeline.
85
U to je vrijeme bila slika itava kraja sasvim drugaija. Sa svih se strana dizahu velike gromade blistava leda koji'je na nekim padinama prelazio u plavkastu boju. Na njima se odraavahu prve jutarnje zrake svjetlosti. Penjanje postade tada upravo opasno. Vie se nisu izvrgavali pogibelji, ve su se paljivo uvali pukotina. Wilson je preao na elo reda te je nogom ispitivao svaki ledenjak. Drugovi su hodali tono po njegovu tragu. ak se nisu usudili ni govoriti glasnije, jer bi i najslabiji zvuk, to bi uzbibao slojeve zraka, mogao izazvati odronjavanje snjenih masa koje su visile dvjesta deset ili dvjesta i etrdeset metara iznad njihovih glava.
Tada stigoe u podruje niskog drvea i grmlja, a pet stotina metara vie zamijenie ih trave i kakteje. Na visini od tri tisue i etiri stotine metara nestade i tih biljaka, s neplodnog zemljita. Putnici se zaustavie jedan jedini put, i to u osam sati da bi se okrijepili malim obrokom hrane, pa odmah zatim nastavie penjanje. S nadljudskom su sranou prkosili sve veim i veim pogibeljima. Trebalo je prebroditi otre grebene i prijei preko ponora, u koje se ni pogledom ne usudie doprijeti do dna. Na mnogim je mjestima put bio obiljeen drvenim krievima koji oznaavahu mjesta brojnih nesrea. Oko dva sata opruzi se izmeu dva ogoljela iljka, golem ravnjak bez ikakva traga raslinstva, neka vrsta pustinje. Zrak bijae suh, a nebo jarko modro. Na toj visini nema nikad kie. Pare se pretvaraju samo u snijeg i grad. Tu i tamo pokoji porfirni ili bazaltni vrhunac probijae bijeli mrtvaki pokrov kao kost na kosturu. Ponekad bi se komadi bjelutka i gnajsa, rastavljeni djelovanjem zraka, odronili uz mukli zvuk. U rijetkoj se atmosferi taj zvuk jedva i uo.
Mala je eta, uza svu sranost, iscrpla sve snage. Kad je Glenarvan vidio iznemoglost drugova, poali, to se uputio tako visoko u planinu. Mladi se Robert borio protiv umora, ali ipak ve nije mogao dalje. U tri sata Glenarvan se zaustavi i, poto nitko nije predloio da se odmore, ree:
-  Moramo se odmoriti.
-  Odmoriti? - zaudi se Paganel. - Pa nemamo ni zaklona.
-  Ipak, potrebno je, ve zbog Roberta.
-  Ne, milorde - izusti odvani djeak. - Mogu ja jo hodati... Nemojte se zaustavljati...
86
"' - Nosit emo te, dragi djeae - nastavi Paganel - ali poto-poto moramo doi do istone strane. Tamo emo moda nai kakvu kolibu, da se sklonimo. Molim va jo samo dva sata hoda.
-  Slaete li se s tim? - upita Glenarvan. ,i  - Slaemo - odgovorie drugovi.
Mulradv nadoda:
-  Ja u se brinuti za djeaka.
I nastavie put prema istoku. Nadooe dva sata strahovita penjanja. I dalje su se penjali da bi dostigli krajnje vrhove planine. Razrijeenost zraka uzrokovala im je onaj bolni pritisak koji je poznat pod imenom "puna". Zbog poremeaja ravnotee, a moda i zbog utjecaja snijega, krvarile su im usne i desni. Razrijeeni zrak morali su nadoknaivati ubrzanim disanjem da bi tako pospjeili krvotok, a to ih je zamaralo isto kao i odbljesak sunanih zraka na snjenim ploama. Ma koliko da je bila vrsta volja sranih ljudi, ipak na-doe as, kad i najhrabriji klonu. Vrtoglavica, strana planinska bolest, ne uniti im samo tjelesnu mo, ve i duevne snage. Ne moe se nekanjivo prkositi toj bolesti. Ubrzo poee putnici sve ee posrtati. Koji padoe, jedva puzahu dalje na koljenima.
Zbog ope iznemoglosti nije se moglo nastaviti predugo penjanje. Glenarvan je sa zebnjom promatrao beskrajni snijeg, bez ikakva zaklona, gdje bi se moglo prenoiti. Gledao je studen, koja je proela itav alosni kraj, i sjene, koje su se protezale do opustjelih vrhunaca, kadli ga major prekinu, napomenuvi sasvim mirnim glasom:
-  Eno jedne kolibe.
Trinaesto poglavlje SPUTANJE S KORDILJERA
Svatko bi, osim Mac Nabbsa, sto puta proao ne samo pokraj te kolibe nego i oko nje pa i preko nje, a da ne bi ni naslutio da postoji. Od okolnih se stijena razlikovala samo po izboini na snjenom pokrivau. Trebalo ga je s nje od-grnuti. Nakon pola sata uporna rada Wilson i Mulradv oslo-
87
bodie ulaz u "casuchu", i mala se eta uuri u njoj. Tu su kasuu sagradili Indijanci, bila je od "adoba", neke vrste opeka osuenih na suncu. Imala, je oblik kocke, svaka je strana mjerila etiri metra, a stajala je na vrhu bazaltne gromade. Kamene su stube vodile do vrata, jedinog otvora kolibe. I, ma koliko da je bio uzak, ipak su prodirali vjetar, snijeg i grad, kad bi se razbjesnjele oluje u planini.

U 

kolibi se moglo smjestiti deset osoba. Iako bi u doba kia zidovi proputali vodu, u to su doba titili barem od otre studeni; a toplomjer je pokazivao deset stupnjeva ispod nitice. Uostalom imala je neku vrstu ognjita s dimnjakom od rasklimanih opeka, pa su tu mogli naloiti vatru i tako se braniti od vanjske studeni.
-  To e nam sklonite biti dovoljno, ako i nije ba udobno - ree Glenarvan. - Providnost nas je dovela u njega, pa joj ne smijemo uskratiti svoje zahvalnosti.
-  ta - doeka Paganel - pa to je prava palaa! Nedostaju jo samo straari i dvorani. Tu e nam biti divno.
-  Osobito, kad zaplamsa lijepa vatra na ognjitu - ree Tom Austin - jer iako smo gladni, jo vie smo prozebli. ini mi se, bar to se mene tie da bi me snopi drva vie obradovao nego srnei but.
-  Dobro, Tom - opet e Paganel - nastojat emo da naemo kakva goriva.
-  Goriva na vrhu Kordiljera? - uzviknu Mulradv sa sumnjom, maui glavom.
-  Kad su u kasui sagradili dimnjak - pripomenu major - znai da po svoj prilici ima i ovdje neega, to gori.
-  Na prijatelj Mac Nabbs ima sigurno pravo - ree Glenarvan. - Pripremite sve za veeru, a ja idem da preuzmem dunost drvara.
-  Ja i Wilson pratit emo vas - izjavi Paganel.
-  Trebate li i mene? - uzviknu Robert ustajui.
-  Ne, odmori se, hrabri djeae! Ti e postati odrastao ovjek, dok su ti vrnjaci jo djeca.
Glenarvan, Paganel i Wilson izaoe iz kolibe. Bilo je est sati naveer. Zima je otro tipala i kraj posve mirne atmosfere. Plavetnilo neba ve je potamnjivalo, a sunce je svojim zadnjim zrakama okrznulo visoke vrkove ravnjaka Kordiljera. Paganel je pogledao na barometar, to ga je ponio sa sobom. Pokazivao je 495 milimetara. Stupac ive u barometru
88
odgovarao je visini od tri tisue osam stotina dvadeset i sedam metara. Taj je dio Kordiljera, prema tome, samo devet stotina i deset metara nii od Montblanca. Da su na ovim planinama naili na sve one tekoe kojima obiluje taj vicarski div, ili da su ih samo zahvatile oluje i cikloni, ne bi ni jedan od putnika preao veliki planinski lanac Novog svijeta.
Glenarvan i Paganel popee se na neki porfirni breuljak i ogledae se po obzorju. U tom su trnutku stajali na vrhu kordiljerskih Nevada. Njihovu se pogledu otkrila povrina od etrdeset etvornih milja. Na istoku se obronci sputahu blago nagnutim, prohodnim padinama. Po njima su se peoni obiavali sputati i po nekoliko stotina metara obinim klizanjem. U daljini su uzduni nizovi hridi i pominih stijena tvorili goleme pruge morena, a potiskivalo ih je klizanje ledenjaka. Ve je i dolina Colorada utonula u tamu, a sjena je, kako se sunce priklanjalo zapadu, postajala * sve vea. Postepeno su blijedjele sve ispupenosti zemljita, sve izbo-ine, igle i iljci, to su bili osvijetljeni sunanim zrakama. Mrak je polagano osvajao itavu istonu stranu Anda. Na zapadu su jo bile osvijeljene sporedne kose, to podupiru okomite stijene zapadnih padina. Divno je bilo gledati litice i ledenjake obasjane suncem. Prema sjeveru se vidio itav niz vrhunaca koji su se u valovitoj crti neosjetno stapali. Doimali su se kao drhtava crta, to ju je olovkom povukla nevjesta ruka. Pogled se gubio u nejasnoj daljini. Na jugu je naprotiv prizor bio velianstven, a kako se sputala no, tako je bivao sve uzvieniji. Pogled je prodirao u divlju uvalu Torbida i uzdizao se do Antuca, a njegov je vulkan zjapio na dvije milje od njih. Vulkan je rikao poput goleme nemani, kao levijatani u apokaliptikim danima. Rigao je crven dim pomijean s aavim jezicima plamena. Sve su se planine oko njega inile, kao da gore. Tua usijanog kamenja, oblaci crvenkaste pare i vatromet lave spajahu se u blistave snopove vatre. Svakim trenom poveavao se golemi blijesak i plamenje, koje zasljepljuje oi. itav taj golemi krug bijae ispunjen silnim odsjevima. Sunce je meutim gubilo sutonski slabi sjaj i iezavalo s obzorja kao neko ugaeno nebesko tijelo.
Dugo bi jo Paganel i Glenarvan promatrali tu velianstvenu borbu ognja na zemlji s vatrom na nebu; improvizirani drvosjee pretvorili bi se u umjetnike da ih nije trezniji
89
Wilson podsjetio na poloaj, u kome se nalaze. Drva dodue nije bilo, ali je sreom po stijenama bilo tanke i suhe mahovine. Nakupie je mnogo, a osim toga jo i neke druge biljke, to je zovu "llareta", s korijenjem koje dosta dobro gori. Dragocjeno gorivo donesoe u kasuu i natrpae ga na ognjite. Veoma je teko bilo vatru potpaliti, a jo tee odravati. Previe razrijeen zrak nije joj mogao dati dosta kisika za izgaranje; barem je tako pojavu tumaio major.
-  Ali, s druge strane - nadoda major - nee biti potrebna toplina od stotinu stupnjeva da voda uzavre. Koji vole kavu u vodi od stotinu stupnjeva, morat e se zadovoljiti i s manjim, jer na toj visni voda kljua ve kod temperature ispod devedeset stupnjeva*.
Nije se prevario Mac Nabbs. Kad su zamoili termometar u kipuu vodu u loncu, pokaza samo osamdeset i sedam stupnjeva. Svatko je popio, upravo s nasladom, po nekoliko gutljaja vrue kave. to se tie suhog mesa, ono ih nije osobito zadovoljilo. To je navelo Paganela na misao koja je bila dodue mudra, ali i nekorisna.
-  Borami, treba priznati, da ne bi bila naodmet ljamina peenka na aru. Kau, da ljama zamjenjuje i vola i ovcu. Ba bih htio znati, vrijedi li to i u pogledu prehrane.
-  to, ueni Paganele - zapita major - zar vam ne prija naa veera?
-  Ushien sam, dragi majore, ali ipak priznajem da bi mi dobro dola zdjela divljai.
-  Pravi ste sladokusac - dobaci Mac Nabbs.
-  Primam nadimak, majore, ali, ma ta rekli, ne biste se ni vi mrgodili pred beefsteakom, pa kakav bio da bio!
-  Po svoj prilici - pristane major.
-  A kad bismo vas zamolili, da usprkos zimi i noi poete u zasjedu, biste li otili bez ikakva prigovora?
-  Svakako, ako vam je ba po volji...
Drugovi nisu jo ni stigli da se zahvale Mac Nabbsu, ni da obuzdaju izljeve njegove neprekidne uslunosti i dobrote, kad se zau udaljeno urlikanje. Nije to bilo zavijanje jedne jedine ivotinje, nego itava krda, koje se naglo pribliavalo. Zar im providnost nakon darovane kolibe eli pruiti jo i veeru? Bila je to Paganelova primjedba. Ali Glenarvan mu
Sputanje   vrelita  vode   iznosi  po  prilici   l   stupanj   za  svih  300  metara
90
malo ohladi-radost opaskom, da se etveronoci iz Kordilje-ra nikada ne susreu u tako visokim podrujima.
-  Kakva je to onda buka? - zapita Tom Austin. - ujete li kako se primie?
-  Da nije usov? - ree Mulradv.
-  Nemogue, pa to je pravo urlikanje - odgovori Pa-ganel.
-  Da vidimo - ree Glenarvan.
-  Da vidimo, ali kao lovci - doda major i dohvati svoj karabin.
Svi istrae iz kasue. Ve se bila spustila tamna i zvjezdana no. Mjesec jo nije bio pokazao svoj nagrizeni kotur posljednje etvrti. Sjeverni i istoni vrhunci iezavahu u tami, nita se nije moglo vidjeti do fantastinih obrisa najviih litica. Zavijanje - zavijanje prestravljenih ivotinja udvostruilo se. Dolazilo je s tamne strane Kordiljera. to li se to dogaa? Odjednom navali pomamna lavina, ali lavina ivih bia, izbezumljenih od straha. Kao da se itav ravnjak micao. Dojurio je na stotine, moda i na tisue ivotinja. Podigoe zaglunu buku unato rijetkom zraku. Je li to bila divlja iz pampe ili samo krdo ljama i vikunja? Glenarvan, Mac Nabbs, Robert, Austin i dva mornara jedva stigoe da se bace na zemlju, i taj ivi Vihor prohuja nekoliko metara povie njih. Paganela, koji je kao noovidac ostao na nogama, da bolje vidi, ivotinje u tren oka prekobacie.
U tom trenutku prasnu pucanj iz vatrenog oruja. Major opali nasumce i uini mu se, da je jedna ivotinja pala nekoliko koraaja od njega, dok je itavo krdo, poneseno, neodoljivim zaletom i uz jo veu buku iezlo na padini, to ju je vulkan svojim arom osvjetljivao.
-  A!   Imam ih - uviknu netko;  bijae to Paganelov glas.
-  to to imate? - zapita Glenarvan.
-  Do vraga, naoari! - To je jo najmanje, to se moe izgubiti u trci.
-  Jeste li ranjeni?
-  Nisam, samo me netko ugazio. Ali tko?
-  Evo tko - odgovori major, teglei ivotinju, to ju je oborio.
Svi pourie u kolibu i na svjetlosti ognjita razgledae Mac Nabbsov plijen.
91
Lijepa ivotinja bijae slina maloj devi bez glave. Imala je tanku glavu, plosnato tijelo, duge i vitke noge, finu dlaku, krzno boje bijele kave s bijelim pjegama po trbuhu. im je Paganel ugleda, uzviknu:
-  To je guanako.
-  to je to guanako? - zapita Glenarvan.
-  ivotinja dobra za jelo - odgovori Paganel.
-  Dobra?
-  Slasna! Olimpijska ambrozija! Dobro sam ja pogodio da emo imati svjeeg mesa za veeru. I jo kakva mesa! Ali tko e rainiti ivotinju?
-  Ja - ponudi se Wilson.
-  Dobro, a ja u je ispei - doda Paganel.
-  Pa vi ste onda i kuhar, gospodine Paganel? - prihvati Robert.
-  Naravno, dragi  djeae, jer  sam Francuz.   Svaki je Francuz pomalo i kuhar.
Nakon pet asaka Paganel stavi iroke odreske divljai na ar od korijena ljarete. Poslije deset asaka posluio je drugove vrlo ukusnim mesom, nazvavi ga "peenkom od guanaka". Nitko se nije nekao, i svi slono zagrizoe.
Ali na zaprepaenje geografa svi iskrivie lice i gotovo jednoglasno izustie "puah!" nakon prvog zalogaja.
-  Ba gadno! - ree netko.
-  Ne moe se jesti! - doda drugi.
Jadni je uenjak morao priznati da se peenka doista ne moe jesti, pa sve kad bi i bili mrtvi gladni. Zapoee mu dobacivati kojekakve ale koje je on posve shvaao. Peckahu ga s njegovom "olimpijskom ambrozijom". Ali i on je traio razlog, zato je to meso od guanaka ispalo tako odurno, kad je inae veoma cijenjeno i doista dobro. Odjednom mu sine misao:
-  Znam - uzviknu Paganel. - Borami znam! Dosjetio sam se!
-  Da nije prestaro i smrdljivo - zapita mirnim glasom Mac Nabbs.
-  Ne, nesnoljivi majore, nego je odvie zamoreno! Kako sam to mogao zaboraviti?
-  to hoete time da kaete, gospodine Paganele?   - zapita Tom Austin.
92
-  Hou da kaem, da je guanako dobar samo onda, kad ga ubiju, dok miruje.  Ako lov dugo traje,  i  ako  ivotinja, daleko tri, meso joj postane neukusno.   Po ukusu, dakle, mogu ustvrditi, da je ivotinja dola izdaleka i, prema tome, izdaleka je i itavo krdo.
-  Jeste li sigurni? - zapita Glenarvan. '    - Sasvim siguran.
-  Samo, kakva li je nesrea, kakva li je pojava mogla tako prestraiti ivotinje i izagnati ih onda, kad bi morale mirno spavati u svojim leajima?
-  Na to vam, dragi Glenarvane - ree Paganel - ne znam odgovoriti. Ako me elite posluati, nemojmo vie nita istraivati, ve hajdemo spavati. Da spavamo, majore?
-  Spavajmo, Paganele!
Nakon toga svatko se zamota u svoj pono, potaknue vatru za no, i brzo se zau strahovito hrkanje u svim tonovima i u svakovrsnom ritmu, a ueni je geograf svojim basom podravao harmoninu skladbu.
i Glenarvan jedini nije spavao. Obuze ga neki tajnoviti nemir, to mu nije davao pravo zaspati. Protiv svoje volje mislio je na krda, to su bjeala u istom smjeru. Razmiljao je o njihovu udnovatom strahu. Guanake nisu mogle goniti divlje zvijeri, jer ih na toj visini i nema. Jo manje bi to mogli biti lovci. Kakav li ih je to strah gonio prema ponoru Antuca? to mu je moglo biti uzrokom? Glenarvan je predosjeao neku skoru opasnost.
Meutim, u poludrijemu, misli mu se malo-pomalo pro-mijenie. Bojazan ustupi mjesto nadama. Vidio je sebe sutradan u ravnici Anda. Tu je tek trebalo zapoeti pravo traenje. Moda nije vie ni uspjeh daleko. Zamiljao je kako je kapetan Grant sa svoja dva druga osloboen iz tekog ropstva. Sve su mu se misli nizale velikom brzinom jedna za drugom. Od vremena do vremena rastreslo bi ga pucketanje vatre, prtanje pokoje iskre u zraku ili razbuktali plamen, to bi rasvijetlio lica zaspalih drugova' ili uzbibao kakvu plahu sjenu na zidu kasue. Zatim bi ga spopadale jo tee slutnje. Sasvim povrno je oslukivao vanjske umove. Teko bi ih bilo protumaiti na osamljenim vrhuncima.
Odjednom mu se uini da uje neku daleku, muklu i stranu grmljavinu, kao neku tutnjavu groma koja nije do,-
93
lazila s neba. Ali, tutnjava je mogla potjecati samo od oluje, to je bjesnjela na padinama planine, kojih tri stotine metara ispod njezina vrha. Glenarvan htjede ustanoviti, o emu se radi i izae.
Upravo je izlazio mjesec. Zrak je bio bistar i miran. Nigdje nijednog oblaka, ni iznad ni pod njim. Ponegdje samo pokoji nestalan odsjev plamena s Antuca. Nigdje traga ni oluji ni blijesku. Oko zenita je treperilo na tisue zvijezda. Meutim je tutnjava jo uvijek trajala; kao da se pribliavala i jurila preko hrpta Kordiljera. Glenarvan se vratio jo nemirniji, razmiljajui u kakvoj bi vezi podzemna tutnjava mogla biti s bijegom guanaka. Nije li to uzrok ove posljedice? Pogleda na sat; pokazivao je dva sata ujutro. Kako nije imao nikakva povoda da vjeruje u kakvu neposrednu opasnost, ne probudi svoje drugove koji su premoreni spavali tvrdim snom. I on sam zadrijema i odspava nekoliko sati.
Odjednom ga probudi silan trijesak. Skoi na noge. Nastade zagluna buka, slina isprekidanu tropotu, to ga ine nebrojena topovska kola, kad voze po neravnoj taraci. Odjednom osjeti Glenarvan kako mu tlo izmie pod nogama; spazi kasuu kako se njie i rastvara, pa uzviknu:
-  Ustaj!
Svi se drugovi probudie i popadae kud koji. Neto ih je odvuklo niza strmu kosinu. Upravo je svitalo, pokaza se uasan prizor. Oblici se planina naglo mijenjahu, iljci se lomljahu, vrci nagibahu i nestajahu, kao da su propadali u klopku pod njima. itav se masiv, irok nekoliko milja, pomicao i sputao prema ravnici. Ta je pojava svojstvena Kor-diljerima*.
-  Potres! - povika Paganel.
Nije se prevario. Poela je esta katastrofa na planinskom rubu ilea, a osobito u onom podruju, gdje je Copiapo bio dvaput sruen, a Santiago razoren etiri puta u etrnaest godina. Pod tim dijelom zemaljske kugle jo uvijek ruju vatre u utrobi, a vulkani su na tom jo mladom lancu pre-
* Gotovo jednaka se pojava dogodila na hrptu Montblanca godine  1820. Uzrokovala je  stranu  katastrofu,  kojoj  su pala  rtvom  tri vodia iz  Chamonixa.
94
slabi odunici za izlazak podzemnih para. To je uzrok neprekidnim potresima, poznatim pod imenom "temblores".
Meutim je ravnjak, na kome se sedam omamljenih i prestravljenih ljudi grevito dralo za uperke mahovine, klizio poput ekspresa, to jest brzinom od pedeset milja na sat. Nije bilo mogue ni kriknuti, ni maknuti se, da bi pobjegao ili da bi se zaustavio. Nisu mogli ni uti jedan drugoga. Unutranja tutnjava, prasak usova, trijesak bazaltnih i granitnih masa, vrtlozi rasprenog snijega, onemoguili su svako sporazumijevanje. as se masiv sputao, bez udaranja i odskakivanja, as opet zapoe posrtati i ljuljati se kao paluba broda na valovirna. Kao to brod plovi mimo zaljeva, tako je i masiv prelazio preko ponora, u koji su padali komadi planina. upao je iz korijena stoljetna stabla, kosio i poravnjavao poput goleme kose sve izboine istone padine.
Zamislite, kolika je ta sila, kad masa od vie miljuna tona juri sve veom brzinom pod kutom od pedeset stupnjeva!
Nema toga, tko bi mogao procijeniti, koliko potraja neopisivo padanje. Nitko se nije usudio ni pomisliti, u kakav bi ih bezdan moglo odvesti. Nitko jo nije mogao ni rei, jesu li svi ivi, ili je tko od njih ve na dnu kakva ponora. Zagueni brzinom padanja, smrznuti od studeni koja im je prodirala do kosti, zaslijepljeni snjenim vrtlozima, oni su drhtali. Klonuli, gotovo bez svijesti, drali su se za liticu grevito samo s krajnjim nagonom samoodranja.
Odjednom ih udarac nesravnjive snage otre od njihova neobinog kliznog prevoznog sredstva. Bacio ih naprijed, pa se kotrljahu po krajnjim obroncima planine. Ravnjak se bijae na mjestu zaustavio.
Nekoliko se asaka nitko nije ni maknuo. Napokon, jedan se od njih podie, sav omamljen od udaraca, ali 'jo snaan - major. Otrese prainu, to ga je zasljepljivala, a onda pogleda oko sebe. Njegovi su drugovi leali u skuenom krugu, poput olovne same, kad se opali metak iz puke. Svi su leali popaljeni jedan preko drugog.
Major ih prebroji. Svi su leali naokolo po zemlji - osim jednoga. Nije bilo Roberta Granta.
95
etrnaesto poglavlje HITAC IZ PUKE PROVIDNOSTI
Istona se padina Kordiljera sastoji od dugih obronaka, to se postepeno gube u ravnici, a na njoj se nenadano isprijeio jedan dio gore. Novi kraj pokrivahu gusti panjaci naikani divnim drveem. Neizmjerno mnogo stabala, itave ume jabuka, to su posaene jo u doba osvajanja, upravo blistahu od rumena ploda. Kao da je dio bogate Normandije prebaen na ta podnoja. U svakoj drugoj prilici putnika bi iznenadio nagli prijelaz: iz pustinje u oazu, sa snjenih visova u zelene prerije, iz ziirie u ljeto.
Tlo se, uostalom, sasvim smirilo. Potres se stiao, a podzemne su sile bez sumnje pustoile negdje drugdje, jer se planinski hrbat Kordiljera uvijek u nekom kraju pomie i trese. Planinski se lanac posve izmijenio. Na plavoj se pozadini neba ocrtava sasvim nova .slika vrhova, bila i iljaka. Vodi iz pampa sad bi se uzalud osvrtao za svojim starim biljezima.
Spremae se divan dan; iz svog vlanog leaja na Tihom oceanu izbie zrake sunca, kliznue preko argentinskih ravnica i eto ve zaronie u valove drugog oceana. Bilo je osam sati ujutro.
Uz majorovu pomoC i brigu lord Glenarvan i njegovi drugovi malo-pomalo dooe k sebi. Sve u svemu, bili su dodue strahovito omamljeni, ali nita vie. Glavno da su sili s Kordiljera, i oni bi se mogli samo radovati, to im je priroda o svom troku dala brzo prevozno sredstvo, samo da nije nestao jedan od njih, i to najslabiji, dijete Robert Grant!
Svi su voljeli odvanog djeaka: Paganel koji se osobito sprijateljio s njim, major, unato svojoj hladnoi, svi, a osobito Glenarvan. On je bio oajan, kad je doznao, da nema Roberta. Ve je zamiljao jadno dijete na dnu kakva ponora kako uzaludno doziva onoga, koga je zvao svojim drugim ocem.
- Dragi prijatelji, dragi moji prijatelji - govorio je Glenarvan jedva suspreui suze - moramo ga tra:titi, moramo ga pronai! Ne moemo ga tek tako ostaviti! Moramo pretraiti do dna svaku dolinu, svaki ponor, svaki ezdan! Vezat ete me za konop! Sputat u se! Hou, ujeU li me!
96
Ja to hou, samo da je Robert jo iv! Smijemo li doi pred oca bez njega. Kojim pravom smijemo spaavati kapetana Granta, kad za njegov spas rtvujemo njegova sina!
Svi sluahu Glenarvana utei. Osjeali su da im u pogledima trai barem iskru nade, i oborie pogled.
-- to je? - nastavi Glenarvan. - Razumjeli ste me? utite? Niemu se ne nadate? Niemu?
Zavlada nekoliko trenutaka utnje, zatim progovori Mac Nabbs:
-  Tko se od nas sjea, dragi prijatelji, kad je zapravo nestao Robert?
Ni na ovo pitanje nitko ne odgovori.
-  Recite mi barem - nastavi major - kraj koga je bilo dijete, kad smo se sputali niz Kordiljere?
-  Kraj mene - odgovori Wilson.
-  A do kojeg si ga trenutka vidio kraj sebe? Sjeti se! Govori!
-  Eto, sve to se sjeam - odgovori Wilson. - Robert Grant bio je jo kraj mene i zgrenom se rukom drao za grumen mahovine manje od dvije minute prije udarca, kojim se zavrilo nae sputanje.
-  Manje od dvije minute! Pazi dobro, Wilsone, minute su ti se mogle initi dugima! Ne vara li se?
-  Ne vjerujem, da se varam... Tako je... manje od dvije minute!
-  U redu! - ree Mac Nabbs. - As koje ti je strane bio Robert, s lijeve ili s desne?
-  S lijeve. Sjeam se da me njegov pono ibao po licu.
-  A ti,  gdje si ti leao u odnosu prema'nama?
-  Takoer slijeva.
-  Onda je Robert mogao nestati samo s ove strane - ree   major,   okrenuvi se prema   planini   i   pokazujui   nadesno. - Moramo jo to dodati, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od trenutka, kad je dijete iezlo da je moralo pasti na onom dijelu planine koji se protee od podnoja do visine od sedam stotina metara.  Tada ga moramo traiti. Razdijelit emo se po odjelcima zemljita pa emo ga tu i nai.
Nitko nije dodao ni rijei. Sva estorica popee se uz padinu Kordiljera, poredae se po bilu na raznim visinama i zapoe se pretraivati. Neprestano su se drali desno od
7   Djeca k petana Granta
97
smjera sputanja, ispitivali svaku i najmanju pukotinu i sputali se do dna ponora, to su ih krhotin masiva djelomino ispunile. Mnogi su od njih izlagali svoj ivot opasnosti, a vraali se poderana odijela i raskrvavljenih ruku i nogu. itav su taj dio Anda, osim nekoliko nepristupanih ploa, najsavjesnije pretraivali, sate i sate, a da nitko od tih estitih ljudi i ne pomisli na odmor. Ali sve uzalud. Dijete je valjda nalo uza smrt jo i kameni grob od koje litice koja ga je zauvijek pbklopila.
Oko jedan sat naoe se u dnu doline Glenarvan i njegovi drugovi, skreni i poraeni. Glenarvana je obuzela strana bol; jedva je mogao govoriti, a s njegovih su se usana ule, isprekidane uzdisajima, samo ove rijei:
-  Neu otii! Neu otii!
Svatko je shvaao tu upornost. Pretvorila mu se u stalnu misao, i svi je potivahu.'
-  ekajmo  -  ree  Paganel  majoru  i  Tomu  Austinu. - Malo se odmorimo i prikupimo snagu. Trebat e nam, bilo da zaponemo ponovo pretraivati, bilo da nastavimo put.
-  Da  -   odgovori   Mac   Nabbs   -  eto   ostanimo,   kad Edward hoe da ostane! On se nada. Ali emu se nada?
-  Bog to zna - ree Tom Austin.
-  Jadni Robert! - uzdahnu Paganel briui suze.
U dolini je raslo mnogo drvea. Major izabra skupinu visokih rogaa i pod njima podignu privremeni logor. Nekoliko pokrivaa, oruje, malo suhog mesa i rie, to je bilo sve, to je putnicima ostalo. Nedaleko je tekao potok, iz njega su mogli zagrabiti vode koja je jo bila mutna od usova. Mulradv naloi vatru na travi i uskoro ponudi svom gospodaru topao i krepak napitak. Ali Glenarvan ga odbi i osta opruen na svom ponu, potpuno iscrpljen.
Tako proe dan. Spusti se no, tiha i mirna, kao i prijanja. Dok su njegovi drugovi, iako bez sna, ostali u logoru, Glenarvan se pope na obronke Kordiljera. Oslukivao je, nadajui se da e kakav zadnji poziv doprijeti do njega. Uputio se daleko, visoko, sam, naslanjajui uho na zemlju, oslukivao, priguujui kucanje srca, dozivao oajnim glasom.                                    '                                        \
itave je noi jadni lord lutao po planini. Sad ga je pratio Paganel, a sad opet major, spremni da mu priteknu i pomo na kliskim grebenima ili na rubovima ponora, kar > ga je
98                                                                                !
vukla zalina neopreznost. Ali su i ti posljednji napori bili uzaludni, a na njegove pozive "Roberte! Roberte!" koje je ve po tisuu puta ponavljao, odgovarala mu je samo jeka. Ponavljala mu milo djeakovo ime.
Osvanu dan. Trebalo je traiti Glenarvana na udaljenim zaravnima i dovesti ga silom u logor. Bijae oajan. Tko bi mu se usudio predloiti da kremi i da ostave tu kobnu dolinu? Meutim, ivea je nestalo. Nije jo bilo daleko mjesto, gdje su morali sresti argentinske vodie, o kojima im je govorio katapas, kao i konje koji su im trebali za prijelaz preko pampa. Na vie bi potekoa naili, kad bi se vraali istim puteni, nego kad bi krenuli naprijed. Bilo je, uostalom, i dogovoreno da e ih Duncan ekati na obalama Atlantskog oceana. Bilo je mnogo ozbiljnih razloga koji nisu doputali da se due oklijeva. Zbog opeg se interesa sat odlaska nije smio odgaati.
Mac Nabbs pokua otrgnuti Glenarvana iz tugovanja. Dugo je govorio, a da nije znao, da li ga prijatelj uope slua. Glenarvan je odmahivao glavom. Ipak mu nekoliko rijei prijee preko usana.
-  Zar polazak?
-  Da! Treba krenuti!
-  Jo samo sat!
-  Dobro, jo jedan sat - pristade vrijedni major.
Kad je i taj sat proao, Glenarvan je zaklinjao da mu odobre jo jedan sat. Kao da je osuenik koji moli za produenje ivota. Tako je to ilo sve do podne. Tada Mac Nabbs, ohrabren miljenjem svih ostalih, nije vie htio oklijevati i ree Glenarvanu da treba krenuti i da o brzoj odluci ovisi ivot njegovih drugova.
-  Da!   Da!   - odgovori   Glenarvan.  -   Krenimo;   Krenimo!
Ali dok je govorio, skrenuo je pogled od Mac Nabbsa i promatrao neku crnu toku u zraku; odjednom podie ruku i ostavi je tako, kao da mu je ukoena. z
-  Tamo! Tamo! - povika - gledajte! Gledajte!
Svi upravie poglede prema nebu u smjeru koji im je pokazivao tako neodoljivom snagom. U tom je trenutku crna toka naoigled rasla. Neka je ptica lebdjela neizmjerno visoko.
99
-  Kondor - ree Paganel.
-  Da, kondor - odgovori Glenarvan. - Tko zna? - Dolazi! Sputa se! Poekajmo!
emu se nadao Glenarvan? Da nije siao s uma? Rekao je "tko zna?". Paganel se nije prevario. Kondor se svakog trenutka sve bolje vidio. Ta je velianstvena ptica kralj junih Anda. Nju su nekad Inke tovali kao vie bie. U tim krajevima izraste do neobine veliine. Izvanredno je jaka, esto puta strovali u ponor ak i vola. Napada ovce, konje i telad koja luta ravnicom, epa ih pandama i odnese do golemih visina. Ponekad se uzdigne i do est tisua metara, a to je ona granica visine, to je ovjek ne moe prijei. S te visine, na kojoj ga ni najbolje oko ne moe spaziti, kralj zraka pretrauje otrim pogledom zemlju, te razlikuje i najmanje predmete takvom snagom vida da upravo zapanjuje sve prirodopisce.
to je kondor mogao ugledati? Leinu? Truplo Roberta Granta? "Tko zna" ponavljae Glenarvan, ne skidajui pogleda s njega. Golema se ptica pribliavala, as lebdei, as ruei se poput tijela u slobodnom padu. Ubrzo poe kondor kruiti krugovima na manje od dvije stotine metara od zemlje. Ve su ga mogli sasvim lako raspoznati. Rairenih krila mogao je imati vie od pet metara. Svojim je monim krilima letio kroz zrak gotovo bez mahanja. Velike ptice mogu letjeti nekako velianstveno mirno, dok kukci moraju mahati mnogo puta u sekundi da bi se odrali u zraku.
Major i Wilson bijahu dohvatili svoje karabine. Glenarvan ih zaustavi pokretom ruke. Kondor je svoje krugove suzio oko jednog nepristupanog ravnjaka na padinama Kordiljera, oko etvrt milje daleko. Kruio je vrtoglavom brzinom, rastvarajui i stiskajui svoje opasne pande, tresui hrskavinom krestom.
-  Tamo je! Tamo! - povika Glenarvan. Odjednom mu sinu misao.
-  Ako je Robert jo iv - uzviknu jauknuvi strahovito - ova e ga ptiurina ... Pali! Prijatelji, pucajte!
Ali je ve bilo kasno. Kondor je ve bio zaao za visoke izboine klisure. Proe jedna sekunda, sekunda, koja je trajala itavu vjenost! Zatim se ptiurina pojavi s tekim te-
100
retom. Uzdizae se oteanim letom. Zau se krik uasa. Na kondorovim je pandama visilo i ljuljalo se mlitavo tijelo Roberta Granta. Ptica ga je epala za odjeu i sad se njihala u zraku na stotinu i pedeset stopa iznad logora. Kondor je opazio putnike i snano je mlatio krilima po zraku, nastojei da pobjegne sa svojim tekim teretom.
-  Ah!   - uskliknu  Glenarvan.  -  Bolje  da  Robertovo tijelo tresne o stijene, nego da bude ...
Ne dovri, ve pograbi Wilsonov karabin i pokua nia-niti na kondora. Ali ruka mu je drhtala. Nije mogao umiriti puku. Oi mu se zamaglie.
-  Pustite, ja u - ree major.
Mirna oka, sigurne ruke i nepomina tijela uze ciljati u pticu, koja je bila ve na sto metara daleko od njega.
Ali jo nije povukao obara karabina, kadli kroz dolinu odjekne pucanj; bjelkasti se dim pojavi izmeu dvije bazaltne litice. Pogoen u glavu, kondor se polako, kruei sputao. Podravala su ga rairena krila kao kakav padobran. Nije isputao svoga plijena i nekako se lagano svalio na zemlju, deset koraka od potoka.
-  Za mnom! - povika Glenarvan.
Ne pitajui se, odakle je odapet taj hitac providnosti, pojuri prema kondoru. Drugovi potrae za njim.
Kad stigoe, ptica je ve bila mrtva, a Robertovo je tijelo iezlo pod njenim irokim krilima. Glenarvan se baci na truplo djeteta, istrgnu ga iz ptijih panda, isprui ga po travi i prisloni uho na grudi tog tijela bez ivota.
Nikad se iz ljudskog grla nije uo silniji krik radosti od ovoga, kad se Glenarvan podigao i uzviknuo:
-  iv je! Jo je iv!
Za tren oka s Roberta svukoe odjeu, a lice mu nakvasie svjeom vodom. Djeak se tre, otvori oi i izusti samo nekoliko rijei, i to:
-  Ah, vi, milorde ... oe moj 

...

Glenarvan mu nije mogao nita odgovoriti, uzbuenje ga guilo. Kleao je i plakao kraj djeteta koje je na tako udnovat nain spaeno.
101
Petnaesto poglavlje PANJOLSKI JEZIK JACOUESA PAGANELA
Poslije goleme opasnosti, kojoj je umakao, Robertu je prijetila druga, ne manja, da ga ugue milovanjem. Iako je jo bio veoma slab, nitko se od dobrih ljudi nije mogao uzdrati, a da ga ne zagrli. Ali ini se, da srdani zagrljaji ne ude bolesnicima, jer dijete ipak nije umrlo. Naprotiv.
Nego sad, poslije spaenog pomislie i na spasioca. Major se, naravno, sjeti prvi da pogleda oko sebe. Pedeset koraka od__p_otpka, na prvom obronku planine stajae nepomino (ovjek visoka rasta. Duga mu se puka oslanjala o nogu. ovjek, koji se tako nenadano pojavio, bijae irokih plea, visok preko dva metra, a nosio je dugu kosu podveza-nu vrpcama od koe. Bronzano mu lice bijae crveno izmeu oiju i usta, crno na donjim kapcima, a po elu bijelo. U nonji patagonskih graniara, domorodac je nosio sjajan ogrta od krzna s gue i nogu guanaka, ukraen crvenim arama, ivan nanduovim tetivama, a okrenuo ga, da mu sjajna strana bude izvana. Ispod ogrtaa prilegla mu posve uz tijelo odjea od lisije koe, stegnuta u pasu, a s prednje strane imala iljast zavretak. O pasu mu visio mali to-bolac s bojama kojima je mazao lice. izme su mu bile od komada goveejcoe, privezane uza zglavak pravilno ukrte-nim remenima.ls
Ponosi!6~"Ge Patagonca odavae unato arenilu kojim se uresio, istinitu dareljivost, ekao je u dostojanstvenu poloaju. Kad ga ovjek vidi onako nepomina i ozbiljna na podnoju od stijena, mogao bi pomisliti da je kip hladno-krvnosti.
im ga major opazi pokaza ga Glenarvanu, i ovaj po-tra prema njemu. Patagonac prip dva koraka u susret. Glenarvan mu prihvati ruku i srdafto je objeruke stegne. U lordovu pogledu, u radosnu licu, u itavu njegovu izgledu bijae toliko priznanja, toliko osjeaja zahvalnosti, da je to domorodac morao shvatiti. On lagano kimnu glavom i progovori nekoliko rijei koje ne mogahu razumjeti ni major ni njegov prijatelj.
Onda Patagonac, poto je paljivo promotrio strance, promijeni jezik, ali ga ni na tom jeziku nisu razumjeli, kao
102
ni na prvom. Meutim, Glenarvanu se neke rijei uinie poznate. Uinilo mu se da su panjolske, jer je sam znao pokoju obiniju panjolsku rije.
-  Espanol? - zapita Glenarvan.
Patagonac kimnu glavom gore-dolje, to je gotovo kod svih naroda znak potvrivanja.
-  Eto ba lijepe zgode za naeg Paganela - ree major. - Srea, to mu je palo na pamet da ui panjolski?
Pozvae Paganela. On dotra odmah i pozdravi Patagonca s pravom francuskom Ijupkou, u koju se uroenik, po svoj prilici, nije razumio. Uenog geografa obavijestie o emu je rije.
-  U redu - izusti Paganel.
Otvarajui iroko usta, da bi to bolje izgovarao, ree: -- V os sois um homem de bem!1 Indijanac napne ui i ne odgovori nita.
-  Moda ne naglaavate dobro - pripomenu major.
-  Tako je, vraji izgovor!
Paganel jo jednom izgovori svoj pozdrav, ali s jednakim uspjehom.
-  Da promijenim reenicu - izusti i, izgovarajui to je mogao polaganije, ree:
-  Sem duvida, um Patagao.* Uroenik je utio kao i prije.
-  Dizeime!* - nadoda Paganel. Patagonac ni ovaj put ne odgovori.
-  Vos compriendeis?* - prodere se Paganel tako silovito, da mu umalo nisu pukle glasnice.
Bilo je oigledno da Indijanac nita ne razumije, jer mu odgovori, ali panjolski:
-  No comprendo
Sada se Paganel zbuni i gurne naoari s ela na nos kao razdraen ovjek.
-  Objesite me,  ako  razumijem  jednu  jedinu  rije  od tog poganog narjeja! To je sigurno araukanski jezik!
-  Ma nije - dobaci Glenarvan - taj  vam je ovjek odgovorio panjolski.
1  Vi ste estit ovjek!
2  Bez sumnje ste Patagonac. s Odgovorite!
* Razumijete li? s Ne razumijem.
103
Pa okrenuvi se Patagoncu ponovo zapita:
-  Espanol?
-  Sr, si* - odgovori uroenik.
Paganelovo se iznenaenje pretvori u preneraenje. Gle-narvan i major pogledae se ispod oka.
-  Ama, dragi moj ueni prijatelju - ree major s osmijehom na usnama - niste li opet poinili kakvu rastresenost, kao da ste uzeli monopol na njih?
-  ta? - ree geograf naulivi ui.
-  Pa ujete li vi, da taj  Patagonac govori panjolski?
-  On?
-  Da, on! Niste li vi sluajno nauili kakav drugi jezik, mislei da uite ...
Major ne dovri, jer ga prekinu uenjakovo snano "oh!", popraeno slijeganjem ramena.
-  Pretjerujete, majore - doeka Paganel dosta osorno.
-  Ali kad ne razumijete! - odgovori Mac Nabbs.
-  Ne razumijem, jer taj domorodac slabo govori - uzvrati sve nestrpljivi je geograf.
-  Odnosno, on govori zato slabo, jer ga vi ne razumijete - nadoda major mirnim glasom.
- Mac Nabbse - umijea se sada Glenarvan - takva se pretpostavka ne moe primiti. Ma koliko da je rastresen na prijatelj Paganel, ipak ne moemo pretpostaviti, da njegova rastresenost ide tako daleko, da naui jedan jezik umjesto drugog!
-  Onda mi, dragi Edvvarde, ili jo bolje vi, estiti Paga-nele, rastumaite to se to dogaa.
-  Nemam vam ta tumaiti - odgovori Paganel - ja samo dokazujem.   Evo knjige,   s   kojom   svakog   dana vjebam i svladavam potekoe panjolskog jezika!  Pogledajte, majore, pa ete vidjeti, da li vas varam!
Rekavi to, Paganel poe traiti po mnogobrojnim depovima; poslije nekoliko asaka traenja izvue neku knjigu u vrlo slabu stanju i prui je uvjereno majoru.
Major uze knjigu, pogleda ga i zapita:
-  Pa dobro, a kakvo je to djelo?
-  To   su   Lusiadas  -  odgovori   Paganel  -   divan  ep, to...
* Da, da!
104
-  Lusiadas? - uzviknu Glenarvan.
-  Da, dragi prijatelju!  Lusiadas velikog Camoesa63,  ni manje ni vie.
-  Camoes! - ponovi Glenarvan. - Ali, nesretni prijatelju.  Camoes  je  Portugalac!   To vi  ve est tjedana uite portugalski.
-  Camoes! Lusiadas! Portugalski!
Paganel nije mogao vie nita rei. Oi mu se zamutie ispod naoari, a u ui mu udari prasak silnog smijeha, jer su svi njegovi drugovi bili oko njega.
Patagonac nije ni okom trenuo. On je strpljivo ekao da mu rastumae taj nerazumljivi dogaaj.
-  Uh! Ba sam lud! Luak! - povika napokon Paganel. - Je li sve doista tako? Niste li sve izmislili samo za alu? I to sam ja uradio? Pa ja sam izmijeao jezike kao na tornju babilonskom! Ah, prijatelji! Dragi prijatelji! Poi put Indije pa stii u ile! Uiti panjolski pa govoriti portugalski! To je ve previe.   Ako  tako nastavim,  jednog u  dana, mjesto cigarete, baciti sam sebe kroz prozor!
Nitko nije mogao ostati ozbiljan sluajui Paganela, dok se tuio na svoju zlu sreu i smijenu nedau. Uostalom on je i sam davao primjer.
-  Smijte se, dragi prijatelji, smijte se od sveg srca! Vi mi se ne moete slae smijati, nego to u se ja sam sebi.
I on prasnu u takav gromoglasan smijeh, kakav se nije nikad uo iz usta uenjaka.
-  Ali pri svemu tome, sad ostadosmo bez tumaa - ree major.
-  Oh, ne oajavajte - odgovori Paganel. - Portugalski i panjolski su toliko slini, da sam se i ja prevario,  ali tu u   slinost   iskoristiti,   da  popravim   pogreku,   i   naskoro u se moi zahvaliti Patagoncu jezikom koji on tako lijepo govori.
Paganel je imao pravo, jer je naskoro ve mogao izmijeniti pokoju rije s domorocem; doznao je ak da se Patagonac zove Thalcave, to na araukanskom znai "gromovnik".
Taj su mu nadimak dali bez sumnje zbog njegova vjeta rukovanja vatrenim orujem.
Ali Glenarvan bijae osobito zadovoljan, kad je uo da je Patagonac po zanimanju vodi, i to provodi kroz pampe.
105
I u tom je susretu providnost odigrala vanu ulogu, da se uspjeh njihova pothvata mogao uzeti ve kao gotova stvar, i vie nitko nije sumnjao, da e se kapetan Grant spasiti. Kroz to se vrijeme putnici i Patagonac vratie Robertu. On. prui domorocu ruke, a ovaj mu bez ijedne rijei poloi dlan na glavu, zatim pregleda dijete i opipa mu bolne udove. Onda smijeei se poe nabrati po obali rjeice pregrt divljeg celera te njime istrlja bolesnikovo tijelo. Dok ga je najozbiljnije trljao, djeak osjeti, kako mu se vraa snaga. Ve se vidjelo, kako e mu nekoliko sati odmora biti dovoljno da se oporavi.
Odluie da taj dan i no proborave u logoru. Trebalo je, uostalom, rijeiti dva vana pitanja: prijevoz i prehranu. Nije bilo ni ivea, ni mula. Ali sreom, bio je tu Thal-cave. Vodi je bio navikao voditi putnike du patagonskih granica. Kao jedan od najrazboritijih bequeana u itavu kraju preuzeo je na sebe da e Glenarvana opskrbiti svime, to je nedostajalo maloj etj. Ponudi mu se da ga odvede do jedne indijanske "tolderije", udaljene najvie etiri milje, gdje je bilo svega, to je ekspediciji potrebno. Prijedlog im je priopio domorodac napol pokretima ruku, napol panjolski, koliko je Paganel mogao razumjeti. Prijedlog bi primljen. Odmah se Glenarvan i njegov ueni prijatelj oprostie sa svojim drugovima i pod vodstvom Patagonca krenue uz rijeku.
Hodali su itav sat i po, i to krupnim koracima da bi mogli slijediti gorostasnog Thalcavea. itavo andsko podruje bijae prekrasno i veoma plodno. Bogati su se panjaci nizali jedan za drugim. Mogli bi lako othranjivati stado od sto tisua preivaa. iroke bare, meusobno vezane nerazmrsivim uzlom potoka, davale su tim ravnicama zelenkastu vlanost. Crnoglavi se labui hirovito radovahu i pre-pirahu se o gospodstvo nad tim vodama s mnogobrojnim nanduima koji su skakali po poljani. Ptiji svijet bijae sjajan, a uz to i veoma buan, ali i udesno raznovrstan. "Isa-cas", nekakve krasne sivkaste grlice s bijelim prugama po perju, i uti kardinali razgalie se po granju kao ivo cvijee. Golubi selci presijecahu nebo, dok su pernati narodi vra-baca, "chingolos", "nilgueros" i "monjitas", jurili kao strijele jedan za drugim i ispunjavali zrak cvrkutanjem.
106
Jacques Paganel nije se mogao svemu tome dosta nadiviti. Neprestano je klicao, na veliko uenje Patagonca koji je smatrao sasvim prirodnim da ima ptica u zraku, labuda na barama i trave po livadama. Uenjak se nije mogao poaliti zbog te etnje, a ni zbog njezina trajanja. Kao da je tek poao, a ve je ugledao indijanski logor.
Tolderija zapremae dno doline, stisnute izmeu dva obronka Anda. U njoj je ivjelo, u kolibama od granja, tridesetak skitnikih Indijanaca koji su pasli velika stada krava, ovaca, volova i konja. Oni su se premjetali s jednog panjaka na drugi i tako nalazili svagdje prostrt stol za svoje etveronone gojence.
Ti su Ando-Peruanci bili mjeanci araukanske, pehuen-eske i aukaske rase. Maslinastom bojom, srednjim stasom, nezgrapnim tijelom, niskim elom, gotovo okruglim licem, tankim usnama, izbeenim jarmenicama, raznjeenim crtama i hladnim izrazom, za antropologiju nisu imali karakter iste rase. U svemu dosta nezanimljivi domoroci. Ali Glenarvan je doao radi njihova stada, a ne radi njih. Za njega je bilo dosta da imaju konja i goveda, drugo nije ni traio.
Thalcave preuze na sebe pogaanje, to nije dugo trajalo. U zamjenu za sedam malih konja argentinske pasmine, zajedno s ormom, za stotinjak livra "charquia" ili suhog mesa, nekoliko mjerica rie i nekoliko konatih mjeina za vodu Indijanci su dobili dvadeset unca zlata, kome su tono znali vrijednost, iako bi radije primili vino ili rum. Glenarvan htjede kupiti i osmog konja za Patagonca, ali on dade znak da to nije potrebno.
Poto je pazar bio dovren, Glenarvan se oprosti od novih "dobavljaa", kako se to Paganel izrazio, i vrati se u logor za nepunih pol sata. Doekali su ga s oduevljenim uzvicima, koje je on pripisao onome, emu su bili namijenjeni: iveu i konjima. Svatko je jeo dobrim tekom. Robert okusi neto hrane, i vrati mu se gotovo sasvim prijanja snaga.
Ostatak dana proveli su u potpunom odmaranju. Razgovarali su o svemu pomalo, o dragima, koji su odsutni, o Duncanu, o kapetanu Johnu Manglesu, o njegovoj hrabroj posadi, o Harrvju Grantu koji moda nije bio daleko.
Paganel se, meutim, nije odmicao od Indijanca, postao je naprosto Thalcaveova sjena. Bio je izvan sebe od zado-
107
voljstva, to gleda pravog Patagonca. Uz njega se uenjak doimao kao patuljak. Uz Patagonca koji bi se mogao takmiiti s onim carom Maksiminom i onim crncem iz Konga, koje je vidio uenjak Van der Brock i za koje pie da su bili dva metra ezdeset i etiri centimetra. Osim toga Paganel je upravo zasipao ozbiljnog Indijanca panjolskim reenicama, a on je to trpio. Geograf je ovaj put uio bez knjige. Sluali su ga, kako izgovara zvune rijei, grlom, jezikom i vilicama.
- Ne treba mi predbacivati - ponavljae majoru - ako ne budem tono naglaavao. Tko bi to rekao da e me Patagonac uiti panjolski!
esnaesto poglavlje RIO COLORADO
Sutradan, 22. listopada, u osam sati Thalcave dade znak za polazak. Izmeu dvadeset drugog i etrdeset drugog stupnja argentinsko je zemljite nagnuto od zapada prema istoku. Putnicima se trebalo samo sputati blagim nagibom do mora.
Kad je Patagonac odbio konja, to mu ga je ponudio Glenarvan, lord je mislio da domorodac, po obiaju nekih vodia, ide radije pjeice. Njegove su rnu dugake noge mogle doista olakati posao. Ali Glenarvan se prevario.
U trenutku polaska Thalcave zazvidi na neki osobit nain. Na gospodarev poziv odmah izae iz oblinje umice sjajan, vilen argentinski konj. ivotinja bijae savreno lijepa, njezina smea boja odavae vrsto, hrabro i ilo ivine. Imalo je usku glavu s njenim vratom, iroko otvorene noz-drve, vatreno oko, iroke potkoljenice, snane sapi, visoke grudi, dugaka putita, to jest sva svojstva, koja sainjavaju snagu i. gipkost. Major se kao dobar znalac iskreno divio tom uzorku pasmine s pampa, u kome je naao neku slinost s engleskim "hunterom". Lijepa se ivotinja zvala "Thaouka", to na patagonskom jeziku znai "ptica", a tog je imena bila i dostojna.
108
Kad se Thalcave vinuo u sedlo, konj odskoi pod njim. Divno je bilo vidjeti na njemu Patagonca, veoma iskusna jahaa. Njegova se oprema sastojala od dva lovaka orua, to se upotrebljavaju na argentinskim ravnicama: "bola" i "laso". Bola je sastavljena od tri kugle koje su meu sobom vezane remenom od koe, a remen je privren na prednjem kraju drka. Indijanac je baci na ivotinju ili na neprijatelja, koga progoni, katkada i po stotinu koraka daleko, i to s takvom tonou, da se omota oko nogu i da je obori. U njegovim rukama bola postaje opasno orue, a on njome rukuje neopisivo vjeto. Laso naprotiv domorodac nikad ne isputa iz ruku. Sastoji se samo od jednog konopa, duga devet metara koji je ispleten od dvije koe, a svrava se zamkom, to se klie kroz eljezni prsten. Zamka se baca desnom rukom, a lijevom se dre uzde. Njezin je kraj vrsto vezan za sedlo. Dugi karabin, objeen preko ramena, dopunjavae Patagonevu bojnu opremu.
Ne opaajui kako mu se svi dive zbog prirodne ljepote, lakoe kretnja i ponosita nehaja, Thalcave se postavi na elo ete, i tad krenue as trkom, as hodom, jer ti konji, po svoj prilici, nisu ni znali kaskati. Robert je veoma smjelo jahao, to potpuno umiri Glenarvana, jer je vidio, da e se djeak dobro drati u sedlu.
Ravnice pampa poinju ve uz samo podnoje Kordilje-ra, a mogu se podijeliti na tri dijela. Prvi se prua od Anda do dvije stotine i pedeset milja od planine. Obrastao je niskim drveem i grmljem. Drugi je dio irok etiri stotine i pedeset milja. Pokriven je bujnom travom, a prostire se do sto i osamdeset milja od Buenos Airesa. Odatle pa do mora putnik gazi livadama djeteline i strika. To je trei dio pampa.
Poto je izala iz kordiljerskih tjesnaca, Glenarvanova eta naie na mnoge pjeane sipine, to ih zovu "meda-nos". To su pravi valovi, to ih vjetar neprekidno goni, sve dok ih korijenje bilja ne prikuje uz tlo. Pijesak je do krajnosti sitan i fin. Ve se i pri najslabijem lahoru die u prozirne vrtloge, ali moe se dii do znatnih visina kao prava pjeana pijavica64. Pojavu .je i lijepo i neugodno gledati. Lijepo, jer su doista udesne te pijavice, to lutaju ravnicom, bore se, mijeaju, rue i opet podiu u neopisivu meteu. Neugodne su opet zato, to vitlaju s nebrojenih sipina
109
tako sitan pijesak, da prodire u oi i kroz najvre stisnute vjee.
Juni su vjetrovi stvarali ove pojave kroz dobar dio dana. Pri svemu tome eta je ipak brzo odmicala, i oko est sati Kordiljeri su se ve gubili u veernjoj sumaglici kao tamne pjege, etrdeset milja daleko.
Putnici procijenie da su prevalili oko trideset i osam milja. Osjeali su se dosta umorni, pa su s uitkom oekivali as odmora. Logor su podigli na obalama bujice Neuquen, brze i mutne rijeke, to se uvalila izmeu visokih crvenih litica. Rijeku Neuquen neki geografi zovu Ramid ili Comoe, a izvire iz nekih jezera, to ih samo Indijanci poznaju.
Preko noi i itava sutranjeg dana nije se dogodilo nita to bi bilo vrijedno spomena. Hodali su brzo i dobro. Ravno tlo i podnoljiva temperatura olakavali su kretanje. Ali oko podne poe sunce jae pripicati. Naveer se na jugozapadnom dijelu obzorja pojavi gomila oblaka kao sigurno nago-vijetanje promjene vremena. Patagonac se nije mogao prevariti i pokaza prstom geografu zapadnu stranu neba.
-  Da,   znarn  -  ree   Paganel   i   obraajui   se   svojim drugovima nastavi:  - Eto sprema se promjena vremena. Udarit e pampero.
On im rastumai, da pampero esto pue argentinskim ravnicama. To je veoma suh jugozapadnjak. Thalcave nije pogrijeio, jer u noi udari pampero i velikom snagom, to je bilo veoma neugodno ljudima kojima je jedina ztita bio jednostavni pono. Konji polegoe po zemlji, a ljudi se zbie u stisnutu gomilu. Glenarvan se poboja da e mu oluja uzrokovati zakanjenje,^ ali ga Paganel umiri i, poto je pogledao barometar, ree:*
-  Pampero obino bjesni tri dana.   To se moe gotovo sa sigurnou pogoditi po padu barometra. Ali kad se barometar die, kao sada, onda pue bijesnim mahovima samo nekoliko sati. Umirite se, dragi prijatelji, sutra u zoru imat emo nebo vedro kao obino.
-  Govorite kao kakva knjiga, Paganele - ree Glenarvan.
-  Pa ja i jesam knjiga - odgovori Paganel. - Moete me listati, koliko god vas volja.
110
I knjiga nije pogrijeila. U jedan sat poslije ponoi vjetar se naglo stia, a svaki se od njih mogao odmoriti u duboku snu. Sutradan ustae svjei i raspoloeni, osobito Paganel koji se toliko rastezao, da su mu pucketali zglobovi, protezao se kao mladi pas.
Bijae 24. listopada, deseti dan nakon odlaska iz Thalca-huana. Mjesto, gdje Rio Colorado sijee trideset sedmu paralelu, bijae udaljeno jo dvadeset i tri milje*, dakle, jo tri dana puta. Za tog prijelaza preko amerikog kontinenta, Glenarvan je veoma savjesno pazio, ne bi li se primakao koji domorodac. Htio ih je pitati za kapetana Granta preko Patagonca, a s njim se uostalom poeo Paganel ve dosta dobro sporazumijevati. eta je, meutim, slijedila pravac, kojim Indijanci rijetko prolaze, jer pampaski putovi koji iz republike Argentine vode prema Kordiljerima, prolaze neto sjevernije. Stoga se nisu ni mogli sresti Indijanci skitai, ni stalna plemena koja su ivjela pod zakonom kaika. Kad bi se sluajno u daljini pojavio koji nomad na konju, brzo bi pobjegao, jer ne bi elio da ima posla s nepoznatim ljudima. Takva bi se eta inila sumnjivom svakom, tko bi se uputio osamljen u ravnicu; i u razbojniku bi se probudio oprez, im bi ugledao osam dobro naoruanih ljudi na brzim konjima. Svaki bi opet putnik na tim pustim poljima u njima mogao vidjeti etu sumnjivih namjera. I tako im se eto uope nije mogla pruiti prilika da izmijene koju rije, ni s potenim ljudima, ni s lopovima. Upravo se moglo poaliti, to se nisu namjerili na kakvu bandu "rastreadora**", pa makar i pukama otpoeli razgovor. Meutim, iako je Glenarvan imao pravo da se potui, to ne nailazi na Indijance, dogodi se neto, to neobino potvrdi tumaenje poruke.
Put, kojim je ila eta, nekoliko je puta sjekao staze na pampama, a meu njima jednu dosta vanu koja vodi iz Carmena u Mendozu. Ta se utrina mogla prepoznati po kostima domaih ivotinja: mula, ovaca i volova.' Ti biljei od rastvorenih domaih ostataka raspadoe se pod udarcima kljuna ptica strvinara i pobijeljee na zraku. Bilo ih je na tisue, a meu njima bijae bez sumnje pomijean i prah od ljudskih kostura s trulei najniih ivotinja.
* 150 kilometara. ** Razbojnici iz ravnica.
111
Dotad Thalcave nije nita napominjao u pogledu smjera putovanja, koga su se strogo pridravali. On je, meutim, shvatio, da taj smjer ne vodi ni u gradove, ni u sela, ni u naseobine argentinskih pokrajina, jer se nije drao nijedne staze na pampama. Svakog su jutra jahali prema suncu, otkud je izlazilo, ne naputajui ravni smjer, a svaku je veer sunce zalazilo na suprotnoj strani tog pravca. Kao vodi Thalcave se morao uditi, to vidi da ne samo to on ne vodi, nego da naprosto oni vode njega. Ali ako se i udio, to on kao pravi Indijanac nije pokazivao i, dok su proputali sporedne putove, on nije nita govorio. Ali sada, kada su doli na tu vanu stazu, zaustavi konja, obrati se Paganelu i ree.
-  To je put u Carmen.
-  Tako je, moj vrijedni Patagone - odgovori Paganel, to   je   mogao   ljepe   panjolski   -   put   iz   Carmena   u Mendozu.
-  Neemo li njime? - zapita Thalcave.
-  Ne - uzvrati Paganel.
-  A onda kamo?
-  Neprestano prema istoku.
-  To je nikamo.
-  Tko zna?
Thalcave zautje i pogleda geografa vrlo iznenaen. Ipak nije ni pomislio, da bi se Paganel mogao aliti. Indijanac koji je uvijek ozbiljan, nikad ne misli da netko ne govori ozbiljno.
-  Vi prema tome ne idete u Carmen? - zapita poslije kratke utnje.            .
-  Ne - odgovori Paganel.
-  Ni u Mendozu?
-  Jo manje.                                                 j
U tom trenutku Glenarvan prie Paganelu i zapita, to je Thalcave rekao i zato se zaustavio.
-  Pitao me, idemo li u Carmen ili u Mendozu - odgovori Paganel - i veoma se zaudio, kad je na oba upita dobio nijean odgovor.
-  Njemu se na put mora zapravo initi veoma udnovat - pripomenu Glenarvan.
-  I ja mislim. On mi je rekao da idemo "nikamo".
-  Zapravo, Paganele, ne biste li mu mogli otkriti cilj naeg putovanja i zato idemo prema istoku?
-  Bit e veoma teko - odgovori Paganel - jer Indijanac nema ni pojma o geografskim stupnjevima, a dogaaj s ispravom uinit e mu se kao bajka.
-  Samo - opet e ozbiljno major - ta je, to on nee razumjeti: priu ili pripovjedaa?
-  Uh,   Mac Nabbse - odgovori Paganel - ta vi jo uvijek sumnjate u moj panjolski jezik!
-  Onda pokuajte, dragi prijatelju.
-  Pokuajmo.
Paganel se okrenu prema Patagoncu i zapone s dugim govorom koji je prekidao zbog pomanjkanja rijei i jer mu je bilo teko prevesti stanovite pojedinosti. Nije ni bilo lako rastumaiti poluneuku divljaku, to je on jedva mogao i shvatiti. Bilo je zanimljivo gledati uenjaka. Mahao je rukama, izgovarao slovo po slovo, krivio se na stotinu naina, krupne kapi znoja upravo mu curile s ela na grudi. Kad bi mu zapeo jezik, pritekle bi mu u pomo ruke. Paganel sjaha s konja i na pijesku nacrta zemljopisnu kartu, na kojoj se kriahu meridijani i paralele i isticahu oba oceana, a bio je oznaen i put u Carmen. Nikada se jo profesor nije naao u takvoj neprilici. Thalcave je mirno promatrao itavu tu proceduru i nije uope pokazivao, razumije li ili ne. Profesorova je obuka trajala pol sata. Zatim umuknu, obrisa lice, koje mu se kupalo u znoju, i pogleda Patagonca.
-  Je li razumio? - upita Glenarvan.
-  To emo tek vidjeti - odgovori Paganel - ali ako nije razumio, ja odustajem.
Thalcave se nije ni maknuo, niti je progovorio. Gledao je slike u pijesku, to ih je vjetar polako brisao.
-  Dakle? - zapita Paganel.
Thalcave kao da nije ni uo. Paganel je ve opazio podrugljivi posmijeh na majorovim usnama, ali ba kad je htio svim silama ponoviti svoja geografska tumaenja, da bi spasio svoj ugled, Patagonac ga zaustavi pokretom ruke i zapita:
-  Vi traite jednog zarobljenika?
-  Da - odgovori Paganel.
112
8   Djeca kapetana Granta
113
-  I to ba na crti, koja spaja izlaz i zalaz sunca - doda Thalcave, opisujui na indijanski nain put od zapada do istoka.
-  Da, da, tako je.
-  A va je bog - ree Patagonac - povjerio valovima irokog mora zarobijenikovu tajnu?
-  Da, sam bog.
-  Neka se vri onda volja njegova - odgovori Thalcave nekako sveano - idemo dakle prema istoku, makar i do sunca!
Paganel, sav ponosan svojim uenikom, odmah prevede drugovima Indijaneve odgovore.
-  To je zbilja pametna rasa! - nadoda Paganel - od dvadeset seljaka iz mog kraja devetnaest njih ne bi nita razumjelo od mojih tumaenja,
Glenarvan zamoli Paganela dd upita Patagonca, je li ta uo o tome, da su neki stranci pali u ruke Indijanaca iz pampa.
Paganel zapita i prieka na odgovor.
-  Moda - izusti Patagonac.
im je Paganel preveo taj odgovor, svih sedam putnika skoie oko Thalcavea. Njihove ga oi ispitivahu.
Paganel se uzruja, jedva nalaae rijei da nastavi s tim "vanim ispitivanjem, a oima, uperenim u tog ozbiljnog Indijanca, pokuavae pogoditi odgovor jo prije, nego to ga domorodac i izgovori.
Svaku Patagonevu panjolsku rije prevodio je na engleski, tako da su drugovi sluali Patagonca, kao da govori njihovim materinjim jezikom.
-  A zarobljenik? - zapita Paganel.
-  Neki stranac -- odgovori Thalcave - Evropljanin.
-  Jeste li ga vidjeli?
-  Nisam, ali sam o njemu uo od Indijanaca. Hrabar ovjek! U njega je bilo bikovsko srce.
-  Bikovsko srce! - ponovi Paganel! - Ah!  Sjajan je patagonski jezik!  Custe li, dragi prijatelji? Hrabar ovjek?
-  Dragi oe! - uzviknu Robert Grant. Zatim obrativi se Paganelu zapita:
-  Kako se panjolski kae "to je moj otac"? .    - Es mi padre - odgovori geograf.
114
Robert Grant uze odmah Thalcavea za ruku i ree njenim glasom:
-  Es mi padre!
-  Sa padre* - nastavi Patagonac, kome se lice razvedri. Dohvati dijete, podie ga na konja i poe ga promatrati s najizrazitijom naklonou. Njegovo razborito lice odavae blago uzbuenje.
Ali Paganel jo nije svrio ispitivanje. Gdje je taj zarobljenik? ta radi? Kad je Thalcave uo da se o njemu govori? Sva su se ta pitanja odjednom nagomilala u njegovu mozgu.
Odgovori su odmah nadoli. On dozna da je Evropljanin zatoenik nekog indijanskog plemena koje se skita izmeu Rio Colorada i Rio Negra.
-  Ali gdje je bio naposljetku? - zapita Paganel.
-  Kod kaika Calfoucoura - odgovori Thalcave.
-  Na pravcu kojim smo do sada hodali?
-  Da.
-  A kakav je taj kasik?
-  Poglavica Indijanaca Povuche, ovjek sa dva jezika, ovjek sa dva srca!
-  To znai: neiskren na rijei i himben na djelu - ree Paganel, poto je drugovima preveo tu lijepu igru rijei patagonskog jezika. - A moemo li osloboditi naeg prijatelja? - nadoda zatim.
-  Moda, ako je jo u rukama Indijanaca.
-  A kad ste uli da o njemu govore?
-  Jo odavno, a od onda je ve dva puta prolo ljeto kroz pampe.
Glenarvanova se radost ne moe opisati. Taj se odgovor posve slagao s datumom u poruci. Samo je jo jedno trebalo zapitati Thalcavea, i Paganel odmah zapita:
-  Vi spominjete jednog zarobljenika; zar nisu bila tri?
-  Ne znam - odgovori Thalcave.
-  I ne znate, to je s njima sada?
-  Ne.
-  Tom se potonjom rijei svri razgovor. Moda su ta trojica zarobljenika odavno rastavljeni. Ali se iz Patagonevih iskaza svakako doznalo, da se meu Indijancima govorilo o
* Njegov otac.
115
jednom Evropejcu, koji im je dospio u ruke. Datum, kad je zarobljen, mjesto, gdje se po svoj prilici nalazi, pa ak pata-gonska izreka kojom je izraena njegova hrabrost, sve se to oigledno odnosi na Harrvja Granta.
Sutradan, 25. listopada, putnici nastavie put prema istoku s novim oduevljenjem. Uvijek jednako turobna i jednolina ravnica tvorila je ovaj beskrajni prostor koji domoroci zovu "traversias". Glinasto tlo, izloeno djelovanju vjetra, bijae posve ravno. Nigdje ni jednog kamena, ak ni ljunka, osim, u kojoj suhoj jaruzi ili na obali umjetnih movara, to ih je iskopala indijanska ruka. Na velikim ravnicama viahu se niske ume tamnih vrkova. Iz njih su mjestimice strili bijeli rogai sa slatkim, ugodnim i osvjeujuim plodom. Bilo je tu jo neto smrdljike, "chaneresa", divlje uti-lovke i svih drugih vrsta bodljikavih stabala. Ve je i njihova mravost odavala neplodnost tla.
Dan 26. listopada bijae naporan. Trebalo je doi do Rio Colorada. Ali jahai su toliko gonili konje da su upravo jurili, i stigoe jo iste veeri, na geografskoj duini od 54H5', do lijepe pampaske rijeke. Njezino indijansko ime Kobu-Leubu znai "velika rijeka", i ona poslije duga toka utjee u Atlantski ocean. Nie, prema uu, dogaa se udnovata pojava. Golema koliina vode postaje sve manja, to se vie pribliava moru. Upija li je zemlja ili moda ishlap-Ijuje? Bilo kako bilo, jo se tono ne zna, koji je uzrok toj pojavi.
Kad dooe do Colorada, prva Paganelova misao bijae da se "geografski" okupa u njegovoj vodi koja je obojena crvenkastom ilovaom. Iznenadio se to je tako duboka. Jedini uzrok tome bijae kopnjenje snijega pod prvim ljetnim suncem. Rijeka je bila uz to jo i prilino iroka, pa se nije moglo ni pomisliti, da je konji preplivaju. Sreom, nekoliko stotina metara uzvodno nalazio se visei most od pletera na uskim i dugakim remenima od koe, objeen na indijansku. Mala je eta dakle mogla prijei rijeku i podii logor na lijevoj obali.
Paganel je htio prije spavanja izraditi toan snimak Colorada i ucrtao ga je najsavrenije u svoju kartu u nedostatku Jaru-Dangbo-ua, koji je i bez njega tekao planinama Tibeta.
116
Idua dva dana 27. i 28. listopada, prooe bez dogaaja. Ista jednolinost i ista neplodnost tla. Dosad jo ne prooe tako dosadnim krajem bez ikakve promjene. Meutim je zemljite bivalo sve vlanije. Trebalo je prelaziti poplavljene nizine "canadas", i stalne lagune "esteros", zakrene movarnim travurinama. Naveer se konji zaustavie na obali velikog jezera Urre-Lauquen s jakom mineralnom vodom. Indijanci ga zovu "gorko jezero". Ono je god. 1862. bilo svjedok surovih odmazda argentinske vojske.
Podigli su logor kao obino, i no bi prola dobro, da nije bilo majmuna urlikalaca i divljih pasa. Te su bune ivotinje, valjda u poast gostima, ali svakako na veliko nezadovoljstvo evropskih uiju, izvodile jednu od onih prirodnih simfonija koja bi moda nala priznanja jedino kod kakva kompozitora budunosti.
Sedamnaesto poglavlje "                                  PAMPE
Argentinska se Pampazija prostire od trideset etvrtog do etrdesetog stupnja june irine. Rije "pampa" araukan-skog je porijekla, znai "ravnica trava" i dobro pristaje ovom kraju. Drvolike mimoze na zapadnoj i izdani panjaci na istonoj strani daju mu osobit izgled. Te biljke stvaraju korijenje u glinasto-pjeskovitom crvenkastom i utom sloju zemlje. Geolog bi naao svega u obilju, kad bi ispitao to tlo iz tercijarnog razdoblja. Svuda je lealo neizmjerno mnogo pretpotopnih kostiju. Indijanci ih pripisivaju velikim slojevima iezlih pasanaca. Pod biljnim pokrovom sakrivena je pradavna prolost tih krajeva.
Amerika je pampa geografska osobitost, kao to su savane oko Velikih jezera ili stepe u Sibiriji. Podneblje ima vrua ljeta i hladnije zime nego u pokrajini Buenos Aires, jer je vie kontinentalnog obiljeja. Kako je to Paganel tu-(maio, ljetnu toplinu upija i pohranjuje Ocean, a zimi je onda opet polagano vraa. Zbog toga svi otoci imaju jedno-liniju temperaturu nego unutranjost kontinenta.* Ni klima
* Zime su na Islandu zbog toga razloga blae nego u Lombardiji.
117
u zapadnim pampama nema one jednolikosti kao du obale, gdje je izjednauje Atlantski ocean. Na zapadu se ona mijenja u grubim skokovima, u naglim promjenama na ljestvici toplomjera. U jesen, to jest u mjesecima travnju i svibnju, padaju esto kie poput bujice. Ali sada, u to doba godine, vrijeme je bilo suho i temperatura visoka.
Krenue u zoru, poto ispitae put. Zemljite, povezano grmljem i ibljikom, bijae posve vrsto; nije vie bilo ni sipina, ni pijeska koji ih je tvorio, ni praine, to lebdi u zraku. Konji su ilo koraali kroz busenje "paja-brave", osobite pampaske trave, u koju se Indijanci zaklanjaju za vrijeme oluje. Na ponekim, sve rjeim i rjeim ravnicama, na vlanim uleknuima rasle su vrbe i neka posebna biljka, Gygnerium argenteum koja uspijeva u blizini slatkih voda. Na tim mjestima napojie konje te uzee i sami nekoliko dobrih gutljaja da iskoriste priliku i da se zadovolje za budunost. Thalcave na elu ispitivae grmlje. Tako je istjerivao "cholinas", jednu vrstu vrlo opasnih zmija otrovnica, od ujeda koje ugine konj za nepun sat i po. Okretna je Thaouka skakala po iblju i tako je pomagala svom gospodaru kriti put za konje koji su slijedili.
Lako i brzo se putovalo kroz veoma ravne i glatke ravnice. Ne viahu se nikakve promjene na prerijskoj prirodi. Na sto milja unaokolo ni kamena, ni ljunka. Nikad ne sretoe jednolinosti koja bi se protezala s takvom upornou. Ni traga lijepu krajoliku, niti kakvu osobitu dogaaju ili iznenaenju prirode. Trebalo je biti samo oduevljen uenjak poput Paganela, pa da se vidi neto i ondje, gdje nitko ne vidi nita, i da se nau zanimljivosti u pojedinostima takva puta. I to u emu? Moda najvie u kakvu grmu! U malo trave! I to je bilo dovoljno, da izazove njegovu neiscrpnu rjeitost, da poui Roberta koji ga je rado sluao.
Dana 29. listopada ravnica se ptegla pred putnicima u punoj beskrajnoj jednolinosti. Oko dva sata konjska kopita naioe na druge ostatke ivotinja, na nagomilane i izblijedjele kosture nekog golemog stada. Ostaci nisu leali na vijugavoj cesti, kao to je to obino, kad ivotinje iznemogle od gladi padaju jedna za drugom. Zbog toga nitko nije znao rastumaiti, ak ni Paganel, kako se moglo skupiti toliko kostura na tako ogranienom prostoru. Paganel zapita Thal-cavea, koji mu odgovori bez razmiljanja.
118
Geografov uzvik "je li mogue" i Patagoneva potvrda kimanjem glave probudie radoznalost njihovih suputnika.
-  to je to? - upitae drugovi.
-  Vatra s neba - odgovori geograf.
-  ta! Zar munja da je uinila takav pokolj? - zaudi se Tom Austin. - Pa tu lei stado od preko pet stotina grla!
-  Thalcave tvrdi, a Thalcave se ne vara. Ja mu, uostalom, vjerujem, jer su oluje u pampama na glasu sa svoje estine. Samo da ih jednog dana ne iskusimo!
-  Ba je vrue - ree Wilson.
-  Termometar  bi pokazao trideset  stupnjeva u hladu - ree Paganel.
-  Ne udim se - nadoda Glenarvan - osjeam, kao da me probila elektrina struja. Nadajmo se da se ovako visoka temperatura nee dugo odrati.
-  Oh! Oh! - uzviknu Paganel - ne moemo se nadati promjeni vremena, jer na obzorju nema ni traga magli.
-  To gore - odgovori Glenarvan -- jer su nam ve konji razdraeni od ege. Je li ti vrue, dragi djeae? - zapita, obrativi se Robertu.
- Nije, milorde - odgovori mpjngip. - Ja volim toplinu, godi ona.
-  Osobito zimi - nadopuni mudro' major i ispuhne uvis dim svoje cigare.
Naveer se zaustavie kod zaputenog "rancha" koji je bio ispleten od grana, oblijepljen blatom i pokriven slamom. Uz kolibu je bio tor, od natrulih kolaca, dodue, ali ipak je mogao zatititi konje od napadaja lisica. Samim konjima lisice nisu mogle nita nauditi, ali te lukave ivotinje izgrizu ularc, pa konji pobjegnu.
Nekoliko se koraka od kolibe nalazila rupa, to je sluila kao ognjite. U njoj je bilo jo neto hladna pepela. U kolibi je bila jedna klupa, leaj od govee koe, lonac, raanj i kotli za mat e. Mate je omiljeno pie u Junoj Americi. To je aj Indijanaca. Lie, osueno na vatri, smrvi se i skuha pa se tekuina usrkava kroz slamku kao amerika pia. Na Paganelovu elju Thalcave im skuha nekoliko zdjelica tog pia koje im je dobro dolo uz redovito jelo. Svi se sloie da je izvrsno.
Sutradan, 30. listopada, sunce izae obavljeno usijanom maglom i prosu zemljom tople zrake. Toga ih je dana ekala
119
prekomjerna vruina. Tako je i bilo, a da nesrea bude jo vea, u ravnici nije bilo nikakva zaklona. Ipak eta hrabro nastavi put prema Istoku. Nekoliko su puta sreli golema stada koja po takvoj egi nisu imala snage ni da pasu, pa su se lijeno izvalila po zemlji. Nigdje nijednog uvara ni obana. Stada krava, volova, i bikova uvali su samo psi koji su znali, kad bi ih e izmuila, sisati iz vimena. Uostalom, to su goveda mirne naravi i nemaju onaj uroeni strah od crvene boje koji odlikuje njihove evropske istovrsnike.
-  To je bez sumnje zato to pasu republikansku travu!
- ree Paganel, oduevljen svojom alom koja je bila moda previe francuska.
Sredinom dana pojavie se u pampi neke promjene, koje nisu mogle umai oima, zamorenim od duge jednolinosti. Trave su bivale sve rjee. Umjesto njih pojavie se krljavi ici i gorostasni kalj, visok tri metra, koji bi usreio sve magarce svijeta. Tu i tamo uspijevahu zakrljali "chanares" i drugo trnovito bilje tamnozelene boje, bilje suhog zemljita. Dotle je barem neto vlage u prerijskoj ilovai uzdravalo panjake, a sag trave bijae gust i obilan, ali sad mu je vuna bila mjestimino pohabana, a na mnogim mjestima i iupana, i pokaza se golotinja tla. Ti znaci sve vee sue morali su se opaziti, a i Thalcave upozori na njih.
-  Ne ljutim se zbog ove promjene - ree Tom Austin.
-  Uvijek trava i samo trava;   konano mi se od te trave smui.
-  Da, ali gdje je trave, tu je i vode - odgovori major.
-  Oh! Pa barem s vodom ne oskudijevamo - ree Wil-son - ve emo nai kakvu rijeku na svom putu.
Da je Paganel uo taj odgovor, on bi sigurno napomenuo, da su izmeu Colorada i Argentinskog gorja rijeke vrlo rijetke, ali on je u tom trenutku tumaio Glenarvanu jednu injenicu, na koju ga je^ lord upozorio.
Od nekog vremena kao da se u zraku osjeao miris dima. Meutim, na obzorju se nigdje nije mogla opaziti bilo kakva vatra, a nije se vidio ni dim, po kome se mogao otkriti kakav poar, u daljini. Pojavi se nije mogao otkriti nikakav prirodni uzrok. Uskoro je miris izgorjele trave postao tako jak da je zaudio sve putnike, osim Paganela i Thalcavea. Geograf koji se nije nikad zbunio, kad je trebalo bilo to rastumaiti, ree svojim prijateljima:
-  Ne vidimo vatre, ali osjeamo dim.  Poslovica   "Nema vatre bez dima" vrijedi i u Americi jednako kao i u Evropi. Negdje, prema tome, ipak neto gori. Pampe su, meutim, tako glatke, da zrane struje ne nailaze ni na kakve smetnje, pa se miris zapaljene trave moe osjetiti esto i na daljinu od sedamdeset i pet milja.
-  Sedamdeset i pet milja? - ponovi s nevjericom major.
-  Barem toliko - potvrdi Paganel - ali moram nadodati da se golemi poari rasprostiru velikom brzinom i esto zahvate zamane prostore.
-  A tko pali prerije? - zapita Robert.
-  Katkad grom, kad je ega osuila travu, a ponekad  i Indijanci.
-  A zato?
-  Oni vjeruju, samo ne znam, koliko je to vjerovanje opravdano da trava bolje raste na pampama nakon takvih poara.   To bi onda bio nain da se pepelom osnai zemlja. to se mene tie, ja radije mislim da Indijanci tim poarima unitavaju one milijarde krpelja, nametnike gamadi, koja osobito dosauje stadima.
-  Ali takva estoka sredstva - ree major - liavaju ivota mnogih ivotinja, koje lutaju ravnicom.
-  Da, dosta ih izgori, ali to je to prema njihovu broju?
-  Ne prigovaram zbog njih - nastavi Mac Nabbs - tb je njihova stvar, ve zbog putnika, koji prolaze kroz pampe. Zar se ne dogaa, da ih poar iznenada opkoli?
-  Kako da ne! - uzviknu Paganel s vidljivim zadovoljstvom. - I to se katkad dogodi, a to se mene tie, ja bih bio vrlo zadovoljan, da doivim takav poar.
-  Eto takav je na uenjak - rei e Glenarvan - on bi se dao i iv spaliti nauci za volju.
-  Jo neto, dragi Glenarvane, itali smo i mi Coopera65, i njegov nas je Mestvi nauio, kako se zaustavlja rasprostiranje poara tako, to se poupa trava na nekoliko metara oko sebe. Nita jednostavnije! Stoga se ja i ne bojim poara i elio bih od sveg srca da se pojavi.
Ali Paganelove se elje nisu ispunile, jer iako je ve napol izgorio, pekao se na toplim zrakama sunca, koje su egle ne-podnosivom estinom. Konji su dahtali od tropske vruine. Nije bilo ni trunka nade da bi se nalo hlada, osim ako bi kakav rijetki oblak zaklonio arki sunev kotur. Sjena bi
120
121
tada jurila ravnim zemljitem, a jahai bi gonili konje, ne bi li se odrali na njezinoj svjeoj povrini, koju je zapadni vjetar gonio ispred njih. Konji bi, meutim, brzo zaostali iza sjene, a otkrito bi sunce zalilo uarenu zemlju novim mlazom plamena.
Kad je Wilson rekao da e zaliha vode biti dovoljna, nije ni slutio, kakva e neugasiva e muiti toga dana njegove drugove. A jo se vie prevario, kad je napomenuo da e uz put naii na kakvu rijeku. Doista, ne samo da nije bilo rijeka, jer je tlo bilo tako ravno, da se nije moglo nigdje ulei korito, ve su i umjetne bare, to su ih iskopale indijanske ruke, bile sasvim presuile. Videi da se znakovi sue svake milje sve vie poveavaju, Paganel to spomenu Thalcaveu i upita ga, kad se nada, da e nai vode.
-  Na jezeru Salinas - odgovori Indijanac.
-  A kad emo tamo stii?
-  Sutra naveer.
Kad Argentinci putuju preko pampa, oni kopaju bunare i nalaze vodu na nekoliko metara pod zemljom. Ali nai putnici, bez potrebnog orua, nisu mogli upotrijebiti to sredstvo. Trebalo je dakle dijeliti vodu u obroke, pa ako i nisu ba trpjeli sve muke od ei, ipak se nitko nije mogao potpuno ni napiti.
Naveer se zaustavie, poto su preli trideset milja. Svatko se nadao da e se, u mirnoj noi oporaviti od dnevne zamorenosti; meutim, no su im pokvarili itavi oblaci komaraca "dosadnika": Oni su im nagovijestili promjenu vjetra koji je skrenuo sa dvije zrake i puhao sa sjevera. Tih bi prokletih komaraca nestalo samo pri junom ili jugozapadnom vjetru.
Koliko je major sauvao hladnokrvnost, pa .i usred svih sitnih tegoba ivota, toliko se Paganel srdio, to ih sudbina tako zadirkuje. Slao je k vragu sve komarce dosadnike i tuio se, to nema uza se kiselastu vodu, kojom bi utiao bol od tisuu ujeda. Iako ga je major pokuao tjeiti time, kako se mora smatrati sretnim, to su ih od tri etvrt milijuna vrsta kukaca napale samo dvije vrste, on se ipak probudio veoma zle volje.
Ipak ga nije trebalo moliti da krene rano zorom, jer je trebalo stii istog dana na jezero Salinas. Konji su bili premoreni, gotovo da skapaju od ei; mada su se ljudi odricali
122
vode i ustupali im svoj dio, obrok im je ipak bio odvie smanjen. Sua je bila jo jaa, a vruina jo neizdrljivija pod pranim dahom sjevernog vjetra, pampaskog samuma.
Toga dana osobit dogaaj prekinu jednolinost putovanja. Mulradv, koji je jahao na elu, vrati se i javi, da se pribliava neka skupina Indijanaca. Susret je svatko razliito cijenio. Glenarvan je mislio na obavijesti koje bi im Indijanci mogli dati o brodolomcima Britannije. Thalcave se opet sa svoje strane nije obradovao. Za njega su to bili lopovi i pljakai, pa im je htio izmai. Po njegovim se uputama eta zbije i lati oruja. Trebalo je na sve biti spreman.
Ubrzo opazie indijansku skupinu. Imala je najvie desetak domorodaca to umiri Patagonca. Indijanci se pribliie na stotinjak koraka. Mogli su se lijepo raspoznati. Pripadali su onom pampaskom plemenu, to ga je godine 1833. rastjerao general Rosas. Lijepi su to bili ljudi indijanske rase, visoka - i ispupena, a ne kosa - ela, krupna stasa i ma-slinaste puti. Odjea im je bila od koe guanaka ili od smrdi jivaca, nosili su koplja duga est metara, noeve, prake, bole i lasa. Po vjetini, kojom su upravljali konjima, vidjelo se da su izvrsni jahai.
Zaustavie se na stotinu koraka i kao da su se neto dogovarali. Glenarvan se uputi prema njima. Ali tek to je preao pet metara, itava se skupina okrenu i pobjee nevjerojatnom brzinom. Izmoreni konji naih putnika ne bi ih nikad mogli dostii!
-  Kukavice! - uzviknu Paganel.
-  Previe brzo bjee, a da bi mogli biti poteni - ree Mac Nabbs.
-  Tko su ti Indijanci? - zapita Paganel Thalcavea.
-  Gauchos - odgovori Patagonac.
-  Gaui - nastavi Paganel obrativi se svojim drugovima. - Gaui; nismo morali biti toliko oprezni. Nismo se imali ega bojati!
-  A zato? - zapita major.
-  Jer su Gaui dobroudni seljaci.
-  Vjerujete li u to, Paganele?
-  Bez sumnje; oni pomislie, da smo mi lopovi, i zato pobjegoe.
123
-  Ja bih prije povjerovao, da se nisu usudili napasti - odgovori Glenarvan, koji se ljutio, to nije mogao govoriti s tim domorocima, pa ma kakvi bili.
-  I ja tako mislim - ree major - jer, ako se ne varam, gaui nisu nikako miroljubivi, ve su naprotiv drski i opasni razbojnici.
-  Jo neto! - uzviknu Paganel.
Geograf poe ivo raspravljati o tom etnolokom pitanju, ak tako vatreno, da je uspio toliko uzbuditi majora, te je iz njega izvukao brz odgovor, kako Mac Nabbs obino ne govori.
-  Mislim da nemate pravo, Paganele.
-  Da nemam pravo? - odvrati uenjak.
-  Da. Eto i Thalcave smatra te Indijance lopovima, a Thalcave poznaje taj svijet.
-  Ba se i Thalcave ovaj put prevario - odgovori Paganel dosta srdito. ^- Gaui su ratari, pastiri i nita vie, i kad hoete da znate, ja sam napisao i jednu prilino zapaenu brouru o uroenicima s pampa.
-  Onda ste napisali neto pogreno, gospodine Paganele.
-  Ja pogreno, gospodine Mac Nabbse?!
-  ILrastresenosti, ako ba hoete - odgovori tvrdoglavo major - a u drugom izdanju moete to slobodno ispraviti.
Paganela je teko uvrijedilo da se raspravlja o njegovu geografskom znanju, pa ak da se s njime i ale, te osjeti kako ga obuzima srdba.
-  Znate, gospodine, da mojim knjigama ne treba ispravaka te vrste!
-  Ovaj   put   ipak  treba  -  odgovori  uzjogunjeno  Mac Nabbs.
-  Gospodine, smatram da ste danas podrugljivi - dobaci Paganel.
"   - A ja da ste zajedljivi - uzvrati major.
Prepirka prijee u neoekivano uljiv oblik, i to svakako zbog uzroka, koji to nikako ne zasluuje. Glenarvan osjeti da mora posredovati.
-  Na svaki nain s jedne strane osjeam podrugljivost, a s druge zajedljivost, to me veoma udi od obojice.
Iako Patagonac nije razumio zato, ipak je odmah shvatio da se dva prijatelja prepiru. Nasmija se i mirno napo-
menu:
- To je od sjevernog vjetra.
124
-  Od sjevernog vjetra! - uzviknu Paganel.   -   Kakve veze ima sjeverni vjetar s time?
-  A ba je od sjevernog vjetra - uzviknu Glenarvan. - Sjeverni je vjetar kriv to ste tako ratoborno raspoloeni. uo sam da on osobito razdrauje ivani sustav u Junoj Americi.
-  Tako mi svetog Patrika, Edvvarde, imate pravo - ree major i prasnu u smijeh.
Ali Paganel, ve razdraen, ne htjede prekinuti prepirku i obori se na Glenarvana, jer mu se njegovo posredovanje uini podrugljivim.
-  Ah! Zbilja, milorde,  sad je opet moj  ivani  sustav razdraen!
-  Da, Paganele, sjevernjak je kriv za mnoga zlodjela u pampama, kao to i tramontana u rimskoj ravnici66.
-  Zlodjela! - nastavi uenjak. - Zar ja izgledam kao ovjek koji bi mogao izvriti zlodjelo?
-  To ne kaem.
-  Recite odmah da vas hou ubiti!
-  Eh! - odvrati Glenarvan koji se nije mogao uzdrati od smijeha. - Doista, strah me. Sva je srea to sjevernjak traje samo jedan dan!
Na taj odgovor svi udarie u smijeh zajedno s Glenarva-nom. Paganel tada podbode konja i odjaha naprijed da ga proe zlovolja. Nakon etvrt sata bio je ve sve zaboravio.
Eto tako se uzrujala za trenutak dobra narav uenjakova, ali ta se slabost, kako ree Glenarvan, imala pripisati vanjskom uzroku. U osam sati naveer Thalcave koji je bio odja-hao malo naprijed, javi blizinu eljeznog jezera. Poslije etvrt sata mala je eta ve silazila niza strmu obalu Salinasa. Ali tu ih doeka gorko razoaranje. Jezero je presuilo.
Osamnaesto poglavlje U POTRAZI ZA PITKOM VODOM
Jezerom Salinas zavrava se itav, niz slanih voda na podnoju gora Ventana i Guamini. Nekada su dolazile iz Bu-enos Airesa mnogobrojne ekspedicije po sol, jer u toj vodi
125
ima mnogo natrijeva klorida. Ali sad je voda ishlapila zbog estoke ege, sva se sol staloila, i jezero se pretvorilo u golemo blistavo ogledalo.
Kad je Thalcave spominjao pitku vodu kod jezera Sali-nas, mislio je na mnoge slatkovodne potoke, to utjeu na mnogim mjestima. Ali sad su i potoci presahli kao i jezero. arko je sunce sve ispilo. Nije ni udo, to se itava eta prenerazila, kad je prispjela na isuene obale Salinasa. Trebalo se na neto odluiti. Ono malo vode, to je preostalo u mjeinama, bilo je napola pokvareno, i njome se nije mogla ugasiti e. Bili su mrtvi edni. Pred tom krutom potrebom gubili su se i glad i umor. U jednoj udolini naoe rukah, vrstu konog atora, to ga ostavie Indijanci. On poslui kao zaklon iscrpljenim putnicima, dok su konji polijegali du blatne obale jezera i s odvratnou vakali movarne biljke i suhu trsku.
Kad se svi smjestie pod atorom, Paganel zapita Thal-cavea, to bi po njegovu miljenju trebalo uraditi. Time zapoe izmeu geografa i Indijanca iv razgovor. Glenarvan je uspio uhvatiti tek po koju rije. Thalcave je govorio mirno dok je Paganel mahao rukama za obojicu. Taj je razgovor trajao nekoliko asaka, a zatim Patagonac prekrsti ruke.
-  to je rekao? - zapita Glenarvan. - ini mi se, koliko sam razumio da vam je savjetovao da se razdvojimo.
-  Da, u dvije skupine - odgovori Paganel. - Oni, iji su konji toliko slabi od umora i ei, da jedva miu noge, nastavit e, kako mogu, put po trideset i sedmoj paraleli. Oni na boljim konjima poi e naprijed, da izvide rijeku Guamini, to utjee u jezero San Lucas. Do nje ima trideset i jedna milja*. Ako bude dosta vode, oni e ekati svoje drugove na obali rijeke Guamini.  Ako nema vode, vratit e im se u susret, da im pritede uzaludan put.
-  A onda? - upita Tom Austin.
-  Onda emo se morati odluiti, da se spustimo sedamdeset i pet milja prema jugu, do prvih ogranaka Sierra Ven-tane, gdje ima mnogo rijeka.
-  Savjet je dobar - doeka Glenarvan - i mi emo ga posluati bez odgaanja. Moj konj jo nije malaksao od ei, i ja u pratiti Thalcavea.
* Pedeset kilometara
126
-  Oh, milorde, povedite i mene - zamoli Robert, kao da se radilo o kakvu izletu.
-  Ali hoe li nas moi slijediti, drago dijete?
-  Hou! Moj je konj dobar i jedva eka, da krenemo. Hoete li... milorde ...? Molim vas!
-  Hajde, momiu - pristade Glenarvan, kome je bilo drago, to se ne mora rastati s Robertom. - Nas trojica bili bismo  veoma  nespretni,  kad  ne  bismo  nali  kakav izvor svjee i bistre vode.        ,
-  A ja? - zapita Paganel.
-  Ah! Vi, dragi Paganele - odgovori major - vi ete ostati s odredom u rezervi. Vi tako poznajete trideset sedmu paralelu, rijeku Guamini i itavu pampu, da nas ne smijete ostaviti. Ni Mulrady, ni Wilson, ni ja ne bismo mogli nikad nai Thalcavea na mjestu sastanka, dok emo s puno pouzdanja ii pod vodstvom odvanog Jacquesa Paganela.
-  Onda pristajem - prihvati geograf, polaskan, to mu je povjereno vrhovno vodstvo!
-  Samo bez rastresenosti! - nadoda major. - Nemojte nas odvesti, kamo ne treba, ili da nas ne odvedete, na primjer, na obale Tihog oceana.
-  Vi biste to i zasluili, nesnosni majore - dobaci mu Paganel nasmijavi se. - Samo, recite mi, dragi Glenarvane, kako ete razumjeti Thalcaveov jezik.
-  Nadam se - odgovori Glenarvan - da Patagonac i ja neemo morati razgovarati. Uostalom, valjda u mu u krajnjoj nevolji imoi izrei svoju misao, a razumjet u i njegovu s ono nekoliko panjolskih rijei, to ih poznajem.
-  Onda idite, dragi prijatelju - ree Paganel.
-  Najprije veerajmo - predloi Glenarvan - pa i spavajmo, ako uzmognemo, do polaska.
Veerali su, a da pri tom nita nisu pili, zato im nije ni ilo u tek. Spavali su, jer druge okrepe nije bilo. Paganel je sanjao o bujicama, slapovima, rijekama, rjeicama, jezerima, potocima, pa ak i o punim vrevima, ukratko; o svemu, to obino sadrava pitku vodu. Prava muka i nevolja!
Sutradan, u est sati, osedlae konje Thalcavea, Glenar-vana i Roberta Granta; dadoe im posljednji obrok vode. edni je konji popie, ali bez zadovoljstva, jer je bila ogavna. Zatim sva tri putnika uzjahae.
127
-  Do vienja! - uzviknue major, Austin, Wilson i Mul-rady.
-  elim vam da se ne vraate! - nadoda Paganel. Ubrzo Patagonac, Glenarvan i Robert izgubie teka srca
iz vida odred, povjeren geografovu otroumlju.
Desierto de las Salinas^ kojim su prolazili, glinasta ravnica, obrasla krljavim grmljem, visokim do tri metra, malim mimozama, to ih Indijanci zovu "curra mammei", i iblji-kom "jumes", koja obiluje sodom. Tu i tamo odrazivale su se zrake sunca udnim sjajem na velikim ploama soli. Da nema suneva ara, moglo bi se pomisliti da su ti "barre-ros" smrznuta mjesta tla. Ipak su te protivnosti izmeu suhe sprene zemlje i blistavih ploha davale toj pustinji neobian i zanimljiv izgled.
Osamdeset milja prema jugu, pruala je planina Ventana sasvim drugu sliku. Do nje e morati putnici skrenuti, ako nau, da je i rijeka Guamini presahla. Te je krajeve otkrio kapetan Fitz Roy, voda ekspedicije Beagle. Ventana je veoma plodna, s najboljim i najbogatijim panjacima itave indijanske zemlje. Sjeverozapadne padine pokrivene su joj sagom raskone trave, a sputaju se do usred uma, koje obiluju mirisavim uljima. U njima raste "algarrobo", vrsta rogaa; od njegova se osuena i smrvljena ploda mijesi kruh to ga Indijanci dosta cijene. Tu emo nai i bijeli "que-bracho" dugih i vitkih grana, to tuno vise kao i na evropskoj alosnoj vrbi; crveni "quebracho" sa ilavim nerazori-vim drvetom; "naudubav", to veoma lako plane i uzrok je mnogim velikim poarima; "viraro", to gradi male piramide od svo'g ljubiastog cvijea, i napokon "timbo", to zna uzdii i do dvadeset i pet metara visoko svoj golemi suncobran, pod kojim se mogu zakloniti od sunca i itava stada. Argentinci su ve vie puta htjeli naseliti taj kraj, ali nikad nisu uspjeli svladali otpor Indijanaca.
Svakako se moglo" oekivati, da s hrpta te planine otjee dosta obilnih rijeka, jer je trebalo mnogo vlage da bi se uzdrala takva plodnost. I doista, ni najvee sue niti mogle isuiti sve te rijeke. Da bi nai putnici doli do njih, morali bi skrenuti prema jugu i prijei put u obliku klina, dulji od stotinu i trideset milja. Thalcave je prema tome imao posve pravo to se uputio najprije prema rijeci Guamini koja je mnogo blia, a nije trebalo ni skrenuti s puta.
128
Sva tri konja ivahno su galopirali. Izvrsne su ivotinje nagonski osjeale, kamo ih vode njihovi gospodari. Osobito je Thaouka prednjaila sranou koju nisu mogli umanjiti ni umornost ni oskudica. Preskakivala je poput ptice isuene canade"8 i grmlje curra-mammela, rui, to je bio dobar znak. Konji Glenarvana i Roberta, povedeni njezinim primjerom, hrabro su je slijedili, iako neto teim korakom. Nepomini je Thalcave u svom sedlu pruao svojim drugovima primjer isto kao i Thaouka svojim.
Patagonac se ee okretao da pogleda Roberta Granta.
Videi kako se momi odluno i dobro dri u sedlu, gip-ko u krstima, uvuenih ramena, prirodno oputenih nogu i s koljenima uz sedlo, dade oduka svom zadovoljstvu jednim usklikom bodrenja. Robert Grant doista je postao izvrstan jaha i zasluio je Indijanevu pohvalu.
-  Bravo, Roberte!  - uskliknu Glenarvan. - Thalcave kao da ti estita. On ti odobrava, dragi djeae!
-  A to to, milorde?
-  Tvoje dobro jahanje.
-  Ah, ja se samo vrsto drim, i to je sve - odgovori Robert, rumen od zadovoljstva, to ga hvale.
-  To je glavno, Roberte - uzvrati Glenarvan - ali si preskroman, a ja ve vidim, da e postati izvrstan sporta.
-  Lijepo - ree Robert smijui se - a to e rei tata koji eli da postanem mornar?
-  Jedno ne smeta drugom. Ako svi jahai i nisu dobri mornari, svi su mornari sposobni da postanu dobri jahai. Mornar se navikne na vrsto dranje jaui na krievima. Kako e pritegnuti konja, skrenuti u stranu ili ii u krugu, to ve dolazi samo od sebe, jer je to sasvim prirodno.
-  Jadni otac! - uzdahnu Robert. - Ah, kako e vam on biti zahvalan, milorde, kada ga budete spasili!
-  Jako ga voli, Roberte?
-  Da, milorde. Bio je veoma dobar prema mojoj sestri i meni. Samo je na nas mislio. Sa svakog nam je putovanja donosio razliite uspomene iz svih zemalja, u kojima je pristajao, a to nam je jo bilo drae, po povratku nas je milovao i obasipao njenostima. Oh, i vi ete ga zavoljeti, kad ga upoznate. Mary mu je slina. Njegov je glas mek kao i njezin. Neobino za mornara, zar ne?
9   Djeca kapetana Granta
129
-  Da, veoma neobino, Roberte - odgovori Glenarvan.
-  Jo ga vidim - nastavi djeak, kao da razgovara sa samim sobom. - Dobri i dragi tata! Kad sam bio malen, uspavljivao me na koljenima, pjevuio mi neku staru kotsku pjesmu, u kojoj su opjevana jezera nae domovine. Katkad se sjetim te pjesme, ali vrlo nejasno. I Mary isto tako. Ah, milorde, koliko smo ga voljeli! Vidite, ja mislim da svog oca najvie volimo dok smo maleni!
-  A  potujemo  ga  kad   smo  odrasli,  drago   dijete  - upadne Glenarvan ganut rijeima koje su izvirale iz mladog srca.
Za tog razgovora konji usporie hod i sad su ili korakom.
-  Nai emo ga, zar ne? - zapita Robert nakon utnje od nekoliko asaka.
-  Da, nai emo ga - odgovori Glenarvan. - Thalcave nas je doveo na trag, i ja se pouzdajem u njega.
-  Thalcave je estit Indijanac - ree djeak.
-  Svakako.
-  Znate li vi neto, milorde?
-  Reci, pa u ti odgovoriti.
-  Da su s vama sve samo estiti ljudi. Gospoa Helena, koju ja toliko volim, pa major sa svojom mirnoom, kapetan Mangles, gospodin Paganel, te hrabri i odani mornari s Dun-cana.
-  Da, znam, dragi djeae - odgovori Glenarvan.
-  A znate li da ste vi najbolji od svih?
-  Nije nego jo neto, to ne znam.
-  Eto onda znajte, milorde - odgovori Robert, dohvati lordova ruku i poljubi je.
Glenarvan blago kininu glavom, ali razgovor prekinu Thalcave znakom, da poure, jer su bili zaostali. Nije se smjelo gubiti vrijeme, a trebalo je misliti i na one koje su ostavili za sobom.
Ponovo prijeoe u trk, ali je ubrzo postalo oito, da konji osim Thaouke nee moi dugo izdrati. U podne su im morali dati sat odmora. Konji vie nisu mogli i odbili su da jedu uperke alfafara, neke vrste mrave djeteline, kju su sunane zrake isprile.
Glenarvan se zabrinuo. Znalsovi neplodnosti nisu prestajali, a nestaica vode prijetila je kobnim poljedicama. Thalcave nije govorio nita, po svoj je prilici mislio da ostaje jo
130
dosta vremena za oajavanje, ako i Guamini nau bez vode. Samo, je" li indijansko srce ikada osjetilo oaj?
On krenu, a konji, htjeli ne htjeli, uz pomo bia i ostruga pooe, dodue, samo korakom, jer bre nisu mogli.
Thalcave je mogao pojuriti naprijed jer bi ga Thaouka za dva-tri sata donijela do obale kakve rijeke. On je po svoj prilici na to i pomislio, ali bez sumnje nije htio ostaviti svoja dva druga posve sama, usred pustinje. Da ih ne bi prestiza-vao, prisili Thaouku da ide sporijim korakom.
Thalcaveova kobila nije htjela bez otpora pristati na sporiji korak, propinjala se i snano rzala. Njezin ju je gospodar svladavao vie rijeima nego silom. Thalcave je doista govorio svojoj kobili, a Thaouka, ako mu i nije odgovarala, barem ga je razumjela. Mora da joj je Patagonac navodio vane razloge, jer se Thaouka, nakon kratke "prepirke" pokorila njegovim razlozima, ali ipak grizui vale.
No ako je Thaouka razumjela Thalcavea, i Thalcave je isto tako razumio Thaouku. Pametna je ivotinja svojini otrijim osjetilima zamjetila vlagu u zraku. Mahnito je udi-sala zrak, tresui glavom i mljaskajui jezikom, kao da joj je umoen u neku blagotvornu tekuinu. Patagonac se nije mogao prevariti: voda nije bila daleko.
On ohrabri drugove, proturnaivi im Thaoukino nestrpljenje, to ga ubrzo shvatie i druga dva konja. Uinie krajnji napor i golopom pojurie za Indijancem. Oko tri sata pojavi se u dolini bijela pruga. Treperila je pod sunanim zrakama.                     '
- uzviknu Glenarvan. '
-  Voda! Voda! - klicao je Robert.
Nije vie trebalo goniti konje; jadne ivotinje, osjeajui da im se vraa snaga, pojurie u neobuzdanu trku. Za nekoliko asaka stigoe do rijeke Guamini i zagazie onako s cijelom ormom sve do prsa u tu blagotvornu vodu.
S konjima se, dodue, malo protiv volje, okupae i jahai, ali i ne pomislie da se zbog toga tue.
-  Ah!   Kako mi prija!  - kliknu Robert, pijui usred rijeke.
-  Budi umjeren, dragi djeae! - opomenu ga Glenarvan, koji opomenu nije mogao potkrijepiti primjerom.
ulo se samo krkljanje ednih koji su lakomo pili.
131
Thalcave je pio mirno, bez urbe, malim gutljajima, ali "dugim kao laso", kako to kau Patagonci. Nije prestajao, inilo se kao da e popiti itavu rijeku.
-  Napokon - ree Glenarvan - nai se prijatelji nee razoarati. Nai e dosta bistre vode, kad stignu do rijeke Guamini, samo ako im Thalcave to ostavi!
-  Zar im ne bismo mogli poi u susret? - zapita Ro-bert. - Pritedjeli bismo im nekoliko sati brige i patnje.
-  Bez sumnje, sinko, ali kako bismo im vodu prenijeli? Mjeine su ostale kod Wilsona. Ne, bolje je da ih ekamo, kako smo se dogovorili. Ako procijenimo potrebno vrijeme i ako uzmemo u obzir, da konji mogu hodati samo korakom, nai e prijatelji stii noas. Pripremimo im radije dobar leaj i ukusnu veeru.
Thalcave nije uo Glenarvanov prijedlog da se potrai zgodno mjesto za logorovanje. On je sreom ve pronaao na obali rijeke jednu "ramadu", prostor za stoku, ograen s tri strane. Mjesto je bilo izvrsno za one, koji se ne boje noiti pod vedrim nebom, a to je Thalcaveovim drugovima bila posljednja briga. Oni nisu ni traili neto bolje, ve polijegae na suncu, da osue svoju odjeu koja je bila sasvim mokra.
-  Poto smo nali noite, mislimo na .veeru. Nai prijatelji moraju biti zadovoljni svojom izvidnicom. Nadam se da se nee moi poaliti. Mislim da jedan sat posveen lovu ne bi bio izgubljeno vrijeme. Jesi li spreman, Roberte?
-  Jesam, milorde - odgovori djeak, ustajui s pukom u ruci.
Glenarvan je doao na tu misao, jer mu se inilo da je Guamini sastajalite svih ivotinja iz okolnih ravnica. Vidjelo se kako u jatima uzlijeu borbaice, neke krupne crvene ptice, to ive u pampama, pa crne Ijetarke, vrsta vivka koju zovu "ter-ter", tijoke ute boje i liske divno zelene boje.
Sisavaca nisu vidjeli, ali im Thalcave, pokazujui prstom visoku travu i gust ibljak, objasni, da se oni tamo kriju. Lovcima je trebalo prijei tek nekoliko koraka, pa da se nau usred najbogatijeg lovita na svijetu.
Pooe u lov. U poetku ne htjedoe loviti pernatih ivotinja ve samo krznae. Prve hice upravie na krupnu pam-pasku divlja. Uskoro se die pred njima na stotine srna i
132
guanaka, slinih onima, koji su nasrnuli na njih na Kordilje-rima. Ali im ove plaljive ivotinje pobjegoe takvom brzinom, da im nije bilo mogue prii na domet puke. Lovci tada navalie na divlja koja nije toliko brza, a meso im je isto tako ukusno. Oborie desetak-dvanaest borbaica i ti-joka, a Glenarvan ustrijeli velikom vjetinom jednu grivnja-stu svinju" tay-tere", debelokoca rieg krzna koji je vrijedio ispaljenog metka, jer je izvrstan za jelo.
Za nepunih pola sata lovci su oborili, koliko im je trebalo divljai, a da se nisu ni umorili. Robert je ustrijelio jednu rijetku ivotinju iz reda krezubica, "armadilla", vrstu pasan-ca, pokrivena pokretnim kotanim ploicama. ivotinja je bila duga pol metra i veoma ugojena. Po Patagonevim rijeima bijae to izvrsna peenka. Robert se .ponosio svojim uspjehom. Thalcave je pak svojim drugovima prikazao lov na nandua, osobitu vrstu pampaske ptice trkalice udesne brzine.
Indijanac nije ni pokuao zavaravati tako vjeta trkaa, ve potjera Thaouku u galopu ravno na njega, da ga to prije stigne. Jer ako bi nandu njegovu prvom naletu umakao, on bi ubrzo zamorio i konja i jahaa", bjeei u zamrenim krivudavim zavojima. Kad mu se Thalcave primakao na povoljnu daljinu, hitnu snano i tako vjeto svoju bolu, da se ona omotala oko nanduovih nogu i sprijeila mu kretanje. Za nekoliko sekunda, ve je leao na zemlji.
Indijanac ga doepa, i to ne samo iz lovakog zadovoljstva, ve zato to se meso nandua veoma cijeni, a Thalcave je htio da i on neto pridonese zajednikom objedu.
Donesoe dakle u ramadu itavo islo crvenih borbaica, Thalcaveova nandua, Glenarvanovu svinju i Robertova pasan-ca. Nandua i svinju odmah pripravie, to jest oderae im tvrdu kou i isjekoe ih na tanke krike. A pasanac je dragocjena ivotinja koja nosi svoju tavu za peenje sa sobom, pa ga poloie onako u njegovu oklopu na eravicu.
Za veeru se sva tri lovca zadovoljie borbaicama, dok su najbolje peenke ostavili za svoje prijatelje. Uz veeru su pili bistru vodu i bili su miljenja da je bolja od svakog portugisca, pa ak i od glasovitog usquebaugha*', to ga toliko cijene u brdskim krajevima kotske.
* Rakija od prevrela jema.
133
l
Nisu zaboravili ni na konje. Velika koliina suhog krmiva, koje je bilo nagomilano u ramadi, poslui im i kao hrana i kao stelja. Kad je sve bilo pripravljeno, Glenarvan, Robert i Indijanac umotae se u svoje pone i legoe na blazinu od alfafara, uobiajenu postelju pampaskih lovaca.
Devetnaesto poglavlje RII VUKOVI
Pade no. No mladog mjeseca, kad nitko na zemlji ne vidi nebesko tijelo noi. Samo je nejasna svjetlost zvijezda obasjavala ravnicu. Zvijea zodijaka gubila se na obzorju u tamnoj noi. Rijeka Guamini tekla je bez ubora, kao da ulje tee po mramornoj ploi. Ptice, sisavci i gmazovi odmarali se poslije zamorna dana. Na golemu prostoru pampa vladala je prava pustinjska tiina.
Glenarvan, Robert i Thalcave podlegoe opem prirodnom zakonu. Spavali su tvrdim snom na debelom sloju djeteline. Konji, satrti od umora, izvalie se po zemlji. Jedina je Thao-uka, kao istokrvna kobila, spavala stojei vrsto na nogama, ponosita pri odmoru kao i u trku, te spremna da pojuri na prvi mig svoga gospodara. U ograenom je prostoru vladao potpuni mir, a erava se nonog ognjita polagano gasila, bacajui svoju posljednju slabu svjetlost u nijemu tamu.
Meutim, oko deset sati probudi se Indijanac nakon kratka sna. Pod smrknutim mu se obrvama zaotri pogled, a uho napne prema ravnici. Reklo bi se da je htio uloviti neki um. Ubrzo se pojavi na njegovu, inae neutljivu licu, trag nemira. Je li osjetio pribliavanje Indijanaca skitnica, dolazak jaguara, ili koje druge opasne zvijeri koje nisu rijetke u blizini rijeka. Ta mu se posljednja pretpostavka uini vjerojatna, jer je bacio brz pogled na gorivo, skupljeno u ograenom prostoru, i postade jo nemirniji. Zaista, sva ta posteljina od suhog alfafara brzo bi se potroila i ne bi mogla dugo zadrati drske ivotinje.
U tom stjecaju prilika nije Thalcaveu ostalo drugo nego da eka, i on je oekivao napola leei, naslonivi glavu na
ruke s poduprtim laktovima na koljenima. Napregnu vid kao ovjek koji se od iznenadnog straha trgao iza sna. Proao je tako itav sat. Svakog bi drugog, osim Thalca-vea, umirila vanjska tiina i legao bi opet na svoj leaj. Ali gdje neki stranac ne bi nita posumnjao, izotrena su osjetila i prirodni instinkt Indijanca predosjeala neku blisku opasnost.
Dok je on tako vrebao i oslukivao, Thaouka muklo zarza i okrenu se nozdrvama prema ulazu obora. Patagonac se naglo uspravi.
-  Thaouka je osjetila nekakvog neprijatelja! - ree. Die se i poe paljivo prouavati ravnicu.
Na preriji je jo vladala tiina, ali ne i mir. Thalcave nazre sjene koje su se neujno kretale kroz bunje curra-mam-mela. Tu i tamo iskrile su se svijetle toke, poniicale se i kriale u svim smjerovima, as bi zablistale, as bi se opet gasile. ovjek bi pomislio da je to ples kakvih udesnih svjetiljki nad razinom kakva golemog jezera. Stranac bi pomislio, da su to letee iskre krijesnice koje svijetle, kad padne no, na mnogim podrujima u pampama, ali Thalcave se nije mogao prevariti. Shvatio je s kakvim neprijateljem ima posla: napuni karabin i stade u zasjedu kod prvih kolaca ograde.
Nije dugo ekao. Kroz pampu odjekne udan krik, neka mjeavina lavea i zavijanja. Prasak karabina mu odgovori, a za njim je slijedilo stotinu stranih urlika.
Glenarvan i Robert, naglo trgnuti iza sna, skoie.
-  to je? - zapita mladi Grant.
-  Indijanci? - ote se Glenarvanu.
-  Ne - odgovori Thalcave - aguaras. Robert pogleda Glenarvana.
-  Aguaras? - ponovi Robert.
-  Da   -   odgovori   Glenarvan   -  rii   grivasti   vukovi pampe.
Obojica pograbie puke i pridruie se Indijancu. On im pokaza ravnicu, odakle je dopirao uasan koncert urlikanja. Robert ustuknu nehotice korak natrag.
-  Boji li se vukova, dragi djeae? - zapita ga Glenarvan.
-  Ne bojim, milorde - odgovori Robert odlunim glasom. - Uz vas se uostalom ne bojim niega.
134
135
-  To bolje. Ti vukovi nisu ba osobito opasne ivotinje; da ih nema toliko, ni briga me za njih!
-  Nita zato! - odgovori Robert. - Dobro smo naoruani, neka samo dou.
-  Lijepo emo ih doekati!
Glenarvan je tako govorio, jer je htio umiriti dijete, ali on je s prikrivenim strahom pomiljao na to mnotvo razdraenih krvolonih zvijeri u ravnici. Moda ih je bilo stotinama, a njih samo trojica, pa ma koliko bili naoruani, ne bi se mogli uspjeno obraniti od tolike sile zvijeri.
Kad je Patagonac izrekao rije "aguara", Glenarvan se odmah sjetio imena, kako pampaski Indijanci zovu rie vukove. Tu zvijer prirodopisci zovu grivasti vuk Canis jubatus. Velik je kao veliki pas, a glava mu je kao u lisice. Krzno je crveno. Na leima ima crvenu grivu koja vodi du itave hrptenice. Ta je ivotinja veoma okretna i snana; obino ivi u movarnim krajevima i plivajui lovi barske ivotinje. No je istjera iz rupe, u kojoj spava preko dana. Nje se osobito boje u estancijama, gdje se gaje stada, jer im je spo-padne glad, napada i krupnu stoku i pohara mnogo blaga. Kad je sam, grivasti vuk nije opasan; ali je sasvim drugaije, kad je mnogo takvih gladnih ivotinja u oporu. Bolje je imati posla s kakvim kuguarom ili jaguarom, koga ovjek moe napasti neposredno.
Dakle, po urlikanju, koje je odjekivalo ravnicom, i po mnoini sjena, to su ispunjavale preriju, Glenarvan se nije mogao prevariti u broju grivastih vukova koji se sjatie na obalama rijeke Guamini. ivotinje su osjetile da ih tu eka siguran plijen, ljudsko ili konjsko meso. Nijedna se od njih ne bi vratila u svoju rupu, dok ne ugrabi svoj dio. Poloaj je bio veoma opasan.
Vukovi su, meutim, sve vie stezali krug. Konji se probu-die; odavahu najivlji strah. Jedino je Thaouka nastojala da prekine ular i da poleti iz obora. Nestrpljivo je lupala kopitom. Gospodar ju je mogao umiriti samo protegnutim zvidukom.
Glenarvan i Robert postavie se kako bi mogli braniti ulaz u ramadu. S karabinama u rukama bjehu spremni da, otvore vatru na prvi red vukova. Ve ih uzee na nian, kad im Thalcave rukom otkloni puke.
-  to hoe Thalcave? - zapita Robert.
136
-  Ne da nam pucati - odgovori Glenarvan.
-  A zato?
-  Valjda misli da jo nije kucnuo pravi as.
Nije to bio razlog, to je Indijanac tako postupao. Pravi je uzrok bio mnogo ozbiljniji. Glenarvan ga shvati, kad je Thalcave podigao i iskrenuo nabojnjau, pokazavi time, da je skoro prazna.
-  ta sad? - zabrinuto e Robert.
-  Sad treba tedjeti municiju. Dananji nas je lov skupo stajao. Nemamo ni baruta ni olova. Nemamo ni dvadeset metaka!
Djeak nita ne odgovori.
-  Boji li se, Roberte?
-  Ne bojim, milorde.
-  Dobro je, dragi djeae!
U tom trenutku odjeknu ponovno pucanj. Thalcave je oborio jednog previe drskog neprijatelja. Vukovi, koji su se pribliavali u gustim redovima, ustuknue i skupie se na sto koraka od ograde.
Na Indijanev znak, Glenarvan zauzme njegovo mjesto, a Thalcave skupi stelju, travu, jednom rijeju sve to je moglo gorjeti, natrpa je na ulazu u ramadu i baci na nju ugarak koji se jo nije bio ugasio. Ubrzo zaplamsa plameni zastor i zastre tamnu pozadinu noi. Kroz njezine se proreze viala jarko osvijetljena ravnica s drhtavim odsjevima plamena. Sad je Glenarvan mogao procijeniti nebrojeno mnotvo ivotinja, protiv kojih su se morali boriti. Nikad se nije vidjelo toliko vukova na okupu i tako razdraenih glau. Vatrena pregrada koju je ispred njih podigao Thalcave, zaustavi ih, ali ih jo vie razdrai. Poneki se ipak pribliie do same vatre, ali opekoe ape.
Od vremena do vremena trebalo je ispaliti pokoji hitac, da se zaustavi taj opor koji je neprestano zavijao. Nakon jednog sata na preriji je lealo petnaestak leina.
Poloaj opsjednutih putnika bijae sada neto manje pogibeljan. Napada im nije bio opasan, dok traje municije i dok gori vatrena pregrada na ulazu u ramadu. Ali to e onda, kad ne bude vie tih obaju sredstava za obranu od vukova?
137
Glenarvan pogleda Roberta i osjeti kako mu se stee srce.
Mislei na to jadno dijete koje se pokazalo hrabrije nego to bi odgovaralo njegovim godinama, potpuno zaboravi na sebe sama. Robert bijae blijed, ali ni za trenutak nije isputao iz ruke puku. Odvano je ekao juri razjarenih vukova.
Poto je hladno razmotrio poloaj, Glenarvan odlui da svri s time i ree:
-  Za jedan sat neemo imati vie ni baruta, ni olova, ni vatre. Nikako ne smijemo ekati do tog trenutka, pa da tek onda stvaramo odluke.
Obrati se Thalcaveu, prebirajui po pamenju ono malo panjolskih rijei kojih se jo mogao sjetiti, i zapone razgovarati s Indijancem, ali ih esto prekidae pucanje puaka.
Ta su se dvojica tekom mukom sporazumijevala. Glenarvan je sreom poznavao navike grivnatih vukova. Bez toga ne bi mogao razumjeti Patagonevih rijei i znakova.
Trebalo je ipak vie od etvrt sata dok je mogao protumaiti Robertu Thalcaveov odgovor. Glenarvan je pitao Indijanca o njihovu gotovo beznadnu poloaju.
-  Pa ta kae? - zapita Robert Grant.
-  Kae, da se poto-poto moramo odrati do zore. Agu-ari izlaze samo nou, a im savne dan, vraaju se u svoj brlog. To je vuk mraka, podmukla ivotinja koja se boji dana, etveronona sova.
-  Pa dobro, branimo se do zore!
-  Da, sinko, i to noevima, kad ne budemo vie mogli pukama.
Thalcave je to ve i primjerom pokazao. Kad se jedan vuk pribliio vatri, duga naoruana Patagoneva ruka sunu kroz plamen i vrati se iz njega sva okrvavljena.
Obrambena sredstva poee nedostajati. Oko dva sata ujutro, Thalcave baci na eravicu zadnji naramak goriva, a svima opsjednutima zajedno ostade jo samo pet metaka.
Glenarvan se obazre s izraajem bola.
Mislio je na djeaka koji je uz njega, na drugove, na sve one koje je volio. Robert je utio. Moda se njegovoj mati, punoj pouzdanja, nije ni inila opasnost toliko neizbjeivom. Ali Glenarvan je umjesto njega mislio. Zamiljao je, sad ve kao sasvim neizbjezivu, uasnu opasnost, da ih vukovi ive rastrgaju! Nije vie mogao svladavati osjeaje. Zagrli djeaka
138
i privue ga na grudi. Priljubi mu usne na elo, dok su mu, i protiv volje, navrle suze na oi.
Robert ga pogleda i smijeei se ree:
-  Ja se ne bojim.
-  Tako, drago dijete, ne boj se! - odgovori Glenarvan. - Ima pravo. Za dva e sata svanuti, i spaeni smo! Bravo, Thalcave, bravo, hrabi  Patagone!  - uzviknu  lord u trenutku, kad je Indijanac kundakom ubio dva golema vuka koji pokuae preskoiti uarenu prepreku. Ali u tom im trenutku slaba svjetlost vatre koja je bila pri kraju, pokaza guste redove aguara kako se spremaju za juri na ramadu.
Pribliavao se rasplet te krvave drame. Vatra je jenjala jer je nestalo goriva. Ravnica, to je dotada bila osvijetljena, poe tonuti u mrak, a u tami se poe opet pojavljivati fosforni sjaj oiju riih vukova. Jo samo nekoliko asaka, i itav e opor provaliti u ramadu.
Thalcave ispali zadnji metak iz svog karabina i obori jo jednog neprijatelja pa, ostavi bez municije, prekrii ruke. Glava mu klonu na grudi kao da se duboko zamislio. Je li traio moda kakvo drsko, nemogue, bezumno sredstvo, kojim bi odbio bijesni opor? Glenarvan se ne usudi da ga zapita.
U tom trenutku vukovi promijenie nain napadaja. inilo se kao da se udaljuju, i njihovo zavijanje koje je dotada zagluivalo ui, odjednom prestade. Nijema tiina zavlada ravnicom.
-  Odlaze! - izusti Robert.
-  Moda - uzvrati Glenarvan, oslukujui svaki vanjski um.
Ali Thalcave, pogaajui njihovu misao, odmahnu glavom. On je znao da zvijeri nee ostaviti siguran plijen, sve dok ih zora ne otjera u njihove mrane rupe.
Bijae, meutim, oito da je neprijatelj promijenio taktiku.
Vukovi vie nisu pokuavali prodrijeti u ramadu kroz ulaz koji je bio tako uporno branjen olovom i vatrom. Kao po nekom opem sporazumu obioe ramadu i pooe da je napadnu sa suprotne strane.
Naskoro zaue kako njihove pande prodiru u napola gnjilo drvo. Ve su provlaili snane ape i krvave njuke kroz rasklimano kolje. POplaeni konji, otrgnue ulare i poee
139
trati po oboru, jer ih zahvati silan strah. Glenarvan zgrabi dijete da bi ga branio do posljednjeg asa. Moda bi ve bio pokuao i kakav nemogu bijeg da nije pogledao Patagonca. Poto je pretrao ramadu poput divlje zvijeri, Thalcave naglo pritra svom konju, koji je drhtao od nestrpljenja. Poeo ga briljivo sedlati, ne zaboravljajui ni jedan remen, ni jedan jeziac na sponama. Kao da ga vie nije uznemirivalo pojaano zavijanje izvana. Glenarvan je s nekim zloslutnim strahom gledao to radi.
-  Ostavlja nas! - povika, kad vidje da Thalcava skuplja uzde kao ovjek koji se sprema skoiti u sedlo.
-  On? Nikad! - uzvrati Robert.
Doista, Indijanac se spremao, ali ne da ostavi svoje prijatelje, ve da ih spasi, rtvuje sebe za njih.
Thaouka bijae spremna, grizla je vale, skakala je. Sijevale su joj oi, pune ponosnog ara. Razumjela je svog gospodara.
U trenutku, kad je Indijanac dohvatio grivu svog konja, Glenarvan ga grevito zgrabi za ruku.
-  Ti odlazi? - ree pokazujui mu otvorenu ravnicu.
-  Da! - kliknu Indijanac koji je shvatio znak svoga druga.
Zatim izusti nekoliko panjolskih rijei koje su znaile:
-  Thaouka!  Dobar konj. Brz. Odvuci e za sobom vukove.
-  Ah! Thalcave! - uzviknu Glenarvan.
-  Brzo! Brzo! - odgovori Indijanac, dok je Glenarvan govorio Robertu glasom koji je drhtao od uzbuenja:
-  Roberte, drago dijete! uje li? Hoe da se rtvuje za nas! Odluio je da se zaleti u pampu, da odvrati od nas bijes vukova i da ga privue na sebe!
-  Thalcave, dragi prijatelju! - kriknu Robert bacivi se pred koljena Patagonca. - Dragi Thalcave, ne ostavljaj nas!
-  Ne - ree Glenarvan - on nas nee ostaviti. Obrativi se Indijancu, nastavi:
-  Poimo zajedno! - i pri tom pokaza na prestravljene konje koji su se stisli uz ogradu.
-  Ne - odgovori Indijanac, koji je razumio smisao tih rijei. - Slabi konji. Zaplaeni. Thaouka. Dobar konj.
140
-  Pa dobro! - ree Glenarvan. - Thalcave te nee ostaviti, Roberte! - pokazao mi je to mi je dunost. Ja u poi. On e ostati uz tebe.
Glenarvan dohvati uzdu Thaouke i ree:
-  Ja u poi!
-  Ja, kad ti kaem!  - uzviknu Glenarvan, otevi mu uzde iz ruku. - Ja u! Spasi ovo dijete! Povjeravam ti ga, Thalcave!
. Glenarvan je u uzrujanju mijeao engleske i panjolske rijei. Ali to vrijedi jezik! U takvim jezovitim trenucima ve i sami pokreti govore sve, i ljudi se brzo sporazumiju. Thalcave se opirao. Prepirka se nastavljala, a opasnost je rasla svakim trenutkom. Ve su podgrieni kolci poeli poputati pod vujim zubima i pandama.
Ni Glenarvan ni Thalcave nisu htjeli popustiti. Indijanac je povukao Glenarvana prema ulazu obora. Pokaza mu ravnicu bez vukova. Govorei brzo, nastojao ga je uvjeriti da se ne smije gubiti ni jedan jedini asak, jer ako pothvat ne uspije, oni koji ostaju nai e se u jo veoj opasnosti. Osim toga, on je jedini dovoljno poznavao Thaouku, da bi mogao iskoristiti njezina izvanredna svojstva: lakou i brzinu, za spas svih. Zaslijepljeni je Glenarvan tvrdoglavo zahtijevao da se sam rtvuje, kadli ga odjednom neto snano odgurnu. Thaouka skoi, prope se na stranje noge i odjednom, poleti, preskoi vatrenu prepreku i niz strvina. Zau se djeji glas:
-  Bog vas uvao, milorde!
Glenarvan i Thalcave jedva stigoe i vidjeti Roberta, koji se grevito stisnuo uz grivu Thaouke i iezao u mraku.
-  Roberte! Nesretnice! - kliknu Glenarvan.
Te rijei nije mogao uti ak ni Indijanac. Zaori uasno urlikanje. Vukovi se zaletjee za konjem i odmakoe prem zapadu udesnom brzinom.
Thalcave i Glenarvan po jurie iz ramade. Ravnicom je ve ponovo zavladao mir. Jedva se moglo nazrijeti daleko u tami kako se leluja jedna pomina crta.
Glenarvan pade na zemlju, oajan, krei ruke. Pogleda Thalcavea. Indijanac se smijeio kao obino.
-  Thaouka! Dobar konj! Hrabro dijete! Spasit e se! - ponavljae Patagonac, potvrujui to i glavom.
-  Ali ako padne? - jauknu Glenarvan.
141
-  Nee, on pasti!
Usprkos Thalcaveovu pouzdanju jadni je lord proveo ostatak noi u uasnom strahu. Nije ak ni osjetio da je prestala opasnost s odlaskom vukova. Htio je pojuriti u potragu za Robertom, ali Indijanac ga zadri. On je lorda uvjerio da njihovi konji ne bi mogli dostii Roberta, da je Thaouka morala ve daleko izmai neprijateljima, da ga ne bi pronali u tami, i da treba ekati dan pa onda poi za Robertovim tragom.
U etiri sata poe svitati. Zgusnuta magla na obzorju uskoro poprimi blijedu svjetlost. Bistre kapljice rose osule se ravnicom, a visoke se trave poee lelujati na prvi dah dana.
Kucnuo je as odlaska.
-  Na put! - uzviknu Indijanac.
Glenarvan ne odgovori ve uzjaha Robertova konja. Ubrzo su oba jahaa ve jurili prema zapadu. Vraali su se onim pravcem kojim su trebali doi njihovi drugovi.
Neobino su brzo jahali itav sat. Traili su pogledom Roberta, strahujui na svakom koraku da ne ugledaju njegovo raskrvavljeno truplo. Glenarvan je razdirao ostrugama slabine svoga konja. Zaue se napokon pucnji iz puaka u pravilnim razmacima kao znak raspoznavanja.
-  To su oni! - uskliknu Glenarvan.
Thalcave i on potjerae jo bre konje i nakon nekoliko trenutaka stigoe Paganelov odred. Glenarvan radosno kliknu. Robert je bio meu njima, iv i zdrav, jaui na krasnoj Thaouki, koja zarza od radosti, to je ugledala svog gospodara.
-  Ah, dijete moje, milo dijete!  - uskliknu Glenarvan s neopisivim izrazom njenosti.
I Robert i on sjahae s konja i bacie se jedan drugom u naruaj. Ni Indijanac nije mogao odoljeti, te i on zagrli od-vanog sina kapetana Granta.
-  iv je, iv je! -ote se Glenarvanu.
-  Da - kliknu Robert - i to samo zahvaljujui Thaouki!      .
Indijanac nije ni ekao to priznanje, da bi se zahvalio svojoj spasiteljici. Grlio ju je, tepao joj, kao da ljudska krv tee u ilama te ponosne ivotinje.
142
Obrativi se odjednom Paganelu, pokaza mu mladog Roberta i uzviknu:
-  Junak!
A onda, upotrijebivi indijansku sliku kojom se iskazuje hrabrost, nadoda:
-r- Ostruge mu nisu zadrhtale!
Glenarvan je, meutim, pitao Roberta, gr lei ga:
-  Zato, sine moj, nisi pustio Thalcavea ili mene, da pokuamo tu posljednju mogunost da te spasimo?
-  Milorde - odgovori dijete uz izraaj najiskrenije zahvalnosti - zar nisam ba ja duan da se rtvujem? Thalcave mi je ve jednom spasio ivot. A vi, vi ete spasiti mog oca!
Dvadeseto poglavlje ARGENTINSKE RAVNICE
Nakon prvih izljeva radosti zbog sastanka, Paganel, Au-stin, Wilson i Mulradv, svi koji su bili ostali u stranjoj skupini, osim moda Mac Nabbsa, osjetie neto, na to su bili trenutno zaboravili, a to je da umiru od ei. Guamini je sreom tekao u blizini. Krenue na put, i u sedam sati ujutro mala eta stie do ramade. Pogledom na leine vukova oko obora moglo se lako ocijeniti, kakva je bila estina napadaja i snaga obrane.
Poto su se putnici dobro osvjeili, pristupie neobinom doruku u ogradi ramade. Izjavie, da su peenice od nan-dua izvrsne, a da je pasanac ispeen u svom oklopu, izvanredno ukusno jelo.
- Umjereno jesti - ree Paganel - znailo bi, da smo nezahvalni providnosti; dakle treba jesti previe.
On je i jeo previe, a ipak mu nije naudilo, zahvaljujui bistroj vodi rijeke Guamini koja kao da je imala neka svojstva, to uvelike pomau probavu.
Ne elei ponoviti Hanibalovu pogreku kod Kapue89, Glenarvan u deset sati dade znak za polazak. Napunie mje-ine vodom i krenue. Dobro oporavljeni konji oivjee i gotovo itavo vrijeme odravahu miran lovaki galop. 
Zemlja je postala vlanija i 

plodnija, ali je jo uvijek bila pusta.
143
Nita se nije dogodilo ni 2. ni 3. studenog uvee. Umorni od duga putovanja, putnici podigoe logor na rubu pampa, na granici pokrajine Buenos Aires. Iz zaljeva Talcahuano krenue 14. listopada. Prema tome su za dvadeset i dva dana prevalili etiri stotine i pedeset milja; preli su, dakle, gotovo dvije treine puta.
Sutradan ujutro prijeoe onu meu koja dijeli argentinske ravnice od podruja pampa. Thalcave se nadao da e tu nai poglavice, u rukama kojih se nalaze Harry Grant i njegova dva druga.
Od etrnaest pokrajina, to ine republiku Argentinu, najprostranija i najnapuenija je pokrajina Buenos Aires. Njezine zemlje granie sa zemljama junih Indijanaca, izmeu ezdeset etvrtog i ezdeset i petog stupnja. Pokrajina je upravo udesno plodna. Ravnica ima neobino zdravu klimu, a obrasla je travama i drvolikim mahunjaama. To je gotovo vodoravna ploha sve do podnoja sierra Tandil i Tapalquen.
Od polaska s rijeke Guamini putnici su na svoje veliko zadovoljstvo opazili znatno poboljanje temperature. Njezina srednja vrijednost nije prelazila sedamnaest stupnjeva, i to zahvaljujui hladnim vjetrovima, to prodiru iz Pata-gonije u neprekidnim valovima zranih strujanja. Ni ljudi ni stoka nisu imali uzroka da se tue, poto su toliko pre-patili od sue i ege. Ili su naprijed s voljom i pouzdanjem. Ali ma ta da je mislio Thalcave, zemlja se inila sasvim nenaseljena, ili moda tonije reeno raseljena.
Pravac prema istoku, kojim su se kretali, iao je uz male lagune ili ih je sjekao. One su bile katkada slatkovodne, a ponekad im je voda bila boata. 
Na obalama i iza grmlja 

skakutali su lagani strijeevi i pjevale eve zajedno s tan-garama koje se u arolikosti boja takmie sa sjajnim ko-libriima. Te su krasne ptice veselo udarale krilima, ne obazirui se na vorkae koji su se epirili po obalama sa svojim naramenjacima i crvenim grudima poput vojnika. Na bodljikavu grmlju njihalo se, kao kreolska mrea za leanje, pomino gnijezdo kesnice, a obalama bara etali su u pravilnim skupinama prekrasni plamenci, izlaui vjetru svoja krila jarkih boja. Viala su se i njihova gnijezda, visoka jednu stopu, u obliku krnjeg cunja, na tisue u skupinama,, gotovo bi se moglo rei kao da je neki mali grad. Plamence
144
nije puno uznemirivao dolazak putnika.  To Paganelu nije bilo po volji.
-  Ve odavna elim vidjeti kako leti plamenac - ree Paganel majoru.
-  Dobro - ree major.
-  Ba u iskoristiti ovu priliku.
-  Iskoristite je, Paganele.
-  Doite sa mnom, majore. Doi i ti, Roberte. Treba mi svjedoka.
Paganel je pustio drugove da idu naprijed, a sam je s Robertom Grantom i s majorom poao prema jatu pla-menaca.
Kad je doao na dobar domet, opali jedan slijepi metak, jer nije htio uzalud proliti krv ptice. Svi plamenci uz-letjee zajedno, a Paganel ih je pomno motrio kroz svoje naoari.
-  Dakle, jeste li ih vidjeli kako lete? - zapita Paganel majora, kad je jato iezlo.
-  Jesam odgovori Mac Nabbs. - Svatko bi ih vidio, osim slijepca.
-  Ne smatrate li, da su, kad lete, slini strijelama s na-djenutim perjem?
-  Ba nimalo.
-  Nikako - nadoda Robert.
^ - U to sam bio siguran! - nastavi sa zadovoljstvom uenjak. - Pa ipak nije smetalo najponosnijem od svih skromnih ljudi, mom uvaenom zemljaku Chateaubriandu, da uini tu netonu prispodobu izmeu plamenaca i strijela! Ah! Roberte, usporedba je, kako vidi, najopasnija od svih govornikih figura, od svih, to ih ja poznajem. Kloni je se i upotrijebi je samo u krajnjoj nudi.
-  Jeste  li  zadovoljni   s  uinjenim  pokusom?  - upita major.
-  Oduevljen sam.
-  I ja; ali pourimo konje, jer je va uvaeni Chateau-briand kriv, to smo zaostali itavu milju.
Kad su dostigli svoje drugove, Paganel nae Glenarvana u ivom razgovoru s Indijancem, ali inilo se kao da ga nije razumio. Thalcave se esto zaustavljao radi ispitivanja obzorja, a na licu mu se svaki put ocrtavalo ivo uenje. Ne vi-dei kraj sebe svog redovitog tumaa, Glenarvan pokua
10   Djeca kapetana Granta
145
ispitivati Indijanca, ali uzalud. Stoga, im je izdaleka ugledao uenjaka, povika mu:
-  Doite ve jednom, dragi Paganele! Thalcave i ja nikako da se sporazumijemo!
Paganel je nekoliko asaka razgovarao s Patagoncem, a onda, obrativi se Glenarvanu, ree:
-  Thalcave se udi jednoj neobinoj pojavi:
-  Kojoj?
-  to ne susree nijednog Indijanca u ovim ravnicama, a ne nailazi ni na njihove tragove, iako ih obino izbrazdaju njihove ete koje ili pred sobom gone ukradenu stoku, ili putuju k Andama, gdje prodaju svoje sagove od krzna prugastog smrdljivca ili bieve od pletene koe.
-  Ali emu pripisuje Thalcave tu osamljenost?
-  Ni on ne zna, on se samo udi, i to je sve.
-  Pa kakve je on Indijance mislio sresti u ovim krajevima pampa?
-  Ba one, koji dre strane zarobljenike, one uroenike kojima  zapovijedaju   poglavice   Calfocoura,   Catriel   i   Yan-chetruz.'
-  Tko su ti ljudi?
-  Poglavice plemena koja su do pred tridesetak godina bila svemona, dok ih nisu potisli na drugu stranu planina. Od tog su doba oni pokorni, koliko se pravi Indijanac moe pokoriti, te lutaju ravnicama Pampazije i pokrajine BUenos Aires. udim se kao i Thalcave da nismo naili na njihove tragove u krajevima, gdje se oni bave zanatom salteadora*.
-  Pa onda - zapita Glenarvan - na to emo se odluiti?
-  Sad u ga pitati - odgovori Paganel. Poslije kratka razgovora s Thalcaveom ree:
-  Evo, to on misli, a ja smatram da je to vrlo razborito. Treba nastaviti put prema istoku do tvrave Independance, to je na put, a tu emo, ako ne naemo vijesti o kapetanu Grantu, doznati barem, to se dogodilo s Indijancima s argentinske ravnice.
-  Je li jo daleko ta tvrava Independance? - zapita Glenarvan.
-  Nije, ezdesetak milja, lei u Sierri Tandil.
Pljakaa.
146
-  A stii emo onamo...?
-  Prekosutra uveer.
Glenarvana je veoma zbunio taj neoekivani dogaaj. Ne sresti se ni s jednini Indijancem u pampama - to se moglo najmanje oekivati. Obino se moe susresti i s previe njih. Morala ih je otjerati neka osobita okolnost. Ali, osobito je vano bilo znati, kamo je odveden Harry Grant, na sjever ili na jug, ako je bio zarobljenik tog plemena? Ta je sumnja neprestano, uznemirivala Glenarvana. Trebalo je poto-poto sauvati trag kapetana Granta. Ipak, najbolje je posluati savjet Thalcavea i poi do tog sela na Tandilu. Ondje e se moi barem s nekim porazgovoriti.
Oko etiri sata poslije podne pojavi se na obzorju jedan breuljak. U tako ravnoj zemlji mogao se smatrati planinom. To je bila Sierra Tapalquen. Na njezinu podnoju putnici prenoie. Sutradan prijeoe veoma lako tu sierru. Ili su blagim nagibima valovita i pjeskovita zemljita. Takva je planina bila igraka za one koji su prebrodili Kordi-Ijere, i konji jedva neto malo usporie svoj brzi hod. U podne prooe mimo naputenu tvravicu Tapalquen, prvu kariku u onom lancu utvrda, to ih podigoe du june granice radi obrane od domorodakih pljakaa. Ali, na sve vee uenje Thalcavea nigdje ni traga Indijancima. Meutim, oko podne pojavie se tri dobro naoruana jahaa na dobrim konjima. Kratko vrijeme promatrahu nau malu etu, ali ne saekae da im se priblie, ve pobjegoe s nevjerojatnom brzinom. Glenarvan se razbjesnio.
-  Gauchos - uzviknu Patagonac nazivajui te Indijance onim imenom koje je izazvalo prepirku izmeu majora i Paganela.
-  Ah, gaui!  - uzviknu Mac Nabbs. - Eh, Paganele, danas ne pue sjevernjak. to mislite o tim ivotinjama?
-  Mislim da se doimaju kao pravi razbojnici - odgovori Paganel.
-  A koliko je od toga pa da to doista i budu, moj dragi uen jae?
-  Samo jedan korak, moj dragi majore.
Paganelovo priznanje izazva opi smijeh, ali to njega nimalo 'ne zbuni; tovie, on pripomenu neto veoma zanimljivo o tim Indijancima.
147
- Negdje sam itao da kod Arapa usta imaju osobit izraaj okrutnosti, dok se izraaj ovjenosti oituje u pogledu. Kod tih je amerikih divljaka ba obratno. Ti ljudi imaju osobito zlokobno oko.
Ni fizionom od zanata ne bi bio bolje ocrtao indijansku rasu.
Meutim, prema Thalcaveovoj odredbi hodali su u zbijenoj gomili; ma koliko da se kraj inio pust, trebalo se uvati od iznenaenja. Ali taj je oprez bio suvian, i iste veeri prenoie u prostranoj naputenoj kolibi, u kojoj je poglavica Catriel skupljao svoje domorodake ete. Pogledavi zemljite i utvrdivi da nema skoranjih tragova, Patagonac zakljui da u kolibi ve odavna nije nitko boravio.
Sutradan se Glenarvan s drugovima opet naao u ravnici. "Ugledae prve estancije* u blizini Sierre Tandil; ali Thalcave odlui da ne svraaju, ve da idu ravno do tvrave Indepen-dance, gdje je htio potraiti obavijesti, a osobito o udnovatom stanju te naputene zemlje.
Drvee koje je od Kordiljera bilo tako rijetko, poe se opet javljati, veinom posaeno nakon dolaska Evropljana na ameriko kopno. Bilo je tu azedaraha, bresaka, jablana, vrba i akacija, to su tu rasle bez ikakve njege, i to brzo i dobro. Drvee je obino okruivalo "corrale", velike zgrade od kolaca za stoku. Tu je paslo i tovilo se na tisue volova, ovaca, krava i konja. Sva je ta stoka bila igosana usijanim igom svog gospodara. Mnogo velikih i budnih pasa bdjelo je oko nje. Slankasto zemljite na podnoju planine izvrsno je za stoku. Na njemu uspijeva izvrsna stona hrana. Izabrano je naroito za podizanje estancija kojima upravlja upravitelj s pomonikom, a uz njih su po etiri uvara na svaku tisuu grla.
Ti ljudi ive poput starih biblijskih pastira; njihova su stada velika, moda ak i vea nego ona, to su pasla na ravnicama Mezopotamije; ali tu pastiri nemaju obitelji, i veliki su pampaski "estanceri" grubi stoarski trgovci, a ni najmanje patrijarsi iz biblijskih vremena.
Sve je to Paganel lijepo protumaio svojim drugovima i tom prilikom odra im jedno zanimljivo antropoloko predavanje o usporedbi rasa. Uspjelo mu je ak probuditi zanimanje i kod majora, to ovaj nije ni krio.
* Veliki zagradi u argentinskoj ravnici za gojenje stoke.
148
Paganel je imao priliku da vidi i udnovatu zranu opsjenu, vrlo obinu na tim glatkim ravnicama: estancije su se iz daljine inile kao veliki otoci, a jablani i vrbe na njihovim meaicama kao da se odrazuju u bistroj vodi i da odmiu pred svakim korakom putnika. Opsjena bijae tako savrena da se oko nije moglo na nju priuiti.
Toga dana, 6. studenog, naioe na mnogo estancija i na jedan ili dva saladera. To su mjesta, gdje stoka, poto se na sonim paama dobro utovila, pada pod noem mesara. Sa-ladero je, kao to samo ime kae, mjesto, gdje se soli meso. Ti odvratni poslovi poinju krajem proljea. Mesari "sala-deros", tada odlaze po stoku u corral, love je lasom kojim vjeto rukuju i vode je u saladero. Tu se kolje, odire i sijee na stotine volova, bikova, krava i ovaca. Ali bikovi se esto ne daju uloviti bez otpora. Tada se ivoder pretvori u torea-dora. Taj opasni posao onda vri vjeto, ali, mora se rei, i s - neuvenom surovou.
Sve u svemu, te klaonice pruaju uasnu sliku. Nema nita ogavnije od okoline saladera. Iz njegove strane ograde dopiru, uz smradni zadah, divlji poklici koljaa, kobno zavijanje pasa i otegnuto rikanje stoke koja izdie. 
Golemi leinari argentinskih ravnica - "urubu" i "aura" - dolaze na tisue iz okolice s daljine od stotinu kilometara i bore se s mesarima o leeve njihovih rtava koje su jo napola ive. Ali u to su doba saladeri nijemi, mirni i nenaseljeni. Jo nije kucnuo as golemog krvoprolia.

Thalcave se urio, elio je jo te veeri stii do tvrave Independance. Konji su, podbadani od svojih jahaa i predvoeni primjerom Thaouke, letjeli kroz visoku travu. Vidjee i< mnoge farme sa zupastim zidovima i zatiene dubokim jarcima. S terasa na glavnoj kui mogla se posada koja je bila vojniki ureena, braniti puanom vatrom od pljakaa. Glenarvan bi moda i tu naao one po'datke koje je traio, ali je najsigurnije bilo otii u selo Tandil. Nisu se zaustavili. Pregazili su Rio de los Huesos, a nekoliko milja dalje i Chapaleofu. Domala se pojavie prve travne padine Sierre Tandil, poslije jednog sata pokaza se i selo u dnu jednog uskog klanca, a iznad njega su s.e nadnijele i zupaste zidine tvrave Independance.
150
Dvadeset prvo poglavlje TVRAVA INDfiPENDANCE

Sierra Tandil visoka oko tri stotine pedeset metara iznad razine mora, iskonski je lanac koji je nastao prije svakog organskog stvaranja i preobraavan ja, samo 

se njegov ustroj i sustav malo-pomalo mijenjao uslijed djelovanja unutarnje topline. Sastoji se iz niza polukrunih, tratinama pokrivenih bregova od gnajsa. Okruuje Tandil, kome je ona dala ime, obuhvaa itav jug pokrajine Buenos Aires, zavrava strmom meom, gdje izviru mnoge rijeke, a padina ih upuuje prema sjeveru.
Okruje ima oko etiri tisue stanovnika, sjedite je u gradiu Tandil koji lei na podnoju sjeverne padine sierre pod zatitom tvravice Independance, Ona je smjetena na dosta sretno odabranu poloaju na vanom potoku Chapaleofu. Zanimljiva je pojedinost, a Paganel je to svakako znao da je gradi naseljen preteno francuskim Baskima i talijanskim kolonistima. Francuska je zaista utemeljila prve naseobine stranaca u tom donjem dijelu La Plate. Tvravu Independance podigao je 1828. Francuz Parchappe, da bi titila naseobinu od uestalih napadaja Indijanaca. U tom pothvatu pomagae ga odlini uenjak Alcide d'Orbignv koji je najbolje poznavao, prouio i opisao june krajeve June Amerike.
Poto je iznio sve ove pojedinosti, Paganel nadoda da e se po svoj prilici u Tandilu moi pribaviti obavijesti; u tvravi je, uostalom, uvijek jedan odred narodne vojske. Glenarvan odredi da se konji smjeste u staji jedne "fonde" koja se inila dosta pristojna. Paganel, major, Robert i on, pod vodstvom Thalcavea, pooe u tvravu. Poslije nekoliko asaka penjanja do sljemena jedne glavice stigoe na vrata bedema, to ih je dosta slabo uvao jedan argentinski straar. Prooe bez potekoa, to je pokazivalo ili veliki nemar ili potpunu sigurnost.
Gradi Tandil je prilino vano mjesto. Veoma istim velikim kolima "goleras" s volovskom zapregom moe se odatle doi po putovima u ravnici za dvanaest dana u Buenos Aires. Trgovina je stoga veoma razvijena. Gradi izvozi u grad stoku iz estancija, usoljeno meso iz saladera i ose-
151
bujne proizvode uroenikog obrta: pamune tkanine, vuneno sukno, robu od pletene koe, koja se mnogo trai itd. Tandil ima i nekoliko veoma udobnih kua, a osim toga i kola i crkava, u kojima se ui za ovaj i onaj svijet.
Nekoliko je vojnika vjebalo na ravnjaku tvrave, ali najstariji od njih nije imao vie od dvadeset, a najmlai jedva sedam godina. Bolje rekavi, dvadesetak djece i djeaka vrili su tu prilino skladno vojnike vjebe. Uniforma im se sastojala od dugake prugaste koulje stegnute u pasu konim remenom. Nije bilo ni spomena o kakvim hlaama, gaama ili kotskim suknjama. Oskudno odijelo moglo se, uostalom, opravdati blagom klimom. Paganel je odmah iz poetka dobio dobro miljenje o vladi koja ne rasipa novac za zlatne irte. Svako je dijete imalo "puku i sablju; sablja je bila preduga, a puka preteka za te maliane. Svi su bili opaljeni od sunca, i kao da su roaci. Kaplar koji ih je obuavao, bio im je takoer veoma slian. Mora da je bilo, a doista je i bilo dvanaestero brae, kojima je zapovijedao trinaesti.
Paganel se tome nije udio, jer je poznavao argentinsku statistiku. Znao je da svaka obitelj u Argentini ima prosjeno devetero djece. Jedno ga je ipak veoma zaudilo: da ti mali vojnici vjebaju na francuski nain i da se osobitom tonou pune puke u dvanaest razdjela. Katkad je kaplar ak i zapovijedao na materinskom jeziku uenog geografa.
- udnovato! - ree Paganel.
Ali Glenarvan nije doao u tvravu Independance da gleda kako vjebaju djeca, a jo manje da istrauje njihovu narodnost ili podrijetlo. Nije stoga pustio Paganela da se dulje udi, ve ga zamoli da potrai zapovjednika posade. Paganel to i uini, te jedan od tih argentinskih vojnika poe u neku kuicu, to je sluila kao kasarna.
Plslije nekoliko asaka pojavi se sam zapovjednik. Bio je ovjek od pedeset godina, snaan, vojnikog dranja, ku-travih brkova, ispupenih-jagodica, prosjede kose i zapovjednikog oka, koliko se to barem moglo ocijeniti kroz oblak dima, to mu se dizao iz kratke lule. Njegovo dranje podsjeti Paganela na osobit stav bivih francuskih podoficira^
* Thalcave se obrati zapovjedniku i predstavi mu Glenar-vana i njegove drugove. Dok je on govorio, zapovjednik nije
152
skidao oiju s Paganela, gledao ga je tako uporno, da ga je gotovo zbunio. Uenjak nije mogao pogoditi, to ta vojniina hoe, ali upravo kad ga je htio zapitati, zapovjednik mu bez okolianja prui ruku i s veselim glasom zapita na jeziku uenog geografa.
-  Francuz, zar ne?
-  Da!  Francuz! - odgovori Paganel.
-  Ah, milo mi je! Dobro doli! Dobro doli!  I ja sam Francuz - ponavljao je zapovjednik tresui snano uenja-kovu ruku.
-  Jedan od vaih prijatelja? - upita major Paganela.
-  Borami! - odgovori uenjak doista ponosno. - ovjek ima prijatelja u svih pet dijelova svijeta.
Poto je s mukom oslobodio ruku iz ivog kripca koji mu ju je drobio, Paganel zapodje razgovor sa snanim zapovjednikom. Glenarvan ga je htio pitati za ono, to je imalo veze s poslovima, ali vojnik se (raspriao: pripovijedao je o svom ivotu i nije imao nimalo volje da se zaustavi na pol puta. Vidjelo se da je taj hrabri ovjek odavna otiao iz Francuske, nije vie lako govorio materinjim jezikom; ako se jo i sjeao pojedinih rijei, zaboravio je nain, kako se vezuju. Govorio je po prilici kao crnac iz francuskih kolonija. I doista, kako su putnici ubrzo doznali, zapovjednik tvrave Independance bio je francuski narednik, stari drug Parchappeov.
Od utemeljenja tvrave 1828, nije iz nje iziao, a sad je uz doputenje argentinske vlade njezin zapovjednik. Bilo mu je pedeset godina, bio je Bask, a zvao se Manuel Iphara-guerre. Ako nije bio panjolac, onda mu je svakako malo nedostajalo da to bude. Godinu dana nakon dolaska u zemlju, narednik Manuel primi dravljanstvo, stupi u argentinsku vojsku i oeni se vrijednojn Indijankom koja je sad dojila blizance od est mjeseci.; Dva djeaka, dakako, jer dostojnoj eni narednika nije moglo biti doputeno da raa kerke. Manuel nije mogao shvatiti drugog poziva do vojnikog, i nadao se da e s vremenom i bojom pomoi dati republici itavu etu mladih vojnika u punom broju.
-  Vidjeste ih! - ree Manuel. - Sjajni su! Dobri vojnici!  Jose, Juan!  Miquele!  Pepe!  Pepe, sedam godina. Ve odgriza svoj fiek!
153
Pepe uvi da ga hvale, sastavi noice i pozdravi pukom izvanredno ljupko.
-  Taj e dospjeti daleko! - nadoda narednik. - Jednoga dana bjt e pukovnik ili general!
Narednik Manuel bio je toliko ushien, da mu se nije mogla poricati ni uzvienost vojnikog zvanja, ni budunost njegova ratobornog potomstva. Osjeao se sretnim, a kao to je rekao Goethe, "nije iluzija ono, to god nas ini sretnim".
Na veliko udo Thalcavea, itavo to pripovijedanje trajalo je vie od etvrt sata. Indijanac nije mogao razumjeti, kako toliko rijei moe izai iz jednog jedinog grla. Nitko nije prekidao zapovjednika. Ali kako mora na kraju krajeva i jedan narednik, ak i francuski narednik zautjeti, umuknu napokon-1 Manuel, ali je zato pozvao goste da pou s njime u njegov dom. Oni se pomirie s tim da ih predstavi gospoi Ipharaguerre koja im ostavi utisak "ugodne osobe", ako se taj izraz iz starog svijeta uope moe primijeniti na Indijanku.
Napokon, kad je uinio sve to je htio, narednik zapita svoje goste, emu ima da pripie ast njihova posjeta. Doao je trenutak, sad ili nikad, da se raspitaju o svemu. Paganel, govorei francuski, pripovjedi mu njihovo putovanje kroz pampe i zavri pitajui ga za uzrok, zato su Indijanci napustili zemlju.
-  Ah...  nitko...  -  odgovori  narednik,   slegnuvi  ramenima. - Doista ... nitko ... Mi ostali skrenih ruku ... to moemo!
-  Ali zato?
-  Rat.
-  Rat?
-  Da! Graanski rat...
-  Graanski rat? - ponovi Paganel koji je i nehotice poeo govoriti "na crnaki nain".
-  Da, rat izmeu Paragvajaca i Buenosairesovaca - odgovori narednik.
-  Pa?
-  Pa, Indijanci svi na sjeveru, u pozadini generala Flo-resa. Indijanci pljakai, pljakaju.

-  A poglavice?
-  Poglavice s njima.
-  to! Catriel?
-  Nema Catriela.
-  A Calfoucoura?
-  Ni Calfoucoure.
-  A Vanchetruz?
-  Nema vie Yanchetruza!
Taj odgovor priopie Thalcaveu koji potvrdi kimnuvi glavom. Doista, Thalcave nije znao, ili je zaboravio na graanski rat, u koji e se kasnije umijeati i Brazil, i koji je desetkovao obje republikanske stranke. Indijancima idu u korist ovakvi unutarnji ratovi, i oni ne mogu propustiti ovakvu zgodnu priliku za pljaku. Narednik je stoga imao pravo kad je rekao da su Indijanci ostavili pampe zbog graanskog rata na sjeveru argentinskih pokrajina.
Taj je dogaaj, meutim, osujetio sve Glenarvanove namjere i pokvario mu sve planove. Doista, ako je Harry Grant u zarobljenitvu kod poglavice, onda su ga oni sigurno odveli sa sobom do sjeverne granice. Gdje ga mogu sada nai i kako? Treba li pokuati to opasno i gotovo beskorisno pretraivanje sve do sjevernih granica pampa? Posrijedi je bila veoma ozbiljna odluka koju je trebalo najbrinije raspraviti.
Meutim, naredniku je trebalo postaviti jo jedno veoma vano pitanje, a to se sjetio major, dok su se njegovi drugovi utke gledali.
Da li je narednik uo priati kako su poglavice iz pampa zarobili neke Evropi Jane?
Manuel je utio nekoliko trenutaka kao ovjek koji sreuje svoje uspomene.
-  Da - izusti napokon.
-  Ah!  - uzviknu Glenarvan, hvatajui se za tu novu nadu.
Paganel, Mac Nabbs, Robert i on okruie narednika.
-  Govorite!   Govorite!  - povikae  svi gledajui netremice u njega.
-  Prije nekoliko godina - odgovori Manuel - da... tako  je ...   evropski  zarobljenici...  ali  nikad  ih  vidio ...
154
155

-  Nekoliko godina? - umijea se Glenarvan. - Varate se. Datum brodoloma je toan. Britannia je nastradala 1862. Nema dakle ni dvije godine.
-  Oh! Vie, milord!
-  Nemogue - uzviknu Paganel.
-  Da, doista! To je bilo kad se Pepe rodio... Bila su dva ovjeka...
-  Ne, tri! - ree Glenarvan.
-  Dva! - pritvrdi narednik pouzdano.
-  Dva? - ree  Glenarvan veoma iznenaeno. - Dva Engleza?
-  Ne! - odgovori narednik. - Tko govori o Englezima? Ne ... jedan Francuz i jedan Talijan.
-  Talijan, koga su posjekli Pojui? - uzviknu Paganel.
-  Da! A kasnije uo... - Francuz se spasio...
-  Spasio? - povika Robert, koji je bez daha ekao svaku rije s narednikovih usana.
-  Da, spasio se iz indijanskih ruku - odgovori Manuel. Svi pogledae uenjaka, kako se oajno udara u elo.
-  Ah! Razumijem, sve je jasno, sve se razjanjava.
-  Ma, o emu je rije? - upita Glenarvan bojaljivo i nestrpljivo.
-  Dragi  prijatelji - odgovori  Paganel prihvativi  Ro-berta za ruke - moramo se pomiriti s velikom nezgodom! Ili smo krivim tragom! Ovdje nije uope rije o kapetanu, ve o jednom mom zemljaku. Njegova druga Marca Vazzela ubie Pojui. Radi se o Francuzu koji je vie puta iao s tim surovim Indijancima do rijeke Colorado. Jednom mu je prilikom polo za rukom da pobjegne i da se vrati u Francusku. A mi, mislei da idemo tragom Harrvja Granta, poli smo tragom mladog Guinnarda.*
Svi sasluaju tu izjavu s dubokom utnjom. Pogreka bijae oita. Pojedinosti, to ih je saopio narednik, narodnost zarobljenika, umorstvo njegova druga, bijeg zarobljenika, sve se potpuno slagalo.
Glenarvan pogleda zbunjeno Thalcavea. Tada ue rije Indijanac i zapita:
* M.  A.  Guinnard jua,   od   1856.   do   1859.
uspjelo  pobjei,  preavi  Ande  klancem Upsallata. Sad je lan Geografskog drutva, kolega uvaenog Pagahela.
156
-  Jeste li ikad uli za trojicu zarobljenika Engleza?
-  Nikad - odgovori Manuel. - ulo bi se o tom u Tan-dilu ... ja bih svakako uo ... Ne, ni govora ...
Poslije tako odluna odgovora Glenarvan nije vie imao to traiti u tvravi Independance. Poto se zahvalie naredniku i rukovae se s njim, putnici pooe.
Glenarvan bijae oajan, to mu se tako odjednom sruie sve nade. Robert je hodao uza nj utei i suznih oijuz Glenarvan nije smogao rijei kojim bi ga tjeio. Paganel je mlatio rukama i govorio sam sa sobom. Major nije izustio ni rijei. Thalcave kao da je bio povrijeen u svom indijanskom ponosu, to je zaao na krivi trag. Nitko, rneutim, nije ni pomislio, da bi mu mogao predbaciti takvu pogreku.
Vratie se u fondu.
Veerae u tunom raspoloenju. Nitko od tih hrabrih i odanih ljudi nije se alio na tolike tegobe, to ih podnijee uzalud, i tolike opasnosti kojima se izvrgoe, a sve bez koristi. Ali svi uvidjee, kako im odjednom propadoe sve nade u uspjeh. Zar se jo zbilja mogao nai kapetan Grant izmeu Sierre Tandil i mora? Nije doista! Narednik Manuel bi sigurno doznao da je koji zarobljenik pao u ruke Indijanaca na obalama Atlantskog oceana. Takav dogaaj ne bi izbjegao panji domorodaca koji trguju izmeu Tandila i Carme-na, na uu Rio Negra. Ta meu trgovcima argentinske ravnice sve se zna i sve se prepriava. Ostala je samo jedna odluka: doi to prije na Duncan koji eka na odreenom mjestu kod rta Medano.
Paganel je, meutim, opet zatraio od Glenarvana dokument, na temelju koga im je potraga tako nesretno zalutala. On ga je itao s neprikrivenom srdbom. Traio je, ne bi li iz njega izvukao neko novo tumaenje.
-  Poruka je ipak sasvim jasna! - ponavljao je Glenarvan. - Ona tumai na najodluniji nain mjesto kapetanova brodoloma i mjesto gdje je zarobljen.
- Ba ne! - odgovori geograf udarivi akom po stolu. - Stoput ne! Budui da Harry Grant nije u pampama, nije ni u Americi. A gdje je, to treba da kae ova poruka, i kazat e, dragi prijatelji, ili ne bio ja Jacques Paganel!
157
l
Dvadeset drugo poglavlje POPLAVA
Tvrava Independance udaljena je sto pedeset milja od obala Atlantika. Ako ne iskrsne kakvo nepredvieno zakanjenje, to je sada ve gotovo iskljueno, Glenarvan za etiri dana treba da stigne do Duncana. Ali se nikako nije mogao pomiriti s milju da se vrati na brod bez kapetana Granta, poto su mu propale sve potrage. Zato mu se sutradan nije ni dalo da izda zapovijed za polazak. Tog se posla primio major. On dade osedlati konje, obnoviti zalihe hrane i odrediti smjer puta. Njegovom zaslugom mala se eta sputala u osam sati kosim tratinama Sierre Tandil.
Glenarvan je galopirao, s Robertom uz bok, ne progovo-rivi ni rijei. Lordov odvani i odluni karakter nije doputao da ovakav neuspjeh primi mirne due. Srce mu je udaralo, gotovo da iskoi, a glava gorjela. Paganel je razjaren svim tim potekoama, okretao rijei iz poruke na sve mogue naine, ne bi li pronaao kakvo novo tumaenje. Thalcave, nijem, pustio je Thaouki da ga ona vodi. Samo major kao ovjek, kojeg ne moe svladati malodunost, drao se vrsto i pun pouzdanja. Tom Austin i njegova dva mornara suosjeali su brigu svoga gospodara. U jednom trenutku, kad im nekakav plaljiv zec pretra preko puta, praznovjerni se koti pogledae.
-  Los znak - ree Wilson.
-  Da, u kotskoj - odgovori Mulradv.
-  to je loe u kotskoj, ne moe ovdje biti bolje - odgovori poslovino Wilson.
Oko podne, putnici su preli Sierru Tandil pa se ponovo naoe na valovitoj ravnici koja se prostire sve do mora. Na svakom su koraku bistre rijeke kvasile plodni kraj i gubile se u visokoj travi. Tlo je opet bilo vodoravno kao ocean poslije oluje. Preli su i zadnje breuljke pampe, i konji su gazili dugi zeleni sag jednoline prerije.
Vrijeme bijae dotada lijepo. Ali tog se dana nebo poelo sumnjivo oblaiti. Goleme koliine pare, to ih je podigla jaka ega prijanjih dana, nagomilale su se u guste oblake. Prijetili su estoki pljuskovi. Osim toga blizina oceana i zapadni vjetar koji tu obino pue, ine da je klima u tom
158
f
kraju osobito vlana. To se vidjelo ve i po plodnosti, po obilnosti sonih panjaka i po tamnom zelenilu trave. Tog dana oblaci se ne promolie, i uveer, poto su tog dana konji lako prevalili itavih etrdeset milja, putnici se zaustavi-e na obali dubokih "canada", golemih prirodnih jaraka punih vode. Nigdje nije bilo zaklona. Putnici upotrijebie pone i kao atore i kao pokrivae. Svi zaspae pod nebom punim prijetnja, ali sreom, sve je ostalo samo na prijetnji.
Sutradan, kako se ravnica sputala, tako se sve vie za-paala prisutnost podzemne vode; vlaga se osjeala kroz pukotine tla. Ubrzo iroke bare poee presijecati put prema istoku; neke su bile vee duboke, a druge su se tek poele stvarati. Dok su to jo bile "lagune", otro ograniene bare bez movarnog bilja, konji su lako prolazili, ali je ve bilo mnogo tee s onim ivim kaljuama, to ih zovu "pentanos". Visoka ih je trava tako sakrivala, da se opasnost mogla opaziti, tek kad je ovjek u nju upao.
Mnogo je ivih stvorova zaglavilo dosad u takvim rupama. I zbilja, Robert koji je izjahao oko pola milje naprijed, vrati se u galopu s poklikom:
-  Gospodine  Paganele!   Gospodine  Paganele!   uma  rogova!
-  ta! - zaudi se uenjak - naao si umu rogova?
-  Da, da, u najmanju ruku umicu.
-  umicu! Ne sanja li, mladiu? - odgovori Paganel slegnuvi ramenima.
-  Ne sanjam - odgovori Robert. - Sami ete se uvjeriti, udnovate li zemlje! - Ovdje siju rogove, i oni rastu kao ito! Htio bih imati tog sjemena!
-  Pa on to ozbiljno govori - doeka major.
-  Da, gospodine majore, i sami ete vidjeti.
Robert se nije prevario: ubrzo se naoe pred golemim poljem rogova. Bili su posijani jednolino i pruali su se u-nedogled. Doista je to bila itava umica, niska i gusta, ali strana.
-  to sad kaete? - zapita Robert.
-  Zbilja   udnovato   -  potvrdi   Paganel.   Okrenuvi   se Indijancu upita njega.
-  Rogovi proviruju iz zemlje - odgovori Thalcave - ali goveda su pod zemljom.
159
-  to!   -  uskliknu  Paganel  -  zar je  to  blato  zaglibilo itavo stado?
-  Da - odgovori Patagonac.
Doista, golemo stado nalo je smrt pod zemljom koja se provalila uslijed njihova trka; tako je poginulo na stotine goveda, jedno do drugoga uguilo se u glibu. Za tu je pojavu, koja se katkad dogaa u argentinskoj ravnici, morao Indijanac znati. O toj je opomeni trebalo svakako voditi brigu. Obioe tu veliku hekatombu koja bi zadovoljila i naj-nezasitnije bogove staroga vijeka. Sat kasnije bijae polje rogova ve dvije milje iza njih.
Thalcave je sve to gledao s dosta bojazni. inilo mu se nekako neobino. esto se zaustavljao i izdizao na stremenima. Njegov visok stas pomagao mu je da obuhvati pogledom irok prostor; ali kad ne bi otkrio nita, to bi mu moglo protumaiti neobine okolnosti, ubrzo bi nastavio put. Nakon jedne milje opet bi zastao, udaljio bi se s puta po nekoliko milja, as put sjevera, as put juga, i vraao bi se na elo ete, ne govorei, ni to trai, ni emu se nada. Poto se to vie puta ponavljalo, Paganel posta radoznao, a Glenarvan se uznemiri. Zbog toga zamolie uenjaka, da upita Indijanca, to mu je, a Pagenel to odmah i uini.
Thalcave mu odgovori da se udi to je ravnica tako nakvaena vodom. Otkad pamti i otkad ivi kao putovoa, nikad jo nije gazio tako mokrim zemljitem. ak je i u vrijeme velikih kia na argentinskoj ravnici bilo prohodnih staza.
-  Odakle ta vlanost, to svakim korakom jo raste? - zapita Paganel.
-  Ne znam - odgovori Indijanac - a i kad bih znao ...
-  Razliju li se katkada planinske rijeke ako nabujaju od kia?
 - Ponekad.
-  Pa moda i sada?
-  Moda - odgovori Thalcave.
Paganel se morao zadovoljiti tim mravim odgovorom te saopi Glenarvanu njihov razgovor.
-  Pa to nam savjetujete Thalcave? - zapita Glenarvan.
-  to da radimo? - upita Paganel Patagonca.
-  Brzo ii! - odgovori Indijanac.
160
Lako je savjetovati, ali teko izvriti. Konji s"u se brzo umorili na tlu koje im je izmicalo ispod nogu. Sve se vie osjealo da se nalaze na uleknutom zemljitu; taj se dio ravnice mogao usporediti s golemom udolinom, gdje bi se sve vodene bujice mogle zaas nakupiti. Trebalo je dakle to prije pobjei iz tog niskog predjela koji bi kakva poplava mogla u tren oka pretvoriti u jezero.
Pourie. Ali kao da nije bilo dosta te vode, to se protezala kao puina pred nogama konja. Oko dva sata prolo-mie se oblaci. Bujice pljuskova oborie se na ravnicu. Nikad ljepe prilike da se ovjek pokae kao filozof. Nigdje zaklona od toga potopa. Najbolje je bilo primiti ga stoiki. Poni su pokisli. Sa eira je lijevalo kao sa strehe sa zaepi jenim ljebovima. Kianke rekadora kao da su od vodenih niti. Jahae su prskali i konji, jer su kopitima gazili potoke. Jahali su u dvostrukom pljusku koji se oborio na njih i s neba i sa zemlje.
Tako prokisli, prozebli i premoreni stigoe naveer do nekog bijednog ranca. Samo bi najskromniji ljudi mogli to nazvati zaklonom, i samo bi se putnici na umoru mogli odluiti da u njemu ostanu. Ali Glenarvan i drugovi nisu mogli birati. Zgurie se u tu naputenu kolibu, u koju ne bi uao ni kakav bijedan Indijanac s pampa. Tekom mukom zapalie vatru od trave koja se vie dimila nego to je grijala. Vani je bjesnio pljusak, a kroz gnjilu krovnu trsku kapale su krupne kapi. Ognjite bi se ve dvadeset puta bilo ugasilo, da ga Mulrady i VVilson nisu dvadeset puta obranili od vode. Slaba i oskudna veera proe veoma tmurno. Izgubili .su tek. Jedino je major pomnjivo grizao vlano suho meso. Ravnoduni Mac Nabbs bijae dorastao svim dogaajima. Paganel je, kao pravi Francuz, pokuavao iskrenuti sve u alu, ali nitko nije bio za nju raspoloen.
-  I ale su mi prokisle - ree Paganel - ne pale!
-  Kako je u takvim prilikama bilo najbolje spavati, svatko je pokuavao zaboraviti svoje muke u snu. No je veoma neugodno protekla; daske kolibe kripahu kao da e pui; savijahu se pod udarcima vjetra; inilo se da e ih vjetar pri  svakom udaru  otrgnuti. Jadni  konji  stenjahu izloeni svoj surovosti nevremena; ali ni njihovim gospodarima nije bilo bolje u tronoj kolibi. Meutim, san ipak pobijedi. Ro-bert prvi zaklopi oi, oslonivi glavu na rame lorda Glenar-
11   Djeca kapetana Granta
161
vana, a ubrzo i svi ostali gosti u kolibi spavahu pod bojom zatitom.
No proe bez nezgoda, kao da ih je bog uvao. Probu-die se na Thaoukin zov; ona je itavu no bdjela, a sad je zarzala i poela snano udarati kopitom o zid kolibe. Kad bi to Thalcave propustio, ona je sama u sluaju potrebe znala dati znak za polazak. Odvie su joj bili do sada zahvalni, a da je ne bi posluali, i pooe. Kia je neto jenjala, ali je nepromono tlo zadralo vodu. Na nepropusnoj ilovai stvarahu se barice, bare i movare, koje se stapahu u goleme "banados", podmukle dubine. Prouavajui kartu Paganel je opravdano zakljuio, da su se Rio Grande i Vi-varota, to odvode vode s te ravnice, po svoj prilici spojile u zajedniko korito, iroko vie milja.
Trebalo je hodati najveom brzinom. Radilo se o opem spasu. Gdje bi se mogli zakloniti ako poplava poraste. Na beskonanom krugu, to je graniio s horizontom, nije bilo nikakve uzvisine, a ovako plosnat ravnjak mogao se veoma naglo poplaviti.
Konje su gonili da idu to bre. Thaouka je vodila na elu, gazei bolje nego kakav vodozemac sa snanim perajama. Zasluila je ime vodenog konja, jer je skakala, kao da je bila u svojoj prirodnoj sredini.
Odjednom, oko deset sati prije podne, Thaouka se uznemiri do skrajnosti. Cesto se osvrtala prema neizmjernoj ravnici na jugu; poe zategnuto rzati i udisati rairenim noz-drvama otar zrak. Silovito se propinjala. Tha'lcavea dodue nije mogla zbaciti, ali ju je on ipak s mukom svladavao. Pjena joj se na ustima zakrvavi od zvala, koliko ju je stezao, pa ipak se vatrena ivotinja ne smiri. Njezin je gospodar osjeao da bi odjurila put sjevera, koliko je noge nose, kad bi je pustio.
- to je Thaouki? - zapita Paganel. - Da je nisu ujele pijavice, koje su u argentinskim vodama veoma prodrljive?
-  Ne - odgovori Indijanac.
-  Da se ne boji kakve opasnosti?
-  Da, osjea opasnost.
-  Kakvu?
-  Ne znam.
162
Ako se okom i nije jo mogla otkriti opasnost koju je Thaouka slutila, uhom se ve mogla osjetiti. Doista se odo-nud na granicama obzorja ulo neko potmulo romorenje slino huanju plime. Vjetar je puhao vlanim mahovima, pun pare. Ptice su bjeale pred nekom nepoznatom pojavom i prelijetale nebom kao strijele. Konji koji su propadali do koljena, osjetie prvi poriv bujice. Uskoro, na pola milje juno, odjeknu strahovita buka, mukanje, rzanje i blejanje. Pojavie se golema stada; padajui, diui se i Jurei, izmijeano stado prestravljenih ivotinja bjealo je stranom brzinom. Teko ih je bilo razlikovati u vrtlozima vode koja se dizala od tranja. Stotinu najveih kitova ne bi tako uzburkalo valove oceana.
-  Anda! Anda!* - povika Thalcave povienim glasom.
-  to je to? - zapita Paganel.
-  Poplava!  Poplava! - odgovori Thalcave podbadajui ostrugama svog konja i okrenu ga put sjevera.
-  Poplava! - uzviknu Paganel i poleti na elu svojih drugova za Thaoukom.
Bilo je krajnje vrijeme. Doista, na pet kilometara juno, visok i irok vodeni zid oborio se na ravnicu i pretvarao je u ocean. Visoke trave iezavale su kao pokoene. bunje mimoza, iupano iz korijenja, plavilo je i tvorilo pomine otoke. Tekua masa navalila je kao irok i visok slap s neodoljivom snagom. Bijae oito da su probijeni nasipi velikih pampaskih rijeka; po svoj su se prilici vode Colorada na sjeveru i Rio Negra na jugu spojile u jednom zajednikom koritu.
Vodeni zid koji je pokazao Thalcave, pribliavao se brzinom trkaeg konja. Putnici su pred njim bjeali kao oblaci tjerani olujnim vjetrom. Na obzorju se stapahu nebo i voda. Konji, razdraeni opasnou, pojurie divljim galopom, tako da su se jahai jedva drali u sedlu. Glenarvan se esto osvrtao.
"Voda nas stie!" - pomisli.
-  Anda, anda! - vikae Thalcave.
Jo ee pourivahu nesretne konje. Iz njihovih je slabina od uboda ostruga curila krv, ostavljajui dug crven
* Brzo! brzo!
163
trag u vodi. Spoticali su se na pukotinama tla. Zapinjali su za nevidljive trave. Padali su, dizali su ih. Ponovo su padali. Neprestano su ih dizali. Razina vode osjetljivo je rasla. Dugi su valovi nagovijetali napadaj tog zida koji je na dvije milje iza njih prijetio zapjenjenom krestom.
etvrt sata trajala je borba s najstranijim elementom. Bjegunci nisu mogli ni procijeniti, koliki su put prevalili, ali sudei po brzini kojom su bjeali, sigurno su daleko odmakli. Konji su, meutim, ve do grudi uronili i kretali se s krajnjim naporom. Glenarvan, Paganel, Austin, svi su ve osjeali da ih eka strana smrt nesretnika, ostavljenih na puini. Konji poee gubiti tlo pod nogama, a dva metra vode bijae ve dovoljno da se utope. Nije mogue ni opisati strane muke te osmorice ljudi koje je zahvatio potop. Osjeali su se nemoni u borbi s prirodnom katastrofom, jaom od svake ljudske snage. Njihov spas nije vie zavisio o njima.
Poslije pet asaka konji su ve plivali. Struja ih je nosila kao u najveem galopu s nesavladivom snagom i brzinom koja je valjda bila vea od dvadeset milja na sat.
Ve se inilo, da su sigurno izgubljeni, kadli zaori majo-rov glas:
-  Stablo!
- Stablo? - uzviknu Glenarvan.
-  Eno tamo! - odgovori Thalcave.
I pokaza prstom na jedno gorostasno stablo, neku vrstu oraha, koje je sasvim osamljeno strilo iz vode na nekih osam stotina hvati od njih.
Drugovima nije bilo potrebno mnogo poticanja. Poto--poto trebalo je doi do tog stabla koje im se tako iznenada pokazalo. Konjima se svakako nije moglo pomoi, ali bi se barem ljudi mogli spasiti. Struja ih je dalje nosila. U tom trenutku konj Toma Austina prigueno zajea i ieznu. Njegov se jaha oslobodi stremena i stade snano plivati.
-  Uhvati se za moje sedlo! - povika Glenarvan.
-  Hvala, visosti - odgovori Tom Austin - vrste su moje ruke.
-  A tvoj konj, Roberte? - zapita Glenarvan, okrenuvi se malom Grantu.
-  Dobro je, rrfilorde, dobro! Pliva kao riba.
164
-  Pazi! - viknu snano major.
Tek to je izgovorio tu rije, kad naie golema masa. Uasan val, visok etrdeset stopa, srui se na bjegunce stranim umom. I ljudi i ivotinje, sve ieznu u vrtlogu pjene. Tekua masa od vie milijuna tona zavi ih razbjenjelu vodu. Kad je val proao, ljudi ~se naoe na povrini i prebrojie se brzim pogledom, ali svi konji, osim Thaouke koja je nosila svog gospodara, nestadoe zauvijek.
-  Smjelo!   Smjelo!   - ponavljao je  Glenarvan koji je jednom rukom pridravao Paganela, a drugom plivao.
-  Dobro je ... dobro ... - odgovori vrli uenjak - ak nije mi ni ao ...
to mu nije bilo ao, nikad se nije doznalo, jer je siromah morao progutati itav vr zamuljene vodje zajedno sa svretkom svoje reenice. Major je mirno plivao, maui jednolino rukama, da mu nikakav uitelj plivanja ne bi imao to prigovoriti. Mornari su se probijali kroz vodu kao dupini u svom elementu. Robert se pak vrsto drao Thao-uki za grivu i pustio se da ga vodi. Thaouka je sjekla vodu divnom snagom drei instinktivno pravac prema drvetu, kamo ju je nosila struja.
Stablo nije bilo jo ni dvadeset hvati daleko. Za nekoliko trenutaka svi stigoe do njega. Sva je srea, jer da njega nije bilo, svaki bi spas bio nemogu, i svi bi se utopili u valovima.
Voda je doprla do vrha debla, do onoga mjesta, gdje su izrasle glavne grane. Bilo je dakle lako pridrati se. Thalcave sie s kobile, podie Roberta i pope se prvi, zatim njegove snane ruke prihvatie iscrpljene plivae i smjestie ih na sigurna mjesta. Ali se Thaouka noena strujom brzo udaljavala. Ona je okretala svoju pametnu glavu prema svom gospodaru i, tresui dugom grivom, dozivala ga rza-njem.
-  Ti je naputa! - ree Paganel Thalcaveu.
-  Zar ja? - uzviknu Indijanac.
I zaronivi u pobjenjelu vodu, izroni na deset hvati od stabla. Nakon nekoliko trenutaka ruka mu dohvati Thao-ukin vrat, te konja i jahaa odnese struja prema mutnom sjevernom obzorju.
165
Dvadeset tree poglavlje U NJEM SE OPISUJE KAKO LJUDI IVE KAO PTICE
Stablo, na kome je Glenarvan s drugovima naao sklonite, naliilo je na orah. Imalo je svijetlo i oblo lie. Zapravo je to bio "ombu" koji raste osamljen na argentinskim ravnicama. To drvo s golemim izvujuganim deblom dralo se u zemlji ne samo svojim debelim korijenjem ve i jakim izdancima koje su mu davali najvru potporu. Stoga je i odoljelo navali poplave.
Ombu je bio do trideset i etiri metra visok, a sjena .mu je mogla pokriti opseg od nekih ezdeset hvati. itava ta graevina poivala je na tri debele grane, koje su se dijelile u troje na vrhu debla, a ono je bilo debelo dva metra. Dvije su grane izrasle gotovo okomito i nosile golem suncobran od lia. Grane su mu se kriale, preplitale, i mijeale, kao da ih je ispreplela ruka kakva koaraa. Pruale su ne-prodoran zaklon. Trea se grana naprotiv ispruila gotovo vodoravno iznad bune vode. Najnie joj se lie ve kvasilo u vodi. Naliila je na istaknuti rt nekog zelenog otoka u oceanu. U unutranjosti te gorostasne kronje bijae dosta prostora; lie, to je izraslo na vanjskoj povrini, ostavilo je velike otvore, prave prozore, tako da je bilo u izobilju zraka i svagdje dosta svjeine. Kad ovjek pogleda, kako se probijaju zrake sunca kroz te grane s granicama, to siu do oblaka, i koje nametnike povijue meusobno vezuju, doista bi rekao da je na deblu ovog ombua izrasla itava uma.
Kad su doli bjegunci, itav pernati svijet pobjee na vrh drveta, prosvjedujui svojim krikovima zbog tako oite povrede stana. Meu pticama koje su takoer potraile spas na osamljenom ombuu, bijae na stotine kosova, vorkaa, silnika, raznopojaca, a osobito arenara i kolibria sjajnih boja. Kad bi uzletjeli, inilo se, kao da je vjetar stresao sve cvijee sa stabla.
Takav je zaklon nala Glenarvanova eta. Mladi Grant i ilavi Wilson, tek to su uzjahali na granu, pourie da se uspnu do vrha. Glave im probie kupolu od zelenila. S te najvie toke mogli su pogledom obuhvatiti irok vidokrug.
166
Sa svih strana opkolio ih ocean, to ga je stvorila poplava, ak ni na krajnjoj granici, dokle su mogli doprijeti pogledom, nije mu se vidio kraj. Nijedno stablo nije strilo iz te vodene ravnice. Jedino je ovaj ombu, sam usred nabujalih voda, drhtao pod njezinim udarcima. U daljini su, noena brzom strujom, prolazila iupana debla, slomljene grane, slamni krovovi s kakva razvaljena ranca, grede s potopljenih spremnica koje je bujica kotrljala na krovove estanci-ja, leevi utopljene stoke, krvave koe. Na jednom drvetu to se ljuljalo, plovila je itava obitelj jaguara koja je rika-la drei se pandama za svoju krhku splav. Jo dalje prema sjeveru privue Wilsonov pogled neka gotovo ve nevidljiva toka. Thalcave i njegova vjerna Thaouka nestajahu u daljini.
-  Thalcave, prijatelju Thalcave! - uskliknu Robert pruajui ruku prema hrabrom Patagoncu.
-  Oni e se ve spasiti, gospodine Roberte! -- odgovori Wilson. - Nego siimo do njegove visosti.
as kasnije, Robert Grant i mornar spustie se niz tri kata do grana i naoe se na deblu. Glenarvan, Paganel, major, Austin i Mulradv sjedili su, jahali ili se naslonili na deblu, ve prema svojoj priroenoj sklonosti. Wilson izvijesti, to je vidio s vrha ombua. Svi su se slagali s njegovim miljenjem o Thalcaveu. Jedino se nisu mogli sloiti u tome, hoe li Thalcave spasiti Thaouku ili Thaouka Thalcavea. Poloaj gostiju na ombuu bijae bez sumnje mnogo opasniji. Drvo e svakako odoljeti snazi struje, ali bi poplava, koja je jo rasla, mogla dosei i visoke grane, jer se uleknuto tlo pretvorilo u stalan rezervoar. Stoga bijae prva Glenarvanova briga da pomou zareza oznai biljege kojima su mogli promatrati visinu vode. Kako voda nije rasla, inilo se da je poplava dostigla svoju najviu toku. To ih je ve malo umirilo.
-  to emo sad? - upita Glenarvan.
-  Do vraga, pa ugnijezdimo se! - odgovori veselo Paganel.
-  Da, savijmo gnijezdo! - povika Robert.
-  Tako  je,  dragi  djeae!   ivjet  emo  kao ptice  kad ne moemo kao ribe.
-  Dobro, ali tko e nam nositi u kljunu hranu?
-  167
-  Ja - odgovori major.
Svi se pogledi okrenue prema Mac Nabbsu: major je udobno sjedio u jednom prirodnom naslonjau od velike vitke grane. Jednom je rukom pruao svoje mokre, ali pune bisage.
-  Ah! Mac Nabbse - uzviknu Glenarvan - vi ostajete uvijek isti; vi mislite na sve, ak i u takvim prilikama, kad je doputeno da se sve zaboravi.
-  Kad smo ve odluili da se ne utopimo - uzvrati major - svakako to nismo uinili samo zato da poslije um-remo od gladi.
-  I ja bih na to pomislio - ree naivno Paganel - da nisam tako rastresen.
-  A to sve ima u bisagama? - zapita Tom Austin.
-  Dvodnevna  hrana za  sedam  ljudi - odgovori  Mac Nabbs.
-  Dobro je! - ree Glenarvan. - Nadam se da e poplava dosta opasti za dvadeset i etiri sata.
-  Ili da emo nai nain da se opet domognemo suhe zemlje - dopuni Paganel.
-  Prva nam je stoga dunost da objedujemo - ree Glenarvan.
-  Poto se najprije osuimo - pripomenu major.
-  A vatra? - zapita Wilson.
-  to! Naloit emo je - doeka;Paganel.
-  Gdje?
-  Do vraga, pa na deblu!
-  Cime?
-  Suhim granicama, koje emo otkinuti sa stabla.
-  Samo, kako emo je zapaliti? - upade Glenarvan. - Guba nam je mokra kao spuva.
-  I bez nje emo lako! - odgovori Paganel. - Malo suhe mahovine, jedna zraka sunca i lea mog dalekozora, pa da vidite vatru, to u je naloiti. Tko e po drva u umu?
-  Ja! - uzviknu Robert.
I zajedno se s VVilsonom izgubi kao mlada maka u gustoj kronji. Dok su oni izbivali, Paganel nae neto suhe mahovine. Lako mu bijae uhvatiti zraku sunca, jer je nebesko tijelo danas sjalo jarkim sjajem. Pomou lee bez muke upali upaljivu tvar koju namjestie na sloju vlanog
168
lia u trokrakim raljama debelih grana ombua. Nije bilo opasnosti da e takvo prirodno ognjite uzrokovati poar. Ubrzo se Wilson i Robert vratie s naramkom suhih grana, koje bacie na mahovinu. Paganel htjede raspiriti vatru, pa se namjesti iznad ognjita, raskrei svoje dugake noge, kako to ine Arapi, i poe se naglo dizati i sputati, da bi mahanjem svoga pona stvorio snaan propuh. Drvlje se upali, i ubrzo zapucketa lijep plamen na neobinom ognjitu. Svatko se suio na svoj nain, dok im se poni objeeni
0  granje ljuljahu na vjetru. Zatim su objedovali; veoma krto, dodue, jer je trebalo misliti i na sutranji dan. Golemo se poplavljeno podruje moglo isprazniti i sporije, nego to je elio Glenarvan, a zalihe bijahu veoma oskudne. Ombu ne ' daje nikakva ploda. Sreom, na njemu se moglo nai dosta svjeih jaja, jer je na granama bilo mnogo gnijezda, a da
1  ne raunamo jo i njihove pernate stanovnike.
Ti se izvori nisu smjeli potcjenjivati. Budui da se moralo raunati i s duim boravkom, trebalo je urediti i udobniji smjetaj.
-  Kad nam je kuhinja i blagovaonica u prizemlju - ree Paganel - spavat emo na prvom katu; kua je prostrana, najamnina nije skupa, ne moramo se stiskati. Tamo gore vidim prirodnih kolijevki, u njima emo, kad se uvrstimo, spavati kao u najudobnijim krevetima. Nemamo se ega bojati. Uostalom, drat emo i strau, a ima nas dosta, da moemo lako odbiti brodovlje Indijanaca i drugih ivotinja.
-  Samo to nemamo oruja - doeka Tom Austin.
-  Ja imam svoje revolvere - ree Glenarvan.
-  I ja - nadoda Robert.
-  to e nam - proslijedi Tom Austin - ako gospodin Paganel ne izumi nain kako e izraivati barut?
- Nije potrebno - odgovori Mac Nabbs, pokazujui sasvim ispravnu kesu za barut.
-  Odakle vam ta kesa, majore? - upita Paganel.
-  Od Thalcavea. Pomislio je da e nam trebati, i dade mi je, prije nego to je skoio u pomo Thaouki.
-  Plemenit i estiti Indijanac! -- uzviknu Glenarvan.
-  Da! - ree Tom Austin. - Ako su svi Patagonci takvi, estitam Patagoniji.
169
-  Molim, da se ne zaboravi kobilu! - ree Paganel. - Ona je di,o Patagonije. Kladio bih se da emo ih vidjeti opet zajedno, jedno na drugom.
-  Koliko  smo  daleko od Atlantskog oceana?  - upita major.
-  etrdesetak milja najvie - odgovori Paganel. - A sad, dragi prijatelji, kako je ovdje svatko svoj  gospodar, dopustite   da   vas   ostavim,   idem   izabrati   gore   izvidnicu, imam i dalekozor, pa u vam javljati, to se dogaa na svijetu.
Dopustie uenjaku da radi to ga je volja, a on se veoma vjeto uspe s grane na granu i izgubi se u gustom zastoru zelenila. Drugovi se pak poee spremati na spavanje i namjetati postelje. Nije to bilo teko, a nije ni dugo trajalo. Nije trebalo ni prostirati pokrivae ni ureivati pokustvo. Svi se vratie na svoja mjesta oko ognjita. Zapo-djee razgovor, ali ne vie o sadanjem poloaju koji su morali strpljivo podnositi, ve o neiscrpivoj temi, o kapetanu Grantu. Kad bi voda opala, putnici bi se za manje od tri dana nali na palubi Duncana. Ali nesretni brodolomci, Harry Grant sa svoja dva mornara, nee biti s njima. Poslije neuspjeha i uzaludnog prijelaza preko Amerike, kao da je zauvijek izgubljena svaka nada, da e ih ikad pronai. Gdje bi ih mogli sad traiti? Koliko e se raalostiti lady Helena i Mary Grant, kad doznaju da vie nema nikakve nade!
-  Jadna sestra! - ree Robert. - Za nas je sve svreno.
Glenarvanu je to bilo prvi put, to mu nije mogao odgovoriti ni jednom utjenom rijei. Kakvu je jo nadu mogao ostaviti djetetu! Nije li s najstroom tonou slijedio upute iz poruke?
-  Pa ipak - ree Glenarvan - taj trideset sedmi stupanj geografske irine nije kakav god varav broj. Bez obzira, odnosi li se na brodolom ili na zarobljavanje Harrvja Gran-ta, tu brojku nismo ni izmislili, ni tumaili, ni nagaali! Proitali smo je svojim oima!
-  Sve je to tako, vaa visosti - odgovori Tom Austin - pa ipak, potraga nam nije uspjela.
-  Zato se i ljutim i oajavam - povika Glenarvan.
170
" - Ako hoete, moete se ljutiti - odgovori mirno Mac Nabbs - ali oajavati nije potrebno. Ba zato to raspolaemo jednom pouzdanom brojkom, moramo do kraja istraiti njezin podatak.
-  to hoete time da kaete? - zapita Glenarvan. - I to bismo po vaem miljenju mogli uraditi?
-  Uradio bih neto veoma jednostavno i sasvim logino, dragi Edvvarde. Kad doemo na palubu Duncana, okrenimo prema istoku i plovimo po trideset sedmoj paraleli, pa, ako treba, sve do toke, odakle smo poli.
-  Zar mislite, Mac Nabbse, da i ja nisam na to pomiljao? - odgovori Glenarvan. - Da!  Po stotinu puta! Ali ima li ikakva izgleda na uspjeh? Zar sasvim ostaviti ameriki kontinent ne znai udaljiti se od mjesta koje je sam Har-ry Grant naznaio, od te Patagonije, tako jasno oznaene u poruci.
-  Ne elite li moda zapoeti iznova pretraivati pampe - zapita major - kad ste se osvjedoili, da se Britannia nije razbila ni na pacifikim ni na atlantskim obalama?
Glenarvan ne odgovori nita.
-  Ma kako bila slaba nada da emo pronai Harrvja Granta, ako nastavimo paralelom koju je on oznaio, zar ne treba ipak pokuati?
-  Ne kaem da ne treba... - odgovori Glenarvan.
-  A vi, dragi prijatelji - nastavi major obraajui se mornarima, jeste li i vi moga miljenja?
-  Sasvim - odgovori Tom Austin, a Mulradv i Wilson potvrdie kimanjem glave.
-  Posluajte me, dragi prijatelji! - progovori Glenarvan nakon nekoliko trenutaka razmiljanja. - Sluaj pomno, Roberte, jer sad ozbiljno razgovaramo. Ja u uiniti sve, to je na svijetu mogue, da pronaem kapetana Granta. Na to sam se obavezao, pa ako ustreba, posvetit u tome i itav ivot. Pridruit e mi se i cijela kotska da spasim ovjeka koji se za nju rtvovao. I ja mislim da moramo, pa i kraj najmanje nade, izvriti put oko svijeta po trideset sedmoj paraleli; ja u to i uiniti. Ali nije o tome rije. Evo to je sad najvanije; smijemo li sasvim, i to sad odmah, prestati s traenjem na amerikom kontinentu?
171
Odluno pitanje osta bez odgovora. Nitko se ne usudi odgovoriti.
-  No? - upita Glenarvan, obraajui se majoru.
-  Dragi Edvvarde - ree Mac Nabbs - odgovoriti vam hic et nunc znai preuzeti na sebe veliku odgovornost.
Treba malo razmisliti. Prije svega, elio bih doznati kojim zemljama prolazi ta trideset sedma paralela june irine.
-  To je Paganelova stvar - odgovori Glenarvan.
-  Onda ga pitajmo! - zakljui major.
Uenjaka nisu vie mogli vidjeti, jer ga je gusto lie ombua sakrilo. Trebalo ga je dozvati.
-  Paganele! Paganele! - zovnu ga Glenarvan.
-  Tu sam - odgovori glas s visine.
-  Gdje ste?
-  U svojoj kuli...
-  ta tamo radite?
-  Istraujem beskrajno obzorje.
-  Moete li za tren sii?
-  Trebate li me?
-  Da!
-  A zato?
-  Htjeli  bismo   uti,  kojim  zemljama  prolazi  trideset sedma paralela.
-  To je barem lako - odgovori Paganel - za to se ne moram sputati da vam kaem.
-  Lijepo, onda recite!
-  Evo: ostavivi Ameriku, trideset sedma paralela prelazi preko Atlantskog oceana.
-  Dobro.
-  Dotie se otoja Tristan da Cunha.
-  Dobro.
-  Prolazi dva stupnja ispod Rta dobre nade.
-  A onda?
-  Sijee Indijski ocean.
-  Zatim?
-  Dodiruje otok Sv. Petra u otoju Amsterdam.
-  Samo dalje!
-  Sijee Australiju kroz pokrajinu Viktoriju.
-  Dalje!
-  Od Australije ...
172
Ta posljednja reenica osta nedovrena. Je li geograf oklijevao? Zar uenjak nije znao dalje? Nije to,, nego se snaan uzvik, straan krik zau s visine ombua. Glenarvan i prijatelji problijedie i pogledae se. Da se ne primie kakva nova nesrea? Da nije pao nesretna Paganel? Ve mu Wil-son i Mulradv htjedoe pohitati u pomo, kadli se pojavi neko dugako tijelo. Paganel se kotrljao s grane na granu. Rukama se nije mogao nigdje pridrati. Je li jo iv? Je li mrtav? To se nije moglo znati, ali bi ve bio pao u bunu vodu, da ga majorova snana ruka ne zadra u padu.
-  Veoma sam zahvalan, Mac Nabbse! - uzviknu Paganel.
-  to je? to vam je? - ree major. - to vas je spo-palo? Da nije opet kakva od vaih rastresenosti?
-  Da, da! - odgovori Paganel glasom koji se guio od uzrujavanja. - Da! Rastresenost... ovaj put fenomenalna!
-  Kakva?
-  Svi smo se prevarili! Varamo se! I sad se jo varamo!
-  Rastumaite nam, to je?
-  Glenarvane, majore, Roberte, dragi prijatelji - vikao je Paganel - svi koji me sluate, mi traimo kapetana Gran-ta ondje, gdje on nije.'
-  to kaete? - uzviknu Glenarvan.
-  Ne samo, gdje on nije - doda Paganel - nego gdje on nikad nije bio.
Dvadeset etvrto poglavlje U KOM SE JO UVIJEK IVI IVOTOM PTICA
Te neoekivane rijei svi primie s dubokim uenjem. to hoe da kae geograf? Da nije siao s uma? Ali on je govorio takvim arom, da se svi pogledi obfatie Glenar-vanu. Ta je Paganelova tvrdnja dolazila kao izravni odgovor na pitanje koje je on postavio. Glenarvan odgovori samo jednim nijenim pokretom, kojim nije odobravao uenjaku.
Paganel je, meutim, ve svladao uzrujanje i nastavi.
173
-  Da!  - ree uenjak glasom punim uvjeravanja. - Da! Zalutali smo u naoj potrazi, a u poruci smo proitali neto, to u njoj ne pie.
-  Rastumaite nam to, Paganele - ree major s vie mira.
-  Veoma jednostavno, majore! Vi i ja, svi zajedno pa-dosmo u zabludu; i mene je kao i vas zavelo netono tumaenje. Tek malo prije, odgovarajui s vrha stabla na vaa pitanja i zaustavivi se na rijei Australija, sinu mi mozgom kao munja nova misao.
-  to? - uzviknu Glenarvan - tvrdite li, da je Harry Grant...?
-  Ja tvrdim - odgovori Paganel - da rije austral u poruci nije potpuna, kao to smo mi dosad vjerovali, ve da je to korijen rijei Austrdlie.
-  Zbilja veoma zanimljivo! - pripomenu major.
-  Zanimljivo? - uzvrati Glenarvan slegnuvi ramenima. - To je naprosto nemogue.
-  Nemogue? - nastavi Paganel. - Tu rije mi u Francuskoj ne doputamo.
-  to? - doda Glenarvan glasom najdubljeg nevjerovanja. - Vi se usuujete ustvrditi, usprkos poruci kojom raspolaemo, da se brodolom Britannije dogodio na obalama Australije!
-  Vjerujem da jest! - odgovori Paganel.
-  Vjere mi,  Paganele - ree  Glenarvan - udim  se kad tako neto tvrdi sekretar Geografskog drutva.
-  A zato? - zapita Paganel pogoen u ivac.
-  Jer ako prihvatite rije Australie, onda time doputate i to, da u njoj ive Indijanci, a o tome se nikad nije nita ulo.
Paganela nije nimalo zbunio taj dokaz. On ga je po svoj prilici i oekivab, jer se poe smjekati, pa odgovori:
-  Dragi Glenarvane, ne nadajte se tako brzoj pobjedi. Potui u vas ametom, battre a plates coutures, kao to to kaemo mi Francuzi', i nikad nee Englez biti gore potuen. Prava odmazda za Crecy i Azincourt!71
-  to bih bolje? Tucite me, Paganele!
-  Onda sluajte!  U tekstu poruke nema ni Indijanaca ni Patagonije! Nedovrena rije indi... ne znai Indijanci
174
ve indigenes!(tm) A doputate li, da u Australiji ima uroenika?
Treba priznati da je u tom trenutku Glenarvan netre- | mie gledao Paganela.
-  Bravo Paganele! - dobaci major.
-  Prihvaate li moje tumaenje, dragi lorde?
-  Prihvaam - odgovori  Glenarvan - ako  mi  doka-ete da se ostatak rijei gonie ne odnosi na zemlju Patago-naca.
-  Dakako da se ne odnosi - uzviknu Paganel. - Nije tu rije o Patagoniji! itajte, to' god hoete, samo to ne.
-  Ali to?
-  Sosmogonie! Theogonie! Agome!(tm)
-  Agonija! - opet e major.
-  To mi je svejedno - odgovori Paganel. - Ta rije nije vana. Glavno je, da rije austral znai Australie. Morali smo slijepo zaci na stranputicu, pa da odmah ne otkrijemo tako oevidno tumaenje. Da sam ja naao poruku, i da me nije zavelo na krivi put vae tumaenje, ja bih je odmah drugaije shvatio.
Sad su uzvici odobravanja, estitke i pohvale popratile zadnje Paganelove rijei. Austin, mornari, major i osobito Robert pljeskahu vrijednom uenjaku od sree to im je povratio nadu. Glenarvanu su se oi malo-pomalo otvarale. Priznao je da se sprema na predaju.
-  Odgovorite mi na jo jedno, posljednje pitanje, dragi Paganele, pa u se pokloniti pred vaom otroumnou.
-  Pitajte, Glenarvane.
-  Moete li zajedno vezati sve te rijei prema novom tumaenju, i kako biste sad proitali poruku?
-  Nita lake. Evo poruke - ree Paganel vadei dragocjeni papir, koji je tako savjesno prouavao nekoliko dana.
Svi umukoe dok se geograf sabirai misli spremao za odgovor. Prstom je slijedio isprekidane retke, dok je odlunim glasom, naglaavajui stanovite rijei, tumaio sadraj ovako:
-  Le 7 juin 1862, le troi-mdts Britannia de Glasgovc a sombre apres - recimo, ako hoete: deux jours, trois jours ili une longue agonie - to nije vano, jer je beznaajno -
175
sur le cotes de l'Australie. Se dirigeant a terre, deux mate-lots et le capitaine Grant vont essajer d'aborder ili ont aborde le continent, ou Us seront ili sont prisonniers de eru-ez5 indigenes. Ils ont jete e document*... itd. itd. Je li jasno?
-  Jasno je - odgovori Glenarvan - ako se naziv "kontinent" moe dati Australiji, jer ona je zapravo otok!
-  Budite bez brige, dragi Glenarvane, i najbolji geografi sloili su se u tome da tom otoku priznaju naziv "australski kontinent".
-  Onda vam mogu samo jedno rei, dragi prijatelji - uzviknu Glenarvan. - Hajdemo u Australiju!  I neka nam nebesa pomognu!
-  U Australiju! - povikae svi jednoglasno.
-  Znate li vi, Paganele, da je vaa nazonost na Dunca-nu prst sudbine?
-  Dobro - odgovori Paganel. - Recimo da sam poslanik sudbine, i ne govorimo vie o tome!
 Tako je svrio razgovor koji e u budunosti imati dalekosenih posljedica. On je iz temelja promijenio poloaj putnika. Pruio im je nit koja ih je izvukla iz tog labirinta, kamo su, kako miljahu, zauvijek upali. Nova im je nada is-krsla iz ruevina propalih planova. Sad su bez bojazni mogli otii s amerikog kontinenta, i sve im misli ve poletjee prema australskoj zemlji. Kad se popnu na palubu Dunca-na, ti putnici nee donijeti na brod oaj. Lady Helena i Mary Grant nee morati oplakivati siguran gubitak kapetana Gran-ta. Osim toga u radosti zaboravie i na opasan poloaj, u kome su se nalazili. Sad su alili samo jedno, to ne mogu krenuti odmah, bez odgaanja.
Bilo je etiri sata poslije podne. Odluie da veeraju u est. Paganel je htio proslaviti taj sretan dan sjajnom gozbom. Budui da je jestvenik bio veoma oskudan, on predloi Robertu da pou u lov "u oblinju umu". Robert za-pljeska rukama na tu lijepu misao. Uzee Thalcaveovu ke-sicu s prahom, oistie revolvere, nabie ih sitnom samom i krenue.
* 7. lipnja 1862. trojarbolnik Britannia iz Glasgowa potonuo je nakon . . . dva dana, tri dana . .. duge agonije ... na obalama Australije. Uputivi se ... k obali, dva mornara i kapetan Grant pokuat e i iskrcati se... iskrcae se na kontinent, gdje 'e biti. . . gdje su zarobljeni od okrutnih uroenika Oni bacie ovu poruku ...
176
- Nemojte ii predaleko! - opomenu major sasvim ozbiljno lovce.
Nakon njihova odlaska Glenarvan i Mac Nabbs pooe, da pogledaju znakove urezane u deblu, dok su Wilson i Mul-rady raspaljivali eravicu na ognjitu.
Glenarvan se spustio do same razine golema jezera i ne ustanovi nikakva znaka opadanja. Meutim, inilo se, kao da je voda dostigla najvii vodostaj; ali snaga kojom je tekla od juga prema sjeveru, dokazivala je, da jo nije uspostavljena ravnotea meu argentinskim rijekama. Prije opadanja morala se vodena masa zaustaviti, kao more, kad se svri plima i pone oseka. Dokle god voda tee brzinom bujice prema sjeveru, nije se moglo ni raunati na kakvo opadanje.                                                         ,
Dolje su Glenarvan i major vrili svoja motrenja, gore na stablu odjeknue pucnji, popraeni isto tako glasnim klicanjem. Robertov sopran ukraavao je tankim urlikom Pa-ganelov bas. Nije se moglo znati, tko je vee dijete. Nagovi-jeta se dobar lov i obeavala su se kuharska udesa. Kad se major i Glenarvan vratie k ognjitu, moradoe najprije estitati Wilsonu na izvrsnoj zamisli. Vrijedni mornar dao se na udnovat ribolov, iskoristivi iglu i malo uzice. Nekoliko tuceta ribica "mojarras", koje su ukusne kao pastrve, koprcalo se u naboru njegova pona i obeavalo divnu veeru.
Uto sioe i lovci s vrha ombua. Paganel je oprezno nosio jaja crnih lastavica i niz vrabaca koje je kasnije morao predstaviti drutvu kao eve. Robert je vjeto o"borio nekoliko "hilgurera", nekih malih zelenih i utih ptica, to ih na trnici u Montevideu veoma cijene, jer su izvrsne za jelo. Iako je Paganel znao pripremiti jaja na pedeset i jedan nain, ovaj se put morao zadovoljiti da ih ispee u vruem pepelu. Uza sve to veera je ispala i raznovrsna i ukusna. Na toj je nezaboravnoj gozbi bilo suhog mesa, tvrdih jaja, prenih mojarra, te peenih vrabaca i hilgurera.
Razgovor bijae veoma veseo. Svi su hvalili Paganela kao lovca i kao kuhara. Uenjak je primao hvale sa skromnou koja dolikuje pravim zaslugama. Poslije toga poe opisivati velianstveni ombu koji ih je zaklanjao svojim liem i koji je, po njegovu miljenju, dopirao u goleme dubine.
12   Djeca kapetana Granta
177
-  Robert i ja - doda veselo - osjeasmo se za vrijeme lova kao da smo u pravoj umi. Na trenutak sam pomislio da emo zalutati. Nisam mogao nai puta. Sunce je zalazilo na obzoru. Uzalud sam traio trag svojih stopala. Poeo sam ve strano utjeti i glad. U tamnim gutarama ve odjekivae rikanje divljih zvijeri... To jest, ne, nije bilo divljih zvijeri, na alost!
-  Kako! - ree Gleriarvan. - Vi alite, to nema divljih zvijeri?
-  Da! Doista.
-  Ipak, od njihova se zvjerstva moramo samo bojati...
-  Zvjerstvo ne postoji... govorei sa znanstvenog gledita - nastavi uenjak.
-  Ah!  Jo i to, Paganele! - dobaci major. - Neete mi nikad dokazati korist krvolonih zvijeri. emu su one?
-  Ali majore! - uzviknu Paganel. - One slue za klasifikaciju redova, porodica, rodova, podrodova, vrsta...
-  Krasne li mi koristi! - ree Mac Nabbs. - Nje se laka srca odriem! Da sam bio s Noom u doba potopa, bio bih sigurno sprijeio nesmotrenog praoca da ukrca u kora-blju parove lavova, tigrova, pantera i ostalih tetnih i beskorisnih ivotinja.
-  I biste to bili uinili? - zapita Paganel.
-  Bih.
-  S gledita zoologije uinili biste krivo.
-  Ali ne bih s gledita ovjeanstva - odgovori major.
-  Neuveno!   - nastavi  Paganel.  - Ja bih,  naprotiv, ba sauvao goleme pasance, krilogmazove i sva ostala pretpotopna bia kojih sad na alost vie nema...
-  A ja vam kaem da je Noa pogrijeio - odvrati major - i da je do navijeke vjekova zasluio prokletstvo svih uenjaka!
Sluaoci Paganela i majora ne mogahu se uzdrati od smijeha videi, kako se ta dva prijatelja svaaju oko starog Noe. Major koji se, otkad je iv, nikad ni s kim nije prepi-rao, sada se, usprkos svim svojim naelima, svaki dan zakvaio s Paganelom. Kao da ga je uenjak osobito draio. Glenarvan se po obiaju umijea u prepirku i ree:
-  alili mi, bilo sa znanstvenog, bilo sa ljudskog gledita, ili ne alili, to ima divljih zvijeri, danas se moramo po-
178
miriti s injenicom da ih tu nema. Paganel se nije mogao nadati da e se s njima sresti u ovoj zranoj umi.
-  A zato ne? - nastavi uenjak.
-  Zar divlje zvijeri na stablu? - izusti Tom Austin.
-  Da! Bez sumnje! Puma i jaguar, kad ih lovci dovedu u stisku, zaklanjaju se i na stabla. Neka je od tih ivotinja, iznenaena poplavom, mogla veoma lako potraiti sklonite izmeu grana ombua.
-  Niste ih valjda ipak nali? - upita major.
-  Nismo - odgovori Paganel - iako smo obili cijelu umu. teta, jer bi to bio sjajan lov. Jaguar je krvoloan mesoder. Jednim jedinim udarcem ape zavrne konju vrat. Okusi li jednom ljudsko meso, onda ga sa strau opet trai. Najvoli Indijanca, pa crnca, pa mulata, pa napokon bijelca.
-  Ushien sam, to dolazim tek na etvrto mjesto - dobaci Mac Nabbs.
-  Tako je! To je samo dokaz da ste bljutavi! - uzvrati Paganel prezirno.
-  Drago mi je to sam bljutav! - opet e major.
-  Ali to poniava! - tvrdio je uporno Paganel. - Bijelac se proglasio prvim meu ljudima, ini se da jaguari nisu toga miljenja.
-  Ali, bilo kako bilo, dragi Paganele - upade Glenarvan - kako meu nama nema ni Indijanaca, ni crnaca, ni mulata, sretan sam, to nema ni vaih dragih jaguara. Na poloaj nije tako ugodan ...
-  Kako, ugodan! - uzviknu Paganel hvatajui se za tu rije koja bi mogla dati nov smjer razgovoru. - Zar se tuite na svoju sudbinu, Glenarvane?
-  Svakako - odgovori Glenarvan. - Zar je vama ugodno meu tim neudobnim granama, a nisu ba ni najmeke podstavljene.
-  Meni nije nikad bilo bolje, ak ni u mojoj sobi. ivimo kao ptice, pjevamo i lepramo! Poinjem vjerovati da su ljudi stvoreni da ive na stablima.
-  Nedostaju im samo jo krila - ree major.
-  S vremenom e im i ona izrasti.
179
-  Robert i ja - doda veselo - osjeasmo se za vrijeme lova kao da smo u pravoj umi. Na trenutak sam pomislio da emo zalutati. Nisam mogao nai puta. Sunce je zalazilo na obzoru. Uzalud sam traio trag svojih stopala. Poeo sam ve strano utjeti i glad. U tamnim gutarama ve odjekivae rikanje divljih zvijeri... To jest, ne, nije bilo divljih zvijeri, na alost!
-  Kako! - ree Gleriarvan. - Vi alite, to nema divljih zvijeri?
-  Da! Doista.
-  Ipak, od njihova se zvjerstva moramo samo bojati...
-  Zvjerstvo ne postoji - govorei sa znanstvenog gledita - nastavi uenjak.
-  Ah!  Jo i to, Paganele!  - dobaci major. - Neete mi nikad dokazati korist krvolonih zvijeri. emu su one?
-  Ali majore! - uzviknu Paganel. - One slue za klasifikaciju redova, porodica, rodova, podrodova, vrsta...
-  Krasne li mi koristi! - ree Mac Nabbs. - Nje se laka srca odriem! Da sam bio s Noom u doba potopa, bio bih sigurno sprijeio nesmotrenog praoca da ukrca u kora-biju parove lavova, tigrova, pantera i ostalih tetnih i beskorisnih ivotinja.
-  I biste to bili uinili? - zapita Paganel.
-  Bih.
-  S gledita zoologije uinili biste krivo.
-  Ali ne bih s gledita ovjeanstva - odgovori major.
-  Neuveno!   -  nastavi  Paganel.  -  Ja  bih,  naprotiv, ba sauvao goleme pasance, krilogmazove i sva ostala pretpotopna bia kojih sad na alost vie nema ...
-  A ja vam kaem da je Noa pogrijeio - odvrati major - i da je do navijeke vjekova zasluio prokletstvo svih uenjaka!
Sluaoci Paganela i majora ne mogahu se uzdrati od smijeha videi, kako se ta dva prijatelja svaaju oko starog Noe. Major koji se, otkad je iv, nikad ni s kim nije prepi-rao, sada se, usprkos svim svojim naelima, svaki dan zakvaio s Paganelom. Kao da ga je uenjak osobito draio. Glenarvan se po obiaju umijea u prepirku i ree:
-  alili mi, bilo sa znanstvenog, bilo sa ljudskog gledita, ili ne alili, to ima divljih zvijeri, danas se moramo po-
178
miriti s injenicom da ih tu nema. Paganel se nije mogao nadati da e se s njima sresti u ovoj zranoj umi.
-  A zato ne? - nastavi uenjak.
-  Zar divlje zvijeri na stablu? - izusti Tom Austin.
-  Da! Bez sumnje! Puma i jaguar, kad ih lovci dovedu u stisku, zaklanjaju se i na stabla. Neka je od tih ivotinja, iznenaena poplavom, mogla veoma lako potraiti sklonite izmeu grana ombua.
-  Niste ih valjda ipak nali? - upita major.
-  Nismo - odgovori Paganel - iako smo obili cijelu umu. teta, jer bi to bio sjajan lov. Jaguar je krvoloan mesoder. Jednim jedinim udarcem ape zavrne konju vrat. Okusi li jednom ljudsko meso, onda ga sa strau opet trai. Najvoli Indijanca, pa crnca, pa mulata, pa napokon bijelca.
-  Ushien sam, to dolazim tek na etvrto mjesto - dobaci Mac Nabbs.
-  Tako je! To je samo dokaz da ste bljutavi! - uzvrati Paganel prezirno.
-  Drago mi je to sam bljutav! - opet e" major.
-  Ali to poniava! - tvrdio je uporno Paganel. - Bijelac se proglasio prvim meu ljudima. ini se da jaguari nisu toga miljenja.
-  Ali, bilo kako bilo, dragi Paganele - upade Glenarvan - kako meu nama nema ni Indijanaca, ni crnaca, ni mulata, sretan sam, to nema ni vaih dragih jaguara. Na poloaj nije tako ugodan ...
-  Kako, ugodan! - uzviknu Paganel hvatajui se za tu rije koja bi mogla dati nov smjer razgovoru. - Zar se tuite na svoju sudbinu, Glenarvane?
-  Svakako - odgovori Glenarvan. - Zar je vama ugodno meu tim neudobnim granama, a nisu ba ni najmeke podstavljene.
-  Meni nije nikad bilo bolje, ak ni u mojoj* sobi. ivimo kao ptice, pjevamo i lepramo! Poinjem vjerovati da su ljudi stvoreni da ive na stablima.
-  Nedostaju im samo jo krila - ree major.
-  S vremenom e im i ona izrasti.
179
-  Ali dok nam ne izrastu - uzvrati Glenarvan - oprostite mi, dragi prijatelju, meni je miliji pijesak u kakvu parku, parket u kui ili paluba broda, nego taj stan u zraku.
-  Glenarvane - na to e Paganel - stvari treba uzeti onakve kakve jesu! Ako su dobre, to bolje, ako su loe, ne treba ih uzeti k srcu. Vidim da alite za svojim udobnim Malcolm Castleom.
-  Ne, ali...
-  Siguran  sam  da je  Robert posve  sretan - dobaci urno Paganel, da bi predobio barem jednog pristau za svoje teorije.
-  Jesam, gospodine Paganele! - uzviknu veselo Robert.
-  To  pristaje  njegovim  godinama -  prihvati  Glenarvan.
-  I mojim! - uzvrati uenjak. - to manje udobnosti, to manje i zahtjeva! to manje zahtjeva, to je ovjek sretniji!
-  Eto - upade major - sad e nam Paganel odrati propovijed protiv bogatstva i zlatnih ukrasa.
-  Neu, Mac Nabbse - odgovori uenjak - ali ako hoete, ispriat u vam priu o tome, jednu arapsku priu koja mi je ba sada dola na pamet.
-  Dete! Dete! Gospodine Paganele - povika Robert.
-  A to nas ui ta pria? - zapita major.
-  Ono, to ue sve prie, dragi drue.
-  To znai: nita osobito - odgovori Mac Nabbs. - Ali samo naprijed, eherezado, i priajte nam jednu od tih pria, kad tako lijepo pripovijedate.
-  Bio je jednom - poe Paganel - u monog Harum--al-Raida jedan sin koji nije bio sretan. Traio je savjet kod nekog starog dervia. Mudri mu starac odgovori da je teko nai sreu na ovom svijetu. - "Ipak", doda starac, "znam siguran nain kako e nai sreu." - "Koji je to nain?" zapita mladi princ. - "Treba", odgovori dervi, "da obue koulju sretna ovjeka." - Princ nato poljubi starca i krene u potragu za tom amajlijom. Obiao je mnoga carstva i gradove. Oblaio je koulje kraljeva, koulje careva, koulje prineva i koulje kneeva. Sve uzalud. Nije postao sretniji. Oblaio je zatim koulje umjetnika, koulje ratnika i koulje trgovaca. Jo manje! Veliki je put prevalio, a sree nije
180
naao. Napokon u oajanju, to je uzalud iskuavao toliko koulja, vraao se dvoru svoga oca. Kad jednog dana spazi na polju nekog vrijednog seljaka kako veselo pjevajui gura svoj plug. "Evo sretna ovjeka!" ree princ. "Ako on nije sretan, onda i nema sree na tom svijetu." - Prie mu i zapita ga: "Prijatelju, jesi li sretan?" - "Jesam", odgovori seljak. - "A ima li kakvih elja?" - "Nemam." - "Bi li se mijenjao s kraljem?" - "Nikada!" - "Prodaj mi onda svoju koulju!" - "Svoju koulju? Pa ja je i nemam!"
Dvadeset peto poglavlje IZMEU VATRE I VODE
Uspjela je pria Jacquesa Paganela. Svi su joj pljeskali, ali je svaki ostao pri svom miljenju, i uenjak, "kako to biva u svim prepirkama, nije uvjerio nikoga. Ipak se svi sloie u tome da se ovjek uvijek treba pomiriti sa sudbinom i zadovoljiti se i sa stablom, kad nema ni palae ni kolibe.
Dok su tako razgovarali, spusti se i veer. Jedino je dobar san mogao dostojno zavriti taj uzbudljivi dan. Ombuo-vi gosti zamorie se ne samo uslijed dogaaja poplave, ve jo vie zbog pretjerane topline dana. Njihovi su im krilati drugovi dali ve primjer: raznopojci, ti slavuji pampa, prestadoe s melodinim urlikanjem, i sve ptice tog stabla i-eznue u zamraenom gutiku lia.
Ipak, prije nego se "ugnijezdie", kako ree Paganel, Glenarvan, Robert i on popee se do izvidnice da jo jednom promotre vodenu ravnicu. Bijae oko osam sati. Sunce je zalazilo u svijetloj magli zapadnog obzorja. itava se polovina nebeskog svoda, sve do zenita, pokrila vruim parama. Sjajna zvijea june hemisfere jedva se nazrijevahu, kao da su zastrta tankom koprenom. Uza sve to, ipak su se toliko vidjela, da su se mogla raspoznati. Paganel je pokazivao Robertu, a promatrao je i Glenarvan, cirkumpolar-nu74 zonu, u kojoj su zvijezde najsjajnije. Izmeu ostalog pokaza mu i Juni Kri, skupinu od etiri zvijezde prve i druge veliine, rasporeene kao romb, gotovo u visini pola;
181
Centaura, u kome sjaji zvijezda najblia Zemlji, na trideset i est bilijuna kilometara; Magellanove maglice - vea od te dvije maglice pokriva gotovo stotinu puta veu povrinu od prividne ploe Mjeseca. Napokon im pokaza i "vree ugljena75", gdje kao da nema nijedne zvijezde.
Na njegovu veliku alost jo nije bio iziao Orion koji se vidi s obje polutke; ali Paganel ispria svojim uesnicima jednu zanimljivost iz patagonske kozmografije. U oima tih pjesniki nastrojenih Indijanaca Orion predstavlja golem laso i tri bole baene rukom nekog lovca koji jae nebeskom prerijom. Sva su se ta zvijea odraavala u zrcalu vode i prekrasno ih je bilo vidjeti, kao da su se dva svoda savila oko gledaoca.
Dok je ueni Paganel govorio, na itavom se istonom obzorju spremala oluja. Malo-pomalo dizala se crna, gusta i otro odrezana pruga te je zastirala zvijezde. Mrani oblak ubrzo pokri polovinu neba, kao da je ispunio svod. Pokretna snaga morala mu je biti u njemu samom, jer 

se nije osjeao ni daak vjetra. 
Atmosferski slojevi bijahu posve mirni. Ni list nije zadrhtao na stablu, ni pruga nije naborala povrinu vode. Kao da je i zraka nestalo, kao da ga je kakva golema zrana sisaljka razrijedila. Elektrina struja visokog napona zasitila je atmosferu, i svako ju je ivo bie osjealo u svojim ivcima.
Glena'rvana, Paganela i Roberta osjetljivo podraie elektrini valovi.
-  Ide oluja - ree Paganel.
-  Boji li se grmljavine? - zapita Glenarvan djeaka.
-  Oh, milorde! - odgovori Robert junaki.
-  To bolje, jer oluja nije daleko.
-  A bit e i veoma jaka - nadoveza Paganel - sudei po nebu.
-  Ne uznemiruje me oluja - ree- Glenarvan - ve pljuskovi koje donosi. Do kostiju e nas promoiti. Ma to rekli, Paganele, ovjeku nije dosta samo gnijezdo, to ete ubrzo osjetiti i na vlastitoj koi.
-  Oh! Uz neto filozofije... - odgovori uenjak.
-  Filozofija vam nee pomoi da ne pokisnete.
-  Nee, ali ipak grije.
182
-  Vrijeme je - ree Glenarvan - da siemo k naim prijateljima. Moramo ih savjetovati da se to bolje zamotaju u filozofiju i u pone, a osobito da prikupe svu svoju strpljivost, jer e nam trebati.
Glenarvan pogleda jo jednom u nebo koje je prijetilo. Gomila ga je oblaka ve sasvim pokrila. Tek je jo neto malo neba na zapadu bilo osvijetljeno veernjim sumrakom. Voda se pokrila mrkom bojom; inilo se, kao da e se neki donji oblak spojiti s tekim parama na nebu. Ni sjena se vie nije mogla razlikovati. Oko nije moglo ugledati svjetla, niti je uho moglo uti kakva zvuka. Zavladao je dubok mrak i potpuna tiina.
-  Siimo - ree Glenarvan - svaki as moe udariti grom.
Njegova dva prijatelja i on spustie se niz glatke grane i iznenadie se, jer su naili na neku udnovatu polusvjet-lost; dolazila je od bezbrojne mnoine svijetlih toaka koje su se zujei ukrtavale na povrini vode.
-  Fosforescencija? - zapita Glenarvan.
-  Nije - odgovori Paganel - ve svijetlei kukci, prave krijesnice, ivi i jeftini dijamanti, od kojih ene u Bue-nos Airesu sebi prave divan nakit.
-  to?! - uzviknu Robert. - Zar su to kukci, to tako lete kao iskre?
-  Jesu, dragi djeae!
Robert uhvati jednog od tih kukaca. Paganel se doista nije prevario. Kukac je bio neki veliki kornja, dug itav palac, vatreni klinjak; Indijanci ga zovu "tuko-tuko". Na udnovatom kornjau svijetlile su dvije toke na prsima takvom svjetlou, da se u tami moglo uz njih itati. Kad je Paganel primakao kukca svom satu, mogao je vidjeti da pokazuje deset sati.
Glenarvan doe k majoru i trojici mornara i dade im potrebne savjete za no. Trebalo je oekivati jaku oluju. Poslije prve grmljavine udarit e bez sumnje vjetar i prodr-mat e ombu. Svakoga opomenu, da se dobro svee o granu koja mu je dodijeljena za leaj. Ako se ne mogu ouvati od vode s neba, treba se barem uvati vode na zemlji i paziti da ne padnu u bujicu to se lomila o deblo drveta.
Zaeljee jedan drugom laku no, iako bez mnogo nade.
183
Zatim se svatko zavue u svoj zrani leaj i zamota se u pono, oekujui san.
Ali pribliavanje golemih prirodnih pojava ulijeva u srce svakog ivog bia neki odreeni nemir, kome ni najhrabriji ne mogu odoljeti. Uznemireni i potiteni stanovnici om-bua ne mogahu ni oka sklopiti, i prvi ih je udar groma zatekao budne. Bijae to daleka tutnjava koja se ula neto prije jedanaest sati. Glenarvan se dovue do kraja vodoravne grane i usudi se pomoliti glavu iz lia.
Crnu pozadinu neba presijecale su ive i bljetave pruge koje su se jasno odrazivale u vodi jezera. Oblak se kidao na mnogo mjesta, ali bez buke koja razdire ui, kao neka meka pamuna tkanina. Poto je pogledao zenit i horizont koji su se spojili u zajednikoj tami, Glenarvan se vratio do debla.
-  to vam se ini, Glenarvane? - zapita Paganel.
-  Mislim da poinje dobro, dragi prijatelju, i ako tako nastavi, doivjet emo strahovitu oluju.
-  To bolje - pripomenu oduevljeni Paganel. - Kad mu ne mogu izbjei, onda volim lijep prizor.
-  E, ba izvaliste opet jednu od vaih teorija - dobaci major.
-  I to od mojih najboljih, Mac Nabbse. Slaem se s Glenarvanovim  miljenjem  da e  oluja biti velianstvena. Malo prije, dok sam pokuavao da zaspim, sjetio sam se raznih dogaaja, i oni mi daju nade, jer se nalazimo u podruju velikih elektrinih oluja.  Negdje  sam  itao  da je 1793. upravo na ovom podruju pokrajine Buenos Aires udario grom trideset i sedam puta za vrijeme jedne oluje. Moj kolega Martin de Moussv ustanovio je da je grmljavina trajala etrdeset i pet asaka bez prekida.
-  Ustanovio sa satom u ruci? - zapita major.
-  Sa satom u ruci. Samo, jedna me stvar uznemiruje - nadoda Paganel. - Ako ta moja bojazan moe pomoi, da se izbjegne opasnost, Ombu, na kome mi sjedimo, jedina je visoka toka u cijeloj ravnici. Dobro bi nam doao jedan munjovod. Od svih stabala u Pampaziji grom, naime, kao da najvie voli ovo drvo. Osim toga, kao to znate, uenjaci preporuuju da se za vrijeme oluje ne trai zaklon pod dr-veem.
184
-  Eh! - upadne major. - Taj vam je savjet ba na mjestu!
-  Moram   priznati,   Paganele   - pripomenu   Glenarvan - da ste izabrali ba pravi as za prianje ohrabrujuih savjeta!
-  Pa! - uzvrati Paganel. - U svako je doba dobro ne-to nauiti. Aha! Eto poinje!
Mnogo jai prasak groma prekide neugodan razgovor; snaga mu je rasla a zvuk bivao sve reskiji. Pribliavao se, prelazio as na forte, as na fortissimo. Pozajmismo iz muzike ta dva izraza, jer su zgodna za usporedbu. Ubrzo grmljavina posta takva, da je probijala ui; atmosferske su strune treperile estokim titrajima. Cijeli je prostor bio zahvaen plamenom, i u tom se vatrenom kolu nije moglo odrediti kojoj elektrinoj iskri pripada beskrajno duga grmljavina. Ona se odbijala od jeke do jeke sve do dubine neba.
Neprekidne munje stvarale su razliite slike. Neke su udarale okomito u zemlju i ponavljale se po pet, est puta na istom mjestu. Druge bi pobudile znatielju uenjaka do najvieg stupnja, jer ako je Arago u svojoj zanimljivoj statistici opisao samo dvije vrste razgranatih munja, ovdje ih je bilo na stotine. Neke su se irile vijugama kao koraljne grane, raskidane u tisuu razliitih ogranaka. Na mranom nebu stvarahu udnovatu sliku plamenog stabla. .
Ubrzo se nebo od istoka na sjever pokrilo fosforastom trakom iva sjaja. Poar zahvati postepeno itavo obzorje, palei oblake kao krpe gorive tvari. Odrazujui se od blistave vode stvaralo je golemu vatrenu kuglu kojoj kao da je ombu bio sredite.
Glenarvan i drugovi gledahu utke strani prizor. Ne mogahu jedan drugoga ni uti. Mlazovi blijede svjetlosti probijahu se ak i do njih. Osvjetljavahu as mirni rnajorov lik, as znatieljno Paganelovo lice ili odlune crte Glenar-vanove, as opet preplaeno Robertovo lice ili nehajne crte mornareve.
Ipak, jo nije padala kia, a nije bilo ni vjetra. 
Ali ubrzo se otvorie 

slapovi s neba i okomite vodene pruge pruie se po crnoj pozadini neba kao niti kakva tkalca. Krupne kapi udarahu o povrinu jezera i odskakivahu u tisuu iskara koje je osvjetljavao blijesak munja.
185
f
Je li kia nagovijetala kraj oluje? Hoe li sve svriti samo na tome, da Glenarvan i drugovi dobiju nekoliko dobrih tueva? Ne. U trenutku najee borbe vatre u zraku, na kraju one glavne grane koja se pruala u vodoravnu smjeru, pojavi se iznenada usijana kugla, velika kao pesnica obavljena crnim dimom(tm). Kugla se nekoliko sekundi, okretala oko sebe, a zatim prsnu kao bomba takvim praskom, da se uo usred ope lomljave. Sumporasta para ispuni atmosferu. Nastupi tiina, a potom se zau glas Toma Austina, koji povika:
-  Drvo gori!
Tom Austin se nije prevario. Za tren oka plamen se proiri do zapadne strane ombua, kao kod vatrometa. Suho granje, gnijezda od sijena, napokon i itava spuvasta kora bijahu pogodna hrana prodrljivoj vatri.
U tom trenutku zapuha vjetar i raspiri vatru. Trebalo je pobjei. Glenarvan i drugovi pobjegoe urno na istoni kraj ombua, jer ga plamen jo nije bio dohvatio. Nijemi, smeteni i prestravljeni, uspinjali su se i sputali po stablu, puzali su na grane koje su se savijale pod njihovom teinom. Granje se, meutim, grilo, praskalo i savijalo u plamenu kao zmije koje gore ive. Ugarci su padali u nabujalu vodu i odlazili sa strujom izbacujui plavkaste blijeskove. Plamen bi suknuo as do beskrajne visine i izgubio se u zagrljaju atmosfere, a as opet pod pritiskom bijesne oluje obavio ombu kao Nesova77 koulja. Glenarvan, Robert, major, Paganel i mornari bijahu prestraeni; guio ih je gusti dim, pekla ih je nepodnoljiva jara. Vatra je ve zahvatila okosnicu stabla s njihove strane. Nita se nije moglo ni zaustaviti ni ugasiti, i oni vidjee da su kao osueni na najstranije muke, kao rtve zatvorene u zaarenoj utrobi kakva hinduskog boanstva. Napokon nisu vie mogli izdrati: od dvije smrti trebalo je birati onu koja je manje grozna.
-  U vodu! - povika Glenarvan.
Wilson, kojega je plamen zahvatio, bijae ve skoio u vodu, kad ga zaue kako zapomae glasom najveeg uasa:
-  U pomo! U pomo!
Austin mu priskoi u pomo, izvue ga na stablo i zapita:
-  to se dogodilo?
186
-  Kajmani! Kajmani! - vikae Wilson.
Oko debla ugledae nekoliko najstranijih ivotinja iz reda gmazova. Ljuske su im se u irokim plohama zrcalile u svijetlosti poara. Rep im bijae vertikalno spljoten. Imali su glavu kao koplje, izbuljene oi i razjapljenu eljust do iza uiju. Po svim znacima Paganel se nije mogao prevariti. Pogodio je da su to veliki ameriki gmazovi koje u apanjol-skim krajevima zovu kajmanima. Bilo ih je desetak, udarali su po vodi stranim repovima i grizli drvo dugim zubima donjih eljusti.
Kad to vidjee, nesretnici osjetie da su izgubljeni, ekala ih je strana smrt, bilo da izgore u plamenu, bilo da ih rastrgaju kajmani. Zau se ak i sam major koji mirnim glasom ree:
-  Ovo bi zbilja mogao biti kraj krajeva.
Ima prilika kad ovjek u borbi postane nemoan i kad razbjenjele elemente mogu nadvladati samo drugi elementi. Glenarvan je prestravljeno gledao vatru i vodu koje su se urotile protiv njega, i nije znao, kakvu jo pomo da oekuje.
Oluja bijae tada ve u opadanju, ali je u zraku stvotila golemu koliinu pare, kojoj su elektrine pojave dale izvanrednu snagu. Na jugu se malo-pomalo raala golema pijavica, magleni unj, s vrhom dolje, a s osnovicom gore koji je spajao uskipjelu vodu s olujnim oblacima. Taj se meteor pribliavao, okreui se vrtoglavom brzinom, oko svoje osi. Potiskivao je prema svom sreditu stup vode koju je izdigao iz jezera, a svojom snagom kretanja privlaio i sisao sve okolne zrane struje.
Za nekoliko se trenutaka golema pijavica obori na ombu i obujmi ga svojim stupom. Stablo se iz korijena potrese. Glenarvanu se uini, kao da su ga kajmani napali stranim eljustima, kako bi ga iupali iz korijena. On i njegovi drugovi, drei se vrsto jedan za drugoga, osjetie, kako jako drvo poputa i kako se prevre. Zapaljene grane zaronie u uzburkanu vodu uz strahovito itanje. Sve se to odigra za nepunu sekundu. Pijavica je ve prola; prenosila je svoju ruilaku snagu po jezeru, kao da ga je htjela isisati na svom prolazu.
187
Povaljeni je ombu sad plivao. Vjetar i struja poee ga ujedinjenim snagama zanositi. Svi se kajmani razbjeae, osim jednog, koji je gmizao po prevrnutom korijenu i pribliavao se otvorenih eljusti. Mulradv pograbi jednu nagor-jelu granu i udari ivotinju tako snanim udarcem, da joj je slomio rebra. Kajman se prevrnu i stropota u vrtlog bujice koju je svojini opasnim repom jo uvijek mlatio.
Poto su se spasili od prodrljivih gmazova, Glenarvan i drugovi popee se na grane s vjetrene strane poara. Bijes orkana vitlao je plamenom kao uarenim jedrima, a drvo je plovilo noeno strujom kao zapaljeni poarnjak?8 kroz mrak noi.
Dvadeset esto poglavlje ATLANTIK
Ombu je plovio puna dva sata golemim jezerom, a da nigdje nije dodirnuo zemlju. Vatra, koja ga je pomalo nagrizla, postepeno se gasila. Glavna opasnost na stranoj plovidbi bijae prola. Major samo napomenu da ne bi bilo vie nikakvo udo kad bi se spasili.
Struja je zadrala poetni smjer i tekla je s jugozapada prema sjeveroistoku. Postalo je sasvim tamno, tek bi po koja zaostala munja tu i tamo bljesnula. Paganel je uzalud traio na obzorju kakav znak za snalaenje. Oluja se smirivala. Krupne kaplje pljuska pretvorie se u maglu sitnih kapljica koje je vjetar rasipao, a veliki splasnuli oblaci kidahu se visoko na nebu.
Ombu je brzo plovio u snanoj struji; klizio je, kao da je pod korom imao kakav pogonski stroj..Ni po kakvu znaku nije se moglo procijeniti, koliko e trajati to putovanje. Meutim, oko tri sata ujutro major upozori drugove da ile ponekad okrznu dno. Tom Austin izmjeri paljivo dubinu jednom dugom otrgnutom granom i ustanovi da se zemljite polagano penje. Doista, dvadesetak asaka kasnije, osjetie udar, i ombu se odjednom zaustavi.
- Zemlja! Zemlja! - povika Paganel gromkim glasom.
188
Krajevi izgorjelih grana udarie o neku uzvisinu tla. Nikad nijedan brodar ne bi bio tako sretan to se nasukao. Greben je njima znaio luku. Vej Robert i Wilson iskoie na vrsto tlo i klicahu od radosti, kadli se odjednom zau poznato im zvidanje. Topot konja odjeknu ravnicom, a u praskozorju iskrsnu visoki lik Patagonca.
-  Thalcave! - uzviknu Paganel.
-  Thalcave! - uzviknu itavo drutvo u jedan glas.
-  Amigos! - uskliknu  Patagonac  koji  je  ekao  putnike, kamo ih je struja morala dovesti, jer je i njega ovamo dovela.
Istog trenutka Thalcave podie Roberta Granta u naruje, a da nije ni osjetio, da Paganel visi iza njega, i pritisnu ga na grudi. Radosni, to opet vide vjernog vodia, pohrlie Glenarvan, major i mornari, da mu najsrdanije stisnu ruku. Patagonac ih zatim odvede u pojatu neke naputene estancije. U njoj je plamsala ugodna vatra, pa se ogrijae. Na vatri su se pekle sone krike mesa krupne divljai, od ega ne ostavie ni komadia. Kad su se toliko odmorili, da su mogli razmiljati, nitko nije mogao pravo vjerovati da su ipak izmakli tolikim razliitim opasnostima, vodi, vatri i stranim 'kajmanima argentinskih rijeka.
Thalcave ispria Paganelu u nekoliko rijei svoje doivljaje. Zaslugu da se spasio, pripisao je svojoj neustraivoj kobili. Paganel mu tada pokua objasniti novo tumaenje poruke i kakve im je pobudilo nade. Je li Indijanac upoe mogao shvatiti otroumne uenjakove pretpostavke? Moda i nije, ali je vidio da su mu prijatelji sretni i puni pouzdanja, i to mu je bilo dosta.
Lako je shvatiti da neustraivi putnici, poslije odmora provedenog na ombuu, nisu oklijevali da krenu na put. U osam sati ujutro bili su spremni za polazak. Nalazili su se previe juno od estancije i saladera, a da bi mogli pribaviti prijevoznih sredstava za put. Nije im dakle preostalo drugo doli krenuti pjeice. Uostalom, trebalo je prijei jo samo nekih etrdesetak milja, a i Thaouka se ne bi nekala da ponese od vremena do vremena jednog umornog pjeaka, a po potrebi i dvojicu. Za trideset i est sati mogli su stii do obale Atlantika.
189
U odreeno vrijeme vodi i drugovi ostavie za sobom golemu udolinu, to je jo bila pod vodom i uputie se kroz povienje ravnice. Argentinski je kraj imao opet svoju jednolinu sliku. Na panjacima je rasla tu i tamo pokoja grupa drvea to ih je posadila evropska ruka. Grupe su bile razasute veoma rijetko, uostalom kao i u okolici planina Tandil i Tapalquen. Domaa su stabla rasla samo na mei dugih prerija i u blizini rta Corrientes.
Tako proe dan. Sutradan se ve osjeala blizina oceana, do koga je trebalo jo petnaest milja. Virazon, udnovat vjetar, to pue uvijek u drugoj polovini dana i noi, savijao je visoku travu. Iz mravog je tla raslo rijetko posaeno drvee, male stablaste mimoze, grmovi bagrema i buno-vi curra-mabola. Nekoliko se slanih bara ljeskalo, kao da su komadi razbijena stakla. Oteavale su put, jer ih je trebalo obilaziti. Ubrzae korak da bi jo istog dana stigli do jezera Salado na obali Oceana. Putnici bijahu ve dosta umorni, kad u osam sati naveer ugledae pjeane dine79, visoke oko etrdeset metara koje su zaklanjale zapadnu obalu. Ubrzo zaue i dugo mrmorenje mora.
-  Ocean! - uskliknu Paganel.
-  Da, more! - potvrdi Thalcave.
I svi pjeaci koji su ve gotovo iznemogli od umora, uzletjee na sipinu s osobitom lakoom.
Ali ve je bio dobrano pao mrak. Uzalud su im pogledi lutali tamnom puinom. Traili su Duncan, ali ga ne mogo-e otkriti.
-  On je ipak tu negdje - uzvikmi Glenarvan. - eka nas krstarei pred obalom.
-  Vidjet emo ga sutra - utjei ih Mac Nabbs.
Tom Austin nasumce je dozivao nevidljivu jahtu, ali ne dobi nikakva odgovora. Puhao je uostalom jak vjetar, a i more je bilo dosta uzburkano. Oblaci su jurili sa zapada, dim mora80 letio je s pjenuavih kresta valova ak i preko sipina. Da je Duncan i bio na ugovorenom mjestu sastanka, palubni ih straar" ne bi mogao uti, a ni oni njega. Na obali nije bilo nikakva zaklona. Nije bilo ni zaljeva, ni drage, ni luke, ak ni najmanje draice. Obala bijae posuta pjeanim prudovima koji su se gubili u moru. Takvoj je obali opasnije prii nego grebenima koji jedva proviruju iz
190
mora. Prudovi uvijek poveavaju valove. Na njima je more osobito uzburkano. Svaki brod, koji se nasue po nevremenu na takvoj pjeanoj obali, sigurno je izgubljen.
Sasvim je onda prirodno da se Duncan drao podalje od tako opasne obale bez ijednog zaklona. John Mangles, sa svojim uroenim oprezom, sigurno se drao puine. Tako je mislio Tom Austin, i tvrdio da se Duncan nalazi barem pet milja od obale.
Major je svjetovao svog nestrpljivog prijatelja da se strpi. Nije bilo nikakva sredstva, da se odagna gusta tama. emu onda zamarati oi i pretraiviati mrano obzorje?
Mac Nabbs uredi neku vrstu logora u zaklonu iza sipina. Posljednje zalihe hrane posluie im za zadnju veeru na tom putu. Po majorovu primjeru zatim svaki sebi iskopa udoban leaj u pijesku, zgrnu pijesak do grla i zaspa dubokim snom. Glenarvan je jedini bdio. Vjetar je jo uvijek dosta snano puhao, a na moru su se jo viali valovi od prole oluje. Veliki su se valovi lomili o prud uz gromku buku. Glenarvan se nije mogao pomiriti s milju, da je Duncan tako blizu. Nije se moglo ni pretpostaviti da brod ne bi doao na mjesto dogovorenog sastanka. Glenarvan je krenuo iz zaljeva Talcahuano 14. listopada, a na obale Atlantika stigao 12. studenog. Za vrijeme od tih trideset dana, koliko mu je trebalo da prijee ile, Kordiljere, pampe i argentinsku ravnicu, Duncan je imao dosta vremena da obie rt Hoorn i da stigne do suprotne obale. Za tako brz i dobar parobrod ne postoji zakanjenje. Oluja je svakako morala biti veoma jaka, a njezin je bijes na irokoj puini Atlantika morao biti straan. Ali jahta je vrst brod, a kapetan je dobar pomorac. Dakle, budui da je morala biti tu, sigurno i jest na svom mjestu.
Ipak se tim mislima Glenarvan nije mogao umiriti. Kad se razum i srce bore, razum obino nije jai. Gospodar Mat-colm Castlea u toj je tami mislio na sve one koje je volio, na svoju dragu Helenu, na Mary Grant i na posadu svog Duncana. Lutao je pustom obalom koju su valovi zapljuskivali zlatnim svjetlucavim zrncima. Gledao je i oslukivao. U nekim mu se trenucima priinjalo kao da na moru nazire neku neodreenu svjetlost.
191
l
"Ne, ne varam se", miljae lord, "doista sam vidio neko brodsko svjetlo82, Duncanovo svjetlo. Ah, zato ne mogu prodrijeti pogledom kroz tamu?"
U tom se trenutku sjeti da se Paganel hvalio da je nikta-lop. Paganel je mogao vidjeti i nou. Poe da probudi geografa. Uenjak je spavao u svojoj rupi snom krtice, kadli ga snana ruka izvue iz pijeska.
-  Tko je? - kriknu Paganel.
-  Ja sam, Paganele.
-  Tko, vi?
-  Ja, Glenarvan. Doite, trebaju mi vae oi.
-  Moje oi? - zaudi se Paganel, trljajui ih.
-  Da,  vae  oi,  da  pronaete  na  Duncan  u  mraku. Hajde, idemo!
-  K vragu i niktalopija! - brundao je, Paganel, ali sav sretan, to moe korisno posluiti Glenarvanu.
Ostajui, rasteui ukoene udove i brundajui kao svaki koga naglo probude, poao je za prijateljem k obali.
Glenarvan ga zamoli da promotri tamno morsko obzorje. Paganel je nekoliko asaka pomno pregledavao puinu.
-  Dakle, vidite li to? - nestrpljivo e Glenarvan.
-  Nita! Ni maka ne bi ovdje vidjela dva koraka pred sobom.
-  Traite jedno crveno ili zeleno svjetlo, to jest lijevo ili desno brodsko poloajne svjetlo.
-  Ne vidim ni crveno ni zeleno svjetlo! Sve je crno! - mrmljao je Paganel, dok mu se oi i nehotice zatvorie.
Pol sata kasnije nesvjesno je slijedio svog nestrpljivog prijatelja. Glava bi mu svakog asa klonula na grudi, ali ju je svaki put opet naglo digao. Nije odgovarao, a ni govorio. Korak mu bijae nesiguran, teturao je kao pijanac. Glenarvan pogleda Paganela. Paganel je spavao hodajui.
Glenarvan ga tada uze pod ruku i odvede ga, a da ga nije ni probudio, do njegove rupe, gdje ga je zatrpao u udobnu poloaju.
U svanue svi skoie na poklik:
-  Duncan! Duncan!
-  Hura! Hura! - prihvatie Glenarvanovi drugovi i po-trae k obali.
192
Doista, na pet milja od obale, krstarila je jahta pod mirnom parom83 i s ubranom prvenjaom. Dim joj se nejasno gubio u jutarnjoj magli. More bijae uzburkano, i brod te tonae nije mogao bez opasnosti prii prudovima.
Glenarvan je s Paganelovim dalekozorom promatrao kretanje Duncana. John Mangles svakako jo nije bio spazio putnike na obali, jer nije okretao, ve je i dalje jedrio lijevim oglavima84 s treim kratom na konjai85.
U tom trenutku, poto je dobro nabio svoj karabin, Thal-cave opali prema jahti.
Svi su paljivo oslukivali, a jo pozornije gledali. Triput je ve planuo Indijanev karabin odjeknuvi po sipinama. Napokon, na boku jahte pojavio se bijeli dim.
-  Opazili su nas! - kliknu Glenarvan. - Top je opalio s Duncana!
Nekoliko sekundi kasnije, do obale dopre mukli pucanj. Ubrzo zatim Duncan prebaci8" konjau, rairi vatru u loitima i okrene tako, da prie to blie obali.
Doskora vidjee kroz dalekozor, kako se s broda otisnuo amac. .
-  Lady Helena nee moi doi - ree Tom Austin - more je previe uzburkano.
-  Ni John Mangles - na to e Mac Nabbs - on ne moe ostaviti .brod.
-  Sestrice! Sestrice! - kliktao je Robert, pruajui ruke prema jahti koja se snano ljuljala.
-  Ah, jedva ekam da doem na brod! - ote se Glenarvanu.
-  Budite strpljivi, Edwarde, doi ete za dva sata - utjei ga major.
Dva sata! Doista, amcu na est vesala trebalo je najmanje toliko, dok doe i dok se vrati.
Glenarvan tada prie Thalcaveu. Indijanac je stajao prekrienih ruku kod Thaouke. Sasvim miran promatrao je uzbibanu povrinu mora.
Glenarvan ga uze za ruku i pokazujui mu jahtu ree:
-  Doi!
Indijanac klimnu lagano glavom.
-  Doi, dragi prijatelju! - ponovi Glenarvan.
13   Djeca kapetana Granta
193
-  Ne - odgovori blago Thalcave. - Tu je Thaouka, a tamo pampe - doda - pokazujui strastvenim pogledom beskrajnu ravnicu.
Glenarvan je shvatio, da Indijanac ne bi nikad ostavio preriju, gdje se bijele kosti njegovih djedova. On je znao za pobonu privrenost sinova pustinje prema rodnom kraju. Stisnu Thalcaveu ruku i ne htjede ga dalje nagovarati. Nije navaljivao ni onda, kad Indijanac, osmjehujui se na svoj nain, odbi da primi nagradu za svoj trud, govorei:
-  Iz prijateljstva.
Glenarvan mu nije mogao odgovoriti. Htio bi mu dati barem neto za uspomenu to bi hrabrog Indijanca sjealo na prijatelje iz Evrope. Ali to mu je ostalo? Oruje, konje, sve je izgubio u poplavi. Ni prijatelji mu nisu bili bogatiji.
Nije znao, kako bi nagradio velikodunost hrabrog voe, kad mu sinu jedna misao. Izvue iz lisnice dragocjeni medaljon, u kome je bila divna slika, remek-djelo Lawrencea, i prui ga Indijancu.
-  Moja ena - ree Glenarvan.
Thalcave je njeno promatrao sliku i izgovori jednostavnim rijeima:
-  Dobra i lijepa!
Zatim se dirljivim rijeima oprostie od Patagonca Ro-bert, Paganel, major, Tom Austin i oba mornara. Svima je vrijednim ljudima bilo iskreno ao, to ostavljaju odanog i neustraivog prijatelja. Thalcave ih sve redom privinu na svoje iroke grudi. Paganel mu darova kartu June Amerike i oba oceana, koju je Indijanac esto sa zanimanjem promatrao. Uenjak mu je poklonio svoj najdragocjeniji imetak. Robert nije imao nita osim poljubaca, kojima je obasuo svog spasioca, a pri tom nije zaboravio ni na Thaouku.
U tom je trenutku prilazio Duncanov amac; provlaio se uskim kanalom na obalu.
-  Moja ena? - zapita Glenarvan.
-  Moja sestra? - kliknu Robert.
-  Lady Helena i gospoica Grant ekaju vas na brodu - odgovori unovoa. - Ali krenimo, vaa visosti, ne smijemo gubiti ni aska, jer se ve poinje osjeati oseka.
Zadnji put zagrlie Indijanca. Thalcave otprati svoje prijatelje do amca koji porinue. U trenutku, kad se Robert
194
uspinjao u amac, Indijanac ga uze u naruaj i, promatrajui ga s ljubavlju, ree:
-  A sad idi, jer si postao ovjek!
-  Zbogom, prijatelju! - jo jednom pozdravi Glenarvan.
-  Hoemo li se ikad vie vidjeti? - ote se Paganelu.
-  Quien sabe?* - odgovori Thalcave, podiui ruke prema nebu.
Te se zadnje Indijaneve rijei izgubie u huci vjetra. Otisnue se na puinu. amac se udaljavao noen strujom oseke.
Jo se dugo vidio kroz pjenu valova nepomini Thalcaveov lik. Zatim se njegov visoki stas smanjio i napokon je iezao iz vida njegovih sluajnih prijatelja. Sat kasnije Robert prvi stupi na Duncan i baci se o vrat Mary Grant, dok se veselo klicanje posade jahte prolamalo zrakom.
Eto tako prijeoe putnici preko June Amerike po strogo odreenom pravcu. Ni planine ni rijeke ne mogoe ih skrenuti s utvrena puta. Nisu se dodue morali boriti sa zlobom ljudi, ali su im se esto suprotstavljali elementi prirode koji su podvrgavali. tekim kunjama njihovu portvovnu neustraivost.
* Tko zna?
195
DRUGA   KNJIGA
AUSTRALIJA
Prvo poglavlje POVRATAK NA BROD
Prvi trenuci prooe u radosti zbog ponovnog sastanka. Lord Glenarvan nije htio da neuspjeh u potrazi pokvari prijateljima veselje. Stoga mu prve rijei i bijahu:
-  Uzdajte se, dragi prijatelji, uzdajte se! Kapetan Grant nije dodue meu nama, ali mi smo uvjereni da emo ga nai.
Njegovo je pouzdanje jedino moglo ponovno 

probuditi nade Duncanovim putnicima.

Doista, lady Helena i Mary Grant proivjee tisuu muka, dok su oekivali amac koji se primicao brodu. S vrha krmenog nadgraa pokuavahu prebrojiti one koji su dolazili na brod.
Djevojka je as oajavala, as opet mislila da vidi Harrvja Granta. Srce joj je burno kucalo; nije mogla ni rijei izustiti i jedva se drala na nogama. Lady Helena je obujmi oko pasa. John Mangles stajao je uz nju i utke je promatrao amac. Njegovo mornarsko oko, koje je nauilo gledati daleke predmete, nije moglo otkriti kapetana.
-  Da, da! Dolazi! Otac dolazi! - aputala je zatim djevojka.
Ali amac se sve vie pribliavao, i vie rfije moglo biti sumnje. Putnici nisu doli ni na dvije stotine metara, a ve su lady Helena i John Mangles, pa i Mary, sa suzama u oima, izgubili svaku nadu. Bilo je krajnje vrijeme, da doe lord Glenarvan i da im kae koju utjeljivu rije.
Nakon prvih poljubaca i pozdrava, lord Glenarvan obavijesti lady Helenu, Mary Grant i Johna Manglesa o svim glavnim dogaajima na putovanju, a prije svega priopi im
199
novo tumaenje poruke koje im je otkrilo Paganelovo otro-umlje. Lord pohvali i Roberta. Njime se mogla Mary s punim pravom ponositi. Glenarvan je istakao njegovu hrabrost, odanost i opasnost, kroz koje je morao proi. Djeak ne bi znao, gdje da se sakrije, da mu sestrin zagrljaj nije pruio zaklona.
-  Ne treba se stidjeti, Roberte - ree John Mangles. - Drao si se, kao to dolikuje sinu kapetana Granta.
On prui ruku Marvnom bratu i poljubi mu obraze oro-ene djevojinim suzama.
Spominjemo samo uzgred srdaan doek koji priredie majoru i geografu, kao i uspomenu posveenu plemenitom Thalcaveu. Lady Helena poali to nije mogla stisnuti ruku estitom Indijancu. Poslije prvih izljeva radosti Mac Nabbs se povukao u svoju kajitu, gdje se obrijao mirnom i sigurnom rukom. Paganel je pak trao od jednog do drugog, kao pela, skupljajui sok pohvala i posmijeha. Htio je izljubiti itavu Duncanovu posadu, a kako su se lady Helena i Mary Grant takoer ubrajale u nju, poe dijeliti poljupce njima, a svri s gospodinom Olbinettom.
Sobar je pomislio da se za takvu ljubaznost moe najbolje oduiti, ako objavi, da je pripravljen objed.
-  Objed! - kliknu Paganel.
-  Da, gospodine Paganele - potvrdi Olbinett.
-  Zar pravi objed, na pravom stolu, s priborom i ubrusima?
-  Dakako, gospodine Paganele.
-  I neemo jesti ni charqui, ni tvrdo kuhana jaja, ni peenog nandua?
-  Ah, gospodine! - zaudi se sobar, uvrijeen u svojoj vjetini.
-  Nisam vas htio vrijeati, dragi prijatelju - ispriavao  se uenjak. - Ali, ve i^as itav mjesec prati takva hrana. Nikad nismo objedovali za stolom, ve uvijek opru-eni po zemlji, osim ako nismo jeli jaui na grani. Objed koji upravo najaviste, ini mi se kao san, izmiljena pria i tlapnja.
-  Eh, onda poimo i ustanovimo, je li zbilja ili tlapnja, gospodine Paganele - naali se lady Helena, jedva suspre-ui smijeh.
200
-- Izvolite sa mnom - galantno e geograf.
-  Ima li vaa visost kakvih zapovijedi u pogledu Dun-cana - zapita John Mangles.
-  Poslije objeda, dragi Johne - odgovori Glenarvan - svi emo zajedno pretresti program nae nove ekspedicije.
Putnici i kapetan sioe u blagovaonicu. Strojaru je dat nalog, da dri kotao pod ivom parom, kako bi mogli krenuti na prvi znak za polazak.
Svjee obrijani major i svi ostali putnici koji se na brzu ruku uredie, posjedae za sto.
Sva jela gospodina Olbinetta primie sa slavljem. Pro-glasie ih odlinim, ak boljim od onih sjajnih gozba u pam-pi. Paganel je svako jelo uzimao po dva puta, "iz rastrese-nosti", kako ree.
Ta rije navede lady Helenu da zapita, nije li ljubazni Francuz podlegao svojoj uobiajenoj mani. Major i lord Glenarvan pogledae se sa smijekom. Paganel iskreno prasnu u smijeh i obea "na potenu rije" da nee poiniti vie nikakvu rastresenost za itava putovanja. Zatim opisa veoma aljivo svoju nedau i ispripovjedi, kako je duboko prouavao Camoesovo djelo.
-  Napokon - zakljui geograf - u svakoj nesrei ima i sree, pa mi sad i nije ao zbog te pogreke.
-  A zato, dragi prijatelju? - zaudi se major.
-  Jer sad znam i panjolski i portugalski. Govorim dva jezika umjesto jednog.
-  Vidi, na to nisam ni pomislio - opet e Mac Nabbs. - estitam, Paganele, iskreno estitam!
Svi estitahu Paganelu, njemu pak nije izmakao ni jedan zalogaj. On je govorio i jeo u isto vrijeme. Ali geograf ne opazi neto, to Glenarvanu nije izmaklo, a to je panja, koju je John Mangles ukazivao svojoj susjedi Mary Grant. Lady Helena dade svom muu neprimjetljiv znak da je "sve u redu". Glenarvan pogleda dvoje mladih ljudi s iskrenom naklonou i zapita Johna Manglesa, ali o sasvim drugoj stvari:
-  A kako je teklo putovanje, Johne?
-  Bolje i nije moglo *- odgovori kapetan. - Samo moram obavijestiti vau visost da se nismo vratili kroz Magel-lanov tjesnac.
201
l
-  Tako! - kriknu Paganel. - I vi oploviste rt Hoorn bez mene!
-  Objesite se! - pecnu ga major.
-  Sebinjae! To me svjetujete, samo da se domognete mog konopca - naali se geograf.
-  Ali, dragi Paganele - nato e Glenarvan - ne moete biti svagdje, osim da imate neko osobito svojstvo, da budete na vie mjesta odjednom. Kad ste jahali pampaskim ravnicama, niste mogli u isto vrijeme oplovijavati rt Hoorn.
-  Zato mi je ipak ao - odgovori Paganel. Razgovor se prekinu. Tada John Mangles poe opisivati
Duncanovo putovanje. Ploveci du zapadne obale Amerikez on je promatrao sve zapadne otoke, a da nigdje nije mogao nai traga Britanniji. Doavi do rta Pilaresa na ulazu u tjesnac i naiSvi na protivan vjetar, skrenuo je prema jugu. Duncan je proao otok Desolation, spustio se do ezdeset sedmog stupnja june irine, oplovio rt Hoorn, obiao Ognjenu zemlju, proao prolazom Le Maire i nastavio put du patagonske obale. U visini rta Corrientes naiao je na straan vjetar, na onaj isti koji je ibao i putnike na kopnu za vrijeme oluje. Jahta se izvrsno drala. John Mangles je ve tri dana krstario puinom, kad pucnji karabina objavie dolazak putnika koje su tako eljno oekivali. Duncanov bi kapetan bio nepravedan kad ne bi istakao izvanrednu neustraivost lady Glenarvan i gospoice Grant. Oluja ih nije mogla prestraiti. One pokazae dodue neku bojazan, ali to je bilo zbog njihovih milih prijatelja koji su tada lutali negdje po argentinskim ravnicama.
Tim rijeima John Mangles dovri opis putovanja. Lord Glenarvan mu estita, a zatim se obrati Mary Grant:
-  Draga  gospoice,  eto  uo  sam, kako kapetan John hvali vae vrline. Sretan sam, kad pomislim da ste se i vi Ugodno osjeali na njegovu brodu.
-  Pa drugaije se ne bih ni mogla osjeati - odgovori Mary, kosnuvi pogledom lady Helenu, a moda i mladog kapetana.
-  Oh! Moja vas sestra veoma voli - bezazleno e Robert.
-  I ja vas volim, gospodine Johne!
-  I ja tebe volim, dragi djeae! - odgovori John Man-
202
gles, neto zbunjen Robertovim rijeima koje izazvae rumenilo na elu Mary Grant.
Zatim, skrenuvi razgovor na manje opasno tlo, John Mangles nastavi:
-  Poto sam vam opisao Duncanovo putovanje, molim da nam vaa visost kae koju rije o prijelazu preko Amerike i o podvizima naeg mladog junaka.
Niim ne bi mogao vie ugoditi lady Heleni i gospoici Grant, nego da im opie svoje putovanje. Lord Glenarvan im odmah uini po volji. Poe redom iznositi sve doivljaje na putovanju od jednog do drugog oceana. Opisa im prijelaz preko Anda, potres, kako se izgubio Robert, dogaaj s kondorom, Thalcaveov pucanj, napadaj grivastih vukova, kako se djeak za njih rtvovao, narednika Manuela, poplavu, spaavanje na ombuu, trijesak groma, poar, kajmane, pijavicu i no na obali Atlantika. Opisivanjem svih tih dogaaja Glenarvan je kod svojih sluaoca izazvao as radost, as krajnji strah. U prianju opisa mnogo sluajeva koji pota-koe sestru i lady Helenu da zagrle Roberta. Njega nije jo nitko tako milovao, i nikad nije osjetio toliko divljenja kod prijatelja.
Glenarvan dovri povijest svog putovanja ovim savjetom:
-  Sad moramo misliti na sadanjost, prolost je za nama, ali budunost nas eka; posvetimo se opet kapetanu Harryju Grantu.
Poslije objeda pozvanici uoe u odaju lady Glenarvan i posjedae oko stola koji bijae pretrpan kartama i planovima. Odmah zapoee razgovarati.
-  Draga Heleno - poe Glenarvan - kad sam dolazio na brod, ja sam ti ve rekao, da, ako brodolomci s Britan-nije i nisu meu nama imamo ipak vie nade nego ikad prije da emo ih nai. Ta nada ili, da bolje reem, ta sigurnost posljedica je naeg prijelaza preko Amerike. Mi smo sad uvjereni da se brodolom nije dogodio ni na obalama Tihog ni Atlantskog oceana.  Prema tome razumljivo je,  da smo krivo shvatili i poruku, ukoliko se tie Patagonije. Sreom, na je prijatelj Paganel u jednom trenutku nadahnua
203
otkrio pogreku. Dokazao nam je da smo na krivom putu, i protumaio nam je poruku tako, da nam nije ostala vie nikakva sumnja. Budui da smo uzeli poruku na francuskom jeziku, zamolit u Paganela, da nam je sad ovdje protumai, tako da nikome ne ostane ni najmanje sumnje u tom pogledu.
Uenjak, koga pozvae da govori, odmah zapoe. Najprije je raspravljao o rijeima gonie i indi, i to na najuvjerljiviji nain. Iz rijei austral izveo je tono rije Australija. Dokazao je da je kapetana Granta nakon odlaska iz Perua u Evropu mogla zanijeti juna pacifika struja, sve do obale Australije, osobito ako mu je brod ostao bez snasti1. Sve je te otroumne pretpostavke i razborite zakljuke odobrio i sam John Mangles. On je svakako u tom pogledu bio strog sudac koji se ne da zavesti na polje tlapnja.
Kad je Paganel zavrio svoju raspravu, Glenarvan izjavi da e Duncan krenuti u Australiju.
Meutim, prije nego to e dati zapovijed, da se okrene u istoni kurs2, major zamoli da mu dopuste jednu napomenu.
-  Govorite, Mac Nabbse - ponuka ga Glenarvan.
-  Ne kanim - ree major - oslabiti dokaze svog prijatelja Paganela, a jo manje, da bih ih odbacio; naprotiv, smatram da su ozbiljni, pronicavi, da zasluuju nau panju i da ih sasvim opravdano moramo uzeti kao temelj za naa istraivanja u budunosti. Meutim, ja ipak elim da ih jo jednom ispitamo, kako bi im vrijednost postala neprijeporna, pa da se o njoj kasnije ne moramo prepirati.
Nitko nije mogao pogoditi to zapravo razboriti Mac Nabbs eli, i svi ga sluahu nekako uznemireni.
-  Nastavite, majore - na to e Paganel. - Spreman sam vam odgovoriti na sva vaa pitanja.
-  Nita lake - ree major. - Kad smo prije pet mjeseci u zaljevu rijeke Clyde prouavali sve tri poruke, njihovo smo tumaenje smatrali sasvim sigurnim. inilo nam se, da se brodolom nije mogao dogoditi ni na kakvoj drugoj obali osim zapadne Patagonije. U to nismo ni za tren posumnjali.
-  Tono razmatrate - odobri mu Glenarvan.
204
-  Kasnije - nastavi major - kad se Paganel u jednom trenutku sudbonosne rastresenosti ukrcao na na brod, dali smo mu poruke da ih proita i ispita, i on je odobrio bez ikakvih ograda da treba traiti na amerikoj obali.
-  Priznajem - potvrdi geograf.
-  Pa ipak se prevarismo - dobaci major.
-  Prevarismo se! - planu Paganel. - Svaki se ovjek moe prevariti, Mac Nabbse, ali ako tvrdokorno ustraje u svojoj pogreci, onda je luak.
-  ekajte, Paganele - mirno e major - nemojte se uzrujavati. Ne mislim na to da bismo morali nastaviti traenje u Americi.
-  to onda elite? - u udu e Glenarvan.
-  Samo jedno priznanje.   Priznajte,   da nam se danas ini oito, da je Britannia doivjela brodolom u Australiji, isto tako, kao to nam se inilo prije pet mjeseci da se razbila u Americi.
-  To vam rado priznajem - popustljivije e Paganel.
-  Primani na znanje - nastavi major - koristim se time i molim vau mo rasuivanja,   da se uva tih protuslovnih oitosti,  to slijede jedna za drugom. Tko zna, nee li nam poslije Australije neka druga zemlja pruati isto toliko oite sigurnosti, pa kad i riju pretraimo uzalud, nee li nam se opet initi "oito", da moramo poeti iznova negdje drugdje?
Glenarvan i Paganel pogledae se.   Majorove   ih   opaske osupnue svojom tonou.
-  elim stoga - nastavi Mac Nabbs - da jo jednom sve tono promislimo, prije nego to krenemo u Australiju. Tu su poruke, tu su karte. Ispitajmo jednu za drugom sve toke kojima prolazi trideset sedma paralela, i pogledajmo ne prolazi li kojom drugom zemljom, koja bi odgovarala podacima iz poruke.
-  Nita lake ni krae - prihvati Paganel - jer sreom na toj geografskoj irini nema tako mnogo zemalja.
-  Da vidimo - znatieljno e major,   razvijajui jednu englesku kartu Merkatorove konstrukcije koja je prikazivala itavu zemlju.
Kartu prostrijee pred lady Helenu i svi se namjestie tako, da mogu slijediti Paganelova tumaenja.
205
-  Kao to sam vam ve rekao - poe geograf - trideset sedma paralela, nakon prijelaza preko June Amerike, nailazi na otoje Tristan da Cunha. Naglaujem da se nijedna rije u poruci ne moe odnositi na to otoje.
Poto su savjesno pregledali poruke, moradoe priznati da Paganel ima pravo. Tristan da Cunha jednoglasno od-bacie.
-  Nastavimo - predloi geograf. - Iz Atlantskog oceana izai emo tako, da proemo na dva stupnja ispod Rta dobre nade, i ui emo u Indijski ocean. Na naem se putu tu nalazi samo jedna skupina otoka, otpje Nouvelle Amsterdam.  Ispitajmo i njega kao to smo to uinili s otojem Tristan da Cunha.
Poslije; paljivog pregleda odbacie i otoje Amsterdam. Nijedna se rije, ni itava ni okrnjena, ni francuska, ni engleska, ni njemaka, nije mogla primijeniti na to oceansko otoje.
-  Evo nas sad u Australiji - nastavi Paganel. - Trideset sedma paralela ulazi u kontinent kod rta Bernouilli, a izlazi kod zaljeva Twofold. Priznat ete kao i ja, ne mijenjajui izvornik, da se engleska rije stra i francuska au-' stral mogu primijeniti na Australiju. To je toliko bjelodano, da to i ne moram naglaavati.
Svi potvrdie Paganelov zakljuak. Po svemu se inilo da Paganel ima pravo.
-  Hajdemo jo dalje! - tvrdoglavo e major.
-  Hajdemo! - prihvati geograf. - Sad je put lak. Nakon izlaza iz zaljeva Twofold, prelazimo more, to se prostire istono od Australije,   a   zatim nailazimo na Novi Zeland.   Ovom vas prilikom moram podsjetiti, da rije contin iz francuske poruke znai nesumnjivo kontinent.   Kapetan Grant nije mogao prema tome nai utoita na Novom Zelandu koji je samo otok. Usprkos tome ispitujte, uspore-ujte, izvrite rijei i pogledajte, je li mogue da bi se mogle odnositi na taj novi kraj.
-  Ni u kom sluaju - odgovori John Mangles koji je najpomnije prouio i poruke i kartu.
-  Ne! - suglasie se svi Paganelovi sluaoci, pa ak   i sam major. - Ne, ne moe biti Novi Zeland.
206
l
-  A sad - nastavi geograf - na itavom prostoru, to se protee izmeu tog velikog otoka i amerike obale, trideset sedma paralela sijee samo jedan jedini pusti i goli otok.
-  Koji se zove...? - zapita major.
-  Pogledajte na kartu. To je otok Marije Terezije,  a ni tom imenu nema ni traga u trima porukama.
-  Doista nema - prizna Glenarvan.
-  A sad preputam vama, dragi prijatelji da odluite, ne govore li sve okolnosti, da se tu radi o Australiji?
-  Svakako - odgovorie  jednoglasno  svi putnici,   za- . jedno s kapetanom Duncana.
-  Johne - zapita tada Glenarvan - imate li dovoljno ivea i ugljena?
-  Imam, vaa visosti, potpuno sam se opskrbio u Talca-huanu, osim toga u gradu na Rtu3 moi emo lako nadopuniti gorivo.
-  Dobro, onda naprijed!
-  Samo jo jednu napomenu  -  prekinu  major  prijatelja.
-  Izvolite, Mac Nabbse.
-  Ma koliko nam Australija pruala izgleda na uspjeh, ne bi li ipak bilo korisno, da se zaustavimo jedan, dva dana na otojima Tristan da Cunha i Amsterdamu? Ona su nam ba  na  putu  i  ne  moramo   se  udaljavati  od  nae  rute4. Barem emo doznati, nije li ostao kakav trag o brodolomu Britannije.
-  Nevjerni majore! - uzviknu Paganel. - Do toga mu
je!
-  Meni je do toga, da se opet ne vraamo, ako sluajno Australija ne ispuni one nade, koje u nju polaemo.
-  Smatram da je taj oprez koristan - sloi se Glenarvan.
-  A ja sam posljednji, koji bi vas od toga pdvraao - nadoda Paganel. - Ba obratno!
-  Onda, Johne - ree Glenarvan - upravite kurs na Tristan da Cunhu.
-  Odmah, vaa visosti - odgovori kapetan i poe na most, dok su Robert i Mary Grant najsrdanije zahvaljivali lordu Glenarvanu.
207
Ubrzo je Duncan sjekao svojim brzim pramcem valove Atlantskog oceana, udaljujui se od amerike obale i plovei prema istoku.
Drugo poglavlje TRISTAN DA CUNHA
Da je jahta plovila po ekvatoru, tada bi sto devedeset i est stupnjeva razlike u geografskoj duini izmeu Australije i Amerike ili, tonije, izmeu rta Bernouilli i rta Corri-entes mjerilo jedanaest tisua sedam stotina i ezdeset geografskih milja. Ali na trideset sedmoj paraleli tih stotinu devedeset i est stupnjeva zbog oblika zemaljske kugle iznosi samo devet tisua etiri stotine osamdeset milja. Od amerike obale do otoka Tristan da Cunha ima dvije tisue i sto milja. John Mangles se nadao da e ih prevaliti za deset dana, ako istoni vjetrovi ne uspore brzinu broda. Ali sad je upravo mogao biti zadovoljan, jer je predveer vjetar znatno popustio, a zatim se promijenio, tako da je Duncan mogao razviti na mirnom moru sva svoja izvrsna svojstva.
Putnici se istog dana prihvatie redovitog posla na brodu. Kao da nisu ni bili odsutni s broda itav mjesec. Poslije puine Tihog oceana pred njima se sad rasprostrla povrina Atlantskog oceana, ali uz male razlike sve su vode jednake. Svi prirodni elementi koji su ih do tada izloili tolikim kunjama, sad ujedinie sve svoje sile, da im pomognu. Ocean bijae miran, a puhao je i vjetar iz povoljnog smjera. Zapadni vjetrovi nadahnue sva razapeta jedra te pomaganu neumorno pari iz kotla.
Taj dio puta prevalie brzo i bez osobitih dogaaja. S pouzdanjem oekivahu australsku obalu. Vjerojatnost postade izvjesnost. Govorili su o kapetanu Grantu, kao da jahta ide po njega u neku odreenu luku. Njegova kabina i postelje njegovih drugova bijahu ve spremne na brodu. Mary Grant je uivala da je svojom rukom namjesti i ukrasi. Kabinu mu je ustupio gospodin Olbinett, a on je sad dijelio drugu s gospoom Olbinett. Ta je kabina bila uz onu broj est, koju je Jacques Paganel bio naruio na Scotiji.
208
Ueni se geograf za itavo vrijeme zatvorio. Radio je od jutra do mraka na djelu, kome je dao naslov: Uzvieni dojmovi jednog geografa u argentinskoj Pampaziji. Mogli su ga uti, kako tronutim glasom iskuava najljepe misli, prije nego to bi ih povjerio bijelim listovima biljenice; vie nego jednom iznevjerio se muzi povijesti Kliji i pustio se u okrilje Kaliope, zatitnice velikih tvorevina.
Paganel to, uostalom, nije ni tajio. Djevianske keri Apolonove rado su za njega ostavljale vrhove Parnasa i He-likona. Lady Helena obasu ga iskrenim pohvalama.
ak mu je i major estitao na njegovim izletima u mi-tologiju.
-  Samo nemojte  sluajno  poiniti  opet  kakvu  rastre-senost. Ako vam padne na pamet da uite australski jezik, nemojte ga uiti iz kakve kineske gramatike!
Na brodu je teklo sve u najboljem redu. Lord i lady Glenarvan promatrahu sa zanimanjem Johna Manglesa i Marv Grant. Nisu imali to rei, a kako ni John nije nita govorio, najbolje je bilo da se na to i ne osvru.
-  to e rei kapetan Grant - zapita jednog dana Glenarvan lady Helenu.
-  Rei e da je John dostojan Mary, dragi Edwarde,  i nee se prevariti.
Jahta je, meutim, brzo plovila k svome cilju. Peti dan, poto je ostavila rt Corrientes, 16. studenog, duhnu svje vjetar sa zapada, veoma povoljan za one brodove koji oplo-vljavaju afriki rt, jer tu obino pusu protivni jugoistoini vjetrovi. Duncan razape sva jedra: velenjau, prVenjau konjau, vrhovnjau, ,yrnjae, te prsna i letna5 jedra. Jedrio je punom brzinom i lijevim oglavima. Vijak je jedva i stizao zahvatiti brzu vodu koju je sjekla statva broda. Kao da se Duncan takmio s jahtom za utrke Kraljevskog kluba na Temzi.
Sutradan ugledae itav ocean pokriven algama; naliio je na golemu baru s travom. Moglo bi se pomisliti, da sy upali u jedno od onih sargakih mora, koja nastaju od granja i trava, to ih je more otrglo s oblinjih obala6. Pomorce je na ta mora upozorio Maury7. inilo se, kao da je Duncan klizio nekom golemom prerijom. Paganel ju je opravda-
14   Djeca kapetana Granta
209
no prispodobio  s  pampama.   Alge   malo   usporie   brzinu broda.
Poslije dvadeset i etiri sata, u svitanje, izvia povika:
-  Kopno!
-  U kom smjeru? - zapita Tom Austin koji je bio na strai.
-  U zavjetrini od nas - odgovori mornar.
Na taj povik, koji na puini uvijek uzbuuje, paluba se jahte naglo napui. Uskoro se pomoli iz krmenog nadgraa dalekozor, a odmah za njim i Jacques Paganel. Uenjak uperi instrument u naznaenom smjeru, ali ne vidje nita, to bi naliilo na kopno.
-  Gledajte u oblake! - upozorio ga John Mangles.
-  Zbilja - prihvati Paganel - doima se kao iljak, jedva se vidi.
-  To je Tristan da Cunha - ree John Mangles.
-  Prema tome, ako se dobro sjeam - nastavi uenjak - sad smo udaljeni od njega osamdeset milja, jer se vrh Tristan, visok dvije tisue i dvije stotine metara vidi do te daljine8.
-  Tako je - potvrdi kapetan John.
Poslije nekoliko sati lijepo se vidjela na obzorju skupina veoma visokih i strmih otoka. Crni unjasti vrh Tristan od-razivao se na blistavoj pozadini neba koja se prelijevala od sunanih zraka. Ubrzo se iz grebenaste mase odvoji glavni otok s trokutnim vrhom koji bijae nagnut prema sjeveroistoku.
Tristan da Cunha lei na 378' june irine i 1044' zapadne duine od meridijana Greenwicha*. Osamnaest milja jugozapadno lei otok Inaccessible9, a deset milja prema sjeveroistoku otok Nightingale10. Od ta dva otoka sastoji se to osamljeno otoje junog dijela Atlantika. Oko podne ugledae dvije glavne orijentacione toke, to slue mornarima za snalaenje, i to: kod jednog rta otoka Inaccessible hrid koja nalii na brod s razapetim jedrima, a pred sjevernim rtom otoka Nightingale dva otoia slina ruevinama tvr-avice. U tri sata Duncan ue u zaljev Falmouth na otoju Tristan da Cunha koji od zapadnih vjetrova titi rt Help ili Dobra pomo.
* 134' zapadno od Parikog meridijana.   Razlika izmeu ta dva meridijana iznosi 220'.
210
U zaljevu je drijemalo nekoliko usidrenih kitolovakih brodova to love tuljane i druge morske ivotinje. Na tim obalama ima nebrojeno mnogo takvih ivotinja.
John Mangles potrai zgodno mjesto za sidrenje, jer su otvorena sidrita veoma opasna za olujnih sjeverozapadnih i sjevernih vjetrova, i ba je na tom mjestu 1829. engleski brikls Julia nastradao sa itavom posadom. Duncan prie k obali na pola milje i usidri se na dubini od trideset i est metara nad grebenastim dnom. Odmah se ukrcae putnici i putnice u veliki amac i iskrcae se na finom crnom pijesku, najsitnijim djeliima vapnenih stijena otoka.
Glavno mjesto itavog otoja Tristana da Cunha je selo u dnu zaljeva, na veliku, veoma hunu potoku. Imalo je pedesetak doista istih kua koje su bile rasporeene onakvom pravilnou, kakva se uvodi u najnovijem engleskom graevinarstvu. Iza tog gradia u malome pruala se ravnica od tisuu i pet stotina hektara, obrubljena nasipom od lave. Iza tog travnjaka strio je dvije tisue sto metara uvis unjasti iljak.
Lorda Glenarvana primi guverner, koga postavlja engleska Kapska kolonija12. On se odmah raspitao za Harrvja Granta i Britanniju. Ta imena nije nitko poznavao. Otoci Tristan da Cunha lee izvan plovidbenih putova, i brodovi ih stoga rijetko posjeuju. Poslije glasovite propasti broda Blendon Hali, koji se nasukao 1821. na grebenje otoka Inaccessible, jo su se dva broda razbila o obalu glavnog otoka, i to Primauguet 1845. i ameriki trojarbolnjak Philadelphia 1875. Statistika pomorskih nesrea tog otoja ograniava se na tri katastrofe.
Glenarvan se nije ni nadao da e tu nai kakvih tonijih podataka, o guverneru otoka pitao je samo da umiri savjest. On ak posla i brodske amce, da obiu otok, kojega je opseg imao najvie sedamnaest milja. Ni London ni Pariz ne bi se mogli na njemu smjestiti, pa da je i triput vei.
Za vrijeme tog izvianja Duncanovi se putnici proetae selom i oblinjim obalama. Tristan da Cunha nema vie od stotinu i pedeset stanovnika. To su Englezi i Ameriarii, koji se oenie crnkinjama i hotentotkinjama s Kapa. 2ene im bijahu uzor rugobe, a djeca tih raznorodnih brakova pred-
211
stavljahu veoma neugodnu mjeavinu saksonske ukoenosti i afrikog! crnila.
Sretni, to osjeaju vrsto tlo pod nogama, putnici na-stavie etnju du obale, kojom se svrava velika ograena ravnica, jedina na itavom otoku. Posvuda je inae obala od strmih i golih klisura lave. Na njima je ivjelo na stotine tisua golemih albatrosa i glupih pingvina.
Poto pregledae klisure vulkanskog podrijetla, putnici se vratie u ravnicu. Svuda su uborili brojni ivahni potoci koji su se napajali snijegom sa unjastog vrha. Zeleno grmlje, u kome se moglo nabrojiti isto toliko vrabaea, koliko i cvjetova, razveseljavalo je itav kraj. Samo jedno drvo, jedna phjlica koja naraste do est metara, i "tusseh", golema arondinaceja, drvenaste stabljike, dizali su se tu iz zelene trave. Acena, penjaica s bodljikavim plodovima, krepke lo-marije sa zamrenim vlaknom, nekoliko grmolikih biljaka duga ivota, ancerine koje ispunjavahu zrak prodornim bal-zamskim mirisom, mahovina, divlji celer i paprat: to su predstavnici vrsta malobrojne, ali bujne flore. Na svakom se koraku osjealo da vjeno proljee izlijeva svoj blagi utjecaj na blagosloveni otok. Paganel je s oduevljenjem tvrdio da je tu ona glasovita Ogvgija koju je opjevao Fene-lon13. On predloi lady Glenarvan, neka potrai jednu spilju i slijedi primjer ljubazne Kalipse, a za sebe nije zahtijevao druge slube, doli jedne od "nimfa", koja e ga dvoriti".
U razgovoru i divljenju putnici se dugo zadrae; na brod su stigli, tek kad se ve spustila no. Okolicom su prolazila stada goveda i ovaca. Njive penice i kukuruza kao i povrtnjaci prostirahu svoje obilje sve do ulica gradia. I ito i povre dovezeno je na otok prije etrdeset godina.
U trenutku kad se Glenarvan vraao na brod, stigoe i Duncanovi amci. Oni su plovili oko otoka nekoliko sati. Na svom putu nisu naili ni na kakav trag Britannije. Jedini uspjeh te "plovidbe oko svijeta" bijae, da su sad i otok Tristan mogli konano izbrisati iz svog rasporeda traenja.
Duncan je sad mogao otputovati s tog afrikog otoja i nastaviti put prema istoku. Ali brod nije otplovio te veeri stoga, to je lord Glenarvan dopustio posadi da poe u lov na tuljane kojih je bilo nebrojeno mnogo i koji zakri-e sve obale Folmouthskog zaljeva. Bilo ih je mnogo vrsta,
212
a zovu ih: morski volovi, morski lavovi, morski medvjedi i morski slonovi. Nekad su oko otoka mirno uivali i kitovi, ali su ih kitolovci toliko progonili i harpunirali, da ih je jedva neto malo ostalo. Naprotiv, susreli su itava krda pe-rajara. Duncanova posada odlui da lovi nou, a sutradan da spremi dovoljnu zalihu ulja.
Zbog toga odgodie Duncanov odlazak za prekosutranji dan, 20. studenog.
Za vrijeme veere Paganel pripovjedi nekoliko pojedinosti o otocima Tristan da Cunha koje svi sasluae sa zanimanjem. Oni tako nauie da je to otoje otkrio 1506. Portugalac Tristan da Cunha, jedan od Albuquerqueovih14 drugova, i da je ostalo neiskoriteno vie od jednog stoljea. O tim se otocima govorilo dosta opravdano da su gnijezda oluja. Bijahu na zlu glasu, gotovo kao otoje Bermuda. Njima se prema tome nije nitko pribliavao, a nikad nije nijedan brod ni pristao, osim ako bi ga protiv njegove volje onamo bacile atlantske oluje.
Tri su nizozemska broda Indijskog drutva pristala 1697. i odredila geografske koordinate otoja, a 1700. prepustie velikom astronomu Hallevu brigu, da im provjeri raune. Od 1712. do 1767. spominje to otoje nekoliko francuskih pomoraca, a osobito La Peruse koji ga posjeti na svom glasovitom putovanju 1785.
To slabo posjeeno otoje bijae pusto sve do 1811, kad ga neki Amerianin, Jonathan Lambert, odluci kolonizirati. On se sa svoja dva druga iskrca u mjesecu sijenju, i sva trojica se hrabro prihvatie kolonizatorskog zvanja. Kad je engleski guverner Rta dobre nade doznao da dobro uspijevaju; ponudi im englesku zatitu. Jonathan prihvati ponudu i razvi englesku zastavu na svojoj kolibi. inilo se da e mirno vladati svojim "narodom" koji se sastojao od jednog starog Talijana i jednog portugalskog mulata, kadli se jednog dana prigodom pregleda obale svoga carstva Jonathan utopi, ili ga utopie, to se zapravo ni danas ne zna. Doe godina 1816. Napoleona zatoie na Sv. Heleni, i Engleska, da bi ga bolje uvala, uspostavi jednu posadu na otoku Asce-sionu, a drugu na Tristanu da Cunha. Posada se na Tristanu sastojala od jedne ete topnika s Rta dobre nade i jednog
213
odreda Hotentota. Posada osta na otoku do 1821, a kad je zatoenik na Sv. Heleni umro, vratie je na Kap.
-  Meu njima bijae samo jedan Evropljanin - nadoda Paganel - kaplar, kot...
-  Ah! kot! - ote se majoru, koji se osobito zanimao za svoje zemljake.
-  Zvao se William Glass - nastavi Paganel. - On osta na otoku sa svojom enom i s dva Hotentota.  Malo zatim pridruie se kotu dva Engleza, jedan mornar i jedan ribar s Temze,  bivi konjanik argentinske vojske. Napokon 1821. spasi se na Tristanu jedan brodolomac s Blendon-Halla zajedno sa svojom mladom enom.   Tako je 1821.   na   otoku bilo est mukaraca i dvije ene.  Godine 1829. bijae sedam mukaraca, est ena i etrnaestoro djece. Do 1835. porastao je broj stanovnika na etrdeset, a sad ih ima tri puta vie15.
-  Tako poinju nacije - pripomenu Glenarvan.
-  Povijest  Tristana  da  Cunha  htio  bih  zavriti  samo time, da mi se ini da to otoje zasluuje ime Robinzonovih otoka isto toliko koliko i Juan Fernandez. Doista, kao to su dva  mornara  uzastopce  ostavljana  na  Juanu  Fernandezu, umalo da nisu dva uenjaka ostala na Tristanu da Cunha, 1793. jedan moj  zemljak, Aubert Dupetit-Thouars, zanesen strau skupljanja bilja radi prouavanja, zaluta i stie na brod upravo u trenutku, kad je kapetan   ve   dao   dizati sidro.   A 1824. jedan va zemljak, dragi Glenarvane, August Earle, osta punih osam mjeseci na otoku. Kapetan je naime zaboravio da je on na kopnu, i odjedrio je prema Rtu.
-  E, to e rei rastresen kapetan! - dobaci major. - Bez sumnje vam je neto u rodu, Paganele?
-  Nije, majore, ali bi zasluio da bude.
S geografovim odgovorom svri se razgovor.
U noi je Duncanova posada imala obilan lov i ubila pedesetak velikih tuljana. Kad im je ve dopustio da love, Glenarvan nije mogao zabraniti da lovinu i iskoriste. Sutranji dan upotrijebie za dobivanje ulja i spremanje koa korisnih perajara. Putnici naravno iskoriste i taj drugi dan odmora za izlete po otoku. Glenarvan i major ponijee puke, da okuaju divlja otoka. Na etnji dooe do podnoja brda, gdje je tlo bilo posuto krhotinama, troskom, upljikavom, crnom lavom i drugim tvarima izbaenim iz vulkana.
214
Podnoje se brda izdizalo iz metea klimavih stijena. Teko bi se bilo prevariti o vrsti golemog iljka, i engleski ga je kapetan Carmichael s pravom oznaio kao ugasli vulkan.                       !
Lovci opazie nekoliko veprova. Jednog obori major. Glenarvan se zadovolji s nekoliko pari crnih jarebica, od ko-jih e brodski kuhar pripremiti izvrsnu peenku. Na povienim ravnicama ugledae mnogo koza. Bilo je mnogo ponositih, smjelih i snanih divljih maaka kojih su se i psi po-bojavali. One su se brzo mnoile, i jednog e dana postati veoma opasne zvijeri.
U osam sati svi bijahu na brodu, a nou Duncan otplovi s otoka Tristana da Cunha koji vie nikad nee vidjeti.
Tree poglavlje OTOK AMSTERDAM
John Mangles namjeravao je ukrcati ugljen na Rtu dobre riade. Morao se prema tome malo udaljiti od trideset sedme paralele i poi dva stupnja prema sjeveru. Duncan se nalazio ispod zone pasatnih vjetrova i naiao je na snane zapadne vjetrove, veoma povoljne za jedrenje.* Za manje od est dana prevali tisuu i trista milja koje dijele Tristan da Cunha od Afrikog rta. U tri sata poslije podne, 24. studenog, ugledae brdo Stol, a neto kasnije John opazi i brdo Signal koje oznauje ulaz u zaljev. Brod ue oko osam sati i obori sidro u luci Cape Town.
Paganel je kao lan Geografskog drutva znao da je Afriki rt prvi put ugledao 1486. portugalski admiral Bar-tolomeo Diaz, a da ga je oplovio tek 1497. glasoviti Vasco da Gama. Kako bi to Paganel mogao zaboraviti, kad je Camoes opjevao slavu tog ppmorca u svojim Lusiadama! Ali tim povodom Paganel uini jednu zanimljivu napomenu. Da je Diazu uspjelo oploviti Rt dobre nade 1486, to je est godina prije prvog putovanja Kristofa Kolumba, Ameriku bi otkrili mnogo kasnije. Doista je put oko Rta mnogo krai i vodi
* To je podruje antipasatnih vjetrova kojima je granici oko tridesete paralele.
215
ravno u Istonu Indiju. Zato je veliki genovski pomorac zaplovio put zapada, nego da skrati put u zemlju mirodija? Da su dotada ve oplovili Rt, njegovo putovanje ne bi imalo svrhe, pa ga po svoj prilici ne bi ni poduzeo.
Grad Cape Town lei u pozadini zaljeva Cape Bay, a utemeljio ga je 1652. Nizozemac van Riebeck. To je glavni grad vane kolonije16 koja postade engleska poslije ugovora od 1815. Duncanovi putnici iskoristie priliku da ga pregledaju.
Za etnju su imali samo dvanaest sati vremena, jer je kapetanu Johnu bio dovoljan jedan dan za nadopunu zaliha i htio je otputovati ve 26. ujutro. Uostalom, nije ni trebalo vie vremena, da se prokrstare ta pravilna polja ahovske ploe, koja se zove Cape Town i na kojoj trideset tisua stanovnika, jedni bijeli, a drugi crni igraju kraljeve, kraljice, konje, pjeake, a moda i luake.17 Tako se barem izrazio Paganel. Kad se pogledala kula koja se die jugoistono od grada, pa vladina palaa i perivoj, burza, muzej i kameni kri, to ga je podigao Bartolomeo Diaz u doba otkria, i kad se popila aa pontajca, najbolje konstancije,18 ostalo je jo samo da se otputuje. To putnici i uinie sutradan u zoru. Duncan otplovi, razapevi preku, sonjau, prve-njau, konjau, te za nekoliko dana oplovi taj glasoviti Rt oluja, kome je optimist, portugalski kralj Ivan I, sasvim neumjesno dao ime Dobre nade.
Od Rta do otoka Amsterdam trebalo je prijei dvije tisue i devet stotina milja. Po mirnu moru i s povoljnim vjetrom taj put prevalie za deset dana. Putnici na moru koji su imali vie sree nego putnici u pampama, nisu se mogli poaliti na prirodne elemente. Zrak i voda koji se na kopnu okomie na njih, sad se ujedinie da im pospjee put.
- Ah! More! More - ponavljao je Paganel. - To je pravo bojno polje, gdje se ogledaju ljudske snage, a brod je pravo prijevozno sredstvo civilizacije! Razmislite o tome, dragi prijatelji! Da je itava zemaljska kugla pokrivena samo kopnom, u XIX stoljeu jo ne bismo poznavali ni jednu tisuinu njegove povrine. Pogledajte, to se dogaa u unutranjosti velikih zemalja. ovjek se jedva moe odvaiti da poe u sibirske stepe, na visoravni Sredinje Azije, u afrike pustinje, na amerike prerije, u sredinu prostrane
216
australske ploe, na osamljene ledene krajeve oko Polova. Najodvaniji uzmaknu, najhrabriji podlegnu. Nitko ne moe proi. Prijevozna sredstva su slaba; vruina, bolesti i divlja-tvo uroenika, sve su to nesavladive zapreke. Vie razdvaja ljude dvadeset milja pustinja, nego pet stotina milja mora! Stanovnici jedne i druge obale mogu se nazvati susjedima, a stranci su, ako ih dijeli tek neka uma! Engleska granii Australijom, dok Egipat, na primjer, kao da je deset milijuna kilometara udaljen od Senegala, a Peking antipod Petrograda. itavo je more danas lake prijei nego malu Saharu. Kako ono ree jedan ameriki uenjak:* more stvara uope srodstvo meu svim dijelovima svijeta.
Paganel je govorio takvim zanosom, da ak i major nije smogao rijei kojom bi ublaio himnu oceana. Da su traei Harrvja Granta morali slijediti trideset sedmu paralelu preko kontinenta, na to se ne bi bili odvaili. Ali more sad prenosi hrabre putnike od jedne obale do druge - i u prvi osvit dana ono im otkri iz njedara svojih valova neku planinu.
Pokaza se otok Amsterdam na 3748' june geografske irine i 7724'** istone geografske duine. Njegov se visoki unjasti vrh vidi po vedru vremenu na pedeset milja daljine. U osam sati naveer njegov je jo nejasan oblik pruao gotovo istu sliku kao Tenerifa.
-  Prema tome - napomenu Glenarvan - nalii   i   na Tristana da Cunha.
-  Sasvim   toan  zakljuak  -  ree   Paganel  -  prema onom geometrografskom pravilu, da su dva otoka koja slie treem slina i meusobno.   Osim toga dodajem, da otoje Amsterdam, isto kao i Tristan da Cunha, obiluje tuljanima i Robinzonima.
-  Robinzona ima dakle svagdje?!   -  zaueno  e lady Helena.
-  Tako je, gospoo - potvrdi Paganel. - Malo poznajem otoka koji ne bi imali dogaaje te vrste, i sudbina je napisala roman o Robinzonu davno prije nego va neumrli zemljak Daniel Defoe.
-  Gospodine Paganele - na to e Mary Grant - dopustite mi jedno pitanje.
* Kapetan Maury. ** 754' istono od parikog meridijana.
217
-  I dva, draga gospoice, a ja u vam odgovoriti.
-  Da li bi vas bilo strah, kad bi vas ostavili na nekom pustom otoku?
-  Mene? - u udu e Paganel.                              z
-  Nemojte sad samo poeti tvrditi, dragi prijatelju - umijea se major - da vam je to najmilija elja!
-  To ne tvrdim - odgovori geograf. - Ali takav me doivljaj ne bi ba previe naljutio. Zapoeo bih novi ivot. Bavio bih se lovom, ribolovom, zimi bih izabrao stan u kakvoj spilji, a ljeti na kakvu stablu, naao bih skladita za moju etvu, eto, kolonizirao bih svoj otok.
-  I to sasvim sam?
-  Sam-samcat,   ako  ustreba.   Uostalom,  jesmo  li  ikad sami na tom svijetu? Zar ne moemo nai prijatelja i meu ivotinjama, pripitomiti malo jare, rjeitu papigu ili ljupka majmuna? Pa ako vam sudbina poalje jo i jednog druga, kao to je bio vjerni Petko, to jo treba pa da ovjek bude sretan? Dva prijatelja na grebenu, i srea je tu.   Pomislite eto, major i ja ...
-  Hvala! - prekinu ga major.   -   Nisam ni najmanje raspoloen glumiti ulogu Robinzona, i glumio bih je veoma loe.
-  Dragi gospodine Paganele - prekori ga lady Helena - eto vas je opet mata odnijela u carstvo tlapnja.  Ja mislim da se stvarnost mnogo razlikuje od snova. Vi mislite samo na one zamiljene Robinzone koje je sudbina brino dovela na izabrani otok i koje priroda tetoi kao razmaenu djecu. Gledate samo lijepu stranu slike.
-  to, gospoo, zar vi mislite da ovjek ne moe biti sretan na pustu otoku?
-  Ne vjerujem, ovjek je stvoren za drutvo, a ne za samou.  Samoa moe stvoriti samo oaj. Sve je samo pitanje vremena. Nesretnika, koji se tek spasio iz valova, moda u poetku rastresu brige stvarnosti ivota i borba za opstanak.   Moda i brige sadanjosti zasjene strahovanja za budunost.  Ali kasnije, kad osjeti da je posve sam, daleko od sebe slinih, bez i trunka nade, da e ikad vidjeti svoj kraj i svoje drage, to onda misli i koliko pati? Njegov mu je ivot itav svijet.   itavo je ovjeanstvo u njemu samom, a kad se priblii smrt, strana smrt u osamljenosti, on je kao
218
posljednji ovjek posljednjeg dana svijeta. Vjerujte mi, gospodine Paganele, ne bih se htjela nai na mjestu tog ovjeka!
Paganel se, iako nerado, pokori dokazivanju lady Helene, ali raspravu o lijepim i loim stranama osamljenosti nasta-vie sve do trenutka, kad se Duncan usidri na jednu milju od otoka Amsterdama.
To se osamljeno otoje u Indijskom oceanu sastoji od dva rastavljena otoka, razmaknuta oko trideset i tri milje, i to' tono na meridijanu indijskog poluotoka. Sjeverni se otok zove Novi Amsterdam ili Sveti Petar, a juni Sveti Pavao. Ali valja priznati da su ih geografi i pomorci esto zamjenjivali.
Te je otoke otkrio u prosincu 1796. Nizozemac Vlaming, a kasnije ih je ponovo izvidio d'Entrecasteaux, kad je s brodovima Esperance i Recherche traio La Perousea.1^ Tog je dana poela zbrka s tim otocima. Pomorci Barrovv, Beau-temps-Beaupre u d'Entrecasteauxovom atlasu, zatim Hors-burg, Pinkertom i drugi geografi uvijek nazivahu Svetog Petra Svetim Pavlom i obratno. Tek asnici austrijske fregate No-vara na svom putu oko svijeta2" uzmogoe 1859. izbjei tu pogreku koju je Paganel nastojao svakako ispraviti.
Otok Sveti Pavao koji lei juno od otoka Amsterdam, zapravo je nenaseljen otoi, on je, bolje rei, jedno jedino unjasto brdo, vjerojatno ugasli vulkan. Otok Amsterdam naprotiv moe imati opseg od kojih dvanaest milja. K njemu su upravo plovili amcem Duncanovi putnici. Na njemu ivi nekoliko dobrovoljnih prognanika, koji se privikoe na bijedni ivot. Oni su ribarski uvari koji zajedno s otokom pripadaju nekom Otovanu, trgovcu s otoka Reunion. Taj vladar, koga jo ne priznae evropske velevlasti, dobiva svoju "civilnu listu" od sedamdeset i pet do osamdeset tisua, franaka na godinu lovei, solei i izvozei cheilodactylus, koji je poznat pod manje uenim imenom - bakalar.
Uostalom, otok Amsterdam kao da je od sudbine odreen da postane i ostane francuski. On je pripadao po pravu prvovlasnitva Caminu, brodovlasniku iz Saint-Denisa, zatim Bourbonu, napokon je nekakvim meunarodnim ugovorom ustupljen jednom Poljaku, kome su ga obraivali madaga-skarski robovi. Poljak ili Francuz, to je sve isto - i tako
219
poljski otok  postade   francuski,  vlasnitvo  gospodina Oto-vana.
Kad je Duncan doplovio, 6. prosinca 1864, stanovnitvo otoka bilo je poraslo na trojicu: jednog Francuza i dva mulata, sva trojica predstavnici trgovaca i vlasnika. Paganel se prema tome mogao rukovati s jednim svojim zemljakom, s potovanim gospodinom Viotom tada ve starcem. Taj ih je "mudri starac" primio veoma uljudno. Za njega je bio osobito sretan dan, kad je mogao primiti Ijubezne goste. Sveti Petar posjeuju samo lovci na tuljane, a rijetko kad jo i ki-tolovci; ti su ljudi po naravi dosta hrapavi, a nisu se ni mogli mnogo ugladiti u drutvu morskih pasa.
Gospodin Viot predstavi svoje pomonike, oba mulata. Oni, pa nekoliko divljih veprova koji se ugnijezdie u unutranjosti, i vie tisua bezazlenih pingvina, sainjavahu itavo stanovnitvo otoka. 
Kuica, u kojoj su ivjela ta tri otoana, nalazila se na jugoistonoj strani otoka u pozadini 


prirodne luke koja je nastala nakon odrona jednog dijela brda.
Otok je posluio kao utoite brodolomcima jo davno prije vladavine Otovana I. Svi putnici sluahu sa zanimanjem Paganelovu pripovijetku koju je poeo priati ovim rijeima: Povijest dvaju kota naputenih na otoku Amsterdamu.
Bilo je to 1827. Kad je engleski brod Palmira prolazio u vidokrugu otoka, on opazi kako se s otoka uzdie dim. Kapetan se priblii obali i opazi kako dva ovjeka daju znakove za pomo. Poalje amac na kopno, i on doveze Jacque-sa Painea, mladia od dvadeset i dvije godine, i Roberta Pro-udfoota, ovjeka od etrdeset i osam godina. Nesretnici su bili u takvu stanju da se nisu mogli prepoznati. ivjeli su ve osamnaest mjeseci bez prave hrane i gotovo bez pitke vode, jeli koljke, lovili ribu jednim svinutim avlom, a katkad bi uhvatili koje mlado divlje prase trei za njim. Ponekad bi ostali i po tri dana bez jela, bdijui kao vestalke kraj vatre, koju upalie zadnjim ostatkom gube. Nisu je smjeli nikad ostaviti, nosili su je sa sobom na svojim ekskurzijama kao predmet najvee vrijednosti. ivjeli su u krajnjoj bijedi, odricanju i patnjama. Paine i Proudfoot bijahu se iskrcali na otok s jedne ribarske kune21 koja se bavila lovom na tuljane. Prema ribarskom obiaju trebali su se opskrbljivati krznom i uljem za vrijeme od mjesec dana, ekajui povratak kune.
220
Ali kuna nije vie nikad dola. Poslije pet mjeseci pristao je na otok brod Hope, koji je plovio put Tasmanije, ali kapetan u svom divljakom hiru koji se niim ne moe opravdati, ne htjede primiti ta dva kota. Otputovao je, a da im nije ostavio ni jedan jedini dvopek ili bar ognjilo. Nesretnici bi bili sigurno uskoro podlegli, da ih nije Palmira, prolazei na vidik pokraj otoka Amsterdama, opazila i uzela na brod.
Drugi dogaaj koji se spominje u povijesti otoka Amsterdama, ako takav greben uope moe imati povijest, jest doivljaj kapetana Perona. Ovaj se put radilo o nekom Francuzu. Taj doivljaj poinje dodue slino kao i dogaaj sa kotima, a jednako se i svrava: na otoku je dobrovoljno ostao, brod se nije vratio po njega, i napokon ga uzima neki strani brod, to ga hir vjetrova dovodi do tog otoja, poslije punih etrdeset mjeseci ekanja. Samo to je boravak kapetana Perona vezan uz krvavu dramu, udnovata je slinost te ive drame s izmiljenim doivljajima glavnog junaka iz romana Daniela Defoa pri povratku na svoj otok.
Kapetan Peron bijae se iskrcao sa etiri mornara, dvojicom Engleza i dvojicom Francuza, da za petnaest mjeseci lovi morske lavove. Lov bijae sretan, ali kad se poslije petnaest mjeseci brod nije vratio po njih, i kad se malo-pomalo po-troie namirnice, meunarodni odnosi postadoe upravo nesnoljivi. Oba se Engleza pobunie protiv kapetana Perona i sigurno bi ga ubili, da mu ne pomogoe oba njegova zemljaka. Od tog trenutka obje stranke vrebaju jedna na drugu dan i no s orujem u ruci. as kao pobjednici, as kao pobijeeni ivljahu jedni i drugi uasnim ivotom bijede i straha. Sigurno je da bi jedna stranka bila unitila drugu, da nije napokon jedan engleski brod vratio u domovinu nesretnike koje je pitanje narodnosti rastavilo na tom grebenu Indijskog oceana.
Eto, to su dogaaji, to se odigrae na otoku. Dvaput su na Amsterdamu naputeni mornari nali utoite i dvaput ih je providnost spasila iz bijede i sigurne smrti. Ali od tog doba nije na otoku nastradao nijedan brod. Od brodoloma bi se nala kakva podrtina na alu, a brodolomci bi doli k ribarima gospodina Viota. Starac je ve mnoge goduae ivio na otoku, i nikad mu se nije pruila prilika da ponudi gostoprimstvo rtvama mora. O Britanniji i o kapetanu Gran-
221
tu nije znao nita. 
Brodolom se nije dogodio ni na Amsterdamu ni na Svetom 

Pavlu, jer bi to ribari i kitolovci koji esto obilaze otoke, sigurno doznali.
Glenarvana takav odgovor nije ni iznenadio ni raalostio. Kod tih zadravanja njegovi su drugovi i on vie traili, gdje kapetan Grant nije, nego gdje jest. Oni su samo htjeli ustanoviti njegovu nenazonost na raznim tokama paralele, i to im je sad bila jedina svrha. Stoga bi odlueno da Duncan otputuje odmah sutradan.
Putnici su do mraka pregledavali otok, koji je pruao veoma privlanu sliku. Ali ni njegova flora ni fauna zajedno ne bi mogle ispuniti ni jedan list papira osminskog formata, pa da je pie i prirodopisac najopirnijeg stila. Red sisavaca, ptica i riba zastupalo je samo nekoliko divljih svinja, burni-a22, albatrosa, grgea i tuljana. Tople i eljezovite vode izvirale su na mnogo mjesta iz crne lave, a njihove su se guste pare kretale iznad vulkanskog tla. Neki su od tih izvora imali veoma visoku temperaturu vode. John Mangles uroni termometar koji pokaza stotinu sedamdeset i est stupnjeva Fa-hrenheita*. Ribe, koje ulovie nedaleko od tog mjesta, skuhae za pet asaka u toj vodi koja samo to nije kipila. To je sprijeilo Paganelovu namjeru da se okupa.
Predveer nakon lijepe etnje Glenarvan se oprosti od potovanog gospodina Viota. Svi mu zaeljee najbolju sreu na njegovu pustom otoku. Za uzvrat starac im zaeli dobar uspjeh na ekspediciji, a Duncanov amac odvede putnike na brod.
etvrto poglavlje
OKLADE JACOUESA PAGANELA I MAJORA MAC NABBSA
Duncanovi su kotlovi poeli brujati ve 7. prosinca u tri sata ujutro. Posada poe uvitlavati2^ sidreno vitlo, sidro doe stubokom24, popusti s pjeanog dna u luici, i mornari ga digoe na sohu25. Vijak se poe okretati, i jahta otplovi na pu-
* 80 stupnjeva Celzija.
222
inu. Kad putnici u osam sati izioe na palubu, Amsterdam se gubio u sumaglici obzorja. Plovili su zadnjom etapom na trideset i sedmoj paraleli. Od Australije ih je jo rastavljalo tri tisue milja. Samo da zapadni vjetar ustraje dvanaestak dana i da more ostane mirno, pa e Duncan stii na cilj svog putovanja.
Mary Grant'i Robert promatrahu s uzbuenjem valove koje je po svoj prilici sjekla i Britannia nekoliko dana prije brodoloma. Tu se moda kapetan Grant borio na onesposobljenom brodu uz smanjenu posadu sa stranim orkanima Indijskog oceana, osjeajui kako ga neka neodoljiva sila pritiskuje k obali. John Mangles pokazivao je djevojci tok morskih struja oznaenih na brodskoj karti i tumaio joj stalnost njihova smjera. Jedna od tih struja, koja tee poprijeko Indijskim oceanom, vodi prema australskom kontinentu, i njezin se utjecaj osjea od zapada prema istpku, koliko u Tihom, toliko i u Indijskom oceanu. Tako je po svoj prilici i Britannia zanijeta prema obali sa slomljenim jarbolima i razbijenim krmilom, to jest onesposobljena za borbu s bijesom mora i neba, i ona se morala razbiti na obali.
Ali tu iskrsnu jedna potekoa. Sudei po Trgovakim i brodarskim novinama, zadnje su vijesti o kapetanu Grantu potjecale iz Calaa, i to od 30. svibnja 1862. Kako je onda 7. lipnja, to jest samo osam dana poslije odlaska iz Perua, Britannia mogla dospjeti u Indijski ocean? Zapitae" o tome i Paganela. On im dade takav odgovor, da je morao zadovoljiti i one koji nita ne vjeruju.
est dana nakon odlaska s otoka Amsterdam, to jest 12. prosinca, razgovarahu na krmenom nadgrau lord i lady Glenarvan, Robert i Mary Grant, kapetan John, Mac Nabbs i Paganel. Kao obino, govorilo se o Britanriiji, jer je to bila jedina misao svih na brodu. Ba tom prilikom iskrsnu pitanje koje sve zbuni i pomuti im nade.
Kad je Glenarvan postavio neoekivano pitanje, Paganel podie naglo glavu. Zatim umjesto odgovora poe po poruku. Kad se vratio, samo slegnu ramenima kao ovjek, koga je stid, to se dao pokolebati "takvim tricama".
- Dobro, dragi prijatelju - ree Glenarvan - odgovorite nam neto.
223
-  Neu - jogunasto e Paganel - ja u postaviti samo jedno pitanje, i to kapetanu Johnu.
-  Govorite, gospodine Paganele - ponuka ga John Man-gles.
-  Moe li brzi brod preploviti itav taj dio Tihog oceana, izmeu Amerike i Australije za mjesec dana?
-  Moe, ako prevali dvije stotine milja za dvadeset i etiri sata.
-  Je li to izvanredno velika brzina?
-  Ni najmanje; kliperi2" dostiu jo i vee brzine.
-  Dobro - nastavi Paganel - umjesto da itate u poruci "7. lipnja", pretpostavite da je morska voda nagrizla jednu brojku tog datuma, pa itajte "17. lipnja" ili "27. lipnja", i sve je jasno.
-  Zbilja - zaudi se lady Helena - od 31. svibnja do 27. lipnja . . .
-  Mogao je kapetan Grant prijei preko Pacifika i doi u Indijski ocean!
Paganelov zakljuak primie svi s oitim zadovoljstvom.
-  Razbistrili smo jo jednu toku   -   ree   Glenarvan - i to zaslugom naeg prijatelja. Sad nam jo ostaje samo doi u Australiju i potraiti tragove Britannije na zapadnoj obali.
-  Ili na istonoj obali - nadoda John Mangles.
-  Imate pravo, Johne.   Nita nam u poruci ne kae, da li se katastrofa dogodila na zapadnoj ili na istonoj obali. Moramo traiti na obje  strane na tokama,  gdje trideset sedma paralela sijee Australiju.
-  Imate li, milorde, i u tom pogledu kakve sumnje? - zapita djevojka.
-  Ah! Nema gospoice - pouri se John Mangles s odgovorom kojim je htio rastjerati bojazni Mary Grant.   - Slobodan sam napomenuti njegovoj  visosti da bi kapetan Grant, kad bi se bio iskrcao na istonoj obali Australije, gotovo odmah naao pomo i potporu,   itava je ta obala tako rei engleska i naseljena je kolonistima. Posada Britannije ne bi bila morala prijei ni deset milja pa da naie na zemljake.
-  Tako je, kapetane Johne! - doda Paganel. - Slaem se s vama. Na istonoj obali, u zaljevu Twofold, u gradu
224
Eden, bio bi Harry Grant naao utoite u kakvoj engleskoj koloniji, a uz to jo i prijevozno sredstvo za povratak u Evropu.
-  To znai, da brodolomci nisu mogli nai ista takva sredstva na dijelu Australije, kamo nas vodi Duncan - zapita lady Helena.
-  Nisu, gospoo - odgovori Paganel - obala je pusta. Nema nikakva puta ni u Melbourne ni u Adelaidu.  Ako se Britannia razbila na grebenima to obrubljuju tu obalu, ostala je bez ikakve pomoi, kao da se razbila na negostoljubi-vim afrikim obalama.
-  Ali to se onda dogodilo s mojim ocem za ove dvije godine? - zapita Mary Grant.
-  Draga Mary - odgovori Paganel - vi smatrate kao sigurno, zar ne, da je kapetan Grant poslije brodoloma doao na australsko kopno?
-  Da, gospodine Paganele - odgovori djevojka.
-  Pa dobro, to je moglo biti s kapetanom Grantom, kad. je stigao na kontinent. Nema tu mnogo pretpostavki. Ima ih samo tri. Ili je Harry Grant s drugovima stigao u engleske kolonije, ili su ih zarobili domproci, ili su se, napokon, izgubili u golemoj australskoj pustinji - Paganel zauti i potrai u oima slualaca izraaj odobravanja svog naina izlaganja.
-r Nastavite, Paganele - zamoli ga lord Glenarvan.
-  Nastavljam - odgovori Paganel. - Najprije odbacujem  prvu pretpostavku.  Harry  Grant  nije mogao  doi 'u engleske kolonije, jer bi onda bio spaen i on bi ve- odavno bio kod svoje djece u svom dragom gradu Dundee.
-  Jadni otac! - proapta Mary Grant. - Ve su dvije godine to ivi bez nas!
-  Pusti, sestro, neka govori gospodin Paganel, on e nam napokon rei...
-  Na alost, neu, drago dijete! Ja mogu samo ustvrditi da su kapetana Granta zarobili Australci, ili...
-  A ti domoroci - prekinu ga hitro lady Glenarvan - da nisu to ...?
-  Budite bez brige, gospoo - umiri je uenjak, koji je shvatio, to je pomislila lady Helena. - Ti su domoroci dodue divlji, tupi i na najniem stupnju ljudske inteligencije, ali su mirni i nisu krvoloni, kao njihovi susjedi na
15   Djeca kapetana Granta
225
Novom Zelandu. Ako su oni zarobili brodolomce s Britan-nije, moete mi vjerovati, da im ivot nije nikad u opasnosti. Svi se putnici u tome slau, da Australce hvata groza, kad vide krv, i da su u njima nali vjerne saveznike, kad je trebalo odbiti napadaj kanjenika, koji su i te kako krvoloni ...
-  uli ste, to kae gospodin Paganel - ree lady Helena gospoici Grant. -r- Ako je va otac u rukama domorodaca, to se nasluuje i u poruci, mi emo ga nai.
-  Ali ako se izgubio u golemoj zemlji? - uzvrati djevojka pogledavi Paganela ispitujui.
-  Pa mi emo ga nai!   Zar ne,  dragi prijatelji?  - zapita Paganel.
-  Bez i trunke sumnje - odgovori Glenarvan koji htjede skrenuti razgovor na manje alostan put. - Ne mogu pretpostaviti, da se mogao izgubiti...
-  Ni ja - doda Paganel.
-  A je li Australija velika? - zapita Robert.
-  Australija, dragi djeae, ima tako oko sedam stotina sedamdeset i pet milijuna hektara, neto kao etiri petine Evrope.
-  Zar toliko? - zaudi se major.
-  Da, Mac Nabbse, na metar tono. Smatrate li da tako velikoj zemlji pripada pravo da se zove kontinent, kako se naziva u poruci?
-  Svakako, Paganele.
-  Ali nadodajem - nastavi uenjak - da se spominje malo putnika, koji su se izgubili u toj prostranoj  zemlji. Mislim da je Leichart jedini, za iju se sudbinu ne zna, ali sam doznao u Geografskom drutvu, kratko vrijeme prije polaska, kako Mac Intvre misli, da mu je uao u trag.
-  Zar nisu istraeni   svi   dijelovi  Australije?  -  zapita lady Helena.
-  Nisu, gospoo - odgovori Paganel - nije to lak posao. Kontinent nije nita bolje poznat negoli unutranjost Afrike, pa ipak tome nisu krivi odvani putnici. Od 1606. pa do 1862, istraivalo je Australiju vie od pedeset istraivaa, to u unutranjosti kopna, to du obala kontinenta.
-  Ah! ba pedeset! - dobaci major sumnjajui.
226
-  Da, Mac Nabbse, ba toliko. Sluao sam kako priaju o  mornarima,  koji  su  istraivali  australsku obalu unato opasnosti zbog nesigurne plovidbe, kao i o putnicima, koji su propjeaili itav kontinent.                  '
-  Pa ipak, ba pedeset - zainati se major.
-  Ja u vam dokazati, Mac Nabbse, da ih je toliko - uzvrati Paganel, izazvan protivljenjem.
-  Dokaite, Paganele!
-  Ako mi ne vjerujete, nabrojit u vam tih pedeset imena naizust.
-  Oh! - jogunasto e major. - Eto kakvi su uenjaci, oni sve vjeruju.
-  Majore - izazovno  e  Paganel - okladimo  se!   Vi o svoj karabin Purdey Moore & Dickson, a ja o svoj dalekozor Sevretan!
-  Zato ne, Paganele, ako vam je to veselje? - odgovori Mac Nabbs.
-  Dobro, majore! - kliknu uenjak. - S tim karabinom neete vie oboriti ni srne ni lisice, osim ako vam ga ne pozajmim, a to u vam uvijek rado uiniti.
-  Paganele - ozbiljno e na to major -- kad god vam ustreba dalekozor, izvolite se samo posluiti.
-  E, kad je tako, onda ponimo! - odluno e Paganel. Gospoe i gospodo, budite galerija, koja sudi. Ti, Roberte, biljei bodove!
Lord i lady Glenarvan, Mary i Robert, major i John Man-gles, svi se pripremie da sluaju geografa, jer ih je prepirk'a zabavljala. Uostalom, bila je rije o Australiji, kamo ih sad vodi Duncan; povijest tog kontinenta mogla im je samo dobro doi. Pozvae Paganela da im pokae svoju mo pamenja.
-  Mnemozino, boice pamenja - uzviknu Paganel - majko djevianskih muza, nadahni svog vjernog i gorljivog oboavatelja! Prije dvije stotine pedeset i osam godina, dragi prijatelji, za Australiju se nije ni znalo. Slutilo se, dodue, da postoji nekakav veliki juni kontinent. Dvije karte iz godine 1550, koje se uvaju u biblioteci vaeg Britanskog muzeja, dragi Glenarvane, spominju neku zemlju na jugu od Azije, a zove se Velika portugalska Java. Ali te karte nisu dosta vjerodostojne. A sad prelazim na XVII stoljee, u godinu
227
m
1606. Te godine neki panjolski pomorac, Quiros, otkri zemlju, koju naziva Australia de Espirito Santo. Neki pisci tvrde da je on otkrio otoje Nove Hebride, a ne Australiju. O tome neu raspravljati. Broj Roberte, tog Ouirosa, i hajdmo dalje!
-  Jedan - zapoe brojiti Robert.
-  Iste godine nastavi traiti nove zemlje dalje prema jugu Luiz Vaz de Torres, Ouirosov zamjenik zapovjednika flote. Ali slava velikog otkria pripada Nizozemcu Theodo-riku Hertogu. On se iskrca na zapadnoj obali Australije, na geografskoj irini od 25, i dade joj ime Eendracht, po imenu svog broda. Poslije njega dolazilo je sve vie pomoraca. Zeachen otkri 1618. na sjevernoj obali zemlju Arnheim i zemlju Van Diemen. Jean Edels nastavi ta otkria prema zapadu 1619. i prozva svojim imenom dio zapadne obale. Leeuvvin se 1622. spusti do rta koji nosi njegovo ime. De Nuitz i Witt po-punie otkria svojih prethodnika, i to prvi prema zapadu, a drugi prema istoku. Njihove je radove nastavio kapetan Carpenter koji je sa svojim brodovima prodro u onaj golemi polukruni izrez, to ga danas zovemo zaljev Carpentaria. Napokon 1642. poznati pomorac Tasman oplovi otok Van Diemen, za koji je mislio da je vezan s kopnom, i dade mu ime generalnog guvernera u Bataviji. Ali mu to ime potomstvo s pravom promijeni i nazove ga Tasmanijom. Tako su pomorci oplovili itavu Australiju. Sad se ve znalo da australski kontinent plau vode obaju ocena. Indijskog i Tihog. Tom junom kontinentu nadjee ime Nova Holandija, i to 1665, upravo onda, kad holandski pomorci izgubie prevlast na moru. To se ime stoga nije ni moglo odrati. Koliko bodova imamo?
-  Deset - veselo e Robert.
-  Dobro - nastavi Paganel - stavljam krii i prelazim na Engleze. Voa gusara, pravi morski vuk, najpoznatiji razbojnik junih mora, Williams Dampier, poslije mnogo ugodnih i neugodnih doivljaja stie 1686. brodom Cygnet na sjeverozapadnu obalu Nove Holandije, na geografskoj irini od 1650'. Stupio je u dodir s domorocima i ostavio nam veoma iscrpan opis njihovih obiaja, njihova siromatva i njihove darovitosti. Godine 1659. doe opet, i to u isti zaljev, gdje se ve bio iskrcao Hartoge. Ali Dampier sad ve nije vie bio
pirat, nego zapovjednik Roebucka, broda kraljevske mornarice. Dotada je otkrie Nove Holandije imalo zapravo samo geografsku vanost. Nije se ni mislilo na to, da bi je trebalo kolonizirati i gotovo tri etvrtine stoljea, od 1699. do 1770, nije na nju doao nijedan pomorac. Ali tada se pojavi najvrsniji pomorac svijeta, kapetan Cook, i novi se kontinent otvori evropskim doseljenicima. Na svakom od svoja tri slavna putovanja James Cook pristade i na Novoj Holandiji. Prvi put doplovi 31. oujka 1770. Poto je uspjeno izvrio promatranje Venerina prolaza ispred Sunca28, Cook se uputi sa svojim malim brodom Endeavour u zapadni dio Tihog oceana. Otkrivi Novi Zeland, stie u jedan zaljev zapadne obale Australije, gdje nae toliko novih biljaka, da ga nazva Botaniki zaljev. On se i danas zove Botanv Bay. Njegove veze s ogranienim domorocima nisu zanimljive. Poslije toga zaputio se prema sjeveru, i na 16" irine Endeavour se nasu-ka na koraljnom grebenu kod rta Tribulation na dvadeset i etiri milje od obale. Prijetila je opasnost da brod svakog asa potone. Pobacae odmah u more ive i topove, ali druge noi plima podie brod i odsuka ga. Samo pukom sluaju treba zahvaliti, to brod nije potonuo, jer je u rupi ostao komad koralja, koji je prilino zabrtvio prodor vode. Cooku je polo za rukom da zavue brod u jednu draicu, gdje utjee rijeka, koju prozva Endeavour. Popravljanje broda trajalo je tri mjeseca. Za to vrijeme Englezi pokuae sklopiti korisne veze s domorocima. U tome su imali veoma malo uspjeha te isplovie. Endeavour nastavi put prema sjeveru. Cook je htio ustanoviti, postoji li kakav prolaz izmeu Nove Gvineje i Nove Holandije. Poslije novih opasnosti, poto je dvadeset puta gotovo ve rtvovao svoj brod, ugleda u jugozapadnom smjeru more, koje mu se otvori u iroku puinu. Naao je prolaz i proao ga. Cook se iskrca na jednom malom otoku. Proglasi, da su englesko vlasnitvo sve zemlje, koje je dotada otkrio, i dade im pravo englesko ime New South Wales (Novi Juni .Wales). Tri godine kasnije zapovijedao je brodovima Aventure i Resolution jedan hrabar zapovjednik. Ti brodovi otplovie pod zapovjednitvom kapetana Furneauxa na istraivanje obala zemlje Van Diemen. Furneaux se zatim vrati, mislei, da su one dio Nove Holandije. Cook se tek 1777. na svom treem putovanju usidrio sa
228
229
svojim brodovima Resolution i Discovary u zaljevu Aventure na Zemlji van Diemen, a odatle je nekoliko mjeseci kasnije otputovao na otoje Sandwich, gdje je poginuo.
-  Velik je to bio ovjek - napomenu Glenarvan.
-  Najslavniji od svih pomoraca koji su dosad ivjeli. Njegov drug Banks predloio je engleskoj vladi, da u Botany Bayu utemelji koloniju. Poslije njega mnogo se drugih mornara svih narodnosti posvetilo otkriima. U svom posljednjem pismu, koje je napisao La Perouse u Botany Bayu 7. veljae 1787, nesretni pomorac izvjetava o svojoj namjeri da e istraiti zaljev Carpentaria i itavu obalu Nove Holandi-je sve do Zemlje van Diemen. Otputovao je, ali se vie nikad nije vratio. Kapetan Philipp utemelji 1788. u Port Jacksonu prvu englesku koloniju. Vancouver premjeri i opisa velik dio juni   obala   tog  novog   kontinenta.   D'Entrecasteaux,   koga poslae, da trai La Perousea, oplovi junu i zapadnu obalu Nove Holandije i otkri na svom putu mnogo novih otoka. Dva mladia, Flinders i Bass, uputie se 1795. i 1797. s mnogo odvanosti na istraivanje june obale obinim amcem od tri metra duine. Bass proe 1797. izmeu Zemlje van Diemen i Nove Holandije, i taj se prolaz prozva njegovim imenom. Te iste godine Vlaming, otkriva otoka Amsterdam, istrai na istonoj obali rijeku Swan River, gdje se igralo mnogo crnih labudova najljepe vrste. Flinders nastavi 1801. svoja zanimljiva istraivanja pa na geografskoj  duini od 13858' i  irini  od 3540' susretne u  Encounter Bayu dva francuska broda, Geographe i Naturaliste, kojima su zapovijedali kapetani Baudin i Hamelin.
-  Ah! Kapetan Baudin? - zaudi se major.
-  Da! emu se udite? - zapita Paganel.
-  Nita, nita. Nastavite, dragi Paganele.
-  Spominjem, nadovezujui na imena tih pomoraca, ime kapetana Kinga koji je od 1817. do 1822, dovrio istraivanje tropskih obala Nove Holandije.
-  S njim imamo dvadeset i etiri imena - ree Robert.
-  Dobro! - odgovori Paganel. - Ve imamo polovicu majorova karabina. A sad, kad sam zavrio s pomorcima, prijeimo na kopnene istraivae.
-  Izvrsno, gospodine Paganele! - pohvali ga lady Helena. - Moram priznati da je vae pamenje pravo udo.
230
-  A to je neobino - ote se Glenarvanu - jo u ovjeka, koji je tako ...
-  Tako rastresen - dobaci Paganel. - Oh, pamenje me slui, samo kad se radi o datumima i dogaajima. Tako je to.
-  Dvadeset i etiri! - kliknu Robert.
-  Evo dvadeset petog: porunik Daws. Bijae to 1789. godinu dana poslije osnivanja kolonije u Port Jacksonu. Pomorci oplovie itav kontinent, ali to je u njegovoj sredini, to jo nitko nije mogao rei. Dugaak niz planina, usporednih s istonom obalom, kao da je branio prilaz u unutranjost. Porunik Daws, poslije putovanja od devet dana, mo-rade se vratiti u Port Jackson. Iste je godine pokuao prebroditi taj visoki lanac kapetan Tench, ali mu nije polo za rukom. Ta dva neuspjeha odvraahu pune tri godine sve putnike, da ne poduzmu tako teak zadatak. Meutim, 1792. nije uspio pokuaj ni pukovniku Petersonu, smjelom afrikom istraivau. Druge godine poe za rukom obinom vodniku engleske mornarice, odvanom Hawkinsu, prijei za itavih dvadeset milja onu crtu koju njegovi prethodnici nisu mogli prekoraiti. Za vrijeme od osamnaest godina mogu* vam navesti samo dva imena: glasovitog pomorca Bassa i kolonijalnog inenjera Bareillera, koji nisu imali vie sree od svojih prethodnika. Tako sam eto doao do godine 1813, kad otkrie jedan prolaz zapadno od Sydneya. Guverner Mac-quarie odvai se 1815. i osnuje mjesto Bathurst s onu stranu Modrih planina. Od tog trenutka obogatie geografiju novim podacima i pomogoe razvitak kolonije: Thorsby 1819; Oxlej, koji prodre tri stotine milja u unutranjost, pa Howel i Hune, koji se uputie ba iz Twofold Baya, kojim prolazi trideset i sedma paralela, i napokon kapetan Sturt, koji 1829. i 1830. istrai tokove rijeka Darling i Murray.
-  Trideset i est - dobaci Robert.   ,
-  Tono! Ve sam odmakao - odgovori Paganel. - Navodim samo radi uspomene Eyrea i Lechardta, koji prijeoe dio zemlje 1840. i 1841; Sturta iz 1845, brau Gregory i Help-manna 1846. u zapadnoj Australiji; Kennedyja iz 1847. na rijeci Victory i 1848,-u Sjevernoj Australiji; Gregoryja iz 1852; Austina iz 1854; Gregoryja 1855. do 1858. u sjeverozapadnom kraju kontinenta; Babbagea od jezera Torrens do jezera Ey-
231
re; i konano dolazim do jednog od najslavnijih putnika u povijesti Australije, do Stuarta, koji je triput preao smionim putovima preko kontinenta. Prvu ekspediciju u unutranjost poduze 1860. Drugi put, ako elite, pripovijedat u vam, kako je etiri puta prokrstarena itava Australija od juga do sjevera. Danas u se ograniiti samo na to, da vam dovrim to dugako nabrajanje, pa za razdoblje od 1860. do 1862, dodajem imenima svih tih odvanih pionira znanosti: brau Dernpster, pa Clarcksona i Harpera, zatim Burkea i Willsa, Nelsona, Walkera, Landsborougha, Mackinlavja, Hovvita ...
-  Pedeset i est! - kliknu Robert.
-  Eto majore - nastavi Paganel - dajem vam punu mjeru, a ipak vam nisam naveo ni Duperrevja, ni Bougain-villea, ni Fitz-Roya, ni Wickana, ni Stokesa ...
-  Dosta! - protenja major satrt brojem.
-  Ni Perona, ni Quoya - nastavi Paganel kao strijela - ni Bennetta, ni Cuninghama, ni Nutchella, ni Tiersa...
-  Milost!
-  Ni Dixona, ni  Streleskoga, ni  Reida, ni Wilkesa, ni Mitchella...
-  Zaustavite se, Paganele! - prekinu ga Glenarvan koji se od sveg srca smijao. - Nemojte satrti nesretnog Mac Nabbsa! Budite milostivi! Eto priznajte da ste ga pobijedili.
-  A karabin? - pobjedniki e Paganel.
-  Va  je,  Paganele - skrueno  e  major - i  alim za njim. Ali vi biste s vaim pamenjem mogli dobiti itav topniki arsenal.
-  Mislim da nitko ne poznaje bolje Australiju - ree lady Helena. - Ni najneznatnije ime, ni najmanji dogaaj ...
-  O! ba ni najmanji dogaaj opet ne! - na to e major maui glavom.
-  Ha! ta kaete, Mac Nabbse? - lecnu se Paganel.
-  Kaem da moda ipak ne znate ba tono sve pojedinosti, koje se odnose na otkrie Australije.
-  Na primjer! - dobaci Paganel s izraajem nadmonog ponosa.
-  A kad vam kaem jednu, koju vi ne znate, hoete li mi vratiti karabin? - izazovno e Mac Nabbs.
-  Odmah, majore!    '
-  Vrijedi?
232
-  Vrijedi!
-  Dobro. Znate li, Paganele, zato Australija ne pripada Francuskoj?
-  Ali ini mi se...
-  Ili kaite barem razlog koji navode Englezi?
-  Ne znam, majore - prizna kiselo Paganel.
-  Naprosto zato to se 1802. kapetan Baudin, iako nije bio plaljiv, toliko prestraio kreketanja australskih aba, da je digao sidro, to je bre mogao, i otplovio, da se vie nikad ne vrati.
-  ta! - uvrijeeno e uenjak. - Zar se to pria u Engleskoj? Pa to je doista neslana ala!
-  Priznajem da je veoma neslana - uzvrati major - ali nju svatko zna u Ujedinjenom kraljevstvu.
-  Pa to je nedostojno! - uzviknu rodoljubivi geograf. - I to se ozbiljno govori?
-  Prisiljen sam to priznati, dragi Paganele - umijea se Glenarvan usred opeg smijeha. - Zar vi niste znali za to?
-  Nisam. Ali ja prosvjedujem! Uostalom, Englezi nas zovu "abojedima". A, openito uzevi, ovjek se ba ne boji onoga to jede.
-  Pa, to nitko i ne kae, Paganele - skromno e major sa smijekom na usnama.
Eto, tako je glasoviti karabin tvrtke Purady Moore & Dickson ostao u vlasnitvu majora Mac Nabbsa.
Peto poglavlje BIJES INDIJSKOG OCEANA
Dva dana poslije tog razgovora John Mangles odredi podnevni poloaj29 broda i objavi da se Duncan nalazi na 11337' geografske duine. Putnici prouie brodsku pomorsku kartu i ustanovie sa zadovoljstvom da ih od rta Bernouilli dijeli jo samo pet stupnjeva. Izmeu tog rta i poluotoka d'En-trecastreaux australska obala tvori luk, a trideset sedma paralela prolazi ispod nje kao tetiva u luku. Da je s tog poloaja Duncan zaplovio prema ekvatoru, naao bi se pred rtom
233
Chatam, jer je taj rt u tom trenutku bio stotinu i dvadeset milja sjeverno od broda. Duncan je sad plovio onim dijelom Indijskog oceana koji je zaklonjen iza australske obale.
Mogli su se prema tome, nadati da e za etvrt dana vidjeti, kako im se na obzoru uzdie rt Bernouilli.
Zapadni je vjetar bio dotada povoljan i poveavao je brzinu jahte, ali je ve nekoliko dana jenjavao. Malo-pomalo potpuno se stia, te 13. prosinca zavlada potpuna tiina i mlohava se jedra objesie du jarbola.
Da nije imao snaan vijek, Duncan bi bile zarobile oceanske tiine30.
Takvo je stanje atmosfere moglo dugo potrajati. Naveer je Glenarvan o tome razgovarao s Johnom Manglesom. Mladog je kapetana neobino smetalo zatije, jer je vidio, kako mu se ispranjuju ugljenarke31. Razapeo je itavo jedrilje, digao je i prsna i letna jedra, da bi iskoristio i najmanji daak vjetra, ali kako kau mornari, nije bilo ni toliko zraka, da bi kapu napunio.
-  Ipak - napomenu Glenarvan - ne smijemo se previe tuiti; bolja je i tiina nego protivan vjetar.
-  Vaa visost ima pravo - uzvrati John Mangles - ali obino ba ovakve nenadane tiine nagovijetaju promjenu vremena.  Zbog toga ih se bojim. Plovimo granicom monsuna*,   koji od listopada do travnja pue sa sjeveroistoka i, ako nam udari u pramac, mnogo e nam usporiti brzinu.
-  to moemo, Johne? Ako nam se dogodi takva neugodnost, moramo se i s njome pomiriti. Neto emo malo zakasniti.
-  Bez sumnje, samo ako se ne umijea kakva oluja.
-  Bojite li se da e udariti nevrijeme? - zapita Glenarvan promatrajui nebo koje bijae vedro od obzora do zenita.
-  Da - odgovori kapetan. - To kaem samo vaoj visosti, jer ne bih htio prestraiti lady Glenarvan i gospoicu Grant.
-  To je razborito, ali o emu je zapravo rije?
-  Siguran sam da nam prijeti oluja. Ne vjerujte vedrom nebu, milorde. To je najvea varka. Ve dva dana baro-
* Snani   vjetrovi   Indijskog   oceana.   Smjer   im   je   promjenljiv   i   mijenja se   prema   godinjem   dobu.   Ljetni   monsun   pue   suprotnim   smjerom   od   zim-
234
metar naglo pada. To mi ne da mira. Sad je na dvadeset i sedam palaca32. Takvu opomenu ne smijemo zanemariti. Ja se bojim bijesa mora, osobito u junim vodama, jer sam se ve borio s njima. Vodene pare koje se kondenziraju iznad golemih polarnih ledenjaka, povlae stranom snagom zrak i stvaraju jak vjetar. Iz toga nastaju borbe izmeu polarnih i ekvatorijalnih vjetrova. Iz tih se borba raaju cikloni, tor-nadi i mnoge druge oluje, u kojima brod obino izvue krai kraj.
-  Johne - na to e Glenarvan - Duncan je vrst brod, a njegov kapetan vjet mornar. Neka samo doe oluja, znat emo se braniti.
Kad je John Mangles otkrio svoju bojazan, posluao je samo svoj mornarski osjeaj"On je bio vjet "weather-wise", to je engleski naziv za ovjeka koji pogaa vrijeme. Postojano padanje barometra ponuka kapetana da uini sve, to je u takvu sluaju potrebno na brodu.
Oekivao je estoku oluju, koju nebo jo nije nagovije-talo, ali ga njegova nepogreiva sprava nije mogla prevariti. Zrane se struje kreu od onih podruja, gdje je stupac ive visok, prema mjestima, gdje je nizak, to su ta dva podruja blia jedno drugome, to se "ravnotea u zranim slojevima bre uspostavlja i vjetar e biti snaniji.
John osta itavu no na palubi. Oko jedanaest sati nebo se na jugu naoblai. John posla itavu posadu u snast, da ubere gornja jedra. Zadra samo prvenjau, turnjau, ko-njau i preke. U pono vjetar pojaa. Puhao je tada "umjereno jak vjetar"33, a to znai da su estice zraka jurile brzinom od dvanaest metara u sekundi, kripanje jarbola, lupanje vrvi34, rezak prasak jedrilja, kad bi ga vjetar katkada uhvatio otro s porubnika35, stenjanje unutranjih pregrada38, sve je to pokazivalo putnicima ono, to jo nisu iskuali. Paganel, Glenarvan, Major i Robert pojavie se na palubi. Jedni su doli iz radoznalosti, a drugi da pomognu. Po nebu koje je ostalo jo uvijek vedro i puno zvijezda, kotrljahu se gusti oblaci, rastavljeni tokastim mrljama poput koe u leoparda.
-  Orkan? - zapita mirno Glenarvan Johna Manglesa.
- Jo nije, ali uskoro e- odgovori kapetan.
235
U tom trenutku zapovjedi da se uzme zadnji krat37 na konom jedru. Mornari se popee vrzmama38 u privjetrini i tekom mukom ubirahu jedro smanjujui mu povrinu, motajui ga i vezujui za sputeni kria". John Mangles je htio ostaviti razapeto to vie jedara, da bi njima, koliko je vie mogue smirio ljuljanje broda40 i da bi poveao brzinu.
Poto je poduzeo sve mjere opreza, kapetan izda potrebne zapovijedi Austinu i bomanu41, da bi odoljeli udaru orkana koji je mogao naii svaki as. Udvojie vezove amaca i priuvnih oblica na palubi. Pojaae morski vez topa42. Uvrstie pripone i priponice43. Zabrtvie sve otvore na palubi. John, kao asnik na probijenom tvravskom bedemu, nije naputao palubu u privjetrini krmenog nadgraa, odakle je pokuavao odgonetnuti sve tajne koje je u sebi krilo nebo.
Dotada je barometar ve pao na dvadeset i est palaca44, iva u barometarskom stupcu rijetko kada padne tako nisko. Storm-glass4" pokazivae oluju.
Bijae jedan sat poslije ponoi. Lady Helena i gospoica Grant usudie se izai na palubu, jer im u kabinama postade neizdrivo. Vjetar je tada hukao brzinom od dvadeset i sedam metara u sekundi. Zvidao je kroz oputu stranom estinom, elina ela46 su zvuila, kao da je neko gorostasno gudalo prevlailo po njima. Koloturi se sudarahu. Vrv je tekla kroz svoja hrapava grla reskim itanjem. Jedra su praskala, kao da pucaju topovi. Ve su se razvili golemi valovi i obarali se na jahtu koja se njihala na njihovim pjenuavim krestama kao alkion47.
Kad kapetan John opazi putnice, poe urno k njima i zamoli ih da siu odmah pod krmenu palubu, jer su se poneki valovi ve obarali na brod pa su mogli svakog asa odnijeti sve s palube. Lomljava bijae tada ve tako zagluna, da je lady Helena jedva ula mladog kapetana.
-  Prijeti li nam kakva opasnost? - uzmogla je zapitati u trenutku kad se lomljava neto stiala.
-  Nikakva, gospoo - uvjerljivo e John Mangles   - ali ni vi ni gospoica Mary ne smijete ostati na palubi.
Lady Glenarvan i gospoica Grant ne mogoe odoljeti toj zapovijedi, koja je vie naliila na molbu, te sioe pod krmenu palubu ba u trenutku, kad se jedan val prelio pre-
236
ko krmenog zrcala48 takvim udarcem, da su zazveala sva stakla vidnika" u njihovim prostorijama. U tom se trenutku povea snaga vjetra. Jarboli se savijahu pod pritiskom vjetra, inilo se, kao da se jahta izdie iz valova.
-  Uberi prvenjau! - kriknu John Mangles.  -   Spusti konjau i sve preke!
Mornari potrae na svoja mjesta, odrijeie podizae, povukoe uvlakae, spustie preke s praskom, koji1 je nadjaao i huku vjetra, a Duncan je rigao iz dimnjaka itave oblake crna dima i na mahove je mlatio valove krilima svog vijka koji je ovda-onda izlazio iz vode.
Glenarvan, major, Paganel i Robert promatrahu i s divljenjem i sa strahom Duncanovu borbu s valovima. Grevito se dranu stalaka ograde, ne mogavi izmijeniti ni jedne jedine rijei. Promatrahu jata burnica, zloslutnih ptica oluje, kako se poigravaju s bijesnim vjetrom.
U tom se trenutku zau unato itavom bijesu oluje rezak pisak. Para snano zaita, ali ne kroz ispunu cijev, ve iz ventila na samom kotlu. Neobino snano zazvida sigurnosni ventil, jahta se, strahovito nagnu, a Wilsona, koji drae kolo kormila, obori iznenadni udarac ruda. Duncan skrenu bono na valove. Nije vie sluao kormilo.
-  to se dogodilo? - viknu John Mangles, skaui na nadgrae.
-  Brod polijee!50 - kriknu Tom Austin.
-  Da nam valovi nisu odnijeli kormilo?
-  U strojarnicu, u strojarnicu! - vikae strojar.
John pojuri strojarnici i skotrlja se niza stube. itava strojarnica bijae puna pare. Stapovi u cilindrima stajahu nepomino. Ojnice nisu okretale osovinu. Videi da su im svi napori uzaludni, strojar u tom trenutku zatvori glavni parovod i, bojei se za kotlove, otvor i ventile pusti paru da izlazi iz kotla.
-  to se dogodilo? - zabrinuto e kapetan.
-  Ili se vijak iskrivio-ili je o neto zapeo - odgovori strojar - svakako vie ne radi. 
-  to? Moe li se osloboditi? . - Nemogue!
Nije sad bilo vrijeme, ni da se pokua popraviti to oteenje. Jedna im je injenica bila jasna. Vijak se nije mogao
237
okretati, a para, koja nije radila, itala je kroz ventile. John se morao opet osloniti na jedra. Morao je traiti pomo u vjetru koji mu je postao najopasniji neprijatelj.
Pope se na palubu i u dvije rijei opisa poloaj broda Glenarvanu, zatim ga zamoli da sie pod krmenu palubu k ostalim putnicima. Glenarvan htjede ostati na palubi.
-  Ne, vaa visosti! - odluno e John Mangles. - Ovdje moram ostati sam sa svojom posadom. Siite! Brod moe zaroniti i valovi vas mogu nemilosrdno sprati s palube.
-  Ali moemo vam moda pomoi!
-  Siite, siite, milorde, to je najbolje! Ima prilika, kad ja postajem gospodar broda. Siite, ja to hou!
Poloaj je morao biti veoma ozbiljan kad je John Mangles govorio s toliko autoriteta. Glenarvan je shvatio da mora primjerom pokazati poslunost. Sie s mosta sa svoja tri druga k objema putnicama koje su sa strahom ekale ishod borbe s elementima.
-  Moj vrijedni John odluan je ovjek! - ponosno e lord ulazei u blagovaonicu.
-  Da - potvrdi Paganel - on me podsjea na onog bomana iz drame Oluja vaeg velikog Shakespearea,   kad vie kralju, koga vozi na svom brodu: "Odlazite! Mir! U vae kabine! Kad ne moete prisiliti elemente da se umire, onda utite! Miite mi se s puta, kad vam kaem!"
John Mangles, meutim, nije gubio ni jedne sekunde vremena da izvue brod iz opasna poloaja uslijed ukoena vijka. Odlui da se dri u suskrenutu51 poloaju, kako bi se to manje udaljio od svog puta. Trebalo je dakle izloiti jedra i praati ih koso da bi brod izdrao oluju bono. Razapee skraenu konjau, neku vrst letenjae52 na letu velejarbola, a kormilo okrenue podvjetar53.

Jahta je imala dobra pomorska svojstva, pa okrenu 


i izloi bok valovima kao plemenit konj, 'kad Dosjeti ostrugu. Ali hoe li i tako smanjena jedra izdrati? Bijahu saivena od najboljeg platna iz Dundeea. Ali koja bi tkanina odoljela takvim silama?
U suskrenutom poloaju jahta je imala tu prednost, da je valovima izlagala svoje najvre dijelove, a ostala je i u svom poetnom smjeru. Ali je i taj poloaj imao svoje opa-
238
snosti. Brod je mogao duboko upasti u goleme praznine izmeu bregova valova, tako da vie i ne ispliva. No John Mangles nije mogao birati manevre, te ostade s brodom sus-krenut i ostat e tako, sve dok izdri jarbolje i jedrilje. Posada mu bijae pod okom, spremna da priskoi, gdje bude potrebno. John, privezan5* uz pripone, vrebae bijesne valove.
Ostatak noi proe u takvu stanju. Nadali su se da e oluja popustiti kad svane dan, ali im se nada izjalovi. Oko osam sati.ujutro vjetar jo pojaa, udari brzinom od trideset i pet metara u sekundi i pretvori se u orkan.           ,
John ne izusti ni rijei, ali je strepio za svoj brod i za one, koje je prevozio. Duncan se . strahovito naginjao. Spo-nje5^ su kripale, a pranjaci5" debelog kria ibali po kresta-ma valova. Jednog trenutka posada pomisli da je jahta po-legla i da se vie nee izravnati. Ve mornari skoie sa sjekirama u ruci, da presijeku pripone velejarbola, kad se jedra isukae iz porubnika i odletjee kao golemi albatrosi.
Duncan se izravna, ali vie nije imao u jedrima oslonca, koji ga je drao mirno na valovima, niti je imao mogunosti da se odri u svom kursu. Brod se tako strano bacao da je prijetila opasnost da se jarboli slome u samom grlu57. Takvo ljuljanje brod ne bi mogao dugo izdrati, snast bi popustila, oplata bi se rastavila, avovi bi se rastvorili i u brod bi prodrla voda.
John Manglesu osta jedno jedino sredstvo, a to je, da razapne olujnu preku i da se pusti, da ga oluja nosi. To mu je uspjelo poslije naporna rada od vie sati, a vjetar ga je pri tom dvadeset puta prekinuo. Tek oko tri sata poslije podne uzmogoe razapeti letenjau58 na letu velejarbola.
S tim razapetim komadom platna Duncan krene i pojuri sjeverozapadu. Morao je razviti to veu brzinu, jer je o njoj ovisio spas. Katkad je prestigao valove koje je vjetar tjerao zajedno s njim. Sjekao ih je svojim otrim rilom, za-ronjavao je u njih kao kit, a more mu se prelijevalo od pramca do krme ispirajui itavu palubu. Drugi put opet, kad bi mu se brzina izjednaila s kotrljanjem valova, krmi-lo bi prestalo djelovati59, brod bi skrenuo u stranu i samo to ga ne bi okrenulo poprijeko. Napokon se dogaalo i to,
239
da bi valovi, ponijeti orkanom pojurili bre od broda. Valovi bi se tada oborili preko krmene ograde i oprali bi neodoljivom snagom itavu palubu od krme do vrha kljuna.
U takvu opasnu poloaju izmeu nade i oaja, proe itav dan 15. prosinca i no za njim. John Mangles nije ni za tren naputao svoje mjesto. Nije ni okusio hrane. Muila ga je bojazan, koju njegovo mirno lice nije odavalo. Pogledom je uporno pokuavao prodrijeti kroz maglu koja se nagomilala na sjeveru.
Doista se i imao ega bojati. Zbaen sa svoga puta, Dun-can je jurio ravno k australskoj obali stranom brzinom, koju nitko nije mogao smanjiti. John Mangles je osjeao nagonski, drugaije nije ni mogao, kako ga neka munjevita snaga nosi. Svakog se trenutka bojao da e udariti o kakav greben, na kome bi se jahta razbila na tisuu komada. Smatrao je da se obala nalazi barem na dvadeset milja u. zavjetrini od broda. Kopno, to je brodolom i propast broda. Sto puta je bolje biti na irokom oceanu. Od njegova se bijesa brod moe braniti makar i poputajui, ali je izgubljen, kad ga oluja pritisne uz obalu.
John Mangles potrai Glenarvana. Razgovarao je s njim nasamo i opisao mu poloaj, ne umanjujui opasnost. On je razmotrio poloaj s hladnokrvnou mornara, koji je spreman na sve, i zavrio izjavom da e moda biti prisiljen Duncan baciti na obalu.
-  Zato, da bih spasio one, koji su na njemu, ako to bude mogue, milorde.
-  Dobro, Johne - suglasi se Glenarvan.
-  A lady Helena? Gospoica Grant?
-  Obavijestit u ih u posljednjem trenutku, kad ne bude vie nikakve nade, da emo se moi odrati na moru. Izvijestite me!
-  Izvijestit u vas, milorde.
Glenarvan se vrati k putnicama. One, dodue, nisu znale, kolika im opasnost prijeti, ali su instinktivno osjeale da im je blizu. Hrabro su se drale, barem isto toliko koliko i njihovi drugovi. Paganel se uputio u naj neprikladni ja tumaenja atmosferskih strujanja. On je izlagao Robertu koji ga je sluao, zanimljiva isporeivanja izmeu tornada, cik-
Iona i vrtlonih struja.  Major je opet ekao konac s fataliz-mom kakva muslimana.
Oko jedanaest sati kao da je orkan malo popustio, magle se razioe i u trenutnoj vedrini John je mogao opaziti nisko kopno na est milja u zavjetrini. Jurio je ravno prema njemu. Vidjeli su se uasni lomovi valova ,koji su se dizali do petnaest metara. John shvati da su tu sigurno morali nai vrst oslonac, kad su se mogli penjati do te visine.
-  Pred   obalom   su  pjeani   prudovi  -  ree  kapetan Austinu.
-  I ja mislim - potvrdi prvi asnik.
-  U bojoj smo ruci - doda John. - Ako nam ne otkrije kakav prolaz i ako ne provede Duncan kroza nj, propali smo.
-  Sad je visoka voda, kapetane; moda emo moi prijei preko prudova.
-  Ali pogledajte, Austine, bijes  tih valova!  Koji bi ih brod mogao izdrati? Molimo boga da nam pomogne!
Duncan je, meutim, s olujnom prekom letio prema obali uasnom brzinom. Domalo bijae samo dvije milje pred rubom pruda. Magle svakog asa zastirahu kopno. Ipak se Johnu priini da vidi iza tog zida od pjene mnogo mirniju vodu. Tu bi Duncan mogao nai prilian zaklon. Ali kako proi?
John pozva sve putnike na palubu, nije htio da u trenutku brodoloma ostanu zatvoreni u nadgrau. Glenarvan i drugovi pogledae strahovite valove. Mary Grant prbblijedi.
-  Johne - priapnu sasvim tiho Glenarvan mladom kapetanu - ja u pokuati spasiti svoju enu ili u s njom potonuti. Ti se pobrini za gospoicu Grant.
-  Hou, vaa visosti - odgovori John Mangles, prinosei lordovu ruku svojim vlanim oima.
Duncan bijae jo samo nekoliko kabela daleko od prudova. Plima bijae dosta visoka, po mirnom bi moru ispod kobilice80 jahte ostalo dosta vode, da moe prijei preko opasnih pliina. Ali sada bi ti strani valovi podizali i sputali jahtu, nesumnjivo bi njom udarili o dno i razbili je. Ima li ikakva sredstva, da se ublai valjanje valova, da se olaka klizanje njihovih vodenih estica, jednom rijeju, da se smiri to uzavrelo more?
240
16   Djeca kapetana Granta
241
Johnu Manglesu sinu posljednja misao.
-  Ulje! - povika kapetan. - Djeco, lijevajte ulje, lijevajte ulje!
itava posada odmah shvati zapovijed. Trebalo je upotrijebiti sredstvo, koje katkad pomogne. Moe se ublaiti bijes valova, ako se pokriju tankim slojem ulja. Taj se sloj dri na povrini, ublauje udarce i podmazuje estice vode. Djeluje odmah, ali ubrzo i prestane. Kad brod proe takvu umirenu povrinu, more se jo vie uzburka, i teko onome, koji bi slijedio za njim.*
Posada, kojoj je pogibelj ustrostruila snage, podie bave s tuljanovim uljem na prednje nadgrae. Tu ih probie sjekirama i naslonie nad desnu i lijevu obodnicu.
-  Dr'te dobro! - uzviknu John Mangles vrebajui pogodan trenutak.
Za dvadesetak sekunda jahta stie u ulaz koji bijae zakren hunim zidom od pjene. Kucnuo je pravi as.
-  S bojom pomoi, sad! - viknu mladi kapetan.
Nagnue bave i iz njih potekoe potoci ulja. Istog trenutka mastan sloj tako rei uravna pjenuavu povrinu mora. Duncan preletje preko mirne vode i ubrzo se nae s onu stranu opasnih pliina u mirnom bazenu, dok je ocean, oslobodivi se okova, opet buio iza pliina neopisivim bijesom.
esto poglavlje RT BERNOUILLI
Prva briga Johna Manglesa bijae da vrsto usidri svoj brod s dva sidra u ralji81. Sidra je oborio na deset metara dubine. Dno bijae dobro, od tvrda ljunka koji sigurno dri. Nije dakle bilo bojazni, da bi brod orao62 ili da bi nasjeo za vrijeme niske vode. Poslije mnogo sati, koje je proveo u opasnosti, Duncan se sad naao u nekoj vrsti zaljeva
* Pomorski propisi zabranjuju kapetanima upotrijebiti to oajno sredstvo, kad ih slijedi koji drugi brod i kad ulazi u isti prolaz. - Bilj. pisca. - Moderna istraivanja djelovanja ulja dokazae, da se na rubu nauljene povrine stvaraju dodue jai lomovi, kao na rubu neke pliine, ali i njih drugi brod moe ublaiti, ako nauljenu povrinu proiri lijevanjem svog ulja u privjetrini. - Prev.
242
koji je jednim polukrunim rtom bio zaklonjen od vjetrova s puine.
Lord Glenarvan stisnu ruku mladom kapetanu i ree: - Hvala, Johne!
Johnu su te dvije rijei bile najvea nagrada. Glenarvan sauva u sebi tajnu svojih zebnji. Ni lady Helena, ni Mary Grant, ni Robert nisu ni slutili, kakvoj su opasnosti umakli.
Trebalo je ustanoviti jo samo jednu stvar. Na koji je dio obale bacila Duncan ta strana oluja? Gdje e nai svoju paralelu? Koliko je daleko prema jugozapadu rt Bernouilli? Bila su to prva pitanja, koja svi uputie Johnu Manglesu. On odmah pristupi smjeranju i oznai rezultate svojih promatranja na brodskoj karti.
Duncan se uglavnom nije mnogo udaljio od svog puta, jedva dva stupnja. Nalazi se na 13612' istone duine i 3507' june irine, kod Rta katastrofe koji se nalazi na jednom od krajeva june Australije, tri stotine milja od rta Bernouilli.
Rt katastrofa s kobnim imenom ima blizanca u rtu Borda, a to je zapravo jedan rt otoka Kanguroo. Izmeu ta dva rta otvara se prolaz Investigator, koji vodi u dva dosta duboka zaljeva. Sjeverni se "zove Spencer, a juni Saint Vincent. Na istonoj obali junog zaljeva sagraena je luka Adelaide, glavni grad pokrajine koja se zove Juna Australija. Grad je utemeljen 1836, ima etrdeset tisua stanovnika63 i obiluje svim sredstvima za ivot. Ali stanovnitvo se bavi obraivanjem plodne zemlje te iskoritavanjem groa i naranaa, kao i ostalih gospodarskih dobara, vie nego da podie velika industrijska poduzea. Stanovnitvo ima manje inenjera nego ratara, a ne mari ni za obrt ni za trgovinu.
Hoe li Duncan moi popraviti svoje oteenje? O tome je trebalo odluiti. John Mangles htjede ustanoviti, kakav je zapravo kvar nastao. Spusti ronioce iza krme jahte. Ronioci mu javie da se jedno krilo vijka iskrivilo i da je zapelo za krmenu statvu64, pa se zbog toga vijak nije mogao okretati. Procijenie da je oteenje teko. Toliko teko, da se potrebni ureaji za popravak nee moi nai u Adelaidi.
243
Poslije zrela razmiljanja, Glenarvan i k,apetan John od-luie da Duncan jedrei oplovi australsku obalu traei trag Britannije. Zaustavit e se kod rta Bernouilli, gdje e potraiti najnovije vijesti, a zatim e nastaviti put do Melbournea, gdje e moi lako popraviti kvar. Kad se popravi oteenje na Duncanu, on e poi krstariti istonim obalama da bi dovrio traenje.
S tim se prijedlogom svi sloie. John Mangles odlui da iskoristi prvi povoljan vjetar i da isplovi. Nije dugo ni ekao. Predveer se orkan sasvim umirio. Zamijenio ga je povoljan vjetri s jugozapada. Izvrief sve pripreme za odlazak. Na krieve namjestie nova jedra. U etiri sata ujutro mornari ve vitlahu vitlo. Ubrzo sidro doe "subokom", otpusti, i Duncan otplovi. Razapeo je prvenjau, konjau, slje-menjau, preke, sonjau i vrnjau, pa je zajedrio australskim primorjem otro uz vjetar.
Poslije dva sata izgubi se iz vidokruga Rt katastrofa, i brod projedri ispred ulaza koji vodi u prolaz Investigator. Naveer prooe rt Borda, a pokraj rta Kanguroo prooe na nekoliko kabela. Taj je otok najvei od svih malih australskih otoia, a slui kao utoite zatoenicima bjeguncima. Doimao se upravo arobno. Golemi sagovi zelenila pokrivahu slojevite obalne stijene. Kao i u doba otkria 1802. viala su se nebrojena krda klokana kako skau kroL umarke i po ravnicama. Sutradan uputie amce na obalu, da pretrae sve obalne strmine. Za to je vrijeme Duncan krstario desno-lijevo. On se tada nalazio na trideset estoj paraleli, a Glenarvan nije htio sve do trideset osme pustiti nepretraenu nijednu toku.
Jahta je 18. prosinca jedrila otro uz vjetar sluei se burinama85. Mimo obale zaljeva Encounter projedrila je sa svim razapetim jedrima, kao pravi kliper. Na to je mjesto stigao 1828, otkriva Sturt, poto je otkrio Murrav, najveu rijeku june Australije. Sada se nisu vie vidjele zelene obale, kao na otoku Kanguroo, ve samo pu'ste glavice koje su naruavale jednolinost niske isjeckane obale. Ponegdje se isticala pokoja siva strmen ili pak pjeskovit rt, ukratko: suhoa kakvog polarnog kraja.
amci su na tom krstarenju imali teak posao, ali mornari se nisu tuili. Gotovo su ih uvijek pratili Glenarvan,
244
njegov nerazdruivi Paganel i Robert. Oni su htjeli svojim oima otkriti kakav trag od Britannije. Ali ni naj sav jesni je traenje ne otkri nikakva traga od brodoloma. Australske obale ostadoe isto tako nijeme kao i patagonske zemlje. Meutim, nije se smjela gubiti nada, dok se ne doe do toke koja je oznaena u poruci. Oni su tu traili iz ista opreza, samo da ne bi nita ostavili sluajnostima. Po noi bi Duncan zavlaio46, tako da bi se, ukoliko je to mogue drao na mjestu. Preko dana bi se najpaljivije pretraivala obala. Plovei tako stigoe 20. prosinca do rta Bernouilli kojim svrava zaljev Lacepede67, ne naavi ni najmanju podrtinu. Ali taj neuspjeh nije ni u emu poricao poruku kapetana Britannije. Za dvije godine, otkad se dogodila katastrofa, more je zapravo moglo i moralo raznijeti i progutati ostatke trojarbolnjaka i oteti ih grebnima. Osim toga l domoroci su mogli pokupiti sve do posljednjeg iverka, jer oni nanjue brodolom kao gavrani strvinu. Napokon, kad su Harrvja Granta i njegova dva mornara valovi izbacili na obalu i tu ih domoroci zarobili, svakako su ih odvukli u unutranjost kontinenta.
Ali sad je propala i otroumna pretpostavka Jacquesa Paganela. Na argentinskom zemljitu geograf je mogao s pravom smatrati da se brojke u poruci odnose na mjesto, gdje su zarobljeni, a ne na toku brodoloma. Velike pam-paske rijeke i njihovi brojni pritoci mogoe 

doista lako odnijeti u more dragocjenu poruku. 
Tu, naprotiv, u tom dijelu Australije, malo rijeka sijee trideset sedmu paralelu. Rio Colorado i Rio Negro utjeu, dodue, u more, ali protjeu kroz guste i nenaseljene krajeve, dok se glavne australske rijeke Murrav, Yarra, Torrens i Darling ili slijevaju jedna u drugu ili utjeu u more irokim uima, koja postadoe ve veoma prometna sidrita"(r) ili luke sa ivotnim prometom. Kolika je onda vjerojatnost, da krhka boca proe svim tim prometnim rijekama i da doe cijela u Indijski ocean.
Ta nemogunost nije mogla izmai pronicavim umovima. Paganelova je pretpostavka mogla biti vjerojatna u Patago-niji, u argentinskim ravnicama, ali u Australiji nije bila mogua. Paganel je to i sam morao priznati u prepirci koju je izazvao major Mac Nabbs. Bijae sasvim jasno da se stu-
245
pnjevi geografske irine, spomenuti u poruci, mogu odnositi samo na mjesto brodoloma, te da je boca prema tome bila baena u more na mjestu, gdje se Britannija, razbila, na zapadnoj obali Australije.
No Glenarvan razborito pridoda, da to konano tumaenje ipak ne iskljuuje pretpostavku, da bi kapetan Grant mogao biti zarobljen. On je to i sam dao naslutiti u svojoj poruci rijeima: ou ils seront prisonniers de cruels indigenes* a na to moramo misliti. Ali vie nije bilo nikakva razloga, da se zarobljenici trae samo na trideset sedmoj paraleli, a ne i na ostalima.
Nakon duga raspravljanja tog pitanja odluie konano ovo: Ako se na rtu Bernouilli ne nae nikakav trag Britannije, lordu Glenarvanu ne preostaje nita drugo, nego da se vrati u Evropu. Traenje mu dodue nije urodilo plodom, ali on je ipak hrabro i savjesno ispunio svoju dunost.
To je veoma raalostilo putnike na jahti, a Mary i Ro-bert Grant bijahu oajni. Polazei na obalu s lordom i lady Glenarvan, s Johnom Manglesom, Mac Nabbsom i Pagane-lom, oboje kapetanove djece miljahu da e se sad neopozivo rijeiti pitanje spasa njihova oca. Svakako neopozivo, jer je Paganel mudro dokazao, opet u jednoj prepirci, da bi se brodolomci bili ve odavna vratili u domovinu, da se njihov brod razbio na grebenima istone obale.
-  Nadajmo se!  Nadajmo se!  Nikad ne smijemo gubiti nade! - ponavljala je lady Helena djevojci koja je sjedila kraj nje u amcu, dok su se vozile k obali. - Boja nas ruka nee ostaviti.
-  Da, gospoice Mary - nadoveza kapetan John - ba u trenutku, kad ljudi iscrpe sve snage, jave se nebesa i kao nekim udom otvore im nove putove.
-  Neka vas bog uslia, gospodine Johne! - zahvalno e gospoica Grant.
Obala je bila jo samo jedan kabel daleko. Svravala se blagim nagibom i protezala se dugim rtom dvije milje prema moru. amac prista u prirodnoj draici izmeu dva ko-raljna grebena, koji se tek stvarahu i koji e s vremenom opasati vrstim obruem junu stranu Australije. Ve i takvi, kao to su sada, bili bi dovoljni da raspore tnip broda, pa
* Gdje e ih okrutni uroenici zarobiti. - Prev.
246
se i Britannia mogla tu razbiti i potonuti s itavom posadom.
Duncanovi se putnici iskrcae bez potekoa na sasvim pustoj obali. Slojevita je strma obala tvorila vijenac visok dvadeset do dvadeset i pet metara. Teko bi se bilo popeti na taj prirodni bedem bez Ijestava i kuka. Sreom, John Mangles otkri pol milje junije zgodnu pukotinu koja je nastala uslijed odrona litice. More je bez sumnje udaralo u taj zid od krhke sadre, kad pobjesni za ekvinocija69, i tako je ruilo dijelove gornjih slojeva.
Glenarvan i drugovi pooe usjeklinom i popee se na vrh litice dosta strmini nagibom. Robert se uzvera kao mlada maka gotovo okomitom stranom, a na veliku alost Pa-ganela, koji se posramio, to su njegove duge etrdesetogodinje noge pobijeene od malih dvanaestogodinjih. Ali u naknadu za to on je ostavio iza sebe - i to daleko! - mirnog majora, koga se sve to nije ba nita ticalo.,
Ubrzo se itavo drutvo skupi i stade promatrati ravnicu, koja se sterala pred njima. Bio je to prostran neobraen ravnjak, pun grmlja i ikare, neplodan kraj, koji je Glenarvan usporeivao s "glenima" kotske nizine, a Paganel s neplodnim "landama" u Bretanji. Ali ako je taj predjel uz obalu bio naoko nenaseljen, u daljini su neke tvorevine odavale prisutnost ovjeka - ne divljaka ve radnog ovjeka - a to je svakako bio dobar znak.
-  Vjetrenjaa! - uskliknu Robert.
Doista, na tri milje pred njima okretahu se na vjetru krila vjetrenjae.
-  Zbilja je vjetrenjaa - potvrdi Paganel,  koji  je  odmah onamo uperio svoj  dalekozor.   - Eto malog spomenika,  i  skromna  i  korisna;   njegova je slika uitak mojim oima.
-  Tako je slina zvoniku - ree lady Helena.
-  Da, gospoo, ona melje tjelesnu hranu, a zvonik duhovnu. I s toga su gledita slini.
-  Hajdemo do vjetrenjae! - uzviknu Glenarvan. Pooe. Nakon pola sata otkri im se nova slika: ugledae
zemlju, obraenu rukom ovjeka. Neplodno zemljite naglo ustupi mjesto obraenim poljima. Umjesto iblja vidjee nedavno iskren zabran, ograen ivicom. Po livadi, koja
247
l
je bila omeena velikim akacijama presaenim s rsadnika na otoku Kanguroo, paslo je nekoliko goveda i pet-est konja. Malo-pomalo pojavie se i itna polja, nekoliko jutara zemlje pod zlatnim klasjem, pa plastovi sijena poput golemih konica, vonjaci s novim ogradama, krasan vrt, dostojan Horacija(tm), gdje se korisno udruilo s ugodnim, zatim staje i dobro rasporeene nuzgredne zgrade, te napokon jednostavna, ali udobna kuica. Nju je radosno nadvisivala vjetrenjaa sa iljastim zabatom i milovala pominom sjenom velikih krila.
Na lave etiriju velikih pasa koji najavljivahu dolazak stranaca, u taj as izae iz glavne kue ovjek prijazna* lica, a moglo mu je biti oko pedeset godina. Za njim su ili njegovi sinovi, pet lijepih i snanih djeaka, te njihova majka, krupna i jaka ena. Doljaci se nisu mogli prevariti, u tom je ovjeku bio olien savren tip irskog kolonista, kome je dojadila bijeda njegove domovine, pa je doao potraiti sreu i blagostanje na drugoj strani mora, u krugu svoje vrijedne obitelji, usred novih zgrada i na gotovo jo nedirnutoj zemlji.
Glenarvan i njegovi ne mogoe se ni predstaviti, ne stigoe izgovoriti ni imena, ni izrei tko su i to su, nego ih ovjek odmah pozdravi srdanim rijeima:
-  Dobro doli, dragi stranci, u kuu Paddyja O'Moorea!
-  Vi ste Irac? - uzvrati Glenarvan, prihvativi ruku, koju mu je domain pruio.
-  Bio  sam  -  odgovori  Paddy O'Moore. -  Sad  sam Australac. Uite, ma tko bili, gospodo, ovo je vaa kua.
Tako ljubazan poziv nije se mogao odbiti. Gospoa O'Moore povede lady Helenu i gospoicu Grant u kuu, dok su naseljenikovi sinovi pomogli putnicima skidati oruje.
Prostrana, svjea i svijetla soba zapremala je itavo prizemlje kue, koja je bila sagraena od jakih vodoravno poloenih greda. Pokustvo su sainjavale drvene klupe, privrene uz ivo obojene zidove, pa desetak klupica, dva hrastova ormara s bijelim porculanskim posuem i sjajnim kositrenim vrevima, te irok i dugaak stol, za kojim bi se moglo udobno smjestiti dvadeset gosti. Sve1 je odgovaralo vrstoj kui i njezinim snanim stanovnicima.
248
l
Na stolu je ve bio pripremljen objed. Zdjela s juhom dimila se izmeu peene govedine i ovjeg buta, a oko njih bijahu veliki pladnji s maslinama, groem i naranama. Na stolu bijae sve to je potrebno, a ni suvinog nije nedostajalo. Uz prijazna domaina i Ijubeznu domaicu, te uz primamljiv prostran i obilan stol, bilo bi upravo runo ne sjesti. Ve je bila dola na objed s farme i posluga, koju je domain smatrao sebi ravnom. Paddy O'Moore pokaza rukom gostima njihova mjesta i ree skromno lordu Glenarvanu:
-  Oekivao sam vas.
-  Vi? - iznenaeno e lord.
-  Uvijek oekujem one koji dou - odgovori Irac.
Zatim ozbiljnim glasom izree molitvu. Obitelj stajae puna potovanja. Lady Helenu ganu lijepa jednostavnost obiaja, a pogled njezina mua pokaza joj da se i on s njom divi.
Svi uivahu u objedu. Razgovor se poveo o svemu i svaemu. kot i Irac veoma su bliski. Tvveed*, irok tek nekoliko metara, izdubao je dublji jaz izmeu kotske i Engleske nego onih stotinu kilometara Irskog kanala, to dijeli staru Kaledoniju od zelenog Eirea71. Paddy O'Moore pripovjedi povijest svog ivota, povijest svih iseljenika, koje je bijeda odagnala iz domovine. Mnogi odlaze u daleke krajeve traiti sreu, pa nau samo jad i nevolju. Misle da im srea nije sklona, umjesto da krive svoju glupost, lijenost i svoje poroke. Svatko, tko je razborit, odvaan, tedljiv i vrijedan, mora uspjeti.
Takav je bio, a takav je i sada Paddy O'Moore. Otiao je iz Dundalka, gdje je umirao od gladi, poveo je obitelj u australske zemlje, iskrcao se u Adelaidi, nije se htio zaposliti kao rudar, ve je radije izabrao ratarski posao koji manje ovisi o razliitim okolnostima. Poslije dva mjeseca poeo je obraivati zemlju, koja mu je danas sretno urodila.
itav je teritorij june Australije podijeljen na imanja po osamdeset jutara.** Vlada je ta imanja podijelila koloni-
* Rijeka,  koja dijeli kotsku od Engleske. ** Jedno jutro ima 0,404 hektara.
249
stima. Na svakom od njih ratar moe zasluiti, koliko mu treba za ivot, a svake godine moe jo pritedjeti po osamdeset funti sterlinga.
Paddy O'Moore je to znao. Pomoglo mu je i to, to se razumio u gospodarske poslove. ivio je i tedio, pa je s dobiti od prvog imanja stekao druga. Obitelj mu se razvijala, a isto tako i farma. Irski seljak postade posjednikom. Iako njegovo gospodarstvo jo nije imalo ni dvije pune godine opstanka, sad je ve imao pet stotina jutara zemlje, koju je svojom rukom iskrio, a na njoj je i pet stotina grla stoke. Postao je svoj gospodar, dok je prije bio evropski rob. Osjeao se slobodan, kao to se samo moe biti u najslobodnijoj zemlji na svijetu.
Na tu povijest irskog iseljenika gosti odgovorie iskrenim i srdanim estitanjem. 
Kad je Paddy O'Moore svrio, svakako je oekivao 

da e mu iskrenost uzvratiti povjerenjem, ali to nije izrekao. On je bio od onih ednih ljudi, koji kau: eto tko sam ja, ali ja vas ne pitam, tko ste vi. Glenarvan je elio odmah govoriti o Duncanu, o njegovu boravku kod rta Bernouilli, kao i o istraivanju, koje vodi neumornom ustrajnou. AH kao ovjek, koji ide ravno k cilju, on zapita najprije Paddvja O'Moorea o brodolomu Britannije.
Irev odgovor bijae nepovoljan. Nikad nije ni uo da se spominje taj brod. Ve je proteklo dvije godine, a da nije nastradao nijedan brod ni ispred rta ni iznad njega. Budui da je Britannia nestala prije dvije godine, mogao je dakle ustvrditi s punom sigurnou, da brodolomce nije more bacilo na zapadnu obalu.
- A sad vas pitam, milorde, zato me to pitate - zaudi se domain.
Glenarvan ispripovjedi doseljeniku povijest poruke, put jahte i sve, to poduzee, da pronau kapetana Granta. On nije krio, da su mu se sruile sve najljepe nade, pred tako sigurnom tvrdnjom, te da mu se priinja, kako nee nikad nai brodolomce s Britannije.
Te rijei moradoe uiniti bolan utisak na sve Glenarva-nove sluaoce. Robert i Mary Grant sluahu ga suznih oiju. Paganel nije mogao smoi ni rijei, kojom bi ih mogao utjeiti ili im barem probuditi neku nadu. Oaj je ve
250
bio obuzeo sve dobre ljude, koji dooe s Duncanom uzaludno ak do tih dalekih obala, kadli odjednom zaue rijei:
- Milorde, hvalite boga i zahvalite mu se! Ako je kapetan Grant iv, onda iyi u Australiji.
Sedmo poglavlje (                                 AYRTON
Ne moe se opisati iznenaenje koje izazvae te rijei. Glenarvan skoi i, gurnuvi stolicu, kliknu:
-  Tko to kae?
-  Ja - odgovori jedan od Paddy O'Moorovih slugu, koji je sjedio na dnu stola.
-  Ti, Ayrtone! - ote se doseljeniku koji bijae vie iznenaen i od samog Glenarvana.
-  Ja - odgovori Ayrton tronutim, ali odlunim glasom, - Ja, kot, kao i vi, milorde.  Ja, jedan od brodolomaca   s Britannije.
Ta izjava proizvede neopisiv utisak. Mary Grant, polu-onesvijetena od uzbuenja, mrtva od sree, klonu u naruaj lady Helene. John Mangles, Robert i Paganel skoie sa svog mjesta i pohitjee onome, koga je Paddy O'Moore nazvao Ayrtonom.
Tome ovjeku bijae oko etrdeset i pet godina; izraaj mu bijae grub, a veoma otar pogled krio mu se u dubokoj onoj upljini. Zacijelo je bio neobino snaan unato mravu tijelu: sve same kosti i ivci i, kako kae jedna kotska poslovica, nije tratio vrijeme na nakupljanje debela mesa. Bio je srednjega stasa, irokih plea, odrjeita dranja razborita i odluna lica, iako tvrdih crta; sve je to inilo dobar utisak. Tragovi nedavne bijede koji su mu se jo vidjeli na licu, poveavali su naklonost, koju je izazvao. Vidjelo se da je mnogo prepatio, iako se osjealo, da je to ovjek koji moe podnijeti mnogo patnja, oduprijeti im se i svladati ih.
Glenarvan i njegovi prijatelji osjetie to na prvi pogled.
251
Ayrton je sad postao najvanija linost. Glenarvan, kao tuma osjeaja svih drugova, obasu ga pitanjima, na koja je Ayrton pripravno odgovarao. Susret Glenarvana s Ayrto-nom uinio je oito na obojicu dubok dojam.
Glenarvan je stoga i postavljao prva pitanja bez ikakva reda, kao da su navirala sama i protiv njegove volje.
-  Vi ste brodolomac s Britannije?
-  Da, milorde, voa odjeljka72 kapetana Granta - odgovori Ayrton.
-  Jeste li se spasili, s njim poslije brodoloma?
-  Ne, milorde, ne! U tom smo se stranom trenutku rastali, mene je more odnijelo s palube i bacilo na obalu.
-  Prema tome, vi niste jedan od ona dva mornara, koji se spominju u poruci?
-  Ne, nisam ni znao za tu poruku. Mora da ju je kapetan bacio kad mene vie nije bilo na brodu.
-  A kapetan? to je s kapetanom?
-  Mislio sam da se utopio; iezao je kao i itava posada Britannije. Mislio sam da sam ja jedini ostao iv.
-  Ali vi rekoste da je kapetan Grant iv.
-  Ne. Rekao sam: ako je kapetan iv ...
-  Dodali ste: on je u Australiji...
-  Doista, samo tu moe biti.
-  Dakle, ne znate gdje je.
-  Ne znam, milorde. Ponavljam vam: mislio sam, da se utopio ili da se razmrskao na grebenima. Od vas tek prvi put ujem da je moda iv.
-  Pa onda, to znate? - zapita Glenarvan.
-  Samo to. Ako je kapetan Grant iv, onda se nalazi negdje u Australiji.
-  A gdje se zapravo dogodio brodolom? - zapita tada major Mac Nabbs.
To je pitanje trebalo zapravo postaviti kao prvo, ali od uzrujanja zbog tog dogaaja, u urbi, da to prije dozna, gdje je kapetan Grant, Glenarvan nije ni pitao, gdje se Britannia razbila. Razgovor, koji je dotada tekao nelogino i napreskok, koji je svaku stvar samo dotaknuo, a nije je produbio, koji je mijeao injenice i brkao datume, sad potee razboritijim tokom, i ubrzo se poee jasno i tono
252
otkrivati pojedinosti mrane povijesti pred oima svih slu-alaca.
Kad ga je Mac Nabbs zapitao, Ayrton odgovori:
-  Kad su me valovi odnijeli s katela73, gdje sam sputao preku, Britannia je jurila prema australskoj obali. Bili smo jo udaljeni od nje manje od dva kabela. Brodolom se prema tome dogodio na tom istom mjestu.
-  Na trideset sedmom stupnju june irine? - uplete se John Mangles.
-  Na trideset sedmom stupnju - ponovi Ayrton.
-  Na zapadnoj obali?
-  Ne! Na istonoj - hitro e odjelnik.
-  Kad se to dogodilo?
-  U noi 27. lipnja 1862.
-  Tako je, ba tako! - kliknu Glenarvan.
-  Vidite, dakle, milorde! - uvjeravao je Ayrton - da sam mogao rei, ako je kapetan Grant jo iv, da ga treba traiti na australskom kontinentu i nigdje drugdje.   ,
-  I trait emo ga, i nai emo ga, prijatelju, i spasit emo ga! - kliknu Paganel. - Ah! dragocjena poruko, moram priznati, da si pala u ruke veoma pronicavih ljudi - nadoda bezazleno uenjak.
Nitko jamano nije uo tih Paganelovih rijei. Glenarvan i lady Helena, Mary i Robert Grant opkolie Ayrtona. Stiskahu mu ruke. inilo se, kao da im prisutnost toga ovjeka jami, da je Harry Grant jo iv. Kad se mornar mogao spasiti u trenutku brodoloma, zato se ne bi spasio u toj katastrofi i kapetan. I on je mogao ostati iv i zdrav. Ayrton je rado ponavljao, da bi kapetan Grant mogao biti iv isto kao i on. Gdje je on, to ne bi znao rei, ali je svakako na tom kontinentu. Na tisuu pitanja koja mu postavljahu, odgovarao je razborito i veoma tono. Dok je govorio, gospoica Mary mu je stiskala ruku. U njemu je gledala oeva druga, pomorca, jednog od mornara s Britannije! On je ivio kraj Harryja Granta, s njim je plovio svim morima i prkosio istim opasnostima! Mary nije mogla skloniti pogled s njegovog grubog lica i plakala je od sree.
Dotada nikome nije palo na pamet da posumnja u osobu odjelnika i u istinitost njegovih rijei. Moe li se sasvim povjerovati Ayrtonovim rijeima, pitao se samo major, a
253
moda i John Mangles, jer su obojica bili po naravi nepovjerljivi. Iznenadni je susret doista mogao izazvati stanovite sumnje. Avrton je naveo dodue sasvim tone injenice i datume, ak i pojedinosti, koje uinie dubok dojam. Ali ni najtonije pojedinosti ne daju sigurnost, i openito se zna, da se ba la obino potvruje tonou pojedinosti. Mac Nabbs pridra svoje miljenje za sebe i uzdra se da ga ne iskae.
Sumnje Johna Manglesa nisu mogle dugo odolijevati mornarevim rijeima, i on mu povjerova, da je pravi drug kapetana Granta, kad ga je uo, kako govori djevojci o njezinu ocu. Avrton je dobro poznavao Mary i Roberta. Vidio ih je u Glasgovvu prije odlaska Britannije. On ih je podsjetio na oprotajni objed na brodu, koji je kapetan priredio svojim prijateljima.' Bio je nazoan i gradonaelnik Mac Intvre. Roberta, kome je bilo tek deset godina, bijahu povjerili bomanu Diku Turneru, a djeak mu je pobjegao i popeo se na sljemeni kri.
-  Tako je! Tako je! - klimnu Robert Grant.
Avrton je tako spominjao tisuu sitnica, ne pridajui im, kako se inilo, one vanosti koju im je davao John Mangles. Kad bi se zaustavio, Mary bi ga zamolila svojim umiljatim glasom:
-  Jo,  gospodine Avrtone,  govorite nam  jo  o naem ocu!
Odjelnik uini po volji djevojci to je bolje znao. Gle-narvan ga nije htio prekidati, iako je elio postaviti barem dvadeset mnogo korisnijih pitanja. Lady Helena mu je pokazala Marvnu radost i to ga zadra.
U tom razgovoru Avrton ispria povijest Britannije i opisa njezin put po Tihom oceanu. Mary Grant je poznavala dobar dio tog puta, jer je primala redovito vijesti sve do mjeseca svibnja 1862. Za vrijeme od te godine dana Har-ry Grant je bio pristao na glavne otoke u Oceaniji. Posjetio je Hebride, Novu Gvineju, Novi Zeland i Novu Kaledoniju. Katkada se sukobio s osvajaima posjeda, koji nisu uvijek imali sasvim dokazanih prava. Cesto je morao podnositi i zlu volju engleskih vlasti, jer su Englezi bili obavijestili sve svoje kolonije o njegovu brodu. On je, meutim, bio otkrio jednu vanu toku na zapadnoj obali Papuazije. Mislio je
254
da bi se tu mogla lako utemeljiti jedna kotska kolonija, kojoj bi napredak bio unaprijed osiguran. Doista, jedna dobra luka kao uporite izmeu Moluka i Filipina morala bi privlaiti brodove, osobito onda, kad bude prokopan Sueski kanal jer e kanal smanjiti vanost puta oko Rta dobre nade. Harrv Grant bijae jedan od onih koji su u Engleskoj hvalili Lessepsovo74 djelo, i nije htio zbog politikog suparnitva osporavati golemu meunarodnu vrijednost tom pothvatu.
Poslije izvianja Paupe, Britannia je otplovila radi nadopune zaliha u Callo, a iz te je luke otplovila 30. svibnja 1862, da se preko Indijskog oceana i oko Rta dobre nade vrati u Evropu. Tri tjedna poslije odlaska strana oluja onesposobi brod. Jahta je polegla na desni bok. Moradoe* smjesta posjei jarbole, da se izravna. Na dnu se pojavi prodor koji ne mogoe zabrtviti. Iznurena je posada ubrzo utala. Ne mogoe osloboditi sisaljke. Osam je dana orkan nosio Britanniju kao igraku. U kaljui je voda nadola na tri metra. Brod se sve vie uronjavao. amce je odnijela oluja ve u poetku. Bili bi potonuli s brodom, da nisu ugledali istonu obalu Australije. To je bilo 27. lipnja, kako je Paganel izvrsno odgonetnuo iz poruke. Brod se ubrzo nasukao na obalu. Osjetie straan udarac. U tom trenutku Avrtona poklopi i odnese val, nae se u pjeni lomova i onesvijesti se. Kad se osvijestio, naao se u rukama domorodaca, koji ga odvedoe u unutranjost kontinenta. Otada nije vie nita uo o Britanniji. Opravdano je pretpostavljao da se razbila na opasnim grebenima Twofold Baya i da je potonula sa itavom posadom. Tu se svravala povijest koja se odnosila na kapetana Granta. Prianje su esto prekidali bolni uzvici sluaa. Major nije mogao posumnjati u istinitost, jer bi se pokazao nepravednim. Ali poslije povijesti Britannije svakoga je zanimao jo i tok Avrtonova ivota. Doista, poruka im bijae najbolji dokaz, da'je kapetan Grant sa svoja dva mornara preivio brodolom, kao i Avrton. Po sudbini jednoga moglo se zakljuiti i o sudbini drugih. Zamolie stoga Avrtona, da im pripovjedi svoje doivljaje. Pripovijest bijae jednostavna i kratka.
Domoroci nekog plemena odvedoe brodolomce kao zarobljenike u krajeve, koje natapa Darling, to jest etiri sto-
255
tine milja sjeverno od trideset sedme paralele. Tu je ivio u krajnjoj bijedi, jer je i pleme bilo bijedno, ali ga nisu zlostavljali. Proivio je dvije godine munog ropstva. U srcu je meutim, uvijek gajio nadu, da e se osloboditi. Vrebao je svaku i najmanju priliku, iako je znao, da e ga bijeg izloiti nebrojenim opasnostima.
Jedne noi u listopadu 1864. zavara butinost domorodaca i pobjee u dubinu beskrajnih uma. itav je mjesec ivio samo o korijenju, paprati i mimozinoj smoli, lutao je tim prostranim nenaseljenim krajevima, upravljajui se danju po suncu, a nou po zvijezdama. Prelazio je movare, rijeke, planine i sve one puste krajeve kontinenta, kojim su proli rijetki istraivai na svojim smjelim putovanjima. Napokon je polumrtav i iscrpljen stigao do Paddy O'Moorova gostoprimljivog doma, u kome je kao uzvrat za svoj rad naao sretan ivot.
-  Ako se Avrton hvali sa mnom - na to e naseljenik, kad je mornar svrio svoju povijest - i ja se mogu pohvaliti njime. On je razborit i estit ovjek, dobar je radnik, i Paddy O'Mooreov dom bit e  njegov,  toliko dugo, koliko god on eli.
Ayrton se zahvali pokretom ruke i prieka, hoe li ga jo to zapitati. Bijae, meutim, uvjeren, da je ve zadovoljio razumljivu radoznalost slualaca. to bi jo mogao odgovoriti, to nije rekao ve stotinu puta? Glenarvan upravo htjede poeti raspravljati, to bi se sad moglo poduzeti poslije susreta s Ayrtonom i poslije njegovih obavijesti, kad se major obrati mornaru i zapita ga:
-  Vi ste bili odjelnik na Britanniji?
-  Jesam - odgovori Ayrton bez oklijevanja.
Pa osjetivi da je neki poriv nepovjerenja ili neka ma i najmanja sumnja morala ponukati majora da to zapita, doda:
-  Uostalom, u brodolomu sam spasio svoj ugovor.
On odmah izae iz sobe i poe po tu slubenu ispravu. Bijae odsutan manje od jedne minute, ali je Paddy O'Mo-ore ipak imao vremena rei:
-  Milorde,  mogu  vam  potvrditi, da je  Ayrton  poten ovjek. Za ova dva mjeseca, to je kod mene u slubi, nisam se mogao na njega potuiti. Znao sam povijest njegova
256
brodoloma i ropstva. Poten je ovjek i zasluuje vae povjerenje.
Glenarvan je ve htio odgovoriti, da nije ni sumnjao u Ayrtona, kad se on vrati i pokaza ugovor, koji je bio u potpunom redu. Bila je to isprava koju su potpisali brodovlasnici Britannije i kapetan Grant. Mary odmah prepozna rukopis svog oca. Tu je pisalo, da je Tom Ayrton, mornar prvog reda, ukrcan kao voa odjeljka na trojarbolnjaku Bri-tannia iz Glasgowa. Sad se vie nije moglo sumnjati u Ayrto-novu osobu, jer je teko bilo pretpostaviti, da se ugovor nalazi u njegovim rukama, a da nije njegov.
-  Sad vas molim - ree Glenarvan - da se porazgo-vorimo, to bi bilo najbolje da poduzmemo. Posavjetujmo se svi zajedno. Vae e nam miljenje, Ayrtone, biti najdragocjenije, i bit u vam osobno zahvalan, ako nam ga kaete.
Ayrton razmisli nekoliko trenutaka pa odgovori:
-  Zahvalan sam vam na povjerenju, koje mi iskazujete, i nadam se da u se pokazati dostojnim. Prilino poznajem zemlju'i obiaje domorodaca, pa ako vam mogu biti od koristi ...
-  Dakako - prekine ga Glenarvan.
-  Ja mislim kao i vi - nastavi Ayrton - da se kapetan Grant sa svoja dva mornara spasio iz brodoloma, ali kako nisu doli do engleske naseobine, a nisu se ni javili, smatram, da im je sudbina slina mojoj, te da ih je kakvo domorodako pleme zarobilo.
-  Vi eto ponoviste, Ayrtone, to sam ja ve ustvrdio - ree Paganel. - Domoroci su zarobili brodolomce, dogodilo im se dakle ono, ega su se bojali. Ali smijemo li pretpostaviti, da su i njih, kao i vas odvukli sjeverno od trideset sedmog stupnja.
-  Po svoj prilici, gospodine - odgovori Ayrton. - Neprijateljska plemena ne ive u blizini engleskih oblasti.
-  To e nam oteati traenje - pripomenu Glenarvan dosta zbunjen. - Kako da pronaemo trag zarobljenicima u unutranjosti tako velika kontinenta?
Nakon te napomene zavlada dua tiina. Lady Helena is-pitivie pogledom drugove, ali joj nitko ne odgovori. ak je i Paganel utio, protivno svom obiaju. Njegovo mu otro-umlje otkaza poslunost. John Mangles je koraao velikim
17   Djeca kapetana Granta
257
koracima po sobi, kao da je na palubi svog broda i u nekoj neprilici.
-  A  vi,  gospodine  Avrtone  -  ree  tada  lady  Helena mornaru - to biste vi uradili?
-  Gospoo - odgovori naglo Avrton - ja bih se vratio na Duncan i otplovio ravno na mjesto, gdje se dogodio brodolom. Tamo bih potraio savjet prema prilikama, a moda bih sluajno naao i kakve tragove, koji bi mi pomogli.
-  Dobro - na to e Glenarvan - samo moramo priekati dok se popravi Duncan.
-  Ah! Zar je brod oteen? - zapita Avrton.
-  Da - odgovori John Mangles.
-  Teko?
-  Nije, ali je za popravak potreban ureaj, kojega nemamo na brodu. Jedno se krilo vijka iskrivilo i nigdje se ne moe popraviti nego u Melbourneu.
-  Zar ne moete jedriti? - zapita odjelnik.
-  Moemo, ali ako udare protivni vjetrovi, Duncanovo bi se putovanje u Twofold Bay oteglo, a brod se ipak mora u svakom sluaju vratiti u Melbourne.
-  Dobro, onda neka ide u Melbourne! - kliknu Paganel. - A mi emo bez njega u zaljev Twofold.
*- Samo kako? - zaudi se John Mangles.
-  Kroz Australiju, kao to smo proli kroz Ameriku, i to po trideset sedmoj paraleli.
-  A Duncan? - uporno e Avrton, drei se tog pitanja.
-  Duncan e doekati nas ili mi njega, ve prema prilikama. Ako uz put naemo kapetana Granta, vratit emo se svi zajedno u Melbourne. Ako nastavimo traiti sve do obale, Duncan e doi po nas. Ima li tko ta dodati na taj prijedlog? Vi, majore?
-  Nemam - spremno e Mac Nabbs - samo ako se kroz Australiju moe putovati.
-  Moe - odgovoriti Paganel - i to tako lako, da ja predlaem lady Heleni i gospoici Grant, da pou s nama.
-  Govorite   li   ozbiljno,   Paganele?  -  u  udu   e   Glenarvan.
-  Najozbiljnije,   dragi  lorde.   Taj   put  ima  najvie   tri stotine i pedeset imlja. Ako budemo prolazili dvanaest milja na dan, trajat e jedva mjesec dana, to jest upravo toli-
258
ko, koliko je potrebno za popravak Duncana. Ah! kad bismo morali prijei kontinent kojom niom geografskom irinom, kad bismo ga morali prijei ondje, gdje je najiri, kroz goleme pustinje gdje vlada tropska vruina, to jest poduzeti ono, to se nisu usudili ni najsmjeliji putnici, stvar bi bila sasvim drugaija. Ali trideset sedma paralela sijee pokrajinu Viktoriju, prvu englesku zemlju s cestama i eljeznikim prugama, i koja je na najveem dijelu puta naseljena. Taj se put moe prijei, ako se ba hoe, u koiji ili, jo bolje, u obinim kolima. Prava etnja, kao od Londona do Edinburgha. Nita vie!
-  A divlje zvijeri? - doeka Glenarvan, koji je elio iznijeti sve mogue potekoe.
-  U Australiji nema divljih zvijeri.
-  A divljaka?
-  Na toj geografskoj irini nema divljaka, a u svakom sluaju oni nisu okrutni kao na Novom Zelandu.
-  A prognanici?
-  U  junim  australskim  pokrajinama  nema  prognanika, ve samo u zapadnim kolonijama. Pokrajina Viktorija ne samo da je iskljuila i odbila prognanike sa svog podruja, ve je donijela i zakon, po kome je protjerala izvan svojih granica sve one kanjenike koje su druge pokrajine oslobodile. Vlada Viktorije ak je i ove godine zaprijetila Indijskom   drutvu,  da  e  mu  uskratiti  pomo,  ako  njegovi brodovi budu i dalje krcali ugljen u lukama zapadne Australije koja prima prognanike. Kako to, da vi to ne znate, jo kao Englez?
-  Prije svega, ja nisam Englez - uzvrati Glenarvan.
-  To, to je rekao gospodin Paganel, sasvim je tono - progovori Paddy O'Moore. Ne samo pokrajina Viktorija, nego se .u tome sloila i itava Juna Australija, Oueensland, pa i Tasmanija. Nijedna od tih pokrajina ne prima osuenike. Otkad sam ja na ovoj farmi, nikad nisam uo ni za jednog kanjenika.
-  A to se mene tie, ja se nisam nikad ni s jednim susreo - nadoda Ayrton.
-  Vidite, dragi prijatelji - nastavi Jacques Paganel! - na putu nema divljih zvijeri, nema kanjenika, a ima veo-
259
ma malo divljaka. Nema mnogo zemalja ni u Evropi, koje bi se mogle time pohvaliti! Dakle, jesmo li se dogovorili?
-  to ti misli, Heleno? - neodluno e Glenarvan.
-  Ono, to mislimo svi, dragi Edwarde - odvano e lady Helena, okrenuvi se svojim drugovima. Na put!  Na put!
Osmo poglavlje ODLAZAK
Glenarvan nije imao obiaj da gubi vrijeme od trenutka, kad je neka misao prihvaena pa do njezina izvrenja. im prihvatie Paganelov prijedlog, odmah je zapovjedio da se izvre sve pripreme u to kraem roku. Odlazak odredie za prekosutranji dan, 22. prosinca.
to e im donijeti to putovanje kroz Australiju? Sad je ve nepobitna injenica da je Harry Grant na kontinentu. Putovanje je moglo imati vanih posljedica. Izgledi se za uspjeh naglo poveae. Nitko nije ni pomislio da bi kapetana Granta mogli nai ba na trideset sedmoj paraleli, koju odluie to tonije slijediti; ona mu je moda sjekla trag, ali u svakom sluaju ona vodi na mjesto, gdje se dogodio brodolom. A to je najglavnije.
Izgledi bi se za uspjeh jo vie poveali, kad bi Avrton pristao da ih provede kroz ume pokrajine Viktorije i da ih dovede do istone obale. Glenarvan je to dobro predmnijevao. Smatrao je da bi mu pomo kapetanova mornara bila veoma korisna, pa zapita domaina, da li bi mu bilo krivo, kad bi Avrtonu predloio, da ga prati.
Paddy O'Moore pristade, premda mu je bilo ao izgubiti tako dobrog slugu.
-  Avrtone, da li biste se pridruili naoj ekspediciji, koja trai brodolomce s Britannije?
Avrton ne odgovori odmah na to pitanje. ak kao da je nekoliko trenutaka oklijevao. Napokon, poto je dobro razmislio, ree:
260
-  Da, milorde, idem s vama, pa ako vas ne dovedem na trag kapetana Granta, dovest u vas barem tono na mjesto, gdje se razbio brod.
-  Hvala, Avrtone - odgovori Glenarvan.
-  Samo jedno pitanje, milorde.
-  Recite, prijatelju.
-  Gdje ete se ukrcati na Duncan?
-  U Melbourneu, ako ne prijeemo Australiju od jedne obale do druge, a na istonoj obali, ako traei doemo do nje.
-  Ali njegov kapetan ... ?
-  Kapetan e ekati na moje upute u luci Melbourne.
-  U redu, milorde, raunajte na mene.
-  Raunamo, Avrtone - prihvati Glenarvan.
Svi Duncanovi putnici srdano zahvalie Britannijinom odjelniku. Kapetanova ga djeca obasue s tisuu njenosti. Svi bijahu sretni zbog njegove odluke, osim Irca, koji je u njemu gubio vjerna i razborita pomagaa. Ali Paddy je shvatio, koliko je Glenarvanu stalo do toga, da ih prati od-jelnik, pa se s tim pomirio. Glenarvan ga osim toga jo i zamoli da mu pribavi prijevozna sredstva za putovanje kroz Australiju. Kad to zakljuie, ugovorie sastanak s Ayrto-nom i radosno se vratie na brod.
Sve se promijenilo. Nestalo je i posljednjeg traga oklijevanja. Odvani traioci nee vie ii po trideset sedmoj paraleli naslijepo. Harry Grant se spasio na kontinentu. U to se vie nije moglo sumnjati. Svakom se srce ispuni sreom koju raa izvjesnost poslije tolikih sumnja.
Ako sve bude teklo povoljno, za dva e mjeseca Duncan iskrcati Harryja Granta na kotskim obalama!
Kad je John Mangles podupro prijedlog, da zajedno s putnicima pokuaju prijei Australiju, on je tada pretpostavljao, da e se on sigurno pridruiti ekspediciji. O tome je i govorio s Glenarvanom. Naveo je mnogo svakovrsnih razloga u svoju korist: odanost prema lady Heleni i prema njegovoj visosti, svoju vjetinu- pri organiziranju karavane, dokazivao je i kako nije potrebno, da ba on bude kapetan na Duncanu. Sve u svemu, naveo je tisuu vanih razloga osim onog najvanijeg, o kojem nije bilo potrebno Glenar-vana uvjeravati.
261
-  Samo jedno pitanje, Johne - zapita Glenarvan. - Imate li potpuno povjerenje u vaeg prvog asnika?
-  Potpuno - odgovori John Mangles. - Tom Austin je izvrstan mornar. On e odvesti Duncan u luku, vjeto e ga popraviti i dovesti tono u ugovoreni dan. Tom je rob svoje dunosti i urednosti. On nee nikad od svoje volje promijeniti kakav va nalog i nee nikad kasniti s njegovim izvrenjem. Vaa visost moe na njega raunati jednako kao i na mene samog.
-  Dobro, Johne, poi ete s nama, jer e svakako biti dobro - nadoda on smijeei se - da budete nazoni, kad naemo oca gospoice Mary Grant.
-  Oh! vaa visosti... - promuca John Mangles.
To je bilo sve to je mogao izustiti; za trenutak probli-jedi i stisnu ruku koju mu je pruio lord Glenarvan.
Sutradan se vrati John Mangles s brodskim tesarom i mornarima koji donesoe namirnice na Paddy O'Moorovu farmu. Morao je pripremiti prijevozna sredstva zajedno s Ircem.
Doekala ga je itava obitelj, spremna da radi prema njegovim uputama. Avrton bijae uz njih i nije krtario savjetima koje je crpio iz svog iskustva.
Paddy i on sloie se u tome da gospoe putuju u volovskim kolima, a putnici na konjima. Paddy je mogao dobaviti kola i stoku.
Bila su to obina natkrivena seoska kola, duga est metara, pokrivena krovom, etiri kotaa bez bica i naplataka i bez eljeznih obrua, jednom rijeju na etiri obina drvena kotura. Prednji kotai bijahu veoma daleko od stranjih prikovani na primitivnom klizau, tako da se kolima nije moglo naglo zaokrenuti. Na klizau bijae nataknuto rudo, dugo dvanaest metara, uz koje su se mogla upregnuti tri para volova. Te su ivotinje vukle glavom i vratom, dvostrukim jarmom, uvrenim na zatiljku, i jednim remenom oko vrata koji bijae privren za jaram eljeznim klinom. Trebalo je dosta vjetine za upravljanje uskom i dugakom spravom, koja se lako njie i skree, kao i za voenje zaprege poticanjem. Ali Ayrton je nauio tu vjetinu na Irevoj farmi, a Paddy je jamio za njegovu sposobnost. Njemu je dakle povjerena uloga koijaa.
262
Kola bez pera nisu bila ugodna, ali morala su se uzeti onakva kakva jesu. John Mangles im nije mogao izmijeniti grubu konstrukciju, ali ih je uredio iznutra, to je bolje mogao. Kao prvo, razdijelo ih je pregradom od dasaka na dva odjela. Stranji je dio uredio za namirnice, prtljagu i pokretnu kuhinju gospodina Olbinetta. U prednjem su se dijelu imale smjestiti putnice. Tesarova ruka pretvori taj prednji dio u udobnu sobu, pokrivenu debelim sagom, s jednim umivaonikom i dva kreveta, za lady Helenu i Mary Grant. Debeli zastor od koe zatvarao je po potrebi prvi odjel i titio ga od none svjeine. U sluaju nuda, za jakih kia, u njemu su se mogli zakloniti i mukarci, ali za redovito logorovanje uzee sa sobom ator. John Mangles je smiljao, kako bi u tako uskom prostoru skupio sve, to je potrebno dvjema enama, i to mu je uspjelo. Lady Helena i Mary Grant nisu morale mnogo aliti u toj pokretnoj sobi za svojim udobnim kabinama na Duncanu.
Za ostale je putnike sve bilo lake pripremiti. Za lorda Glenarvana, Paganela, Roberta Granta, Mac Nabbsa, Johna Manglesa i za oba mornara, Wilsona i Mulradvja koji e pratiti svog gospodara, pripremie sedam snanih konja. Ayrton e sjediti na koijakom mjestu, a Olbinett, koji nije bio ba oduevljen jahanjem, snai e se veoma dobro u odjelu za prtljagu.
Konji su i volovi pasli po livadama na farmi, i lako ih je bilo skupiti, kad ustreba.
Kad je sve to uredio i dao potrebne upute brodskom tesaru, John Mangles se vrati na brod s itavom irskom obitelji, koja je htjela vratiti posjet lordu Glenarvanu. Ayr-ton je smatrao da mu pristojnost nalae, da im se i on pridrui, te oko etiri sata John i itavo drutvo prijeoe Duncanov slaz73.
Na brodu ih najsrdanije primie. Glenarvan ih pozva na veeru. Nije se htio pokazati manje susretljivim, i njegovi gosti rado prihvatie izraz zahvalnosti za njihovo australsko gostoljublje. Paddy O'Moore se divio ureenju kabina, zavjesama, zidovima, a nadvoe76 od javora i palisandra upravo ga zapanji.
Ayrton, naprotiv, jedva pohvali te skupocjene suvinosti. Ali odjelnik s Britannije ispita jahtu vie s pomorskog gle-
i                                                                                       263
dita. Pregledao ju je do dna kaljue, spustio se u prohod77 vijka, pogledao stroj, raspitao se o njegovoj snazi i potro-ku goriva, ispitao ugljenarke, spremu i barutanu, osobito ga zanimalo skladite oruja i domet topa na prednjem nad-grau. Glenarvan je vidio po Avrtonovim strunim pitanjima, da govori s ovjekom, koji se u sve to dobro razumije. Konano je svrio pregledom jarbolja i snasti.
-  Lijep vam je to brod, milorde! - pohvali Avrton.
-  Dobar je - ponovi Glenarvan.
-  Koliko ima tona?
-  Istiskuje dvije stotine i pedeset tona.
-  Ne bih se mnogo prevario - doda Avrton - kad bih tvrdio  da  Duncan  moe  lako   dostii  brzinu  od  petnaest vorova, kad plovi svom snagom.
-  Recite sedamnaest - popravi ga John Mangles - i dobro ete pogoditi.
-  Sedamnaest! - uzviknu odjelnik. - Pa onda njega ne moe dostii ni najbolji ratni brod78.
-  Ne moe nijedan!  - ponosno e John Mangles. - Duncan je prava jahta za utakmicu, koju nije mogue nikako nadmaiti.
-  ak ni pod jedrima? - znatieljno e Avrton.
-  Ni pod jedrima.
-  Eh, milorde, i vi kapetane - zavidno e Avrton - primite estitke od ovjeka koji zna to je brod.
-  Dobro, dobro, Ayrtone - odgovori Glenarvan - ostanite na naem brodu, i samo do vas stoji, hoe li to biti i va brod.
-  Razmislit u o tome, milorde - prostoduno e odjelnik.
U tom trenutku Olbinett doe i javi njegovoj visosti, da je veera na stolu. Glenarvan se sa svojim gostima uputi prema krmenom nadgrau.
-  Inteligentan je ovjek taj Avrton - Paganel e majoru.
-  Previe inteligentan! - promrmlja Mac Nabbs, kome se lice i ponaanje odjelnikovo nije svialo, iako se mora rei, da za to nije imao pravog razloga.
Za veerom priao im je Ayrton mnogo zanimljivih pojedinosti o australskom kontinentu, jer ga je izvrsno po-
264  
znavao. Osim toga raspitivao se i o broju mornara, koje lord Glenarvan vodi sa sobom u ekspediciju. Kao da se iznenadio, kad je doznao, da e ga pratiti samo dvojica, Mul-rady i Wilson. On je svjetovao Glenarvana, da sastavi etu od najboljih Duncanovih mornara. To je osobito naglaavao, a to je naglaavanje, uzgred reeno, moralo ukloniti svaku sumnju iz majorovih misli.
-  Zar nas na naem putu kroz Australiju ekaju kakve opasnosti? - zapita Glenarvan.
-  Ne, ne, nikakve! - hitro e Ayrton.
-  Onda ostavimo na brodu to vie ljudi. Treba mornara za jedrenje s Duncanom, a osim toga i za radove na popravku. Prije svega, da doe tono na vrijeme na mjesto sastanka, koje emo mu naknadno javiti. Dakle, ne smanjuj-mo mu posadu.
Kao da je shvatio Glenarvanovu opasku, jer vie nije navaljivao.
Naveer se rastadoe kot i Irac. Avrton i Paddy O' Mooreova obitelj vratie se na farmu. Konji i kola trebali su biti spremni za sutradan. Dogovorie se da e krenuti u osam sati ujutro.
Lady Helena i Mary Grant dovravahu posljednje pripreme. Te su pripreme bile i krae i manje sitniave od Pa-ganelovih. Uenjak je probdio dobar dio noi odvrui, briui, zavrui i prevrui lee u svom dalekozoru. Zato je sutradan jo spavao, kad ga je major doao buditi svojim gromkim glasom. John Mangles se ve bijae pobrinuo da se prenese prtljaga na farmu. Jedan je amac ekao putnike, pa se ubrzo smjestie u njemu. Mladi kapetan izda posljednje zapovijedi Tomu Austinu. On mu osobito preporui, da u Melbourneu eka zapovijedi lorda Glenarvana i da ih najsavjesnije izvri, pa ma kakve bile.
Stari pomorac odgovori Johriu Manglesu da se na njega moe osloniti. U ime posade zaeli njegovoj visosti sretan put i uspjeh ekspedicije. amac otisnu, a zrakom se prolomi gromki pozdrav "hura"79.
Za deset minuta amac je stigao na obalu. Poslije etvrt sata putnici stigoe na Irevu farmu.
Sve je bilo spremno. Lady Helenu zadivi ureaj. Osobito joj se dopadoe golema kola s jednostavnim kotaima
265
i debelim daskama. Tri para upregnutih volova imali su u sebi neto patrijarhalnog, to je dobro pristajalo uz takva kola. Ayrton, s biem u ruci, ekae zapovijedi svoga novog gospodara.
-  Vraga! - uskliknu Paganel. - Pa ta su kola upravo divna, vie vrijede od svih mail-coachs6" na svijetu. Ne znam boljeg naina, da se proputuje svijet, od ovoga po uzorku komedijaa. Kua, koja se pomie s mjesta, koja ide i zaustavlja se, gdje ti je volja - to e bolje od toga! Eto, to su ve davno znali stari Sarmati81, ni oni nisu putovali drugaije.
-  Gospodine Paganele - naali se lady Helena - nadam se da ete me posjetiti katkada u mojim salonima.
-  Kako ne, gospoo - uzvrati uenjak - to e mi biti osobita ast. Jeste li ve odredili dan primanja?
-  Za svoje u prijatelje biti uvijek kod kue - na to e lady Helena - a vi ste...
-  Najodaniji od svih, gospoo... - prekinu je galantno Paganel.
Tu izmjenu ljubaznih ala prekinu dolazak seaam osed-lanih konja, koje je vodio jedan od Paddvjevih sinova. Lord Glenarvan plati ovu opremu, a tome pridoda svu svoju zahvalnost, koja je potenom Ircu vrijedila bar isto toliko koliko i novac.
Dadoe znak za polazak. Lady Helena i Mary Grant uoe u svoj odjel. Ayrton zauze koijako mjesto, a Olbinett se zavue u stranji kraj kola. Glenarvan, major, Paganel, Robert, John Mangles i oba mornara, svi naoruani karabinima i revolverima, pojahae konje. Paddy O'Moore im do-viknu: "S bojom pomou", to prihvati sva njegova obitelj. Ayrton podviknu nekako neobino i bonu svoju spregu. Kola krenue, zapraskae daske, zakripae osovine u glav-inama kotaa, a gostoljubiva farma potenog Irca ubrzo se izgubi iza zavoja puta.
266
Deveto poglavlje POKRAJINA VIKTORIJA
Bilo je to 23. prosinca 1864. Prosinac, koji je na sjevernoj hemisferi veoma oblaan, gadan i vlaan, na ovom bi se kontinentu mogao zvati lipanj. Po astronomskom raunu ve je bio drugi dan ljeta, jer je 21. sunce doprlo do Jareve obratnice i visina mu je nad obzorom ve poela opadati za nekoliko minuta82. Lord Glenarvan je putovanje zapoeo u najtoplije godinje doba, pod zrakama gotovo tropskog sunca.
Svi se engleski posjedi u tom dijelu Tihog oceana zovu jedinim imenom Australazija. Oni obuhvaaju Novu Holan-diju83, Tasmaniju, Novi Zeland i nekoliko oblinjih otoka. Sam se australski kontinent dijeli na nekoliko prostranih kolonija razliite veliine i nejednaka bogatstva. Kad pogledamo na najnoviju kartu, to je izradie gospoda Petermann ili Preschoell, iznenaeni smo, kako su ravne granice tih kolonija. Englezi povukoe mjernikom uzicom ugovorene mee to dijele velike pokrajine. Pri tom se nisu obazirali ni na ortografski oblik zemljita, ni na tokove rijeka, ni na klimatske prilike, ni na razlike u plemenima. Kolonije se dodiruju pod pravim kutovima, uglavljuju se jedna u drugu kao ploice u mozaiku. Po rasporedu pravaca i pravih kutova prepoznaje se, da je to radio geometar, a ne geograf. Protiv toga prosvjeduju svojom krasnom nepravilnou samo vijugave obale, sa svojim fjordovima, zaljevima, rtovima i uima.
Slika poput ahovske ploe uvijek je, i opravdano, izazivala negodovanje Jacquesa Paganela. Da je Australija pripadala Francuskoj, vie je nego sigurno, da se francuski geografi ne bi bili toliko zanijeli upotrebom kutomj era i ravnala.
Na velikom oceanskom otoku ima sada est kolonija: Novi Juni Wales s glavnim gradom Sydneyem; Oueensland, glavni grad Brisbane; Viktorija, glavni grad Melbourne; Juna Australija, glavni grad Adelaide; Zapadna Australija, glavni grad Perth; i napokon Sjeverna Australija, dosada bez glavnog grada84. Doseljenici su naselili uglavnom samo
267
obale. Tek se pokoji vei grad odvaio prodrijeti do dvije stotine milja od obale, to se tie unutranjosti kontinenta, ona je, na povrini od dvije treine Evrope, gotovo nepoznata.
Trideset sedma paralela ne sijee sreom neizmjernu pusto, nepristupane krajeve koji su znanost stajali mnogih rtava. Glenarvan se ne bi mogao odvaiti da ih prijee. On je meutim, imao proi samo junim dijelom Australije, i to: uskim dijelom pokrajine Adelaide, itavom irinom pokrajine Viktorije i napokon vrhom obrnutog trokuta, to ga ini Novi Juni Wales.
Od rta Bernouilli do granice Viktorije samo su ezdeset i dvije milje. To je najvie dva dana hoda, i Avrton se nadao, da e sutradan prenoiti u Asplevju, najzapadnijem gradu pokrajine Viktorije.
U poetku putovanja obino su ivahni i konjanici i konji. Nema se to prigovoriti oduevljenju jahaa, ali je razborito umjeriti hod konja. Tko eli doi daleko, mora tedjeti konja. Stoga odluie da ne prelaze vie od prosjeno dvadeset i pet do trideset milja na dan.
Uostalom, konji su se morali upravljati prema sporijem hodu volova, pravim mehanikim strojevima koji gube na vremenu onoliko, koliko dobivaju na snazi. Kola s putnicama i s namirnicama predstavljala su sredite karavane, pravu pokretnu tvravu. Konjanici su mogli tumarati po uzvisinama desno i lijevo, ali se nisu smjeli nikad previe udaljiti.
Stoga se, dakle, nisu ni drali nikakva osobita reda kretanja, svatko se mogao kretati do stanovitih granica po slobodnoj volji: lovci su mogli lutati ravnicom, kavaliri su mogli razgovarati s putnicama u kolima, a filozofima bijae slobodno da filozofiraju. Paganel, koga rese sve te vrline, bijae svagdje istodobno.
Prolazei kroz pokrajinu Adelaidu, ne otkrie nita zanimljivo. Mijenjali su se na vie milja najprije oniski breuljci, puni praine, s dugini povrinama neobraena zemljita, koje naseljenici zovu "bush", i nekoliko ravnica, na kojima su rasli buseni slankastih grmova s uglastim liem, sasvim prema ukusu ovjeg svijeta. Mjestimino se viahu "pig's faces"85, neki posebni soj ovaca Nove Holandije s gla-
268
vom nalik na svinjsku, kako pasu po preriji izmeu novo-postavljenih stupova brzojavne linije, koja vodi od Adelaide do obale.
Dotada ih ravnice sjeahu na jednoline prerije argentinske Pampazije. Isto ravno zemljite pokriveno travom. I obzorje se jednako otro ocrtavalo na nebu. Mac Nabbs je izjavio, da uope nisu ni promijenili zemlju, ali Paganel je tvrdio, da e se kraj domalo promijeniti. Na njegovo uvjeravanje svi oekivahu uda.
Oko tri sata prooe velik prostor bez drvea, poznat pod imenom "polja komaraca". Uenjak je kao geograf sa zadovoljstvom ustanovio da su polja potpuno zasluila to ime. I putnici i konji mnogo su trpjeli od opetovanih uboda nesnosnih kukaca. Bilo im je nemogue umai, mnogo je lake bilo ublaiti ubode boicom amonijaka iz prirune ljekarne. Paganel je neumorno slao do sto vragova sve komarce koji su se okomili na njegovo dugako tijelo.
Predveer nekoliko akacijinih ivica oivi ravnicu, a tu i tamo naioe na gajeve bijelog gumovca. Malo dalje ugledae svje trag od kola. Zatim vidjee drvee evropskog podrijetla: masline, limune i zelene hrastove, te napokon i dobro odravane plotove. U osam sati volovi pourie hod pod Avrtonovim biem i stigoe na postaju Red Gum.
Rijeju "postaju" tu se oznauju ona naselja u unutranjosti, gdje se uzgaja'stoka, glavno bogatstvo Australije. Stoare zovu "squatters"*, to znai: ljudi, koji ue na zemlji. Doista e svaki doseljenik brzo zauzeti taj poloaj, kad se umori putujui kroz beskrajne predjele.
Red Gum bijae beznaajna postaja. Ali Glenarvan nae u njoj najiskrenije gostoprimstvo. U osamljenim je naseljima stol uvijek prostrt za putnika, a svaki je australski nase-Ijenik uvijek Ijubezan domain.
Sutradan u zoru Avrton upregne volove. Htio je jo iste veeri stii na podruje Viktorije. Zemljite je bivalo postepeno valovitije. itav se niz malih breuljaka talasao u-nedogled, a svi bijahu pokriveni crvenim pijeskom. Kao da je neka golema crvena zastava prostrta po zemlji, a vjetar je nabire. Nekoliko je "malleva" irilo grane povrh plodne
nogu.
* Od engleskog glagola "to'squat"  =  uati, sjediti podvinutih ili sputenih
269
ravnice, kojom je veselo skakutalo mnotvo skoaca. Mal-ley je neka vrsta etinjae s bijelim pjegama, glatka i ravna debla, te tamnozelena lia. Kasnije naio'e na prostra-ria polja sa ikarom i mladim stablima gumovca. Skupine zatim postadoe rjee, ibljike se pretvarahu u stabla, i po-kazae se prvi uzorci australskih uma.
Ukoliko se vie pribliavahu granici pokrajine Viktorije, mijenjala se i slika zemljita. Putnici osjetie da gaze novom zemljom. Putovali su uvijek rano, tono du istog pravca, i nikakva ih zapreka, ni jezero, ni planina nije mogla prisiliti da skrenu u stranu kakvom krivuljom ili prelomljenom crtom. Neprestano su se drali zlatnog pravila geometrije i bez ikakva su skretanja putovali od toke do toke. Nisu se obazirali ni na umor ni na potekoe.
,, Pri kretanju morali su se ravnati prema sporom hodu volova, ali ako te mirne ivotinje i nisu ile brzo, ipak se nisu nikad zaustavljale.
Poto je karavana za dva dana prevalila ezdeset milja, stie 23. naveer u upu Apsley, prvi grad pokrajine Viktorije, koji lei na sto etrdeset prvom stupnju geografske duine, u oblasti Wimerra.
Ayrton se pobrinuo, da se kola smjeste u Crown's Inn, u krmu koja se u nedostatku boljeg imena zvala "Hotel kod krune". Na stolu se dimila veera od same ovetine, pripravljena na sve mogue naine.
Mnogo se jelo, a jo vie razgovaralo. Svatko je elio to vie saznati o osebujnostima australskog kontinenta i eljno su ispitivali geografa. Paganel se nije dao moliti i opisa im pokrajinu Viktoriju, koja se zove i Sretna Australija.
-  Ime nije tono - ree Paganel. - Bolje bi joj odgovaralo ime Bogata Australija, jer je sa zemljama isto kao i s ljudima: bogatstvo ne ini sreu. Na Australiju su zbog zlatnih rudnika navalile  divlje i razorne horde pustolova. Sve ete to vidjeti, kad budemo prolazili krajevima, gdje ima zlata.
-  Nije  li  sasvim  mlada  kolonija Viktorija?  - zapita lady Glenarvan.
-  Jest, gospoo; ona postoji tek trideset godina. Bijae to 6. lipnja 1835, jednog utorka ...
270
4 - U sedam i etvrt naveer - podrugljivo e major koji je volio zadirkivati Paganela zbog pretjerane tonosti njegovih podataka.
-  Ne, nego u sedam sati i deset minuta - nastavi ozbiljno geograf - Batman i Falckner utemeljie naseobinu u Port Philippeu na onom zaljevu, gdje danas lei velegrad Melbourne. itavih je petnaest godina kolonija bila dio Novog  Junog Walesa i  priznavala  Sydney  kao  glavni  grad. Meutim 1851. proglasi svoju nezavisnost i nazva se Viktorija.
-  I otada napreduje? - zapita Glenarvan.
-  Prosuujte sami, plemeniti prijatelju - odgovori Paganel. - Evo vam brojeva iz zadnje statistike, pa ma to mislio Mac Nabbs, ja ne znam, to bi bilo rjeitije od brojaka.
-  Naprijed! - aljivo e major.
-  Evo.  Godine   1836.  kolonija  Philippe  imala je  dvije stotine etrdeset i etiri stanovnika. Danas pokrajina Viktorija ima tri milijuna i tri stotine tisua stanovnika. Dva milijuna sto hiljada kvadratnih metara vinograda daje joj na  godinu stotinu dvadeset  i  jednu  tisuu  galona86  vina. Njezinim ravnicama tri stotinu i tri tisue konja, a na prostranim pajnacima pase est stotina i sedamdeset i pet tisua grla rogate marve.
-  A ima li kakav broj  i za svinje? - podrugljivo e major Mac Nabbs.
-  Imam, majore:  sedamdeset devet tisua est stotina dvadeset i pet, ako nemate nita protiv toga.
-  A koliko ima ovaca, Paganele?
-  Sedam  milijuna  sto  i petnaest  tisua  devet stotina etrdeset i tri, Mac Nabbse.
-  Jeste li uraunali i ovu, koju sada jedemo, Paganele?
-  Ne, nju nisam, jer smo je ve tri etvrtine prodrli.
-  Bravo, gospodine Paganele! - kliknu lady Helena smijui se od sveg srca. - Mora vam se priznati da ste dobro potkovani u geografiji, a moj se roak Mac Nabbs uzalud mui, da vas ulovi u pogreci.
-  Pa to je moje zvanje, gospoo, ja moram znati sve to, a dunost mi je da vam protumaim kad- treba. Dakle,
271
moete mi slobodno vjerovati, kad vam kaem, da e nam ova zemlja otkriti nova uda.
-  Dosad, meutim..   .- pokua nadodati Mac Nabbs, koji je uivao u tome da bocka geografa.
-  Priekajte   samo,  nestrpljivi majore!   -  prekinu  ga Paganel. - Tek to ste stupili nogom na rub kontinenta, i ve se ljutite. Pa dobro! Ja vam kaem, ponavljam vam i opet vam tvrdim da je ovo najzanimljiviji kraj na svijetu. Kako je taj kontinent postao, njegova priroda, proizvodi, klima, pa ak i nain, kako e ga jednom nestati u budunosti, tome su se udili i ude se i udit e se svi svjetski uenjaci. Zamislite, prijatelji, kontinent, kome su se u pradavno doba digli iz vode, ne sredina, nego rubovi, kao neki golem prsten, koji je moda u svom sredinjem dijelu zatvarao neko unutranje, napola presahlo more; kontinent, gdje rijeke polako presuuju; gdje nema vlage ni u zraku ni na zemlji; gdje stabla svake godine ne mijenjaju lie ve koru; gdje lie ne okree suncu svoje lice nego rub, i ne daje hlada; gdje ima drveta, koje ne gori; gdje se tesani kamen topi na kii; kontinent, na kome su ume niske, a trava visoka; na kome su ivotinje udne, pa sisavci imaju kljun, kao klju-na i kljunati jeak, koji prisilie prirodoslovce da za njih stvore  nov  red  kljunaa  (monotrema);   gdje klokan  skae na nejednakim nogama, gdje ovce imaju svinjsku njuku, gdje lisice skau87 s drveta na drvo, gdje je labud crn, gdje takori viju gnijezda, gdje ptica sjeniarka otvara svoje salone i prima posjete krilatih prijatelja, gdje ptice zapanju-ju svijet raznovrsnou pjeva i svojim vjetinama, pa jedna oponaa sat na tornju, a druga pucketa kao koija biem, jedna strue kao brusa, druga kucka sekunde kao ura njihalica, jedna se smije, kad se sunce raa, a druga plae, kada zalazi. Oh, udesna i nelogina zemljo, ako to zemlja uope moe biti;   zemljo paradoksalna i protuprirodna!   S punim je pravom ueni botaniar Grimard mogao za tebe rei:  "Australija je parodija opih zakona ili, bolje reeno, ona izaziva itav ostali svijet!"
Paganel je sve to govorio s najveom brzinom, kao da se nee nikad zaustaviti. Rjeit je tajnik Geografskog drutva izgubio vlast nad sobom. Govorio je, govorio, mlatarao rukama, kao da e sve sruiti, i mahao viljukom, tako da je
272
postao prava opasnost svojim susjedima za stolom. Ali ga napokon zaustavie gromoglasni povici "bravo" koji ga prisilie da zauti.
Doista, poslije nabrajanja tolikih australskih osebujnosti nitko vie nije ni pomislio, da ga jo to pita. Major se ipak nije moago suzdrati, a da ga ne zapita svojim mirnim glasom:
-  I to je sve, Paganele?
-  Eh,  nije,  nije  sve!  - uzvrati uenjak novom estinom.
-  to! - zaudi se lady Helena. - Zar ima u Australiji jo to udnovatije?
-  Da, gospoo, njezina klima. Ona svojom neobinou nadmauje svoje proizvode.
-  Zbilja?! - uskliknue sluaoci.
-  Ja ne  mislim na higijenske prilike na australskom kontinentu, koji obiluje kisikom, a oskudijeva duikom. U Australiji nema vlanih vjetrova, jer pasati pusu usporedno s obalom. Tu nitko ne poznaje dobar dio naih bolesti, od tifusa do ospica i kroninih upala.
-  Pa to je velika prednost - dobaci Glenarvan.
-  Svakako, ali ja ne mislim na to - odgovori Paganel.
-  Tu klima ima svojstvo ... nevjerojatno__
-  Koje? - zapita John Mangles.
-  Neete mi vjerovati.
-  Hoemo, hoemo - kliknue radoznalo sluaoci.
-  Dobro, ona je ...
-  to, to je?
-  Ona vri moralni utjecaj!
-  Moralni utjecaj?
-  Da!  - odgovori uvjerljivo uenjak. - Da, moralnif Tu kovine na zraku ne raju, a isto tako ni ljudi. Tu ista i suha atmosfera sve brzo bijeli: rublje i due. U Engleskoj su dobro opazili vrline klime, dok su odluili slati ljude u Australiju na moralni odgoj.
-  Zar se zbilja osjea taj utjecaj? - zapita lady Helena.
-  Da, gospoo, i na ivotinjama i na ljudima.
-  alite se, gospodine Paganele?
-  Ne alim se. Konji i marva neobino su krotki i po-uljivi. Vidjet ete.
18   Djeca kapetana Granta
273
-  Nije mogue!
-  Ali jest tako!  Zloinci, koje dovedu u ovaj  dobar i zdrav zrak, preporode se ve za nekoliko  godina.  Za taj utjecaj  znaju svi filantropi. U Australiji postaju sve udi bolje.
-  Ali onda, gospodine Paganele, kakvi ete tek vi postati u sretnoj zemlji, kad ste ve i sada dobri? - naali se lady Helena.
-  Savren,  gospoo  -  odgovori   Paganel  -  naprosto savren!
Deseto poglavlje WIMERRA RIVER
Sutradan, 24. prosinca, krenue ve rano na put. Bilo je ve prilino vrue, ali ipak podnoljivo. Gotovo ravan put bijae dobar za konje. Mada eta udari kroz prilino rijetku umu. Poslije dobar dan hoda stigoe uveer na obalu Bijelog jezera, boate vode koja se nije mogla piti.
Tu je Jacques Paganel morao priznati, da jezero nije bijelo, kao to ni Crno more nije crno, ni Crveno more crveno, ni uta rijeka uta, ni Modre planine modre. Mnogo se prepirao, iz ista geografska samoljublja, ali ipak nije mogao nita dokazati.
Gospodin je Olbinett pripremio veeru redovitom tonou. Putnici su zatim mirno zaspali, jedni u kolima, a drugi pod atorom, unato tunom zavijanju australskih divljih pasa, koje zovu "dingos".
S onu stranu jezera prostirala se krasna ravnica koja se sva arenila od krizantema. Kad se sutradan Glenarvan i njegovi drugovi probudie, rado bi se dulje zadrali da uivaju u divnoj slici, koja se pruala njihovim oima. Ali morali su nastaviti put. Tek je nekoliko dalekih neravnina otkrivalo reljef zemljita. Do samog obzorja sve je bila samo ravnica i cvijee u proljetnom ruhu. Plavi odraz lana sa sitnim listiima mijeao se s grimiznim crvenilom neke vrste primoza, to raste u tim krajevima. Mnogo je vrsta ere-mofila oivljavalo to zelenilo, a zemljite proeto solju gu-
274
bilo se pod petoprstama, lobodama i blitvom, sinjim i rumenim biljkama iz mnogobrojne obitelji loboda. To su korisne industrijske biljke, jer kad se spale, a pepeo im se ispere, daju izvrsnu sodu. Meu cvijeem Paganel posta botaniar i svakoj je pojedinoj vrsti navodio ime, a sa strau da sve pretvara u brojke, nije propustio da rekne i to, kako australska flora broji do etiri tisue i dvjesta vrsta, koje se dijele u sto i dvadeset raznih porodica.
Poto proe nekih desetak milja, kola su sad prolazila kroz visoke umarke akacija, mimoza i bijelog gumovca koji veoma raznoliko cvjeta. Biljno se carstvo u tom predjelu "spring-plains"88 obilato oduivalo zvijezdi dana. Biljke su uzvraale mirisom i bojom dobrobit, koju im je sunce slalo svojim zrakama.
ivotinjske carstvo nije bilo obilato zastupano. Ravnicom je skakutalo nekoliko emua, kojima se nisu mogli pribliiti. Ipak je major s dosta vjetine pogodio metkom u bok jednu veoma rijetku ivotinju koja izumire. To je bila vrsta gorostasnog drala (engleski ga naseljenici zovu "jabiru"). Ptica je bila visoka metar i sedamdeset centimetara, a crni, iroki i unjasti kljun s veoma iljastim krajem imao je u duini pol metra. Ljubiaste i grimizne boje glave jasno su joj se odraavale od sjajnog zelenila na vratu, od blistave bjeline gue i jarkog crvenila dugih nogu. Kao da je priroda njoj za ljubav potroila sve svoje temeljne boje.
Dugo su se divili ptici, i major bi bio ostao junak tog dana, da nije nekoliko milja dalje Robert naao i odvano ubio neku nakaznu ivotinju, pola jea, pola mravodera, neki zapoet a nedovren stvor poput ivotinje iz pradoba. Iz njegove je gubice visio dug, rastegljiv i ljepljiv jezik, kojim lovi mrave, jer su mu oni glavna hrana.
-  To je kljunasti jeak! - ree Paganel, nazvavi ivotinju njezinim pravim imenom. - Jeste li ikad vidjeli slinu ivotinju?
-  Ogavna je - prihvati Glenarvan.
-  Ogavna, ali  zanimljiva - nastavi  Paganel. - Osim toga, ona ivi samo u Australiji; uzalud bi je traili u ma kom drugom dijelu svijeta.
Paganel je htio, kao sasvim naravnu stvar, ponijeti groznog kljunastog jeka i smjestiti ga u odjeljku za prtljagu,
275
ali je gospodin Olbinett to odbio s toliko negodovanja, da se uenjak morao odrei svoje namjere, da sauva uzorak kljunaa.
Putnici su toga dana preli etrdeset prvi stupanj geografske duine za punih trideset asaka89. Dotle su se susretali s veoma malo naseljenika i squattera. Kao da je itava zemlja opustjela. Nije bilo traga domorocima, jer divlja plemena lutaju sjevernije kroz beskrajnu pusto, koju navodnjavaju rijeke Darling i Murrav.
No, Glenarvanova eta doivi drugi zanimljiv prizor. Vidjee golema stada, koja odvani pekulanti gone s istonih planina sve do pokrajine Viktorije i June Australije.
Oko etiri sata poslije podne John Mangles najavi da se na etiri milje pred njima vidi na obzorju golem stup praine. Odakle praina? Nitko nije znao protumaiti. Paganel je mislio da je nekakva meteoroloka pojava, i ve joj je u svojoj bujnoj mati poeo traiti uzroka. Ali ga Ayrton prekinu u nagaanjima, u koja je zalutao, tvrdei da prainu uzvitlava stado u hodu.
Odjelnik se nije prevario. Gusti se oblak pribliavao. Jz njega je dopirao itav zbor blejanja, rzanja i mukanja, a u toj su se pastoralnoj simfoniji mijeali ljudski kliktaji, zviduci i povici.
Iz bunog oblaka pomoli se jedan ovjek, glavni voa etveronone armije. Glenarvan mu poe u susret i bez okolianja zapodje razgovor. Voa, ili po njegovu pravom nazivu "stockeeper" bio je vlasnik jednog dijela stada. Zvao se San Machell, a dolazio je iz istonih pokrajina, i uputio se prema zaljevu Portland.
Stado mu je imalo dvanaest tisua sedamdeset i pet grla, i to tisuu goveda, jedanaest tisua ovaca i sedamdeset i pet konja. Sve su te ivotinje kupljene mrave na Modrim planinama, a sad ih vode, da se utove na bujnim panjacima June Australije, gdje e ih dobro prodati. Sam Machell treba tako da zaradi oko pedeset tisua franaka, to jest po dvije funte na svakom govedu i po pola funte na ovci. Unosan posao! Ali koliko je trebalo strpljenja, da se obavi, koliko odlunosti i napora, da se ta jogunasta- gomila dovede kamo treba. Muno zasluena dobit!
276
Dok je stado ilo dalje kroz umarke mimoza, Sam Machell u nekoliko rijei ispria povijest svog ivota. Lady He-le.na *, gsPica Grant sioe s kola, a konjanici sjahae. Sjedei u hladu jednog velikog gumovca sluahu stockeepe-rovo prianje.
Sam Machell je krenuo prije sedam mjeseci. Prelazio je po deset milja na dan, a to beskonano putovanje imalo je trajati jo tri mjeseca. U tom mu je napornom radu pomagalo dvadeset pasa i trideset ljudi. Meu njima bijae pet crnaca, koji su znali vjeto pronai tragove zalutale stoke. Povorku je pratilo est kola. Gonii, oboruani "stockwhipi-ma", bievima i dralima od pola metra i remenima od tri metra duljine kretali su se izmeu skupova, uspostavljajui red, koji se esto kvario, dok je lako konjanitvo pasa oblijetalo stado s obje strane.
Putnici su se divili redu koji je vladao u stadu. Pojedine su vrste stoke hodale posebno, jer se goveda i divlje ovce ne slau ba najbolje. Goveda nee da pasu, kuda su prole ovce. Zbog toga treba goveda staviti na elo povorke. Podi-jelie ih u dva bataljona i postavie na elo. Za njima je slijedilo pet pukova ovaca pod zapovjednitvom dvadeset gonia, a na zaelju je hodala eta konja.
Sam Machell upozori svoje sluaoce na to, da voe povorke nisu ni psi, ni ljudi, ve volovi, razboriti "leaderi"90, kojima njihovi istovrsnici priznaju viu sposobnost. Oni su hodali u prvom redu, drei se dostojanstveno. Instinktivno su uvijek pogaali pravi put. Svi su bili uvjereni da im pripada pravo, da se s njima dobro postupa. S njima su i imali obzira, jer im se itavo stado pokoravalo bez krzmanja. 
Zaustavili bi 

se, kad bi im se prohtjelo, i moralo im se to pustiti. Uzalud bi ih pokuavali prisiliti, da krenu poslije zastanka, ako oni sami nisu dali znak za polazak.
Stockeeper je dodao jo nekoliko pojedinosti uz opis te ekspedicije, koja bi zasluila, da je Ksenofon barem opie, ako ne i da je vodi. Sve je bilo dobro, dok se armija kretala ravnicom. Nije onda bilo ni zamorno i naporno. Stoka je uz put pasla, napajala se na mnogobrojnim potocima, nou je spavala, a danju putovala i posluno se skupljala na lave pasa. Ali potekoe bi se pojavile u velikim umama, ili kad bi prolazili umarcima eukaliptusa i mimoza, ete,
277
bataljoni i pukovi pomijeali bi se ili bi se razmakli, pa se moralo izgubiti dosta vremena, dok se prikupe. Kad bi po nesrei zalutao koji leader, morali bi ga pronai na svaki nain, jer bi se inae svi ratrkali. Crnci bi katkada izgubili i po nekoliko dana u toj tekoj potrazi. Kad bi udarila velika kia, stoci kao da se ne ide, a po jakoj oluji ovladao bi svim ivotinjama smrtni strah i uasan mete.
Ipak, jakom voljom i marljivim radom stockeeper je svladao sve potekoe, koje su neprestano iskrsavale. Hodao je milju za miljom, ostavljajui za sobom ravnice, ume i planine. Ali svim je njegovim sposobnostima trebalo dodati onu najveu vrlinu, koja se zove strpljivost - strpljivost, koja moe odoljeti svim kunjama, strpljivost, koju ne mogu pokolebati ni sati, ni dani, pa ak ni itave sedmice, a to je, kad je trebalo prijei preko kakve rijeke. Tu bi stockeepera mogla zaustaviti voda, koja sama po sebi nipoto nije neprohodna, ali se ipak ne moe prijei. Jedina je zapreka bila tvrdoglavost stada koja nee da zagazi u vodu. Volovi bi srknuli malo vode, ali bi se onda vratili natrag. Ovce bi se radije razbjeale na sve strane nego da se usude na vodu. Gonii bi tad ekali no, da stado dotjeraju do vode, ali im to ipak nije uspijevalo. Ovnove bi bacali silom u vodu, ali ovce ne bi htjele za njima. Pokuavali bi stado prisiliti eu i ne bi ga pojili po nekoliko dana. Stado ne bi pilo, ali ipak ne bi htjelo prijei preko rijeke. Prenosili bi janjce na drugu obalu u nadi, da e majke prijei za njihovim blejanjem. Janjci bi i blejali, ali se majke ne bi ni makle na suprotnoj strani. Tako bi to trajalo ponekad i po itav mjesec dana, a stockeeper vie ne bi znao, to da radi s tom svojom vojskom, koja je blejala, rzala i mukala. Zatim bi jednog lijepog dana, bez ikakva razloga, onako iz ista hira, jedna skupina prela rijeku, a da nitko ne bi mogao pogoditi ni zato ni kako. Ali sad bi nastale druge muke: trebalo je stado obuzdavati, da se ne baci u rijeku u neredu. U redovima je dolazilo do zbrke, i mnogo bi se ivotinja utopilo u brzacima.
Eto, te im je pojedinosti ispriao Sam Machell. Dok je pripovijedao, proao je ispred njih dobar dio stada u lijepu redu. Bilo je ve vrijeme da i voa poe na elo svoje armije pa da bira najbolje panjake. On se oprosti s lordom Gle-
278
n.arvanom, uzjaha izvrsnog domaeg konja, koga je drao na uzdi jedan od njegovih momaka, i pozdravi sve, pruivi im srdano ruku. Poslije nekoliko trenutaka izgubio se u vrtlogu praine.
Nakon te kratke stanke kola krenue dalje svojim putem i ne zaustavie se sve do noi, i to, kad stigoe do obale rijeke Talbot.
Paganel tada napomene, da je tog dana, 25. prosinca, Boi, Christmas, to ga tako sveano slave u engleskim obiteljima. Ali ni kuhar nije to zaboravio, i svi mu se najsrdanije zahvalie na veeri, koju im je priredio pod atorom. Mora se priznati, da je Olbinett nadmaio sama sebe. Iz svojih je zaliha izvukao mnogo evropskih jela, do kojih nije tako lako doi na australskim pustinjama. Za gozbu je iznio but od soba, usoljenu goveu peenicu, lososa osuena na dimu, kola od jema i zobi, aja do mile volje, whiskyja u izobilju i nekoliko boca portugisca, ovjek bi pomislio da je u velikoj blagovaonici Malcolm Castlea, usred Highlanda u samoj kotskoj.
Na toj gozbi doista nije niega nedostajalo, od umbirove orbe do mince-piesa81 za desert. Paganel je mislio da ipak treba dodati jo i voe, i to plod divlje narane, koja je rasla na podnoju planine. Tu naranu uroenici zovu "moccalv", i ona daje dosta neukusan plod, a kad se zagrize u sjemenke, peku u ustima kao paprika. Geograf je jeo znanosti za volju tako savjesno, da je zbog te tvrdoglavosti isprio itavo nepce i nije mogao ni odgovoriti majoru, kad ga je obasuo pitanjima o osobitostima australskog voa.
Sutradan, 26. prosinca, proao je be osobitih dogaaja. Proli su izvor Norton Creeka, a neto kasnije i napola pre-sahlu rijeku Mackenzie. Vrijeme je bilo lijepo, a vruina podnoljiva. Puhao je juni vjetar, koji je donosio svjeinu, kao sjeverni vjetar na sjevernoj hemisferi. Tako.je to Paganel protumaio svom prijatelju Robertu Grantu.
-  U tome imamo sree - doda Paganel - jer je obino vruina na junoj hemisferi vea nego na sjevernoj.
-  A zato? - zaudi se djeak.
-  Zato, Roberte? - odgovori Paganel. - Zar ti nisi nikad uo da je Zemlja zimi blia Suncu nego ljeti?
-  Jesam, gospodine Paganele.
279
-  I da je zimi hladno zbog toga, to nam zrake Sunca dolaze koso?
-  Tako je.
-  Eto, zbog toga je, dragi djeae,   i toplije na junoj hemisferi.
-  To ipak ne razumijem - odgovori Robert razrogae-nih oiju.
-  Misli malo! - nastavi Paganel. - Kad je kod nas tamo u Evropi zima, koje je onda godinje doba ovdje u Australiji na antipodu?
-  Ljeto - odgovori Robert.
-  A kako je ba u to doba Zemlja najblia Suncu... razumije li?
-  Razumijem ...
-  Da je ljeto na junoj hemisferi zbog te blizine toplije nego ljeto na sjevernoj hemisferi.
-  Zbilja, gospodine Paganele.
-  Dakle, kad kaemo, da je Zemlja blia Suncu u zimsko doba,   onda   to   vrijedi   za  nas,   koji   ivimo   na   sjevernoj hemisferi.
-  Vidi, vidi, na to nisam nikad ni pomislio - iznenaeno e Robert.
-  A sad idi, mome, i nemoj zaboraviti.
Robert je tako eto sluao malo predavanje iz kozmogra-fije. Na kraju je jo nauio da srednja temperatura u pokrajini Viktoriji iznosi sedamdeset i etiri stupnja po Fa-hrenheitu (23"33 po Celziju).
Naveer eta prenoi na pet milja od jezera Lonsdale, izmeu brda Drummont, koje se uzdiglo na sjeveru, i brda Dryden, koje je svojim vrhom osrednje visine zastiralo jug.
Sutradan u jedanaest sati stigoe kola na obalu rijeke Wimerre, na sto etrdeset treem meridijanu.
Pol milje iroka rijeka protjecala je kao bistra pruga izmeu dva niza visokih gumovaca i akacija. Nekoliko je velianstvenih mirta, meu ostalim i vrsta "Metrosideros speciosa",^ pruilo svoje- duge i alosne grane naikane crvenim cvjetovima, do visine od pet metara. Po zelenim granicama lepralo je na tisue ptica: vuga, zeba, zlatokrilih golubova, a da i ne spominjemo brbljave papige. Dolje su po povrini vode plivala dva plaljiva i nepristupana crna
280
labuda. Ta "rara avis"* australskih voda ubrzo se izgubi u zavojima rijeke Wimerre, koja udljivo natapa slikovita polja.
Kola se, meutim, zaustavie na sagu od kratke trave, kome su rese visile iznad brze vode. Nigdje ni mosta, ni skele. Trebalo je ipak prijei. Avrton je poao da potrai kakav zgodan gaz. etvrt milje uzvodno kao da je rijeka bila plia, i on se odlui da je na tom mjestu pregaze. Mjerei dubinu na nekoliko mjesta, ustanovie da nema vie od metra vode. Mogli su dakle prijei kolima na tom mjestu bez velike opasnosti.
-  Zar se ne moe prijei preko rijeke nikako drukije? - zapita Glenarvan odjelnika.
-  Ne moe, milorde - odgovori Ayrton - ali taj  mi se gaz ne ini opasan. Proi emo.
-  Moraju li izai iz kola lady Glenarvan   i   gospoica Grant?
-  Nikako.  Volovi imaju siguran  hod,  a ja u ih voditi pravim putem.
-  Dobro, Avrtone, uzdam se u vas.
Konjanici opkolie teka kola i zagazie odluno u vodu. Kad se eli s kolima pregaziti preko rijeke, onda se obino oko njih vee niz praznih baava, koje ih dre na povrini vode. Ovdje nije bilo tog pojasa od baava. Morali su se dakle osloniti samo na nagon volova, koje je vodila oprezna Ayrtonova ruka. On je upravljao spregom sa svog sjedala. Major je s dvojicom mornara sjekao brzu vodu nekoliko hvati pred njima. Glenarvan i John Mangles ili su sa strane kola, spremni da putnicima priskoe u pomo. Paganel i Robert bijahu na zaelju.
Sve je ilo dobro do sredine Wimerre. Ali tada se pokaza, da je dubina vea, i kola uronie preko naplatka. Prijetila je opasnost, da ih voda snese s gaza, da volovi izgube tlo pod nogama i da sa sobom odvuku kolebljivo vozilo. Avrton se hrabro rtvovao; skoio je u vodu, i, zgrabivi volove za rogove, poe mu za rukom da ih izvede na pravi put.
U tom se trenutku osjeti udarac, koji nije bilo mogue predvidjeti. Zau se lomljava, kola se opasno nagnue. Voda
* Rijetka ptica.
281
dopre putnicima do nogu. itavu je zapregu ve poela struja zanositi usprkos Glenarvanu i Johnu Manglesu, koji pograbie bone ljestve. Straan je to bio trenutak.
Sreom, jednim snanim trzajem ajma, volovi privukoe kola k protivnoj obali. Volovi i konji osjetie da im se dno pod nogama izdie, pa se ubrzo i ljudi i stoka naoe izvan opasnosti na drugoj obali, isto toliko zadovoljni koliko i mokri.
Prednji se dio kola skrhao uslijed udaraca, a Glenarvanov je konj izgubio prednju potkovu. To se moralo odmah popraviti. Svi se pogledae dosta zbunjeno, ali Ayrton se ponudi da e poi u naseobinu Black Point i otuda dovesti kovaa.
-  Idite, idite,   dragi Avrtone - ree mu Glenarvan. - Koliko vam treba vremena za put tamo i natrag?
-  Moda petnaest sati, nikako vie - odgovori Avrton.
-  Onda idite, a mi emo vas ekati i podii emo logor na obali VVimerre.
Nekoliko se asaka kasnije odjelnik na Wilsonovu konju ve izgubio iza guste zavjese mimoza.
Jedanaesto poglavlje BURKE I STUART
Ostatak dana provedoe u razgovoru i etnji. Putnici se etahu obalom VVimerre, divei se prirodi i razgovarajui. Pepeljasti dralovi i ranjevi bjeahu pred njima, promuklo kriei. Svilarka se skrivae u visokim granama divlje smokve, vuge, batii i strnadice skakutahu po velianstvenim perunikama sa stabljike na stabljiku, vodomari ostavljahu svoj obiajni ribolov, dok je prosvjeenija obitelj svih vrsta papiga nastavila sa zaglunim brbljanjem po vrscima ras-cvjetalog gumovca. Viala se dugaica okiena sa svih sedam boja spektra, mala crvenoglavka grimizne glave i uta vrata, te areni lori crvena i modra perja.
Putnici su uivali, divei se prekrasnoj prirodi sve do zalaska sunca, bilo leei na travi uz obalu bune rijeke,
282
bilo lutajui bez cilja kroz grmlje mimoza. Poslije kratka sumraka iznenadi ih no na pol milje od logora. Vratie se, upravljajui se po zvijezdama, ali ne prema Sjevernjaci, jer se ona ne vidi na junoj hemisferi, nego po Junom kriu, koji se blistao na pol neba izmeu obzora i zenita.
Olbinett je pripremio veeru pod atorom. Svi posjedae. Najvie uspjeha imalo je neko jelo od papiga, koje je Wil-son vjeto oborio, a kuhar jo vjetije priredio.
Kad svrie veeru, svatko je traio bila kakav izgovor, samo da ne bi morao prospavati prve sate, tako divne noi. Lady Helena pogodi elju svih svojih drugova, kad je zamolila Paganela, da im ispria povijest velikih australskih istraivaa, koju je bio ve odavna obeao.
Paganel je to jedva doekao. Sluaoci posjedae ispod jedne velianstvene banksije9^, dim se iz cigara dizao sve do visoke kronje, koja se gubila u mraku, a geograf poe priati, pouzdavajui se u svoje neiscrpivo pamenje.
- Sjeate li se, dragi prijatelji, a ni major valjda nije zaboravio sva imena istraivaa, koje sam vam nabrojio jo na Duncanu. Od svih onih, koji pokuae prodrijeti u unutranjost, samo je etvorici polo za rukom prijei kontinent od sjevera na jug i od juga na sjever, a to su: Burke 1860. i 1861, Mac Kinley 1861. i 1862, Landsborough 1860, i Stuart 1862. O Mac Kinlevju i o Landsboroughu malo u vam to rei. Prvi je preao kontinent od Adelaide do zaljeva Carpentarije, a drugi od Carpentarije do Melbournea. Obojicu je uputio Australski komitet da trai Burkea, koga je nestalo i koji se nikad vie nee ni vratiti.
Priat u vam o Burkeu i Stuartu, dvojici smjelih istraivaa, i poet u bez ikakva uvoda.
Pod pokroviteljstvom Kraljevskog drutva u Melbour-neu krenuo je 20. kolovoza 1860. jedan bivi irski asnik, Robert O'Hara Burke, koji je nekad bio redarstveni nadzornik u Castlemainu. Pratilo ga je jedanaest ljudi, i to: Wil-liam John Wills, odlian mlad astronom, botaniar doktor Beckler, Gray, mladi vojnik indijske vojske King, pa Lan-dells, Brahe i nekoliko sipoja94. Putnike, prtljagu i ive za osamnaest mjeseci nosilo je dvadeset i pet konja i dvadeset i pet deva. Ekspedicija je trebala stii u zaljev Carpen-tariju na sjevernoj obali, a uputila se rijekom Cooper. Bez
283

potekoa je prela preko rijeke Murray i Darling, i stigla je u postaju Menindie, na granici kolonije.
Tu su uvidjeli da e im smetati preobilna prtljaga. Ta smetnja kao i neka oporost u Burkeovu karakteru izazva nesuglasice meu lanovima ekspedicije. Voa deva Landells i nekoliko slugu Hindua ostavie ekspediciju i vratie se na obalu rijeke Darling. Burke je, meutim, poao dalje. Prolazei sad velianstvenim panjacima s obiljem vode, sad opet kamenim putovima bez vode, spustio se na Cooper's Creek. Tri mjeseca poslije polaska, 20. studenog, uredio je prvo skladite namirnica na obali rijeke.
Tu se putnici zadrae neko vrijeme, jer nisu mogli nai pogodan put za sjever, na kome bi imali dosta vode. Poslije mnogih potekoa stigoe do zgodnog mjesta za logorovanje koje nazvae Fort Wills. Tu, na pola puta izmeu Mel-bournea i zaljeva Carpentarije, utemeljie postaju i ogra-die je drvenim stupovima. Burke je u toj postaji podijelio svoju etu na dva dijela. Jedan je dio, pod zapovjednitvom Brakea, imao ostati u Fort Willsu tri mjeseca, pa i vie, ako ne ostane bez hrane, to jest sve dotle do se ne vrati drugi dio ete. Taj su drugi sainjavali samo Burke, King, Gray i Wills. Sa sobom su uzeli est deva. Ponijeli su hrane za tri mjeseca, to jest tri kvintala brana, pedeset funti rie, pedeset funti raenog brana, jedan kvintal suhog konjskog mesa, sto funti slanine i usoljenog svinjskog mesa te trideset funti dvopeka. To im je moralo biti dosta za put od tri tisue i trista kilometara, tamo i natrag.
Ta etvorica krenue. Nakon naporna puta kroz kamenitu pustinju stigoe do rijeke Eyre, krajnje toke, do koje je 1845. bio dopro Stuart. Zatim krenue put sjevera, drei se to tonije sto etrdesetog meridijana.
Sedmog sijenja prijeoe obratnicu pod jarkom egom, i to bez vode. Varale su ih i opsjene. Katkad bi im oluja donijela neto svjeine. Tu i tamo naili bi na uroenike, na koje se nisu mogli potuiti. Uglavnom, na putu nisu naili na mnogo potekoa. Nisu im se isprijeila ni jezera, ni rijeke, ni planine.
Na sjeveru se pojavie 21. sijenja pjeani breuljci, meu njima i brdo Forbes, a zatim niz granitnih lanaca, to ih zovu "ranges". Tu tek zapoee muke. Jedva su napredo-
284
vali. Sloka nije htijela naprijed: "Uvijek kroz klance! Deve se znoje od straha!" pie Burke u svojim putnim biljekama. Ipak snanom voljom istraivai stigoe na obalu rijeke Turncr, a zatim na gornji tok rijeke Flinders, koju je 1841. otkrio Stokes, a koja tee izmeu palma i eukaliptusa te utjee u zaljev Carpentariju.
Movarno je zemljite pokazivalo da je blizu ocean. Jedna se deva utopila. Druge nisu htjele dalje. King i Gray moradoe ostati s njima. Burke i Wills nastavie put prema sjeveru. Poslije golemih potekoa, koje su veoma nejasno zabiljeili u svojim dnevnicima, stigoe do mjesta, gdje more za vrijeme plime pokriva movare, ali ipak nisu ugledali ocean. To je bilo 11. veljae 1861.
-  I tako - ree lady Helena - ti odvani ljudi nisu mogli dalje?
-  Nisu, gospoo - odgovori Paganel. - Movarno im je tlo izmicalo pod nogama.   Moradoe misliti na povratak svojim drugovima u Fort Wills.  alostan je to bio povratak, vjerujte mi! Iznemogli, iscrpljeni i posrui vratie se Burke i njegov drug Kingu i Gravu. Ekspedicija se zatim uputila istim putem prema jugu u Cooper's Creek.
Ne znamo tono sve pojedinosti, opasnosti i patnje na tom putu, jer nema biljeaka u dnevnicima istraivaa. Ali moralo je biti strano.
U travnju stigoe u dolinu Cooper samo trojica. Gray je podlegao patnjama. Uginule su etiri deve. Meutim, kad bi Burkeu uspjelo doi u Fort Wills, gdje ga je ekao Brahe sa skladitem hrane, on i njegovi drugovi bili bi spaeni. Udvostruie odlunost, vukli su se jo nekoliko dana; 21. travnja ugledae ogradu tvravice. Stigli su... Tog istog dana otiao je Brahe iz tvravice, nakon pet mjeseci uzaludna ekanja.
-  Otiao! - zavapi mladi Robert.
-  Da, otiao!   I to ba tog istog dana. Prava nesrea? Poruku, koju je ostavio u tvravici, Brahe je napisao tek prije sedam sati! Burke nije' mogao ni pomisliti, da bi ga dostigao.  Ostavljeni  se nesretnici  okrijepie malo hranom,, koju je Brahe ostavio u skladitu, ali nisu imali prijevoznih sredstava, a do Darlinga je bilo jo osam stotina i trideset kiloiiietara.
285
Tada Burke, usprkos protivnom Willsovu miljenju, pomisli doi u australska naselja pod planinom Hopeless, tri stotine i trideset kilometara od tvravice Wills. Krenue na taj put. Od dvije deve, koje su im ostale, jedna uginu u nekom blatu pritoka Cooper's Creeka; druga se nije mogla ni maknuti s mjesta. Ubie je i najedoe se mesa. Ubrzo potro-ie svu hranu. Sva tri su se nesretnika morala hraniti vodenom biljkom nardu. Njezine se sjemenke mogu jesti. Bez vode i bez sredstava za prijevoz nisu se mogli udaljiti od obala Coopera. Poar im uniti kolibu i logorsku opremu. Prijetila im je oita propast. Ostalo im je samo da umru.
Burke dozva Kinga i ree mu: "Ostaje mi jo samo nekoliko sati ivota. Evo vam moj sat i dnevnik. Kad umrem, elim, da mi u desnu ruku stavite pitolj i da me ostavite onako, kako padnem; nemojte me pokopati!" Poslije toga Burke nije vie izustio ni rijei i izdahnuo je sutradan u osam sati ujutro.
Preplaen i zbunjen, King poe traiti kakvo australsko pleme. Kad se vratio, i Wills bijae podlegao. Samog Kinga prihvatie domoroci. U rujnu ga je pronala Hovittova ekspedicija, koja je pola u potragu za Burkeom u isto vrijeme, kad i ekspedicija Mac Kinlevja i Landsborougha. I tako je -eto od etiri istraivaa samo jedart preivio prijelaz preko australskog kontinenta.
Paganelova je pria uinila dubok utisak na sve sluaoce. Svatko je u tom trenutku mislio na kapetana Granta: moda i on sada negdje luta kobnim kontinentom kao nekad Burke. Jesu li brodolomce mimoile patnje koje su desetkovale smjele pionire? Bijae prirodno da se pomisli na takvu usporedbu, i oi se gospoice Grant ispunie suzama.
-  Oe moj! Jadni moj oe! - jauknu Mary.
-  Gospoice  Mary!   Gospoice Mary!  - uzviknu John Mangles. - Takve se patnje mogu nai samo u unutranjosti kontinenta.  Kapetan Grant je u rukama domorodaca kao i King; i kao to se spasio King, spasit e se i on. On nije nikad dospio u tako teke prilike.
-  Nikad - nastavi Paganel. - Ja vam opet ponavljam, draga gospoice, da su Australci veoma gostoljubivi.
-  Da bi vas bog uo! - uzdahne djevojka.
286
-  A to je bilo sa Stuartom! - zapita Glenarvan, u elji da skrene razgovor sa alosnih misli.
-  Stuart? - nastavi Paganel. - Oh!  Stuart je proao mnogo sretnije. Njegovo je ime slavno u povijesti Australije. Va zemljak, dragi prijatelji, John Mac Douall Stuart, poeo je   putovati  jo   1848.   godine  po   pustinjama  sjeverno   od Adelaide. Godine 1861. on je samo s dva pratioca uzaludno pokuavao prodrijeti u unutranjost kontinenta. Ali to nije bio ovjek, koji bi tako lako utao. 1. sijenja 1861. krenuo je od Chamber's Creeka sa jedanaest odvanih drugova  i zaustavio  se  tek  na  trista  trideset  kilometara  od zaljeva Carpentarije. Nestalo mu je zaliha hrane i morao se vratiti u Adelaide da mu nije uspjelo prijei opasni kontinent. Ipak, on se odluci poi i na treu ekspediciju, koja je ovaj put dostigla eljeni cilj.
Junoaustralski parlament usrdno je pomogao novu ekspediciju i izglasao pomo od dvije tisue funti sterlinga. Stuart poduze sve mjere opreza koje mu je savjetovalo iskustvo iz. prijanjih putovanja. Pridruie mu se prijatelji, njih desetorica: prirodoslovac Waterhouse, njegovi stari drugovi Thring i Kekvvick, zatim Woodford, Auld i drugi. On je uzeo sa sobom dvadeset amerikih mjeina po sedam galona, i 5. travnja 1862. ekspedicija se okupi u kotlini Newcastle Water, sjeverno od osamnaestog stupnja june irine, ba na onom mjestu, preko kojega prije toga nije mogao prijei. Napredovao je drei se po prilici sto trideset prvog meridijana, oko sedam stupnjeva zapadnije od Burkea.
Kotlina Nevvcastle Water trebala je postati uporitem za sva nova istraivanja. Stuart se naao opkoljen sa svih strana neprohodnim umama, te se uzaludno pokuavao probiti prema sjeveru ili prema sjeveroistoku. Isto mu tako nije polo za rukom da, se probije prema zapadu do rijeke Vikto-rije. Neprohodne ikare zaprijeie mu sve prolaze.
Stuart tada odlui promijeniti logorite, i poe mu za rukom premjestiti ga neto sjevernije u Howerske movare. Odatle, prodirui vie prema istoku, naie usred ravnih travnjaka na potoku Daily, uz koji je napredovao oko trideset milja.
Na'i su se u velianstvenom predjelu. Soni bi panjaci razveselili i usreili svakog squattera. Eukaliptusi su rasli
287
upravo udesno visoko. Zadivljeni Stuart nastavi put. Sti-gao je do rijeke Strankwau i Roper's Creek, to ga je otkrio Leichar. Te su vode pretjecale kroz umu palma dostojnu tropskog kraja. Tu su ivjela domorodaka plemena, koja srdano primie istraivae.
Poev od te toke ekspedicija se kretala prema sjevero--sjeverozapadu, traei kroz zemljite, pokriveno ljunkom i stijenama, to sadravaju eljeznu rudu, izvore rijeke Ade-laide koja utjee u zaljev Van Diemen. Kad je dola do rijeke, ekspedicija je prela Arnhemovu zemlju kroz niske palme, bambus, bor i pandanus. Rijeka Adelaida se irila, obale joj postajahu movarnije, nasluivala se blizina mora.
U utorak, 22. srpnja, Stuart podie logor u movarnom Fresh Water, jer mu se isprijeilo nebrojeno mnogo potoka koji mu presijecahu put. On uputi tri druga da trae prohodne putove. Sutradan, as obilazei neprohodne vododerine, as gazei po blatnom zemljitu, dospje do neto uzvi-enijih ravnica obraslih travom, gdje su rasli umarci gu-movca i stabla s vlaknastom korom. Tim travnjacima prelijetahu jata gusaka, ranjeva i drugih, vrlo plaljivih vodenih ptica. Domorodaca gotovo i nije bilo. Viao se ponekad samo -dim dalekih logora.
Devet mjeseci poslije odlaska iz Adelaide, 24. srpnja, Stuart krenu u osam sati i dvadeset asaka ujutro rano put sjevera; htio je izbiti na more jo istog dana. Zemljite je bilo umjereno visoko, posuto eljeznom rudom i vulkanskim stijenama. Drvee je postalo nisko, kao primorska stabalca. Otvorila im se iroka dolina od naplavina, koja se svravala gustim zidom od grmlja. Stuart je jasno uo buku valova koji se razbijahu o obale, ali nije htio nita kazati svojim drugovima. Uoe u ibljik obrastao divljom lozom.
Stuart poe nekoliko koraka. Izbio je na obalu Indijskog oceana. "More! more!" kliknu Thring zaueno. Ostali pri-trae, i tri gromka hura! pozdravie Indijski ocean.
Tako je eto ve etvrta ekspedicija prela itav kontinent.
Stuart je zagazio u more te umio lice i ruke u njemu, kako je bio obeao guverneru Sir Richardu Maconellu. Zatim se vrati u dolinu i ureza u jedno stablo inicijale J. M. D. S. Kraj jednog potoia s bistrom vodom podigoe logor.
288
Sutradan poe Thring ispitati, moe li se idui prema jugozapadu doi do ua rijeke Adelaide. Moradoe odustati, jer je zemljite bilo odvie movarno za konjska kopita.
Stuart tada izabra na jednom proplanku visoko drvo. Odsi jee mu donje grane, a na vrhu izvjesi australsku zastavu. U koru drveta ureza ove rijei: "Prekopaj zemlju tri metra juno!"
-  Ako jednog dana koji putnik bude kopao na tom mjestu, nai e limenu kutiju, a u njoj ovu poruku koja mi se duboko usjekla u pamet:
Veliko istraivako putovanje i prolaz kroz Australiju od juga prema sjeveru
"Istraivai pod vodstvom Johna Mac Doualla Stuarta stigoe ovamo 25. srpnja 1862, poto su preli itavu Australiju od Junog mora do obala Indijskog oceana proavi sredinom kontinenta. Iz Adelaide krenue 26. listopada 1861, a sa zadnjeg naselja na podruju kolonije zaputili su se prema sjeveru 21. sijenja 1862. Kao uspomenu na taj sretni dogaaj istakoe australsku zastavu s imenom voe ekspedicije. Sve je dobro. Neka bog titi kraljicu!"
Na kraju su slijedili potpisi Stuarta i njegovih drugova.
Tako eto potvrdie istraivai vaan dogaaj, koji je silno odjeknuo irom cijelog svijeta.
-  A jesu li se svi hrabri ljudi vratili ivi i zdravi na jug? - zapita lady Helena.
-  Jesu, gospoo - odgovori Paganel - svi, ali ne bez stranih muka. Najvie je pretrpio sam Stuart.  Kad se uputio nazad u Adelaidu teko se razbolio od skorbuta95. Poetkom rujna bolest ga je toliko skrhala da je mislio kako nee vie nikad ugledati naseljenih krajeva.  Vie se  nije  mogao drati u  sedlu.  Nosili  su  ga u nekoj vrsti nosiljke,  objeene izmeu dva konja.   Krajem listopada toliko ga oslabi bacanje krvi, da su ubili konja, da mu zgotove juhu, 28. listopada svi miljahu da e umrijeti, ali ga trenutno poboljanje spasi.  Uto 10. prosinca, itava eta doe do prvih naselja.
Stuart stie 17. prosinca u Adelaidu, gdje ga doeka oduevljeno stanovnitvo, ali on osta krhka zdravlja i ubrzo za-
19   Djeca kapetana Granta
289
tim, poto je odlikovan zlatnom medaljom Geografskog drutva ukrca se na brod Indus, da se vrati u svoju dragu kotsku, gdje emo ga vidjeti, kad se vratimo.*
-  Taj je ovjek imao eljeznu moralnu snagu - napomenu Glenarvan. - Ona ga je poticala na izvravanje velikih djela, vie nego fizika snaga. kotska moe biti doista ponosna to ga ubraja meu svoje sinove.
-  Zar se poslije Stuarta nije vie nijedan putnik odvaio na nova otkria? - zapita lady Helena.
-  Jest, gospoo - odgovori Paganel. - Ve sam vam vie puta spomenuo Leichardta.  On je jo 1844. izvrio znaajno istraivako putovanje po sjevernoj Australiji.   Godine   1848.   poduzeo  je  drugo  putovanje  u  sjeveroistonom smjeru, ali ve mu sedamnaest godina nema traga. Prole se godine obratio glasoviti botaniar doktor Miller iz Mel-bournea narodu za novanu pomo radi pokria trokova nove ekspedicije.   Brzo pristigoe   novana   sredstva   za   tu ekspediciju.   Pod   zapovjednitvom   darovitog   i   odvanog Mac Intvrea krenu 21. lipnja 1864. eta hrabrih squattera s panjaka na obali rijeke Paroo.
Do ovog trenutka, kad vam ovo priam, oni su morali ve duboko prodrijeti u unutranjost kontinenta i trae Leichardta. elimo im da uspiju; neka i njima i nama poe za rukom nai svoje drage!
Tako se zavri geografovo pripovijedanje. Vrijeme bijae ve poodmaklo. Zahvalie se Paganelu, a malo kasnije ve su svi mirno spavali. Ptica kukavica, sakrivena negdje u liu drvea, pravilno je kuckala sekunde te tihe noi.
Dvanaesto poglavlje RAILWAY MELBOURNE - SANDHURST
Major je s dosta nepovjerenja gledao na Avrtonov odlazak iz logora na Wimerri, kad je poao traiti jednog potki-vaa u postaji Black Point. O svojim sumnjama ne ree ni-
* Paganel je vidio Stuarta, kad se vratio u kotsku, ali nije imao te sree da due uiva u drutvu slavnog istraivaa. Stuart je umro. 5. lipnja 1866. u jednoj skromnoj kuici u Nottingham Hillu.
290               .
kome ni rijei, samo se zadovoljio time to je pregledao okolinu rijeke. Nita nije naruavalo spokojstvo mirnog kraja. Poslije nekoliko sati noi, pomoli se nad obzorom sunce.
Glenarvan se sa svoje strane opet bojao da se ne bi Ayrton vratio sam. Bez strunog radnika kola ne bi mogla nastaviti put. Putovanje bi se moralo odgoditi i na vie dana, a Glenarvan, koji je nestrpljivo oekivao uspjeh, nije doputao nikakvih zakanjenja, jer je elio to prije dostii svoj cilj.
Sreom, Avrton nije poao uzalud i nije gubio vremena. Vratio se ve sutradan rano. Doveo je ovjeka koji ree da je potkiva iz postaje Black Point. Bila je to snana ljudina visoka stasa, samo je divlji i ivotinjski izraza] lica imao neto, to odbija. Uostalom svejedno, glavno je da je znao svoj zanat. Barem nije mnogo govorio, ni jedna mu suvina rije nije izala iz usta.
-  Kakav je radnik? - upita John Mangles mornara.
-  Znam ga, koliko i vi, kapetane - odgovori Ayrton. - Vidjet emo.
Potkiva se dade na posao. Po tome, kako je popravio prednji dio kola, vidjelo se da je ovjek od zanata. Radio je veoma vjeto i neobino snano. Major opazi oko zglavaka na njegovim rukama oiljke, kao neku modru narukvicu od krvi, koja se izlila pod koom. Bio je to znak neke nedavne rane, koju nisu mogli sakriti rukavi slabe i otrcane koulje. Mac Nabbs zapita potkivaa, od ega su mu ti oiljci, ali on ne odgovori nita i nastavi rad.
Poslije dva sata kvar je na kolima ve bio popravljen. Glenarvanova je konja brzo potkovao. Potkiva je donio sa sobom ve gotovu potkovu. Na potkovi bijae nekakav osobiti znak, koji je major odmah opazio. Na prednjoj strani potkove bijae grubo urezan list djeteline. Mac Nabbs je pokaza Avrtonu.
-  To je znak Black Pointa - odgovori odjelnik. - Slui im, da mogu slijediti trag onih konja, koji se udalje iz postaje, i da ih ne zamijene s drugim tragovima.
Potkiva ubrzo namjesti potkovu na kopito, zatrai plau i odjaha, a da nije progovorio ni etiri rijei.
291
Poslije pola sata putnici ve nastavie put. Iza zavjese mimoza otvori im se prostran otkriven prostor. Dobro mu je odgovaralo ime "open plain"*. Iz bunja i visoke trave, kao i iz ograda, gdje su pasla mnoga stada, izvirivahu ostaci bjelutka i eljeznih stijena. Nekoliko milja dalje kotai usijecahu duboke brazde u raskvaeno zemljite, gdje je ubo-rilo mnogo vijugavih potoia, to se skrivahu meu golemim trskama. Poslije toga obilazili su obalama slanih bara, koje su naglo ishlapljivale. Putovali su bez ikakvih tegoba, a moglo bi se slobodno rei da im nije bilo ni dosadno.
Lady Helena pozva konjanike u posjet, redom jednog za drugim, jer u njezinoj odaji nije bilo mjesta za sve. Svaki se tako malo odmorio od jahanja i zabavio u razgovoru s milom enom. Lady Helena i gospoica Grant primale su ih u svojoj pokretnoj kui s najljubaznijim gostoprimstvom. Ne zaboravie pozvati ni Johna Manglesa. Njihov neto ozbiljniji razgovor nije bio neugodan. Naprotiv.
Tako presjekoe mali road**, koja vodi iz Cromlanda u Horsam. Ta je cesta uvijek puna praine, i pjeaci je izbjegavaju. Prijeoe preko nekoliko vrhova niskih breuljaka. Prolazili su meom talbotskog kotara, a naveer eta stie tri milje iznad Marvborougha. Padala je sitna kia, koja bi u svakoj drugoj zemlji raskvasila zemljite, ali tu je zrak tako dobro upijao vlagu, da je u logoru bilo ipak posve ugodno.
Sutradan, 29. prosinca, putovanje bijae malo usporeno itavim nizom breuljaka koji su se doimali kao vicarska u malome. Neprekidno su se morali penjati i sputati. Kola su grubo odskakivala na neravnom putu. Putnice su morale jedan dio puta prevaliti pjeke, ali to im nije bilo ba neugodno.
U jedanaest sati stigoe u Carlsbrook, dosta vano sjedite opine. Avrton je predloio da ne uu u grad, ve da ga obiu, kako ne bi gubili vrijeme. Glenarvan je bio takoer toga miljenja, ali je Paganel svakako htio vidjeti Carlsbrook, jer je bio lakoni da upozna nova mjesta. Pustie ga, neka ide, a kola nastavie polako svoj put.
* Otvorena, otkrivena zaravan.  - Prev. ** Potanska cesta.
Paganel je po svom obiaju poveo sa sobom Roberta. On je na brzu ruku pregledao grad, ali i to mu je bilo dosta, da dobije toan dojam o australskim gradovima. Grad je imao banku, sud, trg, kolu, crkvu i stotinjak jednolinih kua od opeke. Sve je bilo rasporeeno u velikom etverokutu, a sve su ga ulice sjekle usporedno, na engleski nain. Veoma je jednostavno, ali nimalo zanimljivo. Kad grad raste, ulice se produuju kao hlae u djeteta, koje raste, a poetna se pravilnost nimalo ne mijenja.
U Carlsbrooku bijae veoma ivo. To je uope svojstvo svih novih gradova. ini se da u Australiji gradovi rastu kao drvee na suncu. Ulicama su se urili ljudi zabavljeni poslom, otpremnici zlata gurali se oko prijemnog ureda. Dragocjena je kovina pristizala iz Bendiga i s planine Alexander, a pratilo ju je domorodako redarstvo. itav je taj svijet poticala na rad samo misao na dobit. Svi su bili toliko zaokupljeni svojim poslovima da nisu ni opazili strance koji su prolazili izmeu njih.
Poto su proboravili jedan sat u Carlsbrooku, oba se putnika vratie drugovima kroz lijepo obraena polja. Zatim dooe na dugake prerije, koje zovu "Low level plains"*, s neizmjerno mnogo ovaca i pastirskih koliba. Nakon toga naoe se iznenada u pustinji, naglo, bez prijelaza, kao to je to obino u Australiji. Ugledali su Simpsonske breuljke i brdo Tarrangower, koji se izdiu ba na onom mjestu, gdje meu okruja Loddo tvori prema jugu klin, na etrdeset etvrtom stupnju geografske duine.
Meutim, dosad se jo nisu sreli ni s jednim od onih plemena koja ive divljim ivotom. Glenarvan je ve pomislio, nee li Australija biti bez Australaca, kao to u argentinskoj Pampaziji nije bilo Indijanaca. Paganel mu rastumai da na toj geografskoj irini divljaci dolaze uglavnom samo na ravnice uz rijeku Murrav, a one su jo stotinu milja istono.
- Pribliavamo se zemlji zlata - upozori ih Paganel. - Nee proi ni dva dana, i ve emo prijei bogati kraj planine Alexander, gdje se 1852. sjatio roj rudara. Domoroci moradoe pobjei u unutranjost. Mi smo u civiliziranoj zemlji, iako nam se to ne ini. Jo prije noi presjei emo
* Niske ravnice.
292
293
railway* koji vee Murray s morem. Eto, dragi prijatelji, to da vam kaem, eljeznika pruga u Australiji, to mi je sasvim udnovato!                                                            z
-  A zato, Paganele?! - zaudi se Glenarvan.
-  Zato! Jer se to nikako ne slae. Oh! Znam, znam, vi koji ste navikli kolonizirati daleke zemlje, vi koji podiete brzojavne linije i svjetske izlobe na Novom Zelandu, vama je to sasvim obina stvar! Ali to zbunjuje Francuza i muti mu sve pojmove o Australiji.
-  Jer vi uvijek gledate prolost, a ne sadanjost - doeka John Mangles.
-  Svatko e se zauditi, osim vas Engleza i Ameriana, kad lokomotive ite kroz pustinju, kad se kolobari   pare motaju oko mimoznih i eukaliptovih grana, kad kljunai, kljunati jeci   i  kazuari bjee ispred brzih vlakova,  ili pak kad divljaci ulaze u ekspres u tri i trideset, da bi poli iz Melbournea u Kvneton, Castlemaine, Sandhurst ili Echucu. Vai railwayi rasprie pjesniku ljepotu pustinje.
-  Nita zato, samo kad u njih prodire napredak! - uzvrati major.
Snaan zviduk prekinu taj razgovor. Putnici nisu bili ni milju daleko od eljeznike pruge. Jedna je lokomotiva dola malom brzinom s juga i zaustavila se tono ba na raskru eljeznike pruge i ceste kojom su oni dolazili. Ta pruga vee Murray, najveu australsku rijeku, s glavnim gradom pokrajine Viktorije. Tu je golemu rijeku otkrio Stuart 1828. Ona izvire na Australskim Alpama; prima kao pritoke rijeke Lachlan i Darling; natapa itavu sjevernu granicu pokrajine Viktorije i utjee u zaljev Encounter nedaleko od Adelaide. Protjee bogatim i plodnim krajevima. Du njezina toka niknule su mnoge squatterske postaje, jer im je eljeznica otvorila udobnu vezu s Melbourneom.
U to je doba eljeznica saobraala izmeu Melbournea i Sandshursta na duini od stotinu i pedeset milja, a prolazila je kroz Kvneton i Castlemaine. U gradnji bijae jo sedamdeset milja pruge, i to do Echuce, glavnoga grada kolonije Riverine, koji ba te godine utemeljie na obali rijeke Murray.
eljeznica, eljeznika pruga.
294

Trideet sedma paralela sijee eljezniku prugu nekoliko milja iznad Castlemainea, ili tonije kod Camden Brid-gea, mosta preko rjeice Lutton, jedne od mnogobrojnih pritoka rijeke Murray.
Ayrton je vodio kola ba prema toj toki. Ispred njih su jahali konjanici koji sad projurie galopom prema Camden Bridgeu. Tjerala ih je neodoljiva radoznalost.
I doista, mnogo je svijeta tralo prema eljeznikom mostu. Stanovnici iz oblinjih zaselaka izlazili su iz svojih kua, a pastiri su ostavljali stada. Zakrili su prilaz pruzi. esto su se uli uzvici:
-  Na prugu! Na prugu!
Mora da se neto ozbiljno dogodilo kad se svijet toliko uzbudio. Moda kakva velika nesrea.
Glenarvan sa svojim drugovima podbode konja. Za nekoliko asaka stigoe u Camden Bridge. Sad je razumio, zato su se svi trcali.
Dogodilo se strana nesrea. Nije dolo do sudara, ve je vlak iskliznuo i strovalio se, to podsjea na najstranije eljeznike nesree u Americi. Rijeka ispod pruge bijae puna ruevina od vagona i od lokomotive. Bilo da je popustio most pod teinom vlaka, ili da je iskliznuo iz tranica; pet se vagona, od njih est zajedno s lokomotivom survalo u korito Luttona. Samo je jedan jedini, i to posljednji vagon stajao na kolosijeku na pol hvata od ponora. Spasilo ga je to to je pukao spojni lanac. A dolje u dubinu kobna gomila crnih i iskrivljenih osovina, smrvljenih vagonskih okosnica, savijenih tranica i nagorjelih pragova. Pojedine ploe kotla, koji se rasprskao pri padu, leahu daleko unaokolo. Iz itave te gomile predmeta bez ikakva oblika lizao je jo plamen, te jezici pare i crna dima. Poslije uasna pada jo uasniji poar! Svagdje su se vidjele velike lokve krvi, razbacani udovi i pougljeni komadi leeva. Nitko se nije ni usudio pomisliti, koliko li je rtava zatrpano pod ruevinama.
Glenarvan, Paganel major i Mangles sluahu meu svjetinom sve razgovore. Ve se radilo na spaavanju. Svatko je meutim kuao protumaiti uzrok nesree.
-  Slomio se most - ree jedan.
295
- Slomio? - odgovori drugi. - Kako slomio, kad je jo i sada itav! Samo su ga zaboravili zatvoriti prije prolaska vlaka. To je sve.
To je doista bio most koji se mogao otvarati za proputanje brodova. Nije li ga dakle uvar iz neoprostiva nemara zaboravio zatvoriti? Kad je vlak naletio punom brzinom, nije li nestalo pruge poa njim, i on se survao u korito Lut-tona? Pretpostavka je zbilja mogla biti tona, jer dok je jedna polovina mosta leala pod ruevinama vagona, druga je polovina na suprotnoj obali visila na neoteenim lancima. Bez sumnje, katastrofu je uzrokovao straarev nemar.
Nesrea se dogodila u noi ekspresu broj 37, koji je poao iz Melbournea u jedanaest sati i etrdeset i pet minuta nou. Moglo je biti oko tri sata i jpetnaest minuta ujutro, kad je vlak stigao na Camden Bridge i survao se. To se dogodilo nakon dvadeset i pet asaka, poto je otiao iz postaje Castlemaine. Putnici i namjetenici iz posljednjeg vagona pohitjee zvati u pomo, ali brzojav nije radio, jer su stupovi leali povaljeni na zemlji. Vlasti iz Castlemainea stigoe na mjesto nesree tek poslije puna tri sata. Kad je otpoelo spaavanje, bilo je ve est sati ujutro. Radove je vodio gospodin Mitchell, generalni inspektor kolonije, i odred redarstva pod zapovjednitvom jednog asnika. Pomagahu im squatteri i njihovi momci. Najprije su pokuali ugasiti poar koji je strahovito brzo gutao gomilu ruevina.
Na padini nasipa lealo je nekoliko unakaenih leeva. Nije se moglo ni pomisliti da se iz tog pakla izvue koje ivo bie. Vatra je brzo unitila sve, to je jo ostalo poslije katastrofe. Nije se moglo znati, koliko je putnika bilo u vlaku. Od svih su spaena samo desetorica iz zadnjeg vagona. eljeznika je uprava poslala pomonu lokomotivu, da ih vrati u Castlemaine.
Glenarvan se predstavi generalnom inspektoru i redarstvenom zapovjedniku. S njima je podue razgovarao. Zapovjednik bijae visok i mrav ovjek, nepokolebljivo hladnokrvan; kad bi u srcu to osjetio, na licu mu se sigurno ne bi poznalo. Pred nesreom naao se kao matematiar pred zadatkom: traio je rjeenje i nepoznanicu. Kad je
i
Glenarvan uskliknuo:  "Kolike li nesree!" on je hladnokrvno dodao:
-  I jo gore, milorde!
-  Jo gore! - iznenaeno e Glenarvan. - to je jo gore od nesree?
-  Zloin! - odgovori mirno redarstveni asnik.
Ne  osvrui  se  na neprikladnost izraza,   Glenarvan  se okrenu i pogleda gospodina Mitchella ispitujui.
-  Da, milorde - odgovori generalni inspektor. - Istraga je utvrdila, da je katastrofu uzrokovab zloin. Opljakan je zadnji vagon s prtljagom.  Putnike,  koji  su  ostali  ivi, napala je banda od pet-est zloinaca.  Most je hotimice otvoren, a ne iz nemara, pa ako tome dodamo da je nestalo i uvara, moramo zakljuiti, da je nesretnik radio u dogovoru s razbojnicima.
Na taj zakljuak generalnog inspektora asnik odmahnu glavom.
-  Zar se ne slaete sa mnom? - zapita gospodin Mitchell.
-  Ne slaem se da je uvar sudionik.
-  Ipak - odgovori generalni inspektor - divljaci, koji krstare poljima oko rijeke Murrav, mogli su izvriti zloin samo onda,' ako im je pomogao uvar.   Bez uvara domoroci ne bi mogli otvoriti pokretni most, jer mu ne poznaju mehanizam.
-  Tako je - potvrdi asnik.
-  Osim toga - nastavi Mitchell - ustanovljeno je izjavom jednog brodara, koji je u deset sati i etrdeset proao brodom da se most iza njega pravilno zatvorio.
-  U redu.
-  Prema tome drim da je uvarove sudionitvo potvreno i potpuno dokazano.
Redarstveni je asnik tresao glavom, ne odobravajui.
-  Vi onda mislite,   gospodine,   da zloin nisu poinili divljaci? - umijea se Glenarvan.
-  Nisu, nikako!
-  A tko onda?
U tom se trenutku zau neka vika oko pol milje uzvodno. Vidjela se gomila ljudi koja je naglo rasla. Ubrzo stigoe do mosta. Usred gomile dva su ovjeka nosila neko truplo.
296
297
Bio je uvarev les. Pogoen je ravno noem u srce. Ubojice su odvukle truplo daleko od Camden Bridgea, samo, da u prvoj istrazi zavedu redarstvo. Otkrie je posve potvrdilo asnikove sumnje. Divljaci nisu bili umijeani u zloin.
-  Oni koji to uradie - ree asnik - veoma dobro poznaju ovu spravicu.
Govorei pokaza "lisice", dvije eljezne narukvice spojene lancem i bravom.
-  Nee mnogo proi - nastavi asnik - i s veseljem u im dati svakome po jedan par kao dar za Novu godinu.
- Dakle sumnjate na ...
-  Na ljude, koji su "putovali besplatno na brodovima Njezina velianstva".
-  to? Osuenici! - kliknu Paganel, kome je ta, u naseobinama Australije uobiajena metafora bila poznata.
-  Mislio sam - pripomenu Glenarvan - da kanjeni ci osueni na progonstvo, ne smiju boraviti u pokrajini Vik-toriji.
-  Eh! - uzvrati asnik. - Ne smiju, ali ne pitaju! Ponekad umaknu. Kladio bih se da su doli ravno iz Pertha. Lijepo, vratit e se, odakle su i doli, vjerujte mi!
Gospodin Mitchell odobravae asniku klimanjem glave. U tom trenutku dooe kola do prijelaza preko pruge. Glenarvan je htio potedjeti putnice da ne vide uasni prizor. Oprosti se od generalnog inspektora i dade znak svojim prijateljima da ga slijede, govorei.
-  To nije razlog, da bismo prekinuli put.
Kad je Glenarvan doao do kola, pripovjedi lady Heleni da se dogodila eljeznika nesrea, ali joj ne ree da se radi o zloinu. Ne spomenu ni da se u blizini nalazi banda kanje-nika; samo je mislio o tome posebno obavijestiti Ayrtona. Mala eta prijee prugu nekoliko stotina, hvati vie mosta te nastavi svoj redoviti put prema istoku.
Trinaesto poglavlje PRVA NAGRADA ZA ZEMLJOPIS
Jasno kao izrezani pokazae se na obzoru dugoljasti breuljci, koji zatvarahu ravnicu na dvije milje od pruge. Kola ubrzo uoe u uske, udljivo krivudave klisure. Iz njih se izlazilo na prekrasan kraj, koji dodue nije bio umovit, ali su lijepa stabla rasla u skupinama punom tropskom buj-nou. Meu najljepima su se isticale "kazuarine" koje kao da su od hrasta uzele snano deblo, od akacija mirisave mahune, a od etinjaa vrstou plavkastog lia. S njihovim se granama mijeala udnovata unjasta Banksiala.tifoUa"a, vrlo tanka i prekrasno vitka. Golemo iblje s objeenim granicama doimalo se, kao da se zelena voda prolijeva iz prepunih vreva. Sve su prirodne ljepote privlaile pogled. ovjek se upravo nije mogao odluiti, emu da se vie divi.
etica se za trenutak zaustavi. Na elju lady Helene Ayrton zaustavi spregu. Glomazni kotai na kolima prestadoe kripati na pijesku od bjelutka. Ispod stabla kao da su bili prostrti dugaki zeleni sagovi, a nekoliko prilino jasno primjetljivih, pravilno rasporeenih izboina davalo je zemljitu izgled goleme ahovske ploe.
Paganel se nije prevario, kad je vidio zelena osamljena polja, pjesniki podobna mjesta za vjeni pokoj. On prepozna grobne etvorine kojima je trava izbrisala i zadnji trag i na koje putnik danas moe rijetko naii na australskom zemljitu.
- Gajevi smrti - upozori ih Paganel.
Pred njima se doista pokazalo domorodako groblje, ali toliko svjee i sjenovito, tako radosno od nestana ptijeg leta, tako privlaivo, da nije izazivalo turobnih misli. ovjek bi pomislio da je to jedan od vrtova iz Edena, iz onog doba, kad je smrt bila prognana iz zemlje. Kao da je stvoreno za ive. Grobove su domoroci odravali upravo pobonom brigom. Sad su se ve gubili u plimi bujna zelenila. Osvajanja otjerae Australce daleko od zemlje, gdje poivaju njihovi preci, a kolonizacija e uskoro predati ta polja kao panjake svojim stadima. Takvi se gajevi prorijedie. Koliko
298
299
je ve puta oskvrnula noga ravnodunog putnika tlo, koje pokriva itavo jedno nedavno pokoljenje!
Paganel je s Robertom jahao ispred ete. Prolazili su izmeu grobova kroz male stjenovite drvorede. Razgovarali su i pouavali jedan drugoga. Geograf, je naime tvrdio da su mu od velike koristi razgovori s mladim Grantom. Ali tek to prijee etvrt milje, lord Glenarvan ih spazi, kako se zaustavie, sjahae s konja i napokon se sagnue. Sudei po njihovim izrazitim pokretima, inilo se, kao da promatraju neto veoma zanimljivo.
Avrton potjera spregu, i kola ubrzo stigoe oba prijatelja. Odmah opazie, to ih je zadralo i to ih je toliko zaokupilo. U hladu goleme banksije spavalo je mirnim snom jedno domorodako dijete, djeak od osam godina obuen u evropsko odijelo. Po karakteristinim crtama plemena odmah se moglo pogoditi da spada meu uroenike iz unutranjosti kontinenta. Imao je kovravu kosu, gotovo crnu kou, plosnat nos, debele usne i neobino duge ruke. Ali, odlikovalo ga je pametno lice. Odgoj ga je ve svakako podigao iznad razine njegova niskog podrijetla.
Kad je lady Helena opazila dijete, u njoj se probudi radoznalost, i sie s kola. Ubrzo se svi okupie oko malog domoroca, koji je i dalje tvrdo spavao.
-  Jadno dijete! - izusti Mary Grant. - Da se nije izgubilo u pustinji?
-  Po  svoj  je  prilici  doao  izdaleka da posjeti  gajeve smrti. Tu moda poivaju oni koje voli - ree lady Helena.
-  Ne moemo ga samo tako ostaviti! - nadoda Robert. - On je sam i...
Milosrdnu Robertovu rije prekinu pokret malog domoroca koji se okrenu na drugu stranu, a da se nije ni probudio, ali se tada na sveope iznenaenje pokaza na njegovim leima ovaj natpis:
TOLINE
TO BE CONDUCTED TO ECHUCA
CARE OF JEFFRIES SMITH, RAILWAY PORTER
PREPAID*
l
* Toline,  treba ga  odvesti u  Echucu,  brigom Jeffriesa Smitha,  eljeznikog nosaa. Put plaen. - Prev.
300
-  Eto, kakvi su Englezi! - uzviknu Paganel. - alju dijete kao kakav sanduk! Napisu mu adresu kao na paketu! O tome sam ve uo, ali nisam mogao vjerovati.
-  Jadni malian! - suutno e lady Helena. - Moda je bio u vlaku to se survao s Camden Bridgea? Moda  su mu roditelji poginuli, i sad je ostao sam na svijetu.
-  Ne vjerujem, gospoo - uzvrati John Mangles. - Naprotiv, napis je najbolji dokaz da je putovao sam.
-  Budi se - opazi Mary Grant.
Doista, dijete se budilo. Oi su mu se polako otvarale i zatvarale, zaslijepljene svjetlou. Lady Helena ga uze za ruke. Probudi se, ustade i zaueno pogleda sve putnike.
Najprije mu se na licu pojavi izraz straha, ali ga umiri prisutnost lady Helene.
-  Razumije li engleski,  dragi  prijatelju?  - zapita  ga mlada gospoa.
-  Razumijem i govorim - odgovori dijete na jeziku putnika, a s izrazitim stranim naglaskom. Izgovor mu je bio onakav, kao kad Francuzi govore engleski.
-  Kako se zove? - zapita lady Helena.
-  Toline - odgovori mali uroenik.
-  Ah, Toline! - uzviknu Paganel. - Ako se ne varam, to na australskom jeziku znai "kora drveta"?
Toline potvrdi i pogleda putnike.
-  Odakle si doao,  dragi   prijatelju?  -  nastavi  ispitivati lady Helena.
-  Iz Melbournea,  sandhurtskim vlakom.
-  Pa ti si onda bio u onom vlaku, to je iskliznuo iz tranica na camdenskom mostu! - iznenadi se Glenarvan.
-  Da, gospodine - potvrdi Toline - ali sauvao me je bog Biblije.
-  Jesi li sam putovao?
-  Sam. Veleasni Paxton povjerio me je Jeffriesu Smithu da pazi na mene. Na alost, jadni je nosa poginuo.

-  

Jesi li koga poznavao u vlaku?
-  Nikoga, gospodine, ali bog uva djecu i nikad ih ne ostavlja.
301
Toline je sve to govorio tako blagim glasom *da je dirao u srce. Kad je spominjao boga, glas mu je postajao ozbiljniji, zaplamtjele bi mu oi, osjeala se duboka pobonost u njegovoj maloj dui.
Lako je bilo protumaiti, odakle takvo vjersko oduevljenje u mlada djeteta. Bilo je to dijete onih domorodaca, to su ih pokrstili engleski misionari i koje odgojie u strogom vrenju vjerskih dunosti metodistike sekte. Njegovi mirni odgovori, urednost i tamno odijelo doimali su se, kao da je ve mali sveenik.
Ali kamo je poao osamljenim krajevima i zato je otiao iz Camden Bridgea? Lady Helena ga stade ispitivati.
-  Vraam se svom plemenu u Lachlan - odgovori dijete. - elim se vratiti svojoj obitelji.
-  Jesu li oni Australci? - zapita John Mangles.
-  Australci iz Lachlana - odgovori Toline.
-  Ima li oca i majku? - radoznalo e Robert.
-  Da, dragi brate - na to e Toline, pruivi mladom Grantu ruku, koga rijei "brate" ugodno dirnu.   On zagrli malog domoroca, i to je bilo dovoljno, da njih dvojica postanu najbolji prijatelji.
Putnike zanimahu odgovori malog divljaka, posjedae oko njega i sluahu ga, to govori. Sunce se ve bilo sakrilo iza visokih stabala. Kako je mjesto bilo veoma pogodno za odmor, a malo im je bilo stalo, hoe li prevaliti jo koju milju prije noi ili nee, Glenarvan naredi da se sve pripremi za logorovanje. Avrton ispregnu volove. Mulradv i Wil-son mu pomogoe da ih apne, i pustie ih da pasu po miloj volji. Podigoe i ator. Olbinett pripremi veeru. Iako je bio gladan, Toline se malo nekao, ali je napokon pristao da s njima veera. Svi posjedae, djeaci sjedoe jedan uz drugoga. Robert je birao najljepe komade za svog novog druga. Toline je primao bojaljivo i umiljato.
Razgovor nije jenjao. Svi su se zanimali za dijete i zapitkivali su ga. Htjeli su znati povijest njegova ivota. Bila je veoma jednostavna. Njegova je prolost bila onakva kao u svih siromanih domorodaca, koji su se u mladosti povjerili dobrotvornim drutvima susjednih kolonija. Austral-
302
ci su mirne udi. Oni ne susreu osvajae stranom mrnjom, kojom se odlikuju Novozelanani i moda neka plemena u Sjevernoj Australiji. Oni dolaze u velike gradove Adelaidu, Sydney i Melbourne. "Tu se mogu vidjeti, kako eu u dosta primitivnoj odjei. Prodaju proizvode svog obrta, lovake i ribarske sprave, oruje, a po koji plemenski poglavica, svakako iz tednje, rado ostavlja svoju djecu, da se koriste blagodatima engleskog odgoja.
Tako su uradili i Tolineovi roditelji, pravi divljaci iz Lachlana, prostranog podruja s onu stranu rijeke Murray. Ve pet godina, otkad je u Melbourneu, dijete nije vidjelo nikoga od svojih. Ipak je u njegovu srcu jo uvijek ivjela neraskidiva veza s obitelji. On je sad i poao tegobnim putem kroz pustinju, da vidi svoje moda ve raspreno pleme i bez sumnje ve desetkovanu obitelj.
-  A kad izljubi  svoje roditelje, hoe li se vratiti u Melbourne, drago dijete? - zapita lady Glenarvan.
-  Hou,  gospoo - odgovori  Toline,  gledajui mladu gospou s oitom njenou.
-  A to e raditi kad bude velik?
-  Spasavat u svoju brau iz bijede i neznanja! Uit u ih da spoznaju i ljube boga! Postat u misionar!
Te bi rijei osmogodinjeg djeaka, koji jie govorio s iskrenim oduevljenjem, sigurno izazvale smijeh kod neozbiljnih i podrugljivih ljudi, ali su ih ozbiljni koti shvatili i potovali. Oni su se divili vjerskoj odanosti mladog uenika, koji je ve bio dorastao za borbu. Paganela je djeak ganuo do dna due, i on osjeti prema malom domorocu iskrenu naklonost.
Treba li priznati da mu se prije toga nije sviao mali divljak u evropskom odijelu. Ta nije on doao u Australiju da gleda Australce u fraku! Volio ih je vidjeti pokrivene sa rama od tetoviranja. Ali "pristojno" odijelo sasvim pomrsi sve njegove misli. No kad je uo, kako Toline govori sa arom, promijeni miljenje i oduevi se za nj. I pri svretku razgovora posta vrijedni geograf najbolji prijatelj malog Australca.
303
Kako ga je lady Helena neto zapitala. Toline odgovori da ide u puku kolu u Melbourneu, kojom upravlja vele-vesni Paxton.
-  A to uite u toj koli ?- zapita lady Glenarvan.
-  Uimo bibliju, matematiku, zemljopis ...
-  Ah! Zemljopis! - skoi Paganel, pogoen u ivac.
-  Da, gospodine - odgovori Toline. - Prije boinog raspusta dobio sam i prvu nagradu za zemljopis.
-  Dobio si nagradu za zemljopis, djeae?
-  Evo je, gospodine - pohvali se Toline, vadei iz depa neku knjigu.
Bila je to lijepo uvezana biblija depnog formata. Na naleu prve stranice bijae napisano: Puka kola u Melbourneu, 1. nagrada za zmljopis, Tolineu iz Lachana.
Paganel se vie nije mogao suzdrati. Australac - pa odlian geograf! To ga zapanji, i on poljubi Tolinea u oba obraza, kao da je on sam veleasni Paxton na dan dijeljenja nagrada. Paganel bi uostalom morao znati da to u australskim kolama nije nikakva rijetkost. Mladi divljaci veoma rado ue zemljopis i lako ga shvaaju, dok im raunicu naprotiv mozak teko prima.
Toline nije mogao shvatiti zato ga je uenjak tako iznenada poeo ljubiti. Lady Helena mu rastumai da je Paganel glasoviti geograf, a po potrebi i izvrstan profesor.
-  Profesor zemljopisa! - odvano e Toline. - Oh, gospodine, ispitajte me!
-  Da te pitam, dragi djeae! - veselo e Paganel.   - Hou, veoma rado! To sam htio uiniti i bez tvoga doputenja. Ba bih htio vidjeti, kako se predaje zemljopis u mel-bourneskoj pukoj koli!
-  A to e biti, Paganele, ako vas Toline zbuni - pecnu ga Mac Nabbs.
-  Jo neto! - ponosno e geograf. -- Zbuniti tajnika francuskog Geografskog drutva!
Zatim, poto je uvrstio naoari na nosu i isprsio se, zapoe ispitivati ozbiljnim glasom, kako ve pristaje profesoru:
-  Uenice Toline, ustanite!
304
Toline,  koji je ve stajao, nije mogao jo vie ustati. Skromno je ekao to e ga geograf pitati.
-  Uenice Toline - nastavi Paganel - nabroji mi pet dijelova svijeta!
-  Oceanija, Azija,   Afrika, Amerika i Evropa   -   odgovori Toline.
-  Izvrsno!  Ponimo s Oceanijom, jer se sad nalazimo' na njoj. Kako se ona dijeli?
-  Ona se dijeli na Polineziju,   Melaneziju,   Mikroneziju i Megaleziju.  Glavni  su joj   otoci  Australija, koja pripada Englezima,  Novi Zeland,  koji pripada Englezima,  Tasmanija koja pripada Englezima, otoci Chatham, Auckland,   Ma-cquarie,   Kermadec,   Makin,   Maraki,   itd.,   koji   pripadaju Englezima.
-  Dobro - hladnije e Paganel - ali Nova Kaledonija,. otoci Sandwich, Mendana i Tuamotu?
-  Ti su otoci pod zatitom Velike Britanije.
-  Kako! Pod zatitom Velike Britanije?! - kriknu Paganel. - Meni se naprotiv ini, da Francuska ...
-  Francuska! - zaudi se djeak.
-  Gle! Gle! - na to e Paganel - zar vas tako ue u melbourneskoj pukoj koli?
-  Da, gospodine profesore, zar nije dobro?
-  Da, da, izvrsno - zbunjeno e Paganel - itava Oceanija engleska! Svrena stvar! Nastavimo!
Paganel je sluao napola kiselo, a napola zaueno. Major se srdano smijao. Ispit se nastavi.
-  Prijeimo na Aziju - ree geograf.
-  Azija je - odgovori Toline - golema zemlja. Glavni grad Calcutta.   Vaniji gradovi:   Bombay,   Madras,   Calicut, Aden, Malaka, Singapur, Pegou i Columbo; otoci Lakadivi,
f       Maledivi, Chagos itd., itd. Pripada Englezima.
-  Dobro, dobro, uenice Toline! A Afrika?
-  U Africi su dvije glavne kolonije: na jugu Kapska s glavnim gradom Cape Tovvnom, a na zapadu engleski posjedi, glavni grad Sierra Leone.
-  Krasno!  - odgovori  Paganel,   jer ga poe zanimati fantastino-engleski zemljopis, koji su djetetu utuvili u glavu. - Sasvim je razumljivo da su Alir, Maroko, Egipat   i
20   Djeca kapetana Granta
305
druge zemlje brisali iz britanskog atlasa! Jedva ekam, da malo progovorimo o Americi.
-  Ona se dijeli - spremno e Toline - na Sjevernu Ameriku i  na Junu Ameriku.   Sjeverna Amerika pripada Englezima, i u njoj su Kanada, Novi Brunswick, Nova kotska i Sjedinjene Drave, kojima upravlja guverner Johnson.
-  Guverner Johnson! - uzviknu Paganel. - Zar nasljednik velikog i dobrog Lincolna, koga je ubio fanatini luak, pristaa   ropstva!   Izvrsno!   Ne   moe   biti   bolje!   A  Juna Amerika s uvanom, s Malouinskim9? otojem, sa Shetlandi-ma, s Georgijom, s Jamaikom, Trinidadom, itd., itd., sve to pripada Englezima! Ja se zbog toga ne bih ni s kim prepirao. Ali molim te, Toline, htio bih uti .tvoje miljenje o Evropi, il zapravo mnijenje tvojih profesora o njoj?
-  Evropa? - zaueno e Toline, koji nije mogao razumjeti, zato se geograf uzrujava.
-  Da! Evropa! Kome pripada Evropa?
-  Pa  Evropa pripada Englezima - odgovori uvjereno djeak".
-  To sam i mislio - prekine ga Paganel. - Samo kako? To bih. htio znati.
-  Eto, pripada im Engleska, kotska, Irska, Malta, Jer-sey,  Guernesev,  Jonski otoci98,  Hebridi,  Shetlandski  otoci, Orkney...
-  Dobro, dobro, Toline, ali ima i drugih drava, koje si ti zaboravio spomenuti, dijete moje.
-  Koje, gospodine? - zaudi se djeak, koji se nije dao zbuniti.
-  panjolska, Rusija, Austrija, Pruska, Francuska? __ To su pokrajine, to nisu drave - na to e Toline.
-  Kako to!? - uzviknu Paganel, strgavi naoari s nosa.
-  Eto tako, panjolska , glavni grad Gibraltar ...
__ Divno! Prekrasno! Uzvieno! A Francuska, jer sam ja
Francuz, htio bih znati, kome pripadam!
-  Francuska - odgovori mirno Toline - to je engleska pokrajina, glavni grad Calais.
-  Calais! - kriknu Paganel. - Kako! Zar ti misli da Calais jo uvijek pripada Engleskoj?"
-  Bez sumnje.
306
-  I da je Calais glavni grad Francuske?
-  Da, gospodine, tu je sjedite guvernera, lorda Napo-leona...
Na ove posljednje rijei Paganel prasnu. Toline nije znao, ta bi mislio. Pitali su ga, odgovarao je to je bolje znao. On zbilja nije bio kriv, to je tako odgovarao, nije ni sumnjao u tonost onoga, to su ga nauili. Ipak se nije zbunio, ve je mirno ekao, da se zavri nerazumljivo ispitivanje.
-  Vidite - podrugljivo e major Paganelu. - Nisam li imao pravo, kad sam rekao, da e vas Toline zbuniti.
-  Doista, dragi majore! - ogoreno e geograf. - Ah! jeste li uli, kako se predaje zemljopis u Melbourneu! Daleko su dotjerali ti pukokolski uitelji! Evropa, Azija, Afrika, Amerika, Oceanija, itav svijet, sve je to englesko!   Do vraga! Kad ih tako odgajaju, nije ni udo, to im se domoroci pokoravaju.  Ah! Toline, a Mjesec, dijete moje,  da nije i on engleski?
-  On e biti - odgovori ozbiljno mali divljak.
Na taj odgovor Paganel skoi. Nije mogao vie izdrati na svom mjestu. Morao se od srca ismijati. Proeta se i smiri tek etvrt milje daleko od logora.
Glenarvan potrai jednu knjigu u prirunoj putnoj knjinici. Naao je Zemljopis od Samuela Richardsona, djelo, koje su u Francuskoj svi veoma cijenili i koje je bilo svakako tonije od predavanja melbourneskih uitelja.
-  Evo, drago dijete - ree Glenarvan Tolineu - uzmi i uvaj ovu knjigu. Neto su malo netoni ti tvoji pogledi na zemljopis.   Bit e svakako dobro da ih ispravi.   Dajem ti ovu knjigu kao uspomenu na na susret.
Toline je uzeo knjigu bez rijei, pomno ju je p'regledavao maui sumnjiavo glavom, ali se nikako nije mogao odluiti da je spremi u dep.
No, je, meutim, ve dobro poodmakla. Bijae deset sati. Trebalo je misliti na odmor, da bi se sutra moglo rano ustati. Robert ponudi svom prijatelju Tolineu pola svoje postelje.
Mali domorodac prihvati.
Poslije nekoliko trenutaka, lady Helena i Mary Grant pooe u kola, a putnici polijegae pod atorom. Paganelov
307
se smijeh, meutim, jo uvijek mijeao s blagim i dubokim pjevom svraka.
Kad je sutradan prva zraka sunca probudila putnike, uzalud su traili malog Australca. Iezao je. Moda se urio, da to prije stigne u lachlandska polja? Moda ga je uvrijedio Paganelov smijeh? Tko zna?
Ali, kad se lady Helena, probudila, nala je na svojim grudima svjeu kitu mimoza, a Paganel je napipao u depu svog kaputa Zemljopis od Samuela Richardsona.
etrnaesto poglavlje RUDNICI NA PANINI ALEXANDER
Sir Roderick Impey Murchison, sadanji predsjednik Kraljevskog geografskog drutva u Londonu, pronaao je 1814. izvanrednu slinost oblika izmeu planinskog lanca Urala i vijencaz koji se protee od sjevera do juga blizu june australske obale.
Budui da na Uralu ima zlatne rude, ueni se geolog pitao, nee li se te drage kovine nai i u australskom gorju. Nije se prevario.
I doista poslije dvije godine poslae mu iz Novog Junog Walesa nekoliko uzoraka zlata, a on odlui poslati iz Cornvvalla mnogo radnika u zlatonosne krajeve Nove Ho-landije.
Prve komade istog samorodnog zlata naao je u Junoj Australiji Francis Dutton. Forbes i Smyth otkrie prva nalazita u Novom Junom Walesu.
Poslije prvih radnika navalie rudari iz svih krajeva svijeta: Englezi, Ameriani, Talijani, Francuzi, Nijemci i Kinezi. Ali prava bogata leita otkrio je tek Hargraves 3. travnja 1851. On je zamolio guvernera sydneyske kolonije, Sir Ch. Fitz-Roya da mu dade doputenje za kopanje, i to uz skromnu odtetu od pet stotina funti sterlinga.
Njegovu ponudu, dodue, ne prihvatie, ali se glas o otkriu rairi poput munje. Kopai zlata pohrlie u Summerhill i Leni's Pond. Utemeljie grad Ophir, a obilje i vrijednost
308
iskopa zlata ubrzo pokaza da zasluuje to ga nazvae tim biblijskim imenom.
Do toga doba pokrajina Viktorija nije mnogo znaila, ali e ubrzo prevagnuti bogatstvo svojih leita.
Poslije nekoliko mjeseci, u kolovozu 1851. iskopae u toj pokrajini prve komade ista zlata, a ubrzo zatim poee naveliko kopati u ova etiri podruja: Ballarat, Ovens, Ben-digo i planina Alexander. Sva su veoma bogata, ali na rijeci Ovens rad oteava obilje vode. U Ballaratu je nejednoli-na raspodjela zlata kopaima esto pokvarila raune. U Ben-digu nije kopaima bilo pogodno tlo. Na planini Alexander sjedinie se svi povoljni uvjeti zajedno s pogodnim zemljitem. Tu je draga kovina postizavala najveu vrijednost na itavu svjetskom tritu. Cijena joj se kretala do tisuu etiri stotine etrdeset i jedan franak po funti.
Trideset sedma paralela vodila je putnike, koji trae kapetana Granta, ba tim kobnim mjestom. Ono je mnogima donijelo beznadnu propast, a drugima opet neoekivano bogatstvo.
Poto su hodali veoma neravnim zemljitem, itav dan 31. prosinca, umorie se i konji i volovi. Tada ugledae oble vrhove gore Alexander. Ulogorie se u nekom uskom klancu male planine, a sapetu stoku pustie da trai hranu izmeu razasutih stijena od kremena. To jo nisu zemljita, gdje se kopa. Sutradan, na Novu godinu 1866, kola utisnue brazde u putove tog bogatog kraja.
| [          Jacques Paganel i njegovi drugovi bijahu sretni, to mo-
f! gu vidjeti u prolazu glasovitu goru, koja se na australskom i. jeziku zove Geboor. Tu se sjatila itava rulja pustolova, lopova, a i potenih ljudi - onih, koji vjeaju, i onih' koji e biti objeeni. im se rairila vijest o nalazitu, mnogi stanovnici squatteri i mornari ostavie zlatne godine 1851. svo-' je gradove, polja i brodove. Zlatna groznica posta zarazna i priljepiva kao kuga. Mnogi su od nje umrli, koji su mislili, da im je bogatstvo ve nadohvat ruke! Kau da je rasipna majka priroda posijala milijune na vie od dvadeset i pet stupnjeva irine po udesnoj Australiji. Kucnuo je as etve, a novi eteoci dohrlie sa svih strana. Zanat kopaa "diggera", istisnu sve ostale, pa iako su uistinu mnogi podlegli slomljeni od teka rada, poneki se obogatie jednim
309
jedinim udarcem trnokopa. O propastima se utjelo, a o uspjesima se prialo na sva usta. Ti su sretni sluajevi nalazili odjeka na sve etiri strane svijeta. Ubrzo se bujica pustolova svih vrsta srui na australske obale. U posljednja etiri mjeseca godine 1852. dolo je samo u Melbourne pedeset i etiri tisue useljenika. itava vojska, ali vojska bez voe, bez stege, vojska dan nakon pobjede, koja jo nije izvojevana, ukratko: pedeset i etiri tisue pljakaa najodvratnije vrste.
Prvih godina lude groznice vladao je neopisiv nered. Ipak Englezi, zahvaljujui svojoj uobiajenoj energiji, postadoe gospodari situacije. Redari i domorodaki andari ostavie lopove i prijeoe na stranu potenih ljudi. Prilike se pro-mijenie. Stoga Glenarvan i nije vidio nita od onog uasa iz 1852. Od tog je doba prolo trinaest godina, i sad se zlato-nosni krajevi iskoriuju sustavno prema strogim pravilima organizacije.
Uostalom, leita su se i iscrpljivala. Kad se crpe, mora se doi i do dna. Pa kako i ne bi presahlo blago, to ga je nagomilala priroda, kad su od 1852. do 1858. rudari iskopali iz zemlje u Viktoriji ezdeset tri milijuna sto sedam tisua etiri stotine sedamdeset i sedam funti sterlinga. Zbog toga se znatno smanjio broj doseljenika. Oni se uputie u jo neiskoriene krajeve. Mnotvo dvononih termita bez perja izbuie i nova zlatna polja, "gold fields", u Otagu i Malbo-roughu na Novom Zelandu*.
Oko jedanaest sati stigoe nai putnici do sredita eksploatacije. Naoe se u pravom gradu s tvornicama, bankom, crkvom, vojarnom, odmaralitem i novinarskim uredom. Bilo je i hotela, vila i farma, pa ak i jedno dobro posjeeno kazalite, za koje se plaala ulaznica od deset ilinga. Davao se igrokaz, koji se zvao Francis Obadiag ili Sretni digger. Na svretku drame junak u oaju udari posljednji put trnokopom - i nalazi nevjerojatno velik "nugget".
Glenarvan je elio pogledati velika iskopita na planini Abcander. Pustio je da kola idu dalje pod Avrtonovim
* Doseljenici su se po svoj prilici prevarili. Jo e dugo proi dok se zlatna polja iscrpu. Prema posljednjim vijestima iz Australije cijene se nalazita u Viktoriji i u Novom Junom Walesu na pet milijuna  hektara. Priblina teina kremena sa zlatnim ilama cijeni se na oko 20.650 milijardi kilograma, a sa sadanjim sredstvima eksploatacije trebalo bi da stotinu tisua radnika radi tri stoljea, da bi iscrpli sva leita. Ukupna koliina zlata u Australiji cijeni se na 664 milijarde 250 milijuna franaka.
310
i Mulradvjevim vodstvom, a on e ih stii nekoliko sati kasnije. Paganela obradova odluka, i on po svom obiaju preuze ulogu voe i tumaa maloj eti.
Prema njegovu savjetu poli su najprije u banku. Ulice bijahu iroke, poploene i dobro polivene vodom. Padali su u oi golemi naslovi: Golden Company (Limited), Digger's General Office i Nugget's Union. Udruenje radnika i kapitala zamijenilo je pojedinane pothvate rudara. Svagdje su se uli strojevi, koji peru pijesak i mrve dragocjeni bjelutak.
Iza nastambi prostirala su se nalazita, to jest prostrana polja, gdje se kopa. Tu su radili izvrsno plaeni rudari, koji su kopali na raun drutva.
Iskopane se rupe u tlu nisu mogle ni izbrojiti. elik lopata blistao je na suncu, odrazujui neprekidno njegove zrake. Meu radnicima mogle su se vidjeti znaajne crte svih narodnosti. Nisu se svaali; svatko je mirno obavljao posao, za koji je plaen.
-  Ne  smijemo ipak misliti - ree  Paganel - da   u Australiji nema vie onih strastvenih kopaa,   koji   dolaze kuati sreu u rudnicima.   Istina,  znam da veina radi   za raun drutva.   Na to su prisiljeni, jer je vlada prodala ili iznajmila sva zlatna polja. Ali i tko nema nita, tko ne moe ni   kupiti   ni   unajmiti,   ima ipak jednu mogunost   da   se obogati.
-  Koju? - zapita lady Helena.
-  Mogunost da iskoristi "jumping" - odgovori Paganel. - Eto i mi, koji nemamo nikakvih prava na tim poljima, mogli bismo se ipak obogatiti,   dakako   kad  bi  nas   posluila srea.
-  Ali kako? - zapita major.
-  Sa jumpingom, kao to sam ve rekao.
-  Ali to je to jumping? - ponovi major.
-  To je pogodba meu rudarima, koja dovodi esto do nereda i nasilja.  Ni vlasti je jo nisu mogle ukinuti.
-  Recite ve jednom, Paganele!  - nestrpljivo e Mac Nabbs. - Umirem od radoznalosti.
-  Dakle, ugovoreno je da svako zemljite postaje ope dobro, ako se na njemu nije radilo dvadeset i etiri sata, izuzevi velike blagdane.   Tko ih se doepa, moe slobodno
311
kopati i obogatiti se, ako mu se srea nasmije. Eto, Roberte, nastoj pronai jednu takvu naputenu rupu, i tvoja je!
-  Gospodine Paganele - uplete se Mary Grant - ne-moj te bratu puniti glavu takvim mislima.
-  alim se, draga gospoice - ispria se Paganel -  a to i Robert zna.  Zar on rudar? Nikad! Kopati zemlju, orati je i obraivati s nakanom, da na njoj sijemo i da kao nagradu za svoj trud ekamo dobru etvu, to odobravam. Ali rovati zemlju, kao krtica, onako slijepo kao to i ona radi, da bi iz zemlje izvukli malo zlata, alostan je to zanat. ovjeka moraju napustiti i bog i ljudi, pa da se na to odlui.
Poto posjetie glavna mjesta rudarenja i pregledae zemljite, gdje se obavljao prijevoz, a koje se velikim dijelom sastojalo od kremena, glinastog kriljevca i sipina, te pijeska nastalog rastapanjem stijena, putnici stigoe do banke.
To je bila velika zgrada, a na vrhu joj se vijorila dravna zastava. Glenarvana primi glavni ravnatelj i pokaza mu poduzee.
Tu pohranjuju uz primku zlato koje izvuku iz zemlje. Davno je ve prolo vrijeme kad su trgovci iskoriivali rudare. Oni su plaali prvim rudarima pedeset i tri ilinga za uncu, a u Melbourneu ga prodavali po ezdeset i pet! Istina, trgovac se izlagao opasnostima prijevoza. Poto je tada bilo razbojnika na svakom koraku, dogaalo se esto da transport nije stigao, kamo je poao.
Putnicima pokazae zanimljive uzorke zlata, a ravnatelj im potanko opisa razliite naine, kako se dobiva draga kovina.
Zlato se obino nalazi u dva oblika: ili naplavljeno ili mehaniki rastroeno. Ono je ili kao ruda pomijeano s aluvijalnom zemljom ili se pak nalazi u kremenim ilama. I pri kopanju se postupa na dva naina: ili se otkopava na povrini ili se iskopava u dubinama.
Naplavljeno se zlato nalazi na dnu bujica, jaruga, uvala i usjeklina, staloeno po veliini: prvo zrnca, pa listii i napokon ljuske.
Drugaije je zlato, koje je nastalo mehanikim troenjem, pa mu se rudna ila raspala pod djelovanjem zraka. Ono ostaje skupljeno u hrpicama i tvori, kako to rudari zo-
312
vu,   "kesice".   Bude i takvih kesica,   to vrijede itava bogatstva.
Na planini Alexander zlato se nalazi u slojevima gline i meuslojevima kriljastih stijena. Tu su zlatna gnijezda, tu je ve esto sretan rudar izvukao odjednom glavni zgoditak.
Poto su prouili razliite uzorke zlata, putnici pregledae mineraloki muzej u banci. Vidjee sve vrste kamenja i ruda, od kojih je sastavljeno australsko tlo. Sve je to lijepo razvrstano i obiljeeno. Zlato nije jedino bogatstvo zemlje; moglo bi se rei da je ono samo velik koveg, u kojem je priroda pohranila svoje dragulje. U staklenim ormarima ljeskao se bijeli topaz, suparnik brazilskih topaza; alman-dinski granat; epidot, vrsta silikata lijepe zelene boje; ba-las-rubin, koji je bio zastupan skrletnim spinelima i jednom ruiastom odlikom izvanredne ljepote; svijetlo i tam-noplavi safiri, kao to je korund, koji se isto toliko cijeni kao i malabarski ili tibetanski, sjajni rutili i, napokon, jedan mali dijamantni kristal, naen na obali Turona. U krasnoj zbirci dragog kamenja nije nita nedostajalo, a nije trebalo ii daleko traiti zlato, kojim bi se ti dragulji uokvirili, to bi jo mogao poeljeti, osim moda jedino da ih vidi ve u zlatnom okovu!
Glenarvan se oprosti s upraviteljem, zahvalie se na us-lunosti, kojom ih je doekao. Zatim nastavie razgledavati nalazita.
Ma koliko Paganel nije mario za bogatstvo, ipak nije uinio ni jednog koraka, a da oima nije pretraio zemlju. Bilo je to jae od njegove volje. Nisu ga mogle odvratiti ni ale, kojima su ga obasipali drugovi. Svakog bi se trenutka saginjao, podizao kakav kamen, komad rudne ile ili kremeno krje, pomno ga promatrao, a onda opet odbacio s prezirom. To je inio za sve vrijeme etnje.
-  Ah,   Paganele,  da  niste   to  izgubili?  --  bockao   ga major.
-  Dakako - odgovori Paganel - ovjek je izgubio ono, to nije naao u zemlji zlata i dragog kamenja.   Ne znam zato, ali bih htio odnijeti grumen od nekoliko unca, ili ak i dvadeset funti, ne vie.
313
-  Pa to biste s njim, dragi prijatelju? - radoznalo e Glenarvan.
-  Ah, ne bih se dugo premiljao - odgovori Paganel. - Dao bih ga svojoj domovini!   Uloio bih ga  u  Narodnu banku...
-  I ona bi ga primila?
-  Dakako, u obliku obveznica eljeznikog zajma.
Svi su estitali Paganelu na nainu kako bi ga "dao svojoj domovini", a lady Helena mu zaeli, da nae najvei nugget na svijetu.
Sve u ali putnici obioe velik dio nalazita. Svagdje se radilo tono, mehaniki, ali bez oduevljenja.
Poslije etnje od puna dva sata Paganel opazi jednu lijepu gostionicu, pa predloi da u njoj doekaju vrijeme, kad e se sastati s kolima. Lady Helena pristade, pa kako nema krme bez okrepe, Paganel narui pie, koje se pije u tom kraju.
Donesoe im svakome po jedan "nobler". Ali nobler je zapravo sasvim obian grog, samo obrnuti grog. Umjesto da se u au vode ulije mala aica rakije, tu se u au rakije nalije aica vode, zasladi se i pije. Tu je bilo svakako i previe australski. Na veliko krmarevo iznenaenje u nobler nalie dobar vr vode, i tako postade opet engleski grog.
Poslije toga zapodjee razgovor o rudniku i rudarima. Svakako bolje prigode ne bi mogli nai. Ipak je nekada, prvih godina kopanja, moralo biti mnogo zanimljivije.
-  Zemlja je onda - ree - bila sva isprobuena, a kopai su vrvjeli kao mravi, i to jo kakvi mravi! Svi su, useljenici radili neumorno, ali bez razuma! Zlato su ludo rasipali. Propili bi ga i prokartali,   a ova krma, u kojoj   sad sjedimo, bijae "pakao", kako se onda zvala. S kartanja se prelazilo na noeve. Redarstvo je bilo nemono, pa je ak i sam guverner morao poi s vojskom protiv rudara pobunjenika.  Redovito mu je ipak polazilo za rukom da ih urazumi. Svakom bi rudaru odmjerio porez,   a i ubrao bi ga, dodue, s dosta muke, ali je ipak ovdje bilo vie reda nego u Kaliforniji.
314
-  Moe li svatko postati kopa? - zapita lady Helena.
-  Moe, gospoo.   Za to ne treba mature.   Dovoljne su vrste miice.  Pustolovi, koje je dotjerala bijeda, dolazili su u rudnike bez novaca, imuniji su imali trnokop, siromaniji samo no,   ali svi su prianjali radu s takvim arom, kakav ne bi pokazali ni u jednom,poslu potena ovjeka. udnovatu su sliku pruala ta zlatonosna polja! Zemljite bijae puno atora, koliba i potleuica od zemlje, dasaka i lia.  U sredini je stajala dravna daara s britanskom zastavom na koplju, plavi atori agenata, mjenjanica, atori trgovaca zlatom i varalica, koji su sisali dobit iz te smjese bogatstva i bijede. Oni su sigurno sticali bogatstvo.   Vrijedilo je vidjeti diggere duge brade u koulji od crvene vune,   kako ive u blatu i vodi.  Neprestano odjekivahu udarci trnokopa. Zrak bijae zasien smradom od crkotina koje se raspada-ho po rupama.   Nesretnike je obavijala   zaguljiva   praina kao oblak.  Smrtonost bijae neobino velika.  U nekom drugom, nezdravijem kraju tifus bi ih sigurno bio desetkovao. Da su barem svi imali uspjeha! Ali toliki im jad i nevolja ne donijee nikakve nagrade.   Kad se tono prorauna, na jednog rudara,   koji se obogatio, otpadalo je stotinu i dvjesta, a moda i tisuu bijednika koji umrijee od bijede i nevolje.
-  Biste li nam mogli rei, Paganele - zapita Glenarvan - kako se postupalo kod dobivanja zlata?
-  Nita lake - odgovori Paganel.   -   Prvi su rudari zlato ispirali,  kao to se to jo i danas radi u nekim krajevima Cevenna u Francuskoj. Danas drutva rade drugaije. Kopaju do samog izvora, do ile, koja daje ploice,  zrnca  i komadie. Ispirai su se zadovoljili samim ispiranjem zla-tonosnog pijeska.   Kopali su i skupljali zemlju, u kojoj su mislili da ima zlata,   i ispirali su je vodom, da bi izluili dragu kovinu.   inili  su to  spravom  amerikog porijekla, koju zovu "cradle",   a to znai   zipka.   To je krinja   duga oko dva metra,   kao neki otvoreni lijes pregraen   na   dva dijela.   U prvom dijelu bijae krupno sito,   a   ispod   njega bijahu jo dva reeta sa sitnim oicama.   Drugi dio lijesa bijae na kraju suen.  Pijesak bi usuli na jednom kraju, pa bi nalili vode i mijeali rukom, ili bi naprosto ljuljali itavu spravu.   Kamenje bi ostalo u prvom situ, kovina i pijesak u drugima, ve prema veliini, a raskvaena bi zemlja otek-
315
la s vodom na donjem kraju. Eto takvu su spravu najee upotrebljavali.
-  Pa i nju je trebalo imati - napomenu John Mangles.
-  Kupovali su je od onih, koji su se obogatili,   ili   od onih, koji su propali - odgovori Paganel - ili su radili  i bez nje.
-  A kako su onda radili? - u udu e Mary Grant.
-  S pladnjem, draga Mary,   s obinim eljeznim pladnjem. Vijali su zemlju, kao to se vija ito, samo su umjesto peninog zrnja dobivali katkada zlatna zrnca.   Prve godine obogatilo se dosta rudara na taj nain bez ikakvih trokova. To su vam, dragi prijatelji, bila sretna vremena,  iako se u to doba par izama plaalo po sto i pedeset franaka, a aa limunade  stajala je deset  ilinga.  Prvi  su doljaci uvijek najsretniji.   Zlata je bilo svagdje u izobilju i na povrini zemlje. Potoci su tekli metalnim koritima. ak su ga nalazili i po ulicama u Melbourneu. I ceste su nasipavali zlatonosnim pijeskom. Tako je od 26. sijenja do 25. veljae 1852. prevezeno drage kovine s gore Alexander u Melbourne samo pod vladinom zatitom u vrijednosti od osam milijuna dvjesta trideset i osam tisua sedam stotina i pedeset franaka, a to ini  prosjeno  sto  ezdeset  i  etiri  tisue  sedam  stotina dvadeset i pet franaka na dan.
-  Gotovo toliko, koliko iznosi civilna lista ruskog cara - pripomenu Glenarvan.
-  Siromah ovjek! - doda major.
-  A zna li se za kakve osobito sretne sluajeve? - zapita lady Helena.
-  Bilo ih je nekoliko, gospoo.
-  Znate li koji? - zapita Glenarvan.
-  Dakako!  - odgovori Paganel. - U kotaru Ballarat naen je 1852. komad zlata teak pet stotina sedamdeset   i tri unce, a u Gippslandu drugi od sedam stotina osamdeset i dvije unce. ipku od osam stotina i etiri unce nali su 1861. I napokon, opet u Ballaratu, jedan je rudar iskopao komad od est i pol kilograma. Ako uzmemo, da funta zlata vrijedi tisuu sedam stotina dvadeset i dva franka,   dobivamo vrijednost od jedanaest tisuu franaka rente! Krasan udarac!
31.6
-  A koliko je porasla proizvodnja zlata od otkria rudnika? - zapita John Mangles.
-  Porast je upravo golem, dragi Johne. Poetkom ovog' stoljea proizvodilo se tek etrdeset i sedam milijuna na godinu, a sada, ako uraunamo evropske, azijske i amerike rudnike, proizvodi se ukupno devet stotina milijuna, gotovo jedna milijarda.
-  Prema tome, gospodine Paganele, i ovdje ba pod naim nogama ima moda mnogo zlata? - zapita Robert.
-  Ima, dragi djeae, na milijune! Mi gazimo po njima!: Ali ba to ih.gazimo, pokazuje, da ih preziremo!
-  Australija je onda sretna zemlja?
-  Nije Roberte - odgovori geograf. - Zemlje, koje obiluju zlatom, nisu sretne zemlje.   One raaju samo lijen narod, a nikad ne daju jake i radne ljude. Eto ti primjera u Brazilu, Meksiku, Kaliforniji i Australiji! to su te zemlje postigle do devetnaestog stoljea? Napredna zemlja, dijete moje, nije zemlja zlata, ve zemlja eljeza!
Petnaesto poglavlje AUSTRALIAN AND NEW ZEALAND GAZETTE
Pri zalazu sunca 2. sijenja putnici su ostavili za sobom zlatonosna polja i stigli na granicu grofovije Talbot. Konji su sad gazili po praini stazama dalhouzijske grofovije. Poslije nekoliko sati pregazie rijeke Colban i Campaspe na 14435' i 14445' istone geografske duine. Ve su prevalili pola puta. Jo petnaest dana sretna putovanja, i eta e stii na obalu zaljeva Twofold.
Uostalom, svi se dobro osjeahu. Klima bijae doista zdrava, kako je Paganel bio i najavio. Vlage malo, ili posve nita, vruina sasvim podnoljiva. Konji i volovi drahu se izvrsno. Ljudi jo bolje.
Poslije Camden Bridgea uinie ipak malu izmjenu u redu kojim su putovali. Zloinaka katastrofa na eljeznikoj pruzi ponukala ih da poduzmu neke mjere opreza, koje su dotada bile suvine. Konjanici su se uvijek morali drati u
317
vidokrugu kola. Kad su logorovali, jedan je od njih uvijek drao strau. Svakog jutra i svake veeri mijenjahu kapisle na oruju. Sad su znali sigurno da okolicom krstari banda razbojnika, pa iako nije bilo neposredne opasnosti, ipak su morali biti spremni za svaki sluaj.
Ne treba ni spominjati, da lady Helena i Mary Grant nisu nita znale o mjerama opreza, jer ih lord Glenarvan nije htio plaiti.
Dobro je to su tako uradili. Svaka neopreznost, pa ak i najmanji nemar mogao im se osvetiti. Uostalom, nije se jedini Glenarvan brinuo za to. Od napadaja i iznenaenja osiguravali su se i stanovnici i squatteri osamljenih naseobina i postaja. Kue su se zatvarale im bi pao mrak. U ograde su putali pse, koji bi zalajali, im bi se netko pribliio. Nije bilo obana, koji- svaku veer jaui na konju skuplja svoje stado, a da ne bi na sedlu imao karabin. Glas je o zloinu na mostu kod Camdena uinio, da su se sada dobro zatvarali i zakljuavali na prvi mrak svi doseljenici, ak i oni, koji su prije toga spavali kod otvorenih prozora i vrata.
I sama pokrajinska uprava pokazala se oprezna i revnosna. U okolicu je uputila odred domorodakih orunika. Ustrojena je sluba za uvanje potanskih kola. Dotad su potanska kola ila cestom bez ikakve pratnje. A sada, ba kad je Glenarvanova eta prelazila preko ceste, to vodi od Kilmorea u Heathcote, potanska kola projurie, koliko su konji mogli bre, uzvitlavi oblak praine. Ali usprkos toj brzini Glenarvan je vidio, kako bljeskaju karabini orunika, koji su jahali s obje strane uz vrata. ovjeku se hoe-nee inilo, kao da ivi u ono turobno doba, kada su otkrili prva zlatonosna polja, i kad je Evropa poslala na australski kontinent najgori talog svog stanovnitva.
Kad su preli milju od mjesta, gdje su presjekli kilmor-sku cestu, zaoe kola u umu orijakih stabala. To je bilo prvi put od rta Bernouilli, da su putnici uli u jednu od uma, koje se prostiru povrinom od vie stupnjeva geografske irine i duine.
Kliknue zadivljeni, kad ugledae eukaliptuse100, visoke do ezdeset i pet metara, sa spuvastom korom od pet palaca debljine. Debla su im imala do sedam metara opsega,
318
a dizala su se do visine od sedamnaest metara iznad zemlje. Bila su izbrazdana prugama neke mirisave smole. Nijedna grana, ni granica, nikakav hirovit izdanak, pa ni obian vor nije remetio njihov ravni profil. Ni tokar ih ne bi mogao glade izraditi. inilo im se kao da su usred nekoliko stotina sasvim jednakih stupova. Tek na golemoj visini irile su im se kao zaglavci kronje s unaokolo smjetenim granama, a na njihovim krajevima bili su naizmjenino razmjeteni listovi. U pazuhu listova visjeli su pojedinano cvjetovi, kojima su aske sliile izvrnutim arama.
Zrak je slobodno strujao pod stropom od vjena zelenila. Neprekidno obnavljanje zraka upijalo je vlagu sa zemlje. Konji, volovi i kola mogli su nesmetano prolaziti izmeu irom razmaknutog drvea, koje je bilo razmjeteno pravilno-poput mjernikih letava u umi, oznaenoj za .sjeu. Nije to bila uma zbijenih stabala zaraslih u kupine, niti prauma koja je sva zakrena oborenim stablima u nerazmrsivom spletu lijana, gdje pjeak moe prokriti put samo vatrom i eljezom. Sag od trave po zemlji, zeleni pokrov na stablima, dugi redovi visokih stupova, malo hlada gotovo bez svjeine,, neka osobita svjetlost slina slabim zrakama, koje su prole kroz kakvu tanku tkaninu, pravilni odrazi, bistra prelijevanja na tlu, sve se to nekako neobino doimalo, sve je bilo puno udesnih dojmova. Australske ume niim ne podsjeaju na ume Novoga svijeta. Eukaliptus je drvo iz obitelji mirta, a njih ima toliko vrsta, da se ne mogu ni nabrojiti. Eukaliptus je pravi predstavnik australske flore.
U zelenim dvoranama nema ni mraka ni debela hlada, jer drvee dri lie udnovato i neobino. Nijedan list ne okree suncu lice, ve svoj otri brid. Kad gledamo u kronju, vidjet emo samo rubove udnovatog lia. Zrake sunca zbog toga i mogu prodrijeti do zemlje, kao da prolaze kroz razmaknute kapke na prozoru.
Svi su to opazili i zaudili se. Zato se lie tako okree? Sasvim je prirodno da su odmah zapitali Paganela. On im odgovori kao ovjek, koga nita ne moe zbuniti.
- Ne udim se neobinosti prirode, jer ona zna, to radi, ve se udim botaniarima, jer ne znaju uvijek to go-
319
vore.  Priroda s nije prevarila,  kad su mu dali ime "euca-ivptus".
-  to znai ta rije? - zapita Mary Grant.
-  Dolazi od      su xaXu7TT"    to znai:  dobro pokrivam. Pogreku su napravili na grkom jeziku, da bi se tako manje opazila, ali je oito, da eukaliptus slabo pokriva.
-  S tim se slaemo, dragi Paganele - odgovori Glenar-van - ali recite nam, zato lie ba tako raste.
-  Ima jedan isto fiziki razlog,   dragi prijatelji - odgovori Paganel. - Odmah ete razumjeti. No ovim krajevima suha zraka i rijetkih kia, gdje je zemlja vrlo suha, stablima ne treba ni vjetar ni sunce.   Gdje nema vlage, nema ni sokova.  Zbog toga je lie usko i ono nastoji da se zatiti od sunca i od preobilna isparivanja.   Eto razloga, zato lie okree suncu bridove,  a ne lice. Nema nita toliko razumna kao obini list.
-  Ni toliko sebinosti! - nadoda major.   - Ono misli samo na sebe, a ne i na putnike.
Svi su pomalo dijelili Mac Nabbsovo miljenje, osim Pa-ganela, koji je uivao, to moe hodati ispod drvea bez hlada, iako je neprestano otirao znoj sa ela. Ipak je takvo lie nezgodno. Put kroz takve ume obino dugo traje pa je naporan, jer putnika nita ne titi od sunane ege.
Kola su itav dan prolazila kroz beskrajne galerije od eukaliptusa. Ne sretoe ni sisavaca ni domorodaca. Na vrhovima drvea bijae nekoliko kakadukalica, ali na toj su se visini jedva mogle razlikovati, a njihovo se brbljanje stapalo u nerazumljivo mrmljanje. Ponekad bi jato papiga pre-letjelo kojim drugim drvoredom i oivjelo bi ga kao raznobojna zraka. U tom je prostranom hramu zelenila vladala ipak duboka tiina. Beskrajni mir i samou naruavao je samo topot konja, pokoja rije isprekidana razgovora, kripa kola i od vremena do vremena po koji uzvik, kojim bi Ayrton poticao svoju nemarnu spregu.
Kdd je pao mrak, ulogorie se pod eukaliptusima, na kojima su se vidjeli tragovi nedavne vatre. Doimali su se kao visoki tvorniki dimnjaci, jer ih je plamen izdubao iznutra u itavoj duini. Oni su se ipak drali i samom svojom debelom korom. Ali taj e lo obiaj squattera i domorodaca napokon unititi stabla, pa e nestati i njih, kao to je ne-
stalo libanonskih cedara etiristogodinjaka, jer su i njih unitile neoprezne logorske vatre. Prema Paganelovu savjetu Olbinett naloi vatru u jednom cjevastom deblu; stvorio se snaan propuh, i dim se izgubio u tamnoj kronji stabla. Poduzee sve mjere opreza za no. Ayrton, Mulradv, Wilson i John Mangles drahu naizmjenino strae do zore.
U toku itava sutranjega dana, 3. sijenja, nailazili su u umi na sve vie dugih i pravilnih hodnika. Kao da im nema kraja. Meutim, pred veer se razrijedie redovi, i na jednoj zaravni nekoliko milja pred sobom ugledae skupinu pravilnih kua.
-  Sevmour! - kliknu Paganel. - Eto zadnjeg mjesta na naem putu, prije izlaska iz Viktorije?
-  Ima   li   to   mjesto   kakve   vanosti? - zapita   lady Helena.
-  Gospoo - odgovori Paganel - sad je jo obina upa, ali e ubrzo postati sjedite opine.
-  Hoemo li nai pristojno svratiste? - zapita Glenar-van.
-  Onda hajdemo u grad, jer naim hrabrim suputnicama nee, mislim, biti krivo,  da se jednu no dobro odmore.
-  Dragi Edvvarde - na to e lady Helena - Mary i ja pristajemo, ali uz uvjet, da to ne prouzroi nikakvih smetnja ili zakanjenja.
-  Ni   najmanje  -  odgovori   Glenarvan.  -   Sprega  je umorna. Uostalom, sutra emo rano zorom dalje.
Bijae oko devet sati. Mjesec se pribliavao obzoru i bacao je samo kose zrake koje su se gubile u magli. Lagano se sputala no. Uoe u iroke seymourske ulice. Paganel ih je vodio, kao da je poznavao sve, to nikad nije vidio. Vodio ga je neki priroeni osjeaj, i tako stigoe ravno pred Campbell's North British Hotel.
Konje i volove odvedoe u staju, kola spremie u kolnicu, a putnici dobie dosta udobne sobe. U deset sati gosti posjedae za stol. Olbinett ga je ve pregledao svojim strunim okom. Paganel je s Robertom proetao gradom, a svoje none utiske opisao im je sasvim zbunjeno. Nije naime vidio uope nita.
Meutim, svaki bi manje rastresen ovjek morao opaziti, da na seymourskim ulicama vlada neka neobina ivahnost.
320
21   Djeca kapetana Granta
321
Tu i tamo viala se po koja skupina ljudi, koja je polako rasla. Razgovaralo se na kunim vratima. Ljudi su dosta uznemireno zapitkivali. itale su se naglas novine, tumailo se i prepiralo. Nikojem imalo paljivijem promatrau sve to ne bi moglo izbjei. Paganel, meutim, nije uope nita opazio.
Major pak, iako nije daleko hodao, a nije ak ni iziao iz hotela, ipak je doznao, kakav strah uznemiruje stanovnike gradia. Dovoljno mu je bilo razgovarati deset asaka s brbljivim Micksonom, vlasnikom hotela, pa da sazna, o emu se radi.
Nikome ne ree ni rijei. Tek kad poveerae i kad su lady Glenarvan, Mary i Robert Grant otili u svoje sobe, major zadra ostale i ree:
-  Doznalo se tko su razbojnici koji su izvrili napadaj na sandhurtski vlak.-
-  Jesu li pohvatani? - naglo e Avrton.
-  Nisu - odgovori Mac Nabbs, kao da nije ni opazio mornarevu uurbanost, koja je, uostalom, u takvim prilikama sasvim opravdana.
-  To gore - nadoda Avrton.
-  Zna li se, tko su razbojnici? - zapita Glenarvan.
-  itajte - odgovori major pruajui Glenarvanu jedan primjerak novina Australian and New Zealand Gazette   - pa ete vidjeti da se redarstveni nadzornik nije prevario.
Glenarvan proita naglas ovaj lanak:
"Sydney, 2. sijenja 1866. itaoci se sjeaju, da se dogodila nesrea izmeu 29. i 30. prosinca prole godine, kod Camden Bridgea, pet milja iza postaje Castlemaine na pruzi Melbourne - Sandhurst. Noni brzi vlak od 11 sati i 45, jurei punom brzinom, survao se u rijeku Lutton.
Camdenski je most pri prolasku vlaka bio otvoren.
Mnogobrojne krae poslije katastrofe i uvarov les, koji je naen pol milje od Camden Bridgea, dokazuju da se radi o zloinu.
Istraga je ustvrdila, da je zloin po svoj prilici izvrila banda kanjenika, koji su pobjegli iz kaznionice u Perthu, u zapadnoj Australiji, i to jo prije est mjeseci, kad su ih prevozili na otok Norfolk.101
322
Ukupno je u bandi dvadeset i devet kanjenika. Vodi ih lu-ki Ben Joyce, zloinac najopasnije vrste, koji je doao u Australiju prije nekoliko mjeseci, ne zna se kojim brodom. Kuka pravde jo nije uzmogla uhvatiti tog ovjeka.
Pozivaju se stanovnici gradova, kolonisti i squatteri u naseljima, da budu oprezni i da glavnom istraitelju dostave sve obavijesti, koje bi mogle olakati istragu.
7. P. Mitchell, S.-G"
Kad je Glenarvan proitao lanak, Mac Nabbs se obrati geografu i ree:
-  Vidite li, F^gaHfikp. da i u Viktoriji ima kanjenika.
-  Da, onih koji su pobjegli, naravno! - odvrati Paganel. - Ali primljenih pravilnim putem nema. Takvi ljudi ne smiju ovdje ivjeti.
-  Ali sad su tu - upade Glenarvan. - Ipak mislim da zbog njih ne moramo mijenjati naih namjera niti prekidati puta. to misli, Johne?
John Mangles ne odgovori odmah. On je oklijevao izmeu pomisli, kakvu bi bol zadali djeci, kad bi prekinuli put, i straha od opasnosti koja prijeti ekspediciji.
-  Da lady Glenarvan i gospoica Grant nisu s nama, ne bih se ba mnogo obazirao na tu etu bijednika.
Glenarvan ga razumije i doda:
-  Samo se po sebi razumije, da neemo nikako odustati od svoga cilja, samo bi moda ipak bilo razborito zbog naih suputnica, da poemo u Melbourne, da se ukrcamo na Duncan pa da potraimo trag Harryja Granta s istoka, to vi mislite, Mac Nabbse?
-  Prije moje izjave - odgovori major - htio bih uti Ayrtonovo miljenje.
Odjelnik, zapitan tako iznenada, gledao je ravno u Gle-narvana.
-  Ja mislim da do Melbournea ima oko dvije stotine milja.  Ako postoji opasnost, ona je jednaka na putu prema jugu kao i na putu prema istoku. Oba su puta jednako duga i podjednako pusta. Osim toga mislim da trideset zloinaca ne bi moglo zaplaiti osam 'odlunih i dobro naoruanih ljudi. Dakle, ako nema drugog kojeg, boljeg miljenja,   ja bih poao naprijed.
323
-  Dobro kae Ayrton - podupre ga Paganel.   -   Ako poemo naprijed, moda emo naii na trag kapetana Gran-ta. Ako skrenemo put juga, onda se udaljavamo od njega. Mislim, dakle, kao i vi, ni brige me za ljude, koji su pobjegli iz Pertha. Hrabar ovjek ne treba ni da misli na njih.
Prijedlog, da se ne mijenja plan putovanja,   stavie na glasanje i jednoglasno ga prihvatie.
-  Dopustite mi jo samo jednu napomenu, milorde - ree Avrton, ba kad se htjedoe razii.
-  Govorite, Ayrtone.
-  Ne bi li bilo dobro poslati Duncanu zapovijed da doe pred istonu obalu?
-  Zato? - zaudi se John Mangles. - Imat emo jo uvijek vremena za tu zapovijed kad doemo u zaljev Two-fold. Ako nas kakav nepredvieni dogaaj prisili da skrenemo u Melbourne, mogli bismo poaliti, to onda nema Duncana. Uostalom, nisu mu jo ni oteenja popravljena.   Svi nas razlozi savjetuju da je bolje jo priekati.
-  Dobro! - odgovori Avrton bez navaljivanja. Sutradan je naa eta, naoruana i opremljena za svaki
sluaj, krenula iz Sevmoura. Poslije pola sata ula je opet u umu eukaliptusa, koja se protezala put istoka. Glenarvan bi radije putovao otvorenim poljem. Na polju je manja opasnost od stupica i zasjeda nego u gustoj umi. Ali nije bilo izbora, i kola se probijahu itav dan izmeu velikih jednolinih stabala. Naveer, poto dodirnue sjevernu meu grofovije Anglesev, prijeoe sto etrdeset esti meridijan i ulogorie se na granici murravskog kotara.
esnaesto poglavlje
U  NJEMU MAJOR TVRDI  DA  IMA PRED  SOBOM MAJMUNE
Sutradan ujutro, 5. sijenja, stigoe putnici na prostrano podruje Murravja. Taj se pusti i nenaseljeni kraj protee sve do visokog hrpta Australskih Alpa. Civilizacija ga jo nije podijelila u posebne grofovije. Taj je dio pokrajine slabo
324
poz.nat, i rijetko ga tko posjeuje. ume e mu jednog dana oboi ili sjekire bumana, livade e preplaviti stada squattera. Ali dosad je to netaknuta zemlja, onakva, kakva se izdigla Iz Indijskog oceana. Jo je sve pusto.
Na engleskim kartama moemo proitati na tom podruju naziv Reserved for the blacks, rezervirano za crnce. U taj su kraj naseljenici surovo odagnali domoroce. Ostavili su im u dalekim ravnicama i u nepristupanim umama neto mjesta, gdje e ta rasa malo-pomalo izumrijeti. Svaki bijelac moe prijei granicu zabrana, bio on naseljenik, useljenik, squatter ili buman. Jedino crnac ne smije nikad iz, njega izai.
Paganel je, sve onako na konju, raspravljao o tom ozbiljnom pitanju domorodakih plemena. O tome je imao odreeno miljenje. Britanski postupak tei unitenju osvojenih naroda i njihovu istrebljenju s onih podruja, gdje su ivjeli njihovi preci. Ta se kobna tenja opaala svagdje, a u Australiji najvie.
' U prvo doba kolonizacije prognanici, pa ak i naseljenici smatrahu crnce divljim zvijerima. Gonili su ih i ubijali iz puaka. Prireivali su pokolje i jo se pozivali na vlasti, da bi dokazali, kako su Australci izvan zakona, te da ubiti takva jadnika nije zloin. Sydneyski su listovi ak predlagali neko djelotvorno sredstvo, kojim bi se rijeili plemena oko jezera Hunter; da se svi potruju.
Englezi su se, kako vidimo, u poetku svojih osvajanja sluili zloinom kao sredstvom kolonizacije. Uasna je bila njihova okrutnost. U Australiji se ponaahu jednako kao u Indiji, gdje je nestalo pet milijuna Indijaca, i kao u Kapskoj koloniji, gdje je stanovnitvo od milijun Hotentota spalo na stotinu tisua. Nee li tako nestati i australskih starosjedilaca, desetkovanih surovim postupcima i pijanstvom? Nee ih istrijebiti s kontinenta ubilaka civilizacija? Poneki su guverneri, dodue, izdali nekoliko proglasa i zakona protiv krvolonih bumana. S nekoliko udaraca biem kanjavahu onog bijelca, koji bi crncu odsjekao nos ili uho, ili koji bi mu odsjekao prst, "da bi napravio epi za lulu". Sve su te prijetnje bile uzalud! Ubojstva su se organizirala na irokoj osnovi. Nestajalo je itavih plemena. Kao primjer moe se navesti samo otok Tasmanija, koji je poetkom stoljea imao
325
pet tisua stanovnika domorodaca, a 1863. ih ima samo sedamdeset! Nedavno je Marcure objavio da je u Hobart Town stigao posljednji Tasmanac.
Ni Glenarvan, ni major, ni John Mangles nisu proturijeili Paganelu. ak da su bili Englezi, ne bi branili sunarodnjake, injenice bijahu oite i nepobitne.
-  Prije pedeset godina - nadoda Paganel - bili bismo sreli na tom putu ve nekoliko domorodakih plemena, a eto dosada ne vidjesmo ni jednog jedinog.   Za stotinu godina bit e istrijebljena itava crna rasa s ovog kontinenta.
Doista, inilo se, kao da u zabranu nema nikoga. Nigdje traga ni logoru ni kolibi. Livade su slijedile za umarcima, a itav je predjel postepeno poprimao sliku divljine. inilo se, kao da u taj daleki kraj nije nikad stupila noga iva bia, ni ovjeka, ni ivotinje, kadli Robert, zaustavivi se pred jednom skupinom eukaliptusa, uzviknu:
-  Majmun! - Gle majmuna!
Pokazivalo se neko crno tijelo, koje je letjelo s grane na granu s neobinom lakoom. Prelazio je s jednog vrha stabla na drugi, kao da ga je kakva opnasta sprava drala u zraku. Ne lete li u toj udnovatoj zemlji i majmuni, kao to lepraju i neki tobolari, kojima je priroda dala krila kao imiu?
Uto se zaustavie i kola. Svi su pogledom slijedili ivotinju, koja se postepeno gubila u vrhovima eukaliptusa. Ubrzo vidjee majmuna, kako se sputa hitro poput munje, kako tri po zemlji uz tisuu krivudanja i skokova, dok se ne-dohvati glatkog debla jednog golemog gumovca. Svi se zapitae, kako e se uspeti uz to ravno i glatko drvo, koje nije mogao ni obujmiti. Ali majmun poe zasijecati u drvo nekakvom sjekirom male zasjeke, i to naizmjence, as lijevo, as desno. Ti su mu zasjeci na jednakim razmacima sluili kao uporita, i za nekoliko sekunda izgubi se u gustoj kronji.
-  Pazi, pazi, kakav je to majmun! - zaudi se major.
-  Majmun? - zaudi se Paganel. - Pa to je istokrvni Australac!
Geografovi drugovi ne smogoe vremena ni da slegnu ramenima, kad nedaleko od njih odjeknue poklici, koji bi se mogli zapisati kao: koo-ee! koo-ee! Ayrton bonu volove,
326
i na stotinu koraka dalje putnici upadoe iznenada u jedan domorodaki logor.
alosna li prizora! Na goloj golcatoj zemlji stajae dese-i;ik atora. Tu "gunvos" bijahu pokriveni korom od drvea, koja bijae sloena u trakama s prekrivanjem kao crijep. ator je svoje jadne stanare titio samo s jedne strane. Nevolja je te stvorove bacila duboko ispod dostojanstva ovjeka, i oni su inili odvratan dojam. Bilo ih je u svemu tridesetak, to mukaraca, to ena i djece. Odjea od klokanove koe visila je na njima poderana, sva u dronjcima. Kad ugledae kola, prvi im je pokret bio da bjee. Ali nekoliko rijei, koje izgovori Avrton nekim nerazumljivim jezikom, kao da ih primiri. Zatim se vratie, napol prestraeno napol povjerljivo, poput ivotinje, kad joj se prui neto, to je privlai.
Domoroci bijahu visoki metar ezdeset i dva do metar i sedamdeset, garave puti - ne crne, ve nekako kao stara aa. Kosa im je bila sva u pramenima, ruke duge, trbuh izboen, a tijelo dlakavo, puno oiljaka od tetoviranja i od brazgotina, koje su im ostale od obreda pri pogrebnim sveanostima. Upravo su strana njihova nakazna lica, golema usta, irok i sploten nos, te istaknuta donja vilica s bijelim kosim zubima. Nikad ne vidjee ljudska lica s takvim ivotinjskim izraajem.
-  Robert se nije prevario - ree major - to su majmuni, istokrvni, ako hoete, ali ipak majmuni!
-  Mac Nabbse - prekori ga lady Helena - dajete li i vi pravo onima, koji ih love, kao da su divlje zvijeri? Pa ti su jadni stvorovi ipak ljudi!
-  Ljudi? - uzviknu Mac Nabbs. - U najboljem sluaju prelazna bia izmeu ovjeka i orangutana!   Kad bih im izmjerio lini kut, sigurno bih naao,   da im je isti kao u majmuna.
U tom je pogledu Mac Nabbs imao potpuno pravo. Lini kut australskih domorodaca veoma je otar i gotovo jednak kao u orangutana, to jest ezdeset do ezdeset i dva stupnja. Stoga je de Rienzi s dosta opravdanja predlagao da se ti bijednici svrstaju u poseban razred, koji je on nazvao "pithecomorphi", to znai majmunolik.
327
Lady Helena je imala ipak vie pravo nego Mac Nabbs, kad je domoroce smatrala razboritim biima, iako su bili na najniem stupnju ljudskog roda. Izmeu Australaca i nerazborite ivotinje postoji nepremostiv jaz, koji dijeli rodove.
- Dobro je rekao Pascal102 da ovjek nije nikad i nigdje ivotinja. Istina, on je isto tako mudro dodao: "ali ni aneo".
Meutim, ba lady Helena i Mary Grant opovrgoe drugi dio izreke velikog mislioca. Obje milosrdne ene sioe s kola i pruie ruku bijednim stvorovima. Divljake ponudie .hranom, a oni su je gutali ogavnom prodrljivou. Domoroci su smatrali lady Helenu boanstvom, to vie to su po njihovu uvjerenju bijeli ljudi bili nekada crni, a pobijelili su poslije smrti.
Putnice osjetie osobitu suut prema domorodakim enama. Nitko ne ivi gore od Australke. Maehinska joj priroda nije dala nimalo draesti. Ona je silom oteta robinja, kojoj su jedini vjenani dar udarci "waddie", neke vrste okovane batine, koju uvijek nosi u ruci njezin gospodar. Od tog trenutka ona poinje naglo i prerano starjeti. Na nju se obaraju svi teki poslovi skitnikog ivota; nosi djecu uvijenu u omot od rogoza, lovaki i ribarski pribor te kudjelju od novozelandskog lana, Phormium thenax193, od kojeg prede niti. ena mora pribavljati hranu za itavu obitelj, u lovu za guterima, lisjarima i zmijama penje se do vrha stabala, sijee drva za ognjite, guli koru za atore. Ukratko: ena ivi kao stoka, ne zna za odmor, a jede tek poslije svog gospodara ogavne ostatke, koje on vie nee.
Upravo u tom trenutku neke od tih jadnica, koje moda ve odavna ne okusie hrane, pokuavahu dovabiti ptice, sipajui im ita. Mogle su se vidjeti, kako lee na uarenoj zemlji, nepomino, kao mrtve, ekajui po nekoliko sati, ne bi li im kakva bezazlena ptica dola nadohvat ruke. Njihovo lukavstvo nije dopirale dalje od takvih stupica. Toliko je bezazlena mogla doista biti samo australska ptica, pa da se dade namamiti na takav nain.
Putnici su, meutim, svojim Ijubeznim dranjem ohrabrili domoroce. Divljaci se skupie oko njih. Putnici su se tada morali uvati od njihovih pljakakih nagona. Domoroci su govorili nekim piskutavim jezikom, a glasovi su im nastajali

mljaskanjem jezika. Sve je to dosta naliilo na ivotinjske krikove. Ipak, glas im se katkada znao i promijeniti, pa bi tada zvuio lijepo i umiljato. Cesto su ponavljali rijei noki, noki, a pokretima ruku davali su joj jasno znaenje. Znaila je "daj mi! daj mi", a odnosila se i na najsitnije predmete putnika. Olbinett je dosta muno branio odjeljak za prtljagu, a osobito ive ekspedicije.
Gladni jadnici gledali su u kola stranim pogledima i kesili otre zube, koji su moda ve i ljudskog mesa okusili. Veina australskih plemena nema Ijudoderskih nagona, barem za vrijeme mira, ali malo je divljaka, koji ne bi zagrizli u meso pobijeenog neprijatelja.
Lady Helena zamoli Glenarvana da se divljacima podijeli neto hrane. Domoroci shvatie Glenarvanovu namjeru i poee se tako radovati da bi ganuli i najtvre srce. Rikali su kao zvijeri kad im uvar donosi svakidanji obrok. Ako i ne elimo dati pravo majoru, ipak ne moemo porei, da se to pleme ne razlikuje mnogo od ivotinja.
Olbinett je kao odgojen ovjek mislio da mora najprije podijeliti hranu enama. Ali jadnice se ne usudie ni okusiti prije stranih gospodara. A ovi se oborie na dvopek i na suho meso kao na kakav plijen.
Kad je Mary Grant pomislila da je njezin otac zarobljenik tako surovih uroenika, suze joj navrijee na oi. Osjeala je, koliko mora trpjeti ovjek, kakav je Harry Grant, kao rob takvih skitnikih plemena. Koliko li ga mui bijeda, glad i lo postupak!
John Mangles ju je promatrao sa zebnjom. Pogodio je, kakve je more misli, pa da joj ispuni elju, zapita odjelnika Britannije:
-  Ayrtone, jeste li i vi pobjegli iz ruku takvih divljaka?
-  Jesam, kapetane - odgovori Ayrton. - Sva su ta plemena u unutranjosti slina. Samo, vi ovdje vidite tek aicu jadnika, dok na obalama rijeke Darling ivi mnogo plemena, kojima zapovijedaju opasni poglavice.
-  Pa to moe raditi Evropljanin kod takvih divljaka? - zapita John Mangles.
-  Ono, to sam i ja radio - odgovori Ayrton. - S njima ide u lov, lovi ribu s njima, bori se uz njih. Kako sam vam
328
329
l
ve rekao, divljaci postupaju s njim onako, koliko im on koristi. Ako je pametan i hrabar, stei e kod njih ubrzo vaan poloaj.
-  Ali ipak ostaje zarobljenik - ree Mary Grant.
-  Uz to ga jo i tako uvaju, i danju i nou, da ne moe uiniti sam ni koraka! - nadoda Ayrton.
-  A vama je ipak polo za rukom pobjei,  Avrtone  - umijea se u razgovor major.
-  Da, gospodine Mac Nabbse, iskoristio sam priliku za vrijeme borbe, koja se vodila izmeu mog i jednog susjednog plemena.  Uspjelo mi je.  Da.  Nije mi ao. Ali kad bi me to jo jednom ekalo, mislim, da bih radije ostao rob do kraja svog ivota nego  da podnesem  sve  muke,   to   sam   pretrpio, dok sam prolazio kroz pustinju u unutranjosti. Ne elim kapetanu Grantu da se spasi onako, kao to sam se ja spasio!
-  Doista - nadoda John Mangles - moramo eljeti, gospoice, da je va otac kod domorodaca. Lake emo nai njegov trag,   nego kad bi sam lutao po umama na kontinentu.
-  Zar se jo uvijek nadate? - zapita djevojka.
-  Jo uvijek se nadam, gospoice Mary, da u vas vidjeti jednog dana sretnu.
Mary Grant mogae zahvaliti mladom kapetanu samo svojim pogledom kroz suze.
Za vrijeme tog razgovora meu divljacima nasta neko neobino komeanje. Poee strahovito vikati i trati na sve strane. Latie se oruja, i inilo se, da ih je obuzeo divlji bijes.
Glenarvan nije mogao razumjeti, to se dogaa, ali se umijea major i zapita Avrtona.
-  Budui da ste dugo ivjeli meu Australcima, sigurno razumijete njihov jezik?
-  Ne ba najbolje - odgovpri odjelnik --jer koliko je plemena, toliko ima i narjeja.  Ipak mislim da pogaam,  o emu se radi. Divljaci ele iz zahvalnosti prema njihovoj visosti pokazati sliku svoje borbe.
To je doista bio uzrok uzbune. Bez ikakva uvoda domoroci navalie jedni na druge tako dobro hinjenim bijesom, tako savreno, da bi svatko, tko ne zna, o emu se radi, si-
\
gurno pomislio, da je prava bitka. Ali Australci su, prema prianju putnika, izvrsni glumci, pa su i u toj prilici doka-z.ali svoju veliku darovitost.
Glavno im je oruje za napadaj i za obranu mlat, vrsta drvenog bata, koji moe razbiti i najtvru lubanju, osim toga jo i neka vrsta tomahavka od tvrda naotrena kamena, koji je uvren izmeu dva tapa nekom ljepljivom gumom. Sjekira je imala drak dug oko tri metra. Strano je to oruje u ratu, a korisno je i u miru. Sijee grane i glave, cijepa tijela i drvee, ve prema tome, to ustreba.
Uz bune psovke, mahnite su ruke mahale orujem po zraku. Borci se obarahu jedni na druge. Jedni su padali kao mrtvi, drugi su kriali pobjedniki. ene, a osobito stare, kao da je uhvatio ratni bijes. Bodrile su borce na borbu, bacale se na tobonje mrtvace i prividno ih sakatile takvom okrutnou, da ni prava bitka ne bi mogla biti uasnija. Lady Helena se poboja da se igra ne pretvori svakog trenutka u pravu bitku. Uostalom, djeca koja sudjelovahu u borbi, uzee stvar slobodno i ozbiljno. 
Djeaci i jo ratobor

-nije djevojice, obasipahu se meusobno sjajnim ukama, da je sve zvonilo.
Prividna je bitka trajala ve desetak asaka, kadli se borci odjednom zaustavie. Ispustie oruje iz ruku. Buni mete zamijeni nijema tiina. Domoroci stadoe nepomini, svaki u posljednjem poloaju, u kome se zatekao. Doimali su se kao osobe u ivim slikama. Rekao bi ovjek da su se okamenili.
to je bio uzrok nagloj promjeni? Zato se iznenada svi ukoie kao mramorni kipovi? Ubrzo doznae i to.
Na vrcima gumovca pojavi se jato kakadukalica. Njihovo je brbljanje odjekivalo zrakom. Prelijevanje ivih boja njihova perja doimalo se kao neka pomina duga. Borbu je prekinuo sjajni oblak ptica. Nadoao je lov koji je korisniji od rata.
Jedan domorodac dohvati neko crveno orue osobita oblika i odvoji se od svojih drugova, koji su i dalje stajali nepomino. Uputi se izmeu drvea i grmlja k jatu kakadukalica. Puzao je sasvim neujno. Ne dotaknu se lista, ne pomaknu kamena. Kao da sjena klizi po tlu.
330
331
Kad se divljak primakao na primjernu daljinu, baci oruje u vodoravnu smjeru na visini od pola metra od zemlje. Oruje je tako letjelo oko dvanaest metara. Zatim iznenada, ne dodirnuvi zemlje, poletje okomito uvis i smrtno pogodi nekoliko ptica. Nakon toga opisa parabolu, vrati se i pade lovcu p^ed noge. Glenarvan i drugovi zapanjie se, ne mo-gavi pbvjerovati svojim oima.
-  To je bumerang - ree Avrton.
-  Bumerang! - uzviknu Paganel. - Australski bumerang!
Potra kao dijete i dohvati oruje da vidi to je unutra.
ovjek bi doista pomislio da mu smjer mijenja neki unutranji mehanizam, kakvo pero, koje se odjednom odapne. Ali nije bilo nita.
Bumerang se sastojao naprosto od savijenog tvrdog drve-ta, koje bijae dugo sedamdeset i pet do devedeset centimetara. U sredini bijae osam centimetara debelo, a oba mu se kraja svravaju iljcima. Udubljena strana ulazila je za jedan centimetar, a ispupena je imala dva otra okrajka. Jednostavno, a toliko neshvatljivo!
-  To je dakle uveni bumerang!  - ree Paganel, poto je paljivo prouio udnovatu spravu. - Komad drveta i nita vie.  Zato on, poto je letio neko vrijeme vodoravno, odjednom poleti uvis, da se onda opet vrati ruci, koja ga je bacila? Ni putnici ni uenjaci nisu nikad mogli protumaiti neobino svojstvo.
-  Da nije kao kod djejeg obrua, koji se vraa nazad, kad se spretno baci? - zapita John Mangles.
-  Ili moda prije uinak odraza - doda Glenarvan - slino kao kod bilijarske kugle, kad se udari tapom u odreenoj toki?
-  Nikako! - odgovori Paganel. - U ta dva sluaja postoji oslonac, koji stvara reakciju:  zemlja kod obrua,   a oha kod kugle.  Ali ovdje nema nikakva oslonca, sprava se i ne dotakne zemlje, a ipak se digne visoko.
-  Pa kako onda tumaite, gospodine Paganele? - u udu e lady Helena.
-  Ne tumaim nikako, gospoo, samo vam ponavljam. Efekt je svakako posljedica naina, kako se bumerang baci,
332
i njegova posebna oblika. Ali kako se baca, to je jo uvijek lajna, koju Australci kriju.
-  U svakom sluaju, previe je otroumno...   za majmune  -  nadoveza  lady  Helena,  pogledavi  majora,   koji mahnu neuvjereno glavom.
Vrijeme je, meutim, brzo odmicalo. Glenarvan je mislio, da se vie ne bi trebalo zadravati. Ba je htio zamoliti da se popnu u kola, kad dotra jedan divljak i izgovori s oitim uzrujanjem nekoliko rijei.
-  Ah? - dosjeti se Ayrton. - Opazili su emue.
-  to? Zar govori o lovu? - zapita Glenarvan.
-  To zasluuje vidjeti - radoznalo e Paganel. - Mora biti zanimljivo! Moda e opet bumerang imati posla.         >
-  to vi 

mislite, Ayrtone?

-  Nee trajati dugo, milorde - odgovori odjelnik.
Domoroci nisu gubili ni trenutak vremena. Za njih je neobina srea, kad mogu loviti emue. Pleme onda ima hrane za nekoliko dana. Lovci stoga upotrebljavaju svu svoju vjetinu da se domognu takva plijena. Ali kako e moi bez puaka oboriti a bez pasa dostii hitru ivotinju? To je ba ono, to je Paganel htio vidjeti u lovu.
Emu, "murek", na jeziku domorodaca, postaje u australskim ravnicama sve rjea ivotinja. Ta je velika ptica visoka sedamdeset i pet centimetara, a meso joj je bijelo kao u purana. Na glavi ima ronatu ploicu, oi su joj svijetlo-smee, a kljun savinut odozgo prema dolje. Na prstima ima otre pande, a krila su joj prave bataljice, pa njima ne moe letjeti. Perje, koje bi se moglo nazvati krznom, tamnije je na vratu i na grudima. Ako ta ptica i ne moe letjeti, ona tri tako brzo, da bi na trkama prestigla i najbreg konja. Emu se prema tome moe uloviti samo lukavstvom, i to osobitim lukavstvom.
Na poklik jednog domoroca razvi se po ravnici desetak Australaca, kao eta strijelaca. Na ravnici raste samonikli indigovac!104, a od njegova je cvijeta sva zemlja pomodrjela. Putnici se zaustavie na rubu ume od mimoza.
Kad se domoroci pribliie, podie se pet-est emua i pobjee milju daleko, gdje opet polijegae. Kada je glavni lovac plemena tono odredio njihovo mjesto, dade znak drugovima da se zaustave. Oni se opruie po travi, a lovac iz-
333
vadi iz svoje mree dvije koe emua, koje su bile veoma vjeto saivene, i odmah ih navue na sebe. Desnu je ruku ispruio iznad glave i vjeto oponaao pokrete emua kad trai hranu.
Domorodac se uputi prema jatu; as se zaustavljao pravei se da kljuca kakvo zrno, as je opet struui nogama uzvitlavao itav oblak praine. Majstoriju je izvodio upravo savreno. Cijelo dranje emua nije se doista moglo bolje oponaati. Lovac je nekako muklo gukao da bi se prevarila i sama ptica. Tako je i bilo. Uskoro se lovac nae usred bezbrinog jata. Odjednom zavitla toljagom i obori pet emua od njih est.
Lovac je uspio, a lov je bio zavren.
Glenarvan i njegova mala eta oprostie se tada s domorocima. Divljaci ne pokazivahu na rastanku nimalo aljenja. Moda je uspjeh u lovu na e'mue uinio, da su zaboravili, tko im je utaio glad. Kod njih nije bilo ak ni zahvalnosti eluca, koja je kod svih primitivaca i kod ivotinja jaa od zahvalnosti srca.
Ipak, pri svemu tome, ovjek se u stanovitim prilikama mora diviti njihovu razumu i vjetini.
-  Sad ete, dragi Mac Nabbse - ree lady Helena - valjda ipak priznati da Australci nisu majmuni.
- ^ar zato, to tako vjeto znadu oponaati obiaje ivotinja? - uzvrati  major. - Ba  naprotiv,  to  potvruje moju tvrdnju.
-  aliti se ne znai odgovoriti - prekori ga lady Helena. - Htjela bih da promijenite miljenje.
-  E pa dobro! - Da, draga roakinjo, ili zapravo ne! Australci nisu majmuni, nego su majmuni Australci.
-  Kako to?
-  Sjetite se to kau crnci o zanimljivom rodu orangutana.
-  to kau? - zapita lady Helena.
-  Kau - odgovori major - da su majmuni crnci kao i oni, samo prepredeniji. s "On ne. govori, da morati raditi",  rekao  je  jedan  crnac,  ljubomoran  na  pripitomljenog orangutana, kojeg je njegov gospodar hranio, iako nije nita radio.
334
Sedamnaesto poglavlje FARMERI MILIJUNAI'
Putnici nastavie 6. sijenja u sedam sati ujutro put kroz prostrano podruje, poto su proveli mirnu no na 14615' istone duine. Uvijek su hodali prema istoku, a za sobom su ostavljali samo ravan trag. Dvaput presjekoe tragove squattera koji su vodili k sjeveru. Na tom bi mjestu bilo teko raspoznati izmijeane tragove da Glenarvanov konj nije u praini ostavljao znak Black Pointa s listom djeteline. Ravnicu su ponegdje izbrazdali hiroviti potoci, kojima su obale bile obrasle imirom. U njima je bilo veinom samo povremeno vode, a dolazila je s padina osrednjeg planinskog vijenca Buffalo Ranges. Njegovi su se slikoviti obrisi valovito ocrtavali na obzorju.
Odluie da tamo logoruju jo te veeri. Ayrton pouri spregu. Poto toga dana prevalie put od trideset i pet milja, volovi stigoe malo zamoreni. ator razapee ispod velikih stabala. No je ve bila dobrano poodmakla. Brzo veerae. Poslije takva hoda vie se misli na spavanje nego na jelo.
Na Paganelu je bio red da dri prvu strau. Nije legao ve se etao gore-dolje, samo da ne zaspi, uvao je logor s karabinom na ramenu.
Iako nije bilo mjeseine, no je ipak bila dosta svijetla od sjaja junih zvijezda. Uenjak se zabavljao itanjem te velike nebeske knjige, to je uvijek otvorena i zanimljiva za one, koji znadu iz nje itati. Potpuni mir prirode u duboku snu bio je poremeen samo umom konopa, kojima bijahu sapeti konji.
Paganel se zanese astronomskim mislima. Vie se bavio nebeskim, nego zemaljskim poslovima, kadli ga neki daleki zvuk tre iz sanjarenja.
Paljivo osluhnu, i na veliko iznenaenje uini mu se, da uje zvuk glasovira. Do njega je doprlo nekoliko zvunih akorda, u razmaknutom arpeggiu. Nije se mogao prevariti.
"Glasovir u pustinji!" pomisli Paganel. "To ne bih nikad povjerovao!"
335
Doista neobino. Paganel bi prije povjerovao da kakva udnovata australska ptica oponaa zvukove Plevela ili Erarda105, kao to druge imitiraju kuckanje sata i bruenje noeva.
Ali ba u tom trenutku odjeknu ist i zvonak glas. Uz glasoviraa bijae i pjeva. Paganel osluhnu, jo uvijek u dvoumici. Ali poslije nekoliko trenutaka morade prepoznati divnu ariju, koja mu je dopirala do uha. Pjeva je pjevao II mio tesoro tanto iz Don Juana.
"Do vraga!" pomisli geograf. "Ma koliko bile udnovate australske ptice, pa bile to i papige, koje su naj muzikalni je na svijetu, Mozarta ipak ne mogu pjevati."
Sluao je do kraja velianstveno nadahnue velikog majstora. Utisak slatke melodije u jasnoj noi bio je neopisiv, Paganel osta jo dugo pod dojmom ari, i kad je glas ve utihnuo i sve opet utonulo u tiinu.
Kad je Wilson doao da zamijeni Paganela na strai, nae ga u duboku sanjarenju. Paganel ne ree nita mornaru. Htio je o neobinom dogaaju sutradan obavijestiti Glenarvana i ode da se zguri u svoj ator.
Sutradan itavu etu probudi neoekivani lave pasa. Gle-narvan odmah ustade. Na rubu ume skakutahu dva prekrasna "pointera" visokih nogu, dva predstavnika najbolje engleske lovake pasmine. Kad im se putnici pribliie, uz-makoe u drvee, ali nastavie lajanje dvostruko jae.
- Gdje ima lovakih pasa - ree Glenarvan - mora biti i lovaca. Znai da u pustoi ima i neko naselje.
Paganel je ve zinuo, da ispria utiske iz prole noi, kadli se pojavie dva mladia na prekrasnim istokrvnim konjima, pravim "hunterima".
Oba gospodina u otmjenom lovakom odijelu zaustavie se kad opazie malu etu, koja se ulogorila na ciganski nain. Na njima se vidjelo, da se pitaju, to trae naoruani ljudi na tom mjestu, ali tada opazie putnice, koje su silazile s kola.
Oni sjahae i uputie se prema njima sa eirom u ruci.
Lord Glenarvan im poe u susret i kao stranac ree svoje ime i stale. Mladii se poklonie, i stariji od njih dvojice ree:
-  Milorde, bi li nam gospoe, vai drugovi i vi,   htjeli iskazati ast, da se odmorite u naem domu?
-  Gospodo ... - poe Glenarvan.
-  Michel i Sandv Patterson,   vlasnici postaje   Hottam. Vi se ve nalazite na zemljitu naeg imanja, i do nas nema ni etvrt milje.
-  Gospodo - odgovori Glenarvan - ne bih htio previe iskoristiti gostoljubivost, koju nam tako Ijubezno nudite ...
-  Milorde - nastavi Michel Patterson - ako se odazo-vete naem pozivu, uinit ete uslugu jadnim prognanicima,, koji e biti presretni da vas prime u pustinji.
-  Gospodine - izusti tada Paganel,   obraajui   se  Mi-chelu Pattersonu - dopustite mi da vas zapitam, jeste li vi juer pjevali onu ariju boanskog Mozarta?
-  Jesam, gospodine, a pratio me moj brat Sandv.
-  Onda, gospodine - nastavi Paganel - primite iskrene estitke Francuza, koji se divi toj glazbi.
Paganel prui ruku mladom gospodinu koji je veoma srdano primi. Michel Patterson pokaza zatim nadesno put i pozove sve da ga slijede. Ayrton i mornari ostadoe da uvaju konje.
Putnici se pod vodstvom obojice mladia uputie pjeice do njihova doma Hottam Station, divei se i razgovarajui.
Gospodarstvo bijae sjajno ureeno; odravahu ga savjesnom strogou engleskih parkova. iroke livade, ograene sivom ogradom, pruahu se unedogled. Na njima je paslo na tisue goveda i na milijune ovaca. Tu je bunu vojsku uvalo mnogo pastira i jo vie pasa. Mukanje i blejanje mijealo se s laveom pasa i otrim pucketanjem bieva.
Na istoku je pogled zadravala uma od mvalla i gumo-vaca, a dvije i pol tisue metara iznad nje koio se velianstveni vrh planine Hottam. U svim smjerovima pruahu se dugi drvoredi zimzelenih stabala. Mjestimino se viahu gusti ibljici "grasstrees", grmova visokih do deset stopa, koji nalie na patuljastu palmu s bujnom kronjom od uska i duga lia. Sav je zrak mirisao lovorom, koji bijae u punom cvatu. Iz njegova se bijela cvijeta irio opojan miris.
336
22   Djeca kapetana Granta
337
S lijepim domaim raslinama udruie se presaene voke tropske klime; breskve, kruke, jabuke, smokve i narane, pa ak i hrast. Putnici ih pozdravie glasnim "hura!". Oni se nisu udili toliko, to hodaju u hladu drvea svoga kraja, koliko su se divili, to meu njihovim granama lete sjajo-ptice svilena perja i svilarke u odijelu pol od zlata, pol od crna baruna.
Meu ostalim, putnici su imali prvi put prilike diviti se liraici, ptici, u koje rep ima oblik lire, draesnog glazbala Orfejeva. Trala je kroz stablastu paprat, a kad bi repom udarila u granice, ovjek se gotovo morao uditi, kako da ne uje skladnih akorda, kojima se nadahnuo Amfion, da bi ponovo podigao zidove Tebe. Paganel je doista poelio da zasvira na njezinu repu.

No lord Glenarvan se nije 

zadovoljio samo da se divi arobnim udesima umjetno stvorene oaze u australskoj pustinji. On je sluao to mu priaju mlada gospoda. U Engleskoj, .na njezinim civiliziranim ladanjima, doljak bi najprije obavijestio domaina, odakle dolazi i kamo ide. Ali ovdje, iz neke osobite obzirnosti, Michel i Sandy Patterson smatrahu da im je dunost predstaviti se putnicima, kojima ponudie gostoprimstvo. Oni im stoga ispriae povijest svog ivota.
Njihov ivot bijae kao u svih mladih, vrijednih i razboritih Engleza, koji ne misle da ih bogatstvo oslobaa od rada. Michel i Sandy Patterson bijahu sinovi jednog londonskog bankara. Kad je starijem bilo dvadeset godina, otac im ree: "Evo vam, mladii, nekoliko milijuna. Poite u neku daleku zemlju, utemeljite kakvo korisno poduzee i crpite u radu ivotna iskustva. Ako uspijete, utoliko bolje. Ako ne uspijete, ne smeta. Neemo aliti za novcem koji vam je pomogao da postanete ljudi." Mladii posluae. Izabrali su pokrajinu Viktoriju u Australiji, da u njoj posiju oev novac, i nepokajae se. Poslije tri godine poduzee je ve lijepo napredovalo.
U pokrajinama Viktoriji, Novom Junom Walesu i Junoj Australiji ima vie od tri stotine postaja; jedne vode squatteri, koji gone stoku, drugima upravljaju settleri, kojima je glavno zanimanje ratarstvo. Do dolaska mladih Engleza najzamanije poduzee te vrste imao je gospodin Ja-
mieson. To je imanje zapremalo stotinu kvadratnih kilometara, a na dvadeset i pet kilometara graniilo je rijekom Paroo, jednom od pritoka Darlinga.
Sad ga je postaja Hottam prestigla i povrinom i poslovima. Mladii bijahu istodobno i squatteri i settleri. Svojim golemim imanjem upravljahu izvanredno vjeto i, to je jo tee, neobino ustrajno.
Kao to smo vidjeli, postaja je veoma daleko od glavnih gradova, usred nenaseljenih podruja oko rijeke Murrav. Zahvaala je prostor izmeu 146fl48' i 147*, a to je povrina duga i iroka dvadeset i osam kilometara izmeu Buffalos Ranges i gore Hottam. Na dvama sjevernim kutovima prostranog etverokuta strili su lijevo brda Aberdeen, a desno vrhunci High Barvena. Bilo je tu dosta lijepih i krivudavih voda, pritoka rijeke Oven, koja tamo na sjeveru utjee u korito Murravja. Stoga je na tom imanju uspijevalo i stoarstvo i ratarstvo. Deset tisua rali zemlje, izvrsno podijeljene i ureene, davalo je uz domau etvu jo i egzotine proizvode. Nekoliko milijuna ivotinja tovilo se po bujnim zelenim panjacima. Zbog.toga su proizvode postaje Hottam ' i cijenili na tritu u Castlemaineu i Melbourneu.
Michel i Sandy Patterson upravo dovravahu priati o svojim radnim uspjesima, kad se na kraju jednog drvoreda kauzarina pojavi njihov dom.
Krasna kua od drveta i opeke gubila se pod kitama emerophilisa.. Bila je sagraena u otmjenu slogu vicarskih kua, a oko nje bijae veranda s kineskim lampionima, koja ju je okruivala kao antiki impluvij. Na prozorima su visili areni zastori, kao da su od cvijea. Sve je to bilo vrlo ukusno, lijepo, a osim toga i udobno. Po travnjacima i po umarcima u blizini stajahu vitki bronani stupovi s ukusnim svjetiljkama. Naveer bi se itav perivoj osvijetlio bijelom svijetlou plina iz gazometara, koji bijae sakriven pod svodom myalla i stablaste paprati.
Nigdje se nisu vidjele ni nuzgredne zgrade, ni staje, ni spremita, sve ono, po emu se na prvi pogled prepoznaje gospodarstvo. Sve su gospodarske zgrade, itavo selo od dvadesetak kua i koliba, bile sagraene u dnu malene doline, na etvrt milje od doma. Od sela do dbma vodile su te-
338
339
lefonske ice radi brze veze. Daleko od svake buke dom se doimao, kao da se izgubio u umi egzotinih stabala.
Ubrzo su preli i drvored kauzarina. U ograeni se'perivoj ulazilo preko veoma lijepa eljeznog mosta. Prijeoe i njega. Putnicima doe u susret nadstojnik vana lica. Vrata se doma otvorie i gosti postaje Hottman uoe u raskone odaje, sakrivene iza zidova od opeka i cvijea.
Ukaza im se sva rasko umjetnikog i gospodarskog ivota. Iz predsoblja, koje bijae ukraeno priborom za lov i utrke, ulazilo se u prostrani salon s pet prozora. U njemu glasovir pokriven starim i novim skladbama, slikarski stalci sa zapoetim platnima, postolja s mramornim kipovima, na zidu nekoliko slika flamanskih majstora, bogati sagovi mekani kao gusta trava, po zidovima okviri s tapetama punim veselih mitolokih zgoda, pod stropom starinski svijenjak, dragocjen porculan, umjetniki predmet velike vrijednosti i profinjena ukusa, mnotvo skupih i probranih sitnica, za koje se ovjek mora uditi, to ih vidi u australskoj kui: sve je dokazivalo savren sklad umjetnosti i udobnosti. U udesnom se salonu nalazilo sve, to je moglo ublaiti dosadu dobrovoljna prognanika, sve, to je moglo probuditi uspomene na evropske navike, ovjek bi pomislio, da se nalazi u kakvim dvorima u Francuskoj ili u Engleskoj.
Kroz prozirnu tkaninu zastora na prozorima prolazila je svjetlost dana kao kroz kakvo sito. Ve ju je ublaivala polusjena verande. Kad je ula, lady Helena se zadivi. S te je strane kua stajala iznad iroke doline, koja se prostirala do podnoja istonih planina. Livade su se izmijenjivale, sa umama. Pokoja mjestimina prostrana istina, mnotvo draesnih zaobljenih breuljaka i raznolinost zemljita - sve je prualo tako krasnu sliku, da ju je nemogue opisati.
To je svakako najljepi kraj na svijetu; s njim se ne moe mjeriti ni glasovita Rajska dolina na norvekoj granici u pokrajini Telemark.
irok krajolik, iaran velikim poljima sjene i svjetlosti, mijenjao se svakog sata ve prema hirovima sunca. Mata ne bi mogla smisliti neto savrenije od tog arobnog kraja, Tsoji je gledaocu zadovoljavao svaku elju.
Po   nalogu   Sandvja  Pattersona  posluie  ih  dorukom, koji je na brzu ruku pripremio domaihov kuhar. Za nepun
340
etvrt sata od dolaska gosti posjedae za raskono prostrt stol. Jelo i pie bijahu odline kakvoe, ali od svih obilnijih blagodati najvie im se sviala radost dvaju mladih squat-tera koji su sjali od sree, to ih mogu u svom domu sjajno pogostiti.
Naskoro ih gosti obavijeste o cilju ekspedicije. Oni po-kazae najivlje zanimanje za Glenarvanovu potragu, a kapetanovu djecu ohrabrie lijepim nadama.
-  Harry Grant - ree Michel - pao je po svoj prilici u ruke domorocima, jer se nikad nije pojavio u obalnim naseobinama. On je tono znao poloaj, gdje se nalazi, to nam svjedoi i poruka, pa budui da nije doao ni u jednu englesku koloniju, znai da su ga divljaci zarobili, odmah im je stupio na kopno.
- To se dogodilo i njegovu odjemiku Avrtonu - odgovori John Mangles.
-  A vi, gospodo - zapita lady Helena - niste li nikad nita uli govoriti o katastrofi Britannije?
-  Nikad, gospoo - odgovori Michel.
-  A to mislite, kako postupaju Australci sa svojim zarobljenikom, kapetanom Grantom?
-  Australci nisu okrutni - odgovori mladi squatter. - Gospoica Grant moe biti u tom pogledu sasvim mirna. Poznato je dosta primjera o blagosti njihova karaktera. Ima Evropljana, koji su dugo ivjeli -meu njima, i nisu se mogli poaliti na postupak.
-  Meu ostalima i King - doda Paganel - jedini, koji je ostao iv iz Burkeove ekspedicije.
-  Nije taj smjeli istraiva sam - nastavi Sandy. - Tu je jo i jedan engleski vojnik, neki Buckley, koji je pobjegao jo 18Q3. na obalu Port Philippea. Domoroci ga primie, i kod njih je ivio pune trideset i tri godine.
-  Pa i poslije njega - doda Michel Patterson - u jed- nom od posljednjih brojeva list Australian javlja da se neki
Morrill vratio iz ropstva poslije esnaest godina. Kapetanova sudbina mora da je slina njegovoj, jer su i njega zarobili domoroci 1846. poslije brodoloma broda Peruvienne i odvukli ga u unutranjost kontinenta. Prema tome mislim da ne treba gubiti nade.
341
Squatterove rijei izazvae veliko zadovoljstvo kod svih sluaa. One su se podudarale s onim, to su im ve prije rekli Paganel i Avrton.
Kad su gospoe otile od stola, porazgovarie se i o ka-njenicima. Squatteri su znali za katastrofu kod Camden Bridgea, ali ih prisutnost bande odbjeglih razbojnika nije ni najmanje zabrinjavala. Zloinci se doista ne bi usudili napasti postaju sa vie od stotinu ljudi. Oni se, uostalom, ne bi po svoj prilici ni uputili u puste krajeve oko rijeke Murray, gdje nemaju ta da trae, a jo manje u koloniju Novi Juni Wales, gdje su svi putovi pod strogim nadzorom. Toga je miljenja bio uostalom i Avrton.
Lord Glenarvan nije mogao odbiti ljubaznim domainima ponudu da provedu itav dan u postaji Hottam. Dvanaest sati zakanjenja pretvaralo se u dvanaest sati odmora; konji i volovi mogli su se samo dobro oporaviti u udobnim stajama postaje.
Stvar se, dakle, smatrala ugovorenom, i oba mladia pred-loie gostima plan za itav dan, koji gorljivo usvojie.
U podne je pred vratima doma nestrpljivo kopkalo nogama sedam snanih konja. Elegantna koija, koju su odredili za gospoe, bijae opremljena dugakim uzdama. Na njoj je koija imao krasnu priliku da pokae svoju vjetinu upravljanja four-in-hand*. Naprijed su ili hajkai, a za njima konjanici naoruani lovakim pukama. Kroz mladu umu veselo je lajao velik opor lovakih pasa.
Povorka je jurila puna etiri sata stazama i drvoredima parka koji je bio velik kao kakva mala njemaka drava. U njega bi stala itava dravica Reuss-Schleitz ili Sachsen--Koburg-Gotha. Malo stanovnika, ali ovaca napretek. Divljai je bilo toliko da ni itava vojska hajkaa ne bi dotjerala vie pred puke lovaca. Ubrzo niz prasaka uznemiri mirne stanovnike uma i ravnica. Mladi je Robert uz Mac Nabbsa stvarao udesa. Hrabri djeak bijae uvijek na elu i prvi spreman da puca, unato svima sestrinim opomenama.
Ali John Mangles preuze na sebe dunost da ga uva, i Mary Grant se umiri.
* Engleski izraz za etveropreg.
342
U hajci oborie neke ivotinje to ive samo u tom kraju. Njih je Paganel dotada poznavao samo po imenu. Meu njima bijahu vombat i kolja.
Vombat je travojed koji kopa jazbine kao jazavac. Velik je kao ovca, a meso mu je izvrsno.
Kolja je vrsta tobolara, kome bi evropska lisica mogla doi u kolu, da naui, kako se krade ivad po dvoritima. To je doista gadna ivotinja, duga pol metra. Nju je oborio Paganel. Iz lovakog slavoljublja geograf proglasi da je prekrasna, i uskliknu: "Divne li ivotinje!"
Izmeu ostalih krupnih ivotinja Robert obori veoma vjeto jednog kunaa, vrstu mladog tobolara, kojeg bijelo krzno s crnim pjegama vrijedi koliko i krzno kune, a osim toga jo i jedan par rastih lisjara, koji su se krili u gustom liu visoka drvea.
Ipak od svega najzanimljiviji bijae bez sumnje lov na klokane. Oko etiri sata potjerae itav opor zanimljivih tobolara. Mladunci se hitro zavukoe u majine torbe i opor pojuri u nizu, sve jedan klokan za drugim. Doista su udnovati klokanovi skokovi. Stranje su mu noge dva puta due od prednjih i opruuju se kao neko veliko pero. Na elu opora jurio je mujak visok pet stopa, krasan uzorak vrste golemog klokana ili "starac", kako ga zovu bu-mani.
Hajka je prela ve etiri do pet milja, a klokani jo ne sustae. Psi se ne usudie da im se primaknu, jer se pribojavahu klokanove snane ape, naoruane jednom otrom pandom. Ali, napokon, tranje ih iscrpi, opor se zaustavi, a "starac" se nasloni na deblo i spremi se za obranu. Jedan se pas bijae previe zaletio pa dotri do njega. Za tren oka jadni pas poleti u zrak i pade rasporen na zemlju.
V
itava hajka pasa ne moe nita tim snanim tobola-rima. Treba ih obarati vatrom iz puaka, jer jedino tane moe ubiti golemu ivotinju.
U tom trenutku umalo da Robert nije pao rtvom nepanje. Da bi ga sigurnije pogodio, previe se pribliio klokanu, a ivotinja ve skoi prema njemu.
Robert pade. Zau se krik. Mary Grant s kola isprui ruke prema bratu, preplaena, skamenjena, zanijemjela i
343
gotovo bez svijesti. Nitko se od lovaca nije usudio ispaliti na ivotinju, jer je mogao pogoditi i dijete.
Tada odjednom John Mangles srnu na klokana s golim lovakim noem, izlaui se opasnosti, da ga ivotinja raspori, i pogodi klokana ravno u srce. ivotinja se srui, a Ro-bert osta neozlijeen. Za tren oka nae se u zagrljaju svoje sestre.
-  Hvala vam, gospodine Johne! Od srca vam hvala! - zahvalno e Mary Grant pruajui ruku mladom kapetanu.
-  Jamio sam za njega - ree John Mangles stisnuvi drhtavu djevojinu ruku.
Tom se nezgodom lov svrio. opor klokana razbjeao se poslije smrti svog predvodnika, koga odnesoe u dom. Bijae ve est sati uveer. Lovce je ekala velianstvena veera. Uz ostala jela, glavno bijae orba od klokanova repa,, pripremljena na domorodaki nain.
Poslije sladoleda i erbeta gosti prijeoe u salon. Lady Helena je veoma dobro svirala na glasoviru, pa je velikom vjetinom pratila squattere. Michel i Sandy Patterson pjevali su s puno osjeaja pojedine odlomke iz skladba Gouno-da, Victora Massea, Feliciena Davida, pa ak i neshvaenog genija Richarda Wagnera.
U jedanaest sati posluie ih ajem; bio je pripremljen savreno engleski, onako kako ga nigdje inae ne znaju pripremiti. Paganel je zaelio da okua australski aj. Doneso-e mu nekakvu tekuinu crnu kao tinta, tj. litru vode, u kojoj je pola funte aja kuhalo etiri sata. Paganel je, iako kisela lica, izjavio da je napitak izvrstan.
U pono odvedoe goste u iste i udobne sobe, da u snu nastave uivati zadovoljstva toga dana.
Sutradan u zoru oprostie se od mladih squattera s mnogo zahvaljivanja i s obeanjem da e se ponovo vidjeti u Evropi u malcolmskim dvorima. Kola zatim krenue, obi-oe podnoje brda Hottam, i dom im se izgubi iz vidika kao neka kratkotrajna utvara. Ipak su jo itavih pet milja prevalili na imanju te postaje.
Tek u devet sati prijeoe zadnju ogradu, i naa mala eta prodre u gotovo nepoznate krajeve pokrajine Vikto-rije.
344
Osamnaesto poglavlje AUSTRALSKE ALPE
Put k jugoistoku zakrila je golema zapreka. Silna tvrava Australskih Alpa s udljivim bedemima koji su se pruali do tisuu pet stotina milja u duljinu, a dizali se u oblake do tisuu i tri stotine metara.
Oblano nebo proputae samo procijeenu toplinu kroz gust veo vodenih para. Temperatura je stoga bila podnoljiva, ali se teko hodalo, jer je zemljite bilo ve dosta neravno. Sve ee su se osjeale izboine u ravnici. Viao se tu i tamo poneki breuljak, obrastao umicom od zelena gu-movca. Malo dalje naioe na vee grbavosti, koje su tvorile prve stepenice Velikih Alpa. Moradoe se neprestano penjati, a to se opaalo i po naporu volova. Jaram im je pucketao kako su vukli teka kola. Buno su puhali, snano mi-ije na nogama napinjalo im se da pukne. Daske su na kolima kripale kod iznenadnih spoticanja, koja Ayrton uza svu vjetinu nije mogao izbjei. Putnice su ipak sve to rado podnosile.
John Mangles jahao je s dva mornara nekoliko stotina metara ispred kola; birali su pogodnije prijelaze ili, bolje rei, prolaze, jer su sve uzvisine tla stvarale toliko grebena, da su kola morala traiti meu njima najpovoljnije kanale. Prava plovidba kroz valovito zemljite.
Teak je to bio zadatak, a esto i opasan. Wilsonova je sjekira morala esto kriti put kroz guste ibljike. Glinasto i vlano tlo izmicalo je pod nogama. Sporo su odmicali, jer su svakog asa morali obilaziti neprohodne zapreke, visoke granitne stijene, duboke jaruge i sumnjive movare. Stoga su do veeri preli moda tek pola stupnja. Ulogorie se na podnoju Alpa uz obalu rjeice Cobongra na rubu nekog ravnjaka, obrasla grmljem visokim metar i pol. Svijetlo-crveno lie tog grmlja prualo je ugodnu sliku.
- Bit e muke, dok prijeemo - ree Glenarvan promatrajui visok planinski lanac, kojega su se obrisi ve gubili u veernjem mraku. - Alpe! Ve vas i samo ime goni na razmiljanje.            '
.:;                                                                   .                                  345
- - Pretjerano je, drf><ji Glenarvane - ree Paganel. -
;ka prijelaz preko itave vicarske.
t>iana, i Pireneja, i Alpa, i Modrih
Americi, ali sve u malome. To je
~ naih geografa dosta ograniena i
tih i lena prilino oskudan.
Ausf alske Alp^         - zapita lady
T>rijei emo
Ner oj te misliti da nr Imi   u Australiji i ' plaiJna kao u Evr samo dokaz, da je da je rjenik zemL \
-  Takve su dal '.e Helena.
-  Depne planine - pre'inu je Paga ih, a da neemo ni osjetiti.
-  Govorite samo za sebe! - pripomenu samo jednog rastresenog ovjeka, koji bi im tav planinski lanac, a da ga i ne osjeti.
-  Rastresen? - uzviknu Paganel. - Ja ni. tresen. Pozivam se na gospoe. Nisam li odrao otkad sam stupio na ovaj kontinent? Jesam li najmanju rastresenost?
-  Nikakve, gospodine Paganele - potvrdi Mary Grant. - Sada ste najsavreniji ovjek na svijetu.
-  Previe savren - doda smijeei se lady Helena. - Rastresenost vam sasvim dobro pristaje.
-  Zar ne, gospoo? - odgovori Paganel. - Bez mane postajem posve  obian ovjek.  Prema tome se nadam da u uskoro poiniti takvu zbrku da ete se slatko nasmijati. Eto, kad neto ne pogrijeim, onda mi se ini da sam se ogrijeio o svoj poziv.
Sutradan, 9. sijenja, unato geografovim tvrdnjama, mala eta ue u alpske prolaze s velikim tegobama. Mora-doe ii na sreu, ulaziti u uske i duboke klance, koji su mogli biti i bez izlaza.
I sam bi se Ayrton bio zbunio, da nakon jednog sata hoda ne ugledae neoekivano na jednoj planinskoj stazi nekakvu gostionicu, bijedni "tap".
-  Vraga - kliknu Paganel. - Vlasnik krme nee stei imanje na takvu mjestu! emu li samo slui?
-  Da nam dade potrebne obavijesti o putu - odgovori Glenarvan. - Uimo!
Glenarvan prekorai prag zajedno s Ayrtonom. Vlasnik krme "Bush Inn", tako je pisalo na natpisu, bijae prost ovjek surova lica. On je bio svakako glavni potroa za
346
gin, brandv i whisky u svojoj krmi. K njemu su svraali samo squatteri, kad su tuda putovali, i gonii stada.
Na pitanja, koja su mu postavljali, odgovarao je preko volje. Ali i tako oskudni odgovori posluie dobro Avrtonu, \da se snae u pogledu daljnjeg putovanja. Glenarvan nagradi gostioniara za njegov trud s nekoliko kruna i poe iz krme, kad mu neki na zid prilijepljen oglas privue pozornost.
Oglas je izdalo kolonijalno redarstvo. Javljalo se o bijegu kanjenika iz Pertha, i raspisana je ucjena na glavu Bena Jovcea. Stotinu funti sterlinga onome tko ga preda.
-  Doista - ree Glenarvan Avrtonu - toga bi bijednika zbilja trebalo objesiti.                       i
-  Ali prije svega uhvatiti! - odgovori Avrton. - Stotinu funti sterlinga! Mnogo novaca! Ne vrijedi on toliko.
-  A gostioniar - nastavi Glenarvan - ni on mi se ba puno ne svia, unato njegovu oglasu.
-  Ni meni - odgovori Avrton.
Glenarvan i odjelnik vratie se kolima. Uputie se prema toki, gdje se svrava put u Lucknow. Odatle vijuga uski prolaz, koji sijee planinu. Poee se penjati.
Teko su se uspinjali. Vie puta mofadoe putnici sii s kola, a pratioci sjahati. Trebalo je pomagati tekim kolima i gurati kotae ili poduprijeti kola na opasnim padinama. Na otrim zavojima moradoe isprezati volove, jer se duga zaprega nije mogla iskoristiti. Ponekad je trebalo zadrati kola, da se ne otkotrljaju natrag. Mnogo je puta Avrton morao uzeti u pomo i konje, iako su ve bili toliko zamo-reni, da su se i sami jedva penjali.
Da li od dugih napora ili iz kog drugog razloga, toga dana uginu jedan konj. Odjednom se srui, mada nikakav predznak nije dao naslutiti nesreu. Na njemu je jahao Mulradv, a ka,d ga je mornar htio dii, ustanovi da je lip-sao.
Avrton doe pogledati konja koji je leao na zemlji. inilo se, da ne razumije, zato je konj tako naprasno lipsao.
-  ivotinji je po svoj  prilici pukla neka ila - ree Glenarvan.
-  Sigurno - doda Avrton.
348
- Uzmi mog konja, Mulradv - ponudi Glenarvan - ja u u kola k lady Heleni.
Mulradv poslua, i eta nastavi tekp penjanje, a gavranima ostavie konjsku leinu.
Vijenac Australskih Alpa nije irok. Podnoje mu nije Sire od osam milja. Ako, dakle, prijelaz koji je Avrton izabrao, izlazi na istonu stranu, mogli bi za etrdeset i osam sati prijei veliku prepreku. Onda sve do mora ne bi bilo vie nikakvih nepremostivih zapreka na napornom putu.
U toku dana 10. sijenja putnici se domogoe najvie toke prijelaza, oko est stotina i ezdeset metara nad morem. Izbie na otvoren ravnjak, odakle se moglo vidjeti nadaleko. Na sjeveru su se zrcalile mirne vode jezera Omeo, naikanog vodenim pticama, a iza njega su se vidjele prostrane ravnice Murravja. Na jugu se prostirao zeleni plat Gippslanda, pun zlatpnosnih ila i visokih uma. Doimao se kao prastara, iskonska zemlja. Tu je priroda jo nesmetani gospodar svojih proizvoda, svojih voda i golemih djevianskih uma. Squattera je u to doba jo bilo malo, pa se ne usuivahu zapodjeti borbu. Kao da taj alpski lanac dijeli dva razliita kraja, a jedan je od njih ouvao divljinu. Sunce je upravo zalazilo. Nekoliko se zraka probijalo kroz crvenkaste oblake i oivljavalo je sliku murravske zemlje. Gippsland se, naprotiv, sakrio iza planina i gubio se u neodreenom mraku, kao da tamne sjene ele uroniti itav kraj u preranu no. Protivnost ivo osjetie putnici, nalazei se na mei dviju toliko rastavljenih zemalja. udesno ih obuze uzbuenje, kad pogledae gotovo neistraene krajeve, koje im je jo valjalo prijei, sve tamo do granice Viktorije.
Ulogorie se na samom ravnjaku, a sutradan zapoe sputanje. Napredovahu dosta brzo. Putnike napadne neobino estoka tua i prisili ih da se zaklone ispod stijena. To i nije bio vie grad. Iz olujnih olovnih oblaka zasue ih itave ledene ploe, velike kao aka. Ni s prakom se ne bi mogle snanije bacati, a nekoliko potenih udaraca poui Paganela i Roberta, da se treba sakriti. Tua oteti kola na mnogo mjesta. Malo bi krovova odoljelo udarcima tako otra leda, koji se zabijao ak i u debla drvea. Moradoe saekati svretak silnog pljuska, da ih ne bi premlatio. ekali su gotovo itav sat, a onda eta krenu dalje niz str-
349
me stijene, koje bijahu uz to jo i kliske od leda koji se topio.
Predveer se kola ve sputahu zadnjim padinama Alpa izmeu velikih osamljenih jela. Trup se kolima na mnogim mjestima bio rastresao i rasklimao, ali je ipak jo uvijek vrsto stajao na drvenim koturima. Prolaz ih je doveo na ravnice Gippslanda. Sretno su prebrodili Alpe, a sad ve zapoee pripremati logor za no kao obino.
U zoru 12. sijenja nastavie put s neobinom revnou. Svatko se urio da stigne na cilj, na Tihi ocean, na mjesto gdje se razbila Britannia. Samo su se na tom mjestu mogli nai tragovi brodolomaca, a ne po pustim krajevima Gippslanda. I Avrton je zbog toga valjda navaljivao, da lord Gle-narvan poalje nalog Duncanu, neka doe pred tu obalu, kako bi imali na raspolaganju sva sredstva za potragu. Po njegovu miljenju, trebalo je iskoristiti put, to vodi iz Lucknowa u Melbourne. Kasnije e to biti teKo, jer nee biti vie nikakve izravne veze s glavnim gradom.
Avrtonovi savjeti uinie im se dobri. Paganel je preporuio da ih treba uzeti u obzir. I on je mislio da bi im jahta mogla dobro posluiti u toj prilici, a osim toga, doda, s Mel-bourneom nee imati vie nikakve veze, kad prijeu preko ceste koja vodi iz Lucknovva.
Glenarvan bijae neodluan, i moda bi ve bio poslao nalog, koji mu savjetovahu drugovi, a osobito. Avrton, da se tome ne usprotivi major, i to veoma odluno. On je dokazivao da je Avrton potreban u ekspediciji, da e on prepoznati kraj, kad priu obali, da e odjelniku biti najlake slijediti trag Harrvja Granta, ako kojom sreom na njega naiu, i napokon da on jedini moe pokazati mjesto, gdje se razbila Britannia.
Mac Nabbs je, dakle, zastupao miljenje da se nastavi put bez ikakve promjene u rasporedu. Pomogao mu je John Mangles, koji je podupro njegovo miljenje. Mladi kapetan .tovie, napomenu da e nalog njegove visosti stii lake Duncanu, ako ga poalje iz Twofold Baya nego glasnikom, koji bi morao prijei dvije stotine milja kroz divlje krajeve. Ta strana pobijedi. Odluie priekati dok stignu u Two-fold Bay. Major je motrio Ayrtona koji mu se uini kao da
350
razoaran. Ne ree ipak nita, ve po svom obiaju, sva >j;i z.apanja zadra za sebe.
Kuvnicc,  koje se prostiru na podnoju Alpa, posve su
uc, s laganim nagibom prema istoku. Velike skupine mi-
u, eukaliptusa i gumovca prekidahu mjestimino dosad-
jcdnolinost.  Tlo bijae pokriveno grmljem Gastrolobi-
Kratidiflorum109 sa svijetlocrvenim cvjetovima. esto im
i    zakrila put pokoja beznaajna rjeica ili obian potok
l'iin trske i orhideja. Prelazili bi ih gazei. Jata 

droplja i

rtniui bjeahu ve nadaleko, im bi im se pribliili. Preko
grmlja preskakivahu klokani kao lutke na ici. Ali lovcima
(r. ekspedicije vie nije bilo do lova, a konji ne bi ni izdrali
nepotreban napor.
Zavlada teka sparina. itava atmosfera bijae ispunjena elektricitetom. Osjeahu ga ljudi i ivotinje. Hodali su gotovo nesvjesno. Tiinu su naruavali samo Ayrtonovi poklici kojima je bodrio zamorene ivotinje.
Od podne do dva sata prolazili su udnovatom umom od paprati. 
Da su bili manje iscrpljeni, sigurno bi joj se divili. Drvolike biljke u punom razvitku dosezale su visinu od deset metara. Ispod njihovih sagnutih grana mogao je slobodno proi konjanik na konju. Ponekad bi zazveao kotai na ostrugama, kad bi se oeao o drvenastu stabljiku. Nitko se sad nije mogao potuiti na ugodnu svjeinu pod nepominim suncobranima. Jacques Paganel u svojoj zivahnosti uzdahnu nekoliko puta od velika zadovoljstva i uzbuni itavo jato papiga i kakadukalica. Zapoe pravi koncert zagluna blebetanja.
Geograf je i dalje klicao od radosti, kadli odjednom drugovi ugledae, kako se zanjiha zajedno s konjem i odjednom srui se kao klada. Da se nije onesvijestio ili, moda jo gore, da se nije zaguio od ege? Pritrae mu.
-  Paganele!  Paganele!  to vam je? - uzviknu Glenarvan.
-  To mi je, dragi prijatelju, da nemam vie konja - odgovori Paganel, izvlaei se iz stremena.
-  to? Zar konj?
-  Gotov je, lipsao kao i Mulradyjev!
Glenarvan, John Mangles i Wilson pregledae ivotinju. Paganel je imao pravo. Konj je naprosto uginuo.
351
-  udnovato! - izusti John Mangles.
-  Veoma udnovato, doista - promrmlja major. Glenarvana   duboko   zabrinu   nova  nezgoda.   U   pustinji
nije mogao nai novog konja. Ako kakva zaraza obori sve konje ekspedicije, bit e mu veoma teko nastaviti put.
Na alost, jo prije svretka dana rije "zaraza" kao da se potvrdila. Uginu i trei konj, VVilsonov, i jo gore, srui se i jedan vol. Za jahanje i spregu ostadoe im samo etiri konja i pet volova.
Poloaj postade ozbiljan. Konjanici bi jo i mogli nastaviti put pjeice. Mnogo je squattera do sada prelo tako pustim krajevima. Ali ako budu ostavili kola, to e biti s putnicama? Hoe li one moi proi jo stotinu i dvadeset milja, koliko jo ima do zaljeva Twofold?
John Mangles i Glenarvan veoma se uznemirie i poee pregledavati preostale konje. Moda bi se mogle sprijeiti nove nesree. Ali pri pregledu ne naoe nikakvih znakova bolesti, pa ak ni slabosti. ivotinje su bile posve zdrave i dobro su podnosile sve napore putovanja. Glenarvan se po-nada, da nee biti vie rtava od zaraze.
Tako je mislio i Ayrton, koji prizna da ne moe razumjeti zato ivotinje tako naprasno ugibaju.
Krenue dalje. Pjeaci su se naizmjence odmarali u kolima. Uveer dadoe znak za odmor, poto prevalie samo deset milja. Podigoe logor usred skupine visoke paprati. Ispod granica prelijetahu golemi imii, koje tamo zovu "letee lisice".
Sutranji dan, 13. sijenja, proe u redu. Nesree se od prijanjeg dana nisu ponovile. Svi prooe ivi i zdravi. ivahno su hodali i konji i volovi. U salonu lady Helene bijae veoma veselo, jer je dolazilo mnogo posjetilaca. Olbi-nett je imao pune ruke posla, da sprema svjea pia, koja su svima dobro dola na egi od trideset stupnjeva. Potroili su pola bureta scotch alea*. Proglasie, da je Barclay and Co najvei ovjek u Velikoj Britaniji, vei i od Wellin-gtona, koji ne bi znao nikad proizvesti tako dobro pivo. Svakako je pri tom bilo dosta kotskog samoljublja. Jac-ques Paganel je mnogo pio, a jo vie govorio e omni re scibili.(tm)7
* kotsko pivo. - Prev.
352
inilo se da e dobro svriti dan, koji je dobro zapoeo. Prevalie obilatih petnaest milja i spretno prijeoe dosta bregoviti kraj s crvenkastom zemljom. Bilo je nade da c jo te veeri logorovati na samoj obali Snowyja. Ta vana rijeka utjee na jugu Viktorije u Paeifik. 
Ubrzo su kotai na kolima poeli brazdati koloteine po prostranim ravnicama od crnkaste naplavine, po bujnim travama i novim poljima gastrolobija. Spusti se veer, a na obzorju se jasno razlikovala magla iznad korita rijeke Snowy. Snagom jarma prevalie jo nekoliko milja. Na zavoju puta ugledae visoku umicu iza umjerene uzviice zemljita. Avrton potjera gotovo pretjeranom brzinom svoju spregu izmeu velikih stabala koja su se ve gubila u sjeni. Ve je bilo na izlazu iz umice, na pola milje od rijeke, kadli se kola iznenada zaglibie do glavina.
-  Pazite! - povika Ayrton konjanicima iza sebe.
-  to je? - iznenadi se Glenarvan.
-  Zaglibili smo - odgovori Ayrton.
Volove je poticao i glasom i biem, ali oni upadoe do koljena i ne mogoe ni s mjesta,
-  Logorujmo ovdje - predloi John Mangles.
-  To je najbolje - odgovori Ayrton. - Sutra emo se po. danu izvui.
-  Odmor! - uzviknu Glenarvan.
Poslije kratka sumraka naglo nastupi no, ali vruina nije prestala sa svjetlou. Atmosfera je pritajila zaguljive pare. Sijevanje je rasvjetljavalo obzorje kao odsjev neke daleke oluje. Uredie noite. Namjestie se, to su bolje znali, u zaglibljenim kolima. Mrani vrhovi visokih stabala zatiivahu ator. Ako ne udari kia, mogli bi biti jo i zadovoljni.
Ayrtonu je tekom mukom uspjelo izvui volove iz blata. Valjane su ivotinje bile upale do trbuha. Odjelnik ih smjesti zajedno sa etiri konja i nikome drugome ne dopusti da im se brine za hranu. On je, uostalom, taj posao obavljao razborito svakog dana, ali te veeri Glenarvan opazi da je u nj uloio dvaput vie truda. Glenarvan mu se na tome zahvali, jer uvanje sprege bilo je najvanije od svega.
Za to vrijeme putnici veerae na brzu ruku. Umor i e-ga pokvarie im tek, svima bijae vie do odmora nego do
23   Djeca kapetana Granta
353
jela. Lady Helena i gospoica Grant zaeljee svima laku no i povukoe se u svoju obinu spavaonicu. Neki se od mukaraca zavukoe pod ator, dok se drugi ispruie ve prema ukusu, po gustoj travi ispod stabala. U tom se zdravom kraju moglo lei pod vedrim nebom bez bojazni od kakvih opasnosti.
Malo-pomalo svi zaspae tvrdim snom. Gust zastor oblaka inio je no jo tamnijom. Nije se osjeao ni daak vjetra. Nonu tiinu naruavala je samo huktaa svojim huhakanjem. Oglaavala se nevjerojatno tono u maloj terci kao alosne evropske kukavice.
Oko jedanaest sati probudi se major iz nemirna, teka i muna sna. Kroz poluzatvorene vjee opazi neku slabu svjetlost, koja je lebdjela pod drveem. Reklo bi se, kao neki bjelkasti sloj, koji se zrcalio poput vode u jezeru. Mac Nab-bs pomisli najprije da je to zametak poara, koji se poeo iriti po zemlji.
Major ustade i poe u umu. Zaudi se kad opazi da se radi o isto prirodnoj pojavi. Pred njim se prostiralo itavo polje gljiva, koje svjetlucahu fosforescentnom svjetlou. Svijetlee steljnjae zraile su u mraku dosta jasnu svjetlost.*
Major nije bio takav sebinjak, da ne bi poao probuditi Paganela, da i uenjak vidi pojavu, ali zaustavi ga udnovat dogaaj.
Fosforescentna svjetlost osvjetljavala je umu na pola milje daleko. Mac Nabbsu se uini da osvijetljenom umom promakoe neke sjene. Jesu li ga oi varale? Nije li mu se samo tako priinilo?
Mac Nabbs lee na zemlju i nakon otrog izvianja jasno opazi nekoliko ljudi, kako se saginju i diu, kao da trae po zemlji jo svjee tragove.
to trae ti ljudi, to je trebalo tek doznati. Major se za tren odlui. Ne budei drugove, poe puzati po zemlji kao prerijski divljak i izgubi se u visokoj travi.
* Pojavu je u  Australiji  ve  bio  opazio  Drummond,  na  gljivama  iz  obitelji Agaricus olearicus.
354                                                              "                       -
Devetnaesto poglavlje IZNENAENJE
Proivjee stranu no. U dva sata ujutro udari jaka kia koja je lijevala iz olujnih oblaka sve do zore. atori pro-kisoe. Glenarvan se s drugovima zakloni u kola. Ne rnogoe z.aspati. Razgovaralo se o svemu i svaemu. Samo je major sluao utei. Njegovo kratko izbivanje nije nitko opazio. Straan pljusak kao da nije htio prestati. Pobojae se, da se Snowy ne izlije iz korita, a to bi bilo zlo za kola, koja su se zaglibila u mekano tlo. Zbog toga su Mulradv, Avrton i John Mangles polazili na rijeku mjeriti vodostaj, a vraa-. li su se prokisli do koe.
Napokon svanu dan. Kia prestade, ali sunce nije moglo probiti gust sloj oblaka, iroke bare ukaste vode, prave mutne i uzburkane movare kaljahu zemlju. Iz raskvae-nog je zemljita izbijala topla para koja je ispunjavala zrak nezdravom vlagom.
Glenarvan se prije svega htio pobrinuti za kola. U njegovim je oima to bilo najvanije. Pregledae teka kola. Upala su usred prostrane utoline od ljepljive ilovae. Prednji je kraj gotovo sasvim iezao, dok je zadnji propao do osovine. Imat e dosta muke da se to teko vozilo izvue, a morat e zapeti svi: ljudi, i konji i volovi.
-  U svakom sluaju moramo pouriti - ree John Mangles. - Kad se ilovaa osui, bit e posao jo tei.
-  Pourimo! - uzviknu Avrton.
Glenarvan, dva mornara, John Mangles i Avrton pooe u umu, gdje su prenoile ivotinje.
Visoka uma od gumovca pruala je stranu sliku. Svuda samo mrtvo drvee, na velikim razmacima, oguljeno ve stoljeima ili, bolje reeno, oguljeno kao plutovac za vrijeme berbe. Okosnice njihovih golih grana strile su vie od ezdeset metara uvis. U visokim kosturima nije ni ptica htjela saviti svoje gnijezdo. Ni lista nije bilo, da bi zadrhtao na suhim granama, to su klopotale kao hrpa kostiju. Zarazna bolest itavih uma esto se susree u Australiji. Nitko ne zna, kakva je katastrofa poinila tu pusto. Zelenila
355
na njima ne vidjee ni najstariji domoroci, ni njihovi preci, koji ve odavna poivahu u logorima smrti.
Glenarvan je hodajui gledao u sivo nebo, na kome se otro ocrtavahu i najtanje granice gumovca, kako kakva njena rezbarija. Avrton se udio, to nije naao ni konje ni volove na mjestu, gdje ih je ostavio. Sapete ivotinje ipak nisu mogle odlutati daleko.
Trail su ih po umi, ali ih nisu mogli nai. Ayrton se iznenaen vrati prema obali rijeke Snowy, koja bijae obrasla velianstvenim mimozama. On kliknu na onakav nain, kako je bila navikla njegova sprega, ali se ne zau nikakav odgovor. Avrton bijae veoma zbunjen, a drugovi se razoarano pogledae.
itav sat izgubie u traenju, i Glenarvan se ve htjede vratiti kolima koja bijahu milju daleko, kad odjednom zau rzanje. Gotovo istodobno odjeknu i mukanje.
-  Tamo su - klikne John Mangles provlaei se kroz visoke kite gastrolobija, koji bijae dosta visok, da bi se u njemu moglo sakriti itavo stado.
Glenarvan, Mulradv i Avrton potrae za njim i zapre-pastie se kao i on.
Na zemlji leahu kao gromom osinu ta etiri vola i tri konja. Leevi su im bili ve hladni. Na mimozama se skupilo jato mravih gavrana, koji vrebahu neoekivani plijen. Glenarvan i ostali se pogledae, a Wilsonu izmakne kletva.
-  to e, Wilsone - prozbori Glenarvan, koji se jedva svladavao. - Tu zbilja ne moemo vie nita uiniti. Avrtone, povedite vola i konja, koji nam ostadoe. Sad nas samo oni mogu izvui iz neprilike.
-  Da nam nisu kola u glibu - odgovori John Mangles - i te bi nas dvije ivotinje mogle dovui do mora, svakog dana pomalo. Poto-poto moramo izvui prokleta kola.
-  Pokuat emo, Johne - odgovori Glenarvan. - Vratimo se u logor, jer su po svoj prilici ve svi nai zabrinuti, to nas tako dugo nema.
Ayrton odrijei noge volu, a Mulradv konju, i vratie se vijugavom obalom rijeke u logor. Poslije pola sata ispriae Paganelu, Mac Nabbsu, lady Heleni i gospoici Grant, to se dogodilo.
356
-  Vjere mi - izbjegnu majoru koji se nije mogao suzdrati - ba je teta Ayrtone, to nam niste potkovali sve konje, kad smo prolazili kroz Wimerru.
-  A zato, gospodine? - zapita Ayrton.
-  Jer je od svih ivotinja izbjegao zlu sudbinu samo onaj konj, to ga je potkovao va potkiva.
-  Istina je - ree John Mangles - neobian sluaj.
-  Sluaj,  i  nita vie - odgovori odjelnik pogledavi oStro majora.
Major stisnu usne, kao da je htio zaustaviti rijei, koje su mu navirale na usta. Glenarvan, Mangles i lady Helena oekivahu da e dovriti zapoetu misao, ali major umuknu i uputi se kolima, gdje je Ayrton ispitivao poloaj.
-  to je time mislio reci? - zapita Glenarvan Johna Manglesa.
-  Ne znam - odgovori mladi kapetan. - Znam samo to, da major nije ovjek, koji bi neto rekao, a da za to nema razloga.
-  Ne, Johne - ree lady Helena. - Mac Nabbs neto sumnja u Ayrtona.
-  Sumnja? - ponovi Paganel slegnuvi ramenima.
-  Zato? - zaudi  se  Glenarvan. - Zar misli, da bi Ayrton mogao ubiti nae konje i volove? Ali zato? Nema li Ayrton isti cilj kao i mi?
-  Ima pravo, dragi Edwarde, i mogu jo samo dodati - nastavi lady Helena - da nam je Ayrton od polaska na put pokazao svoju odanost.
-  Bez  sumnje -  odgovori  John  Mangles. -  Ali  to onda znai majorova napomena? Moramo to izvesti naisto.
-  Da ne misli, da je u dogovoru s onim kanjenicima? - izmaknu neopreznom Paganelu.
-  Kakvim kanjenicima! - zaudi se gospoica Grant.
-  Gospodin Paganel se vara - umijea se hitro John Mangles. - On dobro zna da u pokrajini Viktoriji nema kaznjenika.
-  Eh!   Zbilja - pokua Paganel popraviti,  to mu je iz.maklo. - Ma gdje mi je bila glava? Kanjenici? Pa tko je ikad uo za kanjenike u Australiji? Uostalom, im se iskrcaju, oni zapoinju ivot kao poteni ljudi. Klima! Sjea-
357
te li se, gospoice Mary, klima, koja djeluje povoljno na moral...
Jadni uenjak! Nastojei da popravi svoju pogreku, dogodi mu se kao i kolima: sve je dublje propadao. Ladv Helena ga pogleda, i to ga sasvim smete. Da ga ne zbuni jo vie, lady Helena odvede gospoicu Grant prema atoru, gdje je Olbinett pripremao zajutrak po svim pravilima te umjetnosti.
-  Ba  sam zasluio da mene otpreme kao kanjenika - kukavno e Paganel.
-  I ja mislim - potvrdi Glenarvan.
Poslije tog ozbiljnog odgovora, koji sasvim dotue vrlog geografa, Glenarvan i John Mangles pooe prema kolima.
U tom je trenutku Avrton s dvojicom mornara pokuavao izvui kola iz duboke jaruge. Vol i konj, upregnuti jedan do drugoga, vukli su svom snagom svojih miia. Ko-nopci se zategoe da puknu, inilo se, kao da e jaram popustiti. Wilson i Mulradv gurahu kotae, dok je Avrton poticao zapregu usklicima i biem. Ali teka se kola i ne ma-koe s mjesta. Osuena ih je ilovaa drala, kao da su zalivena cementom.
John Mangles dade smoiti ilovau da bi popustila. Sve uzalud. Kola se ne makoe. Poslije novog napora stadoe i ljudi i stoka. Jedino, da se itava kola rastave u komade. Trebalo je odustati od izvlaenje iz ilovae. Nisu mogli ni rastavljati kola jer nisu imali orua.
Avrton je ipak htio savladati zapreku te htjede opet pokuati, ali ga lord Glenarvan zaustavi.
-  Dosta, Avrtone, dosta! - ree Glenarvan. - Moramo tedjeti i vola i konja, koji nam jo ostadoe. Ako moramo nastaviti put pjeice, konj e nam nositi obje putnice, a vol hranu. Jo oni mogu dobro posluiti.
-  Dobro, milorde - odgovori odjelnik, ispreui iscrpljene ivotinje.
-  A sad se vratimo u logor, dragi prijatelji - pozove ih Glenarvan. - Posavjetujmo  se, prouimo poloaj, ispitajmo to je dobro, a to loe, i stvorimo neku odluku.
Poslije nekoliko asaka putnici se oporavie od loe noi dosta dobrim objedom i zapodjee razgovor. Svatko je morao kazati svoje miljenje.
358
Najprije je trebalo odrediti toan poloaj logora. Taj za-il.ilak dopadne Paganela, koji ga savjesno izvri. On izjavi il.i se ekspedicija nalazi na trideset sedmoj paraleli i na l t7"53' istone duine, na obali rijeke Snowy.
-  Na kojem meridijanu lei tono zaljev Tvvofold? - zapi l a Glenarvan.
-  Na sto i pedesetom stupnju - odgovori Paganel.
-  A  koliko  iznose  dva  stupnja  i  sedam  minuta  koje moramo jo prijei?
-  Sedamdeset i pet milja.
-  A do Melbournea ima ...?
-  Najmanje dvjesta milja.
-  Dobro.  Sad, kad  smo  tako  odredili poloaj  - ree (.Icnarvan - to bi bilo najbolje da uradimo?
Svi odgovorie jednoglasno: poi to prije prema obali. l.ady Helena i Mary Grant obeae da e prelaziti pet milja na dan pjeice. Hrabre se ene nisu bojale, ako ustreba, piopjeaiti itav put od rijeke Snowy do zaljeva Twofold.
-  Ti si hrabra suputnica, draga Helena! - pohvali je lord Glenarvan. - Samo, je li to sigurno da emo u zaljevu nai namirnice, koje e nam trebati, kad doemo?
-  Bez  svake  sumnje - odgovori Paganel. -' Eden je sjedite opine, koja postoji ve mnogo godina. Iz njegove luke mora biti estih veza s Melbourneom. Mislim da emo M- moi opskrbiti namirnicama ak i na trideset i pet milja odavde, u upi Delegete na granici Viktorije, i da emo ni nai kakvo prijevozno sredstvo.
-  A Duncan? - zapita Ayrton. - Zar ne mislite, da bi bilo dobro poslati ga u zaljev?
-  to vi mislite, Johne? - zapita Glenarvan.
-  Mislim da s tim vaa milost ne treba uriti - odgovori nakon razmiljanja mladi kapetan. - Imat ete uvijek vremena  poslati  vae  zapovijedi   Tomu  Austinu,   da   doe pred obalu.
-  Tako je - odobri Paganel.
-  Upozoravam - nastavi John Mangles - da emo za i"i-liri ili pet dana biti u Edenu.
-  etiri ili pet dana! - umijea se Ayrton maui glavom.  -  Recite petnaest  ili  dvadeset,  kapetane,  da se ne bi sic kasnije kaj ali zbog pogreke!
359
-  Petnaest ili dvadeset dana za sedamdeset i pet milja! - zaudi se Glenarvan.
-  Najmanje, milorde. eka nas najtei dio puta u Vik-toriji. Pustinja, gdje nema nigdje nita, kako kau squatteri. To su besputne ravnice ipraga, gdje nisu mogli osnovati nijednu postaju. Morat e se hodati sa sjekirom ili s bakljom u ruci. Vjerujte mi, neete ii brzo.
Ayrton je govorio odluno. Svi pogledae Paganela, a on potvrdi kimanjem glave Avrtonove rijei. '   - Pa ako i naiemo na potekoe - nastavi John Man-gles - ipak za petnaest dana vaa visost moe poslati svoje zapovijedi Duncanu.
-  Dodajem - nastavi Avrton - da nisu samo potekoe na putu glavna zapreka. Trebat e prijei i Snowy, a moda emo morati priekati na nizak vodostaj.
-  ekati! -> uzviknu mladi kapetan. - Zar ne moemo potraiti kakav gaz?
-  Ne vjerujem - odgovori Avrton. - Jutros sam traio kakav zgodan prijelaz, ali uzalud. Rijetko je nai tako divlju rijeku u to doba, a protiv toga ja ne mogu nita.
-  Je li rijeka Snowy iroka? - zapita lady Glenarvan.
-  iroka je i duboka, gospoo - odgovori Ayrton. - Ni dobar je pliva ne bi preplivao bez opasnosti.
-  Dobro, sagradimo amac!  - kliknu Robert, koji je mislio da moe sve to zaeli. - Oborit emo jedno stablo, izdupst emo ga, ukrcat emo se, i gotovo!
-  Dobro napreduje sin kapetana Granta! - napomenu Paganel.
-  Ima i pravo! - uplete se John Mangles. - ini mi se da nam to jedino i preostaje. Mislirn da nije korisno i dalje gubiti vrijeme uzaludnim raspravama.
-  A to vi mislite, Ayrtone? - zapita Glenarvan.
-  Ja mislim, milorde, ako nam ne doe nikakva pomo, da emo za mjesec dana jo uvijek biti na obalama rijeke Snowy.
-  E, pa imate li kakav bolji plan - zapita John Mangles neto nestrpljivo.
-  Imam, ako Duncan otplovi iz Melbournea i doe pred istonu obalu.
360
-  Ah, opet Duncan! Ali kako on moe svojom.prisutno-111 u zaljevu olakati na prijelaz?
Ayrton razmisli nekoliko trenutaka, prije nego e odgovoriti, a zatim poe okoliajui:
-  Ne elim nikome nametati  svoje miljenje.  Sve to radim, radim u korist svih, a spreman sam krenuti, im
. njegova visost dade znak za polazak. Zatim prekrii ruke na prsima.
-  To nije nikakav odgovor, Ayrtone - ree Glenarvan.
-  Otkrijte nam va plan, pa emo ga pretresti, to vi zapravo predlaete?
Ayrton tada odgovori mirnim i sigurnim glasom:
-  Predlaem da se ne izlaemo pogibelji s onu stranu rijeke Snowy s ovako oskudnim sredstvima, kojima sad raspolaemo. Najbolje e biti da ovdje saekamo pomo, koja nam moe doi samo s Duncana. Ulogorimo se ovdje, gdje ima i ivea, a jedan od nas neka odnese nalog Tomu Austi-nu, da doe u zaljev Twofold.
Taj prijedlog izazva stanovito iznenaenje. John Mangles, meutim, nije mogao sakriti izraaj negodovanja.
-  Za to e vrijeme vodostaj Snowyja pasti - nastavi Avrton - pa emo nai kakav prohodan gaz ili emo poi amcem a vremena emo imati dosta, da ga sagradimo. Eto, milorde, to je moj plan, a sad ga vi izvolite odobriti.
-  Dobro,  Ayrtone - odgovori  Glenarvan. - Va prijedlog zasluuje da se o njemu ozbiljno razmisli. Najvei mu je nedostatak, to uzrokuje zakanjenje, ali s druge strane pritedjet e nam ozbiljan napor, a moda i prave opasnosti. to mislite, dragi prijatelji?
-  Govorite, dragi Mac Nabbse - ree tada lady Helena.
-  Od poetka razgovora vi samo sluate i previe krtarite rijeima.
-  Kad me ve pitate za miljenje - odgovori major - ja u vam ga rei sasvim otvoreno. ini mi se da Ayrton govori kao razuman i oprezan ovjek; ja se slaem s njegovim miljenjem.
Nitko nije oekivao takav odgovor, jer je Mac Nabbs bio uvijek protivan svim Ayrtonovim prijedlozima u toj stvari. Stoga je Ayrton iznenaeno pogledao majora. Meutim, Pa-genel, lady Helena i mornari bijahu skloni da potpomognu
361
Avrtonov prijedlog. Sad, poslije Mac Nabbsovih rijei vie nisu oklijevali.
Glenarvan izjavi da je Avrtonov prijedlog primljen u naelu.
-  A vi, Johne, ne mislite li  da nam oprez nalae da tako postupamo i logorujemo na obali rijeke, dok ne dou prijevozna sredstva po nas?
-  Da - odgovori John Mangles - samo ako na glasnik uzmogne prijei Snowy, kad ga mi ne moemo prijei.
dSvi dd
pogledae odjelnika, koji se nasmijei kao ovjek pun pouzdanja u sama sebe.
-  Glasnik ne mora prelaziti preko rijeke.
-  Ah! - uskliknu John Mangles.
-  On e se naprosto vratiti na hucknowsku cestu koja vodi ravno u Melbourne.
-  Dvije stotine i pedeset milja pjeice? - dobaci mladi kapetan.
-  Na konju! - uzvrati Ayrton. - Ostao nam je dobar konj. Za etiri dana je tamo. Dodajte dva dana, koliko treba Duncanu, da doe do zaljeva, i dvadeset i etiri sata otuda do logora, pa e se eto tako za tjedan dana glasnik ve moi vratiti s ljudima iz brodske posade.
Major je odobravao kimanjem glave sve Ayrtonove rijei, emu se John Mangles nije prestao uditi. Ali prijedlog odjelnika osvoji sve glasove,-i jo je samo ostalo, da se dobro smiljena osnova izvri.
-  A sad nam, dragi prijatelji - predloi Glenarvan - ostaje samo da izaberemo glasnika. Njega eka teak i opasan zadatak, to ne elim zatajiti. Tko pristaje, da se rtvuje za svoje drugove i da odnese nau poruku u Melbourne?
Odmah se javie Wilson, Mulrady, John Mangles, Paga-nel, pa ak i Robert. John je osobito navaljivao, da njemu povjere tu dunost. Ali Ayrton, koji se jo nije javio, sada progovori:
-  Ako dopusti vaa visost, ja u poi, milorde. Ja sam navikao na te krajeve. Ve sam vie puta proao i jo teim zemljitem. Ja u se izvui iz opasnosti, gdje bi drugi zapeo. Predlaem, dakle, u ime ope koristi, da ja poem u Melbourne. Jedno vae pisamce pribavit e mi povjerenje vaeg
prvog asnika, i za est u dana dovesti Duncan u zaljev I\vofold.
-  Izvrsno! - odgovori Glenarvan. - Vi ste pametan i hrabar ovjek, Ayrtone, vi ete uspjeti.
Odjelnik bijae doista najsposobniji od svih ostalih da iz.vri teki zadatak. Svi drugi su to shvatili i odmah su odustali. Samo John Mangles konano napomenu, da bi bilo bolje, kad bi Ayrton ostao, jer bi mogao korisnije -posluiti u potrazi za tragom Britannije ili Harryja Granta. Ali major mu odgovori da e ekspedicija ekati na obalama Snowyja, sve dok se Ayrton vrati. Bez njega se nee nita vanijeg poduzimati, pa prema tome njegova odsutnost nee ii na kapetanovu tetu.
-  Onda idite, Ayrtone! - ree Glenarvan - urite se i vratite se preko Edena u na logor na Snowyju!
Odjelniku se zasjae oi od sree. On brzo okrene glavu, ali ma kako je to hitro uinio, John Mangles opazi sjaj pa i protiv volje osjeti jo vee nepovjerenje prema Ayrtonu.
Ayrton se odmah poe spremati na put. Pomagahu mu oba mornara. Jedan je spremao konja, a drugi hranu. Za to je vrijeme Glenarvan pisao pismo Tomu Austinu.
Naloio je prvom asniku Duncana da odmah otplovi u zaljev Twofold. Odjelnika mu je preporuio kao ovjeka, u koga moe imati puno povjerenje. Kad stigne u zaljev, Tom Austin e dati jedan odred mornara Ayrtonu...
Glenarvan je upravo to pisao, kadli Mac NaBbs, koji je pisanje oima pratio, zapita nekim neobinim glasom, kako je napisao ime Ayrton.
-  Pa onako, kako se izgovara - odgovori Glenarvan.
-  To je pogreno - dobaci mirno major. - Izgovara se Ayrton, ali se pie Ben Joyce!
362
363
Dvadeseto poglavlje ALAND - ZELAND
Otkrie imena Ben Joyce pue kao grom. Ayrton se naglo uspravi. U ruci mu je bio revolver. Prasnu pucanj. Gle-narvan pade pogoen metkom. Zaue se pucnji puaka iz blizine.
John Mangles i mornari, preneraeni u prvi hip, htjedoe se oboriti na Bena Joycea, ali drski se razbojnik ve bio izgubio. Pridruio se svojoj bandi, koja je ekala rasuta po umi gumovaca.
ator nije bio dovoljan zaklon od metaka. Moradoe uzmaknuti. Glenarvan, samo lako ranjen, podie se sa zemlje.
-  U kola! U kola! - kriknu John Mangles i odvue lady Helenu i Mary Grant koje za tren oka zakloni iza debelih dasaka.
U logoru ostadoe John, major, Paganel i mornari. Po-grabie svoje karabine i spremie se za obranu. Glenarvan i Robert pooe k putnicama, a Olbinett, potra da pomogne obrani.
Sve se to zbilo brzinom munje. John Mangles je napeto vrebao na rubu ume. Pucnjava prestade, im je tamo stigao Ben Joyce. Poslije gromka pukaranja zavlada duboka tiina. Meu granama gumovaca lebdjelo je jo nekoliko koluta od bijela dima. Visoko gastrolobijevo bunje bijae nepomino. Nestalo je svakog znaka napadaja.
Major i John Mangles pooe na izvianje do visokog drvea. Na tom mjestu nije bilo vie nikoga. Vidjee mnogo tragova nogu, a nekoliko se poluizgorjelih fitilja jo dimilo na zemlji. Major ih kao oprezan ovjek ugasi, jer bi i samo jedna jedina iskra mogla uzrokovati straan poar u umi od suha drvea.
-  Kanjenici su se izgubili - ree .John Mangles.
-  Da - odgovori major - a to me ba i zabrinjuje. Volio bih se vidjeti s njima licem u lice. Bolje je imati posla s tigrom u ravnici nego sa zmijom u travi. Pogledajmo bunje oko kola!
Major i John Mangles pregledae itavu okolicu. Od ruba ume do obale Snowyja ne ugledae ni jednog kanjenika.
364
inilo se kao da je Ben Joyceova banda odletjela kao jato ptica grabljivica. Nestanak je bio i previe udan, a da bi se moglo povjerovati, da je svaka opasnost prola. 
Stoga odluie da dre stalnu strau. Kola, prava zaglibljena tvrava, postadoe sredite logora, a dvojica drahu strau izmjenjujui se svakog sata.
Prva briga lady Helene i Mary Grant bijae da previju Glenarvanovu ranu. U trenutku, kad je njen mu pao od Ben Joyceova metka, lady Helena se bila prestraila i poletjela k muu. Zatim, svladavi svoj strah, hrabra ena odvede Glenarvana u kola. Tu otkrie ranjenikovo rame, i major ustanovi da je tane prolo kroz meso, ali da nema nikakve ozbiljnije unutranje povrede. inilo se da nije ozlijeena ni kost, ni miije. Rana je dodue obilato krvarila, ali je lord miui prstima i sam uvjeravao svoje prijatelje da nije opasna. Kad ga previe, nije vie doputao da se i dalje bave njime, te poee odmah raspravljati.
Mulrady i Wilson ostadoe na strai, a ostali se putnici zaklonie u kola. Pozvae majora da on govori.
Prije nego to je poeo opisivati posljednje dogaaje, major ispria lady Heleni u nekoliko rijei, sve to dotada nije znala, to jest o bijegu jedne bande kanjenika iz Pertha, kako su se pojavili u Viktoriji i kako su prouzroili eljezniku nesreu. Pokaza joj onaj broj lista "Autrali-an and New Zealand Gazette", .koji je kupio u Sevmouru i nadoda da je redarstvo ucijenilo glavu Bena Joycea, opasna razbojnika, koji je za osamnaest mjeseci razbojnikog ivota stekao kobnu slavu.
Ali kako je Mac Nabbs prepoznao u odjelniku Ayrtonu zloinca Bena Joycea? To bijae tajna, koju svi htjedoe doznati. Major rastumai.
Ve od prvog susreta Mac Nabbsu se Ayrton nije svidio. Dvije do tri naoko beznaajne stvari potkrijepie mu sumnju, udnovat pogled, koji je izmijenio s potkivaem kod rijeke Wimerre; injenica, da se Ayrton klonio gradova i naselja; njegovo neprestano navaljivanje, da se Duncan poalje pred istonu obalu; udnovata smrt stoke, za koju se on brinuo, i napokon neka zatvorenost u njegovu dranju: sve te pojedinosti zajedno probudie majorovu sumnju.
365
Ipak sve to nije bilo dovoljno, da ga otvoreno optui, dok nije otkrio dogaaje koji su se odigrali prole noi.
uljajui se kroz visoke skupine iblja, Mac Nabbs se pribliio sumnjivim sjenama, koje privukoe njegovu panju na pola milje od logora. Fosforescentne biljke davale su slabu svjetlost.
Tri ovjeka ispitivahu tragove po zemlji, svjee otiske nogu. Meu tom trojicom Mac Nabbs je prepoznao potkiva-a iz Black Pointa.
-  "Oni su", ree jedan. -  "Da", odgovori drugi,  "evo otiska djeteline na potkovi. - Tako je sve od \Wmerre. - Svi su im konji pocrkali. - Otrov nije daleko. - Evo, ime bi mogli utamaniti itavo konjanitvo jedne vojske. Gastrolo-bij je dobra biljka.
-  Zatim umukoe - doda Mac Nabbs - i udaljie se. Jo mi to nije bilo dovoljno, i pooh za njima. Razgovor se opet  nastavi.   "Ben  Joyce  je vjet  ovjek",  ree  potkiva. "Sjajan odjelnik sa svojom izmiljotinom o brodolomu! Ako mu plan uspije, sjajna stvar! Vraki Avrton!" - "Zovi ga Ben Joyce, jer je doista zasluio to ime!" - U tom trenutku hulje izaoe iz ume. Doznao sam, to sam htio doznati, i vratih se u logor uvjeren, da se svi kanjenici u Australiji ne popravljaju. Nadam se da mi Paganel nee zamjeriti.
Major zautje.
Njegovi su drugovi utjeli i razmiljali.
-  Prema tome - progovori prvi Glenarvan, blijed od srdbe - Avrton nas je dovde dovukao da bi nas opljakao i pobio.
-  Da - odgovori major.
-  I ak od Wimerre nas slijedi njegova banda i vreba povoljnu priliku?
-  Da.
-  Pa taj bijednik onda i nije mornar s Britannije? On je onda ukrao i ime Avrton i ugovor o ukrcanju?
Svi pogledae Mac Nabbsa, koji je i sam sebi postavio isto pitanje.
-  Evo  -  odgovori   major obinim  mirnim   glasom  - to sve moemo zakljuiti iz munog poloaja. Ja mislim da se taj ovjek doista zove Avrton. Ben Joyce mu je samo razbojniko ime. Neosporno je tono da je poznavao Harryja
366
(iranta, i da je bio ukrcan kao odjelnik na Britanniji. To nam potvruju sve pojedinosti koje smo uli od Ayrtona, ii osim toga slae se i s razgovorom zloinaca, o kome sam vam priao. Ne gubimo se u neplodnim pretpostavkama. Smatrajmo sigurnim da je Ben Joyce Ayrton, kao to je Ayrton Ben Joyce. To je mornar s Britannije, koji je postao voa razbojnike druine.
Tumaenje Mac Nabbsa primie bez prigovora.
-  A sad mi rastumaite - ree Glenarvan - kako se odjelnik Harryja Granta naao u Australiji i zato?
-  Kako? To ne znam - odgovori Mac Nabbs. A i redarstvo je izjavilo, da ne zna nita vie o tome. Zato? To vam isto tako ne znam rei. Ima neka tajna, koju e nam budunost razjasniti.
-  Redarstvo ak ne zna ni to, da su Ayrton i Ben Joyce jedna te ista osoba - ree John Mangles.
-- Imate pravo, Johne - odgovori major - pojedinosti bi im svakako olakale istragu.
-  Prema tome - ree lady Helena - bijednik se uvukao u farmu Paddyja O'Moora sa zloinakim namjerama?
-  Bez  sumnje - odgovori Mac Nabbs. - Sigurno je spremao neko zloinako djelo protiv Irca, ali mu se eto pruila bolja prilika. Sluaj je doveo nas. uo je Glenarva-novu priu, povijest brodoloma, i kao lukav ovjek on odlui da to iskoristi. Odluismo da krenemo u potragu za kapetanom Grantom. U Wimerri je doao u vezu s jednim od svojih drugova, s potkivaem iz Black Pointa. Otada je ostavljao trag na itavom naem putu. Njegova nas je druina pratila. Nekom otrovnom biljkom uspjelo mu je potama-niti jednog po jednog vola i konja. Zatim nas je u povoljnu l renutku zaglibio u movaru rijeke Snowy i predao na milost i nemilost druini, kojom zapovijeda.
Sad su sve rekli o Benu Joyceu. Mac Nabbs je obnovio prolost, i bijednik se pojavio onakav kakav jest: drzak i opasan zloinac. Glenarvan je morao biti do skrajnosti opre-z.an zbog namjera, koje je Ben Joyce sad ve jasno pokazao. Sreom, manje je opasan otkriven zloinac nego sakriven izdajnik.
Ali iz tog je jasno rasvijetljenog poloaja slijedila ozbiljna posljedica. Na nju jo nije nitko ni pomislio. Dok su
367
drugi raspravljali o prolosti, samo je Mary Grant mislila na budunost. Prvi John Mangles opazi da je blijeda i oajna. On shvati, to se dogaa u njezinoj dui.
-  Gospoice Mary! Gospoice Mary!-Vi plaete!
-  Plae, dijete moje? - zapita lady Helena.
-  Otac, gospoo, otac! - odgovori djevojka.
Nije mogla nastaviti. Svi shvatie, o emu se radi. Razum jee bol gospoice Mary. Svi shvatie, zato joj na oi naviru suze, i zato joj je sa usana izbjeglo oevo ime.
Otkrie Avrtonova izdajstva razorilo je svaku nadu. Da bi odvukao Glenarvana, zloinac je izmislio brodolom. To su sasvim jasno rekli i zloinci u razgovoru, to ga je uo Mac Nabbs. Nikada se Britannia nije razbila o grebene kod Two-fold Raya! Nikad Harry Grant nije stao nogom na australsko kopno!
Po drugi put je pogreno tumaenje poruke odvelo traioce Britannije na krivi trag!
Svi zanijemjee pred takvim poloajem, pred bolom dvoje djece. Tko bi jo mogao nai kakvu utjenu rije. Robert je plakao u sestrinu naruju. Paganel je gunao srditim glasom:
-  Ah! Nesretna poruko! Moe se zbilja pohvaliti, da si dobro namuila mozak dvanaest valjanih ljudi!
Dini je geograf bio istinski ljut na sama sebe. Lupao je akom o elot da ga razbije.
Glenarvan je, meutim, poao k Mulradyju i Wilsonu, koji su uvali strau, itavom ravnicom, od ume do rijeke, vladala je duboka tiina. Veliki nepomini oblaci lomili su se pod nebeskim svodom. U atmosferi koja bijae utonula u potpunu zamrlost, uo bi se i najmanji um. Ipak se nita nije moglo uti. Ben Joyce i njegova druina mora da su se daleko povukli, jer su ptice bezbrino slijetale na niske grane, nekoliko je klokana mirno brstilo mlade izdanke, a jedan par emua pomaljao je s puno povjerenja glave iz gustog iblja. Sve je to bio najbolji dokaz, da nema u blizini ljudi koji bi remetili ugodni mir.
-  Za cio taj sat vi niste nita uli, nita vidjeli? - zapita Glenarvan svoja dva mornara. - Nita, vaa visosti - odgovori Wilson. - Kanjenici su po svoj prilici nekoliko milja daleko.
368
-  Sigurno ih nije bilo dosta, da nas napadnu - nadoda Mulrady. - Ben Joyce je valjda otiao da prikupi nekoliko zloinaca svoje vrste, meu skitnicama, koje lutaju podnojem Alpa.
-  Moe biti, Mulrady - odgovori Glenarvan. - Ti su lopovi velike kukavice. Oni znadu da smo naoruani, i to dobro naoruani.  A moda ekaju no da nas napadnu. Treba podvostruiti pozornost im se spusti mrak. Ah, kad bismo se mogli izvui iz movarne ravnice i nastaviti put prema obali! Ali nabujala rijeka zaprijeila nam je put. Platio bih splav koja bi nas prevezla na drugu stranu, s toliko zlata, koliko bi bila teka.
-  Zato nam vaa visost ne naloi - ree Wilson - da sagradimo sami splav? - Drva nam ne manjka.
-  Ne, Wilsone - odgovori  Glenarvan. -  Snowy nije rijeka ve neprohodna bujica. -
U tom trenutku prioe Glenarvanu John Mangles, major i Paganel. Oni su bili upravo pregledali rijeku. Voda, koja je nadola od zadnjih kia, podigla je vodostaj rijeke jo za trideset centimetara. Tekla je ludom brzinom poput amerikih brzica. Nije bilo mogue otisnuti se na bune i silne valove koji su se nebrojnim vrtlozima ruili u bezdane.
John Mangles izjavi da nije mogue prijei.
-  Ali - nastavi John - ne treba stajati i nita ne pokuavati, to smo htjeli uraditi prije Avrtonova izdajstva, sad je jo nunije.
-  to kae, Johne? - zapita Glenarvan.
-  Kaem da nam je pomo potrebna vie nego ikad. Poto se ne moe u Twofold Bay,   treba poi u Melbourne. Ostao nam je jedan konj. Ako mi ga vaa milost stavi na raspolaganje, ja u poi u Melbourne.
-  Ali to je opasan pokuaj, Johne - ree Glenarvan. - Sve staze i putove sigurno uvaju Ben Jovceovi sudionici, a da i ne govorim o drugim opasnostima na tom putu od dvije stotine milja po nepoznatoj zemlji.
-  Znam, milorde, ali znam i to, da ne smijemo ostati dulje ni u ovom poloaju. Ayrton je traio samo osam dana, da dovede ljude s Duncana.   Ja u se za est dana vratiti na obale Snowyja.  Dakle, to odreuje vaa visost?
24   Djeca kapetana Granta
369
Paganel progovori jo prije, nego to je Glenarvan odgovorio.
-  Ja elim neto rei. Da se ide u Melbourne,   dobro, ali tim opasnostima ne smijemo izvri Johna Manglesa.  On je Duncanov kapetan, a njega ne smijemo izlagati pogibelji. Ja u poi mjesto njega.
-  Lijepo - na to e major. - A zato ba vi, Paganele?
-  Zar nismo i mi tu? - uzviknue Mulradv i VVilson.
-  A zar vi mislite da se ja boj ini prijei dvije stotine milja na konju? - upita Mac Nabbs.
-  Dragi prijatelji - ree Glenarvan - ako netko od nas mora poi u Melbourne, neka sudbina odlui. Paganele ispiite naa imena...
-  Ali barem vae ne, milorde - ree John Mangles.
-  A zato? - zapita lord Glenarvan.
-  Zar vi da se rastanete od lady Helene, vi kome je rana jo otvorena?!
-  Glenarvane - ree Paganel - vi ne smijete ostaviti ekspediciju.
-  Ne - umijea se i major. - Vae je mjesto ovdje, Edwarde, vi ne smijete ii.
-  Tko poe, izlae se opasnostima - ree Glenarvan - a ja svoj dio ne ustupam drugome.   Piite, Paganele! Neka
z moje ime bude pomijeano s imenima mojih drugova, i dao bog, da bude prvo izvueno!
Svi popustie pred takvom snagom volje. Glenarvanovo ime pomijeae s ostalima. Pristupie drebanju, i sudbina izabra Mulradvja. Hrabri mornar kliknu od oduevljenja:
-  Milorde, spreman sam poi!
Glenarvan stisnu Mulradvju ruku. Onda se vrati u kola, a major i John ostadoe na strai.
O odluci, da se poalje glasnik u Melbourne, i o ishodu drebanja obavijestie lady Helenu. Ona se obrati Mulradyju tako njenim rijeima, da je u srce dirnula estitog mornara. Znali su da je hrabar, razuman, snaan i neumoran. Sudbina zbilja nije mogla odrediti boljega.
Odluie da Mulradv krene oko osam sati, nakon kratka veernjeg sumraka. Wilson se ponudi da pripremi konja. Dosjeti se da zamijeni potkovu, koja ih je odavala, a koju je konj imao na lijevoj nozi, jednom potkovom od onih ko-
370
nja, koji uginue prole noi. Razbojnici nee moi prepo-znati Mulradyjev trag, a nee ga moi ni slijediti, jer sami nemaju konja.
Dok je VVilson opremao konja, Glenarvan je spremao pismo za Toma Austina. Smetala mu je ranjena ruka, i on z.amoli Paganela da pie umjesto njega. Uenjak, sav zaokupljen nekom milju, kao da nije ni znao, to se oko njega dogaa. Treba rei, da je Paganel u itavom tom nizu neugodnih dogaaja mislio samo na krivo protumaenu poruku. Preokretao je na sve mogue naine rijei, ne bi li iz njih izvukao kakav novi smisao, i sav je utonuo u zbrku tuma enja.
Zbog toga nije ni uo Glenarvanovu molbu, i on ju je morao ponoviti.
-  Ah! Dobro, dobro - odgovori Paganel - evo piem.
Jo dok je to govorio, Paganel je sasvim mehaniki pripremio biljenicu. Otkinuo je iz nje jedan ist list i s pisaljkom u ruci ekao, spreman da pie. Glenarvan poe diktirati ove upute:
-  Naredba Tomu Austinu, da bez oklijevanja otplovi i da dovede Duncan...
Ba kad je dovravao tu zadnju rije, Paganelu pade pogled sluajno na onaj broj Australian and New Zealand Ga-zette, koji je leao na zemlji. Novine bijahu tako presavijene,, da su se vidjela samo dva sloga pretposljednje rijei naslova. Paganelu zape olovka. inilo se, kao da je sasvim zaboravio. i Glenarvana i pismo i pisanje.
-  to je, Paganele? - ree Glenarvan.
-  Ah! - izusti geograf kriknuvi.
-  to vam je? - zapita major.
-  Nita! Nita! - odgovori Paganel. Zatim je tiho ponavljao:
-  Aland, aland, aland ...
Odjednom se die. Dohvati novine i uze mahati njima, a sve nastojei da zadri rijei, koje mu naviru na usne. Lady Helena, Mary, Robert i Glenarvan gledahu ga, ne razumijevajui njegovu neobjanjivu uzrujanost.
Paganel je sliio ovjeku, koji je naprosto enuo umom.. Ali prenadraeno stanje ne potraja dugo. Postepeno se smi-
371
ri. Radost, koja mu je sijala iz oiju, ugasi se i on sjede na svoje mjesto pa ree sasvim mirnim glasom:
-  Ako vam je po volji, milorde, stojim vam na raspolaganju.
Glenarvan nastavi diktirati pismo ovoga sadraja: "Naredba Tomu Austinu, da bez oklijevanja otplovi i da
poe s Duncanom na trideset sedmu paralelu, pred istonu
obalu Australije ..."
-  Australije? - izmakne Paganelu. - Ah, da! Australije! Zatim  dovri pismo i preda ga Glenarvanu na p9tpis.
Lordu je smetala svjea rana te jedva nekako obavi i tu formalnost. Pismo zatvorie i zapeatie. Paganel, kome je ruka jo drhtala od uzrujanja, stavi na nj ovaj naslov: Tomu Austinu
Prvom asniku jahte Duncan
Melbourne
Zatim izae iz kola, maui rukama i jednako ponavljajui nerazumljive rijei:
-   Aland! Aland! Zealand!
Dvadeset prvo poglavlje ETIRI DANA ZEBNJE
Ostatak dana proe bez ikakvih dogaaja. Dovrie se sve pripreme za Mulradvjev put. estiti mornar bijae sretan, to moe njegovoj visosti pruiti dokaz svoje odanosti.
Paganel posta opet hladnokrvan i poprimi svoje obino ponaanje. Pogled ga je izdavao, da se jo uvijek bavi neim, to ga sasvim zaokuplja, ali kao da je odluio da tu svoju tajnu zadri za sebe. Imao je sigurno jakih razloga kad je tako postupao. Kao da se borio sam sa sobom, jer ga je major uo, kako u sebi opetovano guna:
- Ne! Ne! Ionako mi ne bi povjerovali! A i emu? Sad je ionako preEasno!
Poto je stvorio vrstu odluku, Paganel preuze na sebe da Mulradvju dade potrebne upute za put do Melbournea.
372
Razastre kartu pred njim i na njoj mu povue put. Svaki "track", to jest svaka staza na preriji svrava se na cesti, koja vodi iz Lucknowa. Ta se cesta sputa ravno prema jugu do obale, a zatim jednom naglom okukom skree prema Melbourneu. Treba ii uvijek cestom i nikako ne pokuavati da se put skrati preacima kroz nepoznatu zemlju.
Nita jednostavnije. Mulradv nije mogao zalutati.
to se tie opasnosti, na njih je mogao naii samo na nekoliko milja oko logora, gdje su Ben Joyce i njegova druina mogli vrebati u kakvoj zasjedi. im to prijee, Mulradv e ubrzo ostaviti razbojnike daleko iza sebe, pa mu nee nita smetati da izvri vani zadatak.
U est sati veerae svi zajedno. Padala je gusta kia. ator je poeo prokinjavati, i svi se sklonie u kola. To je uostalom bio i siguran zaklon. Ilovaa ih je stisla, i ona su se drala kao tvrava na svojim temeljima. Naoruanje se sastojalo od sedam karabina i sedam revolvera. Mogli su izdrati i dulju opsadu, jer su imali dosta municije i hrane. Osim toga, za est dana e Duncan stii u zaljev Tvvofold. Dvadeset i etiri sata kasnije njegova e posada doi do druge obale rijeke Snowy, pa ako jo i ne bude mogla prijei rijeku, barem e se kanjenici morati povui pred nadmonim snagama. Ali je prije svega trebalo, da Mulradvju uspije njegov opasan zadatak.
U osam sati no bijae ve sasvim tamna. Kucnuo je as polaska. Dovedoe Mulradvjeva konja. Kopita su mu iz opreza umotali krpama da se ne uje topot, inilo se, kao da je ivotinja umorna, a o sigurnosti i snazi njezinih nogu ovisio je spas svih putnika.
Major savjetova Mulradvja da tedi konja, im izae izvan dohvata razbojnika. Bolje je i pol dana zakasniti, a sigurno stii.
John Mangles najbriljivije nabije revolver i preda ga mornaru. Opasno je to oruje u ruci koja ne dre, jer est metaka za nekoliko sekunda moe lako oistiti put koji bi z.a krili razbojnici.
Mulradv uzjaha.
- Evo ti pisma koje e predati Tomu Austinu - ree mu Glenarvan. - Neka ne gubi ni aska. Neka odmah otplovi u zaljev Tvvofold, pa ako nas tamo ne nae, ako nismo mogli
373
prijei rijeku Snowy, neka odmah doe po nai Sad idi, vrijedni moj mornaru, neka te bog vodi!
Glenarvan, lady Helena i Mary Grant stisnue Mulradvju ruku. Takav bi polazak u tamnoj i kiovitoj noi, putem punih opasnosti, kroz nepoznatu neizmjernost pustinje, za-plaio svako slabije srce od mornareva.
-  Zbogom, milorde! - ree mornar tiho, mirnim glasom i izgubi se stazom, koja vodi rubom ume.
U tom trenutku udari oluja dvostrukom snagom. Visoke grane eukaliptusa klepetahu u mraku tupim zvukom. Svakog se asa uo tresak, kako padahu suhe grane na raskva-eno tlo. Vie od jednoga gorostasnog stabla, kome je manjkao ivotni sok, ali je dosad ipak jo stajalo uspravno, srui se pod silnim udarcima vihora. Vjetar je strahovito urlikao, a stabla su kripala. Kobno se cviljenje vjetra mijealo s grmljavinom rijeke. Debeli oblaci, koje je vjetar gonio prema istoku, vukli su se po zemlji kao kakve prnje od pare. Potpuna tama poveavala je uas noi.
Poslije Mulradvjeva odlaska putnici se stisnue u kolima. Lady Helena, Mary Grant, Glenarvan i Paganel smjestie se u prvom odjeljku, koji bijae posve zatvoren. U drugom naoe dosta mjesta Olbinett, Wilson i Robert, Major i John Mangles ostadoe na strai izvan kola. To je svakako bila veoma razborita mjera, jer je napadaj bio lak, pa prema tome i vjerojatan.
Oba vjerna uvara junaki su se drali na svojoj strai i s filozofskim mirom primali udarce, koje im je no prskala u lice. Pogledom su pokuavali prodrijeti kroz mrak, toliko povoljan za prepad, jer uho nije moglo nita razabrati usred huke oluje, zavijanja vjetra, ruenja stabala i tutnjave bijesne vode.
Ipak su ponekad kratka zatija prekidala bijes oluje. Vjetar bi se stiao, kao da eli predahnuti. Samo je Snowy umio kroz nepominu trsku i crni zastor od gumovca. U tim trenutnim zatijima mir se inio jo dubljim. Major i John Mangles oslukivahu tada s jo veom panjom.
U takvom jednom zatiju dopre do njih nekakav otar zviduk.
John Mangles naglo priskoi k majoru.
-  Jeste li uli? - zapita kapetan.
374
-  Jesam -- odgovori Mac Nabbs.   -   Je   li   ovjek   ili ivotinja?
-  ovjek - odgovori John Mangles.
Obojica paljivo oslukivahu. Najednom se nerazjanjivi zviduk ponovi, a na to odgovori neto slino pucnju, ali sasvim nerazgovijetno, jer je oluja zaurlala novom snagom. Major i John Mangles ne mogahu se sporazumjeti. Zaklonie se u zavjetrini iza kola.
U tom se trenutku razmaknu kona zavjesa, i Glenarvan izae svojim drugovima. I on je takoer uo kobni zviduk i pucanj koji je odjeknuo pod krovom kola.
-  Iz kojeg smjera? - zapita Glenarvan.
-  Odatle - odgovori John pokazujui tamnu stazu, kojom je odjahao Mulrady.
-  Iz koje daljine?
-  Vjetar je donio - odgovori John Mangles. - Mora da je bio na najmanje tri milje.
-  Idemo!  - ree Glenarvan bacivi karabin na rame.
-  Ne! - Usprotivi se major. - To je lukavstvo, kojim bi nas htjeli odmamiti od kola.
-  Ali ako je Mulrady pao pod udarcima nitkova! - ree Glenarvan, uhvativi za ruku Mac Nabbsa.
-  Sutra emo doznati - odgovori hladno major, koji je vrsto odluio sprijeiti Glenarvana da ne poini kakvu uzaludnu neopreznost.
-  Ne smijete ostaviti logor,   milorde;   poi u sam - ree John.
-  To jo manje! - dobaci odluno Mac Nabbs. - Zar hoete,  da nas pobiju jednog po jednog, da nam smanje snagu i da budemo preputeni na milost i nemilost zloincima? Ako je Mulrady pao rtvom, svakako je nesrea, ali od nje ne smijemo napraviti dvije. Da je drijeb pao na mene, ja bih otiao kao i on, ali ne bih ni traio ni oekivao nikakve pomoi.
Major je imao u svakom pogledu pravo, kad je zadravao Glenarvana i Johna Manglesa. Bilo bi ludo, a i bez koristi, pokuati doi do mornara, poi u susret razbojnicima, koji vrebaju u busiji. Mala Glenarvanova eta nije imala napretek ljudi da bi ih mogla jo rtvovati.
375
inilo se kao da se Glenarvan nee prikloniti tim razlozima. Rukom je stezao karabin. Koraao je gore-dolje oko kola. Oslukivao je i najmanji um. Pogledom je pokuao prodrijeti kroz strani mrak. Muila ga je misao, da je moda jedan od njegovih ljudi smrtno ranjen, da ga ostavie bez pomoi, te da uzalud poziva u pomo one, zbog kojih se rtvovao. Mac Nabbs nije znao, hoe li mu uspjeti zadrati Glenarvana, da ga osjeaji ne odvuku pred Ben Jovceovu puku.
-  Edwarde - ree mu major - umirite   se.   Sluajte, to vas savjetuje prijatelj.  Mislite na lady Helenu, na Mary Grant i na sve koje ostavljate. Uostalom, kamo biste poli? Gdje ete nai Mulradvja? Napali su ga na dvije milje odavde. Na kojoj stazi? Kojim bismo putem poli?
U tom trenutku, kao odgovor na majorove rijei, zau se oajan vapaj.
-  ujete li? - ree Glenarvan.
Taj je krik dolazio s iste strane, odakle se uo i pucanj. inilo im se da dolazi iz daljine od etvrt milje. Glenarvan odgurnu Mac Nabbsa i pojuri stazom, kad se na nekih trista koraka od kola zaue vapaji:
-  U pomo! U pomo!
Vapaji bijahu puni tuge i oaja. John Mangles i major pojurie u tom smjeru.
Nekoliko trenutaka kasnije opazie, kako se du ruba umice vue neka ljudska spodoba i bolno jaue.
Prepoznae Mulradvja. Bio je ranjen, gotovo na umoru, i kad ga drugovi prihvatie, osjetie da su im ruke krvave.
Kia udari dvostrukom snagom, a vjetar pobjesni u granama "dead trees*". Glenarvan, major i John Mangles preni-jee Mulradvja kroz najstraniji bijes oluje.
Kad dooe do kola, svi priskoie. Paganel, Robert, Wil-son i Olbinett izaoe iz kola, a lady Helena ustupi svoj odjel jadnom Mulradyju, Major skinu s mornara kaput, koji bijae sav mokar od krvi i kie. On pronae ranu. Nesretni je ovjek dobio noem u desnu slabinu.
Mac Nabbs ga vjeto previ, ali nije mogao rei, je li no povrijedio koji bitni organ. Rumena mu je krv tekla u isprekidanim mlazovima; po bljedilu i iznemoglosti vidjelo se, da
' Mrtvo drvee
376
je ranjenik teko povrijeen. Major dobro ispra ranu svjeom vodom, stavi na nju ep od gube, zatim zavoj od arpije koju stee zavojem. Tako mu je uspjelo zaustaviti krvarenje. Mulradyja poloie na suprotnu stranu od one na kojoj je rana, uzdigoe mu glavu i grudi, a lady Helena mu dade nekoliko gutljaja vode.
Ranjenik koji je dotad leao nepomino, poslije etvrt sata maknu se i otvori oi. Mrmljao je neke rijeci bez veze; major prikloni uho i u, kako ponavlja:
-  Milorde ... pismo ... Ben Joyce ...
Major ponovi te rijei i pogleda drugove. to je Mulrady htio rei? Ben Joyce je napao Mulradyja, ali zato? Moda ga je htio sprijeiti, da ne odnese pismo do Duncana? Pismo...
Glenarvan pretrai Mulradvjeve depove. U njima nije vie bilo pisma za Toma Austina!
No im je protekla u strahu i nemiru. Bojali su se da bi ranjenik mogao svakog trenutka izdahnuti. Tresla ga je estoka groznica. Lady Helena i Mary Grant, kao dvije sestre pomonice, nisu ga ni trenutka ostavljale sama. Ranjenika su njegovale s krajnjom brigom i milosrem.
Razdanilo se. Kia je prestala. Visoko su se po nebu kotrljali veliki oblaci. Polomljene grane pokrie itavo zemljite. Natopljena ilovaa popusti. Pri s tup'kolima bijae otean, ali ona nisu mogla dublje upasti u glib.
Ve u prvu zoru pooe na izvianje oko logora Glenarvan, John Mangles i Paganel. Staza, kojom su hodali, bijae jo uprljana krvlju. Nigdje nije bilo traga ni Benu Joyceu ni njegovoj drubi. Dooe do mjesta, gdje je bio izvren napadaj. Na zemlji su leala dva ovjeka, koje je Mul-rady oborio mecima. U jednom mrtvacu prepoznae potki-vaa iz Black Pointa. Smrt mu je izobliila lice, i ono bijae uasno.
Glenarvan nije htio ii dalje izviati. Opreznost mu je savjetovala da se ne udaljuje previe. Vrati se kolima veoma zabrinut zbog ozbiljnosti poloaja, u koji su pali.
-  Ne moemo ni pomisliti, da poaljemo drugog glasnika u Melbourne - ree Glenarvan.
-  Pa ipak moramo, milorde - uzvrati John Mangles.
377
- Ja u se pokuati probiti,   gdje to mom   mornaru   nije uspjelo.
-  Ne, Johne!  Ti ak nema ni konja, kojim bi proao tih dvjesta milja.
Doista, Mulradvjev konj, posljednji, to im je jo bio ostao, nije se vie pojavio. Je li on pao pod udarcima zloinaca? Ne luta li jo uvijek po pustinji? Da ga nisu uhvatili razbojnici?
-  Ma to se dogodilo, mi se vie neemo rastajali   - odluno e Glenarvan. - ekat emo osam,  pa  i  petnaest dana, sve dok se voda ne povue na svoju redovitu razinu. Onda emo poi u zaljev Twofold, hodajui svakog dana pomalo, a odatle emo poslati sigurnim putem Duncanu nalog da doe pred istonu obalu.
-  To je i jedino, to moemo uraditi - potvrdi PaganeL
-  Dakle, prijatelji - zakljui Glenarvan -^ vie se neemo rastajati. Pojedincu je opasno putovati samom kroz pustinju, kojom vrve razbojnici. A sad, da bi nam sam bog spasio naeg jadnog mornara-i sve nas!
Glenarvan je s dva gledita imao pravo: prvo, to je zabranio svaki pojedinani pokuaj, i,drugo to je odluio strpljivo ekati na obalama Snowja, dok ne uzmogne proi. Do Delegeta, prvog gradia na granici Novog Junog Walesa, dijelilo ih je jo samo trideset i pet milja. Tu e moi pribaviti prijevozna sredstva za put do zaljeva Twofold. Odatle e poslati brzojavni nalog Duncanu da doe po njih.
Sve je to bilo veoma razborito, ali prekasno. Koliko bi bili izbjegli nevolja, da nisu poslali Mulradvja na lucknowsku cestu, a da i ne spominjemo napadaj na njega.
Kad se Glenarvan vratio u logor, naao je drugove neto bolje raspoloene. inilo se kao da su dobili malo nade.
-  Bolje mu je! Bolje mu je! - klicao je Robert trei u susret Glenarvanu.
-  Mulradvju?
-  Da, Edwarde - odgovori lady Helena. - Nastupio je preokret. Major se malo umirio. Mornar e ostati iv.
-  Gdje je Mac Nabbs? - zapita Glenarvan.
-  Uz njega. Mulradv eli da s njim govori. Ne smijemo im smetati.
378
Prije jednog sata ranjenik se osvijestio, a vruica je popustila. im je doao k svijesti, prva mu je briga bila da trai Glenarvana ili, ako on nije tu, onda majora. Videi ga tako slaba, major mu htjede zabraniti svaki razgovor, ali Mulradv je zahtijevao tako odluno, da je major popustio.
Kad je Glenarvan stigao, razgovor je ve trajao nekoliko minuta. Preostalo inu je, dakle, samo da eka na majorov izvjetaj.
Ubrzo se rastvorie zastori na kolima, i major izae. On prie svojim drugovima, koji ekahu pred jednim gumov-cem, gdje je bio razapet ator. Na njegovu se licu, koje bijae obino tako mirno, oitovala duboka zabrinutost. Kad mu se pogled zaustavi na lady Heleni i na djevojci, u oima mu se pojavi izraz tuge.
Glenarvan ga zapita, to je uo, i evo u glavnim crtama, to je major doznao:
Kad je Mulradv ostavio logor, jahao je stazom, koju mu je oznaio Paganel. urio je, koliko je mogao u tamnoj noi. Po njegovu miljenju prevalio je oko dvije milje, kadli odjednom nekoliko ljudi - kako on misli, petorica - skoie i spopadoe konja za glavu. Konj se prope, a Mulradv zgrabi revolver i opali. Priini mu se da su dvojica pala. Pri blijesku pucnja prepoznao je Bena Jovcea. To je bilo sve. Nije imao vremena da do kraja ispali sve metke iz -revolvera. Snaan udarac pogodi ga u desnu slabinu i obori ga na zemlju. Ipak se jo nije bio onesvijestio. Razbojnici su mislili da je mrtav. Osjetio je kako ga pretrauju. Zatim zau rijei: "Evo pisma!" - to je rekao jedan od razbojnika. "Daj", odgovori Ben Joyce, "a sad je Duncan na."
Na tom mjestu Mac Nabbsova prianja Glenarvan nije mogao suzdrati krik.
Mac Nabbs nastavi:
- "A sad, vi ostali", doda Ben Joyce, "uhvatite konja. Za dva dana bit u na Duncanu, a za est u zaljevu Twofold. Tu je sastanak. Milordova e eta biti jo uvijek u glibu na movarama uz rijeku Snowy. Prijeite rijeku preko mosta kod Kemple Piera, doite do obale i tu me ekajte. Ve u nai neki nain, da vas dovedem na brod. Kad pobacamo posadu u more, s brodom, kao to je Duncan, postat emo gospodari Indijskog oceana." - "Hura za Bena Joycea!" -
379
uskliknue razbojnici. Dovedoe mu Mulradvjevog konja, i Ben Joyce odjaha u galopu prema lucknowskoj cesti, a njegova druina krenu prema jugoistoku na rijeku Snowy. 
Iako teko ranjen, Mulradv se dovukao na tri ddd

stotine koraka do logora, gdje ga naosmo polumrtva.
-  Eto, to mi je ispriao Mulradv - zavri Mac Nabbs.
-  I sad eto razumijete, zato je jadni mornar elio poto--poto da govori.
To otkrie zaprepasti Glenarvana i njegove drugove.
-  Pirati!  Pirati!108 - povika Glenarvan. - Posadu e mi pobiti! Moj Duncan u razbojnikim rukama!
-  Da! Jer e se Ben Joyce doepati broda - doda major
- i tada ...
-  Onda moramo stii do obale prije tih nitkova! - ree Paganel.
-  Ali kako emo prijei preko Snowyja? - zapita Wilson.
-  Kao i oni! - odgovori Glenarvan. - Oni e prijei rijeku preko mosta kod Kemple Piera. Mi emo je prijei isto tako.
-  A Mulrady, to e biti s njim? - zapita lady Helena.
-  Nosit emo ga! Izmjenjivat emo se! Zar smijem svoju posadu bez ikakve obrane prepustiti na milost i nemilost Ben Jovceovoj druini?
Misao, da prijee rijeku kod Kemple Piera, bijae dobra, ali i opasna. Razbojnici bi ih mogli doekati na mostu i sprijeiti im prijelaz preko njega. Bit e ih najmanje trideset protiv njih sedmorice! Ali ima trenutaka, kad se ne moe prebrojavati, kad se mora poto-poto naprijed.
-  Milorde - ree tada John Mangles - prije negoli stavimo na kocku posljednju mogunost,   prije   negoli   se uputimo prema tom mostu,  pametno je da ga izvidimo.  Ja to primam na sebe.
-  Ja u s vama, Johne - ree Paganel.
Poto prihvatie prijedlog, John Mangles i Paganel spre-mie se za polazak. Morali su ii niz Snowy, njegovim obalama, sve dok ne stignu do toke, koju je spomenuo Ben Joyce. Pri tome su morali osobito paziti da ih ne opaze razbojnici, koji svakako krstare obalama.
380
Opskrbljeni hranom i dobro naoruani, oba druga odoe i ubrzo se izgubie iz vidika u visokoj trski koja je rasla uz obalu.
ekahu ih itav dan. Spusti se i veer, a njih jo nema nazad. Svi se zabrinue.
Napokon, oko jedanaest sati, Wilson javi njihov dolazak. I Paganel i John Mangles stigoe iznemogli od umora; preli su deset milja.
-  Most! Postoji li most? - zapita Glenarvan,   koji   im potra u susret.            z
-  Da, most od lijana - ree John Mangles. - Razbojnici su doista preli preko njega. Ali...
-  Ali...? - ponovi  Glenarvan  slutei neku novu nesreu.
-  Spalili su ga za sobom! - odgovori Paganel.
++Dvadeset drugo poglavlje EDEN
Sad nije bilo vrijeme da se oajava, nego da se radi. Poto je most kod Kemple Piera spaljen, trebalo je prijei rijeku Snowy poto-poto i prestii Ben Jovceovu druinu. Zbog toga se nije gubilo vrijeme u praznim razgovorima, ve sutradan, 16. sijenja, John Mangles i Glenarvan pooe na rijeku da je istrae i da pripreme prijelaz.
Od kie nabujala buna voda nije opadala. Kovitlala se neopisivim bijesom. Otisnuti se na nju znailo je isto to i sigurnu smrt. Glenarvan je stajao na obali, promatrajui bujicu prekrienih ruku i sputene glave.
-  Hoete li da pokuam preplivati na drugu obalu? - zapita John Mangles.
-  Ne, Johne!   -  odgovori Glenarvan zadravajui ruku hrabrog mladia. - ekajmo!
Obojica se vratie u logor. Dan je protekao u najveoj zebnji. Glenarvan je deset puta dolazio na Snowy. Smiljao je, ne bi li naao kakav smioni nain za prijelaz. Uzalud!
381
Da je koritom rijeke tekla bujica lave, ne bi prijelaz bio manje mogu.
Za vrijeme dugih izgubljenih sati lady Helena je po ma-jorovim savjetima najbriljivije njegovala Mulradvja. Mornar je osjeao da mu se vraa ivot. Mac Nabbs. se sad ve usudio ustvrditi da mu nije ozlijeen nijedan bitni organ. Slabost ranjenika nastala je od gubitka krvi. im mu se zatvorila rana i zaustavilo krvarenje, trebalo je samo odmora i vremena da se oporavi. Lady Helena naredi da ga smjeste u prvom odjeljku. Mulradv se naao u neprilici. Najveu mu je brigu zadavala pomisao, da e njegovo stanje uzroko-vati Glenarvanu zakanjenje, pa mu moradoe obeati da e ga ostaviti u logoru s Wilsonom, ako bi prijelaz preko rijeke postao mogu.
Na alost ne mogoe prijei ni tog ni sutranjeg dana, 17. sijenja. Glenarvan je oajavao zbog zadravanja. Lady Helena i major uzalud pokuavahu umiriti i svjetovati ga da bude strpljiv. Zar da bude strpljiv u trenutku, dok se Ben Joyce ukrcava na jahtu! Dok Duncan odreuje vezove, dok plovi punom parom prema kobnoj obali i dok joj se svakog trenutka sve vie pribliava!
John Mangles proivljavae u svom srcu iste muke kao i Glenarvan. elei poto-poto svladati zapreku, sagradi amac na nain kako ga grade Australci, od kore gumovca. Tanke ploe, spojene drvenim rebrima, sainjavale su veoma krhku brodicu.
Kapetan i mornar iskuae amac 19. sijenja. Uinie sve, to je do vjetine, snage, spretnosti i hrabrosti. Ali tek to ih dohvati struja, prevrnue se i umalo nisu platili glavom smjeli pokuaj. amac dospije u vrtlog i ieznu u njemu. John Mangles i Wilson ne odmakoe ni deset hvati, a rijeka, nabujala od kia, mjerila je itavu milju u irinu.
U takvu poloaju izgubie jo dva dana, 19. i 20. sijenja. Major i Glenarvan pooe pet milja uz rijeku, ne bi li nali kakav povoljniji prijelaz. Svagdje naoe istu estinu struje, istu vrtoglavu brzinu, itava je juna padina Australskih Alpa slijevala svoje vode u jedno jedino korito.
Moradoe se odrei nade da e spasiti Duncan. Ve je prolo pet dana od odlaska Ben Joycea. U tom je'trenutku jahta morala biti ve pred obalom i u rukama kanjenika!
382
l
Ipak takvo stanje stvari nije moglo dugo potrajati. Povremene se poplave obino brzo istroe, ba zbog njihove z.estine. Paganel doista opazi ujutro 21. sijenja, da je visoka voda koja je dotad bila daleko iznad srednjeg vodostaja, poela opadati. On javi Glenarvanu rezultat svojih promatranja.
-  to to sve sad vrijedi? - odgovori Glenarvan. - Sad je ve sve prekasno.
-  Ali to nije nikakav razlog, da i dalje ostanemo u logoru - pripomenu major.
-  Doista - doda John Mangles - sutra emo moda ve moi prijei.
-  Hoe li to spasiti moju nesretnu posadu?  -   zavapi Glenarvan.
-  Molim vas, sluajte me, vaa visosti - nastavi John Mangles. - Ja dobro poznajem Toma Austina.   On  je   svakako posluao va nalog i otplovio, im mu je to bilo mogue. Ali tko kae, da je Duncan bio spreman i da je kvar ve bio popravljen, kad je Ben Joyce stigao u Melbourne? to onda, ako jahta nije mogla otploviti, ako je zakasnila dan, dva?
-  Ima pravo, Johne! - odgovori Glenarvan.  - Moramo otii u zaljev Tvvofold. Mi smo samo trideset i pet milja udaljeni od Delegeta.
-  Da - odgovori Paganel - i u tom emo gradiu nai prijevozna sredstva, da moemo bre putovati.   Tko   zna, moda emo jo i stii na vrijeme, da sprijeimo nesreu.
-  Hajdemo! - uzviknu Glenarvan.
John Mangles i Wilson se prihvatie odmah posla da sagrade veliku splav. Iskustvo ih je uilo da komadi kore ne mogu odoljeti snazi struje. John obori itava debla gumovca i sagradi priprostu, ali vrstu splav. Dug je to bio posao, i proe itav dan, a splav nije bila gotova. Dovrie je tek sutradan.
Dotada je ve i vodostaj Snowyja osjetljivo pao. Bujica je opet postala rijeka, iako jo uvijek brza toka. John se nadao da e, izbjegavajui i savlaujui maticu, ipak nekako stii na drugu obalu.
U dvanaest i pol ukrcae na splav onoliko hrane, koliko je svaki mogao ponijeti za dva dana. Ostatak ostavie zajed-
383
no s kolima i atorima. Mulradvju bijae ve dosta dobro, tako da su ga mogli prenijeti. On se brzo oporavljao.
U jedan sat svi se ukrcae na splav, koja je privezanim konopom bila vezana za obalu. John Mangles je na desnom boku splavi postavio neku vrstu vesla, koje je povjerio Wil-sonu. Tim je veslom trebalo splav drati u smjeru matice i smanjivati joj zanoenje. On sam stajao je tono u sredini stranjeg dijela i raunao je da e moi upravljati jednim grubim veslom umjesto kormila. Lady Helena i Mary Grant zauzee mjesto usred splavi pokraj Mulradvja, a Glenarvan, major, Paganel i Robert stajahu oko njih, spremni, da im u svakom trenutku mogu priskoiti u pomo.
-  Jesmo li gotovi, Wilsone? - zapita John Mangles svog mornara.
-  Jesmo, kapetane - odgovori Wilson,   dohvativi snanom rukom veslo.
-  Pazi, dri dobro protiv matice!
John Mangles odveza splav i otisnu je navodu109 u rijeku Snowy. Sve je ilo dobro prvih petnaestak hvati. Wilson je dobro spreavao skretanje. Ali uskoro splav upade u vrtlog i poe se okretati oko sebe, da je ni veslo ni kormilo ne mo-goe zaustaviti. Usprkos svemu naporu, Wilson i John Mangles se naoe u protivnom smjeru, to je onemoguilo svako djelovanje vesala.
Moradoe se prepustiti hirovima rijeke. Nikakvim sredstvom ne bi se moglo sprijeiti to okretanje splavi. Vrtjela se vrtoglavom brzinom i jurila niz vodu. John Mangles je promatrao uzavrelu vodu, stisnutih zuba, ukoen i blijed.
Splav je, meutim, dola do matice. U tom trenutku nalazila se pol milje nizvodno od toke polaska. Tu je struja imala najveu snagu, i kako je guila vrtlog, splav se neto umiri u svom pravilnijem poloaju.
John i Wilson dohvatie vesla, i poe im za rukom okrenuti splav u poprean poloaj. Tim okretom uspjee se pribliiti lijevoj obali. Bilo je do nje jo samo pedesetak hvati, kadli odjednom VVilsonu pue veslo. Nisu je imali vie ime odravati u poprenom poloaju, i voda je odnese. John se pokua oduprijeti uz opasnost, da i njemu pukne veslo. Wil-son mu pritee u pomo raskrvavljenih ruku.
384
Napokon im to poe za rukom, i splav udari u strm "li.ilni nasip, poslije prijelaza, koji je trajao vie od pol sata. Ali udarac bijae tako jak, da se grede rastavie, ueta popucae, i voda poe klokoui prodirati izmeu greda. Putnici jedva stigoe da se uhvate za bunje, koje je strilo iznad vode. Privukoe k sebi Mulradyja i obje ene napola mokre. Ukratko, svi se spasie, ali voda im odnese velik dio Jivea i svekoliko oruje osim majorova karabina. Sve je (o otplivalo zajedno s ostacima splavi.
Rijeku su eto preli. Mala se eta sad nalazila gotovo bez ikakvih sredstava na trideset i pet milja od Delegetea, usred nepoznatih i pustih krajeva na granicama Viktorije. Tu nije bilo ni naseljenika, ni squattera, jer je to podruje nenastanjeno. Jedino ako bi se jo srele divlje i pljakake ete hushrangera*.
Odluie da odmah krenu dalje. Mulrady je osjeao da e im biti na smetnji. Molio je da ga ostave. On bi ostao i sam samcat da saeka pomo iz Delegetea.
Glenarvan ne htjede na to pristati. Do Delegetea trebalo im je jo tri dana, a do obale pet. U zaljev su mogli stii najranije 26. sijenja. Duncan je, meutim, otplovio iz Mel-bournea jo 16. sijenja, to je prema tome moglo znaiti nekoliko sati zakanjenja?!
- Ne, prijatelju! - ree Glenarvan. - Neu nikoga ostaviti. Napravit emo nosila i nosit emo te naizmjence.
Nosila sagradie od eukaliptusovih grana, pokrie ih granicama, i Mulrady je morao lei htio ne htio. Glenarvan je svakako htio nositi svog mornara kao prvi. On prihvati nosila za jedan kraj, a Wilson za drugi, i tako krenue naprijed.
Kako li je alosno svrio put, koji je bio tako lijepo zapoeo! Nisu vie traili Harrvja Granta. Kontinent bi mogao postati koban onima koji su traili kapetana. Njega na tom kontinentu nema, a nije ga nikad ni bilo. Kad Gran-tovi hrabri zemljaci dou na istonu obalu Australije, nee nai vie ni Duncan, da ih vrati u domovinu!
Prvi je dan proao u utnji i jadu. Nosai nosila izmjenjivahu se svakih deset asaka. Nijedan se od mornarovih drugova nije potuio na napor, koji je zbog ege bio jo i tei.
* Razbojnici koji napadaju iz zasjede, iz grmlja (engl.). 25   Djeca kapetana Granta
385
Poto su preli u svemu samo pet milja, ulogorie se naveer pod jednom skupinom gumovca. Veeru pripremie od onih namirnica, koje im preostadoe nakon brodoloma. Sad vie nisu mogli raunati ni na majorov karabin, da e im pribaviti hrane.
Provedoe veoma lou no. Smetala im je kia. inilo im se kao da nee nikad svanuti. Kad se napokon razdani, krenue dalje. Majoru se ne prui nijedna prilika da opali iz karabina. alosni je kraj bio gori od pustinje, jer ga ostavie ak i ivotinje.
Sreom Robert nae gnijezdo droplje, a u njemu dvanaest jaja, koje Olbinett ispee u vruem pepelu. Jaja i neto tunjeva110, koji su rasli na dnu jedne jaruge, bijae im jedino, to su nali za objed 23. sijenja.
Put postade izvanredno teak. Po pjeskovitu tlu rasla je bodljikava trava "spinfex"m, koju u Melbourneu zovu "pore epic". Ona je pretvarala odijelo u prnje i ranjavala noge putnicima. Hrabre se ene nisu tuile; hodale su odvano naprijed, prednjaei svojim primjerom. Bodrile su sad jednoga rijeju, sad drugoga pogledom.
Naveer se zaustavie na podnoju brda Bulla-Bulla, uz obalu rjeice Jungalla. Veera bi im bila veoma mrava, da Mac Nabbs nije napokon ustrijelio jednog debelog takora. Bio je to Mus conditor koji je na dobru glasu kao hrana. Olbinett ga ispee. Taj bi takor svoju slavu jamano i premaio, samo da je bio velik kao ovca. Ali moradoe se zadovoljiti i s ovakvim, kakav je bio. Oglodae ga do gole kosti.
Umorni, ali jo uvijek hrabri putnici nastavie put 23. sijenja. Poto obioe podnoje brda, prooe dugim livadama, na kojima je rasla trava slina kitovim uima, inilo im se, kao da hodaju kroz snopove aoka ili kroz gusti otrih bajoneta. Put su morali kriti sjekirom ili vatrom.
Tog jutra nije bilo ni govora o doruku. Nema toga to bi bilo tako pusto kao grumenima bjelutka posut kraj. A sad ih je uz glad muila jo i grozna e. ega im je jo poveavala muke. Glenarvan i njegovi drugovi nisu prelazili ni pol milje na sat. Da je nestaica vode i hrane potrajala do noi, svi bi na tom putu popadali i ne bi se vie digli.
386
Ali kad ovjeku ponestane svega, kad ostane bez ikakve |l"iinoi, u trenutku, kad pomisli da mu je doao posljednji 11', i s i da e podlei, upravo onda se javlja pomo pro-
\ idnosti.
Vode naoe u cefalotima112, jednoj vrsti bilja, s nekim Kupicama, koje bijahu pune okrepljujue tekuine. Kupice MI rasle na iblju, koje se doimalo kao koralj. Svi se napie i usjetie da im se vraa, snaga.
Hranu naoe, kao i domoroci, kad ostanu bez divljai, kukaca i zmija. U isuenom koritu nekog potoka Paganel pronae nekakvu biljku, o kojoj mu je esto priao jedan njegov prijatelj iz Geografskog drutva, kako ima izvrsna svojstva.
To je nardu, jedna papratnjaa iz porodice raznorotki113, ista ona biljka, koja je produila ivot Burkeu i Kingu u unutranjim pustinjama kontinenta. Pod svojim djetelini slinim listovima nosi suhe trusne gomilice. Te gomilice u veliini lee, kad se samelju izmeu dva kamena, daju neku vrstu brana. Umijesie od toga prost kruh, koji im ublai glad. Biljke je bilo mnogo u tom kraju. Olbinett je nabere u dovoljnoj koliini i tako osigura hranu za vie dana.
Sutradan, 24. sijenja, Mulrady je ve propjeaio dio puta. Rana mu je dosta dobro zacijeljela. Do gradia De-legete bilo je samo jo deset milja, i naveer se ulogorie na 149. stupnju istone duine na samoj granici Novog Junog Walesa.
Ve je nekoliko sati padala sitna prodorna kia. Ostali bi bez ikakva zaklona, da John Mangles nije sluajno otkrio jednu naputenu i oteenu tesarsku kolibicu. Morali su se zadovoljiti tim bijednim sklonitem od granja i slame. Wil-son htjede da naloi vatru, da bi mogao ispei kruha od nardua, i nakupi suha granja, kojega je bilo mnogo u blizini. Ali nikako da zapali drvo. Velika koliina neke glinaste tvari, koju je ono sadravalo, spreavalo je gorenje. To je bilo ono neupadljivo drvo, koje je Paganel spomenuo, kad je nabrajao australske osobitosti.
Stoga se moradoe odrei vatre, a prema tome i kruha, te spavati u mokrim odijelima. Ptice smijaice, sakrivene u visokom granju, kao da su ismijavale nesretne putnike.
387
Meutim, Glenarvan je sad ipak ve stigao na kraj svojih patnja. Bilo je i vrijeme! Obje su se ene drale junakim naporom, ali su od sata do sata sve vie slabile. One nisu vie hodale, nego su se jedva vukle.
Sutradan u zoru krenue. U jedanaest sati ugledae gradi Delegete u grofoviji Wellesley, koji lei pedeset milja od zaljeva Twofold.
Tu brzo naoe prijevozna sredstva. Kad se Glenarvan osjetio tako blizu obale, u njegovu se srcu probudi nova nada. Ako j'e Duncan samo malo zakasnio, moda e oni ipak stii prije njega. Za dvadeset i etiri sata stii e na obalu!
U podne, poslije obilna objeda, svi putnici posjedae u mail-coach*, i krenue iz Delegetea. Koiju je vuklo galopom pet snanih konja. Koijaima obeae kneevsku nagradu, i oni pojurie brzom spregom po dobro uzdravanoj cesti. Na odmorima, gdje su mijenjali konje, nisu gubili ni po deset asaka. Spregu su mijenjali na svakih deset milja. Kao da je Glenarvan na njih prenio nestrpljivost, koja ga je satirala.
itav dan, a i itavu no jurili su brzinom od est milja na sat.
Sutradan o izlazu sunca potmula im je tutnjava nagovijestila blizinu oceana. Trebalo je zaobii zaljev, da bi doli na obalu tono na trideset sedmoj paraleli, gdje ih je imao doekati Tom Austin.
Kad ugledae more, svima se oi obratie k puini, pretraujui daleki prostor. Nije li moda ipak nekim udom providnosti Duncan pred obalom? Ne krstari li desno-lijevo, kao to je prije mjesec dana inio pred argentinskom obalom kod rta Corrientes?
Nita nisu vidjeli. Nebo i voda sastajahu se na obzorju. Nijedno jedro ne oivljavae golem prostor oceana.
Ostala im je jo jedna nada. Moda je Tom Austin usidrio brod u zaljevu Tvvofold, jer je more bilo uzburkano, a s brodom se nije dobro drati na otvorenom moru pred nezgodnom obalom.
- U Eden! - naredi Glenarvan.
* Potanska koija, diliansa (engl.).
388
Kola odmah nasfavie put, obilazei u krugu zaljev i [)utic se prema malom gradiu Edenu, do koga je bilo jo et milja.
Koijai se zaustavie nedaleko od svjetionika sa stalnim VJftlom, koji oznauje ulaz u luku. Nekoliko je brodova lio usidreno na sidritu, ali nijedan nije vijao na sljemenu ;ljcg Malcolma.
Glenarvan, John Mangles i Paganel sioe s kola i otrae carinarnicu  da  se  propitaju  kod  inovnika.   Pregledae i'i'pis brodova, koji su doplovili posljednjih dana. Ve tjedan ma nije doplovio nijedan brod.
-  Moda jo nije ni otplovio! - uzviknu Glenarvan, koji Mjed jednog traka nade, koji tako lako sine u ljudskom
HM,  jo  nije  htio   da  oajava. - Moda smo stigli prije |iiniga!
John Mangles odmahnu glavom. Poznavao je on Toma lAustina. Njegov prvi asnik ne bi nikad odgodio izvrenje | zapovijedi za deset dana.
-  Hou da znam, na emu sam! - ree Glenarvan. - | Bolja je i najgora sigurnost nego neizvjesnost.
etvrt sata kasnije poslae brzojavku sindikatu brodarskih trgovakih posrednika u Melbourneu. Putnici se zatim oclvezoe u Hotel Victoria. U dva sata predadoe lordu Gle-narvanu ovu brzojavku:
Lord Glenarvan, Eden
Twofold Bay
Duncan otplovio 18. tekueg mjeseca u nepoznatom smjeru
J. Andrew. S. B.
s
Brzojavka ispade Glenarvanu iz ruke.
Vie nije bilo nikakve sumnje! Potanska kotska jahta postala je u rukama Bena Joycea piratski brod!
Tako je svrio prijelaz preko Australije koji je povoljno zapoeo. Tragovi kapetana Granta i njegovih brodolomaca, kao da su zauvijek izgubljeni. Neuspjeh je platila ivotom itava brodska posada. Lord Glenarvan je podlegao u borbi. Hrabrog ovjeka, koga ne mogoe zaustaviti u pampama ni sve prirodne sile zajedno, pobijedila je ljudska pokvarenost na australskom kontinentu.
389
TREA   KNJIGA
TIHI  OCEAN
Prvo poglavlje MACOUARIE
Nikad putnicima nije ostalo manje nade, da e nai kapi-lana Granta, nego sada, kad su ostali bez ikakvih sredstava. Na koju stranu svijeta da krene nova ekspedicija? ime da pretrauje nove krajeve? Duncana vie nije bilo, a o skorom povratku u domovinu nije moglo biti ni govora. Tako je propao pokuaj plemenitih kota. Neuspjeh! alosna je to rije, kojoj nema odjeka u dui hrabra ovjeka, ali ipak, Glenarvan se morao pokoriti udarcima sudbine i priznati bezizglednu nemo da nastavi svoje plemenito djelo.
Mary Grant bijae u bezizglednu poloaju toliko hrabra, da vie nije ni spomenula oevo ime. Zatomila je svoju zebnju, mislei na nesretnu posadu koja je izginula. Prijateljska odanost nadvladala je osjeaj keri. Sad je ona tjeila Iady Glenarvan, koja je dotada nju hrabrila. Ona je prva spomenula da bi trebalo da se vrate u kotsku. John Mangles se divio njezinoj hrabrosti i odricanju. Htio je dodati jo koju utjenu rije u pogledu kapetana, ali ga Mary zaustavi pogledom, a malo kasnije mu ree:
- Ne, gospodine Johne! Mislimo na one, koji su nam odani. Lord Glenarvan mora se vratiti u Evropu!
-  Imate pravo, gospoice Mary - odgovori John Mangles - to je zbilja potrebno. Duncanovu sudbinu moraju l a vi ti engleskim vlastima.  Ali to ne znai, da treba izgubiti \vaku nadu. Ako nitko, ja u nastaviti traiti kapetana. Ne- orno odustati!  Ili  u  pronai  kapetana  ili  u  pasti  kao z.rtva zadatka!
393
John Mangles je time preuzeo teku obavezu. Mary ju je prihvatila i u znak odobravanja prui ruku mladtom kapetanu. John Mangles je tako radio iz odanosti, koja ga vee za itav ivot, a gospoica Mary bijae ponukana nepokolebljivom zahvalnou.
Toga su dana konano odluili otputovati u Melbourne. Sutradan je John poao da se raspita, koji brodovi odlaze. Mislio je da izmeu Edena i glavnoga grada Viktorije putuje mnogo brodova.
Prevario se u raunu. Malo je bilo brodova na toj pruzi, itava trgovaka flota u luci sastojala se od tri ili etiri usidrena broda. Nijedan od njih nije plovio ni u Melbourne, ni u Sydney, ni do Cape Walesa. To su, meutim, bile jedine tri luke, gdje se Glenarvan nadao nai brodove, koji krcaju robu za Englesku. Peninsular Oriental Steam Navlgation Company* odrava redovitu prugu izmeu tih luka i metropole.
to da se radi pri takvu stjecaju prilika? Da se eka na kakav brod? Moda bi morali ekati i veoma dugo, jer brodovi rijetko svraaju u Tvvofoldski zaljev. Mnogi brodovi prolaze puinom, ali ne svrate u zaljev.
Poslije mnogo dogovaranja i razmiljanja Glenarvan je ve htio poi u Sydney obalnom cestom, kadli Paganel neto predloi, to nije nitko oekivao.
Geograf je sam bez ikog drugoga obiao zaljev Two-fold. Doznao je da nema nijednog broda ni prema Sydneyu ni prema Melbourneu, ali da jedan od tri usidrena broda polazi u Auckland, glavni grad otoka Ika-Na-Maoui, sjevernog otoka Novog Zelanda. Paganel predloi da iznajme taj brod i da otputuju u Auckland, o odatle e se lako prevesti u Evropu jednim od brodova drutva Peninsular.
Prijedlog uzee ozbiljno prouavati. Paganel se ovaj put nije uputio u opirna obrazlaganja, kako je obino radio. Zadovoljio se time, to je iznio prijedlog i dodao da put nee trajati vie od pet-est dana. Od Australije do Novog Zelanda nema vie od kojih tisuu milja.
Zaudo, Auckland lei ba tono na trideset sedmoj paraleli, koju putnici uporno slijede ve od Araukanije. Geografu se ne bi moglo prigovoriti da je pristran, kad bi bio
* Poluotono istono parno plovidbeno drutvo. - Pfev.
394
l tom injenicom potkrijepio svoj prijedlog. Sasvim je dakle hilo prirodno, da obiu i novozelandske obale.
No Paganel to nije htio isticati. Poslije dvije zle sree nije htio iznositi i tree tumaenje poruke. Uostalom, kamo bi ih to i odvelo? Zar nije jasno reeno da se kapetan Grant pasio na nekom "kontinentu", a ne na otoku. Novi Zeland amo je otok. O tom ne moe biti sumnje. Bilo kako bilo, Paganel nije ni mislio na nastavak traenja kad je predlo-tio da otputuju u Auckland. On je samo upozorio da izmeu toga grada i Velike Britanije postoje redovite pomorske pruge koje treba iskoristiti.
John Mangles podupre Paganelov prijedlog. On svjetova i druge da ga prihvate, jer se nije moglo u Twofold Bayu ekati na brod, za koji se nije moglo znati, hoe li uope Ikad i doi. Ali prije nego to bi se odluili, on je smatrao da bi bilo korisno pregledati brod, koji je preporuio Paganel. Glenarvan, major, Paganel, Robert i on unajmie amac i u nekoliko zaveslaja dooe na brod, koji je bio usidren oko dva kabela od pristana.
Pristadoe na jedan brik od dvije stotine pedeset tona, koji se zvao Macguarie. Plovio je obalom razliitih australskih i novozelandskih luka. Kapetan ili, bolje rekavi, "ma-ster" doekao je svoje posjetioce gotovo nepristojno. Vidjelo se na prvi pogled da je neodgojen ovjek, koji se vladanjem nije mnogo razlikovao od svojih pet mornara na brodu. iroka crvena lica, irokih ruku, splotena nosa, od lule uprljanih usana, orav, a uza sve to jo i surova pogleda - takav je bio Will Halley, doista jadna linost. Drugog izbora nije bilo, a za putovanje od svega nekoliko dana nije se trebalo obazirati na takve pojedinosti.
-  to hoete, vi tamo? - obrati se VVill Halley neznancima, koji stupie na palubu.
-  Traimo kapetana - odgovori John Mangles.
-  Ja sam - ree Halley. -Pa ta?
-  Ukrcava li Macguarie teret za Auckland?
-  Da, pa ta?
-  to krca?
-  Sve to se moe kupiti i prodati. Pa ta?
-  Kada odlazi?
-  Sutra s podnevnom plimom, pa ta?                       '
395
-  Prima li putnike?
-  To stoji do putnika, ako im je dobar na kuhar.
-  Hranu bismo ponijeli sa sobom.
-  Onda?
-  to onda?
-  Da! Koliko ih je?
-  Devetero, a od njih su dvije gospoe.
-  Nemam kabina.
-  Zadovoljit  emo  se s  krmenom  kuicom,  koju ete im ustupiti.
-  Pa onda?
-  Pristajete li? - zapita napokon John Mangles, kome nije smetao kapetanov nain govora.
-  Vidjet emo! -odgovori kapetan Macguarije.
Will Hallev se proeta jednom ili dvaput, lupajui okovanim cipelama po palubi, pa se naglo vrati Johnu Man-glesu.
-  to plaate? - zapita kapetan.
-  Koliko traite? - uzvrati John.
-  Pedeset funti.
Glenarvan kimnu glavom u znak pristajanja.
-  Dobro! Pedeset funti - zakljui John Mangles.
-  Ali samo za prijevoz - nadoda Will Hallev.
-  Samo prijevoz.
-  Hrana posebno.
-  Posebno.
-  U redu. Onda? - ree Will i prui ruku.
-  to jo?
-  A kapara?
-  Evo pola vozarine, dvadeset i pet funti - ree John Mangles i izbroji masteru novac, a ovaj ga strpa u dep, ne rekavi ni hvala.
-  Sutra da ste na brodu! - odsijee master.  -  Prije podne! Doli, ne doli, ja diem sidro.
-  Doi emo.
Poslije tog dogovora, Glenarvan, major, Robert, Paganel i John Mangles sioe s broda. Will Hallev se i ne dotae svog mornarskog kinog eira, koji mu je pokrivao crvenu Jtosurinu.
-  Pravi klipan! - ree John.
396
umijea   se   Paganel  - pravi
da je taj medvjed
-  Eh, meni se svia morski vuk.
-  Pravi medvjed! - dopuni major.
-  ini mi se - ree John Mangles -nekad trgovao ljudskim mesom.
-  to nas se tie! - odgovori Glenarvan. - Glavno je, da je sada master na brodu Macguarie, i da Macguarie putuje u Auckland. Rijetko emo ga vidjeti od Twofol Ba-ya do Aucklanda,   a kad se iskrcamo u Aucklandu, vie se nikad neemo s njim sresti.
Lady Helena i Mary Grant radosno primie vijest da se sutradan odlazi. Glenarvan ih je upozorio da Macguarie nije udoban brod kao Duncan. Ali poslije mnogih kunja ene se nisu vie osvrtale na sitnice. Olbinetta zamolie da se pobrine za ive. Jadni je ovjek esto oplakivao nesretnu gospou Olbinett, koja je ostala na brodu, pa je prema tome zaglavila zajedno s itavom posadom. Svoj je posao, meutim, vrio savjesno kao i uvijek. Hrana, koja se rauna "posebno", sastojala se od namirnica, koje brik nikad nije ni vidio. Za nekoliko sati pripremie sve zalihe.
Za to je vrijeme major unovio kod nekog mjenjaa Glenarvanove ekove, koji su glasili na Union-banku u Mel-bourneu. Glenarvan se htio opskrbiti ne samo zlatom, nego i orujem i municijom. Stoga je obnovio i svoj arsenal.
Paganel je nabavio izvrsnu kartu Novog Zelanda, koju je izdao Johnston u Edinburgu.
Mulrady se dobro oporavio. Jedva je jo i osjeao ranu koja mu je dovela ivot u opasnost. Jo nekoliko sati morskog zraka, i bit e potpuno zdrav. Lijeit e ga povjetarac Tihog oceana.
Wilson se pobrinuo da uredi prostorije za putnike na brodu Macguarie. S metlom i kefom u ruci promijenio je sliku krmene kuice. Will Halley, slegnuvi ramenima, pusti mornara da radi to hoe. Ni najmanje se nije obazirao ni na Glenarvana, ni na suputnice, ni na njegove drugove. Nije znao ni kako se zovu, a nije se ni trudio da dozna. Za nje-l'a je to bio viak tereta, koji mu je donio pedeset funti, i to je sve. Manje ih je cijenio nego dvije stotine tona stavljene koe koje je ukrcao u spremite. Vanija je koa nego putnici. Pravi trgovac. Smatrali su ga dosta dobrim mor-
397
narom koji poznaje ta mora puna koraljnih grebena i opasnosti.
Glenarvan je svakako jo prije noi htio obii dio obale, kojim prolazi trideset sedma paralela. Dva su ga razloga na to gonila.
Htio je jo jednom pregledati kraj, gdje se po njihovu miljenju dogodio brodolom. Ayrton je svakako bio odjel-nik s Britannije, \ sasvim je mogue, da se Britannija razbila na tom dijelu australske obale. Kad se brodolom nije dogodio na zapadnoj obali, onda je sasvim vjerojatno da je to moglo biti na istonoj. Nije se dakle smjelo tako olako ostaviti mjesto, koje nee vie nikad vidjeti.
Drugi je razlog bio Duncan. Ako i ne nau nikakav trag Britannije, mogli bi to otkriti o Duncanu, koji je tu negdje morao pasti u ruke razbojnicima. Moda je dolo i do borbe. Zar ne bi moglo biti da se na obali nae tragova borbe i otpora? Ako je posada podlegla u moru, zar ne bi valovi mogli izbaciti koje truplo na obalu?
Glenarvan je poao pretraivati obalu sa svojim vjernim Johnom. Vlasnik hotela Victoria stavio im je na raspolaganje dva konja. Uputie se stazom, koja vodi prema sjeveru du obale zaljeva Twofold.
Istraivanje je proteklo u sumornu raspoloenju. Glenarvan i John jahali su ne progovorivi ni rijei, ali su se potpuno razumjeli. Iste su ih misli muile, iste su im slutnje zaokupile duu. Promatrahu stijene, to ih je izglodalo more. Ne osjeahu potrebe, ni da to pitaju ni da odgovaraju. Poznavajui razboritost i marljivost kapetana Johna, moe se sa sigurnou ustvrditi da su sve pretraili, svaku najmanju draicu, svaku strmu padinu kao i pjeani al, sva mjesta, gdje bi ionako slaba plima Tihog oceana mogla izbaciti koji dio podrtine broda. Ne naoe nita, to bi im moglo posluiti kao temelj za nova istraivanja.
Ni ovaj put ne naoe nikakva traga od brodoloma. Ni o Duncanu ne bijae ni traga ni glasa. itav je taj dio oceanske obale Australije bio pust.
Ipak, John Mangles otkri na samoj obali, pod osamljenim mvallima nesumnjive tragove nekog logora. Netko je tu jo nedavno palio vatru. Moda je na tom mjestu nekoliko dana proboravilo koje skitniko domorodako pleme?
398
, nije, jer Glenarvanu zape pogled na jednom tragu, koji i je nesumnjivo potvrdio da su na tom mjestu bili kanje- i.
Ugledao je sivu i utu grubu koulju. Bijae otrcana, popijena, prava prnja koja se zadrala pod jednim stablom. .1 njoj se vidio matini broj kanjenika iz Pertha. Zloin-,i nije vie bilo, ali je ostala njegova ogavna koulja.   Ka-tijenika odjea koju je nosila neka od tih hulja, sada je runula na pustoj obali.
-  Vidi li, Johne - ree Glenarvan - da su razbojnici ili ovamo? A nai nesretni drugovi s Duncana...
-  Vidim! - odgovori John muklim glasom - sigurno nisu iskrcali, ve su poginuli...
-  Hulje! - uskliknu Glenarvan. - Ako mi ikad padnu "ka, osvetit u svoju posadu!
Bol je zaotrila Glenarvanove crte.   Lord se zagleda ne-jtoliko asaka u morsku puinu, traei moda ne bi li po-Jijcdnjim pogledom jo otkrio kakvo jedro na obzorju. Za-|m mu se u oima ugasi neki ar koji ga je bio obuzeo, po-Itade opet onaj  stari Glenarvan te se bez ijedne rijei ili ikva znaka, okrene, podbode konja i vrati se u Eden. Ostalo im je jo da obave jednu formalnost. Trebalo je i istima prijaviti to se dogodilo. To uinie jo iste vee-Prijavu su podnijeli Thomasu Banksu. Taj je inovnik dva prikrivao svoje zadovoljstva, kad je sastavljao zapi-nik.   Bijae naprosto oduevljen, to je Ben Joyce sa svo-i"m bandom otputovao.   itav je grad bio istog miljenja. Kazbojnici su otplovili iz Australije, poinivi dodue nov loin, ali glavno je da su otili.   Vana   je   vijest   odmah Nzojavno javljena u Melbourne i u Sydney.
Poto je dao izjavu, Glenarvan se vrati u hotel Victoria.
Putnici su proveli tuno posljednju veer.   U mislima su
Nudili zemljom koja ih je primila s mnogo nesrea. Sjea-
i su se onih lijepih nada koje su gajili kod rta Bernouilli.
Kako li su im sve propale u zaljevu Twofold!
Paganel je sav gorio od neke grozniave uzrujanosti. John
Mangles koji ga je promatrao sve o*d onda, kad im se do-
i idila nesrea na rijeci Snowy, osjeao je, kako se geograf
iiori, bi li progovorio ili ne bi. Nekoliko ga je puta zapitki-
\ao, ali Paganel ne odgovori.
399
Meutim, te ga veeri John odvede u svoju sobu i zapita ga, zato je tako uzrujan.
-  Dragi prijatelju - odgovori mu Paganel izvlaei se - nisam uzrujaniji nego obino.
-  Gospodine Paganele - nastavi John - vi krijete neku tajnu koja vas mui.
-  to mogu - uzviknu geograf maui rukama - kad je to jae od mene!
-  A to je to jae od vas?
-  I radost i oaj.
-  alosni ste i radosni u isto vrijeme?
-  Da, radujem se to u vidjeti Novi Zeland, a u isto sam vrijeme zbog toga i oajan.
-  Da niste otkrili kakav novi trag? - zapita ivo John Mangles. - Ili ste moda nali onaj, koji smo izgubili?
-  Ne, dragi prijatelju Johne! Sa Novog Zelanda jo  se nitko nije vratio! Ali, ipak... napokon, znate, kakav je ovjek! Nada se, dokle god die.  Moje je geslo   "dum  spiro, spero"*, a smatram ga najboljim na svijetu.
Drugo poglavlje PROLOST ZEMLJE U KOJU SE IDE
Sutradan, 27. sijenja, putnici brika Macquarie smjestie se u tijesnoj krmenoj kuici. Will Hallev nije uope ponudio svoju kabinu gospoama. Nije trebalo aliti zbog te nepri stojnosti, jer je jazbina bila dostojna medvjeda.
U dvanaest i po otplovie s osekom. Sidro dovukoe stubokom i jedva ga iupae s dna. Puhao je umjeren vjetar s jugozapada. Malo-pomalo razapee sva jedra. Onih pet ljudi posade radilo je veoma sporo. Wilson im htjede pomoi, ali Hallev ga zamoli, da se ne mie i da se ne mijea u stvari, koje ga se ne tiu. Njegov je obiaj bio da se sam snalazi, kako zna, i da ni od koga ne trai ni pomoi ni savjeta.
To se posljednje odnosilo na Johna Manglesa, koji se nasmijeio, kad je vidio neke nevjeste manevre mornara. John
* Dok diem, nadam se.
400

je razumio tu napomenu i odlui da e se umijeati - 

iz potrebe, ako ve ne po pravu - jedino u onom sluaju, ako bi nespretnost posade dovela brod u opasnost.
Meutim, vremenom i miicama petorice mornara, koje je master bodrio psovkama, bijahu jedra napokon razapeta. Macquarie. je jedrila s vjetrom u pola krme, s lijevim oglavima, s razapetim donjim jedriljem, konjaama, vrhov-njaama, -onjaom i prekama. Kasnije razapee sljemenja-e i prsna jedra. Unato poveanju jedrilja brik je jedva odmicao. Zaobljeni pramac, trbuasta ribina1 i glomazna krma stvorie korito, koje slabo plovi, pravu drvenu papuu.
Moradoe se s tim pomiriti. Sreom, ma kako slabo jedrila, Macguarie je za pet ili najvie est dana morala stii na sidrite Aucklanda.
U sedam sati naveer izgubie iz vidika australsku obalu i stalno svjetlo lukog svjetionika u Edenu. More bijae dosta uzburkano i zadravae brod, koji je tromo posrtao u doline valova. Putnici osjeahu estoke udarce. Boravak u krmenoj kuici postade neugodan. A na palubi se nisu mogli zadravati, jer je padala estoka kia. Bijahu dakle osueni na strogi zatvor.
U takvoj se prilici svaki prepusti svojim mislima. Malo su razgovarali. Samo lady Helena i Mary Grant progovorile bi tek pokoju rije. Glenarvan nije mogao izdrati na mjestu. Hodao je gore-dolje, dok je major stajao nepomino na mjestu. John Mangles izlazio bi ovda-onda s Robertom na palubu da promatraju more. Paganel je u svom kutu mrmljao neke neodreene i nesuvisle rijei.
Na to je mislio vrijedni geograf? Na Novi Zeland, kamo-ga je nosila sudbina. U mislima je ponavljao itavu njezinu povijest. Prolost te strane zemlje iskfsnu mu pred oima.
Ima li u toj povijesti ikakva zgoda ili ikakav dogaaj,, koji bi ikad bio ponukao istraivae, da te otoke smatraju kontinentom? Moe li ih suvremeni geograf ili pomorac oznaiti takvim nazivom? Kako vidimo, Paganel je neprekidno prouavao poruku. Ta ga je misao progonila i nije mu dala mira. Jedna je rije uinila, da se sada, poslije Pata-gonije i Australije, obori na Novi Zeland. Ali samo jedna mu se stvar, jedna jedina, isprijeila na putu.
26   Djeca kapetana Granta
401
"Contin ... contin ...", ponavljao je u sebi, "to moe biti drugo nego kontinent?"
Zatim nastavi slijediti u mislima pomorce, koji su istraivali ta dva otoka u australskim vodama.
Nizozemac Tasman, poto je otkrio Zemlju Van Diemen, iskrcao se 13. prosinca 1642. na obalama nepoznatog Novog Zelanda. Nekoliko je dana plovio du obale, i 17. prosinca njegovi brodovi zaoe u prostran zaljev, koji se zavrava tjesnacem, usijeenim izmeu dva otoka.
Sjeverni se otok zove Ika-Na-Maoui, to na novozelandskom jeziku znai "Mauijeva riba". Juni bijae Mahai--Pouna-Mou*, to jest "kit, koji proizvodi zeleni bubrei-nac2".
Abel Tasman uputi svoje amce na kopno, a oni se vra-tie sa dva piroga, u kojima je bilo mnogo bunih domorodaca. Divljaci su bili srednjeg rasta, smee i ute koe, ko-ati i crne kose, koju su nosili vezanu kao Japanci. U kosi su imali veliko bijelo pero, a govorili su hrapavim glasom.
Prvi susret Evropljana i domorodaca obeavao je da e odnosi ostati prijateljski i dugotrajni. Ali sutradan, kad je jedan Tasmanov amac poao da izvidi neko sidrite blizu obale, napadne ga iznenada sedam piroga krcatih domorocima, amac se izvrnu i napuni vodom. Odjelnika, koji je zapovijedao amcem, pogodie kao prvog u vrat grubo zailjenim kopljem. On se srui u more. Od njegovih est drugova pobie etvoricu. Ostala dvojica i odjelnik spasie se plivajui 

prema brodu, gdje ih izvukoe.

Poslije nesretnog dogaaja Tasman otplovi. Zadovoljio se time, da je u znak osvete ispalio nekoliko hitaca iz mu-kete na uroenike, koje je po svoj prilici pogodio. Izaao je iz zaljeva, kome je ostalo ime Zaljev Pokolja, i uputi se du zapadne obale prema sjeveru, a 5. sijenja usidri se kod Sjevernog rta. Na tom mjestu sprijei ga bibavica od valova, koji se odbijahu od obale, a uz to jo i neprijateljski raspoloeni domoroci, tako da nije mogao nadopuniti zalihe vode. Otplovi zauvijek, podijelivi tim zemljama ime Staten--Land u ast nizozemskog parlamenta Generalstaaten.
Nizozemski je pomorac doista mislio da ti otoci granie s istoimenim otocima istono od Ognjene emlje na ju
i
* Kasnije se ustanovilo da je domorodako ime za Novi Zeland Teika-Maou: Twai-Pouna-Ou je neki kraj u sredini junog otoka.
402
nom rtu Amerike.  Mislio je da je otkrio "veliki juni kontinent".
"Ali ono, to je pomorac sedamnaestog stoljea mogao nazvati kontinent - tako razmiljae Paganel - nije mogao tako zvati mornar devetnaestog stoljea. Ni pogrijeiti se nije moglo toliko. Ne! Mora tu biti jo neto, to mi je izbjeglo."
Tasmanovo je otkrie palo u zaborav; itavo stoljee kao da Novi Zeland ne postoji, sve dok ne stie onamo francuski pomorac Surville, i to na geografskoj irini od 3537'. U poetku se nije mogao potuiti na domoroce, ali udarie s najveom estinom vjetrovi. Podie se silna oluja, koja izbaci na obalu Zaljeva utoita amac koji je prevozio bolesnike ekspedicije. Tu je Francuze doekao poglavica Nagi--Nui i smjestio ih u svoju kolibu. Sve je ilo dobro, dok jednog dana nisu Survilleu ukrali amac. Surville je uzalud zahtijevao da se amac vrati, i napokon odlui da kazni jedno selo, koje itavo spali. Ta je strana i surova osveta po svoj prilici bila uzrok kasnijim krvavim odmazdama, koje se odigrae na Novom Zelandu.
Na tim obalama pojavi se 6. listopada 1769. slavni Cook. On doplovi s brodom Endeavour, obori sidro u zaljevu Taue--Roa i pokua pridobiti domoroce dobrim postupkom. Ali da bi se moglo s ljudima dobro postupati, trebalo ih je najprije zarobiti. Cook nije oklijevao, ve zarobi dva-tri domoroca i obasu ih na silu dobroinstvima. Pogostie ih i vratie na obalu s obilnim darovima. 'Ubrzo je poslije toga dolo mnogo domorodaca dobrovoljno na brod da izmjenjuju robu s Evropljanima, jer ih je primamilo prianje zarobljenika. Poslije nekoliko dana Cook otplovi u zaljev Hawkes, veliki polukruni izrez na istonoj obali sjevernog otoka. Tu naie na ratoborne domoroce, sklone krianju i izazivanju. U izazivanju su otili tako daleko, da su ih morali umiriti jednim plotunom.
Endeavour se usidri 20. listopada u zaljevu Toko-Malu, gdje je ivjelo miroljubivo stanovnitvo od nekih dvjesta dua. Botaniari s broda izvrie plodna istraivanja u tom kraju, a domoroci ih prevezoe na obalu svojim pirogima. Cook posjeti dva sela, koja bijahu zatiena ogradom od balvana, zidovima i dvostrukim rovovima, to je dokazivalo
404
dobro poznavanje vjetine ulogorivanja. Najglavnija od tih tvravica nalazila se na hridini, koju je plima pretvorila u pravi otoi, ak i vie nego otoi, jer je more nije samo okruivalo sa svih strana, nego je jo i builo preko jednog praga, dubokog dvadeset metara, na kome je leao nepristupani "pah".
Cook je otputovao s Novog Zelanda nakon boravka od pet mjeseci. Za to je vrijeme skupio mnogo zanimljivih stvari, domaeg bilja, te etnografske i etnoloke grae, a nadjenuo je i ime tjesnacu, koji dijeli oba otoka. Na svojim kasnijim putovanjima Cook je ponovo doao na otok.
Veliki je pomorac doplovio 1773. u zaljev Havvkes, gdje doivi Ijudoderski prizor. Ali treba rei da su za to bili krivi njegovi drugovi. Neki asnici naoe na obali odrezane udove nekog mladog divljaka. Donesoe ih na brod, "skuhae ih" - i ponudie domorocima. Oni ih lakomo pojedoe. alosna ala - biti kuhar Ijudoderskog objeda!
Cook posjeti i po trei put te krajeve, koje je bio osobito zavolio i gdje je htio dopuniti svoja hidrografska mjerenja. Zadnji put je otplovio 25. veljae 1777. i vie se onamo nije vraao.
Vancouver se 1791. zadrao dvadeset dana u zaljevu Sombre, ali od tog boravka nije bilo nikakve koristi ni za geografiju ni za prirodne znanosti. D'Entrecasteaux premjeri 1793. dvadeset i pet milja obale u sjevernom dijelu otoka Ika-Na-Maoui. Kapetani trgovake mornarice Hausen i Dal-rympe, a kasnije Baden, Richardson i Moodi dolazili su u te krajeve na kratko vrijeme. Doktor Savage proboravio je na Novom Zelandu oko pet nedjelja i prikupio zanimljivih potankosti o obiajima Novozelanana.
Neak poglavice Rarigi-Hua, bistri Dua-Tara, ukrcao se 1805. na brod Argo, koji bijae usidren u Zaljevu Otoka i kojim je zapovijedao kapetan Baden.
Moda e doivljaji Dua-Tare jednog dana postati sadraj opopeje, koju e ispjevati kakav maorski Homer. Ti su doivljaji puni nesrea, nepravde i zlostavljanja. Usluge, ko-jo im je uinio, uzvratie mu nepovjerenjem, oduzimali su mu stvari, ak su ga i tukli i ranili. Kakvo li je on miljenje mogao stei o ljudima, koji su tvrdili da su prosvijeeni. Odvedoe ga u London. Uinie ga mornarom najnie vrste,
405
na kome su posade iskaljivale svoj bijes. Da nije bilo sveenika Marsdena, bio bi od patnja i umro. Misionar se zauzeo za mladog divljaka, jer je razabrao da je zdrava razuma, estita karaktera i da ima prekrasne osobine: blagost, dobrotu i prijaznost. Marsden pribavi svom tieniku nekoliko vrea ita i ratarskog orua za njegovu zemlju. I tu mu jadnu prtljagu pokradoe. Nesree i patnje ponovo se oborie na jadnog Dua-TarU sve do 1814. kad ga opet nalazimo u zemlji njegovih prea. Spremao se da ubere plod tolikih muka, kad ga zatee smrt u dvadeset osmoj godini, upravo onda, kad se spremao da preporodi krvolonu Zelandiju. Ta je nesrea bez sumnje usporila za itav niz godina prosvjeivanje zemlje. Niim se ne moe zamijeniti dobar i pametan ovjek, koji u svom srcu nosi ljubav prema dobru, vezanu uz ljubav prema domovini!
Novi Zeland bijae pao u zaborav. Nitko na nj nije mislio sve do 1816, kad ga posjeti Thomson. Razne dijelove otoka istraie 1817. Liliard Nicholas, a 1819. Marsden. Pjeaki kapetan osamdeset etvrtog puka Richards Cruise proboravio je na otoku 1820. vie od deset mjeseci i obogatio znanost vrijednim podacima iz ivota domorodaca.
Duperrev, zapovjednik broda Coguille, zaustavio se 1824. u Zaljevu Otoka petnaest dana. O domorocima se mogao samo pohvalno izraziti.
Poslije njega, 1827, engleski se kitolovac Mercury morao braniti od pljakakih i razbojnikih napadaja. Iste godine primie kapetana Dillona veoma gostoljubivo oba puta kad je dolazio.
U oujku 1827. proboravio je zapovjednik broda Astro-labe, glasoviti Dumont d'Urville, nekoliko noi na kopnu bez oruja meu domorocima, ostavljajui im darove u zamjenu za pjesme, a spavao je u njihovim kolibama. On je nesmetano snimao zemljite, a ta su mjerenja dala one lijepe pomorske karte koje rese pomorski arhiv.
Idue godine zapovjedniku engleskog brika Hawes, Johnu Jamesu, koji je doplovio u Zaljev Otoka, a odatle nastavio put do Istonog rta zada dosta muke podmukli poglavica Enararo. Nekolicinu njegovih mornara zatee u tom kraju grozna smrt.
406
Iz protuslovnih injenica, iz naizmjeninog niza blagosti i surovosti moramo zakljuiti da su okrutnosti Novo-z.elananima bile veinom samo odraz naina, kako se s njima postupalo. Dobar ili lo postupak ovisio je o tome, kakav je, dobar ili lo kapetan. Ponekad je dolazilo i do ne-izazvanih napadaja od strane domorodaca, ali to su ipak bile osvete koje su izazvali Evropljani. Posljedice su se na alost oborile na one koji nisu zasluili. Poslije d'Urvillea etnografiju Novog Zelanda obogatio je Englez Earle, koji je dvadeset puta obiao itavu zemlju, i bio prava skitnica ili, tako rekavi, Ciganin znanosti. On je obiao nepoznate krajeve na oba otoka. Sam se nije mogao poaliti na postupak domorodaca, mada je esto prisustvovao ljudoder-skim prizorima. Novozelanani su se meusobno prodirali upravo gadnom pohotom.
To je isto opazio i kapetan Laplace 1831, za vrijeme boravka u Zaljevu Otoka. U to je doba borba s domorocima bila kudikamo opasnija, jer su ve znali baratati vatrenim orujem, i to veoma spretno. Nekada napredni i naseljeni krajevi Ika-Na-Maouija postali su zbog toga nijeme pustinje.' Nestalo je itavih plemena; ispeena su i pojedena kao stada ovaca.
Misionari su se uzalud trudili da iskorijene krvolone nagone. Ve 1808. Church Missionary Society posla svoje najvjetije agente - naziv koji im najbolje pristaje - u glavna mjesta na sjevernom otoku. Ali divljatvo Novozelan-ana osujeti osnivanje misija. Tek 1814. Marsden, Dua-Tarin zatitnik, pa Hali i King iskrcae se na obali Zaljeva Otoka, gdje otkupie od poglavice zemljite od nekih osamdeset jutara u zamjenu za dvanaest eljeznih sjekira. Tu osnovae sjedite Anglikanskog drutva.
U poetku je ilo teko. Ali napokon nauie domoroci potivati ivot misionara. Prihvatie njihove usluge i njihova nauavanja. Nekoliko okrutnih domorodaca postade kro-tkijima. U srcima tih neovjenih bia poe se buditi osjeaj zahvalnosti. Dogodilo se 1824. ak i to, da su Zelanani uzeli u obranu "arikije", to jest sveenike, kad su ih surovi mornari vrijeali i pokuali zlostavljati.
Tako je dakle s vremenom misionarstvo napredovalo, unato kanjenicima, koji su pobjegli iz Port Jacksona i on-
407
da tu kvarili domorodako stanovnitvo. 1831. Journal des Missions-evangeliqu.es javlja u svom izvjetaju da su osnovana dva velika zavoda, jedan u Kidi-Kidi na obali nekog kanala, koji utjee u more u samom Zaljevu Otoka, i drugi u Pai-Hia, na obali rijeke Kava-Kava. Domoroci koji su preli na kranstvo, sagradili su putove pod vodstvom arikija, uspostavili veze kroz neprohodne ume i premostili bujice. Misionari su zalazili jedan za drugim meu udaljena plemena i propovijedali vjeru koja ih je trebala prosvijetliti. Podizali su crkvice od trske ili od kore, kole za mlae uroenike, a na krovu skromnih zgrada leprala je zastava s Kristovim kriem i rijeima Rongo-Pai, to na novozelandskom jeziku znai "Evanelje".
Na alost, utjecaj misionara nije se proirio izvan njihovih zavoda. Skitnika plemena nisu ni osjetila njihov rad. Ljudoderstvo bijae suzbijano kod krana, ali ni njih nisu smjeli izloiti veim napastima. Nagon krvi i dalje je u njima brujio.
Uostalom, u tim divljim krajevima rat je uvijek prava kronina pojava. Zelanani nisu kao glupi Australci, koji bjee pred najezdom Evropljana; oni se opiru i brane, pa ih u takvim trenucima goni neizljeiva mrnja protiv engleskih doseljenika. Budunost tih velikih otoka kao da e rijeiti kocka. Ili e se iznenada civilizirati ili e ostati jo dugi niz godina u divljatvu, sve stoji do toga, ije e oruje pobijediti.
Tako je Paganel preao u mislima povijest Novog Zelanda, drui od nestrpljivosti. Ali u itavoj povijesti nije mogao nai nita, to bi mu dalo pravo da ta dva otoka nazove kontinentom. Iako su neke rijei uzbudile njegovu matu, ona dva sloga contin uporno su mu se isprijeila u traenju nekog tumaenja.
408
Tree poglavlje POKOLJI NA NOVOM ZELANDU
etiri dana nakon odlaska, to jest 31. sijenja, Macguarie nije prevalila ni dvije treine puta na zatvorenom dijelu oceana izmeu Australije i Novog Zelanda. Will Hallev se slabo bavio manevriranjem na svom brodu, pustio je, neka sve ide, kako hoe. Rijetko su ga viali. Nikome nije palo ni na kraj pameti da se zbog toga poali. Nitko mu ne bi zamjerio, to je provodio po itav dan u svojoj kabini, da se neotesani master nije svaki dan opijao ginom i rakijom, Mornari su ga u tom rado slijedili, i nikad nijedan brod nije plovio preputen toliko milosti valova kao Macguarie iz zaljeva Twofold.
Neoprostivi nemar prisili Johna Manglesa da neprekidno bdije. Mulradv i Wilson nekoliko puta ispravie krmilo u trenutku, kad bi brik skrenuo, i kad bi zaprijetila opasnost, da vjetar brod polegne na bok. esto bi se umijeao Will Hallev i na oba bi mornara sasuo kiu psovki. Mornari ba nisu bili najstrpljiviji i najradije bi bili tog pijanca vezali i spustili do zavretka puta na dno kaljue. John Mangles ih je u tome sprijeio i umirivao njihov opravdani gnjev.
Poloaj u kome se brod nalazio, zadavao je Johnu Man-glesu brigu, ali u elji, da ne zabrinjuje Glenarvana, povjeri se samo Paganelu i majoru. Mac Nabbs mu je, iako dodue drugim rijeima, dao iste savjete kao i Mulradv i Wilson.
-  Ako mislite, da je potrebno, Johne - ree Mac Nabbs - nemojte oklijevati, ve preuzmite zapovjednitvo ili, ako vam je milije, upravljajte brodom.  Kad se iskrcamo u Auc-klandu, pijanac e ponovo postati gospodar broda i neka ga prevrne, kad god hoe.
-  Tako je,  gospodine Mac Nabbse - odgovori John - to fci i uiniti, ako bude potrebno. Dok smo na puini, dovoljan je i mali nadzor; moji mornari i ja ne silazimo s palube. Ali kad se primaknemo obali, priznajem da u se nai u velikoj neprilici, ako se Will Hallev ne otrijezni.
-  Zar ne biste barem odredili kurs? - zapita Paganel.
-  Teko - odgovori John. - Neete vjerovati, ali na brodu nema nijedne pomorske karte.
409
-  Zbilja?
-  Zbilja!  Macguarie  plovi uvijek  samo izmeu  Edena i Aucklanda, i Will Halley tako dobro poznaje put, da uope nikad ne vri smjeranja.
-  On po svoj prilici misli - odgovori Paganel - da  i njegov brod poznaje put pa da moe ploviti i sam.
-  Oh!  Oh!  - uskliknu John - nemam povjerenja   u brodove, koji plove sami,   i   ne   znam,   to   emo uraditi, ako se Will Hallev ne otrijezni, kad se budemo pribliavali obali.
-  Nadajmo se - ree Paganel - da e mu se vratiti zdrav razum u blizini obale.
-  To znai - zapita Mac Nabbs - da vi u nepovoljnom sluaju ne biste mogli dovesti Macguarie u Auckland?
-  Bez karte toga dijela obale nije mogue.   Klisure su veoma opasne.   Tamo vam je itav niz nepravilnih i udljivih fjordova, kao to su oni u Norvekoj. Ima mnogo grebena, i treba mnogo iskustva, da bi im ovjek sretno umakao. Svaki bi brod nastradao, ma koliko da je vrst, kad bi mu kobilica udarila o kakav greben, koji je tek nekoliko metara ispod povrine.
-  Zar posadi u tom sluaju nema drugog izlaza,   nego da se spase na obali? - upita major.
-  Samo to, gospodine. Mac Nabbse, i to, ako vremenske prilike dopuste.
-  Teke su to skrajnosti - doda Paganel - jer novo-zelandske_pbale nisu gostoljubive, a ne zna se, gdje je opasnije: s ove ili s one strane ala!
-  Mislite li na Maore, gospodine Paganele? - zapita ga John Mangles.
-  Da,   dragi prijatelju.   U Tihom oceanu ve su stekli glas.   Ne radi^se o plahim i glupim Australcima, ve  o  bistrom i krvolonom plemenu, o ljudoderima pohlepnim za ljudskim mesom,  o antropofazima,  od kojih ne treba oekivati milost.
-  Prema tome, da je kapetan Grant doivio brodolom na Novom Zelandu, vi nas ne biste svjetovali da ga poemo traiti?
-  Da, savjetovao bih vas da ga traimo na obali, jer bismo  moda naili na tragove Britannije,   ali ne bih vam
410
preporuio da poemo u unutranjost, jer bi bilo uzaludno. Svaki Evropljanin koji se uputi u te sudbonosne krajeve, past e u ruke Maorima, a svaki je zarobljenik Maora izgubljen. Nagovarao sam svoje prijatelje na prijelaz preko pampa i kroz Australiju, ali ih nikad ne bih poveo putovima Novog Zelanda. Neka nas boja ruka vodi, i ne daj boe, da se ikada naemo u rukama okrutnih uroenika!
Paganelov je strah bio sasvim opravdan. Novi Zeland je na zlu glasu, i uza svaki dogaaj koji je vezan za njegovo otkrie, moemo upisati po jedan krvav datum.
Dugaak je popis rtava, koje su upisane u knjizi mornara muenika. U krvavim ljetopisima Ijudoderstva na elu je pet mornara Abela Tasmana koje su divljaci ubili i poderali. Poslije njih ista je sudbina snala kapetana Tuk-neya i sve posade njegovih amaca. Negdje na istonom kraju tjesnaca Foveaux naoe smrt meu zubima domorodaca petorica ribara sa Sydney Covea. Moramo spomenuti i etiri ovjeka s goletea Brothers, koji su pobijeni u luci Molineux, zatim vie vojnika generala Gatesa i tri bjegunca s Mathilde. Tako smo doli do kapetana Mariona du Frenea, ije je ime po nesrei postalo slavno.
Poslije prvog Cookova putovanja francuski se kapetan Marion usidrio 11. svibnja 1772. u Zaljevu Otoka s brodom Mascarin. S njim je doplovio i brod Castries pod zapovjednitvom kapetana Crozeta. Licemjerni Novozelanani doekae nove doljake veoma srdano. Pokazivahu se ak kao da su plaljivi. Trebalo je mnogo darova, usluga, svakodnevnog bratimljenja i dugotrajne prijateljske trgovine, dok se nekakao navikoe dolaziti na brod.
Njihov poglavica bistri Takuri pripadao je, ako smijemo povjerovati Dumontu d'Urvilleu, plemenu Wangaroa i bio je u srodstvu s onim domorocem, koga je Surville izdajniki' odveo sa sobom dvije godine' prije dolaska kapetana Mariona.
Budui da je ivio u zemlji, gdje ast nalae svakom Ma-oru da krvlju opere nanesenu mu sramotu, Takuri nije mogao zaboraviti uvredu koju nanesoe njegovu plemenu. Strpljivo je ekao dolazak kakva evropskog broda, smiljao je osvetu i izvrio je s uasnom hladnokrvnou. Najprije je hinio, kao da se boji Francuza. Takuri nije nita propustio
411
da uini, ime bi im uspavao pozornost i ulio osjeaj varljive sigurnosti. esto je noio sa svojim drugovima na brodu. Donosili su izabranu ribu. Dovodili su sa sobom svoje ene i keri. Nauili su i imena oficira i pozivali ih u svoja sela. Mariona i Crozeta zavede tolika ljubaznost, i oni obioe itavu obalu, na kojoj je ivjelo oko etiri tisue stanovnika. Domoroci su im prilazili goloruki i nastojali da zadobiju potpuno povjerenje.
Kapetan Marion je svratio u Zaljev Otoka s namjerom, da promijeni jarbolje Castriesa koje su zadnje oluje znatno otetile. U tu je svrhu pregledao unutranjost otoka, i 23. svibnja naioe na divnu cedrovu umu samo dvije milje od obale i na domaku zaljeva koji je bio udaljen jednu milju od brodova.
Tu podigoe malo naselje, gdje je dvije treine posade sa sjekirama i ostalim oruem radilo na obaranju stabala i gradnji puta koji je vodio zaljevu. Izabrae jo dvije postaje: jednu na malom otoku Motu-Aro, usred luke, kamo su prevezli bolesnike s ekspedicije, pa kovae i bavare s brodova, a drugu na kopnu uz obalu oceana na milju i po od brodova. Ova je druga postaja bila u vezi s drvosjeama. Na svim tim postajama snani i usluni divljaci pomaganu mornarima u razliitim poslovima.
Kapetan Marion dotada nije bio zanemario stanovite mjere opreza. Divljaci nisu nikad smjeli s orujem na brod, a amci su odlazili na kopno uvijek dobro naoruani. Mariona i njegove najopreznije asnike zaslijepi dranje domorodaca, i zapovjednik odredi da se amci razoruaju. Cro-zet je pri svem tom ipak nastojao nagovoriti Mariona, da opozove tu zapovijed, ali mu nije uspjelo.
Od toga trenutka kao da se susretljivost i odanost Novo-zelananima jo i poveala. Poglavice i asnici ivljahu u najsrdanijem prijateljstvu. Vie je puta Takuri dovodio svog sina na brod i ostavljao ga da spava u kabinama. 8. lipnja proglasie Mariona prilikom jednog sveanog posjeta na kopno "velikim poglavicom" itave zemlje i u znak poasti ukrasie mu kosu sa etiri bijela pera.
Prola su trideset i tri dana od dolaska brodova u Zaljev Otoka. Radovi na jarbolju dobro su napredovali. Spremita za vodu punila su se na otoku Motu-Aro. Kapetan Cro-
412
zet osobno je upravljao tesarskim radovima, pa je postojala opravdana nada, da e se svi poslovi uspjeno dovriti.
Mornari opremie 12. lipnja u dva sata zapovjednikov amac kojim je trebalo poi na ribolov pred Takurijevim selom. Marion se ukrca s dvojicom mladih asnika, Vaud-ricourtom i Lehouxom, jednim vjebenikom, zapovjednikom strijelaca i dvanaest mornara. Pratio ga je Takuri sa jo pet poglavica. Niim se nije mogla naslutiti uasna katastrofa koja e stii esnaestoricu od ukupno sedmnaest Evropljana.
amac otisnu, zaplovi put obale i s oba broda izgubie ga iz vida.
Te veeri kapetan Marion ne vrati se na brod na spavanje. Nitko se nije zabrinuo zbog njegove odsutnosti. Pomi-slie da je poao pregledati radilite, gdje se popravljaju jarboli i da je tamo prenoio.
Sutradan u pet sati otplovi s Castriesa kao obino amac po vodu na otoi Motu-Aro. Vrati se na brod bez ikakvih nezgoda.
U devet sati opazi straar na Mascarinu, kako neki ovjek, gotovo posve iznemogao, pliva prema brodu. Poslae mu u pomo amac, koji ga doveze na brod.
Bio je to Turner, lan posado Marionova amca. Bedra su mu na dva mjesta bila probodena kopljem. On se jedini vratio od svih sedamnaest ljudi koji su dan prije otili s broda.
Sasluae ga i ubrzo doznae sve ' potankosti strane drame.
amac nesretnog Mariona bijae pristao kod sela oko sedam sati ujutro. Divljaci dotrae radosno u susret gostima, ak su na leima prenijeli asnike i mornare, da se ne smoe pri iskrcavanju. Poslije toga Francuzi se razioe.
U tom ih trenutku divljaci napadoe kopljima, toljagama i buzdovanima, oborie se po deset na jednoga i poubijae ih. Mornar Turner, zadobi dva udarca kopljem, ali uspije pobjei i sakriti se u ikaru. Odatle je promatrao uasan prizor. Divljaci skidoe s mrtvaca odjeu, rasporie im trbuh i isjekoe ih na komade.
U tom trenutku Turner skoi neopazice u vodu, a Masca-rinov ga amac spasi, kad je ve bio gotovo umro.
413
Dogaaj porazi obje posade. Kriknue za osvetom. Ali prije nego to bi osvetili mrtve, trebalo je spasiti ive. Na kopnu su bile tri postaje, a oko njih na tisue divljaka, koji pobjesnie za krvlju. Bijahu opkoljeni poudnim ljudoderima.
U odsutnosti kapetana Crozeta, koji je prenoio u tesar-skoj postaji, gdje su se gradili jarboli, najpotrebnije mjere poduze prvi asnik Duclesmeur. S amcem s Mascarina upu-tie jednog asnika i odred vojnika. Taj je asnik prije svega morao pruiti pomo tesarima. amac otisnu, zaplovi du obale, opazi amac zapovjednika Mariona nasukan na obali i prista.
Kapetan Crozet, koji je, kao to smo ve rekli, bio odsutan s broda, nije nita znao o pokolju, kad oko dva sata poslije podne opazi odred vojnika, kako mu se pribliava. Odmah je naslutio da se neto dogodilo. Poe im u susret i dozna groznu istinu. Odmah zabrani da se to kae njegovim drugovima, kako se ne bi pokolebali.
Divljaci se skupie u gomile i zauzee sve uzvisine. Kapetan Crozet uze najvanije orue, ostalo zakopa, zapali upe i poe se povlaiti sa svojih ezdeseta ljudi.
Domoroci su ga slijedili, viui: "Takuri mate Marion."* Nadali su se da e pokolebati mornare, ako im otkriju smrt njihova voe. Ogoreni mornari htjedoe se oboriti na njih. Kapetan Crozet jedva ih je suzdravao. Tako prevalie dvije milje. Odred stie na obalu i ukrca se u amac s posadom druge postaje. Za to je vrijeme oko tisuu divljaka sjedilo na obali i nije se ni micalo. Ali kad se amci otisnue, poletje kamenje. Ubrzo etiri mornara, sve dobri strijelci, obo-rie redom sve poglavice na najvee zaprepatenje divljaka koji jo nisu poznavali uinak vatrenog oruja.
Kapetan Crozet doe na brod Mascarin i odmah posla amac na otoi Motu-Aro. Na otoiu se utabori jedan odred mornara, da tu proboravi no, a bolesnike vratie na brod.
Sutradan posla drugi odred kao pojaanje. Trebalo je s otoia otjerati divljake koji su se pojavljivali sa svih strana, i nastaviti s nadopunjavanjem zaliha vode. Selo na Mo-tu-Aru imadoe tri stotine stanovnika. Francuzi ga napa-
* Takuri ubio Mariona.
414
doe. Pobie est poglavica, ostatak domorodaca oborie bajonetama, a selo zapalie. Castries, meutim, nije mogao otploviti na puinu bez jarbola. Budui da je Crozet morao odustati od dovoza jarbola iz ume, sastavio je jarbole od dijelova. Radovi na nadopunjavanju vode potrajali su i dalje.
Tako je protekao itav mjesec. Divljaci su pokuavali nekoliko puta osvojiti otok Motu-Aro, ali bez uspjeha. Kad bi se pirogi pribliili nadohvat broda, potapali su ih topovima.
Napokon bijahu i radovi dovreni. Trebalo je ustanoviti da li nije jo koja od esnaest rtava umakla pokolju, a ostale odluie osvetiti. Jak odred asnika i vojnika poe s amcem u Takurijevo selo. Kad je podli poglavica ugledao odred, pobjee zaogrnut kaputom zapovjednika Mariona. Naj savjesni je pretraie sve kolibe. U njegovoj kolibi naoe lubanju ovjeka, koji je tek prije kratkog vremena bio skuhan. Jo su se dobro vidjeli ugrizi Ijudoderovih zuba. Jedan ovjeji but bijae nataknut na raanj. Naoe koulju koja je bila krvava od vrata, i prepoznae je, da je bila Marionova. Pronali su jo odijela, Vaudricourtove pitolje, oruje iz amaca i komade odjee u prnjama. U drugom selu otkrie ljudske utrobe, oiene i skuhane.
Odred pokupi sve nepobitne dokaze umorstva i Ijudo-derstva, sve ljudske ostatke pokopae uz poast, zatim zapalie Takurijevo selo i kao njegova sauesnika Piki-Orea.. 24. srpnja oba broda otplovie iz kobnih krajeva.
Tako se odigrala ta katastrofa. Nje e se sigurno sjetiti svaki putnik koji stupi nogom na obale Novog Zelanda, Svaki bi kapetan bio veoma neoprezan, kad se ne bi osvrtao na to iskustvo. Novozelanani su uvijek lukavci i ljudoderi. I Cook je doao do istog zakljuka 1773. na svom drugom putovanju.
Evo to se njemu dogodilo. amac s Adventure, jednoga od njegovih brodova, kojim je zapovijedao kapetan Fur-neaux, poao je na kopno 17. prosinca, da sakupi divljih trava, ali se vie nije vratio na brod. U amcu je bio jedan kadet i devet mornara. Kapetan se Furneaux zabrinuo pa je poslao porunika Burneva, da ih trai. 
Burney navodi da je na mjestu

, gdje je amac pristao, naao ovakvo sta-
415
nje: "Ugledao sam takvu sliku pokolja i divljatva, da ju je teko opisati bez osjeaja uasa. Glave, utrobe i plua veine naih ljudi leala su razbacana po pijesku, a nedaleko odatle nekoliko je pasa glodalo ostatke."
Krvavi popis moemo zavriti brodom Brothers. Napali su ga Novozelanani 1815. Osim toga spomenimo i brod Boyd, kojim je zapovijedao kapetan Thompson; itavu njegovu posadu poklae 1820. Napokon, 1. oujka 1829. poglavica Enararo opljaka u Walkitaau engleski brik Hawes iz Sydneya. Njegova Ijudoderska rulja pokla vie mornara. Leeve je skuhala i poderala.
Takav je Novi Zeland, zemlja, kamo je plovila Macguarie s glupom posadom i zapovjednikom pijanicom.
etvrto poglavlje LOMOVI VALOVA
Neugodno je putovanje, meutim, i dalje trajalo. 2. veljae, est dana nakon odlaska, s broda Macguarie jo se nije vidjela obala Aucklanda. Vjetar je ipak bio dobar, puhao je stalno s jugozapada, ali je struja bila protivna, pa je brik jedva odmicao. Uzburkano, valovito more rasklimalo je jarbolje. Okosnica trupa je kripala, a brod se jedva iz-Jdizao iz dolina valova. Pripone, priponice i leta bijahu slabo nategnuta, jarboli su se u njima ljuljali, i pri svakom nagibu pri valjanju broda strahovito su trzali.
Sva je srea, to Will Halley nije ovjek, kome se uri, pa nije razapinjao mnogo jedara, jer bi inae neizbjeno svi jarboli popadali. John Mangles se nadao da e ta slaba olupina ipak stii u luku bez nezgoda, ali mu je samo bilo ao vidjeti drugove kako se mue, jer su loe stanovali na torodu.
Ali, ni lady Helena ni Mary Grant nisu se tuile, iako ih je neprekidna kia primoravala da borave u krmenoj kuici. Tu su veoma neugodno osjeale pomanjkanje zraka i valjanje broda. Stoga su izlazile na palubu i prkosile runom vremenu, sve dok ih ne bi prisilili nepodnoljivi udarci
416
u), da uu u kuicu.  Tada bi ulazile u uski prostor, koji
iio podcsniji, da se u njega ukrca teret nego putnici, a
ulovu nije bio za putnice.
i'i'ijatelji su se tada trudili da ih rastresu.   Paganel je
uSavao da im prikrati vrijeme svojim priama, ali mu
i.slo za rukom.   Doista, svi su ve klonuli duhom, jer
>s jecali da su sve izgubili i da su na povratku. Ni geo-
ova p'redavanja o pampama i o Australiji koja su ih i cl a zanimala, kao ni razglabanja i napomene o Novom
i adu nisu ih mogla zagrijati. Sluali su ga posve ravno-ihisno. Uostalom, prema toj zemlji stranih uspomena oni MI plovili bez oduevljenja i uvjerenja, protiv svoje volje, tjrrala in je sudbina. Od putnika na Macquariji najvie je 11 obalo aliti lorda Glenarvana. Rijetko su ga viali u krme-iioj kuici. Nigdje se nije mogao smiriti. Njegova se nervoza i razdraena narav nije dala zatvoriti u uski prostor izmeu etiri pregrade. itav dan, pa ak i po noi boravio je na palubi; as bi se naslonio na ogradu grotla, as bi opet uzbueno hodao gore-dolje unato kii i pljuskovima mora. Pogled mu je bludio u daljinu. Kad bi se za koji tren razvedrilo, njegov bi dalekozor pregledavao obzorje. Kao da je ispitivao nijeme valove. Kao da je htio rukom raskinuti maglu koja je lebdjela nad obzorjem, i nagomilane oblake. Nije se mogao prepustiti sudbini, a lice mu je odavalo otru bol. Taj ovjek vrste volje dotada je bio sretan i snaan, a sada ga je ostavila i srea i snaga.
John Mangles bijae neprestano uza nj, s njime je podnosio bijes nevremena. Toga je dana Glenarvan s najupornijom tvrdoglavou upirao svoj dalekozor put najmanje bistrine izmeu magle. John mu prie i zapita ga:
-  Vaa visost trai kopno? Glenarvan odmahnu glavom.
-  Ipak - nastavi mladi kapetan - vi biste se htjeli to prije iskrcati s ovog brika.  Trebalo je da aucklandska svjetla ugledamo ve prije trideset i est sati.
Glenarvan ne odgovori. Neprestano je promatrao i jednu itavu minutu zaustavi dalekozor prema obzoru u pri-vjetrini.
-  Kopno nije s te strane - prihvati John Mangles. - Meka vaa visost radije pogleda desno od broda.
27   Djeca kapetana Granta
417
-  Zato, Johne? - odgovori Glenarvan. - Ja ne traim kopno!
-  A to onda traite, milorde?
-  Moju jahtu, moj Duncan! - odgovori Glenarvan srdito. - Tu on negdje u tim krajevima sijee valove u stranoj piratskoj slubi! Tu je on, kad ti kaem  tu je negdje, Johne, na putu, kojim brodovi plove iz Australije u Novi Zeland. Slutim da emo se s njim sresti.
-  Bog nas sauvao od takva susreta, milorde!
-  Zato, Johne?
-  Vaa visost zaboravlja, u kakvu se poloaju nalazimo, to bismo uradili na briku, kad bi nas Duncan progonio? Ne bismo ak mogli ni pobjei!
-  Pobjei, Johne?
-  Da, milorde!   Uzalud bismo pokuavali!   Uhvatili   bi nas, pali bismo u ruke nitkova, oni bi nam krojili sudbinu a Ben Joyce je ve dokazao da ne uzmie pred zloinom. Ne cijeni previe na ivot.  Mi bismo se branili do zadnjeg daha.  Dobro! A onda? Pomislite na lady Glenarvan, milorde, pomislite na Mary Grant!
-  Jadne ene!  - proapta Glenarvan.   -   Johne,   srce mi je slomljeno, a katkada mi se ini da mi je puno oaja, ini mi se da nas ekaju nove nesree. Kao da se nebo urotilo protiv nas. Strah me!
-  Zar vas, milorde?
-  Ne bojim se za sebe, Johne, nego za one, koje volim, za one, koje i ti voli!
-  Umirite se,   milorde -  odgovori   mladi   kapetan.  - Nemate se vie ega bojati!   Macguarie sporo odmie,   ali ipak odmie. Will Hallev je priglup stvor, ali tu sam ja. Ako mi se uini da je pribliavanje obali opasno,   skrenut u s brodom na puinu,   S te strane nema gotovo nikakve opasnosti. Ali nai se'uz bok s Duncanom, neka nas bog ouva! Ako ga vaa visost i trai, neka bude radije da mu se maknemo, nego da pred njim bjeimo.
John Mangles je imao pravo. Susret s Duncanom bio bi koban za brifc Macguarie. U tako tijesnu dijelu mora, gdje su pirati mogli ploviti bez straha, bijae dosta opasnosti, da e ih susresti. Meutim, eto barem toga dana jahta se ne po-
418
javi, spustila se ve i esta no nakon odlaska iz Twofold Baya, a bojazan se Johna Manglesa ne obistini.
Ali ekala ih je strana no. U sedam sati odjednom se smrknulo. Nebo je nagovijetalo oluju. Nagon mornara nadvlada zaglupljenost pijanca, i Will Halley se otrijezni. Izae iz kabine trljajui oi i tresui riom glavurdom. Zatim udahnu snano zrak, kao to bi netko drugi popio au vode, da otjera mamurluk, i pregleda jarbolje. Vjetar je jaao, i, skrenuvi za etvrt'.zrake prema zapadu, puhao je ravno prema zelandskoj obali.
Will Halley dozva svoje ljude stranim psovkama, dade ubrati vrhovnjau i razape jedra za no. John Mangles to odobri, ali nije progovorio. Nije htio razgovarati s neotesanim mornarom. Ali ni Glenarvan ni on ne odoe s palube. Poslije dva sata vjetar jo vie ojaa. Will Halley zapovjedi da se uzme trei krat na konjaama. Taj bi manevar bio teak za pet ljudi posade, da Macguarie nije imala dvostruke konjae po amerikom obiaju. Dovoljno je bilo samo ubrati gornju konjau, i povrina jedra bila je manja.
Prola su dva sata. More je bivalo sve uzburkanije. U ribini Macguarife osjeahu se takvi udarci, kao da kobilica strue po grebenima. Zapravo se nije dogaalo nita, samo se njezin tromi trup teko izdizao iz valova. Zbog toga je stranji dio svakog vala nabacivao na palubu goleme koliine vode. amac, koji je visio na sohama na lijevom boku, ieznu u jednom velikom valu.
John Mangles je i dalje bio zabrinut. Svaki bi se drugi brod igrao s takvim zapravo bezopasnim valovima. Ali za tako teak brod uvijek je postojala opasnost da potone, jer se pri svakom nagibu kod posrtanja paluba punila morem. Teki sloj vode nije mogao dosta brzo o t jecati kroz slapni-ce4, pa je mogao uroniti brod. Da se sprijei svaka opasnost, oprez je nalagao da se sjekirama naprave otvori i na obodni-ci, kako bi se olakalo otjecanje vode. Will Hallev, meutim, nije htio poduzeti tu mjeru opreza.
Uostalom, briku Macguarie prijetila je vea opasnost, i ve je bilo kasno da bi se pretekla.
Oko jedanaest i pol John Mangles i Wilson koji su stali u zavjetrenoj strani broda, osjetie neobian um. U nji-
419
ma se probudi instinkt pomoraca.   John zgrabi mornara za ruku.
-  Lomovi valova! - ree John.
-  Da - uzvrati VVilson. - Valovi se lome na pliini.
-  Na dva kabela najvie?
-  Najvie! Tamo je i kopno!
John se nae preko ograde, zagleda se u tamne valove i kriknu:
-  Dubinomjer! Wilsone!  Dubinomjer!
Master na pramcu broda kao da nije sumnjao u svoj poloaj. Wilson dohvati dubinomjersku uzicu koja je bila smotana u abru, i poletje do kljuita^ pripona velejarbola. Baci olovnicu; uzica mu je promicala kroz prste. Kod treeg uzla, olovnica se zaustavi.
-  Tri hvata! - uzviknu Wilson.
-  Kapetane - viknu John, pritravi Willu Hallevju - upali smo u lomove!
Moda je opazio, da je Hallev slegao ramenima, moda i nije, tek on pritra kormilu, okrenu rudo uvjetar, dok je VVilson, ispustivi dubinomjer, poeo natezati prae vele-konjae, da bi brod okrenuo uvjetar. Mornara, koji je dotada kormilario, odgurnue. On nije razumio to treba da znai taj iznenadni napadaj.
-  Na prae u privjetrini! Poputaj! Poputaj! - vikao je mladi kapetan, manevrirajui tako, da se oslobodi blizine grebena.
Pol aska desni je kraj krmenog zrcala prolazio ispred grebena i usprkos nonoj tmini John opazi bjelkastu prugu, koja je tutnjila na samo etiri hvata od broda.
U tom trenutku Will Hallev shvati ozbiljnost poloaja i izgubi glavu. Njegovi mornari, tek to se otrijeznie, nisu razumjevali njegovih naredaba. Uostalom, njegove neskladne rijei i protuslovne zapovijedi dokazivahu da okorjeli pijanac ne zna za hladnokrvnost. Iznenadila ga je blizina kop-" na. Mislio je da je kopno trideset do etrdeset milja niz-vjetar, dok je zapravo bilo samo osam. Morske struje zani-jele su s redovitog puta i iznenadile bijednog praktiara.
Meutim, brzi manevar Johna Manglesa udalji brik Mac-guarie od grebena. Ali John nije znao poloaj. Moda je sa svih strana opkoljen pojasom grebena. Vjetar ga je snane
nosio prema istoku, i na svaki posrtaj brod je mogao uda-111 i o dno.
Ubrzo su se doista zauli dvostruko jai lomovi valova ilrsno sprijeda. Trebalo je jo jae prihvatiti6. John okrenu ki milo uvjetar i poe otro praati uzvjetar. Pod prama-tunn statvom? poee se mnoiti lomovi, trebalo je odmah izvriti prelet" uzvjetar i pobjei na puinu. Hoe li im uspjeti taj manevar s tako slabo uravnoteenim brodom, lako smanjenim jedriljem? Nije bilo sigurno, ali je ipak 11 (balo pokuati.
-  Krmilo sasvim uvjetar! - vikae John Mangles Wil-
-.01111.
Macquarie se poe pribliavati novom redu grebena. 11 brzo se ve more poelo pjeniti od udaranja o hridi koje -.n virile iz vode.
Kucnuo je najstraniji trenutak. Valovi su svjetlucali od pjene, kao da ih je osvijetlilo iznenadno fosforesciranje. More je urlalo, kao da je imalo glas onih antikih grebena, koje je oivjela poganska mitologija. Wilson i Mulradv nag-ni i Se se uz krmilo i objesie se itavom svojom teinom. l i milo je dodirnulo dno.
Odjednom osjetie udarac. Macquarie je udarila o greben. l'i i kose posrtna leta kosnika9, i prednji jarbol osta bez opute. Hoe li brod dovriti prelet be kakve tete?
Nee, jer se u tom trenutku vjetar malo stia, i brod skrenu opet nizvjetar. Okretanje broda odjednom se zausta-M Jedan ga veliki val poduhvati, ponese ga jo dalje prema -.lijenama i srui ga neobinom teinom. Prednji se jarbol "hori sa itavom oputom. Brod poskoi i udari dvaput K i menim krajem kobilice i zaustavi se, nagnuvi se za t'td-ilrset stupnjeva na desni bok.
Okna na vidniku10 odletjee u komade. Putnici istrae IM palubu. Ali valovi su parali palubu s jednog kraja na dru-ii, pa su se putnici mogli na njoj odrati samo uz najveu opasnost.
Tohn Mangles je znao da je brod vrsto nasjeo u pijesak, l M ih zamoli da se vrate u krmenu kuicu.
-  Kaite  mi   istinu,  Johne!   -  ree  mirno  Glenarvan.
-  Istinu? Glavno  je  da  neemo  potonuti  -  odgovori i"lin Mangles. - to se tie opasnosti, da nam valovi raz-
420
421
biju brod, to je neto drugo, ali o tome imamo jo vremena misliti.
-  A tek je pono?
-  Da, milorde. Treba saekati jutro.
-  Ne bismo li mogli spustiti amac u more?
-  Pri takvim valovima i u takvom mraku? Nemogue. Uostalom, gdje bismo pristali na obalu?
-  Onda dobro, Johne, ostanimo ovdje do zore.
Za itavo to vrijeme Will Hallev trae po palubi brika kao luak. Njegovi mornari, kad se smirie od prve zabune, provalie bavicu rakije i poee piti. John je predviao da e od njihova pijanstva imati ubrzo stranih neprilika. Nije se moglo raunati da e ih kapetan moi suzdrati. Bijednik je upao kosu i lomio ruke. Mislio je neprestano na teret koji nije bio osiguran.
-  Propao sam! Propao sam! - vikao je trei s boka na bok broda.       ,
Johnu Manglesu nije ni palo na pamet da ga tjei. On je naoruao svoje drugove i svi se pripremie, da potisnu mornare koji su uasno psujui lokali rakiju.
-  Prvog od tih nitkova, koji se priblii krmenoj kuici, ubit u kao psa - ree mirno major.
Mornari bez sumnje osjetie da e im putnici pruiti otpor, jer se nakon nekoliko pokuaja pljake, izgubie. John Mangles se nije vie ni osvrtao na pijance, ve je nestrpljivo ekao dan.
Brod bijae posve nepomian. More se postepeno smirivalo. Vjetar je jenjao. Trup je jo mogao izdrati nekoliko sati. Kad se razdani, John e promotriti obalu. Ako pronae koji pogodan prilaz, moi e upotrijebiti ajku za prijevoz putnika i posade koja je jo jedina preostala na brodu. Trebalo bi tri puta da poe i da se vrati, jer su u nju mogla stati samo etiri ovjeka. amca vie nije bilo, jer, kako smo spomenuli, odnijelo ga je more.
John Mangles je razmiljao o opasnostima koje ih oekuju u toj situaciji, naslonio se na krmenu kuicu i oslukivao buku valova, koji se odbijahu od obale. Nastojao je prodrijeti pogledom kroz no. Pitao se, koliko je daleko obala, koje se u isto vrijeme i boje i na koju ele doi. Va-
422
h ivi se katkad lome i na nekoliko milja od obale.   Hoe li l.ibi ami moi izdrati malo dui put?
Dok je John tako razmiljao, vapijui, da mu tamno ne-i". prui malo svjetlosti, putnice su se odmarale na leiti-"M vjerujui njegovim rijeima. Na nepominom briku na- su nekoliko sati odmora. Glenarvan, John i njihovi prija-i j i i sami su se odmarali u kratkom snu, jer im nije vie netala vika pijane posade. Oko jedan sat ujutro nijema tima zavlada na briku koji je i sam zaspao na pjeanom .a ju.
Oko etiri sata pojavi se prvi trak svjetlosti na istoku. i >Maci se osvijetlie blijedim bojama zore. John se pope na i'.ilubu. Obzorje bijae zastrto maglom. U jutarnjoj se magli n.iz.irahu neke neodreene crte, ali prilino visoko na nebu. ' .1 moru se osjealo jo lagano mrtvo more11, i valovi koji 11 dolazili s puine, gubili su se u nepominim gustim obla-
  ima.
John je ekao. Postepeno se sve vie razdanjivalo, obzor-K se sve vie rumen jelo. Zastor se lagano dizao i otkrivao
 irkor pozadine.   Iz vode izbijahu crni grebeni.   Iznad traka 'nl pjene otkri se neka crta.  Zasja jedina svijetla toka, kao
. jctionik na vrhu neke glavice,   koja je jo prekrivala sun-
   vu plou. Otkri se zemlja na manje od devet milja.
-  Kopno! - uskliknu John MangLes.
Na njegov uzvik drugovi se probudie, dotrae na palubu brika i utke promatrahu obalu koja se ocrtavala na nbz.orju. Hoe li ih primiti prijateljski ili e im biti kobna?
-  Gdje je Will Hallev? - zapita Glenarvan.
-  Ne znam, milorde - odgovori John Mangles.
-  A njegovi mornari?
-  Iezli kao i on.
-  Sigurno su pijani kao i on - doda Mac Nabbs.
-  Potraite ih!   -  ree  Glenarvan. -  Ne  moemo  ih "staviti na brodu.
Mulradv i Wilson sioe u pramani prostor, a nakon dvije minute se vratie. Prostor bijae prazan. Tada pretra-zic potpalublje i itav brik do dna kaljue. Nije bilo ni llallevja ni njegovih mornara.
-  to, zar nema nikoga? - zapita Glenarvan.
423
-  Da nisu pali u more? - doda Paganel.
-  Sve je mogue - odgovori John, koga taj nestanak zabrinu.
Zatim, potravi prema krmi, uzviknu:
-  K amcu!
Wilson i Mulradv potrae za njim, da spuste ajku u more. ajke nije bilo.
Peto poglavlje MORNARI PO NEVOLJI
Iskoristivi no, dok su spavali putnici, Will Hallev i njegova posada pobjegoe s jedinim amcem brika. U to se nije vie moglo sumnjati. Kapetan koji je po svojoj dunosti morao ostati zadnji na brodu, pobjegao je prvi s njega.
-  Hulje pobjegoe! - ree John Mangles. - Da, to bolje, milorde.  Tako smo  izbjegli  mnogim  neugodnim  dogaajima.
-  I ja tako mislim - odgovori Glenarvan. - Uostalom, na brodu ipak imamo jednog kapetana, Johne, a i mornara, ako ne vjetih, a ono barem odvanih, tvojih drugova. Zapovijedaj, a mi emo te sluati.
Major, Paganel, Robert, Wilson i Mulradv, pa ak i Olbi-nett zapljeskae rukama na Glenarvanove rijei, postrojie se na palubi i ekahu Johnove zapovijedi. .   - to emo sad? - zapita Glenarvan.
Mladi kapetan prijee pogledom puinu, pogleda nepotpuno jarbolje brika i ree poslije nekoliko trenutaka razmiljanja:
-1- Iz tog se poloaja, milorde, moemo izvui na dva naina: ili osloboditi brod i otploviti na puinu, ili se iskrcati na obalu pomou splavi, koju je lako sagraditi.
-  Ako se brod moe osloboditi, oslobodimo ga - odgovori Glenarvan. - Bilo bi najbolje, zar ne?
-  Bi, visosti, jer ako se i iskrcamo, to emo bez prijevoznih sredstava?
-  Izbjegavajmo  obalu!   -  doda  Paganel.  -  Treba  se uvati Novog Zelanda.
424
-  To vie, to nas je mnogo zanijelo - nastavi John - Hallevev nemar bacio nas je na jug, to je oigledno.  U podne12 u odrediti poloaj broda, pa ako smo, kao to mi-.lim, juno od Aucklanda, pokuat u s Macquarie poi put . H'vera du obale.
-  A oteenja na briku? - zapita lady Helena.
-  Ne vjerujem da su teka, gospoo - odgovori John Mangles. - Pramani u jarbol nadomjestiti privremenim l.nbolom koji u podii na pramcu.   Plovit   emo, dodue, polako, ali emo ploviti onamo, kamo elimo.   Ako bi po nesrei trup brika imao prodor1*, ili ako ga ne uzmognemo osloboditi, morat emo se s tim pomiriti, pa se iskrcati na obalu i nastaviti put kopnom do Aucklanda.
-  Pregledajmo,  dakle,  u  kakvu  se  stanju  nalazi  trup 11 roda, to je najvanije - predloi major.
Glenarvan, John i Mulradv otkrie grotlo i uoe u spremite. U njemu je bilo veoma loe sloeno oko dvije stotine iona stavljene koe. Nju su lako premjestili pomou kolo-lurnika, koji uvrstie na veleletu14, to je prolazio tono iznad grotla. John zapovjedi da se odmah izbaci dio bala u more da bi olakao brod.
Poslije tri sata naporna rada mogli su pregledati dno lirika. Na lijevom su se boku bila otvorila dva voja15 plati-i a u visini pojaanja na vodenoj crti16. Budui da je Mac-(znarie bila nagnuta na suprotni, desni bok, oteeni su vo-jcvi bili izvan vode. Voda prema tome nije mogla prodrijeti u brod. Osim toga VVilson odmah zabrtvi vojeve kuinom i pokri bakrenom ploom, koju briljivo zaavla.
Mjerenjem nisu nali ni dvije stope vode u kaljui. Si-saljkama je bilo dakle lako ispuljiti1' vodu i olakati brod.
Zatim pregledae vanjski trup broda. John ustanovi da nije mnogo nastradao prilikom nasukavanja. Po svoj prilici je jedan dio zatitne kobilice18 zadro u pijesak, ali moglo se i bez nje.
Poto je pregledao unutranjost broda, Wilson skoi u more i zaroni, da bi ustanovio, u kakvu poloaju lei na pliini.
Macquarie bijae okrenut pramcem prema sjeveru-sjeve-rozapadu. Nasukao se na pjeanom i muljevitom sprudu
, 425
pred naglom strminom. U mulj se zario donji dio statve i oko dvije treine kobilice. Stranji dio, sve do krmene statve, plivao je nad dubinom od nekih pet hvati. Krmilo, dakle, nije zadrlo u pijesak i moglo se slobodno okretati. John je smatrao da ga ne treba izdizati. To je bila velika prednost, jer se u sluaju potrebe mogao odmah njim posluiti.
U Tihom oceanu nema jakih plima i oseka. John je ipak raunao da e mu visoka voda podii Macguarie. Brik se bijae nasukao oko jedan sat prije visoke vode. Kako je opadao vodostaj za oseke, brod se sve vie naginjao na desni bok. U est sati ujutro, za niske vode, brod je bio najjae nagnut, pa im se uini beskorisnim poduprijeti ga uporama1". Tako su mogli sauvati krieve i ostale oblice, koje je John mislio upotrijebiti za gradnju pomonog jarbola na pramcu.
Ostalo im je da izvre sve pripreme za odsukivanje Mac-guarie. Teak ih je i dug ekao posao. Bijae oevidno da ne mogu sve pripremiti za visoku vodu od dvanaest i etvrt.1"" Ali e barem vidjeti, kako se dri brik, kad bude djelomino rastereen, a naie plima. Tek bi kod idue plime izvrili glavni pokuaj.
- Na posao! - zapovjedi John Mangles.
Njegovi mornari - mornari po nevolji - posluae zapovijed.
John prvo zapovjedi da se uberu sva jedra koja ostadoe razapeta. Major, Robert i Paganel popee se u veleko. Na njih je pazio Wilson. Velika bi konjaa, naduta od vjetra, smetala odsukivanju broda. Trebalo ju je ubrati, to nekako i uinie. Poslije uporna i za nevjeste ruke teka rada uvukoe sljemeni nastavak20 vele jarbola. U tom tekom radu najvie im je pomagao mladi Robert, jer bijae okretan kao maka i neustraiv kao "mali".
Tada je trebalo oboriti sidro, a moda i dva, iz krme broda u smjeru kobilice. Ma.cqua.rie je trebalo odsukati snanim povlaenjem konopa, koji e biti privreni na sidrima. To nije ni najmanje teak posao, kad se ima amac. Uzme se strujno sidro21 i obori na onom mjestu, koje smo unaprijed izabrali. Ali tu nije bilo amca, i trebalo ga je neim nadomjestiti.
426
Glenarvan je dosta dobro poznavao pomorstvo,   pa   je > shvatiti da su ti radovi potrebni. Da bi se odsukao jt.1 koji se nasukao za vrijeme niska vodostaja,   treba se btiluz.iti sidrom.
-  Ali kako emo bez amca? - zapita lord Johna.
-  Upotrijebit emo ostatke pramanog jarbola i praz-burad - odgovori mladi kapetan. - Posao e biti teak, emo ga ipak moi izvriti, jer Macquarie nema teka
ira. Kad ih oborimo, nadam se da e sve biti dobro, samo ne budu orala.22  
-  Dobro, nemojte gubiti vrijeme, Johne!
Sve pozvae na palubu, i mornare i putnike. Svaki se lati sla. Sjekirama presjekose oputu2^ koja je jo drala pram-li jarbol.   U svom padu deblo je jarbola puklo u visini 6nih  eljusti24,  tako  da je bilo  lako  skinuti  ko.  John ingles odredi da se od kone ploe izradi splav.   On   je kmjesti na praznu burad, tako da je mogla nositi sidra. Mnmjestie i vesalce,   kojim se moglo kormilariti.   Struja ,ekc imala bi je odnijeti tono iza krme brika, a kad sidra idu na dnu, bit e lako dovui se do broda po konopu.
Posao je bio napola gotov,  kad se sunce pribliilo meri-: i janu.
John Mangles ostavi Glenarvana, da nadzire posao, a im poe odreivati poloaj broda. Bilo je to veoma vano, icom, John je pronaao u Hallevjevoj kabini godinjak jt-zdarnice u Greenwichu i jedan sasvim zamazani sek-arit, ali se ipak mogao upotrijebiti za odreivanje poloaja. 'ii ga oisti i donese na palubu.
Ta sprava pomou svojih pominih zrcala, sputa sliku ina u trenutku podneva, to jest kad to nebesko tijelo da-ii doe na najviu toku svog dnevnog puta. Da bi se to izbilo, treba dakle ciljati dalekozorom na sekstantu u mor-ki obzor, u onu crtu, gdje se nebo sastaje s morem. Ali tu  upravo kopno pruilo kao neki golem poluotok prema lovoru i isprijeio se izmeu promatraa i morskog obzora, i>ii je promatranje postalo nemogue.
U  takvu sluaju, kad nema morskog obzora, uzima se umjetni obzor. To je obina plosnata posudica,  koja se naumi z.ivom pa se onda cilja u nju25. iva tvori posve vodo-1.1 vno zrcalo. John nije imao na brodu ive,  ali on se ipak
427
snae. Upotrijebio je bavu sa itkom paklinom, u kojoj se prilino dobro, kao u nekom zrcalu vidi slika Sunca.
Budui da se nalazio na zapadnoj obali Novog Zelanda, geografska mu je duina bila poznata. To je bila srea, jer je bez krondmetra ne bi mogao izraunati. Trebala mu je samo geografska irina, i on odlui da je odredi.
Pomou sekstanta izmjeri visinu Sunca nad obzorom. Izmjerio je visinu od 68"30'. Zenitna daljina Sunca bijae dakle 21"30', jer, kad se ta dva broja zbroje, daju 90 stupnjeva. Budui da je prema godinjaku toga dana, 3. veljae, deklinacija Sunca iznosila 16"30', i kad se toj vrijednosti deklinacije doda zenitna daljina od 2130', dobije se geografska irina od 38 stupnjeva26.
Prema tome, Macguarie se nalazila u poloaju: geografska duina 171"13', geografska irina 38", izuzevi neznatne pogreke zbog nesavrenosti sprave, to se moglo slobodno zanemariti27.
Na Johnstonovoj karti koju je Paganel kupio u Edenu, John Mangles ustanovi da se brodolom dogodio pred zaljevom Aotea, povie rta Cahua, na obalama pokrajine Auc-kland. Budui da se grad Auckland nalazi na trideset i sedmoj paraleli, Macguarie je zanijelo itav stupanj prema jugu. Trebalo je dakle ploviti jedan stupanj da bi doli do glavnoga grada Novog Zelanda.
-  Dakle - ree Glenarvan - treba prevaliti najvie dvadeset i pet milja. Nije to nita28.
-  to nije nita na moru, postaje mnogo i teko na kopnu - doda Paganel.
-  Stoga - potvrdi John Mangles - uradimo sve, to je u ljudskoj moi, da odsukamo Macguarie.
Poto odredie poloaj, nastavie radove. U dvanaest i etvrt more dostie najvii vodostaj. John ga nije mogao iskoristiti, jer jo nisu bila oborena sidra. Ali on je s dosta bojazni promatrao Macguarie. Hoe li zaploviti na valovima? Pitanje e se rijeiti za pet asaka.
ekahu. Zau se kripanje. Ako nije od podizanja, a ono je nastalo barem od drhtaja trupa. U Johnu se probudi nada za drugu plimu, ali brod se zapravo ne pomaknu.
Nastavie s radovima. U dva sata bijae gotova, splav. Na nju ukrcae strujno sidro, John i Wilson najprije svezae
428
jedan tegalj na krmu broda, a zatim se ukrcae na splav. Oseka ih odnese, i oni oborie sidro na pola kabela od broda na dubinu od dvadeset metara.
Sidro je dobro dralo, i splav se vrati na brod.
Ostalo je jo glavno sidro sa sohe. Spustie ga s dosta muke. Splav ponovo uini isto, i ubrzo je i drugo sidro oboreno iza prvog na trideset metara dubine.
Povlaei tegalj John i Wilson vratie se na Macguarie.
Paripinu29 i ue nametnue30 na vitlo i ekahu iduu visoku vodu, koja je trebala nastupiti u jedan sat poslije ponoi. Tada je bilo est sati naveer.
John Mangles pohvali svoje mornare, a Paganelu ree da bi s malo volje i s dobrim vladanjem mogao jednog dana postati i voa odjeljka.
Poto je pomogao pri raznim radovima, Olbinett se vratio u kuhinju. Spremio im je dobru veeru, da ih okrijepi ba kako treba, itava je posada imala izvrstan tek, i bio je potpuno zadovoljan. Svi osjetie da su im se vratile snage z.a dalje radove. Poslije objeda John Mangles izvri i zadnje mjere opreza da bi osigurao uspjeh rada. Pri odsukivanju broda ne smije se propustiti ni najmanja malenkost. esto itav rad propadne zbog malo zaboravljenog olakanja, i ko-bilica, koja se zarila u plitko dno, nee da izae iz svog pjeanog leita.
Da bi olakao brik, John Mangles dade baciti u more dobar dio robe, a ostatak bala, teke oblice, rezervne krieve i nekoliko tona ipaka od Ijevanog eljeza, koje su sluile kao gru, prenesoe na krmu, da bi njihovom teinom olakali odsukivanje pramane statve. Wilson i Mulradv dokotrljae i nekoliko bavica, koje napunie vodom, da bi izdigli kljun brika.
Izbijala je pono, kad su i zadnji radovi dovreni. Posada je bila posve iscrpljena, nezgodna stvar ba u trenutku, kad je trebalo dati sve od sebe, da bi se vitlalo vitlo. To navede John Manglesa na novu odluku.
U tom se trenutku vjetar stiavao. Vjetar je stvarao po morskoj povrini tek sitne udljive nabore. Promatrajui obzorje, John opazi da bi vjetar mogao skrenuti od jugo-zapada prema sjeveroistoku. Mornar se nee nikad preva-
429
riti u osobitom rasporedu i u boji oblaka, Wilson i Mulrady slagahu se s kapetanovim miljenjem.
John Mangles priopi svoja opaanja Glenarvanu i predloi mu da odsukivanje odgode za sutranji dan.
- Evo zbog ega - ree John. - Ponajprije, veoma smo umorni, a sve su nam snage potrebne, da bismo mogli osloboditi brod. Zatim, ako ga oslobodimo, kako emo ga provesti kroz opasne grebene po mrkloj noi. Osim toga ima jo jedan razlog, koji me nagoni da ekamo, ini mi se da bi nam i vjetar mogao pomoi, a ja bih ga htio iskoristiti. Htio bih da i on potisne staru olupinu, dok je more bude podizalo. Ako se ne varam, sutra e vjetar zapuhati sa sjeverozapada. Razapet emo tako jedra na velejarbolu, da nam budu zaguena31, pa e nam i ona pomoi odsukati brik.
Taj je razlog i odluio. I najnestrpljiviji na brodu, Gle-narvan i Paganel, popustie, te odsukavanje odgodie za sutranji dan. No proe dobro. Postavie i strau da pazi osobito na oborena sidra.
Dan svanu. Johnova se predvianja ispunie. Puhao je vjetar sa sjevero-sjeverozapada, kome je jaina i porasla. Koristan je to dodatak snage. Posada se okupi. Robert, Wil-son i Mulradv na velejarbolu, major, Glenarvan i Paganel na palubi pripremahu vrv, da bi u pravom trenutku mogli razapeti jedra. Kri velekonjae digoe do koloture. Vele-njaa i velekonjaa bijahu stegnute samo ubraljama32.
Bilo je devet sati ujutro. Do visoke vode trebalo je jo etiri sata. Ni ti im sati ne prooe uzalud. John ih iskoristi za podizanje pomonog jarbola na pramcu brika, kojim bi nadomjestio pramani jarbol. Tako bi se mogao udaljiti iz opasnog podruja, im brod zapluta33. Radnici zapee novim snagama i jo prije podneva privrstile prveni kri na jarbol. Lady Helena i Mary Grant bijahu im takoer od koristi. One su privrenom uzicom vezale na sljemeni kri rezervno jedro. Bile su sretne to i one mogu neto pridonijeti opem dobru. Kad uredie ovu opremu, Macguarie dodue nije postala nita elegantnija, ali je zato ipak mogla ploviti, uz uvjet da se ne udaljuje od obale.
More je, meutim, raslo. Morska se povrina izdizala u malim pjenuavim valiima. Vrhovi grebena, na kojima se
430
lome valovi, postepeno su se gubili kao morske ivotinje, kad zaronjavaju u tekuu sredinu, u kojoj ive. Primicae se as velikog pokuaja. ivci im se prenapee od grozniave nestrpljivosti. Nitko nita nije govorio. Svi su pogledi bili uprti u Johna. ekali su njegovu zapovijed. John Mangles, nagnut preko krmenog zrcala, promatrao je plimu. Nemirnim je pogledom provjerio paripinu i konop. Oba ueta bijahu napeta i vrsto nategnuta. U jedan sat more dostie najvii vodostaj. Bijae tono trenutak visoke vode, to jest ono vrijeme, kad voda vie ne raste, ali jo ne pada. Trebalo je pokuati bez oklijevanja. Razapee velenjau i vele-konjau. Oba jedra sakrie jarbol pod pritiskom vjetra.
-  Na vitlo! - uzviknu John.
Vitlo je imalo ruice kao vatrogasna trcaljka34. Na ruice, kojima se okree sprava, objesie se s jedne strane Glenarvan, Mulradv i Robert, a s druge strane Paganel, major i Olbinett. U isto vrijeme John i Wilson okretahu palce na bubnjevima i tako pomagahu svojim drugovima.
-  Odvano! Odvano! - uzvikivao je mladi kapetan - i slono!
Paripina i konop nategoe-se uslijed snana'vitlanja vitla. Sidra su dobro drala i nisu orala. Trebalo je brzo uspjeti. Visoka voda traje samo nekoliko asaka. Razina e ubrzo opet pasti. Udvostruie snage. Vjetar je snano puhao i zaguio jedra, pritisnuvi ih na jarbol. Osjetie nekoliko drhtaja u trupu, inilo im se kao da e se brik sad na odsukati. Moda bi trebala jo samo jedna miica, pa da se iupa \L pjeanog spruda.
-  Heleno! Mary! - uzviknu Glenarvan.
Obje ene dooe pomoi svojim drugovima. Zau se posljednji klepet zupca na zadrau35.
Ali to je bilo sve. Brik se ne mae. Pokuaj je propao. Ve je zapoela i oseka. Bijae oigledno da ni uz pomo vjetra i mora slaba posada ne moe odsukati broda.
431
esto poglavlje
U NJEMU SE O LJUDODERSTVU RASPRAVLJA TEORETSKI
Propao je prvi nain, kojim bi se spasili, a koji je pokuao John Mangles. Trebalo je odmah, bez oklijevanja, traiti pomo, u drugom. Bijae oigledno da Ma.cqua.rie ne mogu odsiikati i da im ne preostaje drugo nego napustiti brod. Bilo bi nerazborito i ludo ekati na brodu neizvjesnu pomo. Macguarie bi more razlupalo prije, nego bi doao kakav brod, koji bi sudbina poslala. Prva oluja ili i samo malo uzburkanije more koje bi ustalasali vjetrovi s puine, gurnuli bi je na pliinu, raskomadali i raznijeli ostatke. John se htio domoi kopna prije neizbjeive propasti.
On predloi da sagrade splav koja bi bila toliko vrsta, da moe prenijeti na novozelandsko kopno sve putnike i dovoljnu koliinu hrane.
Nije bilo vremena za raspravljanje, trebalo je raditi. Radovi su odmah zapoeli i dobro su napredovali, dok ih ne prekinu no.
Oko osam sati naveer, poslije veere, dok su se lady Helena i Mary Grant odmarale na svojim posteljama u kuici, Paganel je raspravljao sa svojim prijateljima o ozbiljnim pitanjima etajui po palubi. Robert ih nije htio ostaviti. To je hrabro dijete sve paljivo slualo, uvijek je bilo spremno uiniti kakvu uslugu ili se rtvovati u kakvu opasnom pothvatu.
Paganel je pitao Johna Manglesa, da li bi splav mogla putnike prevesti du obale do Aucklanda, umjesto da ih is-krca na kopno. John odgovori da se tako slabim sredstvom ne moe ploviti.
-  Ali, to to ne moemo splavlju - zapita Paganel - bismo li mogli brodskim amcem?
-  Da, za nevolju - odgovori John Mangles - uz uvjet, da se danju plovi, a nou stoji na sidru.
-  Dakle, one hulje, koje su nas ostavile... 432
l
-  Ah! oni - odgovori John Mangles - oni su bili pijani,, i  po onakvoj  tami, bojim se, da su svoju podlost platili glavom.
-  Pravo im budi! - nastavi Paganel.  -  Ali   ne   valja ni za nas, jer bi nam taj anlac bio dobro doao;
-  to ete,  Paganele? - ree  Glenarvan. -  Splav  e nas prevesti na kopno.
-  A ja sam ba to htio izbjei - uzvrati geograf.
-  Zar putovanje od najvie dvadeset milja moe zapla-iti ljude, naviknute na napor, poslije svega onog, to smo preivjeli u pampama i u Australiji?
-  Dragi prijatelji - odgovori Paganel - ne sumnjam ni u vau hrabrost ni u odvanost naih drugarica.   Dvadeset milja! To bi bila sitnica u svakoj drugoj zemlji samo ne u Novom Zelandu.  Valjda ne mislite da sam maloduan. Ja sam vas prvi naveo da prijeemo i Ameriku i Australiju. Ali vas ovdje ne bih savjetovao da uemo u podlu zemlju.
-  I to je bolje nego ostati i ekati sigurnu srnrt na nasukanom brodu - ree John Mangles.
-  ega se imamo toliko plaiti na Novom Zelandu?  - zapita Glenarvan.
-  Divljaka - odgovori Paganel.
-  Divljaka? - uzvrati Glenarvan. - Zar im ne moemo* umai, ako idemo du obale.   Uostalom, to moe napadaj nekolicine bijednika da zabrinjuje deset Evropljana, koji su dobro naoruani i odluni da se brane.
-  Ne mislim ja na pojedince - odgovori Paganel od-mahnuvi glavom. - Novozelanani ive u plemenima.  Ona su strana, bore se protiv engleske vlasti, protiv osvajaa, koje esto i pobijede, ali uvijek pojedu!
-  Ljudoderi! - uzviknu Robert. - Ljudoderi! Zatim ga zaue, kako ape dva imena:
-  Sestra! Gospoa Helena!
-  Ne boj se,   drago dijete - odgovori Glenarvan da bi ga umirio. - Na prijatelj Paganel pretjeruje.
-  Ne pretjerujem ni najmanje  -  nastavi   Paganel.   - Robert je dokazao da je pravi ovjek:   ja ga smatram ovjekom i zato mu ne krijem istinu. Novozelanani su najsu-roviji, da ne kaem najprodrljiviji ljudoderi.   Oni pojedu sve to mogu zubima zahvatiti. Rat je za njih samo lov na
28   Djeca kapetana Granta
433
ukusnu divlja, to se zove ovjek, a moramo priznati da je to i jedini logini rat. Evropljani ubijaju neprijatelje pa ih pokopaju. Divljaci ubijaju svoje neprijatelje, pa ih pojedu, i, kao to je to lijepo rekao moj zemljak Toussenel, nije toliko zlo ispei neprijatelja, kad je mrtav, koliko ubiti ga, kad on ne eli umrijeti.
-  Paganele - prekinu ga major - ima tu dosta gradiva za raspravljanje,  ali  sad  mu nije vrijeme.  Bilo logino ili ne bilo pojesti ovjeka, mi svakako neemo da nas pojedu. Ali kako to, da kranstvo nije unitilo Ijudoderske obiaje.
-  Zar mislite, da su svi Novozelanani krani? - odgovori Paganel. - Tek  mali  broj,  pa   su  i  misionari  jo uvijek dosta esto rtve tih nemani.   Prole godine ubie preasnog Walknera na strahovito okrutan nain.  Maori ga objesie.  Njihove mu ene iskopae oi. Ispie mu krv i po-jedoe mozak.  I to se umorstvo dogodilo 1864. u Opotikiju, na nekoliko milja  od  Aucklanda,   tako   rei  naoigled  engleskih vlasti. Dragi prijatelji,   tek se vjekovima moe promijeniti ud ljudske rase.  to su Maori bili, to e jo dugo ostati.   itava je njihova povijest ispisana krvlju.  Koliko li su pobili i poderali mornara, poevi od Tasmanovih pa sve do pomoraca s Hawesa! Nije im tek bijelo meso otvorilo tek. Jo davno prije dolaska Evropljana Zelanani su zasiivali prodrljivost ubojstvima.   Mnogo je putnika ivjelo meu njima, koji su prisustvovali Ijudoderskim gozbama, gdje su vidjeli, kako sudionici takve gozbe gore od poude  da okuse takvo fino jelo, kao to je meso ene ili djeteta.
-  Uh! - ree major -  da  nisu  sve  te  prie  potekle veinom iz mate putnika? Mnogi vole priati,  kako  su  se vratili iz pogibeljne zemlje i iz trbuha ljudodera!
-  Priznajem da ima i pretjerivanja - odgovori Paganel. - Ali to opisuju i vjerodostojni ljudi, misionari Ken-dall i Marsden, kapetan Dillon, d'Urville, Laplace   i   mnogi drugi, a ja vjerujem njihovim rijeima, moram im vjerovati. Novozelanani su po naravi okrutni. Kad im umru poglavice, oni  prinose  kao   rtvu  ljude.   Oni vjeruju da tim rtvama umiruju bijes  pokojnika,  koji bi  se inae  mogao oboriti na ive, a u isto vrijeme daju mu sluge za ivot na dru-
gom svijetu. Ali budui da te sluge oni pojedu, moe se s pravom misliti da je pobuda tome vie eludac nego praznovjerje.
-  Ja ipak vjerujem - ree John Mangles - da praznovjerje ima svoju ulogu u Ijudoderstvu. Zato, ako promijene vjeru, promijenit e im se i obiaji.
-  Da, Johne, prijatelju! - odgovori Paganel.  - Vi ste naeli krupno pitanje o podrijetlu Ijudoderstva.   Goni   li vjera ili glad te ljude da se meusobno prodiru? Rasprava je u ovom trenutku u najmanju ruku besmislena. Jo nije rijeeno pitanje, zato postoji Ijudoderstvp, ali ono postoji, a to je ozbiljna stvar,  i na nju moramo ozbiljno misliti iz mnogo razloga.
Paganel je imao pravo. Ljudoderstvo je u Novom Zelandu postala kronina pojava, isto kao na otocima Fidi ili u Torresovu prolazu. Praznovjerje ima svakako velikog utjecaja na odvratne obiaje, a ljudoderi postoje i zato, to ima vremena, kad je divlja rijetka, a glad velika. Divljaci su poeli jesti ljudsko meso, da bi zadovoljili prohtjeve nezasitne prodrljivosti. Kasnije su sveenici potvrdili i posvetili uasne obiaje. Objed posta obred, i to je sve.
Uostalom, u oima Maora posve je prirodno, da jedni jedu druge. Misionari su ih esto ispitivali o Ijudoderstvu. Pitali su ih zato jedu svoju brau. Poglavice su im na to odgovorile da riba jede ribu, da psi jedu ljude, a ljudi pse, te da se psi meusobno jedu. U rodoslovlju njihovih bogova ak postoji legenda da jedan bog jede drugog. Mogu li pri takvim primjerima odoljeti napasti da pojedu sebi slinog?
tovie, Zelanani vjeruju, kad se podere mrtav neprijatelj, da se time uniti njegov duh. Tako se naslauje njegova dua, snaga i sposobnost, koje su zatvorene u mozgu. Zbog toga se taj dio ovjeka nudi na gozbama kao osobito i najbolje jelo.
Paganel je, meutim, opravdano tvrdio da Zelanane nagoni na Ijudodertvo putenost, a osobito jo i potreba, i to ne samo divljake iz Oceanije nego i divljake iz Evrope.
434
435
-  Da - doda geograf - Ijudoderstvo je dugo vremena vladalo kod prea i najciviliziranijih naroda i, nemojte   mi to uzeti kao osobnu uvredu, kod kota osobito.
-  Doista? - zapita Mac Nabbs.
-  Da, majore! - nastavi Paganel. - Kad budete proitali neka mjesta od svetog Jeronima o Atticolima kotske, vidjet ete, to treba da mislite o vaim precima! Ne moramo poi u pretpovijesno doba, nego u doba kraljice Elizabete: u vrijeme, kad je Shakespeare smiljao svog Shvlocka, kotski razbojnik Sawney Bean bijae pogubljen zbog Ijudoderstva. A koji ga je osjeaj naveo da jede ljudsko meso? Zar vjera? Ne, glad.
-  Glad? - zapita John Mangles.
-  Glad! - odgovori Paganel. - A osobito ona potreba mesodera da obnove svoje meso i svoju krv duikom iz ivotinjskih tvari.   Dobro je potpomoi rad plua gomoljastim i krobnim biljkama. Ali tko hoe da bude jak i ivahan, mora jesti hranu, koja stvara miije. Dokle god Maori ne  postanu  lanovi  vegetarijanskog  drutva,   oni  e  jesti meso, i to ljudsko.
-  A zato ne ivotinjske? - zapita Glenarvan.
-  Jer nemaju ivotinja - odgovori Paganel. - To treba uzeti u obzir,   i ne zato,   da bi ih 'opravdali, nego da bi razjasnili  njihove  Ijudoderske  obiaje.   U  negostoljubivoj zemlji sisavci su rijetki, pa ak i ptice.   Stoga su se Maori odavna hranili ljudskim mesom.   Ima ak i "doba, kad se jede ljudsko meso", kao to u civiliziranim krajevima ima doba lova.   Onda nastaje veliko klanje, to jest veliki ratovi, i na pobjednikov se stol iznose itava plemena.
-  Prema tome - ree Glenarvan - vi mislite, Paganele, da e Ijudoderstva nestati tek onog dana, kad na novozelandskim panjacima bude dosta ovaca, volova i svinja.
-  Tako je, dragi lorde, ali ipak treba jo mnogo godina, dok se Maori odviknu od zelandskog mesa koje oni vole vie nego ikakvo drugo. Sinovi e jo dugo voljeti ono, to su im voljeli oevi.   Ako im je vjerovati, ljudsko meso ima okus svinjetine, samo s jaim mirisom.  Bijelo meso manje im se svia, jer bijelci mijeaju u hranu sol, a to im daje neki osobit okus, koji sladokusci ne vole.
436
-  Ba su .izbirljivi! - ree major.  -  Pa bilo bijelo ili crno, kako oni .jedu to meso, prijesno ili peeno?
-  Oh! A to vam je do toga, gospodine Mac Nabbse? - uzviknu Robert.
-  Kako, to mi je do toga, djeae?! - odgovori ozbiljno major. - Ako bih ikad morao zavriti ivot pod zubima ljudodera, bilo bi mi milije, da me ispeku.
-  Zato?
-  Zato, to bih bio'siguran da me nee'derati iva!
-  Dobro, majore! - umijea se Paganel.  -   Samo   da vas nee pei iva!
-  Znam samo to - odgovori major - da za takav izbor ne bih dao ni prebite pare.
-  Ma to bilo, Mac Nabbse,   znajte,   ako vam to moe biti ugodno da Novozelanani jedu samo kuhano ili suho meso.   To su ljudi navikli na dobro i dobro se razumiju u kuhinju. Ali to se mene tie,  neprijatna mi je ve i sama pomisao, da bi me mogli pojesti! Zavriti u elucu kakvog divljaka, uf.
-  Napokon, iz svega toga - ree John Mangles - proizlazi da im ne smijemo pasti u ake. Nadajmo se da e   i kranstvo jednog dana unititi te uasne obiaje.
-  Nadajmo se - odgovori Paganel. - Ali, vjerujte mi, divljak, koji je okusio ljudsko meso, teko e ga se odrei. Sudite po ovim dvjema injenicama.
-  Da ujemo te injenice, Paganele - ree Glenarvan.
-  Prvu iznosi Ljetopis isusovakog reda u Brazilu.   Jednog dana sretne neki portugalski misionar veoma bolesnu staru enu. Imala je. samo jo koji dan poivjeti.   Isusovac je uputi u kranske istine,   koje ona primi bez prigovora. Poslije duevne okrepe on pomisli i na tjelesnu hranu i ponudi  svojoj   pokajnici  neke  evropske  poslastice.   -   "Ah", ree starica "eludac mi ne podnosi nikakve hrane.   Samo neto bih htjela okusiti, ali to mi, na alost, ovdje ne moe nitko pribaviti." - "A to je to"? zapita isusovac. - "Ah, moj sinko! Ruka malog djeteta da mi je! ini mi se da bih joj sve kotice slatko oglodala!"
-  Je li mogue? To znai da je dobra? - zapita Robert.
-  Na to e ti odgovoriti moja druga pria - nastavi Paganel. - Neki misionar korio je jednom nekog Ijudode-
437
ra zbog toga uasnog obiaja, koji je protiv svih bojih zakona, da se ne smije jesti ljudsko meso. "A ono, osim toga, mora da je i loe", doda on. - "Ah, oe!" odgovori divljak, gledajui poudno u misionara. "Recite, da bog to zabranjuje. Ali nemojte rei da je loe! Da ste samo jednom okusili...!"
U
Sedmo poglavlje
NJEMU  NAPOKON PRISTADOE  NA ZEMLJU KOJOJ BI TREBALO DA UMAKNU
Nisu se mogle osporiti injenice koje im je iznio Paganel. Nije se moglo posumnjati ni u okrutnost Novozelanana. Opasno je, dakle, bilo iskrcati se na kopno. Ali da je ta opasnost bila i stotinu puta vea, morali su se s njom uhvatiti ukotac. Nema oklijevanja izmeu dvije opasnosti: jedne, koja je neizbjeiva, i druge, koja je vjerojatna.
to se tie mogunosti, da bi ih prihvatio kakav brod, zdrav razum na to nije mogao ni pomisliti. Macguarie nije bila na putu onih brodova koji prilaze novozelandskoj obali. Oni plove ili neto sjevernije u Auckland ili neto junije u New Plvmouth. A brik se nasukao tono izmeu te dvije toke, na pustom dijelu obale otoka Ika-Na-Maoui. Ta je obala loa, opasna i slabo posjeena. Brodovi joj nastoje umai, pa ako ih vjetar na nju i nanese, trude se da se to prije udalje.
-  Kad emo krenuti? - zapita Glenarvan.
-  Sutra ujutro, u deset sati - odgovori John Mangles. - Tada e poeti plima pa e nas ponijeti prema kopnu.
Sutradan, 5. veljae u osam sati, dovrie gradnju splavi. John se sav predao gradnji tog plovnog sredstva. Pramani ko, koji je sluio za prijenos i obaranje sidara, nije mogao prevesti putnike i hranu. Trebalo im je vrsto prijevozno sredstvo, kojim bi se moglo upravljati, i koje bi moglo izdrati more na putu od devet milja. Samo se od jarbolja mogla dobiti potrebna graa za gradnju splavi.
Wilson i Mulradv dadoe se na posao. Presjekoe oputu u visini oglava3" velejedra, zatim sasjekoe velejarbol kod
grla. On se srui preko desne ograde i zdrobi je. Macguarie osta gola kao neki ponton37.
Deblo, koni nastavak i vrni nastavak prepilie i rasta-vie. Ve su plivali glavni dijelovi splavi. Spojie ih s ostacima pramanog jarbola i sve oblice svezae zajedno. John se pobrinu da se u praznine izmeu oblica umetne pola tuceta praznih baava, koje su morale splav izdii iz vode.
Na vrsto spojenu prvu podlogu Wilson postavi neku vrstu reetkasta poda koji je izradio od podnonih reetaka.38 Sad su se valovi mogli prelijevati preko splavi, ali se voda nije mogla na njoj zadrati, i putnici nisu morali biti u vlazi. Osim toga, posude za vodu, koje su bile vrsto vezane, stvarahu kao neki kruni tit koji je titio palubu od velikih valova.
Videi da tog jutra pue povoljan vjetar, John dade namjestiti usred splavi sljemeni kri kao jarbol. Pripeli su ga priponama i namjestili na nj pomono jedro. Na stranjem kraju privrstie veliko veslo sa irokim perom, kojim bi se mogla splav upravljati, ako bi joj vjetar dao dovoljnu brzinu.
Takva splav, sagraena to se moglo bolje, mogla je izdrati udarce valova. Ali hoe li se njom moi upravljati, hoe li moi doi do obale, ako vjetar skrene? To je bilo pitanje! U devet sati poee na nju krcati.
Najprije ukrcae hrane u dovoljnoj koliini, da bi im potrajala do Aucklanda, jer se nije moglo raunati s proizvodima neplodne zemlje.
Olbinett im iz svog skladita izvadi neto konzervirana mesa, to je ostalo od onih namirnica, koje kupie za put na Macquariji. Bijae dodue malo toga. Stoga su se morali zadovoljiti prostom brodskom hranom, mornarskim dvopekom osrednje kakvoe i dvjema bavicama slane ribe. Kuhar se stidio zbog toga.
Sve namirnice zatvorie u nepropusne sanduke koji su bili i nepromoivi za morsku vodu, spustie ih na splav i privrstie vezaljkama uz petu pomonog jarbola. Na sigurno i suho mjesto smjestie i vreu s orujem i municijom. Putnici su sreom bili dobro naoruani karabinima i revolverima.
438
439
Isto tako ukrcae i jedno strujno sidro, koje je John mislio upotrijebiti u sluaju, da ne uzmogne stii do obale za vrijeme, koliko traje jedna plima, te da bi morao sidriti na otvorenom moru pred obalom.
U deset sati poe se osjeati plima. Puhao je povjetarac sa sjeverozapada. Povrinom mora valjali su se valovi mrtvog mora.
-  Jesmo li spremni? - zapita John Mangles.
-  Sve je spremno, kapetane -- odgovori Wilson.
-  Ukrcajmo se! - povika John.
Lady Helena i Mary Grant sioe po gruboj jakovljici89 i smjestie se pokraj jarbola na sanducima s namirnicama, a njihovi drugovi posjedae oko njih. Wilson dohvati kormilo. John stade uz ubralje jedra, a Mulradv presijee vez40, koji je drao splav uz bok brika.
Razapee jedro, i splav poe ploviti prema kopnu, gonjena i vjetrom i plimom.
Do obale je bilo devet milja. Tu bi osrednju daljinu prevalio amac s dobrim veslima za tri sata. Splavi e trebati mnogo vie. Ako se vjetar odri, moda e stii do obale u toku jedne plime. Ali ako se vjetar stia, oseka bi je vratila, pa bi trebalo sidriti i ekati novu plimu. Ozbiljna je to bila stvar, na koju je John Mangles neprestano mislio.
On se ipak nadao da e uspjeti. Vjetar je jaao. Budui da je plima poela u deset sati, trebalo bi do obale stii za tri sata, inae bi morali ili sidriti ili bi ih oseka odnijela na puinu.
Poetak prijelaza tekao je sretno. Postepeno su iezavale crne glave grebena i uti pijesak prudova pod valovima i razinom vode, koja je rasla uslijed plime. Grebenima, koji su uronili u vodu, trebalo se uklanjati s najveom panjom i krajnjom vjetinom. Teko je bilo upravljati tim plovnim sredstvom, koje vrlo slabo slua kormilo, a veoma je sklono skretanju.
U podne bijae jo pet milja do obale. Vedro im je nebo olakavalo da razlikuje glavne oblike zemljita. Na sjeveroistoku dizala se planina od osam stotina i pedeset metara. udnovati su joj bili obrisi koji su se ocrtavali na obzorju;
440
naliila je ha profil majmunske glave, koja se krevelji, s iz-vrnutim zatiljkom. To je bila Pirongia, koja se, prema karti, nalazila tono na trideset osmoj paraleli.
U dvanaest i pol Paganel upozori da su ve svi grebeni nestali pod vodom,  koja je i dalje rasla.
-  Osim jednoga - pripomenu lady Helena.
-  Kojega, gospoo? - zapita Paganel.
-  Onoga tamo! - odgovori lady Helena pokazujui na neku crnu toku, milju ispred njih.
-  Doista - potvrdi Paganel. - Nastojmo mu zapamtiti poloaj, da ne bismo naili na nj, jer e ga plima doskora pokriti.
-  On je tono prema sjevernom uglu planine - ree John Mangles. - Wilsone,   gledaj   da   proemo   s   vanjske, strane.
-  Da, kapetane - prihvati mornar, naslonivi se svom teinom na krmeno veslo.
Za pola sata prevalie pola milje, ali - udnovata stvar!  - crna toka jo je uvijek virila iz vode.
John ju je paljivo promatrao i, da bi je bolje vidio, pozajmi Paganelov dalekozor.
-  Nije to greben - ree John poslije kratka promatranja. - To je nekakav predmet, to pliva pa se die i sputa na valovima.
-  Da nije kakav komad s jarbola Macguarije? - zapita lady Helena.
-  ekajte! - 

kliknu John Mangles. 
- Razaznajem ga, to je amac!
-  amac s brika? - zapita Glenarvan.
-  Da, milorde. Carnac s brika, izvrnut, s kobilicom gore!
-  Nesretnici! - uzviknu lady Helena. - Poginuli su!
-  Da, gospoo - odgovori John Mangles - i morali su poginuti, jer su usred tih grebena, po uzburkanom motu  i onako tamnoj noi poli u sigurnu smrt.
-.Neka im se bog smiluje! - apne Mary Grant.
Nekoliko su asaka putnici utjeli. Gledali su kako im se krhki amac pribliava; Izvrnuo se po svoj prilici na etiri milje od obale, i sigurno se nije nitko spasio od onih, koji su bili u njemu.
-  amac nam moe dobro doi - ree Glenarvan.
441
-  Tako je - odgovori John Mangles. - Okreni prema njemu, Wilsone!
Splav promijeni smjer, ali vjetar malo-pomalo presta puhati, i do amca stigoe tek za dva sata.
Mulradv, koji stajae sprijeda, odbi udarac, i prevrnuti se amac nae uz bok splavi.
-  Prazan ?- zapita John Mangles.
-  Da, kapetane - odgovori mornar - amac je prazan, a vojevi41 su mu otvoreni. Ne moe nam posluiti.
-  Zar ne moemo nita s njim? - zapita Mac Nabbs.
-  Nita - odgovori John Mangles. - Podrtina,   dobra samo da se naloi na vatru.
-  teta - ree Paganel - jer smo amcem mogli doi u Auckland.
j- Treba se pomiriti s tim, gospodine Paganele - doda John Mangles. - Uostalom, na tako nemirnu moru volim nau splav nego krhki amac. Dovoljan mu je i slab udarac, pa da ga smrvi. Prema tome, milorde, tu vie nemamo to raditi.
-  Kako hoe, Johne - pristade Glenarvan.
-  Naprijed, Wilsone! - naredi mladi kapetan. - Ravno k obali!
Trebalo je da plima potraje po prilici jedan sat. Mogli su jo prevaliti dvije milje. Ali tada vjetar sasvim presta, i inilo se kao da e zapuhati s kopna. Splav osta nepomina. Ubrzo ak poe ploviti prema puini noena osekom. John nije mogao ni za trenutak oklijevati.
-  Obori sidro! - zapovjedi kapetan.
Mulradv, koji se ve bio pripremio za tu zapovijed, obori sidro u dubinu od deset metara. Splav je prela jo etiri metra na konopu, koji jako nategnu. Spustie pomono jedro i uinie sve, to je bilo potrebno za dui boravak.
Doista, idua je plima imala naii tek poslije devet sati naveer, a kako John nije htio ploviti nou, usidrio se, da bi tu ostao do pet sati ujutro. Kopno se vidjelo na manje od tri milje.
Povrinom su se valjali dosta veliki valovi; inilo se, kao da se neprekidno kreu prema obali. Kad je Glenarvan uo
l
11 a e na splavi provesti itavu no,   zapita Johna, zato ne iskoriste gibanje valova da se priblie obali.
-  Visosti - odgovori mladi kapetan - to vam se samo priinja zbog optike varke.    Iako   se   ini   da   napreduju, valovi se ne miu s mjesta.  To je samo gibanje vodenih estica i nita vie. Bacite komadi drveta na valove pa ete vidjeti da stoje na mjestu,  sve  dok  ne  nastupi  oseka.  Ne ostaje nam dakle drugo nego da se strpimo.
-  I da veeramo - nadoda major.
Olbinett izvue iz jednog sanduka nekoliko komada suha mesa i desetak dvopeka. Kuhar se crvenio od stida, to svojim gospodarima mora dati tako mrav obrok. Ali svi ga rado primie, ak i putnice, kojima grubo ljuljanje nije ba otvaralo tek. Splav se doista grubo tresla razbijajui valove i trzajui sidreni konop. Bijae veoma zamorno. Splav se neprekidno valjala na kratkim i udljivim valovima i trzala je, kao da je udarala o vrh kakva podvodnog grebena. Ponekad se inilo, kao da je doista udarila. Ue je jako radilo12, i John je morao svako pola sata isputati po jedan hvat, da bi obnovio onaj dio, koji se najvie gulio. Bez te mjere opreza sigurno bi bilo puklo, a splav bi, preputena sama sebi, odlutala na puinu.
Johnovu su bojazan svi dobro shvatili. Bilo da pukne konop, bilo da se otkvai sidro, u oba bi se sluaja nali u opasnosti. .
Sputala se no. Ve se sunev kotur poeo gubiti iza obzorja, crven kao krv i produljen uslijed refrakcije. Posljednje su pruge u vodi na zapadu blistale i treperile kao rastopljeno srebro. S te strane bijae sve samo nebo i voda osim jedne jedine toke, koja se jasno ocrtavala, a to je bio trup Mac-guarije, koja je stajala nepomino na pliini.
Kratak sumrak uspori za nekoliko trenutaka sputanje mraka, i kopno, koje zatvarae istono i sjeverno obzorje, utonu u no.
Strana li poloaja za brodolomce, na uskoj splavi, koju je zahvatila tama! Neki utonue u drijeme pun strave, sklon tekim snovima, drugi ne mogae ni oka sklopiti. Zora ih zatee slomljene od nonih muka.
442
443
S plimom vjetar duhnu s puine. Bijae est sati ujutro. Trebalo se pouriti. John izvri sve pripreme za odlazak. Zapovjedi da se digne sidro. Ali lopate sidra bijahu duboko zakopane u pijesku uslijed trzanja konopa. Sidro se nije moglo iupati bez vitla, pa ak ni s koloturnikom, to ga je namjestio Wilson.
Pola sata izgubie u uzaludnim pokuajima. U nestrpljivosti da to prije krene, John dade presjei konop i ostavi sidro. Time se odrekao svake mogunosti, da u sluaju hitne nude sidri, ako ga plima ne dovede do kopna. Ali on nije htio vie gubiti, vremena. Udarac sjekire preda splav volji vjetra, kome pomagae struja od dva vora.
Razapee jedro. Lagano ih je zanosilo prema kopnu, koje se slijevalo u sivkastu masu na pozadini, osvijetljenoj od sunca u raanju. Vjeto su se klonili grebena i oplovljava-li ih. Ali pod nesigurnim povjetarcem s puine, splav kao da se i nije pribliavala kopnu. Koliko li je trebalo muke, da se prie Novom Zelandu, na kojem je bilo tako opasno pristati!
U devet sati bijahu udaljeni od kopna manje od jedne milje. Obala bijae veoma strma i puna grebena. Trebalo je nai pogodno mjesto za iskrcavanje. Vjetar postepeno jenjae, dok ne presta sasvim. Mlohavo jedro lupae o jarbol i drmae ga. John naredi da ga uberu. Sad je samo plima nosila splav prema obali, ali se vie nije moglo njome upravljati, a i goleme morske travurine usporavahu brzinu.
U deset sati John ustanovi da se ne miu s mjesta. Na tri kabela od obale? Bez sidra, kojim bi se usidrili!
Zar da ga oseka opet odnese na puinu! Stisnutih aka, uznemirena srca, John je s bijesom gledao na nepristupanu zemlju.
Sreom - doista sreom ovaj put! - udarie. Splav se zaustavi. Nasukala se pri visokoj vodi na pjeani prud pedeset metara pred obalom.
Glenarvan, Robert, Wilson i Mulradv skoie u more. Splav svezae konopom za oblinje stijene. Putnice prene-soe s ruke na ruku na obalu, a da nisu smoile ni jedan jedini nabor na svojim haljinama. Ubrzo stupie svi s orujem i namirnicama na opasne obale Novog Zelanda.
444
Osmo poglavlje SADANJOST ZEMLJE GDJE SE NALAZE
Glenarvan bi bio rado poao obalom u Auckland, ne gubei ni sata vremena. Ali jo jod rana jutra nebo se bijae prevuklo tamnim oblacima, a oko jedanaest sati para se pretvorila u gustu kiu. Zbog toga nisu mogli krenuti na put, ve moradoe potraiti kakav zaklon.
Wilson otkri ba u pravi as spilju, koju je more izdubio u bazaltnim stijenama obale. Putnici se sklonie u nju s orujem i namirnicama. U njoj je bilo veoma mnogo suhe morske trave koju su nekad izbacili morski valovi. Posluila in\ je kao prirodna postelja, po kojoj se razmjestie. Na ulazu u spilju nagomilae nekoliko komada drveta, zapalie ih, i svi se po miloj volji osuie.
John se nadao da e kia to krae trajati, to bude jaa. Ali ne bi tako. Protekoe sati bez ikakve promjene na nebu. Oko podne vjetar pojaa" i oluja se jo vie razbjesni. Ali to se moglo uraditi? Bilo bi upravo ludo prkositi bez kola takvoj oluji. Uostalom, do Aucklanda im je trebalo jo samo nekoliko dana, pa ni zakanjenje od dvanaest sati nije moglo nanijeti tetu ekspediciji, osim ako bi se pojavili domoroci.
Za vrijeme prisilnog odmora zapodjee razgovor o ratu koji se tada vodio na Novom Zelandu. Ali da bi se razumjela i bolje ocijenila ozbiljnost, u kojoj su se nali brodolomci s Macquarije, treba poznavati povijest borbe koja je bjesnjela na otoku Ika-Na-Maoui.
Mnogi su evropski brodovi posjeivali Novi Zeland poslije dolaska, Abela Tasmana u Cookov prolaz, to jest od 16. prosinca 1642, ali Novozelanani ostadoe slobodni sa svojim nezavisnim otocima. Nijedna evropska sila nije ni pomislila da se domogne otoja, koje gospoduje morima Tihog oceana. Jedino su misionari, koji se udomie na raznim mjestima, donosili u nove krajeve blagodati kranske civilizacije. Meutim, ipak su neki od njih, osobito angli-kanci, pripremali zelandske poglavice da sagnu iju pod i-ngleski jaram. Te poglavice, vjeto zavedene, potpisae pismo, upueno kraljici Viktoriji, u kome mole za njezinu za-
445
titu. Ali oni bistrijeg pogleda naslutie, koliko je glup taj korak, i jedan od njih, poto je na pismo stavio aru svog tetoviranja, izgovori ove proroanske rijei: "Izgubili smo svoju zemlju, odsada ona vie nije naa; uskoro e je tuin osvojiti, a mi emo postati roblje."
I doista, 29. sijenja 1840. stie u Zaljev Otoka na sjeveru Ika-Na-Maouija korveta" Herald. Kapetan broda Hobson iskrca se u selo Korora-Reka. Stanovnike pozvae da dou na opi skup u protestantsku crkvu. Tu im proitae ovlasti koje je engleska kraljica dala kapetanu Hobsonu.
Druge godine, 5. sijenja, engleski predstavnik pozva k sebi glavne zelandske poglavice u selo Paiju. Kapetan Hobson pokua da ih pridobije, da se pokore, govorei im da je kraljica poslala vojsku i brodove, da ih zatiti, da im prava ostaju zajamena, a sloboda netaknuta. Ipak, njihova zemlja mora pripasti kraljici Viktoriji, kojoj su je duni prodati.
Veina poglavica odbi zatitu," smatrajui da je odvie skupa. Ali obeanje i darovi uinie vie kod tih divljih stvorova nego krupne rijei kapetana Hobsona, te zauzee bi potvreno. to se, meutim, dogodilo od te godine 1840. do dana, kad je Duncan otplovio iz zaljeva rijeke Clyde? ' Nita, to ne bi znao Jacques Paganel, nita, to on ne bi bio spreman ispripovjediti svojim drugovima.
- Gospoo - odgovori on na pitanje lady Helene - ope-tovat u vam ono, to sam ve rekao: da su Novozelanani hrabar narod, koji, poto je za trenutak popustio, sada brani svoju zemlju stopu po stopu od engleskog osvajanja. Maorska su plemena ureena kao nekadanji klanovi u kotskoj. To su isto tako velike porodice, koje priznaju poglavicu, a on opet zahtijeva od njih puno potovanje. Ljudi te rase ponosni su i hrabri. Jedni su veliki s glatkom kosom, slini Maltea-nima ili bagdadskim idovima i duevno su razvijeniji; drugi su manji, zdepasti i slini mulatima; ali svi su snani, ponosni i ratoborni. Imali su jednog slavnog vou, po imenu Hihi, pravi Vercingetorix44. Nee se zauditi, ako rat s Englezima na podruju Ika-Na-Maoui potraje itavu vjenost, jer tu ivi glasovito pleme VVaikato, koje William Thompson potie na obranu zemlje.
446
-  Zar Englezi ne dre glavne toke na Novom Zelandu?
-  zapita John Mangles.
-  Dre, bez sumnje, dragi Johne! - odgovori Paganel.
- Od vremena, kad je preuzeo vlast kapetan Hobson, koji je kasnije  postao   guverner  otoka,  osnovao  je  postepeno  od 1840-1862.   devet   naseobina   na  najprikladnijim   mjestima. One se razvie u devet pokrajina, i to etiri na sjevernom otoku: Auckland, Taranaki, VVellington i Hawke's Bay, i pet na junom, a to su pokrajine Nelson, Malborough, Canter-bury, Otago i Southland. 30 lipnja 1864. ukupno je bilo sto osamdeset tisua trista etrdeset i est stanovnika. Trgovaki i drugi vani gradovi nicahu na sve strane. Kad stignemo u Auckland, morat ete se bez suzdravanja diviti poloaju tog jttnog Korinta, koji se die na uskoj prevlaci, ispruenoj kao kakav most na Tihom oceanu, i sad ve ima dvanaest tisua  stanovnika".  Na zapadu  New Plymouth,  na istoku Ahuhiri, na jugu Wellington: sve su to napredni i prometni gradovi. Na otoku Tawai-Pounamou neete se moi odluiti, biste li izabrali Nelson, pravi Montpellier antipoda, cvjetnjak Novog Zelanda, ili Picton na Cookovu tjesnacu, Christchurch, Invercagill ili Dunedin u bogatoj  pokrajini Otago, gdje se stjeu svi traioci zlata iz cijelog svijeta. I znajte, ne radi se tu moda o skupini od nekoliko koliba ili o skupu divljih obitelji, nego doista o pravim gradovima s lukama, katedralama, bankama, dokovima, botanikim vrtovima, prirodoslovnim muzejima, drutvima za aklimatizaciju, novinama, bolnicama, dobrotvornim zavodima, filozofskim institutima, slo-bodno-zidarskim  loama,  klubovima,  pjevakim  drutvima, kazalitima, ^palaama za meunarodne izlobe, ni vie ni manje nego u Londonu ili Parizu! I ako me pamenje nije iznevjerilo, ba ove godine!865, moda ba u trenutku, dok vam  ovo  govorim,  izlau  se  industrijski  proizvodi  itavog svijeta u zemlji ljudodera!
-  to!  Zar unato ratu s  domorocima? - upita lady Helena.
-  Engleze, gospoo, ne tare mnogo briga za rat! - odgovori Paganel. - Oni se tuku i izlau u isto vrijeme. To njima ne smeta. Oni ak grade i eljeznike pruge pod puanim mecima Novozelanana. U pokrajini Auckland pruga Drury i
447
pruga Mere-Mere vode preko glavnih pobunjenikih poloaja. Kladio bih se da radnici pucaju sa svojih lokomotiva.
-  Pa kako je sada s tim beskonanim ratom? - zapita John Mangles.
-  Eto, ve je proteklo punih est mjeseci, otkako smo otili iz Evrope - odgovori Paganel. - Ne mogu stoga znati, to se dogodilo od naeg odlaska, osim neto malo, to sam proitao u novinama u Marvborougu i Seymouru, dok smo putovali kroz Australiju. U to su se doba vodile jake borbe na otoku Ika-Na-Maouiju.
-  A kad je poeo rat? - zapita Mary Grant.
-  Valjda hoete rei "kad je ponovno zapoeo",   draga gospoice - odgovori Paganel. - Jer prva je pobuna izbila 1845. Krajem 1863, pa jo i mnogo prije, spremahu se Maori zbaciti engleski jaram. Narodna domorodaka stranka povela je ivu propagandu da bi izabrala jednog mabrskog poglavicu. Ona je htjela starog Potataua uiniti kraljem, a od njegova sela, koje lei izmeu rijeke Waikato i Waipa, prijestolnicu nove kraljevine. Taj Potatau bijae samo starac, vie tvrdoglav nego smion, ali je imao odvana i razborita ministra, potomka iz plemena onih Ngatihahua, koji su nastavali auck-landsku prevlaku prije tuinske okupacije. Ministar se zvao William Thompson, i on je postao dua rata za nezavisnost. On je vjeto organizirao maorske ete. Prema njegovim sa-" vjetima poglavica Taranakija prikupi oko jedne zajednike ideje dotad podijeljena plemena. Drugi poglavica iz Waikata utemelji "Land League", pravi savez za narodnu dobrobit, kome bijae cilj sprijeiti domoroce, da ne prodaju zemlju engleskoj vladi. Prireivali su bankete, koji su, kao i u civiliziranim zemljama, uvod u revoluciju. Engleske novine poee isticati znakove koji uznemiruju, pa se ozbiljno zabrinu i vlada zbog rada "zemaljske lige". Ukratko, duhovi se uzne-mirie, mina samo da ne prsne. Trebala je samo jo iskra ili, bolje rekavi, sukob dvaju interesa, pa da rat bukne.
-  A taj sukob ...? - zapita Glenarvan.
-  Izbio je 1860 - odgovori Paganel - u pokrajini Ta-ranaki na jugozapadnoj obali otoka Ika-Na-Maoui. Neki je domorodac imao est stotina jutara u blizini New Plvmoutha. On ih proda engleskoj vladi. Ali kad dooe mjernici da izmjere prodano zemljite, poglavica Kingi se usprotivi, a u
448
mjesecu oujku podie na tih est stotina spornih jutara obrambeni poloaj s visokom ogradom. Poslije nekoliko dana utvrdu osvoji pukovnik Gold na elu svojih trupa, i tog dana pue prva puka narodnog ustanka.
-  Ima li mnogo Maora? - zapita John Mangles.
-  Maorsko je stanovnitvo mnogo opalo u toku ovog sto-I jeca - odgovori geograf. - Cook je procijenio 1769. da ih ima oko etiri stotine tisua. Popis stanovnitva, koji se izvrio 1845, Protectorat indigene smanjio ih je na sto i devet lisua.  Civilizatorski  pokolji,  bolesti  i  rakija  desetkovahu ih; ali na oba otoka ima jo devedeset tisua domorodaca, od kojih je trideset tisua ratnika koji e jo dugo drati u ahu evropske trupe.
-- Je li pobuna imala do sada uspjeha? - zapita lady Helena.
-  Imala je, gospoo. I sami su se Englezi esto divili hrabrosti Novozelanana. Oni vode gerilski rat, izazivaju arkanja, obaraju se na male odrede i pljakaju imanja kolonistima. General Cameron nije se mogao snai u takvu ratu, u kome je trebalo tui svaki grm. 1863. poslije duge i krvave borbe, Maori su zauzeli veliki utvreni poloaj na gornjem Waikatu, na rubu vijenca strmih breuljaka sa tri obrambene linije. Proroci pozivahu itav maorski narod na obranu zemlje i obeavahu da e "pakeke", to jest bijelci biti izgnani. Pod zapovjednitvom generala Camerona bijae tri tisue ljudi, i otkad je kapetan Sprent divljaki umoren, nisu vie tedjeli ivot nijednom maorskom zarobljeniku. Bile su se krvave bitke. Neke su trajale i po dvanaest sati, a da Maori nisu odstupali   pred  evropskim  topovima.  Jezgru  domorodake vojske sainjavalo, je okrutno pleme Waikata, kojim je zapovijedao VVilliam Thompson. Taj je domorodaki general u poetku predvodio dvije tisue i pet stotina ratnika, dok ih je kasnije imao osam tisua. U pomo mu priskoie podanici dvojice stranih poglavica, Shongija i Hekija. I ene su u lom svetom ratu primile na sebe dio najteih poslova. Ali tko ima pravo, nema uvijek bolje oruje. Poslije krvavih borba generalu Cameronu poe za rukom osvojiti pokrajinu Waika-to, praznu zemlju bez stanovnitva, jer su se Maori razbjegli na sve strane. U tim borbama bijae i junakih podviga. U
29   Djeca kapetana Granta
449
tvravi Orakan bijae opkoljeno etiri stotine Maora. Opsjedalo ih je tisuu Engleza pod zapovjednitvom brigadnog generala Caeya. Iako su ostali bez hrane i bez vode, nisu se htjeli predati. Ali se jednog dana usred podneva, probie kroz desetkovanu 40. pukovniju i spasie u movarama.
-  A je li se poslije osvojenja podruja Waikato svrio krvavi rat? - zapita John Mangles.
-  Nije, dragi prijatelju - odgovori Paganel. - Englezi su odluili da napadnu pokrajinu Taranaki i da opsjednu Ma-taitawu, tvravu Williama Thompsona. Ali je nee osvojiti bez velikih rtava. Ba prije odlaska iz Pariza uo sam da su guverner i general prihvatili predaju plemena Taranga i da su mu ostavili tri etvrtine zemlje. Govorilo se takoer da se i glavni voa pobune William Thompson sprema na predaju, ali australske novine nisu potvrdile te vijesti, ba naprotiv. Prema tome je vjerojatno da se ba sada sprema otpor novom snagom.
-  Prema vaem miljenju, Paganele - ree Glenarvan - borbe se dakle vode u pokrajinama Taranaki i Auckland.
-  Mislim da je tako.
-  Ba u  ovoj  pokrajini,  gdje  smo  doivjeli brodolom Macgiiarije?
-  Ba u ovoj! Na kopno smo stupili nekoliko milja iznad luke Kawhia, gdje po svoj prilici jo lepra maorska narodna zastava.
-  Onda je najpametnije da krenemo put sjevera - ree Glenarvan.
-  Svakako je najpametnije - odgovori Paganel. - Ze-lanani   su  bijesni  na  Evropljane,  a  osobito  na  Engleze. Dakle, pazimo da im ne padnemo u ake!
-  Moda emo se sresti s kojim odredom evropskih trupa? - ree lady Helena. - To bi bila srea.
-  Moda, gospoo - odgovori geograf. - Ali ne vjerujem. Osamljene se jedinice ne kreu rado u kraju, gdje svaki grm, najslabija ikara moda krije vjeta strijelca. Stoga i ne raunam na kakvu patrolu 40. pukovnije. Ali na zapadnoj obali koje emo se mi drati, ima nekoliko naseobina. Moi emo moda putovati u skokovima od jedne do druge sve do Aucklanda. Mislim ak da emo naii na put, kojim je proao Hochstetter, kad je putovao du otoka Waikata.
450
-  Je li to neki otkriva, gospodine Paganele? - zapita Robert Grant.
-  Da, dragi djeae, lan znanstvene ekspedicije koja je bila ukrcana na australskoj fregati Novara za vrijeme njezina putovanja oko svijeta 1858.
-  Gospodine Paganele - nastavi Robert, kome zasjae oi pri pomisli na velike geografske ekspedicije - ima li i Novi Zeland slavnih otkrivaa, kao to su bili Burke i Stuart u Australiji?
-  Bilo ih je nekoliko, dragi djeae;  tako:  doktor Ho-oker,  profesor  Brizard,  prirodoslovac  Dieffenbach  i  Julius Haast; ali mada su neki od njih platili glavom svoju pustolovnu strast, ipak su manje slavni od australskih i afrikih otkrivaa.
-  A znate li i njihovu povijest? - zapita mladi Grant.
-  Vraga, djeae, vidim da bi htio znati sve, to znam i ja, zato u ti rei.
-  Hvala, gospodine Paganele, sluam vas.
-  I mi takoer, i mi vas svi sluamo - pripomenu lady Helena. - Nije danas prvi put, to e nas loe vrijeme prisiliti da neto nauimo. Govorite za sve nas, gospodine Paganele.
-  Samo zapovijedajte, gospoo - odvrati geograf. - Ali moja pria nee biti duga. Nema u njoj onih hrabrih istraivaa koji su se uhvatili ukotac s australskim Minotaurom. Novi Zeland je premalena zemlja, a da bi se mogla oduprijeti ovjekovu istraivanju, Stoga moji junaci nisu putnici u pravom smislu te rijei, nego obini turisti, rtve prozainih nesretnih sluajeva.
-  A kako se zovu? - zapita Mary Grant.
-  Mjernik Wictombe i Charlton Rowitt, isti koji je naao Burkeove ostatke u onoj glasovitoj ekspediciji, o kojoj sam vam priao, dok smo se odmarali na obali Wimerre. Wit-combe i Howitt, svaki je vodio po dvije ekspedicije na otoku Tawai-Ponamou. Obojica krenue iz Christchurca prvih mjeseci godine 1863, da bi otkrili neke prijelaze preko planina MU sjeveru pokrajine Canterbury. Howitt je preao planinski lanac na sjevernom rubu pokrajine i ulogorio se kod jezera Hrunner. Witcombe je naprotiv naao u dolini Rakaije prolaz koji je dopirao istono od planine Tyndall. Witcomb je imao
451

sa sobom druga, Jacoba 

Loupera, koji je objavio u Lyttelton Timesu opis putovanja i katastrofe. Koliko se sjeam, oba su  istraivaa bila  22. travnja  na  podnoju  ledenjaka,  iz kojeg izvire Rakaia. Popee se na vrh traei nove prolaze. Sutradan se Witcombe i Louper, iscrpljeni od zime i umora, ulogorie na debelu snijegu tisuu i trista metara nad morem. Sedam su dana lutali po planinama i dubokim dolinama, u kojima su okomite stijene zatvarale sve izlaze, esto nisu imali ni vatre, a katkada ni hrane. eer im se pretvorio u sirup, dvopek u kau, odijela i pokrivai bijahu im skroz mokri od kie, a kukci ih izujedae. Za vrijeme dugih putovanja prelazili su po tri milje, a za kratkih odmicahu tek po dvije stotine metara na dan. Napokon, 29. travnja naioe na jednu maorsku kolibicu, a u vrtu naoe nekoliko pregrti krumpira. To je bio zadnji zajedniki objed obojice drugova. Naveer izbie na maorsku obalu blizu ua Taramakaua. Trebalo je prijei na njegovu desnu obalu, da bi mogli nastaviti put na sjever prema rijeci Grey. Taramakau je irok i dubok. Poslije jednog sata traenja Louper nae dva oteena amca; popravi ih to je mogao bolje, i sveza jedan za drugi. Oba se putnika ukrcae predveer. Ali samo to su stigli do sredine rijeke, oba se amca napunie vodom. Witcom-be skoi u vodu i vrati se na lijevu obalu plivajui. Jacob Louper, koji nije znao plivati, osta uz amac i vrsto se prihvati za nj. To ga je i spasilo, ali ne bez potekoa. Struja odnese nesretnika u more sve do grebena. Prvi ga val zaroni do dna mora. Drugi ga izbaci na povrinu. Tresnuo je o stijene. Zatekla ga je najcrnja no. Kia je pljutala kao iz kabla. Nekoliko ga je sati more tako bacalo, raskrvavljena i oteena od morske vode. Napokon amac udari o kopno i izbaci one-svijetena brodolomca na obalu. Sutradan u zoru odvue se do nekog izvora i opazi da ga je matica odnijela za jednu milju dalje od onog mjesta, gdje su htjeli prijei rijeku. Ustade, poe obalom i uskoro nae nesretnog Witcombea, kome se glava i trup arili u mulj. Bio je mrtav. Louper iskopa rukama raku i zakopa mrtvog druga. Poslije dva dana primile ga, polumrtva od gladi, gostoljubivi Maori - ima ih i takvih - 14. svibnja doe do jezera Brunner, u logor Charl-tona Howitta, koji e est sedmica kasnije poginuti isto kao i nesretni Witcombe.
452
-  Da - ree John Mangles - ini se, kao da se katastrofe povezuju jedna za drugu i kao da neka kob udruuje istraivae meusobno, a kad se ta veza prekine, oni  svi pogibaju.
-  Imate pravo, prijatelju Johne - odgovori Paganel. - l ja sam to sam esto opazio. Kakvim je to zakonom solidarnosti Howitt podlegao pod gotovo istim okolnostima? Tko to z.na! Upravitelj dravnih radova Wyde uzeo je Charlona Ho-vvitta, da mu obiljei ptigodan put za konje od ravnice Huru-nui do ua Taramakaua. Otputovao je 1. sijenja 1863. sa pet ljudi pratnje. Svoj je zadatak rijeio s izvanrednom sposobnou. 
Probio je put dug etrdeset milja do one toke, Kdje se Taramakau ne moe prijei. Zatim se vrati u Christ-church i unato zimi koja bijae na pragu, zamoli da moe nastaviti svoje radove. Wyde pristade. Howitt otputova, da opskrbi hranom svoj logor, kako bi u njemu proveo zimu. U to je vrijeme prihvatio Jacoba Loupera. Howitt poe iz logora sa svoja dva druga, Robertom Littlom i Henrijem Mul-lisom, 27. lipnja. Prijeoe jezero Brunner. Odonda ih vie nikad nisu vidjeli. Njihov slabi amac naoe nasukan na obali pun vode. Traili su ih devet tjedana, ali uzalud. Bijae oigledno da su se nesretnici utopili u jezeru, jer nisu znali plivati.
-  A zato ne bi mogli biti i ivi i zdravi kod kojeg ze-landskog plemena? - upita lady Helena. - Moe se barem posumnjati o njihovoj smrti.
-  Na alost, ne moe gospoo - odgovori Paganel - jer se ni do kolovoza 1864, godinu dana poslije katastrofe, nisu vratili. A kad se netko u Novom Zelandu za godinu dana ne vrati - promrmlja tiho - onda je  nepovratno izgubljen!
Deveto poglavlje TRIDESET MILJA PREMA SJEVERU
Lord Glenarvan dade znak za polazak 7. veljae u est uti ujutro. Kia je u noi prestala. Nebo je bilo puno malih sivih oblaka, koja su na tri milje iznad tla zaustavljali sun-
453
ane zrake. Umjerena je toplina doputala da se moe putovati i preko dana.
Paganel bijae izmjerio na karti daljinu izmeu rta Cahua i Aucklanda: iznosila je osamdeset milja. Mogla se prijei za osam dana, raunajui po deset milja za dvadeset i etiri sata. Njemu se uini da je bolje poi prema selu Ngarna-vahia, gdjeno se sastaju rijeke Waikato i Waipa, a nalazi se trideset milja daleko, nego da idu uz vijugavu morsku obalu. Tuda prolazi Overland Mail Track, cesta koja bi se slobodno mogla nazvati stazom. Po njoj mogu prolaziti kola, i ona presijeca veliki dio otoka, i to od Napiera na zaljevu Haw-kes do Aucklanda. Tada bi bilo lako doi u Duruy i odmoriti se u izvrsnom svratitu koje osobito preporuuje prirodoslovac Hochstetter.
Svaki je putnik nosio svoj dio ivea, te poee obilaziti obale zaljeva Aotea. Iz opreza nisu se udaljavali jedan od drugog i s nabijenim su karabinima u ruci instinktivno motrili valovitu ravnicu prema istoku. Paganel je drao u ruci izvrsnu kartu te je utvrivao sa zadovoljstvom umjetnika tonost i najmanjih pojedinosti.
Dobar je dio dana eta gazila po pijesku koji se sastojao od ostataka koljki i kostiju sipa, pomijeanih s velikim dijelom eljeznog peroksida i protoksida. Kad bi se tlu pribliio magnet, uas bi se naikao svijetlim kristalima.
Po obali, koju je zapljuskivala plima, skakale su od radosti morske ivotinje, koje nisu ni pomiljale na bijeg. Vidjeli su se tuljani s okruglim'glavama, irokim zabaenim elom i izrazitim oima. Njuke su im bile blage, ak i umiljate. Lako je razumjeti da je pria, uljepavajui te stanovnike valova na svoj nain, stvorila od njih sirene zavodnice, iako im je glas zapravo samo neskladno roktanje. Tih ivotinja ima mnogo na obalama Novog Zelanda i njima uvelike trguju. Love ih radi ulja i krzna.
Meu njima se pokazae tri do etiri morska slona, siv-kastoplave boje, duga est pa i do deset metara. Golemi perajari lijeno su se opruili po debelim poteljama od ori-jakih resina pa dizali svoju ukoenu surlu i smijeno pomicali krute ekinje dugih i zasukanih brkova, koji su se priinjali kao neki kovrast izvojac, ili kao brk kakva kicoa.
454
Robert se zabavljao promatrajui zanimljiv svijet, kadli odjednom uzviknu:
-  Gle! Tuljani jedu ljunak!
I doista, veina je ivotinja gutala kamenie na obali s lakomom prodrljivou.
-  Gle vraga!  Tako je! - potvrdi Paganel. - Ne n^oe se poricati:  ivotinje pasu obalsko kamenje.
-  udna hrana - ree Robert - i teko probavljiva.
-  Ti perajari, dragi djeae, ne gutaju ljunak kao hranu, nego zato, da se opterete balastom. To im je sredstvo, kojim poveavaju svoju specifinu teinu, da bi lake zaronili u morsku dubinu. Kad se ponovo vrate na kopno, oni ga naprosto izbljuju. Vidjet e, kako e sad zaroniti u valove.
Uskoro se pet-est tako optereenih tuljana doista dovue tekom mukom do obale i zaroni u vodu. Ali Glenarvan nije mogao gubiti dragocjeno vrijeme pa ekati, dok se tuljani vrate i povrate svoj balast. Na veliku Paganelovu alost nastavie prekinuti put.
U deset sati zaustavie se radi objeda na podnoju bazalt-nih grebena, koji bijahu poredani uz more kao keltski dol-meni*. Na jednom grebenu naoe veoma mnogo mekuaca kamenica. Te kamenice su bile malene i dosta neugodna okusa. Ali Paganel savjetova Olbinettu, da ih ispee na eravici. Kad ih je tako spremio, morao je za vrijeme itava ruka donositi jednu hrpu za drugom.
Po svrenu objedu nastavie obilaziti obalu zaljeva. 
Na i7,rezuckanim hridinama, po vrhovima strme morske obale sjatio se itav svijet morskih ptica: zrakoplovnih bluna, galebova i golemih albatrosa, koji stajahu nepomino na vrhovima iljastih stijena. 
Do etiri sata poslije podne prevalie deset milja bez muke i bez napora. Putnice su zaeljele da se put nastavi sve do noi. U tom je trenutku trebalo promijeniti smjer. Trebalo je najprije obii neke planine, koje su se ve pojavile na sjeveru, a zatim je valjalo ui u dolinu Waipe.
Zemljite im se izdaleka inilo kao niz prostranih livada, koje su se protezale unedogled i obeavale lagodnu etnju. Ali kad su doli na rub zelenih polja, putnici se razoa-
* Kamena   ploa   na   etiri   goleme   kamene   noge   -   stari   grubi   spomenik Kolskih sveenika. Dolmeni (keltski: toulmeni) nalaze se u Britaniji.
455
rase. Umjesto panjaka pruao se ibljak s malim bijelim cvjetovima pomijean s visokom gustom paprati, koja veoma dobro uspijeva na novozelandskom tlu. Trebalo je kriti put kroz to drvenasto iblje. Ipak u osam sati obioe prve grebene lanca Hakahihoata i odmah podigoe logor.
Poto su preli etrnaest milja, imali su pravo da misle i na odmor. Uostalom, kako nisu imali ni kola ni atora, po-namjestie se za spavanje ispod velianstvenih araukarija. Pokrivaa su imali dosta, pa su mogli lako spremati postelju. Glenarvan poduze najstroe mjere opreza za no. On je s drugovima odluio da dobro naoruani dre strau po dvojica sve do jutra. Nisu uope loili vatre. Vatrene brane korisne su protiv divljih zvijeri, ali na Novom Zelandu nema ni tigrova, ni lavova, ni medvjeda, ni drugih krvolonih ivotinja. Novozelanani ih dodue u svemu zamjenjuju. Zato bi vatra mogla samo privui dvonone jaguare.
Ukratko, no provedoe dobro, unato buhama pjeara-ma ili, kako ih domoroci zovu "ngamu", iji je ubod veoma neugodan i jedne drske obitelji takora, koji su svojski gri-skali vree s namirnicama.
Sutradan, 8. veljae, Paganel se probudi raspoloeniji i ve se nekako bio priuio na tu zemlju. Maori, kojih se bojao, nisu se pojavili, ak se nije ni u snu sjetio ljudodera. On to sa zadovoljstvom ree Glenarvanu.
-  Nadam se - doda Paganel - da e se ova mala etnja svriti bez neugodnosti. Veeras emo stii do mjesta, gdje se sastaju rijeke Waipa i Waikato, a kad to mjesto prijeemo, na aucklandskoj se cesti ne moramo vie bojati susreta s domorocima.
-  Koliko - zapita Glenarvan - imamo jo puta do ua Waipa i Waikato?
-  Petnaest   milja,   gotovo   onoliko,   koliko   smo   preli . juer.
-  Bojim se da emo dobrano zakasniti, ako nam ovi beskrajni ibljaci budu i dalje zakravali put.
-  Neemo - odgovori Paganel - ii emo obalom Wa-ipe, a tamo nema nikakvih smetnja, ve je to naprotiv udoban put.
-  Onda krenimo! - odlui Glenarvan, koji opazi da su se putnice ve spremile za put.
456
Prvo vrijeme tog dana ibljak je jo zadravao kretanje. Kuda su prolazili putnici, ne bi proli ni konji ni kola. Nisu prema tome mogli mnogo aliti za svojim australskim kolima. Sve dok kolni putovi ne presijeku biljne gutare, moi e .Novim Zelandom prolaziti samo pjeaci. Paprati nebrojenih vrsta sudjeluju s istom upornou u obrani zemlje kao i Maori. (
Mala je eta prola ravnicu, iz koje se diu breuljci Ha-karihoata, s tisuu potekoa. Ali jo prije podneva stie na obalu Waipe i bez muke poe put sjevera strmom obalom rijeke.
Naoe se u krasnoj dolini, koja bijae ispresijecana malim potocima s bistrom, svjeom vodom, koji su radosno tekli kroz grmlje. Prema botaniaru Hookeru na Novom Zelandu ima, koliko je dosad izbrojeno, vie od dvije tisue vrsta bilja, a vie od pet stotina od njih ne raste nigdje drugdje. Cvijee je rijetko i s malo boja, i gotovo uope nema jednogodinjeg bilja; meutim, zemlja obiluje papratima, travama i titarkama.
Iz tamnog zelenila pred njima dizalo se nekoliko stabala metrosiderosa, iz porodice mra s grimiznim cvjetovima, pa araukarije, tu je s uspravno stisnutim granama i neka vrst empresa, "rimu", koji nije nita manje alostan od evropskih roaka. Sva su stabla bila zarasla u paprati svih vrsta.
Izmeu grana drvea i po vrcima grmova leprahu i avrljahu kakadukalice, zelene "kakariki" ruogrle papige s crvenom prugom na gui, "taupo" (crvenouhe papige) s lijepim crvenim zaliscima i jo neka, velika kao patka, ria perja sa sjajnim bojama ispod krila koju prirodopisci zovu gorska papiga.
Majoru i Robertu uspjelo je, ne udaljujui se od svojih drugova da ubiju nekoliko ljuka i jarebica, koje su se krile po niskoj staroj umi ravnice. Da bi utedio na vremenu, Olbinett ih je sve onako u hodu operuao.
Paganel opet, manje osjetljiv na hranjive osobine divljai, z.clio je uhvatiti kakvu pticu koja ivi samo na Novom Zelandu. Radoznalost uenjaka uutka u njemu glad putnika. Ako ga pamenje nije prevarilo, on se sjeao nekih neobinih ptica, koje se na domorodakom jeziku zovu "tui"; katkada ih zovu i "porugljivci", jer se uvijek kese, a ponekad opet
457
"popovi", jer na svom crnom perju poput popovske mantije imaju bijeli posuvratak.
-  Taj  se - priao je Paganel majoru - toliko ugoji preko zime da se razboli. Tada uope ne moe letjeti. Onda kljunom raspori sam sebi grudi, da se rijei sala i tako postane laki. Zar vam se to ne ini udnovato - Nabbse?
-  Toliko udnovato - odgovori major - da ne vjerujem ni slova od te prie.
A Paganel nije. mogao, na svoju veliku alost, uhvatiti nijedan primjerak te ptice, da bi pokazao nevjerniku majoru krvave oiljke po njezinim grudima.
Meutim, bijae sretniji s drugom neobinom ivotinjom, koju gone ljudi, make i psi, pa je pobjegla u puste krajeve, gdje kao da iezava u zelandskoj fauni. Njukajui kao pravo njukalo, Robert je naao u jednom gnijezdu od isprepletena korijena jedan par nekih kokoaka bez krila i bez repa, sa etiri nona prsta, dugim ljukinim kljunom i bijelim perjem po itavu tijelu, udnovate ivotinje doimaju se kao neki prijelazi izmeu ptica i sisavaca.
To je zelandski kivikavac ili, kako ga prirodoslovci zovu, Apterix australis koji se jednako rado hrani liinkama, kukcima, crvima i zrnatom hranom. Ta ptica ivi samo na Novom Zelandu. Jedva su je mogli privii u nekim zoolokim vrtovima u Evropi. Njezin oblik koji se ini, kao da je nedovren, i smijeni pokreti oduvijek su privlaili panju putnika. Akademija znanosti naroito je naloila Dumontu d'Ur-villeu da sa svog velikog istraivakog putovanja po Oceaniji s brodovima Astrolabe i elee donese jedan primjerak neobine ptice. Ali ni uza sve nagrade, koje je obeao domorocima, nije mogao pribaviti nijednog ivog kivikavca.
Presretan zbog nalaska, Paganel sveza zajedno obje ptice i ponese ih, u namjeri da ih pokloni parikom zoolokom vrtu, i ve je u misHma na najljepoj krletki u vrtu itao naslov Dar gospodina Jacquesa Paganela, Lakovjerni geograf!
Mala je eta, meutim, bez zamaranja hodala obalom niz rijeku Waipu. Predjel bijae posve pust, nigdje ni traga domorocima, nigdje staze koja bi odavala prisutnost ovjeka u ravnicama. Rijeka je tekla izmeu visokog grmlja ili se prelijevala preko dugoljastih sprudova. Pogledom su mogli ta-
458
da lutati do breuljaka koji zatvarahu dolinu s istone strane. Neobinim oblikom i obrisom, koji se gubio u varljivim maglama, naliili su na gorostasne ivotinje, dostojne pretpotopnih vremena. ovjek bi rekao da gleda itavo stado golemih kitova koji su se iznenada okamenili. Mete oblika otkrivao je vulkanski karakter tla. Novi Zeland je doista nedavni proizvod plutonske djelatnosti. On se jo i sada ne-prestanojizdie iz vode. Neke su se toke izdigle jedan metar u posljednjih dvadeset godina. Vatra jo uvijek bukti u njegovoj utrobi, trese'ga i gri i suklja na mnogim mjestima kroz grla gejzira i kratere vulkana.
Do etiri sata poslije podne prevalie putnici radosno devet milja. Prema karti, koju je Paganel neprekidno prouavao, imali su jo pet milja do stjecita Waipe i Waikata. Tuda prolazi aucklandska cesta. Tu se htjedoe ulogoriti i prenoiti. Pedeset milja, koliko im je jo ostalo do glavnog grada, mogli su prijei za dva do tri dana, ili pak najvie za osam sati, kad bi Glenarvan sreo potanska kola, koja dvaput na mjesec saobraaju izmeu Aucklanda i Hawkesa.
-  Tako emo morati prenoiti jo jednu no pod vedrim nebom - ree Glenarvan.
-  Da - odgovori Paganel - ali nadam se, posljednji put.
-  To bolje, jer je to teka kunja za lady Helenu i Mary Grant.
-  Ali one je podnose i ne tue se - doda John Mangles. - Ali, ako se ne varam, vi ste govorili, gospodine Paganele, o nekom selu izmeu stjecita rijeka.
-  Da - odgovori geograf - evo ga, na Johnstonovoj je karti oznaeno. Dvije milje ispod sjecita lei Ngarnavahi-ja.
-  Pa, zar ne bismo mogli u njemu prenoiti? Lady Helena i Mary Grant rado bi prele jo dvije milje, kad bi nale iole pristojno svratiste.
-  Svratiste!  - uzviknu Paganel. - Svratiste u maor-skom selu! U njemu nema ni gostionice, pa ak ni krme! Nije to pravo selo, ve skup maorskih koliba, i umjesto da u njemu traimo prenoite, bolje je da ga oprezno obie-
ino.
459
-  Vi se jo uvijek bojite, Paganele! - ree Glenarvan.
-  Dragi moj lorde, bolje je nepovjerenje nego povjerenje, kad se radi o Maorima. Ne znam kako sad oni stoje s Englezima, jesu li pobunjenici, pobijeeni ili pobjednici; da ne upadnemo usred kakva boja. Skromnost na stranu: ljudi, kao to smo mi, uvijek e biti izvrstan plijen, a meni nije ba do toga da protiv svoje volje okuam maorsku gostoljubivost. Smatram da emo postupiti razborito, ako selo izbjegnemo, ako ga obiemo. Kanimo se svakog susreta s domorocima! Kad stignemo u Drury, to je druga stvar. Tamo e se nae hrabre drugarice moi po miloj volji oporavljati od svih napora.
Geografovo je miljenje pobijedilo. Lady Helena je radije prenoila jo jednu no pod vedrim nebom, nego da izlae drugove opasnosti. Ni Mary Grant ni ona ne zahtijevahu da se stane i da se odmore, ve nastavie hodati obalom rijeke.
Poslije dva sata s planina poee se sputati prve veernje sjene. Prije nego to bi zalo na zapadnom obzorju, sunce je ugrabilo jedan iznenadni otvor u oblacima, da kroza nj prospe nekoliko posljednjih zraka. Udaljeni vrhovi na istoku ozarie se posljednjim ognjem dana. Kao da je jo jednom htjelo pozdraviti putnike.
Glenarvan i njegovi drugovi ubrzae korake. Ve su znali kako kratko traje sumrak u tim niskim irinama46 i kako brzo sve osvaja no. Trebalo je doi do sjecita rijeka jo prije mraka. Ali sa zemlje se poe uzdizati gusta magla koja im je oteavala raspoznavanje puta.
Sreom, sluhom im se nadomjesti vid, jer se vidom ne mogu sluiti u mraku. Ubrzo po jaem umu vode osjetie da su se obje rijeke spojile u jednom koritu. Mala eta stie u osam sati na ono mjesto, gdje se Waipa gubi u Waikatu uz jasan um valova, koji se sudaraju.
-  Tu je Waikato - uzviknuo Paganel - a put u Auck-land vodi njegovom desnom obalom.
-  Vidjet emo ga sutra - ree major. - Ulogorimo se ovdje. ini mi se da su one tamnije sjene od kakva drvea, koje je tu izraslo samo zato, da nas zakloni. Veerajmo i leimo.
460
- Veerajmo - doda Paganel - ali dvopek i suha mesa. Ne loimo vatre! Tu smo stigli inkognito, pa nastojmo tako i otii. Sreom, i ova nas magla skriva.
Dooe do umarka, i svatko se pokori geografovu savjetu. Tiho pojedoe svoju veeru, i uskoro svlada san sve putnike, premorene od petnaest milja pjeaenja.
Deseto poglavlje NARODNA RIJEKA
Sutradan u osvit zore lijeno se vukla iznad vode dosta gusta magla. Jedan se dio pare iz zasiena zraka zgusnuo od hladnoe i skrivao povrinu vode kao gust oblak. Ali sunane zrake ubrzo probie mjehurastu masu koja se ras-plinu pod pogledom arkog nebeskog tijela. Obale se oslobo-die magle, i rijeka se Waikato pokaza u svoj jutarnjoj ljepoti.
Tanak i dug jezik zemlje, naikan ibljem, gubio se kao iljak na mjestu, gdje se spajaju obje rijeke. Mnogo naprasitija voda Waipe potiskivala je vodu Waikata etvrt milje prije, nego to se potpuno izmijeala s njegovom vodom. Ali moni i mirni Waikato ubrzo je ukrotio burnu rjeicu i odveo je spokojno svojim koritom u veliko vodeno spremite: Tihi ocean.
Kad se magla razila, pokaza se amac koji je plovio uz VVaikato.
amac bijae dug oko dvadeset i tri metra, irok dva i dubok jedan metar; kljun mu bijae uzdignut kao u mletake gondole, a itav je bio istesan od jednog jedinog debla etinjae kahikatea. Po dnu amca bijae razastrta suha paprat. Kao da je letio po vodi, jer ga je sprijeda gonilo osam vesala, dok je jedan ovjek sjedio na krmi i upravljao pominom krmilicom4?.
Krmilar bijae ovjek od kojih etrdeset i pet godina, visoka stasa, irokih plea, miiavih udova sa snanim rukama i nogama. Izboeno elo izbrazdano dubokim borama,
461
otar pogled i opak izraz lica davali su mu izgled opasna ovjeka.
Bijae to maorski poglavica visoka reda. Vidjelo se po finom i gustom tetoviranju, kojim mu je bilo iarano tijelo i lice. Kod nozdrva orlovskog nosa poinjale su dvije crvene krivulje, prolazile oko utih oiju, spajale se na elu i svravale se u gustoj kosi. Usta s bljetavim zubima i podbradak gubili su se pod pravilnim arama koje su se u lijepim zavojima krivudajui sputale sve do snanih grudi.
Tetovirane are koje Novozelanani zovu "moko", znak su visoka odlikovanja. Poasnih znakova dostojan je samo onaj koji se istakao hrabrou u nekoliko bitaka. Robovi i ljudi nieg stalea nemaju na to pravo. Slavni se poglavice prepoznaju po savrenstvu, tonosti i osobitom nainu crtea, koji na njihovu tijelu veinom prikazuju likove ivotinja. Poneki pretrpe i po pet puta veoma bolnu operaciju moka. Koliko je netko slavniji u Novom Zelandu, toliko je i areniji.
Dumont d'Urville zabiljeio je zanimljive pojedinosti o tom obiaju. On je tono pripomenuo da moko zamjenjuje grbove, kojima se neke porodice u Evropi veoma ponose. Ali on istie i razliku izmeu ta dva znaka odlija: evropski grbovi svjedoe u veini sluajeva samo o osobnim zaslugama onoga, koji ih je prvi znao stei, i niim ne pokazuju zasluge njegovih potomaka; dok pojedinana odlija No-vozelanana znae da je onaj koji ih nosi, morao sam dokazati osobnu i izuzetnu hrabrost.
Uostalom, tetoviranje kod Maora, i ne gledajui na potovanje koje uiva, prua i nepobitnih koristi. Ono daje konom tkivu veu debljinu, to koi daje veu otpornost protiv nevremena i neprestanih uboda komaraca.
O ugledu poglavice, koji je upravljao amcem, nije moglo biti nikakve sumnje. Otra kost albatrpsa kojom se slue maorski majstori u tetoviranju, ve je pet puta duboko i gusto izbrazdala njegovo lice. On je tako eto doivio, peto izdanje, a to se i vidjelo po njegovu ponosnu dranju.
Tijelo mu bijae pokriveno ogrtaem od formija, ukraenim pasjom koom, a opasano pregaom, okrvavljenom u zadnjim borbama. Na izduenim resama uiju"visile su mu naunice od zelena bubreinca, a oko vrata podrhtavao
462
l
mu erdan od "panamua", neke vrste svetog kamenja, koje je kod Zelanana skopano s praznovjerjem. Do njega je leala puka engleskog podrijetla i jedna "patu-patu", neka vrsta sjekire s dvije otrice, zelene boje, duga osamnaest palaca.
Uza nj bijae devet ratnika nieg reda, ali dobro naoruanih, divljeg lica, a neki jo sa svjeim ranama; drahu se nepomino s ogrtaem od formija. Do njihovih nogu lea-hu tri psa zla pogleda. Osam prednjih veslaa kao da su bili sluge ili robovi poglavice. Oni su snano veslali. amac je stoga plovio znatnom brzinom uz Waikato, koji usta-lom nije tekao brzo.
U sredini dugakog amca stisnulo se jedan uz drugog deset zarobljenika, Evropljana, svezanih nogu, ali slobodnih ruku.
Zarobljenici bijahu Glenarvan i lady Glenarvan, Mary Grant, Robert, Paganel, major, John Mangles, Olbinett i dva mornara.
Dan prije, uveer, prevarena gustom maglom, itava se mala eta ulogorila usred velikog uroenikog odjela. U gluho doba noi putnike iznenadie u snu, zarobie ih. i pre-nesoe u amac. Dotad jo nisu bili zlostavljani, ali bi se uzalud pokuali oduprijeti: oruje i municija bijahu u rukama divljaka, pa bi ih ubili njihovim vlastitim mecima.
Ubrzo su doznali, uhvativi po koju englesku rije, kojom su se divljaci sluili u svom razgovoru da su ih engleske ete potukle, potisle i desetkovale, pa da se sada vraaju u krajeve uz gornji Waikato. Poslije junakog otpora i poto je izgubio najbolje ratnike u borbi s vojnicima 42. pukovnije, maorski se poglavica vraao, da prikupi nove ratnike od plemena kraj rijeke i da se pridrui goropadnom VVilliamu Thompsonu, koji se jo uvijek borio protiv osvajaa. Poglavica se zvao Kai-Koumou; to zlokobno ime u uro-enikom jeziku znai: "onaj koji jede udove svog neprijatelja". On je bio hrabar i smion, ali njegova okrutnost nije bila nita manja od hrabrosti. Od njega nije trebalo oekivati milosti. Njegovo su ime dobro poznavali engleski vojnici, a guverner Novog Zelanda bijae ve ucijenio njegovu glavu.
463
Teki udarac pogodi lorda Glenarvana ba u onom trenutku kad je gotovo ve stigao u eljkovanu luku Auckland da bi se vratio u Evropu. Ipak, kad ovjek pogleda njegovo hladno i mirno lice, ne bi mogao pogoditi veliinu njegovih strepnja. To je zato, to se Glenarvan u tekim prilikama znao odrati iznad svojih nedaa. Osjeao je da mora pokazati snagu i pruiti primjer svojoj eni i drugovima. Kao mu i voa morao je biti spreman da umre prvi za ope dobro, ako bi ddd


to okolnosti zahtijevale. 
Kao duboko poboan ovjek on nije ni usred opasnosti koje mu se isprijeie na putu htio posumnjati u boju pravdu, u svetost svoga pothvata. Nije alio plemeniti ar koji ga je doveo ak i u ove divlje krajeve.
Njegovi drugovi bijahu dostojni njega. Oni su dijelili s njim iste plemenite misli, i kad ovjek pogleda njihova mirna i ponosna lica, ne bi ni za tren pomislio da se nalaze u najstranijoj nesrei. Osim toga, oni su se po Glenarvano-vu savjetu dogovorili da e prema domorocima hiniti krajnju ravnodunost. To je bio jedini nain, kako da se okrutnim biima nametne potovanje. Divljaci uope, a osobito Maori imaju stanovit osjeaj dostojanstva koji se kod njih nikad ne gubi. Oni tuju onoga, koji zna da im ulije potovanje hladnokrvnou i hrabrou. Glenarvan je znao da e na taj nain pritedjeti drugovima i sebi lo postupak.
Od odlaska iz logora domoroci su jedva i progovorili, jer oni malo govore kao i svi divljaci. Ipak, iz nekaliko izmijenjenih rijei, Glenarvan razabra da znaju engleski. On stoga odlui zapitati zelandskog poglavicu, kakvu im sudbinu sprema.
Obraajui se Kai-Koumouu, on ga zapita glasom, u kome nije bilo ni trunka straha:
-  Kamo nas vodi, poglavico?
Kai-Koumou ga pogleda hladno i ne odgovori nita.
-  to kani s nama uraditi? - nastavi Glenarvan. Kai-Koumouve   oi   bljesnue,   i   on   odgovori   ozbiljnim
glasom:
-  Zamijenit u te, ako te tvoji hoe;  ubit u te, ako odbiju.
Glenarvan nije dalje pitao, ali mu se u srcu probudi nada.
464
Po svoj su prilici neki od voa maorske vojske pali Englezima u ruke, pa ih domoroci sada ele dobiti zamjenom. U tom je, dakle, bilo nekih izgleda za spas, i poloaj nije beznadan.
Meutim, amac je brzo plovio uz rijeku. Paganelu se povratie sve nade, jer ga je njegova promjenljiva narav lako prenosila iz jedne krajnosti u drugu. On je govorio da e im Maori potedjeti napor pjeaenja do engleskih poloaja, a to je svakako znatan dobitak. Prepustivi se sasvim sudbini, on je slijedio po karti tok Waikata kroz ravnice i doline pokrajine. Lady Helena i Mary Grant svladae strah i tiho razgovarahu s Glenarvanom, tako da im ni najbolji fizionom ne bi na licu otkrio znak straha koji im se krio u srcu.
Waikato je narodna rijeka Novog Zelanda. Maori se njome ponose i mnogo dre do nje, kao Nijemci do Rajne, a Slaveni do Dunava. Svojim tokom od dvije stotine milja ona protjee kroz najljepe krajeve sjevernog otoka od pokrajine Wellington pa sve do pokrajine Auckland. Ona je dala ime svim obalskim plemenima koja su se, neukroena i neukrotiva, listom digla na ustanak protiv osvajaa.
Vodu ove rijeke jo nije oskvrnula tuinska brazda; jo uvijek je sijee jedino pramac otonih piroga. Rijetko se koji putnik odvaio doi na njene svete obale. Pristup u gornji Waikato kao da je zabranjen profanim Evropljanima.
Paganel je znao koliko domoroci potuju veliku zelandsku vodenu ilu. Znao je da ni engleski ni njemaki istraivai nisu doprli do njezina sjecita s Waipom? Dokle li e Kai-Koumouovi hiri odvui zarobljenike? On to ne bi nikad pogodio da mu nije privukla pozornost rije "Taupo" koja se esto ponavljala u razgovoru izmeu poglavice i njegovih ratnika.
On pogleda na kartu i ustanovi, da je Taupo ime jezera, i uvenog u geografskim ljetopisima. Ono je udubljeno u naj-hidovitijem kraju otoka, na junoj mei pokrajine Auckland. VVaikato izlazi iz tog jezera, poto ga protee cijelom irinom. Od sjecita pa do jezera rijeka je duga oko sto i dvadeset milja.
1(1   Djeca kapetana Granta
465
Paganel se obrati Johnu Manglesu na francuskom jeziku, da ga domoroci ne bi razumjeli, i zamoli ga da procijeni brzinu amca. John je bio miljenja da plove brzinom od oko tri milje na sat.
-  Onda - ree geograf - ako se budemo nou zadravali, na e put do jezera trajati gotovo etiri dana.
-  A gdje li su engleski poloaji? - zapita Glenarvan.
-  Tko bi to znao! - odgovori Paganel. - Ipak, rat se morao  prenijeti-, u  pokrajinu  Taranaki,  i  trupe  su  se po svoj prilici skupile po padinama iznad jezera, ondje,   gdje je buknuo ustanak.
-  Da bog da! - ree lady Helena.
Glenarvan baci pogled pun alosti na svoju mladu enu i na Mary Grant, koje padoe na milost i nemilost okrutnih domorodaca, u divljoj zemlji, daleko od svake ovjeanske zatite. Ali on opazi da ga promatra Kai-Koumou, te iz opreza ne htjede da divljak pogodi da je jedna od tih mladih zarobljenica njegova ena. On odagna misli u svoje srce i stade ravnoduno promatrati obale rijeke.
Pol milje uzvodno od sjecita amac je bez zadravanja proao ispod nekadanje prijestolnice kralja Potataua. Nijedan drugi amac nije plovio rijekom. Nekoliko koliba na velikom razmaku du obale odavale su ruevinama strahote nedavnog rata. Polja su se kraj obale inila, kao da su naputena, a obale puste. alosnu samou oivljavalo je samo nekoliko predstavnika vodenih ptica. Katkada bi "taparun-ga", jedan alar crnih krila, bijela trbuha i crvena kljuna potrao na dugim nogama. as su opet pogledavale mirno na domorodaki amac koji je prolazio, aplje od tri vrste: pepeljasti "matuku", neka vrsta bukavca glupa dranja, i divni "kotuku" bijela perja, uta kljuna i crnih nogu. Gdje su strme obale nagovjetavale veu dubinu vode, tu je vodomar ili, kako ga Maori zovu, "kotare" vrebao male jegulje kojih ima na milijune u zelandskim vodama. Tamo pak, gdje je grmlje zaobljavalo obalu iznad rijeke, umivahu se pod prvim jutarnjim zrakama sunca gizdavi pupavci, tijoke i sultanke. Sav je krilati svijet uivao mirno odmor, jer nije bilo ljudi koje je rat rastjerao i desetkovao.
U prvom dijelu toka Waikato je tekao irokim koritom kroz prostranu ravnicu. Ali, dalje uzvodno, najprije breulj-
466
ci, a zatim i bregovi suzie mu ubrzo dolinu, u kojoj je sebi izdubao korito.   Deset milja uzvodno od  stjecita  Pagane-lova je karta pokazivala na lijepoj  obali  kraj  Kirikiriroa koji se tu zaista i nalazio. Kai-Koumou uope se ne zaustavi. Zarobljenicima  dade njihovu hranu koju im je opljakao u logoru. Meutim, njegovi ratnici, robovi i on sam zado-voljie se svojom  domorodakom hranom, a to je jestiva paprat ili, kako je botaniari zovu, Pteris esculenta, na eravici preno korijenje i "kapana", krumpir koji se obilno sadi na oba otoka. U njihovu objedu nije bilo nijednog ivotinjskog jela, a suho meso, to su ga imali zarobljenici, kao da im nije pobuivalo nikakvih elja.
U tri sata pokaza se na desnoj obali nekoliko brda. To su Pokaroa lanci koji su se doimali kao porueni tvravni bedem. Na nekim strmim liticama stajao je poneki "pah" u ruevinama, stari opkop maorskih inenjera na neosvojivim poloajima. ovjek bi rekao da su velika orlovska gnijezda.
Sunce se pribliavalo obzoru, kad amac nasjede na obalu punu kamena plovuca, to ga Waikato nosi u svom koritu iz izvorita u vulkanskim planinama. Tu je raslo nekoliko stabala koja su se inila pogodna da se pod njih skloni logor. Kai-Koumou dade iskrcati zarobljenike, mukarcima svezae ruke, a ene ostadoe slobodne. Postavie ih usred logora, a oko njega zapalie vatre koje su tvorile neprohodnu ogradu.
Jo prije nego to je Kai-Koumou priopio zarobljenicima svoju namjeru, da ih kani zamijeniti,   raspravljali   su Glenarvan i John Mangles o nainu, kako bi se dokopali slobode.  to nije bilo mogue uraditi u amcu, moglo se pokuati na kopnu za vrijeme logorovanja, koristei se povoljnim prilikama u noi.   Ali poslije Glenarvanova razgovora sa zelandskim poglavicom uini mu se da je mudro od toga odustati. Trebalo je strpljivo ekati. To je bila najpametnija odluka.  Zamjena im je davala vie izgleda na spas nego prepad s orujem u ruci ili bijeg kroz nepoznate krajeve. Dodue, moglo se dogoditi mnogo toga, to bi odgodilo ili ak i onemoguilo pregovore, ali je ipak bilo najbolje priekati svretak.  Doista,   to  bi  i  moglo uiniti deset ljudi bez oruja  protiv  osamnaest   dobro   naoruanih   divljaka!
467
Glenarvan je uz to pretpostavljao da je Kai-Koumouovo pleme izgubilo kakvog vrijednog poglavicu, koga bi svakako htjeli osloboditi, i nije se varao.
Sutradan amac zaplovi uz rijeku veom brzinom. U deset sati zaustavi se za trenutak kod ua Pohaivvhenne, male rijeke koja je krivudajui dolazila iz ravnica na desnoj obali.
Tu se Kai-Koumouovu amcu pridrui jo jedan sa deset domorodaca. Ratnici se jedva i pozdravie sa "aire maira", to znai "doite ovamo u dobru zdravlju", i oba amca nastavie plovidbu u konzervi48. Divljaci su se tek nedavno borili s engleskim trupama. To se vidjelo po odrpanim odijelima, po krvavom oruju i po ranama koje su jo krvarile ispod prnja. Bijahu natmureni i utljivi. Iz ravnodunosti koja je svojstvena svim divljim narodima, nisu se ni obazirali na Evropljane.
U podne se na zapadu ocrtavahu vrhovi Maungatorija. Waikatova se dolina poe suavati. Tu se duboko uvaljena rijeka razbjesnila snagom brzice. Ali, domoroci izvukoe amac uz zapjenjenu vodu snagom svojih miica, koju udvo-struie i pospjeie nekom pjesmom koja je davala ritam udaranju vesala. Prebrodie brzac, i Waikato poprimi opet svoj mirni tok koji su od milje do milje lomili zavoji njegove obale.
Pred veer Kai-Koumou pristade uz podnoje planine kojoj su se prvi grebeni strmo ruili do uske obale. Tu se is-krca nekih dvadeset domorodaca da izvre pripreme za no. Pod drveem su plamtjele vatre. Neki poglavica, ravan Kai-Koumou, prie odmjerenim korakom, pa protrlja svoj nos i nos Kai-Koumoua, a to je bio srdani pozdrav "chon-gui". Zarobljenike opet postavie nasred logora i uvahu ih skrajnjom budnou.
Sutradan ujutro nastavie dugu plovidbu uz Waikato. Iz razliitih malih pritoka pristizali su i drugi amci. Skupilo se ezdesetak ratnika, oigledno izbjeglice iz posljednjih okraja, a sad su se povlaili u planinske predjele, vie ili manje ranjeni od engleskih metaka. Ponekad je iz amaca koji su plovili u brazdi, zaorila pjesma. Jedan bi domorodac zapoeo rodoljubnu pjesmu tajanstvenog "Pihe".
468
I dounga nei... Papa ra ti wati tidi
To je narodna himna ikoja vodi Maore u borbu za nezavisnost. Pjevaev pun i zvuan glas odjekivao je planinama, a poslije svake ikitice domoroci bi ponavljali ratniku pjesmu, lupajui se o prsa koja su jeala kao bubnjevi. Tada bi uz novi napor vesala amac zadro u struju i poletio povrinom vode.
Toga dana u plovidbi rijekom ugledae zanimljivu pojavu. Oko etiri sata amac, bez oklijevanja i bez usporavanja brzine, ue u uslki iklanac, voen vrstom rukom poglavice. Valovi su se bijesno lomili o brojne otoie, a na svakome je od njih vrebala nesrea. U tom udnom Wailkatovu tjesnacu ne smije se dopustiti, manje nego igdje drugdje da se amac prevrne, jer na obalama nema nigdje ispaa. Tko bi stupio nogom na vreli mulj uz obalu, ne bi iznio ive . glave.
Doista, rijeka je tekla izmeu toplih izvora ma koje su ve odavna upozoravani turisti. eljezni oksid obojio je i-vocrvenom bojom obalni mulj, gdje noga ne bi nala ni metar vrsta tla. Zrak je bio zasien veoma prodornim mirisom sumpora. Domorocima to nije smetalo, ali su zarobljenici ozbiljno trpjeli od gadnog isparavanja koje je izlazilo iz pukotina u tlu i iz mjehura koji isu se rasprskavali uslijed tlaka unutarnjih plinova. Ali ako su ishlapijivanja i smetala nosu, oko se moralo diviti velianstvenom prizoru.
amci uoe u gusti oblak bijele pare. Njezini sjajni koluti slaganu se jedan iznad drugog kao neko kube nad rijekom. Na obalama je bilo na stotine gejzira: jedni su izbacivali silnu paru, drugi su se ispranjavali stupovima od tekuine, stvarajui raznolike utiske kao vodoskoci i slapovi kakva bazena koji zkao da je izgradila ljudska ruka. Reklo bi se kao da neki strojar upravlja po svojoj volji promijenama tih izvora. Voda i para mijeahu se u zraifcu i prelijevahu se u duginim bojama na sunanim zrakama.
Na tom mjestu Wailkato tee nestalnim koritom ikoje neprestano kljua pod uplivom podzemnog ognja. Nedaleko prema istoku, na onoj strani, gdje je jezero Rotorua, hue vrui izvori i slapovi koji se pue. To su Rotomahana i Te-
469
tarata koje su ugledali neki odvani putnici. Taj je kraj sav isprobuen gejzirima, kraterima i solfatarama*. Tu izbija suviak onih plinova koji nisu mogli izduiti kroz premalene ventile Tongarira i VVakarija, jedinih aktivnih vulkana na Novom Zelandu.
itave dvije milje plovili su amci ispod svoda od para, umotani u tople oblake koji se kotrljaju povrinom rijeke. Zatim se sumporoviti dim raspri i ist zrak, potaknut brzinom rijeke, -osvjei zadihane grudi. Bijahu proli podruje izvora.
Do veeri svladae jo dvije brzice snanim veslanjem divljaka, i to Hipapatuu i Tamateu. Uveer se Kai-Koumou ulogori na sto milja od stjecita Waipe i Waikatoa. Rijeka je tvorila krug prema istoku, a tamo na jugu izlazila je iz jezera Taupo kao kakav golem mlaz iz nekog bazena.
Jacques Paganel sutradan pogleda na kartu i nae na desnoj obali planinu Tubaru koja se dizala do visine od tisuu metara.
U podne uplovi u jezero Taupo kroz proireni dio rijeke itava povorka amaca, i domoroci pozdravie rukom jedan komad tkanine koji je vjetar razvijao na vrhu neke kolibe. Bila je to narodna zastava.
Jedanaesto pogljavlje JEZERO TAUPO
Jednoga dana, mnogo prije poetka povijesnog doba nastao je golem bezdan u prastarim eruptivnim slojevima lave, kad se survae peine u sredinu otoka. Vode koje se slie s okolnih vrhova, ispunie golemu upljinu. Bezdan se pretvori u jezero, ali dalje osta pravi bezdan, kome olovnice nisu u stanju izmjeriti dubinu.
Takvo je to neobino jezero Taupo koje lei etiri stotine i deset metara iznad morske razine, a okruuje ga planinski vijenac goleme strme klisure, a na sjeveru nekoliko udaljenih vrhunaca okrunjenih sitnom umom; na istoku
* Jama, iz koje izlazi sumporna para.
470
je prostran al, a na njemu se vidi put posut plovucem, kao neka brazda koja se ljeska pod mreom od grmlja; na jugu u daljini iza uma vulkanski vrhunci velianstveno okruuju prostranu vodenu povrinu na kojoj su oluje jednake ciklonima na oceanu.
itav predjel vrije kao kakav golem kotao, objeen iznad podzemne vatre. Zemlja dre pod djelovanjem unutranjeg ognja. Vrue pare izbijaju na mnogim mjestima. Kora zemlje puca u velikim pukotinama kao previe narastao kola, i itav bi se taj ravnjak svakako survao u usijanu pe, kad para ne bi nala oduka u kraterima Tongarira.
Sa sjeverne obale vulkan se vidio sav obavljen dimom i vatrom iznad manjih ognjenih bregova. ini se da je Ton-gariro vezan dosta zamrenim orografskim sustavom. Osamljena u ravnici die se iza njega planina Raupahu do visine od 2960 metara, a vrh joj se gubi u oblacima. Nijedan smrtnik nije dosad stupio nogom na njezin 

nepristupani vrh. 
Ljudsko oko jo nije izmjerilo dubine njezina kratera, dok su vrhovi pristupanijeg Tongarira izmjereni u zadnjih dvadeset godina ve tri puta. Izmjerie ih Bildwil i Dyson, a u posljednje vrijeme Hochstetter.
Svi ti vulkani imaju i svoje legende. U svakoj drugoj prilici Paganel se ne bi ustezao da ih ispria drugovima. On bi im bio pripovijedao kako su se nekad zavadili zbog ene Tongariro i njegov susjed i prijatelj Taranaki. Tongariro kome je glava bila vrela, kao u svih vulkana, toliko se bijae razjario da je udario Taranakija. Udareni i ponieni Taranaki pobjee dolinom Whanganni, ispusti uz put dva komada planine i stie na morsku obalu, gdje i sada stoji osamljen pod imenom Mont Egmont.
Ali Paganel nije bio raspoloen za prianje, ni njegovi prijatelji za sluanje. Oni su utke promatrali sjeveroistonu obalu Taupa kamo ih je dovela varava sudbina. Naseobina, koju je na zapadnoj obali jezera u Pukavi osnovao misionar Grace, vie nije postojala. Rat je otjerao sveenika daleko od sredita ustanka. Tako se naoe zarobljenici posve osamljeni i ostavljeni na milost i nemilost Maorima, i (o ba u divljem kraju otoka, kamo kranstvo nije nikad prodrlo.
471
Ostavivi rijeku, Kai-Koumou prijee mali zaljev koji rijeci slui kao lijevak, oplovi jedan otri rt i pristade na istoni al jezera, na podnoju prvih prijevoja brda Manga, goleme uzvisine od pet stotina i pedeset metara. Tu su se prostirala polja formija, dragocjenog "novozelandskog lana". Domoroci ga zovu "harakeke". Na toj korisnoj biljci nema nita to bi se moralo odbaciti. Iz cvijeta se dobiva neka vrsta izvrsnog meda;" iz stabljike se cijedi gumasta tvar koja zamjenjuje vosak ili krob; list mu je jo korisniji, on se moe preraivati na mnogo naina; svje slui kao papir, osuen se upotrebljava kao izvrsna guba, od isjeenog se pletu uzice, konopi i mree, ispreden i otkan daje pokrivae ili ogrtae, prostirae ili pregae, a obojen crveno ili crno, odijeva najotmjenije Maore.
Stoga se dragocjeni formij uzgaja svuda na oba otoka, na obalama mora, rijeka i jezera. Njegovi su divlji bunovi prekrivali itava polja; tamnocrveni cvjetovi, slini agavi-nim, irili su se svuda iz nerazmrsiva spleta njegova dugog lia koje se doimalo kao snop otra oruja. Draesne ptice, medosasi, koje ive na poljima formija, letjele su u jatima i naslaivale se medenim sokom cvijea.
U jezeru se brkalo jato pataka crnkastog perja sa sivim i zelenim prugama. Lako ih je pripitomiti.
etvrt milje odatle, na strmini planine, pokaza se "pah" maorska tvravica, na neosvojivu poloaju. Ratnici odve-doe u nju zarobljenike koje su iskrcali jednog po jednog, poto im svima odvezae i ruke i noge. Staza, koja vodi u tvravicu, prolazi kroz polja formija i kroz umarak lijepa drvea "kaikatea" sa zimzelenim liem i crvenim bobicama, kroz Dracaene australis ili, kako je domoroci zovu, "ti", kojoj je vrh nalik na okrajak palme, te kroz "huious" od koga se dobiva crna boja za tkanine. Veliki golubovi metalnog sjaja, pepeljaste modraice i itav svijet voraka sa crvenkastim izraslinama uzletjee kad im se pribliie domoroci.
Poslije dosta duga zaobilaenja Glenarvan, lady Helena, Mary Grant i njihovi drugovi stigoe u unutranjost paha.
Tvravicu je branila prva ograda od vrstih stupova, visoka pet metara; drugu obrambenu liniju tvorio je red kolaca i zid od bekve, neke vrste vrbe u kojoj bijahu urezane
472
pukarnice. U drugoj ogradi bijae zaravan paha, na kome je bilo nekoliko maorskih graevina i etrdesetak simetrino poredanih koliba.
Uavi u tvravicu, zarobljenici se zaprepastie kad ugledae glave koje bijahu nataknute na kolcima druge ograde. Lady Helene i Mary Grant okrenue se, vie od odvratnosti nego od straha. Bile su to glave neprijateljskih zapovjednika koji padoe u borbama, a njihova tijela posluie pobjednicima kao hrana.
Da je to doista tako, geograf je poznao po praznim onim upljinama. Oni pojedu neprijatelju oi, a glavu pripreme na domorodaki nain: izvade mozak i oderu kou, nos pritisnu malim daicama, nozdrve ispune formijem, a usta i one kapke asiju. Zatim se glava poloi na ognjite i izlae dimu trideset sati. Tako spremljene glave dre se neodreeno dugo bez promjene i nabiranja te slue kao pobjednika znamenja.
esto Maori uvaju tako i glave svojih poglavica, ali u tom sluaju ne vade im oi, nego one ostaju otvorene. Zelanani pokazuju posmrtne ostatke s ponosom, oni slue za primjer mladim ratnicima, da im se dive, i odaju im se poasti sveanim obredima.
Ali u Kai-Koumouovu pahu resile su uasni muzej samo neprijateljske glave, i sigurno je mnogo Engleza sa upljim onim dupljama umnoilo zbirku maorskog poglavice.
U dnu paha, meu mnogo manje znaajnim kolibama, dizala se Kai-Koumouova kua pred otvorenim prostorom koji bi Evropljani nazvali "bojitem". Kua je bila od kolaca i 'isprepletena granjem, a iznutra obloena rogoinama od formija. Kai-Koumou je imao u njoj stan od sto i etrdeset prostornih metara, jer je bila duga osam metara, iroka pet, visoka tri i po. Za zelandskog poglavicu sasvim dosta.
U kuu se ulazilo samo kroz jedan otvor; vrata su joj bila jedno pokretno krilo koje se otvaralo kao vaga i bilo izraeno od guste biljne tkanine. Krov se produavao i tvorio nadstrenicu. Kuu je krasilo nekoliko izrezbarenih likova koji su stajali na krajevima krovnih greda. Panju posjetilaca privlailo je predvorje, "vharepuni", svojim liem, simbolinim figurama, nemanima, graditeljskim ukrasom
>                                                                                                                                  473
od isprepletenih plodova i granica,   itavom zanimljivom zbirkom koju je izradilo dlijeto domorodakih rezbara.
U unutranjosti kue izdizao se pod od nabijene zemlje petnaest centimetara iznad tla. Nekoliko pletera od trske i na njima strunjae od suhe paprati pokrivene tkaninom od dugog i gipkog lia "typhe": to su bile postelje. U sredini se jedna rupa u kamenu upotrebljavala kao ognjite, a druga je na krovu nadomjetala dimnjak. Kad bi dim postao dosta gust, on bi se napokon odluio iskoristiti izlaz, ali tek poto bi po svim zidovima stana ostavio pokost, od najljepe crne boje.
Pokraj kue nalazila su se skladita, u kojima je poglavica uvao svoje zalihe, etvu formija, neku vrstu krumpira, jestivu paprat, a bile su tu i pei u kojima se pomou vrueg kamenja prireuju razne namirnice. Malo dalje, u malim oborima bijahu svinje i koze, rijetki potomci domaih ivotinja koje je Cook aklimatizirao. Psi su trali na sve strane traei mravu hranu. Teko je razumjeti zato su ih tako slabo njegovali, kad se zna da su oni svagdanja hrana Maora.
Glenarvan i njegovi drugovi sve vidjee na prvi pogled. Pred jednom su praznom kuom ekali na to e se poglavica odluiti. Pri tom ih je vrijeala rulja starih ena. Ta ih je rulja harpija opkolila, prijetila im akama, urlala i pro-klinjala. Po nekim engleskim rijeima koje su se razabirale s njihovih debelih usana, moglo se vidjeti da trae bezod-vlanu osvetu.
Usred vike i prijetnje lady Helena je pokazivala prividnu ravnodunost koje nije moglo biti u njezinu srcu. Da bi njezin mu mogao biti posve staloen, hrabra ena se junaki svladavala. Jadna se Mary Grant osjeala izgubljena, i John Mangles ju je pridravao, spreman svakog asa poloiti ivot za njezin spas. Ostali su drugovi na razliite naine podnosili psovke; neki staloeno kao major, drugi sa stranim gnjevom kao Paganel.
U elji, da lady Helenu obrani od napadaja starih guja, Glenarvan se uputi ravno prema Kai-Koumou i, pokazujui mu prstom runu gomilu, ree:
- Otjeraj ih!
474
Maorski poglavica pogleda otro zarobljenika i ne odgovori mu; zatim jednim pokretom ruke utia gomilu koja je urlikala. Glenarvan se pokloni u znak zahvalnosti i vrati se polako na svoje mjesto.
U tom trenutku bijae u pahu okupljeno do stotinu No-vozelanana: staraca, zrelih ljudi i mladia. Jedni bijahu mirni, ali mrki i ekahu na Kai-Koumouove zapovijedi, drugi su se podali neodoljivoj boli; ti su oplakivali roake ili prijatelje koji su pali'.u posljednjim borbama.
Od svih poglavica koji se odazvae pozivu Williama Thompsona, jedini se vratio Kai-Koumou u krajeve oko jezera, i on je prvi donio svom plemenu vijest o propasti narodnog ustanka koji bijae slomljen u ravnicama donjeg Waikata. Od dvije stotine ratnika koji se na njegovu zapovijed digoe na obranu zemlje, sto i pedeset nije se vratilo. Ako su neki i dospjeli u osvajaevo zarobljenitvo, koliko ih je palo na bojnom polju, da se vie nikad ne vrate u zemlju svojih prea!
Time se moe protumaiti duboka bol koja je titila pleme pri povratku Kai-Koumoua. Prije toga nije nita nagovi-jetalo straan poraz, i kobna se vijest proula tek tog trenutka.
Kod divljaka se duevna bol uvijek oituje fizikim znacima. Stoga su roaci i prijatelji poginulih ratnika, a osobito ene, sjekli lica i ramena otrim koljkama. Krv je ibala i mijeala se sa suzama. Duboki su urezi oznaavali veliku bol. Strano bijae gledati jadne Zelananke tako iskrvavljene i oajne.
Jo je jedan razlog poveavao bol u oima domorodaca. Ne samo to vie nije bilo prijatelja i roaka koje su oplakivali, nego ni njihove kosti nee poivati u obiteljskoj grobnici. Maorska vjera smatra da je uvanje kostiju neophodno za sudbinu budueg ivota. Ne prolazno meso, nego kosti koje se paljivo pokupe, oiste, izgrebu pa ak i ulate, stavljaju se zauvijek u "oudoupu", to jest u "kuu slave". Te se grobnice ukraavaju drvenim kipovima koji savreno vjerno prikazuju pokojnikove are tetoviranja. A danas su grobnice ostale prazne, vjerske se sveanosti nee obaviti, i kosti, ako ih potede zubi divljih pasa, izbijeljet e nepoko-pane na bojnom polju.
475
Stoga su se podvostruili izljevi bola. Nakon prijetnja ena ule su se psovke mukaraca protiv Evropljana. Odjek-nue kletve, a pokreti su bivali sve ei. Za vikom bi lako mogla nadoi i surova djela.
Bojei se da ne izgubi vlast nad vjerskim fanaticima u plemenu, Kai-Koumou zapovjedi da se zarobljenici odvedu na posveeno mjesto koje se nalazilo na drugom kraju pa-ha na nekoj strmoj zaravni. Tu se koliba oslanjala na klisuru koja se dizala oko trideset i tri metra iznad nje, a strmim padom svravala se tvrava s te strane. U "Ware--Atoui", svetoj kui, propovijedali su sveenici ili ariki Ze-lananima vjeru u jednoga boga i tri osobe; oca, sina i pticu ili duha. Koliba je bila prostrana i dobro zatvorena, a u njoj je bilo birane i svete hrane, koju Maoui-Ranga-Rangui jede kroz usta svojih sveenika.
Za trenutak zatieni od domorodakog bjesnila, zarobljenici polijegoe po prostiraima od f ormi ja. Osjeajui da su joj sile iscrpljene i duevna snaga slomljena, lady Helena se srui u naruaj svog mua.
Glenarvan je zagrli i uze je tjeiti:
-  Hrabro, draga Heleno, bog nas nee ostaviti!
Tek to su ih zatvorili, Robert se pope na Wilsonova ramena; otuda mu uspije provui glavu kroz razmak izmeu krova i zida, gdje su visile brojanice od amajlija. Odatle je mogao vidjeti itav prostor u pahu sve do Kai-Koumouve kue.
-  Skupili su se oko poglavice - ree tihim glasom. - Mau rukama ... Urliu ... Kai-Koumou eli govoriti...
Nekoliko je asaka djeak utio, zatim nastavi:
-  Kai-Koumou  govori...   Divljaci   se   smiruju ...   Sluaju ...
-  Po svemu  se  vidi - ree major - poglavica nas eli svakako   sauvati.   On   eli   zamijeniti   svoje   zarobljenike za neke njihove plemenske poglavice. Samo, hoe li i njegovi ratnici pristati na to?
-  Da! ... Sluaju ga... - nastavi Robert. - Razilaze se ... Neki odlaze u kolibe ... Drugi izlaze iz tvravice ...
-  Je li istina? - uzviknu major. 476
-  Jest, gospodine Mac Nabbse - odgovori Robert. - Kai-Koumou je ostao sam s onim ratnicima iz amca.  Ah f jedan ratnik ide prema naoj kolibi.
-  Sii, Roberte - ree Glenarvan.
U tom trenutku lady Helena ustane i uhvati za ruku mua.
-  Edwarde!  - ree ona vrstim glasom. - Ni Mary Grant ni ja ne smijemo pasti ive u ruke tim divljacima.
Rekavi to prui Glenarvanu napunjeni revolver.
-  Oruje! - uskliknu Glenarvan,  kome  se  oi  zasvije-tlie.
-  Da! Maori nisu pretraili zarobljenice. Ali to je oruje namijenjeno nama, Edwarde, ne njima ...
-  Glenarvan - ree Mac Nabbs brzo - sakrijte revolver! Jo nije kucnuo pravi as ...
Revolver ieznu u lordovu odijelu. Podie se zastor koji je zatvarao ulaz u kolibu. Pojavi se jedan domorodac.
On dade znak zarobljenicima da idu za njim. Glenarvan i njegovi drugovi prijeoe pah vrsto zbijeni i zastadoe pred Kai-Koumouom.
Oko poglavice bijahu okupljeni glavni plemenski ratnici. Meu njima bijae i onaj Maor koji se sa svojim amcem pridruio Kai-Koumouu kod ua Pohainehenne u Waikato. Bio je to ovjek od etrdeset godina, snaan, divljeg i surova lica. Zvao se Kara-Tete, to jest na zelandskom jeziku "napraiti". Kai-Koumou postupao je s njim obzirno, a finoa njegova tetoviranja dokazivala je da Kara-Tete zauzima visok poloaj u svom plemenu. Meutim, dobar bi promatra mogao opaziti da izmeu te dvojice poglavica postoji suparnitvo. Majoru se uinilo kao da utjecaj Kara-Tete zasje-njuje Kai-Koumoua. Obojica su bili zapovjednici velikih plemena s Waikata i jednake moi. Zbog toga su i za vrijeme razgovora Kai-Koumouve oi oda vale duboko neprijateljstvo, iako su mu se usta smijeila.
Kai-Koumou zapita Glenarvana:
-  Ti si Englez?
-  Jesam - odgovori lord bez oklijevanja, jer bi ta narodnost olakala zamjenu.
-  A tvoji drugovi? - zapita Kai-Koumou.
477
-  Moji su drugovi Englezi, isto kao i ja.  Mi smo putnici brodolomci.   Ali ako eli znati, mi nismo sudjelovali   u ratu.
- Svejedno! - dobaci grubo Kara-Tete. - Svaki je Englez neprijatelj. Tvoji su napali na otok! Oni su nam zapalili sela.
-  Pogrijeili su! - odvrati Glenarvan ozbiljnim glasom. - Ja ti to kaem, jer tako mislim, a ne zato to sam u tvojoj vlasti.
-  Sluaj!   - nastavi   Kai-Koumou.  -  Tohonga,  veliki sveenik Noui-Atouae*, pao je u ruke tvojoj brai. On je zarobljenik Pakeka**. Na bog nam zapovijeda da otkupimo njegov ivot.   Ja bih ti elio iupati srce, htio bih tvojom glavom i glavama tvojih drugova zauvijek okititi kolce ograda! Ali Noui-Atoua je progovorio.
Do tog trenutka je Kai-Koumou vladao sobom, ali kad je to izrekao, poe drhtati od jarosti, i na njegovu se licu pokaza okrutan i razdraen izraaj.
Ali nekoliko trenutaka kasnije nastavi neto mirnije:
-  Misli li da e Englezi zamijeniti naeg Tohongu za tebe?
Glenarvan oklijevae s odgovorom i paljivo promatrae maorskog poglavicu.
-  Ne znam - ree poslije kratke utnje.
-  Govori! - nastavi Kai-Koumou. - Vrijedi li tvoj ivot koliko i ivot Tohonge?
-  Ne vrijedi - odgovori Glenarvan. - Ja nisam ni poglavica ni sveenik kod svojih!
Paganel, iznenaen odgovorom, gledae Glenarvana, s dubokim iznenaenjem.
inilo se da je i Kai-Koumou iznenaen.
-  Dakle sumnja? - zapita Kai-Koumou.
-  Ne znam - ponovi Glenarvan.
-  Zar  te  tvoji  nee  uzeti  kao  zamjenu  za naeg  Tohongu?
-  Mene samoga? Ne! Nas sve, moda.
-  Kod Maora vrijedi glava za glavu - ree Kai-Koumou.
Ime zelandskog boga. Evropljana.
478
-  Ponudi najprije ove ene u zamjenu za tog sveenika - ree Glenarvan pokazujui na lady Helenu i Mary Grant.
Lady Helena htjede poletjeti svom muu. Major je zaustavi.
-  Te dvije gospoe - nastavi Glenarvan, naklonivi se s dubokim potovanjem lady Heleni i Mary Grant - imaju visok poloaj u svojoj zemlji.
Ratnik pogleda hladno zarobljenika. Zloban mu osmijeh preleti usnama, ali ga odmah sakri i odgovori glasom koji je jedva suzdravao:
-  Zar misli da e tim svojim laljivim rijeima prevariti Kai-Koumoua? Prokleti Evropljanine! Zar misli da Kai--Koumouve oi ne znaju itati u srcima ljudi?
Pokazujui na lady Helenu ree:
-  To je tvoja ena.
-  Nije, nego moja - usklikne Kara-Tete.
Zatim, odgurnuvi zarobljenike, ruka se tok poglavice spusti na rame lady Helene koja problijedi od dodira.
-  Edwarde! - kriknu nesretna ena izvan sebe.
Ne progovorivi ni rijei, Glenarvan podie ruku. Odjeknu pucanj. Kara-Tete se srui mrtav.
Na pucanj itava rulja domorodaca istri iz koliba. Pah se napuni za tili as. Stotinu se ruku podie na nesretnike. Lordu Glenarvanu otee revolver iz ruke.
Kai-Koumou nekako udnovato pogleda Glenarvana, zatim jednom rukom zatiti tijelo ubojice, a drugom zadra gomilu koja je skoila na Evropljane.
Napokon njegov glas nadjaa buku:
-  Tabu! Tabu!
Na tu rije gomila se zaustavi pred Glenarvanom i njegovim drugovima koje nenadano obrani neka natprirodna sila.
Poslije nekoliko trenutaka odvee ih u Ware-Atouu koja im je bila tamnica. Ali Robert Grant i Paganel vie nisu bili meu njima.
479
Dvanaesto poglavlje SPROVOD MAORSKOG POGLAVICE
Kao to je est sluaj na Novom Zelandu, Kai-Koumou nije bio samo poglavica, ve i ariki svog plemena. On je imao i sveeniku ast, i mogao je nad osobama i nad stvarima proglasiti praznovjernu zatitu "tabu".
Tabu kod svih naroda polinezijske rase, kad je izreen, zabranjuje svaki odnos ili dodir s predmetom ili osobom pod njegovom zatitom. Maorska vjera ui da e razljueni bog kazniti svakoga, tko bi oskvrnuo osobu, nad kojom je proglaen tabu. Uostalom, kad bi se i boanstvo skanjivalo kazniti nanesenu uvredu, sveenici bi sami ubrzali njegovu osvetu.
Poglavice upotrebljavaju tabu u politike svrhe, ako ne potjee iz obinih prilika privatna ivota. Domorodac je pod zatitom tabua za nekoliko dana u razliitim prilikama svog ivota: kad odree kosu, kad je izvrio operaciju tetoviranja, kad gradi pirogu, kad gradi kuu, kad je smrtno bolestan i kad umire. Kad pretjerana potronja prijeti istreb-Ijenjem riba iz rijeka ili unitenjem nasada slatkog krumpira, odmah se stavljaju pod zatitni i ekonomski tabu. Kad su poglavici nepoudni gosti u kui, on je proglasi tabuom; ako hoe zadrati za sebe korist trgovanja s nekim stranim brodom, on ga proglasi tabuom; hoe li zadrati u pritvoru kojeg evropskog trgovca kojim nije zadovoljan, on e i na njega udariti tabu. To pravo poglavice mnogo slii na nekadanji kraljevski "veto".
Kad se kakav predmet proglasi tabuom, nitko ga se ne moe nekanjen dotai. Kad je koji od domorodaca pod takvom zabranom, onda mu je za odreeno vrijeme uskraena stanovita vrsta hrane. Ako je bogat, njegovi mu robovi pomau za vrijeme stroge dijete i stavljaju mu u usta hranu koju on sam ne smije dotai rukama; ako je siromah prisiljen je da tu hranu skuplja ustima, pa ga tako tabu pretvara u ivotinju.
Kao zakljuak iz svega toga moemo navesti da udnovati obiaj upravlja i najsitnijim radnjama Novozelanana te da ih iz temelja mijenja. Time se zapravo boanstvo ne-
480
preslano mijea u drutveni ivot. Tabu ima mo zakona, i moe se rei da se itav domorodaki zakonik, neosporiv i ncosporen, svodi na to da se tabu esto upotrebljava.
to se tie zarobljenika, zatvorenih u Ware-Atoui, na njih je udaren samovoljni tabu koji ih-je zatitio od bijesa plemena. Nekoliko domorodaca, prijatelji i pristae Kai-Ko-mnoua, odmah se zaustavie na glas svog poglavice i zati-tie zarobljenike.
Uza sve to, Glenarvan se ipak nije zavaravao nadama u pogledu sudbine koja ga je oekivala. Ubojstvo poglavice mogao je iskupiti samo smru. No smrt je kod divljih naroda samo svretak dugih muka. Glenarvan je oekivao da c skupo platiti pravedni gnjev koji mu je digao ruku na poglavicu, ali se nadao da e srdba Kai-Koumoua pogoditi samo njega.
On i njegovi drugovi provedoe teku no. Tko bi mogao opisati njihove muke i izmjeriti njihove patnje? Nisu se vratili ni jadni Robert ni estiti Paganel. Tko bi jo mogao posumnjati u njihovu sudbinu? Nisu li oni prve rtve domorodake osvete? Svaka je nada iezla ak i iz srca Mac Nabbsa koji nije lako padao u oaj. John Mangles je osjeao da gubi pamet pred sumornim oajem Mary Grant, koju rastavie od brata. Glenarvan je mislio na onaj strani zahtjev lady Helene koja je htjela umrijeti od njegove ruke, samo da se ukloni mukama ili ropstvu. Hoe li smoi uasnu hrabrost?
-  A Mary, kojim bi pravom nju ubili? - miljae John kome se srce kidalo.
Spasiti se bijegom nije bilo mogue. Deset je ratnika naoruanih do zuba uvalo ulaz Ware-Atoue.
Svanu jutro 13. veljae. Zbog izreenog tabua domoroci nisu prilazili zarobljenicima. U kui bijae neto ivea koje jadnici jedva i okusie. Glad je iezla pred bolju. Proao je dan, a da nije donio ni promjena ni nade. Svakako e u isto doba kucnutLas sprovoda mrtvog poglavice i as kazne.
Mada Glenarvan nije krio da je Kai-Koumou morao napustiti svaku misao o zamjeni zarobljenika, major je u tom pogledu nalazio jo traak nade.
-  Tko zna - govorio je major podsjeajui Glenarva-na na utisak koji je Kara-Teteova smrt uinila na poglavi-
'I    Djeca kapetana Granta
481
u - tko zna, moda vam je Kai-Koumou u dnu svog srca jo i zahvalan.
Ali, unato svim Mac Nabbsovim napomenama, Glenar-van se vie nije htio nadati. I jo je jedan dan proao, a da se nita nije pripremalo za kaznu. Evo, koji je bio uzrok tom zakanjenju.
Moari vjeruju da dua jo tri dana poslije smrti boravi u tijelu pokojnika, i za tri puta po dvadeset i etriti sata tijelo se ne pokapa. Taj se odgodni obiaj strogo uvao. Do 15 veljae pah bijae pust. John Mangles je, popevi se na Wilsonova ramena, esto promatrao vanjske opkope. Nije se vidio nijedan domorodac. Samo se straa koja ih je strogo uvala, redovito izmjenjivala pred vratima Ware-Atoue.
Ali treeg se dana kolibe otvorie; divljaci, mukarci, ene, i djeca, to jest vie stotina Maora, skupie se u pahu, nijemi i tihi.
Kai-Koumou izae iz svoje kue i pope se na jednu uzvisinu od nekoliko metara usred opkopa, okruen glavnim poglavicama svoga plemena. Nekoliko metara iza njih postavila se u polukrugu gomila domorodaca. itav je skup nijemo utio.
Na Kai-Koumouov znak jedan se ratnik uputi prema Ware-Atoui.
-  Sjeti se! - ree lady Helena svom muu. Glenarvan privue enu k srcu. U tom se trenutku Mary
Grant primaknu Johnu Manglesu i ree:
-  Lord i lady Glenarvan e razumjeti, ako ena moe poginuti  od ruke  svog mua, samo  da izbjegne sramotan ivot, onda i zarunica moe umrijeti od ruke svog zarunika, da se i ona spasi.   Johne, u ovom stranom trenutku mogu vam to rei: nisam li ja ve odavna vaa zarunica u dnu vaeg srca? Mogu li ja na vas raunati, dragi Johne, kao lady Helena na lorda Glenarvana?
-  Mary! - uskliknu mladi kapetan kao izvan sebe. - Ah! draga Mary
Nije mogao dovriti, zastor se podie, i zarobljenike od-vedoe pred Kai-Koumoua. Obje se ene pomirie sa sudbinom. Mukarci su krili strah vanjskim mirom koji je pokazivao natovjeansku snagu.
482
Dooe pred zelandskog poglavicu. On odmah poe suditi.
-  Ti si ubio Kara-Tetea? - zapita Glenarvana.
-  Da, ubio sam ga - odgovori lord.
-  Sutra u osvit dana i ti e umrijeti.
-  Ja sam? - zapita Glenarvan, kome je snano kucalo srce.
-  Ah!  Da ivot naeg Tohonge nije vredniji od vaeg! - uzviknu Kai-Koumou,   dok mu se u oima vidjela divlja z.alost.
U tom se trenutku domoroci uskomeae. Glenarvan se brzo ogleda oko sebe. Odmah se zatim u gomili otvori pro-laz i pojavi se ratnik sav u znoju i slomljen od umora.
im ga Kai-Koumou opazi, obrati mu se engleski u oevidnoj namjeri, da ga zarobljenici razumiju:
-  Dolazi li iz logora Pakeka?
-  Da - odgovori Maor.
-  Jesi li vidio zarobljenika, naeg Tohongu?
-  Vidio sam ga.
-  Je li iv?
-  Mrtav je! Englezi su ga strijeljali!
Sad je bilo svreno s Glenarvanom i njegovim drugovima.
-  Svi - uzviknu Kai-Koumou - svi ete umrijeti sutra ii z.oru.
Tako e, dakle, zatei opa kazna sve nesretnike bez razlike. Lady Helena i Mary Grant podigoe oi k nebu u znak uzviene zahvalnosti.
Zarobljenike nisu vratili u Ware-Atouu. Oni su morali ic>H dana prisustvovati sprovodu poglavice i krvavim ceremonijama koje su s njime vezane. eta domorodaca odvede ih nekoliko koraka odatle pod golemi "koudi". Tu su uvari .lajali uz njih i nisu ih isputali iz vida. Ostatak maor-kog plemena kao da ih je u slubenoj alosti potpuno zabo-i .ivio.                \
Od smrti Kara-Tetea prola su ve tri dana. Pokojnikova 11 dua dakle, napokon ostavila mrtvo tijelo. Ceremonija i * z.apoela.
Tijelo poloie na malu uzvisinu usred opkopa. Pokojnik i M jae obuen u raskono odijelo i ogrnut sjajnim ogrta-
483
em od formija. Na glavi, ukraenoj perjem, nosio je krunu od zelena lia. Lice, ruke i grudi bijahu natrljani uljeni te ne pokazivahu znakove raspadanja.
Roaci i prijatelji okupie se oko humka, i odjednom kao da je kakav dirigent dao znak za alosnu pjesmu, zaori koncert plaa, jaukanja i jecanja. Pokojnika su oplakivali nekim plaljivim ritmom u tromu taktu. Prijatelji su se udarali po glavi, a roaci su noktima grebli lice i vie su prolili krvi nego-suza. Njegove su jadne ene savjesno vrile svoju divljaku dunost. Ali svi ti dokazi bola nisu bili dovoljni da utiaju pokojnikovu duu koja bi u svom gnjevu mogla kazniti preivjele suplemenike; no kad ga njegovi ratnici ve nisu mogli oivjeti, oni su barem htjeli da mu na drugom svijetu ne uzmanjkaju dobra zemaljskog ivota. Zbog toga supruga Kara-Tetea nije mogla ostaviti svog mua samog u grobu. Uostalom, nesretnica ga ni sama ne bi htjela preivjeti. To je bio obiaj, a ujedno i dunost, i primjera takvih rtava bilo je mnogo u zelandskoj povijesti.
Pojavi se i ta ena. Bijae jo mlada. Kosa joj je u neredu padala po ramenima. Njezini jauci i krikovi parahu nebo. Neodreene rijei, naricanja, isprekidane reenice kojima je uznosila pokojnikove vrline, mijeahu se s jecanjem, i u najveem stupnju oaja ona se baci pred mrtvaki odar udarajui glavom o zemlju.
U tom se trenutku Kai-Koumou priblii eni. Iznenada se nesretna rtva uspravi, ali estoki udarac "merea", neke vrste stranog buzdovana koji se zavitla u ruci poglavice, obori je na zemlju. Ona se srui kao gromom oinuta.
Zau se strahovito vika. Stotinu je ruku prijetilo zarobljenicima koji se zaprepastie od tog prizora. Ali nitko se ne pomaknu sa svog mjesta, jer pogrebni obred jo nije bio gotov.
Kara-Teteova ena pola je u smrt za svojim muem. Oba su tijela leala jedno uz drugo. Ali za vjeni ivot pokojnikov nije bila dovoljna samo njegova vjerna ena. Tko bi ih sluio oboje tamo kod Noui-Atoue, kad njihovi robovi ne bi poli za njima s ovoga na onaj svijet?
Dovedoe est nesretnika pred mrtva tijela njihovih gospodara. To bijahu sluge koje su nemilosrdni ratni zakoni uinili robovima. Za ivota svog gospodara moradoe se i
l
najnunijeg odricati, po tisuu su puta bili zlostavljani, jedva su ih hranili, neprekidno su obavljali poslove teglee marve, a sada su prema maorskom vjerovanju morali nastaviti zauvijek ropski ivot.
inilo se da su se nesretnici pomirili sa sudbinom. Nisu se ni udili zbog rtve koju su odavna oekivali. Njihove ruke bez ikakvih okova pokazivale su da primaju smrt bez otpora.
Uostalom, smrt je bila brza i pritedjela im je dugotrajno muenje. Muke su ostavili za one, koji poinie ubojstvo, za one koji bijahu skupljeni na dvadesetak koraka odatle i koji okretahu glave, da ne gledaju strane prizore koji e postati jo grozniji.
est udaraca buzdovana u snanim rukama estorice ratnika oborie rtve na tlo, usred krvave bare. Time je po-i'vo uasan prizor Ijudoderstva.
Tabu nije titio tijelo robova ve samo gospodara. Tijelo roba pripada plemenu. To je bila mala nagrada narika-i .ima u sprovodu. Stoga, im padoe rtve, navali u nastu-l'ii ivotinjskog bijesa gomila domorodaca, poglavice, ratni-' i, starci, ene i djeca, bez obzira na starost i spol. Bre, ni'go to bi to hitro pero stiglo opisati, raskomadae jo topla tijela, rastrgae ih i isjekoe, ne na komade nego na zalogaje. Od dvije stotine Maora koji su prisustvovali rtvo-\anju, svaki je dobio svoj dio ljudskog mesa. Borili su se i lukli, otimali se o najmanji komadi. Kapi vrele krvi oka-hac grozne uesnike u gozbi, i ogavna rulja gmizae pod krvavom kiom. Spopade ih bijes i ludilo, kao kad se tigro- i bore za svoj plijen. ovjek bi rekao da je u areni cirku-i, gdje borci prodiru divlje zvijeri. Malo kasnije zaplamti ilra na dvadeset mjesta paha. Miris nagorjela mesa okrui i i k, i da nije bilo strahovitog metea na toj stranoj gozbi i krikova iz grla koja su se guila mesom, zarobljenici bi < uli kako rskaju kosti pod zubima ljudodera.
Cilenarvan i njegovi drugovi, zasopljeni od strave, htje-ilne sakriti taj ogavni prizor ispred oiju jadnih ena. Sad .11 tek shvatili, kakvo ih muenje eka sutra u osvit zore i kakve e strane muke morati podnijeti prije smrti. Zanije-tnjcse od uasa.
484
485
Zatim poee pogrebni plesovi, estoka pia, ekstrakt biljke Piper excelsum, prava esta od paprike, pospjeili su pijanstvo kod divljaka. U njima nije bilo vie nieg ljudskog. Moda bi ak zaboravili i na tabu svog poglavice, pa se u svojoj razuzdanosti oborili na zarobljenike koje zaprepasti njihovo ludilo. Ali Kai-Koumou je sauvao svoj razbor usred opeg pijanstva. On dopusti jedan sat za tu krvavu orgiju, da bi se ona popela do vrhunca i ugasila, a posljednji se in sprovoda odigra po uobiajenom obredu.
Leeve Kara-Tetea i njegove eiie podigoe, poto su im prema zelandskom obiaju savili udove i stisli uz trbuh. Tada ih je trebalo pokopati, ali ne zauvijek, ve samo, dok zemlja ne skine meso i ostanu same kosti.
Mjesto za grob, oudoupu, bijae izabrano na vrhu brda koje se zove Maunganamu, dvije milje izvan opkopa, na desnoj obali jezera.
Onamo je trebalo prenijeti mrtvace. Uz odar donesoe dvoja nosila, prostrta gotovo poput onih za noenje grae. TJ njih smjestie oba trupla u zgrenom poloaju, tako da su vie sjedila nego leala, i svezae ih preko odijela lijanama. etiri ih nosaa podigoe na ramena, i itavo pleme krenu za njima u povorci, nastavivi sa svojom alobnom himnom sve do mjesta pokopa.
Zarobljenici, jo' uvijek pod straom, vidjee kako se povorka izgubila iza prve ograde paha, zatim postepeno osla-bie i krikovi i pjesme.
Oko pol sata nisu mogli vidjeti sprovod koji je iao dnom doline. Zatim ga opet ugledae, kako se penje zavojima uz gorsku stazu. Daljina je inila fantastinim valovito gibanje duge i vijugave povorke.
Pleme se zaustavi na visini od dvjesta i ezdeset metara, to jest na vrhu Maunganamua gdje je sve bilo spremljeno za pokop Kara-Tetea.
Za kakvog obinog Maora grob bi bio rupa i gomila kamenja. Ali za monog i velikog poglavicu koga e moda uskoro pretvoriti u boanstvo, pleme je spremilo grobnicu dostojnu njegovih junakih djela.
Oudoupa bijae opkoljena drvenom ogradom, a kraj same rake bijahu postavljeni stupovi ureeni kipovima i obojeni okerom. Roaci, meutim, nisu zaboravili da se "waidoua",
486
duh mrtvih, hrani materijalnim tvarima, kojom se hrani i tijelo za prolazna ivota. Zbog toga poloie u ogradu i hranu, uz oruje i odijelo pokojnika.
U grobu bijae svih udobnosti. Brani par poloie jednu uz drugo. Zatim ih pokrie zemljom i travom, uz nova i.ulikovanja.
Onda se povorka vrati utke nizbrdo, i od tog se trenutka uiiko vie nije smio popeti na Maunganamu pod prijetnjom ^mrti, jer je pod zatitom tabua, kao i Tongariro, gdje poivaju smrtni ostaci jednog poglavice koji je 1864. zaglavio
jednog zelandskog potresa.
Trinaesto poglavlje POSLJEDNJI SATI
U  trenutku kad je sunce zalazilo  s  onu stranu jezera foupo iza vrhova Tuhahue i Puketapua, vratie zarobljenike njihovu tamnicu. Tu su imali ostati do asa, kad prve ike dana zarumene vrhove Wahiti Ranges.
Ostade im jo samo jedna no, da se pripreme za smrt. Jnato umoru i svemu uasu koji preivjele, oni su ipak ferali zajedno.
- Nee nam biti nikad previe snage - ree Glenarvan ,*- tla pogledamo smrti u oi. Treba tim divljacima pokazati kako Evropljani znaju umrijeti.
Po svrenoj veeri lady Helena poe naglas moliti ve-trriiju molitvu. Svi joj se njezini drugovi pridruie skinuvi lupe-. Nema ovjeka koji uoi smrti ne bi mislio na boga.
Kad su izvrili tu dunost, zarobljenici se izljubie.         '
Mary Grant i lady Helena povukoe se zatim u jedan to kolibe i legoe na rogozine. San, koji rastjeruje sve iike, otea im vjee, i one zaspae zagrljene, svladane lorom i dugim nespavanjem. Glenarvan odvede tada svoje laii-ljc na stranu, pa im ree:
Dragi drugovi, na ivot i ivot tih jadnih ena u bo-Mi je rukama. Ako je sudbina odredila da sutra moramo nijeli, mi emo znati, uvjeren sam, poginuti kao hrabri
487
l
ljudi, kao pravi krani, spremni da bez straha izaemo pred vrhovnog suca. Bog, koji vidi do dna naih dua,, zna da smo ili za plemenitim ciljem. Ako nas umjesto uspjeha eka smrt, znai da on tako hoe. Ma koliko bila teka nje-gov odluka, ja se ne tuim. Ali smrt ovdje i nije samo smrt, ona je muenje, a moda i beae, a ove dvije ene...
Do tada vrst Glenarvanov glas tu se promijeni. On zastane da bi svladao uzbuenje. Zatim poslije kratke utnje nastavi, obraajui se mladom kapetanu:
-  John, obeao si Mary ono, to sam ja obeao lady Heleni, to si odluio?
-  Mislim - odgovori John Mangles - da pred bogom imamo pravo ispuniti to obeanje.
-  Da, Johne! Ali mi smo bez oruja.
-  Ipak ga imam -> odgovori John pokazujui jedan bode. - Istrgao sam ga iz ruku Kara-Tetea, kad se divljak sruio kraj vas. Milorde, onaj koji od nas dvojice preivi drugoga, izvrit e elju lady Helene i Mary Grant.
Poslije tih rijei zavlada u kolibi duboka tiina. Napo-kon progovori major:
-  Dragi prijatelji, ostavite krajnje sredstvo za posljednje trenutke. Ja nerado odobravam ono to se vie ne da popraviti.
-  Nisam govorio o nama - odgovori Glenarvan. - Mi emo znati prkositi smrti, pa ma kakva bila. Ah! Da smo sami, ve bih dvadeset puta kliknuo: prijatelji, pokuajmo ispad! Napadnimo bijednike! Ali one! One ...
John u tom trenutku podie zastor i izbroji dvadeset i pet domorodaca, koji su uvali vrata Ware-Atoue. Naloili su veliku vatru koja je bacala zlokobnu svjetlost na neravan reljef paha. Neki su od tih uvara leali oko vatre, a drugi su nepomino stajali, tako da su im se crni likovi otro ocrtavali na svijetlom zastoru od plamena. Ali svi su esto pogledavali na kolibu koju su uvali.
Kau da je srea uvijek na strani zatvorenika koji eli pobjei, a ne na strani tamniara, koji ga uva. Onome je to vanije nego ovome. uvar moe zaboraviti da uva, ali zatvorenik nee nikad zaboraviti da ga uvaju. Zarobljenik
ee misli na bijeg, nego to uvar misli da ga u tome sprijei.
Stoga i ima estih i udnovatih bjegova.
Ali tu su zatvorenike uvale mrnja i osveta, a ne ravnoduni straar. Zarobljenike samo zato nisu vezali, jer je to bilo nepotrebno, budui da je dvadeset i pet ljudi uvalo jedan jedini izlaz iz Wate-Atoue.
U ovu se kuu moglo ui samo jednini uskim jezikom tla koji ju je spajao s ravnjakom paha, jer je stranjom stranom leala na klisuri kojom se svravala tvravica. Ostale su dvije strane bile odsjeene kao ,zid i nadvisivale su ponor dubok trideset i pet metara. Tuda se nije moglo sii. Jo je manje bilo mogue pobjei kroz stranji kraj, jer ga je zatvarala golema klisura kao oklop. Izai se moglo jedino kroz ulaz Ware-Atoue, ali Maori su uvali taj jezik koji ju je vezao s pahom kao kakav lanani most. Svaki je bijeg bio iskljuen, i Glenarvan je to morao priznati poto je po dvadeseti put pretraio zidove svoje tamnice.
Meutim, prolazili su sati uasne noi. Planine bijahu obavijene u gustu tamu. Ni mjesec ni zvijezde nisu remetile dubok mrak. Vjetar je ponekad udarao mahovima o bokove paha. Kolci su na kui kripali. Vatra bi se svaki put rasplamsala od prolaznog propuha, i odsjev plamena bi za trenutak bacio slabu svjetlost u unutranjost Ware-Atoue. Skupina bi se zatvorenika za tren osvijetlila. Ti su jadni ljudi utonuli u svoje posljednje misl^. U kolibi je bila mrtva tiina.
Moglo je biti oko etiri sata ujutro, kad majorovu panju privue neki laki um koji je dolazio iza stranjih stupe iva s one strane kojom je kua bila naslonjena na klisuru. M;u Nabbs nije iz poetka tom umu pridavao nikakve va-n<isti, ali kad je opazio da se nastavlja, poslua bolje; uli ajnost uma probudi mu radoznalost, i on prisloni uho na zmilju, da bi bolje uo. Uini mu se kao da netko grebe, <> da netko kopa s vanjske strane.
Kad se o tom sasvim uvjerio, major se dovue do Gle-n.uvana i Johna Manglesa, tre ih iz njihovih bolnih misli l ilovede ih do dna kolibe.
Sluajte! - apnu, dajui im znak, da se sagnu.
488
489
Grebanje je bivalo postepeno sve razgovjetnije; jasno se moglo uti, kako sitan kamen kripi pod pritiskom nekog otrog predmeta i kako se rui prema vani.
-  Neka zvijer u jazbini - ree John. Glenarvan se udari po elu.
-  Tko zna, moda je to ovjek!
-  ovjek ili ivotinja - odgovori major - znam, to
treba raditi.
Wilson i Olbinett pridruie se svojim drugovima, i svi poee kopati ispod zida, John bodeom, ostali kamenjem, izvaenim iz zemlje, i noktima, dok je Mulradv leei na zemlji pazio kroz pritvoren otvor na zastoru, to rade uvari.
Divljaci, nepomini oko vatre, nisu ni slutili, to se dogaa na dvadeset koraka od njih.
Tlo je bilo od pokretljive i rastresite zemlje koja je pokrivala silikatnu podlogu. Zbog toga se rupa i bez orua brzo irila. Doskora je bilo jasno da neki ovjek ili neki ljudi s druge strane, upirui se o bok paha, kopaju rov ispod vanjskog zida. Koji bi im mogao biti cilj? Jesu li znali za zarobljenike, ili je taj rad posljedica kakva posebnog rauna?
Zarobljenici udvostruie napore. Izranjeni su im prsti krvarili, ali su ipak neprestano kopali. Poslije pola sata rada rupa je s njihove strane dosegla metar dubine. Po jasnijem se zvuku moglo razabrati da im jo samo tanak sloj zemlje smeta pa da uspostave izravnu vezu.
Proteklo je jo nekoliko asaka, i major naglo tre ruku: porezala ga je neka otrica. Jedva zadra krik.
John Mangles, podmetnu otricu svog bodea i potisnu no koji se micao izvan zemlje, i dohvati ruku koja ga je
drala.
Uhvatio je ruku Evropljana, ene ili djeteta.
Ni s jedne ni s druge strane nije se izustila nijedna rije, svima je ilo u raun da ute.
- Da nije Robert? - promrmlja Glenarvan.
Ma koliko da je tiho izgovorio ime, Mary Grant se do ulja do Glenarvana, jer ju je probudilo kopanje u kolibi, pa uhvati ruku, svu zamazanu od zemlje, i obasu je poljupcima.
490
-  Ti! Ti! - aptala je djevojka koja se nije mogla prevariti. - Ti, dragi Roberte!
-  Da, sestrice - odgovori Robert - ja sam, doao sam vas spasiti! Samo mir!
-  Hrabro dijete! - govorio je Glenarvan.
-  Pazite na straare pred kolibom - nastavi Robert. Mulradyju je za trenutak odvratio panju dolazak dje-
t'akov, ali sad nastavi motriti.
-  Sve je u redu - ree mornar. - Samo etiri straa-1.1 bdiju, ostali spavaju.
-  Hrabro! - odgovori Wilson.
Za tren oka proire rupu, i Robert se nae u zagrljaju sestre i ladv Helene. Oko njegova struka bijae omotan du-konop od formija.
-  Dijete moje, dijete moje - aptala je mlada ena - Ivi jaci te nisu ubili!
-  Nisu, gospoo - odgovori Robert. - Ne znam ni sam, :o sam se izgubio. U onom meteu provukao sam se kroz adu i dva se dana krio po bunju. Nou sam lutao. Htio
vas vidjeti. Dok je itavo selo bilo zazuzeto priprema-:m sprovoda, doao sam pogledati taj dio opkopa gdje je nica. Tada sam vidio da bih mogao doprijeti do vas. ue i no ukrao sam iz jedne osamljene kolibe. Busenje ibunje posluilo mi je kao ljestve. Naao sam sreom jed-spilju u klisuri, na kojoj lei koliba. Morao sam iskopa-samo nekoliko metara meke zemlje, i evo me. Umjesto odgovora Robert dobi dvadeset poljubaca.
-  Hajdemo! - ree Robert odluno.
-  Je li Paganel dolje? - zapita Glenarvan.
-  Gospodin Paganel?! - zaudi se djeak.
-  Da, eka li nas i on dolje?
-  Ali ne, milorde!   Kako, zar gospodin Paganel nije s vnma?
-  Nije s nama, Roberte - odgovori Mary Grant.
-  Sto, zar ga ti nisi vidio? - zapita Glenarvan. - Zar niste sreli u onom meteu? Zar niste zajedno pobjegli?
Nismo, milorde - odgovori Robert, osupnut vijeu i    nestao Paganel.
491
-  Hajdemo - ree major - ne smijemo gubiti ni aska vremena. Ma gdje da je Paganel, ne moe mu biti gore nego nama ovdje. Hajdmo!
Doista, skupocjeno je vrijeme odmicalo. Trebalo je bjeati. Bijeg ne bi bio teak, da nije bilo jednog gotovo vertikalnog zida odmah iza peine, visoka est ili sedam metara. Nagib je zatim bio dosta blag sve do podnoja brda. Od te toke zarobljenici su mogli brzo stii u donje doline, dok bi Maori, kad bi otkrili njihov bijeg, morali dugo obilaziti, da ih stignu, jer nisu znali za prokop iskopan izmeu Ware--Atoue i vanjskog nagiba.
Bijeg zapoe. Poduzeli su sve mjere opreza, samo da im poe za rukom. Zarobljenici se provukoe jedan po jedan kroz uski prokop i uoe u spilju. Prije nego to je izaao iz kolibe, John Mangles ukloni svu zemlju, povue se u otvor i navue na nj rogozine. Prokop je time bio potpuno sakriven.
Sad se trebalo spustiti niz okomitu stijenu do podnoja. To ne bi mogli uiniti, da Robert nije donio sa sobom ue od formija.
Odmotae ga, privrstie ga za iljak jedne stijene, a drugi kraj bacie niz stijenu.
Prije nego to bi dopustio, da mu se prijatelji sputaju niz formijeva vlakna, od kojih je bilo ispleteno ue, John Mangles ga pregleda. Nije mu se inilo osobito vrsto. Moralo se, dakle, postupati oprezno, jer bi pad bio smrtonosan.
-  Konop  - ree  John - moe  izdrati  samo  dvoje, stoga se tako moramo i sputati. Neka se lord i lady Gle-narvan spuste prvi. Kad dou dolje, neka tri puta povuku ue u znak, da moemo za njima.
-  Ja u poi prvi - odgovori Robert. - Dolje sam naao neku dosta duboku rupu, u kojoj se mogu sakriti oni, koji prvi siu, i ekati ostale.
-  Idi,  dijete  moje - ree  Glenarvan  stisnuvi  djea-kovu ruku.
Robert se izgubi kroz otvor spilje i poslije jednog aska osjetie na konopu tri trzaja kao znak, da se malian sretno spustio.
492
l
Odmah zatim poe iz spilje Glenarvan i lady Helena. Tama bijae jo dublja, ali se na vrhuncima planina na istoku ve poee javljati sivkaste pjege.
Jutarnja otra hladnoa osvjei mladu enu. Osjeti se snanijom i dade se na opasan bijeg.
Najprije se spustio po konopu Glenarvan, a za njim i la-ily Helena, do onog mjesta, gdje strmi zid dodiruje vrh nagiba. Zatim se Glenarvan, idui prvi i pridravajui svoju ^.cnu, poeo sputati nazadujui. Traio je busenje i bunje, koje bi bilo zgodno da mu poslui kao oslon. Najprije ih je opipao, pa je onda namjestio noge svoje ene. Neke ptice, koje se iznenada probudie, otprhnue uz lako krianje. Hjegunci su svaki put protrnuli, kad bi se koji kamen, od-\ ;iljen iz svog leaja, otkotrljao s dosta buke niz padinu sve ilo dna brda.
Ve su stigli do polovine nagiba, kad se iz otvora spilje z.(u glas:
-  Stanite! - apnu John Mangles.
Drei se vrsto jednom rukom za uperak tetragonije, .1 drugom rukom pridravajui svoju enu, Glenarvan pri-i rka zaustavivi dah.
Opomenu je dao Wilson. uvi neki um s vanjske strane Ware-Atoue, on se vratio u kolibu, podigao rogozinu i pogledao Maore. Na jedan njegov znak John je zaustavio (ilcnarvana.
I doista, jedan je od ratnika, uvi nekakav neobian '.um, ustao i priao Ware-Atoui. Stojei na dva koraka od l.olibe, sluao je prignute glave. Tako je, napregnuvi uho i vrebajui pogledom stajao jedan asak koji im se uini .ini; kao itav sat. Zatim, kimnuvi glavom kao ovjek koji i prevario, vrati se svojim drugovima i dohvativi naramak Mihog drvlja baci ga na eravicu koja se bila napola uga-.ila. Vatra se odmah rasplamtje. Njegovo arko osvijetljeno 11 rt: nije pokazivalo nikakve zabrinutosti, i on, poto je po-rlcdao prve zrake zore koja se raaJLa na obzorju, lee pokraj vatre, da ugrije svoje prozeble noge.
-  Sve je u redu - ree Wilson.
John dade Glenarvanu znak da nastavi silaenjem.
493
l
Glenarvan se lagano klizao niz nagib, i ubrzo on i lady Helena stupie nogom na usku stazicu, gdje ih je ekao Robert.
Povukoe tri puta konop, i sad poe John Mangles s Ma-ry Grant opasnim putem. Sputanje im poe za rukom, i oni naoe lady i lorda Glenarvana u rupi koju im je pokazao Robert.
Poslije pet asaka ostavie svoje trenutno skrovite svi bjegunci koji sretno pobjegoe iz Ware-Atoue. Klonei se naseljene obale jezera utekoe uskim stazama u goru.
Hodali su brzo i nastojali se ukloniti svakom mjestu gdje bi ih tko mogao vidjeti. Nisu govorili, ve su prolazili kroz grmlje poput sjena. Kamo su ili? Nasumce, ali bili su slobodni.
Oko pet sati poe svitati. Gornji rubovi oblaka poee se arati plavkastim mramorastim ilicama. Magloviti vrhovi poee se pomaljati iz jutarnje pare. Uskoro e se pojaviti i sunce, ali ono nee dati znak za smrtnu kaznu, ve e naprotiv samo otkriti bijeg osuenika.
Bjegunci bi se zbog toga morali nai izvan domaaja domorodaca prije tog trenutka, kako bi im daljina zamela trag. Ali oni su sporo odmicali, jer su staze bile strme. Lady Helenu je pri penjanju pridravao Glenarvan, gotovo ju je nosio, a Mary Grant se oslanjala na ruku Johna Manglesa. Robert se sav sretan penjao pobjedonosno na elu povorke, sa srcem punim radosti zbog svog uspjeha, a oba mornara zavrie povorku.
Jo pol sata, pa e arko sunce izroniti iz magle na obzorju.
Za tih pola sata bjegunci su bjeali nasumce. Nije bilo Pa-ganela, da ih vodi - onog Paganela, koga su alili, a koji je svojini ieznuem jedini potamnjivao njihovu sreu. Oni su se, meutim, urili prema istoku, koliko su god bre mogli; ili su u susret velianstvenoj zori. Ubrzo se popee na visinu od sto i ezdeset metara iznad jezera Taupa i jo su jae zebli na toj jutarnjoj studeni, koja je zbog visine postala otrija. Redali su se neodreeni oblici bregova i planina jedni iznad drugih, ali Glenarvan se elio samo u njima izgubiti. Kasnije e se ve nekako izvui iz tog labirinta.
Konano se pojavi i sunce i posla svoje prve zrake putnicima u susret.
Odjednom se prolomi zrakom strahovito urlanje, krik iz slotinu grla. Dolazio je iz paha kome Glenarvan nije znao odrediti toan poloaj. Osim toga je i gusta magla ispod njihovih nogu zastirala pogled u dolinu.
Ali bjegunci su sad bili sigurni da im je bijeg otkriven. Hoe li umai potjeri domorodaca? Jesu li ih opazili? Hoe li ih odati tragovi?
U tom se trenutku podie donja magla, kratko vrijeme ih obavi vlaan oblak, a zatim, sto metara ispod sebe, opa-zise razjarenu gomilu domorodaca.
Oni ih spazie, ali i domoroci vidjee njih. Razli jee se urlikanje, kome se pridrui i lave pasa. itavo pleme najprije uzalud pokua prijei preko stijene kod Ware-Atoue, .1 z.atim izjuri iz ograde i pojuri najkraim stazama u potje-i u za zarobljenicima koji bjeahu pred njihovom osvetom.
etrnaesto poglavlje
BRDO TABU            l
Vrh se brda dizao jo stotinu metara iznad njih. Bjegun-i i su nastojali da se popnu na vrhunac, kako bi se na suprotnoj padini sakrili od pogleda Maora. Nadali su se da e Kakvim prolaznim bilom prijei na susjedne vrhove koji su  c izmijeali u takvom geografskom spletu, da bi ga mogao i az.mrsiti samo jadni Paganel, kad bi bio s njima.
Poee se bre penjati uz poklike koji su im se prijetili i sve vie pribliavali. Napadaka horda stie do podnoja brda.
- Hrabro! Hrabro, prijatelji! - vikao je Glenarvan bo-divi drugove glasom i pokretima.
7,a manje od pet asaka stigoe na vrh brda. Okrenue c da bi procijenili poloaj i da bi se uputili smjerom, ko-lini bi zaveli Maore.
S te strane obuhvatie pogledom itavo jezero Taupo ko-ii- se u svom planinskom okviru prualo prema zapadu: na
494
495
sjeveru vrhovi Pirongije, na jugu usijani krater Tongariro. Ali prema istoku se isprijeio itav niz od vrhova i sedala, koji se spajaju s Waihiti Ranges, golemim lancem, kojega karike veu cijeli juni otok od Cookova prolaza do Istonog rta. Trebalo se, dakle, spustiti protivnom padinom i ui u klance koji moda nemaju ni izlaza.
Glenarvan pogleda preplaeno oko sebe, magla se bijae rasprila pod zrakama sunca, njegov je pogled prodirao u najsitnije udubine zemljita. Nije mu mogao umai ni najmanji pokret Maora.
Kad su se domoroci popeli na zaravan iz koje se dizao unjasti vrh, oni su bili tek sto i ezdeset metara udaljeni.
Glenarvan se nije mogao ni malo zadravati. Premoreni ili ne - morali su bjeati, jer im je prijetilo da ih opkole.
-  Sputajmo se! - viknu Glenarvan. - Sputajmo se, dok nam ne presijeku put!
Ali u trenutku, kad se jadne ene digoe da dadu od sebe i posljednje snage, Mac Nabbs ih zaustavi i ree:
-  Nije potrebno, Glenarvane. Pogledajte!
I svi doista opazie nerazjanjivu promjenu u dranju Maora.
Oni iznenada prekinue potjeru. Kao da je neka suprotna zapovijed zaustavila njihov napadaj na brdo. Domorodaka je rulja svladala polet i zaustavila se, kao to se morski valovi zaustave pred neprelaznom stijenom.
Svi divljaci, edni krvi, stajali su sad poredani na podnoju brda, urlikali, mahali rukama, pukama i sjekirama, ali se nisu micali ni za metar dalje. Njihovi psi, ukopani na tom mjestu kao i oni, bijesno su lajali.
to se to dogodilo? Koja je nevidljiva mo zadrala domoroce? Bjegunci su gledali bez razumijevanja, bojei se, da se ne raspline arolija koja je prikovala Kai-Koumouvo pleme.
Iznenada John Mangles kliknu, tako da se svi okrenue prema njemu. On im pokaza rukom malu tvravicu na vrhu unjasta brda.
-  Grob poglavice Kara-Tetea - uskliknu Robert.
-  Zbilja, Roberte? - zapita Glenarvan.
-  Da, milorde, to je zbilja grob, prepoznajem ga...
496
Robert se nije varao. Na esnaest metara iznad njih bijae sagraena manja ograda od svjee obojenih kolaca, na samom vrhu brda. I Glenarvan prepozna grob zelandskog poglavice. U njihovu ih je bjeanju bez odreena smjera sluaj doveo na sam vrh Maunganamua.
Lord i njegovi drugovi prijeoe i posljednji uspon cunja do same ograde groba. U unutranjost je vodio irok otvor pokriven rogozinom. Glenarvan je upravo htio kroiti u unutranjost oudoupe, kadli odjednom ustuknu:
-  Jedan divljak je unutra!
-  Zar divljak u grobnici? - zapita major.
-  Da, Mac Nabbse.
-  Ne mari, uimo!
Glenarvan, major, Robert i John Mangles uoe u ogra-ilu. U njoj je bio jedan Maor, omotan u veliki ogrta od formi ja. U tami odoupe nije se moglo razlikovati lice. inilo i- da je veoma miran, i nehajno je dorukovao. Glenarvan inu je htio ba neto rei, kad ga domorodac predusretne " progovori istim engleskim jezikom:
-  Izvolite sjesti, dragi lorde, eka vas doruak.         \ Bijae to Paganel. uvi njegov glas, svi utrae u oudo-
pu i svi se izredae u zagrljaju dugakih ruku dinog geo-afa. Pronali su Paganela! Njegovom osobom upotpunio se ii spas. Htjedoe ga pitati, kako i zato je on tu na vrhu aunganamua, ali Glenarvan jednom rijei prekide znatie-li, jer tomu sad nije bilo vrijeme.
-  Divljaci! - ree Glenarvan.
-  Divljaci - odvrati Paganel - slegnuvi ramenima. - |"o su stvorenja, koja savreno prezirem.
-  Ali zar oni ne mogu ...?
-  Oni? Glupani! Doite da ih vidite!
Svi pooe za Paganelom koji izae iz oudoupe. Zelan-ini su stajali na istom mjestu oko podnoja brda i prije-III im stranom vikom.
-  Viite!  Urliite!  Izderite plua, glupi stvorovi! - vi-Paganel. - Popnite se na ovo brdo, ako ste kadri!
-  A zato ne bi bili? - zapita Glenarvan.
-  Zato, jer je tu pokopan poglavica, jer nas titi njegov , jer je brdo tabu!
-  Tabu?
D|r< u kapetana Granta
497
-  Da, dragi prijatelji! Evo zato sam i ja ovamo pobjegao kao u ona srednjovjekovna utoita to su primala nesretnike.
-  Bog je s nama! - uzviknu Helena pruivi ruke prema nebu.
Doista, brdo je bilo tabu, i stoga praznovjerni divljaci nisu smjeli doi na njega.
To jo nije znailo da su time bjegunci spaeni; na brdu su nali samo spasonosno sklonite koje e im dobro doi. Glenarvan nije mogao rei ni rijei od silna uzbuenja, a major je kimao glavom s izraajem osobita zadovoljstva.
-  A sad, prijatelji - ree Paganel - ako ti divljaci misle da emo ih mi uiti, to je strpljivost, kruto se varaju. Nee proi ni dva dana, a mi emo pobjei lupeima.
-  Pobjei! - ree Glenarvan. - Ali kako?
-  To ni ja ne znam - odgovori Paganel. - Ali emo ipak pobjei.
Sad je svatko htio doznati geografove doivljaje, udnovata stvar i neobina bijae ta uzdrljivost kod ovjeka koji je tako brbljav; trebalo mu je rijei vaditi klijetima iz usta. On, koji je tako rado priao, sad je nekako okoliajui odgovarao na sva pitanja koja mu postavljahu prijatelji.
-  Promijenili   su   mi   mog   Paganela  -   miljae   Mac Nabbs.
Doista, izgled geografova lica nije bio vie isti. Briljivo se zamotao u svoj iroki ogrta od formija i kao da je izmicao radoznalim pogledima. Kad se govorilo o njemu, drao se nekako zbunjeno, to su svi opazili, ali iz obzira prema njemu nitko to nije ni pokazivao. Ali im bi se govorilo o neem drugom, Paganela bi opet obuzela njegova stara veselost.
Evo to je on od svojih uspomena smatrao potrebnim pripovijedati svojim drugovima, kad su sjedili uz njega kraj ograde oudoupe.
Poslije ubojstva Kara-Tetea, Paganel je isto kao i Robert iskoristio mete meu domorocima i pobjegao iz ograde pa-Tia. Ali slabije sree od Roberta, on je upao ravno u drugi maorski logor. Zapovjednik tog logora bijae jedan poglavica krupna stasa, pametna ponaanja, svakako bijae od-
498
liniji od svih ratnika u svom plemenu. Taj je poglavica govorio dobro engleski i pozdravio ga dobrodolicom, pro-trljavi vrhom svog nosa geografov nos.
Paganel nije znao smatra li ga ili ne smatra zarobljenikom. Ali kad je vidio da ne moe uiniti ni jedan korak, a da ga njegov ljubazni domain ne prati, znao je na emu je. Taj poglavica, koji se zvao "Hihy", to jest "zraka sunca", nije bio lo ovjek. Naoari i dalekozor geografov stvorie mu lijepo miljenje o Paganelu, i on ga je osobito vezao uz svoju linost, i to ne samo dobroinstvima nego i vrstim konopima od formija, pogotovo nou.
U torn novom poloaju ivio je puna tri dana. Jesu li s Paganelom dobro ili loe postupali? Odgovarao je "da i ne" ali nita vie nije htio tumaiti. Ukratko, bio je zarobljenik i, izuzevi osudu na smrt, njegov poloaj nije bio nita bolji od poloaja njegovih nesretnih drugova.
Sreom, nou mu poe za rukom da pregrize konop i pobjegne. Izdaleka je prisustvovao sprovodu poglavice i znao je da su ga pokopali na vrhu Maunganamua, te da je time brdo postalo tabu. Odlui da se tu skloni, jer nije htio otii iz kraja, gdje su bili u suanjstvu njegovi drugovi. Taj mu je opasan pothvat uspio. Na Kara-Teteov grob stigao je prole noi i tu je, "okrepljujui se", ekao da providnost Mrkim udom spasi prijatelje.
Tako je glasio Paganelov izvjetaj. Je li hotimino izo-io koju okolnost o svom boravku kod domorodaca? Po ;ovoj se zabuni moglo to nekoliko puta nasluivati. Bilo > mu drago, svi mu jednoglasno estitae i, poto upo-c prolost, stadoe govoriti o budunosti. ;"oloaj je bio jo uvijek izvanredno ozbiljan. Ako se oroi nisu usuivali popeti na Maunganamu, oni su ra-ili da e se doepati zarobljenika pomou gladi i e-o je pitanje vremena, .a divljaci su veoma strpljivi, ilenarvan se nije zavaravao o tekoama poloaja, ali je |l cyio da prieka na povoljnije prilike, ili da ih sam stvo-"> potrebi.
'rije  svega, Glenarvan je htio bolje upoznati Maunga-i, to jest sluajnu tvravu, ne zato, da bi je branio, ,i: nije trebalo bojati opsade, ve zato, da iz nje izae. 1.1     T, John, Robert, Paganel i on izradie toan snimak br-
499
da. Prouie smjerove staza, njihov zavretak i nagib. Greben, dug jednu milju, koji vee Maunganamu s vijencem Wahiti, sputao se u ravnicu. Njegov uzak hrbat udljiva presjeka predstavljae jedini prohodni put u sluaju, da bijeg bude mogu. Kad bi bjegunci mogli neopaeno proi pod zatitom noi, moda bi im polo za rukom dohvatiti se dubokih dolina Rangersa i tako prevariti maorske ratnike. Ali na tom je putu bilo mnogo opasnosti. Na donjem dijelu put je bio izloen puanim mecima. Domoroci su s donjih padina mogli otvoriti unakrsnu vatru i stvoriti takav eljezni zid koji ne bi nitko mogao nekanjeno proi.
Glenarvan i njegovi drugovi pokuae da se priblie opasnom dijelu hrpta, ali ih doeka prava tua od olova koja ih sreom nije mogla dosei. Meutim, vjetar donese do njih nekoliko nagorjelih papiria, kojima su divljaci zaeplji-vali metke u pukama. Bijahu tampani, i Paganel ih iz iste radoznalosti dohvati i tekom mukom pokua proitati.
-  Gle - ree Paganel - znate  li, prijatelji,  ime te ivotinje pune svoje metke u pukama?
-  Ne znamo, Paganele - odgovori Glenarvan.
-  Listovima iz biblije! Ako sveti reci slue samo za tu svrhu, onda treba poaliti njihove misionare. Dosta e ih truda stajati osnivanje maorskih knjinica.
-  A koji su nam stavak iz svete knjige opalili ti divljaci ni grudi? - zapita Glenarvan.
-  Jednu rije boga svemoguega - odgovori John Mangles koji je takoer proitao papiri uprljan od eksplozije. - Ta nam rije kae da se uzdamo u njega - nadoda kapetan s nepokolebljivim uvjerenjem svoje kotske vjere.
-  Proitaj, Johne - ree Paganel.
I John proita redak koji je ostao poteen pri izgaranju baruta:
-  "Psalam 90. - Jer se ufao u mene, izbavit u ga."
-  Dragi  prijatelji - na to  e  Glenarvan - te rijei :nade moramo odnijeti naim sranim i dragim drugarica-ma. To e im ohrabriti srce.
Glenarvan se pope s drugovima strmom padinom i uputi :se grobu koji su htjeli pregledati.
Uz put se zaudie, kad osjetie, da se u kratkim razmacima vremena zemlja trese. Nije to bilo neko gibanje ve
500
neprekidno podrhtavanje kao kod stijena kotla u kome vrije voda. Bijae oito da su se pod korom brda nakupile silne pare koje su se stvorile od podzemne vatre.
Ta osobitost nije mogla iznenaditi ljude koji su proli vrue izvore Waikata. Oni su znali da je sredinje podruje, 

I ka-Na-Maouia vulkansko. 
To je pravo sito i kroz njegovo tkivo izlaze pare iz utrobe zemlje kao vrui izvori i solfata-re.
Paganel, koji je to ve promatrao, upozorio je drugove na vulkansku narav brda. Maunganamu bijae samo jedan od onih mnogobrojnih unjastih vrhova koji stre iz sredinjeg dijela otoka, on je vulkan budunosti. Najmanji mehaniki poticaj moe prouzroiti stvaranje kratera u njegovim zidovima od bjeliaste silikatne sedre.
-  Tako je - ree Glenarvan - ali tu nam ne prijeti vea opasnost nego kraj Duncanova kotla. vrst je oklop kora zemaljska.
-  Slaem se - odgovori major - ali i najbolji kotao pukne poslije duge upotrebe.
-  Mac Nabbse - nastavi Paganel - meni ba nije do stajanja na  cunju.  Neka  mi  nebesa pokau  kakav  dobar put, i ja istog trenutka odlazim.
-  Ah, zato  nas  Maunganamu ne ponese - odgovori John Mangles - kad u svojoj utrobi ima toliko mehanike snage!   Pod  naim  nogama  ima  moda  nekoliko  milijuna konjskih snaga, uzaludnih i izgubljenih! Naem Duncanu ne bi trebalo ni tisuinu, da nas odvede na kraj svijeta!
Duncanovo ime koje je spomenuo John Mangles, samo je navelo Glenarvana na najalosnije misli, jer ma koliko bio Uv.ak njegov poloaj, on je ipak esto zaboravljao na sebe" i oplakivao sudbinu njegove posade.
Jo je na to mislio, kad je na vrhu Maunganamua naao svoje drugarice u nesrei.
im ga opazi, lady Helena mu pohrli u susret.
-  Dragi Edwarde - upita lady Helena - jesi li izvidio poloaj? Treba li se nadati ili strahovati?
-  Nadati, draga Heleno! - odgovori Glenarvan. - Domoroci nee nikad prijei granicu brda, pa emo imati do-.(a vremena da stvorimo osnovu za bijeg.
501
-  Osim toga, gospoo - doda John Mangles - sam bog nam poruuje da se nadamo.
John Mangles prui lady Heleni listi iz biblije s onim svetim retkom. Mlada ena i djevojka s povjerljivim duama i srcem koje je rado primalo sva nagovijetanja s neba, vidjee u tim rijeima iz svete knjige nepogreivo sretno znamenje.
-  A sad u oudoupu! - uzviknu veselo Paganel. - To je naa tvrava, na dvorac, naa blagovaonica, naa soba za rad.   Tu nas nee nitko smetati. Drage gospoe, dopustite',., mi da vas uvedeni u ovaj krasni stan.
Svi pooe za ljubaznim Paganelom. Kad divljaci vidjee da bjegunci opet obeauju grob koji bijae posveen tabuom, poee pucati iz puaka i strahovito urlikati. Ne zna se, to je vie odjekivalo: puke ili urlici. Ali sreom, meci nisu dopirali toliko daleko kao krikovi, ve su padali na pola puta, dok su se psovke gubile u visinama.
Videi da je praznovjerje Maora jae od njihova gnjeva lady Helena, Mary Grant i drugovi uoe u grobnicu.
Oudoupa zelandskog poglavice bijae ograena crveno obojenim kolcima. Simboliki likovi, pravo tetoviranje drve-ta govorahu o plemenitosti i velikim djelima pokojnikovim. Brojanice od amajlija, koljaka i klesana kamena njihahu se od jednog kolca do drugog. U unutranjosti bijae zemlja pokrivena zelenim liem. U sredini mala uzviica pokazivae mjesto svjee iskopana groba. Na njemu je lealo oruje poglavice, njegove napunjene i potpraene puke, koplje, prekrasna sjekira od zelena bubreinca sa zalihom praha i olova, koja bi bila dovoljna za vjeni lov.
-  itav arsenal! - ree Paganel. - Mi emo ga svakako bolje iskoristiti nego pokojnik. Sjajan je obiaj u divljaka, da oruje nose i na drugi svijet!
-  Ah!  Pa to su puke iz engleskih tvornica! - pripomenu major.
-  Dakako!  - odgovori  Glenarvan. - Glup  je  obiaj divljacima darivati vatreno oruje! Oni ga poslije upotrijebe protiv osvajaa, pa imaju i pravo. U svakom sluaju, te e nam puke dobro doi.
-  Ali to e nam jo bolje doi - nadoda Paganel - to je hrana i voda, koju ostavie Kara-Teteu.
502
I doista, pokojnikovi prijatelji i roaci pokazae se dareljivima. Koliina hrane pokazivala je, koliko su potovali njegove vrline. Bilo je dovoljno ivea, da se, deset osoba prehrani petnaest dana ili pokojnik itavu vjenost. Ta se hrana biljne naravi sastojala od paprati, slatkih batata (Convolvulas batatas) i krumpira, koji su Evropljani odavno unijeli u te krajeve. Veliki vrevi bijahu, puni iste vode kojom Zelanani zalijevaju hranu prije jela a dvanaestak umjetniki isprepletenih koarica bile su pune neke zelene gume koju nitko nije poznavao.
Bjegunci su, dakle, za neko vrijeme bili sigurni od gladi i ei. Nisu se mnogo skanjivali, ve pristupie prvom objedu na raun poglavice.
Glenarvan pokupi svu hranu koja e posluiti drugovima, i preda je na uvanje Olbinettu.
Budui da je Olbinett bio uvijek formalist, ak i u najteim prilikama, on je i ovom prilikom napomenuo da e objed biti mrav. Osim toga nije znao, kako bi pripremio korijenje, a nije imao ni vatre.
Ali Paganel mu pomoe; on ga savjetova da paprat i ba-tate naprosto zakopa u zemlju.
Doista, temperatura dubljih slojeva bijae veoma visoka. Kad bi se tu u zemlju turio termometar, on bi sigurno pokazao toplinu od ezdeset ili ezdeset i pet stupnjeva. Olbinett se ak umalo nije teko opekao, jer u trenutku, kad je iskopao rupu, da u nju stavi svoje korijenje, iz nje izbi stup vodene pare i ikne itei dva metra visoko. Olbinett se srui na lea od straha.
-  Zatvorite pipac!  - uzviknu major koji pritra i uz pomo dvojice mornara zatrpa rupu. Paganel je promatrao neobinim pogledom pojavu i mrmljao:
-  Gle, gle! He-he! Zato ne?
-  Jeste li se ozlijedili? - zapita Mac Nabbs Olbinetta.
-  Nisam, gospodine Mac Nabbse - odgovori Olbinett - samo sam se iznenadio ...
-  Tolike blagodati neba! - uzviknu Paganel dobre volje. - Poslije vode i hrane Kara-Teteove, eto sad i vatre iz zemlje. Pa ovo je brdo pravi zemaljski raj!  Predlaem da osnujemo koloniju na njemu, da ga obradimo, da tu ostanemo do  smrti.  Bit emo maunganamski Robinzoni!   Eto,
503
zbilja uzalud traim, to nam moe uzmanjkati na udob- nom cunju!
-  Ba nita, ako je vrst - ubaci John Mangles.
-  Pa nije on od juer - uzvrati Paganel. - On odavna odolijeva  djelovanju unutranjeg ognja, pa e  sigurno izdrati do nae smrti.
-  Objed je gotov - javi Olbinett isto onako sveano, kao da vri svoju slubu u malcolmskom dvorcu.
Sjedei uz ogradu bjegunci se prihvatie jela koje im providnost od nekog vremena redovito prua i u najteim prilikama.
Nisu bili probirai pri jelu, ali miljenja su bila podijeljena u pogledu jestive paprati. Jedni su smatrali da je slatka i ugodna okusa, a drugi, da je sluzava, sasvim bljutava i osobito ilava. Slatke batate, peene u vreloj zemlji, bijahu izvrsne. Geograf pripomenu, da Kara-Tetea ne treba ba odvie aliti.
Kad utaie glad, Glenarvan predloi da odmah proue plan za bijeg.
-  Ve? - ree Paganel s iskrenim aljenjem u glasu. - to? Zar vi ve mislite ostaviti zemlju slasti i lasti.
-  Ali, gospodine Paganele - odgovori lady Helena - ako i uzmemo da smo ovdje kao u Kapui, vi znate, da ipak ne smijemo oponaati Hanibala.
-  Gospoo - odgovori Paganel - ne bih se nikad usudio protusloviti vam. Kad elite raspravljati, raspravljajmo.
-  Ja mislim prije svega - ree Glenarvan - da moramo pokuati pobjei prije, nego nas na to potjera glad. Sad smo jo dosta snani, i to treba iskoristiti. Idue emo noi pokuati pod zatitom mraka prodrijeti u istone doline provlaei se kroz domorodaki krug.
-  Izvrsno - odgovori Paganel - samo ako nas Maori propuste.
-  Ali ako nas sprijee? - pripomenu John Mangles.
-  Tada emo upotrijebiti krupna sredstva - odgovori
Paganel.
-  Vi imate, dakle, i krupnih sredstava? - zapita major.
-  Toliko, da ne znam, ni to bih s njima! - odgovori Paganel bez drugih razjanjenja.
504
l
Ostalo je jo samo da se prieka no i da se pokua prodrijeti kroz redove domorodaca.
Oni se nisu micali sa svog mjesta. inilo se kao da su im redovi postali jo i gui, jer su pridoli i oni suplemenici koji zakasnie.
Tu i tamo upaljene vatre tvorile su pojas oko podnoja unjastog vrha. Kad je na okolne doline pao mrak, Maun-ganamu se doimao, kao da je izronio iz golemog garita, dok mu se vrh gubio u debeloj sjeni. Dvjesta metara ispred njih ulo se gibanje, uzvici i amor iz neprijateljskog logora.
U devet sati, po mrkloj noi, Glenarvan i John Mangles odluie poi da izvre izvianje, prije nego to bi poveli svoje drugove opasnim putem. Sputahu se bez uma gotovo itavih deset asaka i dooe na uski hrbat koji prolazi kroz domorodaku liniju, na pedeset koraka iznad logora.
Dotad je sve ilo dobro. Leei kraj svojih vatara, Maori kao da nisu opazili ta dva bjegunca koji uinie jo nekoliko koraka. Ali odjednom planue puke s desne i s lijeve strane hrpta.
-  Natrag! - viknu Glenarvan. - Razbojnici imaju maje oi i puke riflemena!*
John Mangles i on odmah se povukoe uza strmu padinu brda i brzo dooe umiriti svoje drugove koji se prepla-ie pucnjave. Dva su metka probila Glenarvanov eir. Nije bilo, dakle, mogue proi beskonanim grebenom izmeu dva reda strijelaca.
-  Do vienja sutra! - ree Paganel. - Budui da ne moemo umai paljivosti divljaka, dopustit ete mi da ih posluim jednim jelom iz moje kuhinje.
Bilo je prilino hladno. Sreom, Kara-Tete je ponio sa sobom u svoj grob najbolja spavaa odijela i tople pokrivae od formija, pa se oni bez ustruavanja u njih umotae. Ubrzo bjegunci zaspae iza ograde mirnim snom, jer ih je titilo praznovjerje domorodaca. Zaspae na mlakom zemljitu koje je podrhtavalo od unutranjeg vrenja.
* Engl. strijelac.
505
Petnaesto poglavlje PAGANELOVA VELIKA SREDSTVA
Sutradan, 17. veljae, jutarnje sunce probudi prvim zrakama spavae na Maunganamu. Maori su ve mnogo ranije odlazili i dolazili na podnoje brijega, ne udaljujui se od svoje straarske crte. Kad su se Evropljani pojavili pri izlasku iz oskvrnutog groba, doeka ih bijesna vika.
Svaki je od njih kao prvo pogledao okolne planine, duboke doline pokrivene jutarnjom maglom i povrinu jezera Taupo koju je jutarnji povjetarac lagano namrekao.
Budui da su svi eljeli doznati Paganelove nove osnove, skupie se oko njega i pitahu ga pogledima.
Paganel  odmah umiri uznemirenu radoznalost drugova.
-  Dragi prijatelji - ree uenjak - moja osnova ima tu dobru stranu, da ba ako i ne bi imala onaj uinak koji oekujemo, pa ak ako i propadne, na se poloaj ipak nee pogorati. Ali mora uspjeti, i uspjet e.
-  A kakva je to osnova? - zapita Mac Nabbs.
-  Evo u emu je stvar - odgovori Paganel. - Praznovjerje domorodaca uinilo je od ovog brda utoite. To nam praznovjerje mora pomoi, da iz njega i izaemo. Ako mi poe za rukom uvjeriti Kai-Koumoua da smo poginuli kao rtve oskvrnua i da se na nas oborio gnjev neba, jednom rijeju i  da smo umrli, i to  stranom  smru, ne mislite li da e se oni onda vratiti u svoje selo i ostaviti ravnjak pod Maganamuom?
-  Bez ikakve sumnje - potvrdi Glenarvan.
-  A kakvom nam stranom smru prijetite? - zapita lady Glenarvan.
-  Smru bezbonika, dragi prijatelji - odgovori Paganel. - Osvetnike su vatre pod naim nogama. Otvorimo im
prolaz!
-  ta! Hoete da stvorite vulkan! - uzviknu John Man-
gles.
-  Da, umjetni vulkan,  improvizirani vulkan kojim emo i njegovim bijesom mi upravljati!  Tu vam je golema zaliha pare i podzemne vatre koja jedva eka da izae. Priredimo otmjenu erupciju u nau korist!
506
-  Misao je dobra - ree major. - Dobro ste to smislili, Paganele!
-  Jeste li me razumjeli? - nastavi geograf. - Mi emo  se  praviti,  kao  da  nas   je  prodrla  vatra  zelandskog Plutona, i da smo duhovno iezli u grobu Kara-Tetea...
-  Gdje emo ostati tri dana, etiri dana, pa i pet dana, ako ustreba, to jest sve dok domoroci ne odustanu od uvanja, uvjereni, da smo poginuli.
-  Ali ako im padne na pamet da dou ustanoviti nau kaznu? - upita gospoica Grant. - Ako se popnu na brdo?
-  Ne, draga Mary - odgovori Paganel - to nee uraditi. Tabu titi ovo brdo, a kad jo proguta i svoje oskvrni-telje, postat e jo stroi tabu.
-  Plan je odista dobro smiljen - ree Glenarvan. - Ima samo jedna nepovoljna mogunost, a ta je da domoroci uporno ostanu na podnoju Maunganamua, sve dok ne ostanemo bez hrane. Ali to je malo vjerojatno, osobito ako budemo znali vjeto odigrati svoju igru.
-  A kad emo uiniti taj posljednji pokuaj? - zapita lady Helena.
-  Jo veeras - odgovori Paganel - kad bude najgui mrak.
-  Tako je! - odgovori Mac Nabbs. - Paganele, vi ste veleum, pa eto i ja koji nemam obiaja oduevljavati se, jamim za uspjeh. Ah, tim emo lopuama prirediti malo udo   koje   e   im   odgoditi   preobraanje   za   barem   jedno stoljee. Neka nam misionari oproste!
Paganelov prijedlog usvojie, i doista, kod maorskog je praznovjerja mogao i morao uspjeti. Trebalo ga je samo iz.vesti. Misao je bila dobra, ali je izvrenje teko. Nee li vulkan progutati drske ljude koji mu otvorie krater? Hoe li se moi upravljati erupcijom, kad suknu osloboene pare, plamen i lava? Nee li itavo unjasto brdo propasti u ognjenom drijelu? To je znailo dirati u pojave, za koje priroda ima iskljuivo pravo upotrebe.
Paganel je predviao te potekoe, ali on je mislio postupati oprezno i nije htio tjerati stvari do kraja. Bijae dovoljno stvoriti samo vanjsku silu, toliko, da se obmanu Maori, a ne pravu, stranu erupciju.
507
Koliko im se taj dan uinio dug! Svaki je brojio bes krajne sate. Sve je bilo spremno za bijeg. ive iz oudoupe raspodijelie u zaveljaje koji nee mnogo smetati. Prtljagu koju otee pokojnom poglavici, dopunjavalo je nekoliko ogrtaa i vatreno oruje. Samo se po sebi razumije da su sve pripreme izvrili iza ograde od kolaca, da divljaci nita ne opaze.
U est sati Olbinett ih poslui obilnom veerom, jer se nije moglo predvidjeti, gdje e i kada e moi jesti u onim pustim dolinama. Veerali su dakle i za budunost. Glavno se jelo sastojalo od pet-est debelih takora koje je ulovio Wilson i koje ispekoe. Lady Helena i Mary Grant ne htje-doe ni okusiti divljai koju Novozelanani toliko cijene, ali se mukarci dobro poastie kao pravi Maori. Meso tih takora bijae doista izvrsno, ak i ukusno, pa est glodavaca ogledae do koica.
Spusti se veer. Sunce zae iza zastora gustih olujnih oblaka. Nekoliko munja bljesne na obzorju, a u dubinama neba zau se potmula grmljavina.
Paganel se obraduje oluji, koja e pomoi njegovim namjerama i dopuniti inscenaciju. Na divljake silno utjeu velike prirodne pojave. Novozelanani smatraju da je grom gnjevni glas njihova Noui-Atoue, a munja je samo srdito sijevanje njegovih oiju. Uinit e im se da je sam bog doao kazniti one koji oskvrnue njegovu svetinju tabua. U osam sati Maunganamuov vrh ieznu u stranom mraku. Nebo je stvaralo stranu pozadinu razbuktalom plamenu koji e proizvesti Paganel. Maori nisu vie mogli vidjeti zarobljenike. Kucnuo je as, kad je trebalo zapoeti.
Trebalo je brzo raditi. Glenarvan, Paganel, Mac Nabbs, Robert, Olbinett i oba mornara, svi se dadoe na posao u isto vrijeme.
Mjesto za krater izabrae trideset koraka od Kara-Te-teove grobnice. Oudoupu je na svaki nain trebalo sauvati od erupcije, jer kad bi nju unitili, s njom bi prestao i tabu itavog brda. Tu je Paganel opazio jednu veliku stijenu, oko koje je izbijala dosta snana para. Stijena je pokrivala mali prirodni krater koji bijae izdubljen u brdu, i samo je svojom teinom zadravala podzemni oganj. Ako im
508
poe za rukom pomaknuti je iz njezina leita, para e i lava suknuti iz osloboenog otvora.
Kao poluge radnici upotrijebie kolce koje iupae iz unutranje ograde oudoupe, te snano navalie na stijenu. Pod njihovim istodobnim naporima stijena popusti. Oni su joj iskopali jednu vrstu jarka u nagibu brda, kako bi se tim nagnutim ljebom mogla otkotrljati. Kako su je podizali, tako je i drhtanje zemlje bivalo sve snanije.
Pod stanjenom korom prolamalo se muklo rikanje vatre i zvidanje usijanog kotla. Tiho su radili odvani radnici, kao pravi kiklopi koji upravljaju podzemnom vatrom. 
Uskoro nekoliko 

pukotina i mlazova vrele pare pokaza, da. to mjesto postaje opasno. Ali krajnjim naporom iupae stijenu, i ona se skotrlja niz brijeg.
Istog trenutka stanjeni sloj zemlje popusti? Usijani stup suknu prema nebu uz strahovit prasak, dok potoci uzavrele vode i lave jurnue prema domorodakom logoru i donjim dolinama.
Zadrhta itavo brdo. inilo se, kao da e svakog trenutka propasti u kakav ponor bez dna. Glenarvan i njegovi drugovi jedva stigoe umai izvan dohvata erupcije. Pobje-goe iza ograde oudoupe, ali ih je ipak dohvatilo nekoliko kapljica vode, koja je bila vrua dvadeset i etiri stupnja. Voda je najprije mirisala na orbu, a zatim poprimi sasvim odreen miris sumpora.
Nakon toga stopie se u istom meteu blato, lava i vulkanski ostaci. Obronke Maunganamua izbrazdae plamene bujice. Susjedne se planine osvijetlie vatrom erupcije; duboke doline zasjae snanim odrazom plamena.
Svi divljaci poskakae, urliui od opekotina lave koja je kljuala usred njihova logora. Oni, koje vatrena rijeka nije dohvatila, bjeali su na susjedne breuljke, zatim su se prestraeni okretali i promatrali strahovitu pojavu; vulkan, u koji je gnjev njihova boga bacio oskvrnitelje svetog brda. U trenucima, kad bi oslabila lomljava erupcije, ula se njihova tajanstvena vika:
- Tabu! Tabu! Tabu!
Iz kratera na Maunganamuu sukljala je i dalje silna koliina pare, usijana kamena i lave. To vie nije bio obian gejzir, kakvih ima u blizini Hekle na Islandu, ve je to
509
bila prava pravcata Hekla. Sav se taj vulkanski gnoj bijae nagomilao ispod kore unjastog brda, jer je ventil na Ton-gariru bio dovoljan oduak, ali kad su mu otvorili novi prolaz, on je pojurio njime krajnjom estinom, i te su noi po zakonu ravnotee morale ostale erupcije na otoku izgubiti od svoje redovite jaine.
Sat poslije toga, to se pojavio novi vulkan na svijetu, niz njegove su bokove tekli iroki potoci usijane lave. Vidjelo se, kako itavi opori takora bjee iz svojih rupa, u kojima vie nisu mogli izdrati, i kako tre preko zaarenog tla.
Uz oluju, koja se razbjesnjela na nebu, krater je svu no bjesnio estinom koja je uznemiravala Glenarvana, jer je erupcija proirivala otvor kratera.
Zarobljenici, sakriveni iza ograde od kolaca, promatrahu strahoviti razvoj prirodne pojave.
Svanu jutro, a bijes se vulkana ne smiri. S plamenom se mijeala ukasta para, a bujice lave tekle su sa svih strana.
Glenarvan je otra oka i uzdrhtala srca gledao kroz sve pukotine na ogradi od kolaca i promatrao domorodaki logor.
Maori bijahu pobjegli na okolne visoravni, izvan domaaja vulkana. Na podnoju brda lealo je nekoliko leeva, pougljenjenih od plamena. Malo dalje, prema pahu, lava je dohvatila dvadesetak koliba koje su se jo dimile. Stojei u skupinama, Zelanani su promatrali okieni vrh Maungana-mua s pobonim strahom.
Kai-Koumou doe u sredinu meu svoje ratnike, i Glenarvan ga prepozna. Poglavica poe naprijed do podnoja brda, stranom kojom nije tekla lava, ali ne prijee liniju prvog reda.
Rairivi ruke kao arobnjak koji vraa, on tu poe kriviti lice. Zarobljenici razumjee smisao grimasa. Kao to je Paganel predvidio, Kai-Koumou je udario na planinu jo stroi tabu.
Malo kasnije domoroci se uputie u redovima onim kri-vudavim stazama koje vode u pah.
- Odlaze - povika Glenarvan. - Naputaju svoj polo aj! Bogu hvala! Plan je uspio! Draga Heleno, hrabri drugo
510
vi! Mrtvi smo i pokopani! Ali veeras, kad padne no. mi emo uskrsnuti, izai emo iz groba, pobjei emo od tih divljih plemena.
Teko je predstaviti radost koja zavlada u grobnici. Svima se srce opet ispuni nadom. Hrabri putnici zaboravie prolost, zaboravie i na budunost, samo da mogu misliti na sadanjost. Pa ipak, nije bio lak zadatak doi do kakva evropskog naselja usred nepoznatih krajeva. Ali, poto su prevarili Kai-Koumoua, oni miljahu da su se oslobodili od svih divljaka na Novom Zelandu.
Major, sa svoje strane, nije mogao prikriti duboki pre-y.ir koji je osjeao prema Maorima, te je naao u izobilju rijei, da ga iskae. Nasta prava utakmica izmeu njega i Pa-^anela. Nazivahu ih neoprostivim nerazboritim ivotinjama, glupim magarcima, idiotima Tihog oceana, bedlamskim divljacima, antipodskim kretenima, itd., itd.
Bijahu nepresahnjivi.
Do konanog bijega trebalo je jo da proe itav dan. Upotrijebie ga za raspravljanje osnove za bijeg. Paganel bijae sauvao svoju kartu Novog Zelanda pa je mogao nai najsigurnije putove.
Nakon dogovora bjegunci odluie poi put istoka prema zaljevu Plentv. Imali su proi kroz nepoznate, ali vjerojatno puste krajeve. Putnici bijahu ve navikli da se izvuku iz, prirodnih tekoa i da izbjegnu fizike zapreke, a bojali MI se jo jedino susreta s Maorima. Htjeli su ih na svaki IP i n mimoii i doi na istonu obalu, gdje su misionari " uovali nekoliko naselja. Osim toga, taj dio otoka nisu zali"i lila ratna pustoenja, i domorodake sete nisu krstarile l'"l l ima.
i idaljenost od jezera Taupo do zaljeva Plentv mogla se ijcniti na oko stotinu milja. Deset dana hoda po deset ;i na dan. To je dodue zamorno, ali e se ipak prijei, i abroj eti nitko nije brojio korake. Kad jedno dou misija, putnici e se odmoriti i ekati, dok im se prui Ina prilika da dou u Auckland, jer su oni jo uvijek li doi u taj grad.
i'oto su utvrdili te glavne toke, nastavie do noi pasto rade domoroci. Na podnoju brda nije ostao ni jedan ni, a kad se na dolinu Taupo spustio mrak, nije se
511
upalila nijedna vatra koja bi sluila kao znak za nazonost Maora. Put bijae slobodan.
U devet sati, po mrkoj noi, Glenarvan dade znak za odlazak. Drugovi i on poee se oprezno sputati niz Maun-ganamu, naoruani i opremljeni o troku Kara-Tetea. John Mangles i Wilson ili su na elu, napregnuta sluha i pogleda. Zaustavljali su se i na najmanji um, ispitivali i najslabiju svjetlost. Svaki je tako rekavi puzao po padini brijega, da bi se to vie stopio s njim.
Sedamdeset metara ispod vrha John Mangles i njegov mornar dooe do onog opasnog prijelaza koji su domoroci uporno branili. Ako su Maori po nesrei bili lukaviji od bjegunaca i hinili povlaenje, samo da domame bjegunce, i ako nisu bili blune koje se dadoe prevariti vulkanom, na tom bi mjestu svakako naili na njih. Uza sve svoje pouzdanje i usprkos Paganelovim alama, Glenarvan se nije mogao uzdrati a da ne zadre. Za deset asaka, koliko je bilo potrebno da se prijee taj dio puta, spas svih njihovih bijae stavljen na kocku. Osjeao je, kako lupa srce lady Helene koja se bijae objesila o njegovu ruku.
Ipak on nije ni pomiljao na to da bi se povukao, a John jo manje. Mladi kapetan, koga su slijedili svi ostali, puzao je po uskom hrptu, a titila ga potpuna tama. Zaustavljao bi se, kad bi se kakav kamen skotrljao do dna ravnjaka. Ako su domoroci jo uvijek vrebali u zasjedi, takva bi neobina buka morala izazvati estoku paljbu s obje strane.
Meutim, puzei po nagnutom hrptu, bjegunci nisu mogli ii brzo. Kad je John stigao do najnie toke, dijelilo ih je od mjesta, gdje su juer logorovali domoroci, samo oko sedam metara. Od tog se mjesta hrbat naglo dizao i penjao se u duljini od etvrt milje k jednom umarku.
Putnici prijeoe i taj najnii dio hrpta bez ikakve nezgode i poee se mirno penjati, umica se nije mogla vidjeti, ali su znali da je tu. Ako u njoj ne naiu na zasjedu, Glenarvan se nadao da e u njoj nai siguran zaklon. Ali od tog trenutka on je znao da ga vie tabu ne zatiuje. Hrbat, koji se sad dizao, nije vie pripadao Maunganamuu, ve drugom planinskom sustavu koji se dizao s istone strane jezera
512
Taupo.   Tu su se morali bojati domorodakih metaka i napadaja prsa u prsa.
Neprimjetna kretanjem mala se eta penjala deset asaka prema viim ravnjacima. John jo nije mogao ugledati Ijiinnu umicu, ali do nje nije moglo biti vie od sedamnaest tm-tara. Odjednom zastade, gotovo ustuknu. Uinilo mu se da je uo neki um u mraku. Njegov zastanak zaustavi hod njegovih drugova.
Stajae kao ukopan, to je bilo dosta da uznemiri one koji su ga slijedili, ekahu. S takvim strahom, to se ne da opisati! Zar e se morati vratiti na vrh Maunganamua?
Vidjevi da se um ne ponavlja, John nastavi da se penje Uikim putem po hrptu.
l Iskoro se u mraku pokaza neodreena sjena umice. Za nliko koraka bjegunci uoe u nju i izgubie se u gustom i drvea.
esnaesto poglavlje IZMEU DVIJE VATRE
Mo je potpomogla bijeg. Trebalo ju je iskoristiti, da bi li iz, kobne okoline jezera Taupo. Paganel preuze vod-i male ete, i njegov udesni instinkt putnika istaknu se l z.a vrijeme tog tekog putovanja kroz planinu. On se lan kroz tamu vjetinom koja iznenauje, birajui bez jcvanja gotovo nevidljive staze, drei stalan smjer, od " se nije udaljavao. Dodue, i njegova mu je niktalopija H<> pomagala, i on je svojim majim oima razlikovao i uaiije predmete u dubokoj tami.
ludali su itava tri sata bez prekida po veoma dugim uima istonih obronaka. Paganel je skrenuo malo prema  istoku, da bi uao u uski prolaz izmeu Kaimanawe i mi Kanges, kuda vodi put iz Aucklanda do zaljeva Haw-K.itl  prou taj  klanac, on je mislio sii s puta i pod ''n  visokih planinskih lanaca poi prema obali kroz ime krajeve pokrajine.
wet sati ujutro bijahu preli dvanaest milja za dva-iti. Vie se nije ni moglo zahtijevati od hrabrih put-
Granta
513
nica. Osim toga i mjesto im se inilo pogodno za logorovanje. Bjegunci su stigli u klanac koji dijeli dva planinska lanca. Oberlandski put im je ostao desno i vodio je prema jugu. Paganel, s kartom u ruci, zakrenu opisujui jednu kukicu prema sjeveroistoku, i u deset sati eta stie do strmog zasjeka, to ga je stvorila jedna grba na planini. Izvukoe hranu iz vrea i nauie se. Mary Grant i major, kojima prije nije prijala paprat, toga su je dana jeli u slast. Odmarali su se do dva sata poslije podne, a zatim nastavie put prema istoku sve do osam sati naveer, kad se zaustavie na osam milja od planine. Svi polegoe bez oklijevanja pod vedrim nebom.
Sutradan naioe putem na dosta tekoa. Trebalo je prijei zanimljivi predjel vulkanskih jezera, gejzira i sol-fatara istono od Wahiti-Ranges. Oi im bijahu mnogo zadovoljnije nego noge. Na svaku etvrt milje ekalo ih je kakvo obilaenje, zapreka ili skretanje, doista veoma zamorno; ali kakvu li je neobinu sliku pruala priroda u velianstvenim prizorima!' ;
Na golemom prostoru od! dvadeset etvornih milja podzemne su se sile izlijevale u svim oblicima. Iz gustih i-praga domorodakog ajnog drveta izbijali su neobino prozirni i slani izvori u kojima je ivjelo na milijarde kukaca. Iz tih vrela je izbijao prodoran miris po izgorjelom barutu, a po zemlji su ostavljala neki bijeli talog kao da je bljetavi snijeg. Njihova je bistra voda gotovo kljuala, dok je iz drugih oblinjih izvora istjecala hladna kao led. Na rubovima je rasla gorostasna paprat koja je tu uspijevala pod istim uvjetima kao u silursko doba.49
Sa svih strana izbijahu iz zemlje, okrueni parom, mlazovi tekuine kao vodoskoci u kakvu perivoju, i to neki stalni, a neki izmjenini, kao da njima upravlja hiroviti Plu-ton. Bili su razmjeteni amfiteatralno na prirodnim terasama koje je priroda poredala jednu iznad druge kao kakve moderne bazene. Njihove su se vode malo-pomalo mijeale pod oblacima od bijela dima. Nagrizajui poluprozirne stepenice orijakog stubita one su napajale itava jezera svojim kipuim slapovima. Malo dalje, iza toplih izvora i bunih gejzira nizale su se solfatare. itavo se zemljite doimalo, kao da je posijano velikim pritevima. To su bili
514
pol 11 ugaeni  krateri,  rasporeni  mnogobrojnim  pukotinama,
odakle  su  se  dizali   razliiti   plinovi.   Zrak   bijae   zasien
oltrirn i neugodnim mirisom sumporne kiseline.  Tlo bijae
l'u-kriveno sumporom u obliku kore ili zgruenih kristala.
IH su se kroz duge vjekove skupljala nebrojena i neiskori-
na bogatstva,  i u tom  e se nepoznatom kraju Novog
landa jednog dana snabdijevati industrija,  kad   sumporni
ilnici Sicilije presahnu.
Razumljivo je s koliko su tekoa proli putnici kroz taj rdjel pun zapreka. Teko je u njemu bilo logorovati, a

 rabin se nije mogao uperiti ni u 

kakvu pticu, pa da je 1 ihinctt operua.   Stoga se moradoe zadovoljiti s paprati
 latkim batatama, mravom hranom koja je slabo mogla : ri jcpiti snage maloj eti. Svaki je nastojao da to prije
ide iz neplodnog i pustog kraja.
Meutim, ipak im je trebalo etiri dana, dok su proli i neprohodan kraj. Tek se 23. veljae Glenarvan mogao ukoriti na podnoju neke bezimene planine koja je bila i iiiena na Paganelovoj karti. Pred njima se pruala ravni-
puna bunja, a na obzoru se opet pojavie velike ume.
Bio je to dobar znak, uz uvjet dakako, da pogodnosti tih .ijeva nisu privukle mnogo stanovnika. Do sada putnici ni-
naili ni na sjenu domorodaca.
Tog dana Mac Nabbs i Robert ubie tri kivikalca koji se i javie s poau na logorskom stolu, ali ne zadugo, jer, i budemo iskreni, pojedoe ih za nekoliko asaka od klju-i do nogu.
'z.atim, pri kraju veere, izmeu slatkih batata i krumpi-', Paganel iznese jedan prijedlog koji svi prihvatie s odu-vljenjem. Predloio je da toj bezimenoj planini, koja se ibila u oblacima na visini od tisuu metara, dadu Glenarva-ivo ime, a na svojoj je karti briljivo upisao ime kotskog ula.
Suvino je iznositi jednoline i nezanimljive dogaaje na lulom dijelu putovanja. Na tom putu od jezera do Tihog rana doivjee tek dva ili tri neto znaajnija dogaaja.
itav dan su hodali kroz ume i po ravnicama. John se navijao po suncu i zvijezdama. Blago podneblje pritedje-
n 11 je egu i kie. Ipak, sve je tei umor usporavao hod
 nuka koji su ve mnogo pretrpjeli.   urili su se da to
515
prije stignu u misije. Meutim, ipak su jo razgovarali, ali ne svi zajedno. Mala se etica podijelila u grupice, ne po naklonosti od naravi, nego vie po srodnosti osobnih nazora. Glenarvan je najee iao sam, i koliko se vie pribliavao morskoj obali, sve je vie mislio na Duncana i na njegovu posadu. On je ak zaboravljao i na opasnosti koje su mu jo prijetile do Aucklanda, samo da bi mogao misliti na svoje poubijane mornare. Te se strane slike nikako nije mogao otresti.
O Harrvju Grantu nije se vie govorilo. emu, kad nisu za njega mogli nita uti? Kapetanovo se ime spominjalo jo samo u razgovorima izmeu Mary Grant i Johna Man-glesa.
John nije nikad spomenuo Mary Grant ono, to mu je djevojka rekla posljednje noi u Ware-Atoui. Iz obzirnosti nije nju htio vezati rijeju koju je izustila u trenutku krajnjeg oaja.
Kad je spominjao Harrvja Granta, John je jo uvijek pravio planove o daljnjem traenju. On je djevojci tvrdio da e lord Glenarvan neuspjeli pokuaj poeti iznova. Poinjao je uvijek iznova time, da se u vjerodostojnost poruke ne moe sumnjati. Harry Grant, dakle, mora negdje biti. Ako ustreba, pretrait e itav svijet i morat e ga nai. Mary su opajale te rijei, te se John i ona sloie u mislima i zdru-ie u istoj nadi. Lady Helena je esto sudjelovala u tim razgovorima, ali se ona nije odavala obmanama; ipak je pazila da mlade due ne razoara surovom stvarnou.
Za to su vrijeme Mac Nabbs, Robert, Wilson i Mulrady lovili, ne udaljujui se previe od ete, i svaki je od njih donosio svoj dio divljai. Paganel, koji je jo uvijek bio umotan u svoj ogrta od formija, drao se po strani, nijem i zamiljen.
- Pa ipak - a to je potrebno naglasiti - unato onom prirodnom zakonu, da kunje, opasnosti, tegobe i odricanja utjeu nepovoljno i na najbolje karaktere, svi drugovi u nesrei ostadoe sloni, odani i spremni poginuti jedan za drugoga.
Neka rijeka isprijei im se na putu 25. veljae. Prema Paganelovoj karti morala je to biti Waikari. Pregazie je.
516
l
Dva dana nizahu se neprekidno ravnice sa ibljem. Prevalili su pola puta od jezera Taupo do morske obale bez i jodnog neugodnog dogaaja, iako ne bez zamora.
Tada se pojavie goleme i beskrajne ume koje su ih podsjeale na one u Australiji, samo to je ovdje kauri zamjenjivao eukaliptus.   Makar da im je kroz etiri mjeseca putovanja ve otupjela mo divljenja, oni se ipak zaudie, k.ul   vidjee orijake etinjae,   dostojne  takmace  libanon-im cedrima ili kalif orni jskim mamutovcima. Ti kauri koje laniari zovu Agathis australis,  sezahu do trideset i tri tra od zemlje do prvih grana. Rasli su u odijeljenim sku-vima, i uma se sastojala ne od stabala, nego od nebro-uh gomila stabala koja dizahu sedamdeset metara visoko >jc suncobrane od zelena lia.
Neki su od tih jo mladih kaurija, koji nisu bili stariji
kojih stotinu godina, naliili na smreke evropskih kra-
a.   Imali su tamnu kronju, a svravali se iljastim u-
>m. Njihova starija braa, stara moda pet do est stolje-
', iz.gradila su naprotiv itave goleme zelene atore od ne-
Mnrsivo isprepletenih grana. Ti patrijarsi zelandskih uma
jiTili su do sedamdeset metara u opsegu, i kad bi se svi
si putnici uhvatili za ruke,   oni im ipak ne bi mogli obu-
.iliti deblo.
Tri je dana putovala mala eta ispod prostranih svodova,
po glinastom tlu, na koje nije nikad stupila noga ovjeka.
i se jasno vidjelo   po   gomilama   pod   kaurima   naslaga-
smolaste gume  koju bi  domoroci  mogli  godine  i  godi-
izvoziti.
Lovci naioe na itava jata kivikalaca, tako rijetkih   u
>ijrvima koje posjeuju Maori. Te su se zanimljive ptice
liinilc u nepristupane ume, bjeei od zelandskih pasa.
l  njih su putnici spremili obilnu i zdravu hranu.
i ' M'odilo se ak i to da je Paganel izdaleka opazio u tam-
utiku par orijakih ptica. U njemu se probudi nagon
vaa. On pozove svoje drugove, pa major, Robert i on
 usprkos umoru za tragom ivotinja.
.<> je razumjeti geografovu veliku radoznalost, jer je
i ma prepoznao - ili je barem mislio da je prepoznao
'avke koje pripadaju vrsti dinornis, a za koje mnogi
.ni tvrde da su izumrle.  Taj je susret potvrdio milje-
517
nje Hochstetterovo i drugih putnika,   da orijake ptice bez krila postoje jo i danas u Novom Zelandu.
Moavke koje je Paganel gonio, suvremenici su golemih pasanaca i krilogmazova, te imaju est metara u visinu. Bili su to orijaki nojevi, prekomjerno izrasli, ali mali hrabro-u, jer su bjeali, koliko ih noge nose. ak ni metak nije mogao usporiti njihov trk. Poslije nekoliko asaka lova moav-ke se izgubie iza velikog stabla i lovci ne dooe na svoj raun ni za potroeni barut ni za uzaludno tranje.
Iste veeri, 1. oujka, Glenarvan i njegovi drugovi iza-oe napokon iz beskrajne ume kaurija, te se ulogorie na podnoju brda Ikirangi kome se vrh dizao tisuu i osam stotina metara. Od Maunganamua pa do tog mjesta prije-oe gotovo stotinu milja, a do obale im je ostalo samo jo trideset. John Mangles je raunao da e taj put prevaliti za deset dana, ali u tom trenutku jo nije znao, kakvih sve potekoa ima u tom kraju.
Doista, obilaenje, prepreke na putu i nemogunost tonog odreivanja poloaja produie im put za itavu petinu, i na nesreu, kad su putnici stigli -do brda Ikirangi, bijahu potpuno isrcpljeni.
Trebalo im je jo puna dva dana da dou do obale. Sad bijae nuno prikupiti nove snage i bio je potreban najvei oprez, jer su opet uli u kraj, gdje ima dosta domorodaca. Ipak, svi svladae umor, i u ranu zoru mala eta krenu dalje.
Put bijae osobito teak izmeu brda Ikirangi koje ostavie desno, i brda Hardy, iji se vrh dizae lijevo od njih tisuu i dvjesta metara. Naioe na neku ravnicu od deset milja koja bijae obrasla biljkom "supple-jack", nekom vrstom lijana koju s pravom zovu "lijane davljenice". Te su im se povijue na svakom koraku hvatale za noge i ruke te se kao prave zmije obavijale oko tijela svojim zavinutim okrajcima. Puna dva dana morali su sa sjekirom u ruci kriti put i boriti se s hidrom50 sa stotinu - tisua glava, s dosadnom i upornom biljkom koju bi Paganel najradije uvrstio meu zoofite.51
U ravnici nije se moglo loviti, i lovci vie nisu donosili redovitu lovinu. Namirnice su se primicale kraju, a nisu
518
ih  mogli obnoviti. Nestalo je i vode, i nije se imala ime njuiti e koja bijae jo ea zbog napora.
Patnje Glenarvana i njegovih suputnika postadoe strane, i po prvi put ih poe ostavljati moralna snaga.
Vie nisu mogli, vukli su se kao tijela bez due, to ih i"ini samo jo nagon za samoodranjem koji nadivljuje M- ostale osjeaje. U takvu stanju izbie na rt Lottin, na "hali Tihog oceana.
Na tom mjestu ugledae nekoliko pustih kolibica, ruevi-
ni nekog sela koje bijae nedavno razoreno ratom.   Svagdje
n sretali naputene njive, svagdje tragove poara i pljake.
l n je sudbina pripremila novu i stranu kunju nesretnim
i nlnicima.
Lutali su obalom, kadli se najednom na jednu milju od ale pojavi jedan odred domorodaca, koji pojuri prema una mlatarajui orujem. Glenarvan, naavi se leima uz >rc, nije imao kamo pobjei te se, prikupljajui posljed- snage, stade pripremati za borbu; ali uto John Mangles l-, liknu:
amac! amac!
dvadesetak koraka od njih leao je na obali nasukan
sa est vesala. Za nekoliko trenutaka porinue ga u
i      uskoie u nj  i otisnue se od opasne obale.   John
.n"los, Mac Nabbs, Wilson i Mulradv dohvatie vesla. Gle-
 .HI uze kormilo, a obje ene, Olbinett i Robert ispruie
l nj   njega.
zi deset asaka pirog je odmakao etvrt milje na puinu, i     bijae mirno. Bjegunci zanijemjee. i "l m se nije htio previe udaljiti od obale i upravo je .ili  nalog, da zaplove, du obale, kad mu veslo zasta
iz.io je, kako tri piroga izlaze iz rta Lottina u oe-namjeri da ih gone.
Na puinu! Na puinu! - kriknu John. - Bolje je da liu-mo u valovima.
 Maznom zaveslaju etvorice veslaa pirog -poleti pre-i ini. Pol sata uspjee odrati istu udaljenost, ali onako rni poee jadnici malaksati, a domorodaki se amci nvo pribliavahu. U tom su ih trenutku razdvajale ilvijo milje. Nije bilo vie nikakve mogunosti da se
519
izbjegne domorodaki napadaj. Oni se, naoruani dugim pukama, ve poee pripremati, da otvore vatru.
to je radio Glenarvan? Stojei uspravno na krmi amca, traio je po obzorju kakvu udesnu pomo, to je traio? to je htio? Nije li moda neto predosjeao?
Odjednom mu pogled zasja, a ruka isprui prema jednoj toki u prostoru.
-  Brod! - kliknu. - Prijatelji, brod! Veslajte, veslajte snano!
Nitko se od veslaa ne okrenu da vidi neoekivani brod, jer se nije smio izgubiti ni jedan jedini zaveslaj. Samo se Paganel podie i uperi svoj dalekozor na oznaenu toku.
-  Da - potvrdi uenjak - brod! Parobrod! Plovi svom snagom! Plovi prema nama! Hrabro, dragi drugovi!
Bjegunci uprijee novom snagom te jo za pol sata odr-ae isti razmak, tjerajui pirog snanim veslanjem. Parobrod se razabirao sve jasnije. Vidjela su se dva jarbola bez jedara i veliki oblaci crnog dima. Glenarvan je predao krmi-lo Robertu, dohvatio je geografov dalekozor i nije putao iz vida nijedan pokret parobroda.
Ali to su mogli pomisliti John Mangles i njegovi drugovi, kad opazie, kako se lordovo lice zgri i problijedi, a dalekozor mu padne iz ruku. Jedna jedina rije razjasni iznenadni oaj.
-  Duncan! - kliknu Glenarvan. - Duncan i razbojnici!
-  Duncan! - usklikne John koji ispusti veslo i ustade,
-  Da!   Smrt  s   obje   strane!   -  promrmlja  Glenarvan, slomljen tolikim mukama.
Nije bilo ni najmanje sumnje, bila je to doista jahta. Jahta s razbojnikom posadom! Major nije mogao suzdrati psovku kojom je zaprijetio nebu. To je ve bilo previe!
Pirog je jedan trenutak bio preputen samom sebi. Kamo bi ga upravili? Kamo bi bjeali? Zar je bilo mogue birati izmeu domorodaca i razbojnika?
Iz najblieg domorodakog amca odjeknu pucanj i tane pogodi VVilsonovo veslo. Nekoliko zaveslaja potisnu pirog prema Duncariu.
Jahta je plovila svom snagom i pribliila se na pol milje. John Mangles bijae opkoljen, nije znao, kamo bi okrenuo,
520
u  kojem bi smjeru pobjegao. Obje jadne ene kleknue te sr kao izvan sebe poee moliti.
Divljaci otvorie brzu paljbu i taneta su pljutala oko piroga. U tom trenutku opali jedan gromki pucanj i tane iz, topa s jahte preleti bjeguncima preko glave. Uhvaeni izmeu dvije vatre, oni se zaustavie izmeu Duncana i domorodaca.
John Mangles, lud od oaja, dohvati sjekiru. Htio je ve probiti amac i potopiti ga zajedno sa svojim drugovima, Kadli ga jedan Robertov krik zaustavi.
-  Tom Austin! Tom Austin! - povie djeak. - On je na brodu! Vidim ga! Prepoznao nas je! Mae nam kapom!
Sjekira u Johnovoj ruci zastade u zraku.
Drugo tane zazvidi zrakom i razbije najblii domoro-'l.tki amac na dva dijela, a gromko hura, odjeknu s Dun-i <uia. Prestraeni divljaci pobjegoe i dohvatie se obale.
-  U  pomo!   U  pomo,  Tom!  - viknu John Mangles zx on kim glasom.
Poslije nekoliko asaka deset se bjegunaca nae u sigurnosti na Duncanu, a da sami nisu znali kako, niti su mogli r.ia razumjeti.
II
Sedamnaesto poglavlje
ZATO JE DUNCAN KRSTARIO ISTONOM OBALOM NOVOG ZELANDA
Nije mogue opisati osjeaje Glenarvana i njegovih dru->va, kad u njihovim uima odjeknu pjesma stare kotske.
trenutku kad su stupili nogom na Duncanovu palubu, K-piper napuhnu gajde i zapoe svirati narodni pibroch ilcolmskog elana, a snano: hura! pozdravi lordov povra-k na brod.
Glenarvan, John Mangles, Paganel, Robert, pa ak i ma-i z.aplakae i poee se grliti. Poludjee od radosti. Geo-:if je posve siao s uma, skakao je golemim koracima i ni- niti svojim nerazdruivim dalekozorom posljednje domo-ila'ke piroge koji su bjeali prema obali.
521
Ali kad posada jahte vidje Glenarvana i njegove drugove u prnjama, mrave i s jasnim tragovima strahovitih patnja, prestade se veseliti. Nisu to vie bili oni smjeli i odvani putnici koji su se prije tri mjeseca uputili da trae brodolomce. To su sada bile sablasti. Samo sluaj, puki sluaj namjerio ih je na brod, za koji su mislili da ga vie nikad nee vidjeti. I jo u kakvu stanju slabosti i iznemoglosti.
Ali prije nego to je i pomislio na umor i na glad i e, Glenarvan zapita Toma Austina, zato je doao u ta mora.
Zato je Duncan krstario istonom obalom Novog Zelanda? Kako to da brod nije u rukama Bena Joycea? Kakva li ga je igra sudbine dovela ba na put bjegunaca?
Zato? Kako? emu? Tako su poinjala pitanja kojima obasue Toma Austina sa svih strana. Stari mornar nije znao, koga bi sluao. Odluio se da slua samo lorda Glenarvana i da njemu odgovara.
-  A razbojnici? - zapita Glenarvan. - to ste uradili s razbojnicima?
-  Razbojnici...? - odgovori Tom Austin glasom ovjeka, koji ne zna, o emu se radi.
-  Da, s nesretnicima, koji su napali jahtu?
-  Koju jahtu? - zapita Tom Austin. - Zar jahtu vae visosti?
-  Pa  da,  Tome!   Duncan! l s Benom  Jovceom  koji  je doao na brod?
-  Ja ne poznam tog Bena Jovcea, nisam ga nikad ni vidio - odgovori Austin.
-  Nikad? - uskliknu Glenarvan iznenaen odgovorom starog mronara. - Onda mi recite, Tome, zato   Duncan sad krstari istonom obalom Novog Zelanda?
Ako Glenarvan, lady Helena, gospoica Grant, Paganel, major, Robert, John Mangles, Olbinett, Mulrady i Wilson nisu razumjeli, zato se udi stari mornar, koliko li se tek oni zabezeknue, kad Tom odgovori mirnim glasom:
-  Pa Duncan krstari ovim morem po zapovijedi vae visosti.
-  Po mojoj zapovijedi? - uskliknu Glenarvan.
-  Da, milorde. Ja sam se samo drao vaih odredaba, koje ste mi javili vaim pismom od 14. sijenja.
522
-  Mojim pismom! Mojim pismom! - udio se Glenarvan.
U tom trenutku svih deset putnika opkoli Toma Austina i naprosto ga gutahu oima. Dakle, ipak je pismo s rijeke Snowy stiglo na Duncan?
-  ekajte - nastavi Glenarvan - da se razumijemo, jer mi se sve ini, da sanjam. Vi ste primili neko pismo, Tome?
-  Jesam, pismo vae visosti.
-  U Melbourneu?
-  U Melbourneu, ba kad sam zavrio s popravcima.
-  A to pismo ...?
-  Nije bilo napisano vaom rukom, ali vi ste ga potpisali, milorde.
-  Tako je.   Moje vam je pismo donio jedan kanjenik >o imenu Ben Joyce.
-  Nije, nego mornar Ayrton, odjelnik s Britanije.
-  Da!  Ayrton,  Ben Joyce,  to je  jedan te  isti  ovjek. Jjcpo, a to je pisalo u pismu?
-  Ono mi je nareivalo da odmah otplovim iz Melbo-irnea i da poem krstariti pred istonom obalom ...
-  Australije! - kriknu Glenarvan takvom estinom, da e zbunio starog mornara.
-  Australije? - ponovi Tom razrogaenih oiju. - Ali tu1! Novog Zelanda!
-  Australije, Tome, Australije! - potvrdie u jedan glas i (ilcnarvanovi drugovi.
U tom trenutku Austin kao da se zbuni. Glenarvan mu govorio s toliko pouzdanja, da se poboja, nije li se pretio itajui pismo. On, vjerni i toni mornar, pa da uini kvu pogreku? Pocrvenje i smete se.
Priberite se, Tome - ree lady Helena. - Providnost t.iko odredila...
Ne, ne, gospoo, oprostite mi - nastavi stari Tom. -
nije mogue! Ja se nisam prevario! Avrton je proitao
n u i kao i ja, i ba je on htio da poem pred australsku
Ayrton? - uskliknu Glenarvan.
Da, on! On je tvrdio, da je to pogreka i da me vi e-i'   n z.aljevu Twofold!
523
-  Imate li jo pismo. Tome? - zapita major, koga je to sasvim zaokupilo.
-  Da, gospodine Mac Nabbse   -   odgovori   Austin.   - Idem po njega.
Austin otra u svoju kabinu pod pramcem. Za tu minutu, koliko se on tamo zadrao, svi su se pogledavali bez rijei osim majora koji je otro promatrao Paganela, a onda, pre-kriivi ruke, ree:
-  asti mi, Paganele, mora se priznati, da bi to ipak bilo previe!
-  Hm...? - promuca geograf koji je prignutih lea  i s naoalima na elu naliio na golemi upitnik.
Austin se vrati. U ruci je drao pismo, to ga je napisao Paganel, a potpisao Glenarvan.
-  Neka vaa visost izvoli proitati - ree stari mornar. Glenarvan uze pismo i poe itati:
-  "Naredba Tomu Austinu, da bez oklijevanja otplovi  i da dovede Duncan na 37. stupanj irine, pred istonu obalu Novog Zelanda.
-  Novog  Zelanda!   - kriknu  Paganel  poskoivi  uvis. Zgrabi pismo iz Glenarvanovih ruku, protrlja oi, namjesti naoale na nos i proita jo jednom
-  Novog Zelanda! - To izgovori glasom, koji se ne da opisati, a pismo mu pade iz ruku.
U tom trenutku osjeti, kako mu se neija ruka spustila na rame. On se uspravi i nae se oi u oi s majorom.
-  Tako, dragi moj Paganele! - ree Mac Nabbs ozbiljnim glasom.   -  Sva je srea,   to niste   Duncan  poslali   u Koininu!
ala dotue jadnog geografa. Opi homerski smijeh zahvati itavu posadu. Paganel je kao lud teturao tamo-amo, hvatao se rukama za glavu i upao kosu. Nije znao, to radi, a jo manje, to bi htio uraditi. Nesvjesno se spustio niz stube krmene palube, preao palubom posrui, hodao a da ni sam nije znao kako, bez cilja i popeo se na pram-ano nadgrae. Tu mu se noge zapletoe u kotur konopa. Posrnu, a rukama se uhvati za prvo ue koje mu je bilo najblie.
Odjednom prasnu strahovit pucanj. Top na pramanom nadgrau opali, zasuvi mirne valove karteom. Nespretni
524
.< Paganel uhvatio za okida napunjena topa, i udarac je udario u kapislu. Tako je eto, udario grom. Geograf se srui n.i stube nadgraa i propade kroz grotlo u momadski prostor.
za iznenaenjem od pucnja razlijee se urlik straha. Polio jae se nesree. Deset mornara potra u potpalublje i izne-""c Paganela, presavijena na dvoje.
Geograf nije nita govorio.
Donesoe njegovo dugako tijelo na krmenu palubu, l'rugovi estitog Francuza bijahu oajni. Major, koji je u i ikvim prilikama odmah postao lijenik, upravo se spre-ii.u) da jadnom Paganelu skine odijelo, kako bi mu mogao previti rane, ali im je stavio ruku na tekog ranjenika, on koi, kao da je dodirnuo elektrinu bateriju.
-  Nikad! Nikad! - povie uenjak, uvijajui svoje mr-uvo tijelo u prnje, i zakopa se s neobinom ivahnou.
-  Ali, Paganele! - ree major.
-  Ne, kad vam kaem!
-  Samo da vas pregledam ...
-  Neete me pregledavati!
-  Moda ste slomili... - htjede nastaviti Mac Nabbs.
-  Da - odgovori Paganel koji je ve stajao na svojim lugim nogama - to   sam   slomio,   popravit   e   brodski u-sar.
-  Sto to?
-  Uporu  u  momadskom  prostoru, koju  sam  slomio, kiul sam pao!
Na taj odgovor razlijee se opet opi smijeh. Odgovor umiri sve prijatelje estitog Paganela koji osta iv i zdrav n.ikon doivljaja s topom na pramanom nadgrau.
"Svakako", pomisli major, "neobino srameljiv geograf!" Uz.a sve to, poto se oporavio od uzbuenja, Paganel je p.ik morao odgovoriti na jedno pitanje kojemu se nije ni-! ,iko moglo izbjei.
A sad, Paganele - zapita Glenarvan - odgovorite mi
no.   Priznajem   da je  vaom   rastresenou  upravljala
idnost. Mogu sa sigurnou ustvrditi da bi bez vas Dun-
pao u ruke kanjenika.  Da nije bilo vas, ulovili bi nas
.'      ii.   Ali, tako vam boga,   recite mi,   kakvom natprirod-
525
nom zabludom svijesti i kakvom li ste to asocijacijom misli mogli napisati rijei Novi Zeland umjesto Australija.
-  Eh, vraga! - uskliknu Paganel - zato to...
Ali u tom trenutku njegov pogled zape na Robertu i Ma-ry Grant, i 'on odgovori:
-  to ete, dragi Glenarvan, jer sam bezuman, lud nepopravljiv stvor, i umrijet u kao najvei rastresenjak,   iz te koe ne mogu.
-  Osim ako vas ne oderu - doda major.
-  Da me oderu! - kriknu geograf bijesno. - Je li to neka aluzija?
-  Kakva aluzija, Paganele? - zapita Mac Nabbs mirno. Svaa osta bez zavretka.   Tajna o Duncanovu boravku
bijae rasvijetljena. Putnici, koji se spasie na tako udnovat nain, miljahu sad samo na svoje udobne kabine i na objed.
Glenarvan pusti da lady Helena, Mary Grant, major, Paganel i Robert pou u krmeno nadgrae, a on zadri Johna Manglesa i Toma Austina, jer su imali starog mornara jo mnogo toga pitati.
 - A sad, stari moj Tome - ree Glenarvan - odgovorite mi: zar vam se nije inio udnovat taj nalog, da idete krstariti pred novozelandske obale?
-  Da, vaa visosti! - odgovori Austin. - Veoma me je iznenadio. Ali nije moj obiaj da ispitujem zapovijedi koje primam; ja ih izvravam.   Jesam li mogao drugaije postupati? Da nisam posluao vae zapovijedi, pa da se dogodila kakva nesrea, iie bih li ja bio kriv? Biste li vi drugaije uradili, kapetane?
-  Ne bih, Tome - odgovori John Mangles.
-  A to ste mislili? - zapita Glenarvan.
-  Mislio sam, vaa visosti, da moram tamo poi kamo mi zapovijedate, za dobro Harrvja Granta.   Mislio sam da ste neto novo odluili, da ete se prevesti kojim brodom na Novi Zeland, a ja da vas ekam na istonoj obali otoka. Uostalom, kad sam otplovio iz Melbournea, uvao sam tajnu o smjeru puta, pa i posada je to doznala, tek kad smo bili na puini, kad nam je ve Australija iezla iz vidika. Ali tada se dogodi na brodu neto, to me je zbunilo.
526
-  to, Tome? - zapita Glenarvan.
- to - odgovori Tom Austin - da, kad je dan poslije odlaska odjelnik Avrton doznao, kamo Du.nca.ri plovi...
- Avrton! - uskliknu Glenarvan. - Zar je on na brodu?
-  Jest, vaa visosti.
-  Avrton ovdje!   -  ponovi Glenarvan pogledavi Johna Manglesa.
-  Tako je bog htio - odgovori mladi kapetan.
Za trenutak, brzinom munje, preleti pred oima obojice t i tavo Avrtonovo dranje, njegova unaprijed pripremljena iz.daja. Glenarvanova rana, pokuaj umorstva Mulradvja, nevolje ekspedicije koja je zaglibila u movarama kod rijeke Snowy i itava jadna prolost. A sad je po nekoj udnoj igri luaja razbojnik u njihovim rukama.
-  Gdje je on? - zapita ivahno Glenarvan.
-  U kabini pod pramcem - odgovori Tom Austin -  i to pod straom.
-  A zato ste ga zatvorili?
-  Jer se razbjesnio, kad je vidio da jahta plovi prema Novom Zelandu; jer me htio prisiliti, da promijenim kurs; ICT mi je prijetio i, napokon, jer je htio pobuniti mornare. Vidio sam da je to osobito opasan ovjek, pa sam morao upotrijebiti mj.ere opreza protiv njega.
-  A zatim?
-  Otada je ostao u svojoj kabini, a vie nije ni zahtijevao (ta iz.ade.
-  Dobro, Tome.
U tom trenutku pozvae Glenarvana i Johna Manglesa pod krmeno nadgrae. Bijae spreman objed koji im je bio Veoma potreban. Posjedae oko stola i vie i ne spomenue Ayrtona.
Ali kad objedovae i kad su se svi okrijepljeni i oporavljeni popeli na palubu, Glenarvan im saopi da je odjelnik na brodu. Ujedno im ree da ga kani izvesti pred njih.
- Je li potrebno da i ja prisustvujem tom ispitivanju? - z.apita lady Glenarvan. - Priznajem, dragi Edwarde, da
mi biti veoma neugodno gledati nesretnika.
527
-  To je suoenje, Heleno - odgovori lord Glenarvan. - Ostani, molim te. - Ben Joyce rnbra pogledati u oi svim svojim rtvama.
Lady Helena poslua i ostade. Mary Grant i ona sjedoe pokraj lorda Glenarvana. Oko njega se poredae major, Pa-ganel, John Mangles, Robert, Wilson, Mulrady i Olbinett, svi koji toliko propatie zbog njegove izdaje. Brodska posada se drala posve mirno i promatrala prizor, iako mu nije shvaala ozbiljnost.
-  Dovedite Ayrtona! - naredi Glenarvan.
Osamnaesto poglavlje AYRTON ILI BEN JOYCE
Ayrton se pojavi. On prijee palubu sigurnim korakom i pope se uza stube krmenog nadgraa. Pogled mu bijae mrk, zubi stisnuti, ake grevito stegnute. Lik mu ne oda-vae ni drskost ni poniznost. Kad stupi pred Glenarvana, prekrii ruke, te nijem i miran ekae da ga pitaju.
-  Ayrtone - ree Glenarvan - evo dakle i nas i vas na ovom Duncanu,   to ste ga vi htjeli   predati   razbojnicima Bena Joycea!
Na te rijei lagano zadrhtae usne odjelnika. Laka rumen obli njegovo neosjetljivo lice, ne rumen grinje savjesti, ve stida zbog neuspjeha. Na ovoj jahti, kojom je mislio zapovijedati kao gospodar, bijae on sada zarobljenik, i njegova se sudbina imala odluiti za nekoliko asaka.
On ipak ne odgovori nita. Glenarvan strpljivo poeka; ali Ayrton je odluio da tvrdoglavo uti.
-  Govorite, Ayrtone, imate li to rei! - nastavi Glenarvan.
Ayrton oklijevae, bore mu se na elu duboko nabrae; zatim ree mirnim glasom:
-  Nemam nita rei, milorde! Ludo sam se dao uhvatiti. Radite, to vas je volja!
Kad je to odgovorio, odjelnik skrenu pogled na obalu koja se ocrtavala na istoku, i pravio se kao da je potpuno
528
ravnoduan prema svemu, to se oko njega dogaa. Kad ga ovjek pogleda, pomislio bi da ga se ta ozbiljna stvar ne tie. Ali Glenarvan bijae odluio da ostane do kraja strpljiv, imao je vana razloga koji ga je gonio da dozna stanovite pojedinosti iz tajanstvena ivota Ayrtonova, osobito one

, koje se tiu Harryja Granta i Britannije. 
On stoga nastavi ispitivanje. Govorio je krajnjom blagou i pri tom je silom nametao potpuni mir svom gnjevnome srcu.
-  Nadam se, Ayrtone - nastavi lord - da ete mi sva-I ako odgovoriti na neka pitanja koja vam elim postaviti. Kao prvo: kako vas moram zvati, Ayrton ili Ben Joyce? Jeste li vi ili niste odjelnik s Britannije.
Ayrton stajae nepomino,   promatrajui obalu, gluh na va pitanja. Glenarvanu zasjae oi, ali nastavi s ispitivanjem:
-  Hoete li mi rei kako ste doli s Britannije i zato  ic bili u Australiji?
Ista utnja, ista nepominost.
-  ujte  me  dobro, Ayrtone!  - nastavi  Glenarvan. - i vae je dobro da odgovarate. Moe vam se uzeti u obzir sa iskrenost, a to vam je jo jedino sredstvo. Po posljednji 11 vas pitam: hoete li odgovarati na moja pitanja?
Ayrton okrene  glavu prema Glenarvanu   i   pogleda   ga 'vno u oi:
-  Milorde  -  ree  - nemam  vam to  odgovoriti.  - i var je suda, a ne moja, da iznosi protiv mene dokaze.
-  Lako je za dokaze! - odgovori Glenarvan.
- Lako, milorde? - nastavi Ayrton podrugljivo. - ini
i se da se vaa visost jako zaletjela. Ja tvrdim da bi se  i
i i bolji sudac u Temple Baru sa mnom naao u udu! Tko
ito rei, zato sam doao u Australiju, kad nema kapeta-
i (iranta, da to kae? Tko moe dokazati da sam ja Ben
>vci-,   koga policija trai,  jer me ona nije nikad imala u
kuma, a moji su drugovi na slobodi? Tko me moe osim
. optuiti, za kakav zloin, pa ak i za kakav nepoten
u? Tko mi moe dokazati da sam se htio doepati ove jahte
i  .lati je razbojnicima? Nitko, ujete li, nitko! Vi sumnja-
 i'ihro, ali da bi se osudio ovjek, treba imati dokaza, a
male dokaza.   Dok mi ne dokaetet suprotno,   ja sam
i. odjelnik s Britannije.
kapetana Granta
529
Dok je govorio, Ayrton se bijae raspalio, ali ubrzo opet posta ravnoduan, kao i prije. On je valjda mislio da e se tom njegovom izjavom svriti ispitivanje, ali Glenarvan
nastavi:
-  Avrtone, ja nisam sudac koji vodi protiv vas istragu. To nije moj posao. Vano je samo da nai meusobni odnosi budu savim preieni. Ne traim od vas nita to bi vas moglo izvri neprilici. To je stvar suda. Ali vi znate, koga mi traimo, i jednom me jedinom rijeju moete vratiti na izgubljeni trag.   Hoete li govoriti?
Avrton zavrti glavom kao ovjek koji je odluio utjeti.
-  Hoete li mi rei gdje je kapetan Grant?  -   zapita Glenarvan.
-  Neu, milorde - odgovori Avrton.
-  Hoete li mi kazati, gdje se nasukala Britannija?
-  Jo manje.
-  Avrtone - nastavi Glenarvan gotovo moleim glasom - hoete li barem, ako znate, gdje je kapetan Grant, to kazati ovoj jadnoj djeci koja ekaju samo rije, s vaih usana?
Avrton posta neodluan, lice mu se zgri, ali promrmlja tiho:
-  Ne mogu, milorde.
A zatim uzviknu jakim glasom, kao da se zasramio zbog te trenutne slabosti:
-  Ne!   Neu govoriti!  Moete me objesiti, ako hoete!
-  Da, objesiti! - povie Glenarvan u iznenadnoj navali Ijutine.
Zatim se svlada i nastavi ozbiljnim glasom:
-  Avrtone, ovdje nema ni sudaca ni krvnika.   U   prvoj luci predat emo vas engleskim vlastima.
-  To ja i Zelini - odgovori odjelnik.
Zatim se mirno vrati u kabinu, u kojoj bijae zatvoren, ;i pred vrata postavie dva mornara, da paze na svaki njegov pokret. Svjedoci ovog prizora razioe se gnjevni i oajni,
to je sad mogao Glenarvan uraditi, kad su mu planovi propali zbog Avrtonove upornosti? Bijae oito da mora iz vriti osnovu, koju bijae smislio u Edenu, to jest vratiti M u Evropu. Moda bi se kasnije mogao latiti zasada neuspi< log traenja, jer se inilo, da su svi tragovi Britannije n povratno izgubljeni. Poruci se vie nije moglo dati nikak\<>
530
drugo tumaenje, a na trideset i sedmoj paraleli uope nije bilo nikakve druge zemlje. Duncanu nije ostalo dakle drugo-nego da se vrati.
Poto se posavjetovao sa svojim drugovima, Glenarvan pretrese pitanje povratka podrobnije s Johnom Manglesom. John pregleda spremita za ugljen. Zalihe su mogle trajati jo najvie petnaest dana. Zalihe je dakle trebalo dopuniti u prvoj luci.
John predloi da pou u zaljev Talcahuano, gdje je Dun-can ve jednom krcao ugljen prije polaska na put oko svijeta. To je najkrai put, a osim toga vodi po trideset i sedmoj paraleli. Kada se jahta dobro opskrbi, poi e prema jugu, oplovit e rt Hoorn i vratit e se u kotsku preko Atlantskog oceana.
Taj prijedlog prihvatie i dadoe strojaru nalog, da po-i.ia tlak pare. Poslije pola sata brod je ve plovio kursom l'rcma Talcahuanu Tihim oceanom koji bijae dostojan svog mirnog imena. U est sati naveer izgubie se u toplim parama na obzorju i zadnje planine Novog Zelanda.
To je bio poetak povratka. alosno putovanje za hrabre iinzioce koji se vraaju bez Harrvja Granta! Posada, koja i>iiae u poetku radosna i puna pouzdanja, sad se vraala n Kvropu utuena i slomljena. Nijedan od estitih mornara  i li; ostao neuzbuen kad pomisli da se vraa u svoj zaviaj,
' ipak bi se svi jo dugo i rado izlagali opasnostima mora,,
no da nau kapetana Granta.
Stoga ih poslije klicanja, kojim pozdravie Glenarvanov
vratak, obuze malodunost. Nije vie bilo onih neprestanih
'govora meu putnicima, onih prianja koja razveseljavahu
lovanja. Svaki se uvukao u sebe, u svoju osamljenu kabinu,
n j o tko je tko od njih izlazio na palubu.
ovjek, koji je najvie iskazivao na brodu tune i radosne
li'i'ajc, koji bi do potrebe bio kadar izmisliti i jo neku
i li i   - Paganel - bijae sjetan i utljiv. Jedva da se mogao
iiln-ti. Njegova se prirodna govorljivost i francuska ivah-
i   l>iotvorila u utnju i malodunost. inilo se ak da je
iiiji nego njegovi drugovi. Kad bi Glenarvan spomenuo
ponovo traiti, Paganel bi mahnuo glavom kao ovjek,
 niemu vie ne nada i koji je ve stvorio odreeno
531
l
miljenje o sudbini brodolomaca s Britannije. Osjealo se, kako misli da su brodolomci nepovratno izgubljeni.
Na brodu je, meutim, bio jedan ovjek koji je mogao rei posljednje rijei o toj katastrofi, ali on je uporno utio. To je bio Avrton. Nije bilo sumnje da nesretnik zna, ako ne pravo stanje kapetana Granta, a ono barem mjesto, gdje se dogodio brodolom. Ali bijae oito, da bi Grant, kad bi ga nali, bio svjedok protiv njega. Stoga je on moda tako jogunasto utio. Zbog toga su svi na njega bili gnjevni, a osobito mornari koji bi rado s njim obraunali.
Glenarvan je nekoliko puta pokuao sasluati odjelnika. Ali obeanja i prijetnje bijahu uzaludne. Avrtonova je tvrdoglavost ila tako daleko da i bijae toliko nerazumljiva, da je major ve poeo sumnjati, da Avrton uope nita ne zna. Toga je miljenja bio i geograf, a to je potkrepljivalo njegove osobite misli o Harrvju Grantu.
Ali ako Avrton ne zna nita, zato ne prizna svoje neznanje? Ono mu nije moglo nakoditi. Njegova je utnja samo jo vie oteavala stvaranje nove osnove. Je li se po tome, to je Avrton naen u Australiji, moglo zakljuiti da je i Harry Grant na tom kontinentu? Trebalo je na svaki nain nagovoriti Avrtona, da se o tome izjasni.
Vidjevi neuspjeh svoga mua, lady Helena zamoli doputenje, da se ona pokua boriti s Avrtonovim jogunstvom. Moda e ena svojini blagim utjecajem uspjeti ondje, gdje mukarac nije uspio. Nee li se dogoditi kao u onoj prii o vjetru, koji nije mogao skinuti kabanicu s putnikovih ramena, a prva zraka sunca to je zaas uradila? Poznavajui umnost svoje mlade ene, Glenarvan je pusti da radi, kako misli da je najbolje.
Toga dana, 5. oujka, Avrtona dovedoe u kabinu lady Helene.   Trebalo je da i Mary Grant prisustvuje razgovoru, jer  je  djevojin utjecaj   mogao  biti velik,  a lady  Helena . nije htjela zanemariti ni najmanji izgled na uspjeh.
Obje ene ostadoe itav sat s odjelnikom s Britannije, ali o njihovu se razgovoru nije moglo nita doznati. Nitko nije doznao, to su one govorile, ni kakve su razloge upotrijebile, da iupaju tajnu iz razbojnikove due, sve pojedinosti iz tog razgovora ostadoe nepoznate. Kad su se rastajali-
532
s Ayrtonom, na njima se vidjelo, da nisu uspjele, a lice im je odavalo potpunu klonulost duha.
Kad su Ayrtona vodili u njegovu kabinu, mornari su ga z.bog toga na prolasku doekali s prijetnjama. On je samo slijegao ramenima, to je jo vie razbjesnjelo posadu, tako da su se ak i sam Glenarvan i John Mangles morali umijeati.
Ali lady Helena se nije smatrala pobijeenom. Ona se htjela do kraja boriti s tom duom bez milosra, te sutradan poe osobno u Ayrtonovu kabinu, da bi se uklonila neugodnim prizorima pri njegovu prijelazu preko palube.
Puna dva sata osta dobra i blaga kotkinja sama oi u oi s razbojnikim voom. Glenarvan, uzbuenih ivaca, lutae oko kabine; as bi odluio da e do kraja iscrpsti sve, to bi moglo imati izgleda na uspjeh, as bi se opet odluivao, da e istrgnuti enu iz munog razgovora.
Ali kad je lady Helena izala, ovaj se put na njezinu licu moglo opaziti neko pouzdanje. Da li je uspjela iznuditi tajnu i pokrenuti u srcu nesretnika posljednju ilicu milosra?
Mac Nabbs, koji ju je prvi vidio, nije mogao suzdrati iK-hotian pokret nevjerovanja.
Ubrzo se meu posadom prou da je odjelnik napokon popustio molbama lady Helene. Kao da je svima protekla elektrina struja. Svi se mornari skupie na palubi, bre ne-[<) da ih je pozvala zvidaljka Toma Austina na manevar.
Glenarvan je, meutim, ve potrao u susret svojoj eni.
- Je li progovorio? - zapita lord.
-  Nije - odgovori lady Helena. - Ali je ipak popustio mojim molbama, utoliko, to sad eli s tobom razgovarati.
-  Ah, draga Heleno, uspjelo ti je!
-  Nadam se, Edvvarde.
-  Jesi li mu to obeala, to bih ja morao ispuniti?
-  Samo jedno, dragi prijatelju, da e upotrijebiti sav -.vi)j utjecaj, da ublai sudbinu nesretnika.
-  Dobro, draga Heleno. Neka Ayrton odmah doe. l.ady Helena se vrati u  svoju.kabinu zajedno  s Mary
.mt, a Ayrtona dovedoe u blagovaonicu, gdje ga je ekao 11 Glenarvan.
533
Devetnaesto poglavlje NAGODBA
im je odjelnik stupio pred lorda, straari se povukoe.
-  Htjeli ste sa mnom govoriti, Avrtone? - poe Gle-narvan.
-  Da, milorde - odgovori odjelnik.
-  Samo sa mnom?
-  Da, ali mislim, da bi bilo bolje, kad bi razgovoru prisustvovali major Mac Nabbs i gospodin Paganel.
-  Bolje za koga?
-  Za mene.
Avrton je govorio mirno. Glenarvan ga otro pogleda, zatim pozove Mac Nabbsa i Paganela koji odmah dooe.
-  Sluam vas - ree Glenarvan, im su njegovi prijatelji sjeli za stol.
Avrton se malo sabra pa zatim ree:
-  Milorde, obiaj je, da pri svakoj nagodbi ili ugovoru izmeu dviju stranaka budu nazoni svjedoci. Eto, zato sam traio, da dou gospoda Paganel i Mac Nabbs. Jer, da vam tono  kaem, ja vam elim predloiti da sklopimo jedan posao.
Naviknut na Avrtonov nain izraavanja, Glenarvan ne trepnu ni okom, mada mu se inio udan svaki posao koji bi on imao sklopiti s takvim ovjekom.
-  Kakav je to posao? - zapita lord.
-  Eto kakav - odgovori Avrton. - Vi elite od mene doznati neke pojedinosti koje vam mogu biti korisne. Ja pak elim dobiti od vas neke koristi koje e meni biti dragocjene. Dajte, pa da i ja dam, milorde! Pristajete li ili ne?
-  Koje su to pojedinosti? - zapita Paganel.
-  Ne! - prekinu ga Glenarvan. - Koje su to koristi? Avrton kimnu glavom u znak da je razumio neznatnu
razliku koju je dobacio Glenarvan.
-  Evo, kakvu korist traim - ree Avrton. - Vi me jo uvijek mislite predati engleskim vlastima, milorde?
-  Da, Avrtone, to trai pravda.
-  Ne kaem da nije tako - odgovori mirno odjelnik. - Prema tome ne biste pristali da me pustite na slobodu?
534
Glenarvan se ustezao odgovoriti na takvo otvoreno pitanje. O tome, to e rei, zavisila je moda sudbina Harrvja Granta. Ipak osjeaj dunosti prema pravdi nadvlada, i on ree:
-  Ne, Avrtone, ja vas ne mogu pustiti na slobodu.
-  Pa ja to i ne traim - odgovori ponosno odjelnik.
-  Onda, to hoete?
-  Neto srednje, milorde, izmeu vjeala, koja me oekuju, i slobode, koju mi ne moete dati.
-  A to je?
-  Da me ostavite na nekom pustom otoku Tihog oceana s najnunijim potreptinama. Ja u se ve nekako izvui, kako znam, i pokajat u se, ako budem imao vremena.
Glenarvan nije oekivao takav uvod. Pogleda svoja dva prijatelja koja su i dalje utjela, pa razmisli nekoliko trenutaka, ree:
-  Avrtone, ako ja pristanem na va prijedlog, hoete li mi vi rei sve, to mi je potrebno da znam?
-  Da milorde, to jest: sve, to znam o kapetanu Grantu i o Britanniji.
-  Sutu istinu?
-  Sutu.
-  A tko mi to jami?
-  Ah, vidim, to vas uznemiruje, milorde: morate vjerovati rijei jednog zloinca. Da, doista! Ali ta ete! U takvu smo poloaju. Treba primiti ili odbiti.
-  Vjerovat  u  vam,  Avrtone  -  odgovori  jednostavno Glenarvan.
-  I dobro ete uiniti, milorde. Uostalom, ako vas prevarim, uvijek mi se moete osvetiti.
-  Kako?
-  Da me  doete ponovo uhvatiti  na 'otok,  s  koga ne iiiogi^ pobjei.
Ayrton je imao odgovor na sve. Prkosio je svim potekoama. Sam je iznosio dokaze protiv samoga sebe bez ikakva skanjivanja. Vidjelo se da raspravlja svoj "posao" s nepobitnim pouzdanjem. Nije bilo mogue predati se s vie povjerenja. Ipak on poe i dalje tim putem potpune nese-liinosti.
535
-  Milorde i gospodo - doda on - elim vas uvjeriti da igram s otvorenim kartama. Ne elim vas prevariti i hou da vam dam jo jedan dokaz moje iskrenosti u ovom poslu. Ja sam iskren, jer i sam raunam na vau iskrenost.
-  Govorite, Avrtone - uzvrati Glenarvan.
~- Milorde, jo mi niste dali rije, da pristajete na moj prijedlog, a ja se evo ipak ne kolebam rei, da ja znam veoma malo o Harrvju Grantu.
-  Malo! - zaudi se Glenarvan.
-  Da, milorde!  Pojedinosti koje znam, vie se odnose na mene, one se tiu samo mene i malo e vam pomoi da vas odvedu na trag, koji ste izgubili.
Na licima Glenarvana i Mac Nabbsa opazi se teko razoaranje. Oni su drali da odjelnik zna kakvu vanu tajnu, a on eto sad izjavljuje da njegove izjave nemaju gotovo nikakve vrijednosti. Samo je Paganel ostao miran.
Bilo kako mu drago, Avrtonova predaja, tako rekavi bez uvjeta, dirnu sluaoce, osobito kad je odjelnik jo dodao:
-  Eto, tako, sad znate, milorde, da je posao manje koristan za vas nego za mene.
-  Svejedno - odgovori Glenarvan. - Primam va prijedlog, Avrtone. Dajem vam rije da u vas iskrcati na neki otok u Tihom oceanu.
-  Dobro, milorde - prihvati odjelnik.
Je li taj neobini ovjek bio sretan i zadovoljan s tom odlukom? Moglo se posumnjati, jer njegovo beutno lice nije odavalo nikakva uzbuenja. Doimao se, kao da se pogaa, za nekog drugog, a ne za sebe.
-  Sad moete vi mene pitati - nastavi Avrton.
-  Nemam vas to pitati - ree Glenarvan. -- Recite nam sve to znate, Avrtohe, ali nam kaite najprije, tko ste vi.
-  Gospodo - odgovori Avrton - ja sam zbilja Tom Avrton, odjelnik s Britannije. Otputovao sam iz Glasgovva na brodu Harrvja Granta  12. oujka  1861. etrnaest smo mjeseci plovili zajedno Tihim oceanom traei neko zgodno mjesto, gdje bismo mogli utemeljiti 
kotsku koloniju. 
Harry Grant bijae ovjek velikih djela, ali meu nama dvojicom dolazilo je do krupnih razmirica. Njegova mi ud nije od-
536
govarala. Ja se ne znam pokoravati, a kad se Harry Grant na neto odlui, onda ne trpi otpora. On je ovjek od eljeza za sebe i za druge. Pa ipak, ja sam mu se opro. Pokuao sam pobuniti i posadu i prigrabiti vlast na brodu. Nije vano, jesam li imao pravo ili nisam. Bilo kako bilo, Harry Grant nije oklijevao, ve me 8. travnja 1862. iskrcao na zapadnu obalu Australije.
-  Australije? - upade major prekinuvi Avrtona u prianju. - Prema tome, vi ste se iskrcali s Britannije prije dolaska u Callao, odakle potjeu zadnje vijesti o njoj?
-  Da - odgovori odjelnik - jer Britannija nije bila u Callau, dok sam ja bio na njoj. A na farmi Paddy O'Moora priao sam vam o Callau, jer sam tu vjerojatnost doznao iz, vaeg prianja.
-  Nastavite, Ayrtone - ree Glenarvan.
-  Naoh se potpuno sam na gotovo sasvim pustoj obali, ali   svega   dvadeset   milja  od  kaznenog   zavoda  u   Perthu, glavnom gradu zapadne Australije. Lutajui po obali naiao sam  na jednu  skupinu kanjenika koji pobjegoe iz zavoda.  Poao  sam  s  njima.  Nemojte  zahtijevati,  milorde,  da vam opisujem ivot koji sam provodio pune dvije i po godine. Znajte samo da sam postao voa te druine pod imenom Ben Joyce. U rujnu 1864. doao sam na irsku farmu. Pri mise me kao slugu pod mojim pravim imenom Ayrton. ekao sam na priliku, da se doepam kakva broda. To mi je bio glavni cilj. Dva mjeseca kasnije doao je Duncan. Kad itc   posjetili  farmu,  milorde,  ispriali   ste  itavu  povijest kapetana Granta. Tada sam doznao ono, to jo nisam znao, da je Britannija pristala u Callau, da posljednje vijesti po-Iji-u od lipnja 1862, dva mjeseca poto sam se iskrcao, da l uhvaena poruka, da je brod nestao na nekoj toki tri-
.1 sedme paralele i napokon, da iz ozbiljnih razloga tra-
Harrvja Granta na australskom kontinentu. Nisam bkli-
.ii). Odluih da se dokopam Duncana, divnog broda, koji
imiakao i najbrim britanskim brodovima. Ali brod je
teko oteen. Ja ga stoga pustih, neka ide u Melbour-
otkrih vam se u svom pravom svojstvu odjelnika i po-
ili vam se, da u vas odvesti na mjesto brodoloma, koje
i si ih da se nalazi na istonoj obali Australije. Tako sam
  vodio vau grupu kroz pokrajinu Viktoriju. Moja me
537
druina pratila, drei se as iza nas, as ispred nas. Moji ljudi poinie u Camden Bridgeu nepotreban zloin, jer kad JDuncan doe na istonu obalu, vie mi ne bi mogao pobjei, a s tom bi jahtom ja postao gospodar oceana. Ja sam vas tako odveo, bez i trunka nepovjerenja s vae strane, do rijeke Snowy. Putem su malo-pomalo crkavali konji i volovi, jer sam ih trovao gastrolobijem. Zaglibio sam kola u movare kod rijeke Snowy. Na moje navaljivanje... Pa vi znate sve ostalo, milorde, i vjerujte mi: da nije bilo rastrese-nosti gospodina Paganela, danas bih ja zapovijedao Dunca-nom. To je moja povijest, gospodo. Moje izjave vam na, alost ne mogu pomoi da naete trag kapetana Granta. Vi prema tome vidite, da ste, sklapajui pogodbu sa mnom, zakljuili slab posao.
Odjelnik zauti, prekrii ruke po svom obiaju i prieka. Glenarvan i njegovi prijatelji su utjeli. Osjeali su da je neobini zloinac govorio istinu. Duncanova otmica nije uspjela zbog sluaja, koji nije ovisio o njegovoj volji. Njegovi sauesnici bijahu na obali Twofold Baya, to je svjedoila i kanjenika koulja, to ju je Glenarvan naao. Drei se zapovijedi koje su dobili od svog voe, ekali su i vrebali na jahtu i napokon, kad im je dodijalo ekati, latili se po svoj prilici svog starog zanata pljakaa i palikua po Novom Junom Walesu.
Major poe prvi ispitivati, da bi utvrdio neke datume, koji se odnose na Britanniju.
-  Dakle, vi ste se na zapadnu obalu Australije iskrcali doista 8. travnja 1862?
-  Tono tog dana - odgovori Ayrton.
-  A znate li, kakve je namjere imao onda Harry Grant?
-  Veoma neodreene.
-  Svejedno, recite, Ayrtone - ree Glenarvan. - I najmanji znak moe nas dovesti na dobar put.
-  Sve, to vam mogu rei, jest, to, milorde - odgovori odjelnik - da je kapetan Grant htio posjetiti Novi Zeland. Taj dio njegova plana nije izvren za vrijeme mog boravka na brodu. Nije prema tome iskljueno da je Britannija iz Callaa pola istraivati zemlju Novog Zelanda. To bi se podudaralo s datumom 27. lipnja 1862. koji se u poruci spominje kao datum brodoloma trojarbolnjaka.
538
-  Oito - ree Paganel.
-  Ali - doda Glenarvan - u ostacima ouvanih rijei u poruci nijedna se ne moe primijeniti na Novi Zeland.
-  Na to vam ne znam nita odgovoriti - ree mornar.
-  Dobro, Ayrtone - nastavi Glenarvan. - Vi ste odrali svoju rije, a ja u odrati svoju. Odluit emo, na koji emo vas otok Tihog oceana iskrcati.
-  Sasvim svejedno, milorde - odgovori Ayrton.
-  Vratite se u vau kabinu - zavri Glenarvan - i ekajte nau odluku.
Ayrton ode u pratnji dvaju mornara.
- Taj je zlikovac mogao biti ovjek - ree 
- 
major.

-  Da - potvrdi Glenarvan. - Jake je on i razborite naravi. Zato su se njegove sposobnosti morale okrenuti na y.lo?
-  A Harry Grant?
-  Bojim se da je nestao zauvijek! Jadna djeca, tko bi i i n mogao rei, gdje im je otac?
-  Ja - odgovori Paganel. - Da, ja!
Moglo se opaziti da je inae toliko razgovorljiv i nestrpljivi geograf jedva i progovorio za vrijeme ispitivanja Ayr-tona. Sluao je, i ne otvarajui usta. Ali ta jedna jedina rije vrijedila je kao sve ostale. Glenarvan, uvi to, skoi.
-  Vi?  Vi,  Paganele, vi znate,  gdje je  kapetan  Grant?
-  Da,   ako   se  to  uope  moe  znati  -  odgovori  geo-Hraf.
-  A odakle to znate?
-  Eto opet iz te poruke.
-  Ah! - uzdahnu major posve nepovjerljivo.
-  Najprije posluajte, Mac Nabbse - ree Paganel - pa ete kasnije imati vremena da slijeete ramenima. Prije vam nisam htio rei, jer mi ne biste vjerovali. Osim toga, i bez koristi' je. 
A danas sam se odluio stoga, to se Ayrtono-vo miljenje podudara s mojim.
-  Dakle, Novi Zeland? - zapita Glenarvan.
-  Sluajte i sudite - odgovori Paganel. - Nisam bez i azloga, ili tonije, nisam bez jednog razloga uinio pogreku koja nas je spasila. U trenutku, kad sam pisao ono pismo, koje mi je kazivao u pero Glenarvan, po glavi mi se vrzla rije Zeoland. Evo zato: sjeate se, da smo bili u ko-
539
lima. Mac Nabbs je upravo priao lady Heleni o kanjeni-cima, bio joj je dao onaj broj Australian and Zealand Ga-zette koji je pisao o katastrofi kod Camden Bridgea. Dakle, u trenutku, kad sam pisao, novine su leale na zemlji i tako su bile presavijene, da su se mogla vidjeti samo dva sloga od naslova. Ta dva sloga bijahu aland. Kakva li mi je u tom trenutku sinula svjetlost u mozgu? Aland je ba rije iz engleske poruke, nju smo preveli u kopno. A ona moe biti i svretak imenice Zealand.
-  Aha! - uskliknu Glenarvan.
-  Da - nastavi Paganel potpuno uvjeren - to mi je tumaenje bilo izmaklo, a znate zato? Jer sam ja uglavnom radio po francuskoj poruci koja je potpunija, a te rijei u
njoj nema.
-  Oh! oh! - nato e major. - Tu ima mnogo matanja, Paganele, a vi olako zaboravljate svoja prijanja tumaenja.
-  Govorite, majore, spreman sam vam odgovarati.
-  Onda - nastavi Mac Nabbs - to je s naom rijei
austral?
-  Ono, to je bilo u poetku. Ona oznaava samo june
krajeve, australes.
-  Dobro. A ona dva sloga indi koje ste prvi put uzeli kao korijen  rijei indiens,  Indijanci, a poslije za korijen rijei indigenes, domoroci?
-  A trei i posljednji put - odgovori Paganel - uzimam ih kao prvi dio rijei  indigence,  to znai potreba, nevolja ili nestaica.
-  A contin - uskliknu Mac Nabbs - znai li to jo uvijek kontinent?
-  Ne! Jer je Novi Zeland samo otok.
-  Pa? ... :- zaudi se Glenarvan.
-  Dragi lorde - odgovori Paganel - ja u vam prevesti poruku i po treem tumaenju, a vi sudite. Samo dvoje pri-pominjem: prvo, zaboravite, to bolje moete, prijanja tumaenja, i izbriite iz svog sjeanja prijanje misli; drugo, neka e vam se mjesta initi na silu nategnuta. Moda ih ja slabo prevodim, ili su bez znaenja, kao na primjer rije agonie koia mi osobito bode u oi, ali je ne mogu drugaije prevesti. Osim toga ja se pri tumaenju oslanjam na fran-
540
cuski tekst, a ne zaboravite da ga je pisao Englez, kome osobine francuskog jezika nisu ba sasvim poznate. Kad sam vam to rekao, mogu zapoeti:
I Paganel, naglaujui svaki slog, izgovori polagano ove rijei:
-  Le 27 juin 1862, le trois-mdts Britannia, de Glasgow, a sombre, apres une longue agonie, dans les mers australes sur les cotes de la Nouvelle-Zelande - engleski Zealand! - deux matelots et le capitaine Grant ont pu y aborder. La, conmM-ellement en prole a une cruelle indigence, ils ont jete e document par... de longitue et 37ir de toitude. Venez a leur secours, ou ils sont perdus*
Paganel zastade. Njegovo tumaenje bijae prihvatljivo. Ali ba zato to se inilo vjerojatno kao i prijanja, moglo je biti netono kao i ona. Glenarvan i major stoga i ne htje-doe raspravljati. Meutim, poto nisu naeni tragovi Bri-tannije ni na patagonskim obalama, ni na australskim, kojim zemljama prolazi trideset sedma paralela, inilo se da bi se mogli nai na Novom Zelandu. Njegovi se prijatelji osvrnue upravo na tu Paganelovu napomenu.
-  A sad nam recite,  Paganele - zapita Glenarvan - z.ato ste dva mjeseca krili to tajno tumaenje?
-- Jer nisam htio probuditi jo jednom uzaludnih nada. Uostalom, mi smo putovali u Auckland, koji ba lei na paraleli, koja se spominje u poruci.
-  Ali onda, kad  su nas odveli s  tog puta, zato onda l o niste rekli?
-  Zato, jer ma koliko da je tono to tumaenje, ono ne moe pripomoi da se spasi kapetan.
-  Zato, Paganele?
-  Jer ako prihvatimo pretpostavku, da se kapetan Harry r.rant   nasukao   na ~Novom   Zelandu,   im   se   dvije   godine nije  javio,  znai  da je poginuo ili  kod brodoloma ili od zdanana.
-  Prema tome vi mislite?... - zapita Glenarvan.
* 27.   lipnja   1862,   trojarbolnjak  Britannia,    iz   Glasgowa   potonuo je  poslije
iiKi-  agonije u junim  morima na  obali Nove  Zelandije - engleski Zealand!  -
>\.i   mornara i  kapetan Grant  stigoe  na  kopno.   Tu  neprestano u opasnosti  od
H ove  nestaice,   oni bacie,   ovu poruku na...   duine  i 37011'  irine.    Doite
i u pomo, ili su propali.
541
-  Da bi se moda mogli nai kakvi tragovi brodoloma, ali da su brodolomci s Britannije nestali zauvijek.
-  utimo o svemu tome, dragi prijatelji - ree Glenarvan - i prepustite meni da izaberem as, kad u alosnu vijest javiti djeci kapetana Granta.
Dvadeseto poglavlje KRIK U NOI
Posada je ubrzo doznala da Avrtonova izjava nije rasvijetlila tajanstveni poloaj kapetana Granta. Na brodu zavlada duboka malodunost. Svi se bijahu ponadali da e odjelnik neto otkriti, ali on nije znao nita to bi Duncan odvelo na trag B'ritarmiji.
Jahta je prema tome nastavila ploviti istim putem. Trebalo je jo samo izabrati otok, na kome e ostaviti Avrtona. Paganel i John pogledae na brodske karte. Ba na trideset i sedmoj paraleli nalazio se jedan osamljeni otoi, poznat pod imenom Marija Terezija. Bijae to greben usred Tihog oceana na tri tisue pet stotina milja od amerike obale i tisuu i pet stotina milja od Novog Zelanda. Na sjeveru je najblia zemlja otoje Tuamotu, pod francuskim protektoratom. Na jugu nita sve do vjenog leda Junog pola. Na taj usamljeni otok nikad nije dolazio nijedan brod, Do njega nije dopirao nikakav glas iz ostalog svijeta. Na njemu se odmaraju samo ptice za oluja, kad prelijetaju preko oceana, a na mnogim kartama ak nije ni zabiljeena opasna hrid, o koju se razbijaju valovi Tihog oceana.
Ako se igdje moe nai potpuna osamljenost na Zemlji, onda je to na tom otoku koji se nalazi izvan svih ljudskih putova. Njegov poloaj pokazae Avrtonu. Avrton pristade da ivi daleko od ostalih ljudi, i jahta okrenu kurs na Mariju Tereziju. Do tog trenutka Duncan je plovio ravnom crtom koja vodi prema otoku i zaljevu Talcahuano.
Poslije dva dana, u dva sata, izvidnik je javio kopno na vidiku. To je bila Marija Terezija, duga, niska, jedva se izdizala iz mora, doimala se kao golemi kit. Jo je trideset
542
milja bilo izmeu otoka i jahte koja je svojom pramanom siatvom sjekla more brzinom od esnaest vorova.
Malo-pomalo otoi se sve vie isticao na obzorju. Sunce, koje se sputalo k zapadu, pokazivalo je u punoj svjetlosti kao izrezanu njegovu hirovitu sliku. Tu i tamo dizalo se nekoliko niskih vrhunaca, obasjanih sunanim zrakama.
U pet sati Johnu Manglesu se priini da vidi laki dim koji se dizao u zrak.
-  Je li to vulkan? - zapita kapetan Paganela koji je s dalekozorom promatrao novu zemlju.
-  Ni sam ne znam, to da mislim - odgovori Paganel - Marija Terezija je slabo poznata. Ipak se ne treba uditi, uko je i ona postala uslijed podmorskog izdizanja, to jest vulkanskim silama.
-  Ali - ree Glenarvan - ako ga je erupcija stvorila, nema li opasnosti, da e ga erupcija i unititi?
-  Nije jako vjerojatno - odgovori Paganel. - Za otok se zna ve nekoliko stoljea, to je svakako neko jamstvo. Kad se u Sredozemnom moru pojavio otok Julija, on nije ostao  dugo  vremena izvan mora,  ve je iezao nekoliko mjeseci poslije postanka.
-  Dobro - ree Glenarvan. - Misli li, Johne, da moemo jo veeras pristati?
-  Ne   moemo,   visosti.   Duncan   ne   smijem   izvrgavati po noi obali koju ne poznajem. Drat u ga pod slabijom parom  i krstarit u pred obalom, a sutra u zoru poslat t'rmo amac na otok.
U osam sati naveer, iako je bila samo pet milja u vjetar ml broda, Marija Terezija se doimala samo kao neka produ-Jc-na sjena koja se jedva vidjela. Duncan se jo uvijek pribliavao.
11 devet sati vidjela se dosta jaka svjetlost. U mraku je Km jela neka vatra. Bila je stalna i nepomina.
To bi moglo potvrditi da je vulkan - ree Paganel rei paljivo.
Ipak - odgovori John Mangles - na toj bi daljini -i ali uti tutnjavu koja prati svaku erupciju, a istonjak ni ne donosi nikakvu buku do uiju.
543
umi
-  Doista - ree Paganel - taj vulkan gori, a ne govori. ak bi se reklo da se prekida kao kakav svjetionik na blijesak.
-  Imate pravo - nastavi John Mangles - a ipak ovdje nema obale sa svjetionicima. Ah! - uskliknu on - opet vatra! Ovaj put na obali! Gledajte! Mie se! Mijenja mjesto!
John se nije varao. Pojavila se nova vatra koja kao da se ponekad gasila, a zatim se opet rasplamtjela.
-  Otok je prema tome naseljen? - ree Glenarvan.
-  Oito  divljacima -  odgovori  Paganel.
-  Ali onda ne moemo tu ostaviti odjelnika.
-  Ne moemo - odgovori major. - To bi bio veoma lo dar ak i za divljake.
-  Potrait emo kakav  drugi pusti otok - ree  Glenarvan koji se morao osmijehnuti na doskoicu Mac Nab-bsa. - Obeao sam Avrtonu ivot, i ja elim odrati svoju rije.
-  U   svakom  sluaju,  pazimo - ree  Paganel. - Ze-lanani imaju divljaki obiaj da varaju brodove pominim vatrama, kao to su nekad radili stanovnici Cornwalla. Domoroci na Mariji Tereziji prema tome znaju za to lukavstvo.
-  etvrt dalje! - zapovijedi John kormilaru. - Sutra u zoru znat emo, na emu smo.
U jedanaest sati putnici i John Mangles pooe u kabine.
Na pramcu je etao samo pramani straar, a na krmi je bio samo krmilar na svom mjestu.
U tom trenutku dooe na krmenu palubu Mary Grant i Robert.
Oboje kapetanove djece naslonie se na ogradu i alosno promatrahu fosforesciranje mora i sjajnu Duncanovu brazdu. Mary je mislila na Robertovu budunost; Robert je mislio na budunost svoje sestre. Oboje su mislili na svog oca. Je li jo iv mili otac? Zar se smiju odricati svake nade? Nipoto; ta kakav bi im bio ivot bez njega? to bi bilo s njima? to bi ve do sada bilo s njima da nema lorda Gle-narvana i lady Helene.
Djeak, koga je nevolja uinila zrelim, pogaao je misli koje su muile njegovu sestru. On uze Marvnu ruku.
544
-  Mary - apnu joj Robert - ne treba nikad oajavali. Sjeti se kako nam je govorio otac: "Hrabrost iznad svega!" Napunimo srca tom hrabrou kojom je on sve svladavao. Dosad si ti radila za mene, draga sestro, a odsada u ja radili za tebe.
-  Roberte dragi! - odgovori djevojka.
-  Moram ti neto rei - nastavi Robert. - Nee se ljutiti, Mary?
-  Zato bih se ljutila, dijete moje?
-  I ti e mi dopustiti?
-  to hoe? - zapita uznemireno Mary.
-  Sestro! Ja bih htio biti mornar ...
-  Htio bi me ostaviti? - uzviknu djevojka stiui bratovu ruku.
-  Da, sestro! Bit u mornar kao otac, mornar kao kapetan John! Mary, draga Mary!  Kapetan John jo nije izgubio svaku nadu. Ti e isto kao i ja vjerovati u njegovu odanost. On mi je obeao da e od mene nainiti dobra i sposobna mornara, a do tada mi emo zajedno traiti oca. Reci, sestro, da hoe!  Ono, to je sve na otac uinio za nas, i naa je dunost, da mi, ili barem ja uinim za njega. Moj ivot ima cilj, kome u se sav odati. Traiti, uvijek traiti onoga koji nas nikad ne bi ostavio. Mary draga, kako je dobar bio na otac!
-  I  vrlo plemenit  i velikoduan!  - nastavi Mary. - Zna li, Roberte, da je on ve bio ponos nae domovine i da bi bio jedan od velikih njezinih sinova, da ga sudbina nije zaustavila na putu?
-  Jo me pita! - odgovori Robert.
Marv Grant zagrli Roberta. Djeak osjeti da mu njezine suze kapaju po elu.
-  Mary!  Mary! - kliknu Robert. - Uzalud ne govore nai prijatelji, uzalud su se obavili utnjom, ja se jo nadam i uvijek u se nadati! ovjek kao moj otac ne umire prije negoli je izvrio svoj zadatak!
Mary nije mogla odgovoriti. Jecanje ju je guilo. U njezinoj se dui sudaralo tisuu osjeanja na pomisao, da e se uiniti novi pokuaj, da se nae Harry Grant, i da je odanost mladog kapetana neograniena.
35   Djeca kapetana Granta                                                                               545
-  Zar  se   gospodin  John  jo  uvijek  nada?  -   zapita Mary.
-  Da - odgovori Robert. - On je na brat koji nas nee nikad ostaviti. Bit u mornar, je li, sestro? Mornar, koji e s njim zajedno traiti oca! Hoe li?
-  Ah, da li hou? - odgovori Mary. - Ali, zar da se rastanemo? - promrmlja djevojka.
-  Nee biti sama, Mary. Ja to znam. Moj prijatelj John mi je rekao.'-Gospoa Helena nee dopustiti da je ostavi. Ti si ena, ti moe primiti njezino dobroinstvo. Bila bi nezahvalna kad bi odbila. Ali mukarac mora sam sebi stvoriti ivot, to mi je otac stotinu puta rekao.
-  Ali to emo s naom dragom kuom u Dundeeu koja je puna uspomena.
-  Ouvat emo je, draga sestrice. Na prijatelj John i lord Glenarvan sve su to uredili, i to dobro uredili. Lord e te uzeti kao svoju ker u malcolmski dvorac. Lord je to rekao Johnu, a moj prijatelj John je rekao meni. Tu e biti kao kod svoje kue i imat e s kim govoriti o naem ocu, sve dok ti ga John i ja jednog dana ne dovedemo. Ah, kako e biti sretan taj dan! - uzviknu Robert, kome se s ela arilo oduevljenje.
-  Brate moj, dijete moje - odgovori Mary - kako bi na otac bio sretan, kad bi te mogao uti! Kako si slian naem dragom ocu, Roberte! Kad odraste, bit e kao i on.
-  Neka te bog uje, Mary - ree Robert zarumenjevi se od svetog sinovskog ponosa.
-  Ali kako emo se oduiti lordu i lady Glenarvan? - zapita Mary Grant.
-  Oh, to nee biti teko! - uzviknu Robert s djejim pouzdanjem. - Potujemo ih, volimo ih, to u im rei, cje-livat u ih, i jednog dana kad mi se prui prava prilika, ja u za njih i umrijeti.
-  Naprotiv,' ivi  za njih!   - uzviknu  djevojku ljubei bratovo elo. - To e i njima i meni biti milije.
Zatim, predajui se neizrecivim sanjarijama, oboje se kapetanove djece pogledae u neodreenom mraku noi. Ipak, u mislima su jo uvijek razgovarali, pitali su i odgovarali. U mirnu su se moru raali dugi valovi, a vijak je osla-
546
l
\l|;i(>tu tami svijetao vrtlog. Tada se zbi neobian i doista ii. 1 1 prirodan dogaaj. Brat i sestra, nekom magnetskom silom koja povezuje due na tajanstven nain, imali su istodobno neku vrstu halucinacije. Iz tih, naizmjence mranih i sjajnih valova kao da je do Mary i Roberta dopro neki rl.is, a od dubokog i tunog zvuka uzdrhtae sve ilice nji-Imva srca.
-  U pomo! U pomo! - vikao je glas.
-  Mary! - kriknu Robert. - Jesi li ula? Jesi li ula? I  uspravivi se odmah nad ogradom nagnue se preko
n je i ispitivahu pogledom dubinu noi.
Nisu vidjeli nita osim mraka koji se pruao bez kraja.
-  Roberte!   -  ree  Mary,  blijeda   i  uzrujana.  - Ui-mli) mi se... Da, uinilo mi se kao  i  tebi... Oboje smo u I-H ..'iiici, dragi Roberte...
Ali novi krik dopre do njihovih uiju; ovaj put bila je obmana tako silna, da oboje kriknue iz dna srca:
- Oe! Oe moj!
To je bilo i previe za Marv Grant. Slomljena uzbuenjem srui se bez svijesti na ruke Robertu.
-  U pomo! - povika Robert. -  Sestra! Otac! U po-
I'ritra krmilar i podie djevojku. Dotrae mornari sa 11.1z0, zatim John Mangles, lady Helena, Glenarvan koje je - ' U) iznenada probudilo.
-  Sestra mi umire, a otac je tamo - vikao je Robert, "l .iz.ujui valove. Nisu mogli razumjeti njegove rijei.
Da - ponavljao je Robert - moj otac je tamo. - uo HM oev glas. I Mary ga je ula zajedno sa mnom.
i    lom se' trenutku osvijesti i Mary; prestravljena, luda povika:
Otac! Otac je tamo!
 i-sivtna djevojka, diui se i naginjui se preko ograde, '< skoiti u more.
M i lorde! Gospoo Heleno! - ponavljala je djevojka i mkc - velim vam da je moj otac tamo. Uvjeravam l a sam ula njegov glas, kako dolazi iz valova, kao kao zadnji pozdrav!
547
Tada jadno dijete opet spopadoe grevi i napadaj. Otimala se. Moradoe je prenijeti u kabinu, a lady Helena poe za njom, da je njeguje, dok je Robert neprestano ponavljao:
-  Moj otac je tamo! Otac je tamo! Siguran sam, milor-de!
Svjedoci tog bolnog prizora napokon su shvatili da je oboje djece bilo rtva halucinacije. Ali kako da ih sad razuvjere, kad su tako snano obmanuti?
Glenarvan ipak pokua. Uze Roberta za ruku i ree:
-  uo si glas svoga oca, drago dijete?
-  Da, milorde! - Tamo usred valova! Vikao je: u pomo! u pomo!
-  A ti si prepoznao njegov glas?
-  Da li sam prepoznao njegov glas, milorde? Oh! Jesam! Kunem vam se! I sestra ga je ula, i ona ga je prepoznala. Kako moete misliti da smo se oboje prevarili! Milorde, poimo u pomo mom ocu! amac! amac!
Glenarvan je shvatio da nee moi razuvjeriti jadno dijete. On ipak uini i posljednji pokuaj te pozove krmilara.
-  Havvkinse, jeste li vi bili na krmilu, kad se to dogodilo gospoici Mary?
-  Jesam, vaa visosti - odgovori Havzkins.
-  I vi niste nita vidjeli, nita uli?
-  Nita.
-  Vidi, Roberte?
-  Da je to bio Hawkinsov otac - odgovori djeak snagom koja se ne da ukrotiti - Havvkins ne bi rekao da nije nita uo. To je bio moj otac, milorde! Moj otac... Moj otac ...
Robertov se glas izgubi u jecanju. Problijedi i zanijemi pa se i on onesvijesti. Glenarvan dade i njega odnijeti u krevet, i dijete svladano uzrujanjem, pade u teak san.
-  Jadni sirotani! - ree John Mangles. - Bog ih kua na straan nain.
-  Da! - potvrdi Glenarvan. - Strana je bol kod oboje izazvala u istom trenutku slinu halucinaciju.
-  Kod oboje? - mrmljae Paganel. - udnovato! Znanost to ne priznaje.
548

Zatim, dajui znak svima da ute, Paganel se nagnu preko ograde i osluhnu. Duboka tiina vladala je svuda. On povika snanim glasom. Nita mu ne odgovori.
-  udnovato!   - ponavljao  je  geograf vraajui  se  u Kabinu. - Potpuna suglasnost misli i bola nije u stanju
jtumaiti tu pojavu.
^Sutradan, 8. oujka, u pet sati ujutro, u prvu zoru, skue svi putnici na palubi. Mary i Robert bijahu meu la, jer ih nije bilo mogue zadrati. Svatko je htio po-lati zemlju koja se juer jedva vidjela. Dalekozorima promotrie sve glavne toke otoka. Jahta plovila du obale na daljini od jedne milje. Pogledom se jfla razlikovati svaka pojedinost. Odjednom Robert krik-Djeak je tvrdio da je vidio kako dva ovjeka tre i mau "ina, a trei mae zastavom.
l-- Engleska  zastava!   -  kliknu  John  Mangles   koji  je njegov dalekozor.
-  Doista  -  potvrdi   Paganel   okrenuvi   se  naglo   Ro-tu
Vlilorde - zavapi Robert drui od uzrujanja - mi-ako neete da otplivam do obale, naredite da spuste
I  Ah! Milorde, na koljenima vas molim da se ja prvi ni!
i k o se nije na brodu usudio progovoriti. Kako? Na luiu, kroz koji prolazi trideset sedma paralela, tri ;i, brodolomci, Englezi! I sjeajui se jueranjeg do-, svaki je pomislio na onaj glas, koji su Mary i Robert noi... Djeca su se moda prevarila samo u jednom
lu: moda je do njih dopro kakav glas, ali je li to moli glas njihova oca? Ne, sto puta ne! Mislei na uas-t"aranje koje ih je ekalo, svaki se bojao da nova ne premai njihovu snagu. Ali tko bi ih mogao za-' I.ord Glenarvan nije imao hrabrosti ve povika:
II  amac!
as amac bijae ve u moru. Oboje kapetanove djece, narvan, John i Paganel skoie u nj, i amac hitro pod   pritiskom  estorice  veslaa  koji  uzee  bijesno
ilvadeset metara od obale Mary strahovito kriknu: Moj otac!
549
Jedan je ovjek stajao na obali izmeu druge dvojice. Njegov visok i snaan stas, njegov izraz lica, i blag i smion a isto vrijeme, pokazivao je izrazitu mjeavinu crta Mary i Roberta Granta. To je bio doista ovjek, koga su oboje toliko puta opisivali. Njihovo ih srce nije prevarilo. Bio je to njihov otac, kapetan Grant.
Kapetan u Maryn krik, rairi ruke i srui se na pijesak kao gromom oinut.
Dvadeset prvo poglavlje OTOK TABOR
Od radosti se ne umire, pa se osvijestie i otac i djeca ak i prije nego ih dovedoe na jahtu. Tko da opie prizor! Tu su rijei slabe. Sva je posada plakala, kad je vidjela tri bia u nijemu zagrljaju. Kad se Harry Grant popeo na palubu, on kleknu. Poboni se kot htio, im stupi na ono, to je za njega znailo tlo domovine, zahvaliti bogu na spasenju.
Zatim, okrenuvi se lady Heleni, lordu Glenarvanu i njihovim drugovima, on im se zahvali glasom koji se guio od ganua. Djeca su mu ispriala u nekoliko rijei itavu Dun-canovu povijest, jo dok su se prevozili s otoia na jahtu.
Koliko je mnogo dugovao plemenitoj eni i njezinim drugovima. Zar se nisu svi oni, poev od lorda Glenarvana pa do posljednjeg mornara, borili za njega? Nisu li za njega mnogo prepatili? Harry Grant izraavao je svoju zahvalnost iz dna srca plemenito i jednostavno, njegovo je muevno lice bilo ozareno istim i blagim uzbuenjem, da se itava posada osjetila nagraenom i preko svojih muka. ak se i neosjetljivu majoru pojavi na oku suza koju nije mogao uzdrati. A vrijedni je Paganel plakao kao dijete koje i ne misli sakriti svojih suza.
Harry Grant se nije mogao sit nagledati svoje keri. Bijae mu lijepa i draesna. On je to govorio i ponavljao na sav glas, pozivajui se na lady Helenu kao svjedoka, da njegova roditeljska ljubav ne pretjeruje. Zatim se okrenu sinu,
550
- Kako je narastao! itav ovjek! - kliknu oduevlje-
Obasipao je djecu tisuama cjelova koji se bijahu naku-li u njegovu srcu za dvije godine od rastanka.
Robert mu predstavi sve svoje prijatelje pa je naao riti, da o svakom na drugi nain kae jedno te isto, jer svi j, jedan kao i drugi, bili neizmjerno dobri prema njima si-liima. Kad je doao red na Johna Manglesa, kapetan po-imcnje kao djevojka, a kad je odgovarao Marynu ocu, glas
je podrhtavao.
Lady Helena pripovjedi potom Harryju Grantu, to su doivjeli na putovanju, i kaza mu da se moe ponositi Djiiu sinom 

i svojom keri.

llarry Grant dozna i za junaka djela mladog junaka te Etia kako je njegov sin ve dobrim dijelom platio lordu enurvanu oev dug. Tada je John Mangles tako govorio o lry da je Harry Grant, kome je lady Helena ve bila rek-nckoliko rijei, uzeo ruku svoje keri, poloio je u poteni ku mladog kapetana pa, obraajui se lordu i lady Btutrvan, ree:
- Milorde, i vi, gospoo, blagoslovimo nau djecu! Kad se napriae i kad sve ponovie po tisuu puta. Gle-vnn  obavijesti  Harryja  Granta  o  svemu,  to  se  ticalo tona. Grant potvrdi priznanje odjelnika o tome, da se
na australskoj obali.
To  je  pametan  i  odvaan  ovjek  -  prizna  Harry m n t - ali su ga strasti navele na zlo. elim da ga promi-utijc i kajanje vrati k dobru!
H.\iry ^rant poeli poastiti svoje nove prijatelje na oto-
i abor, prije nego to bi Avrtona iskrcali na tu stijenu.
ih da posjete njegovu drvenu kuu i da sjednu za
canskog Robinzona. Glenarvan se zajedno sa svojim
i.i   radosno  odazva pozivu.  Robert  i Mary  gorjeli  su
strpljivosti,  da  vide  pusto  mjesto,  gdje  je  kapetan
i z.a n j ima.
u-mie amac. Malo kasnije iskrcae se na obali oto-itac, oboje djece, lord i lady Glenarvan, major, John i-s i Paganel.
nrkoliko sati obioe itavo imanje Harryja Granta. je  zapravo  vrh jedne  podmorske planine,  zaravan
551
\
puna bazaltnih stijena i vulkanskih ostataka. U toku geolokih doba Zemlje, brdo se postepeno dizalo iz oceanskih dubina pod utjecajem podzemnog ognja, ali je ve prije mnogo stoljea vulkan postao mirno brdo, krater mu se zatvorio, a iz morske pucine proviri otoi. Na njemu se zatim razvi humus, i biljni svijet osvoji novu zemlju. Neki kitolovci iskrcae na prolazu na njemu nekoliko domaih ivotinja, koza i svinja koje se razmnoie i podivljae. Tako se eto razvie sva tri carstva na osamljenom otoku usred oceana.
Kad su.se na otoi spasili brodolomci s Britannije, poe ovjeja ruka upravljati radom prirode. Za dvije i po godine Harry Grant i njegovi mornari preobrazie otoi. Briljivo su obradili nekoliko jutara zemlje,, na kojoj je uspijevalo povre izvrsne kakvoe.
Posjetioci dooe do kue koja je stajala u hladu gu-movca. Pred prozorima se prostiralo velianstveno more, koje se ljeskalo na sunanim zrakama. Harry Grant dade namjestiti stol u hlad pod lijepim drvfeem, i svi posjedae. Pogostio ih je kozjim butom, kruhom od nardua, s nekoliko zdjelica mlijeka, sa dva-tri korijena divlje cikorije i istom svjeom vodom. Ponudio im je jednostavna jela, dostojna pastira iz Arkadije.
Paganel bijae oaran.
Ponovo ga opsjedoe stare misli o Robinzonu.
-  Ne   treba  ni  poaliti   lopuu  Avrtona!   -  pozavidje oduevljeni geograf. - Otoi je pravi raj.
-  Da - doda Harry Grant - raj za tri jadna brodolomca, koje nebesa tu spasie. Ali ne mogu prealiti, to Marija Terezija nije prostran i plodan otok, s kakvom rijekom umjesto potoka i s velikom lukom umjesto draice, u kojoj se razbijaju valovi s puine.
-  A zato, kapetane? - zaudi se Glenarvan.
-  Jer bih na njemu utemeljio koloniju koju elim pruiti kotskoj u Tihom oceanu.
-  Ah, kapetane, jo niste zaboravili ideju koja vas je uinila tako omiljelim narodu u naoj staroj domovini?
-  Nisam, milorde, i bog me preko vas spasio samo zato, da ostvarim svoju ideju. Na nekoj novoj zemlji treba nai
552
u i oiste naoj jadnoj brai iz stare Kaledonije, svima onima koji pate. Naa draga domovina mora imati u ovim mo-niiia svoju koloniju, samo svoju, u kojoj e nai ono, ega iii-ma u Evropi, malo nezavisnosti i blagostanja.
-  Divno ste to rekli, kapetane Grante!  - prekinu ga l.uly Helena. - Krasna je to nakana, dostojna plemenitog M ra! Ali ovaj otoi ...?
-  Ne, gospoo, ovo je hridina koja moe othraniti tek nekoliko doseljenika, a nama treba prostrana i bogata zem-lj:i sa svim svojim iskonskim blagom.
-  Lijepo, kapetane - ohrabri ga Glenarvan - budunost je naa, tu emo zemlju traiti zajedno!
Harry Grant i Glenarvan srdano se zagrlie, kao da su li i jeli potvrditi obeanje.
zatim, na otoiu, u skromnoj kuici, svi zaeljee do-iti povijest brodolomaca s Britannije, to su sve doivjeli l vi j e i po godine od rastanka. Harry Grant odmah ispu-zelju svojim novim prijateljima. - Moja povijest je-ivot svih onih Robinzona koje more
: ;ici na kakav otok i koji se mogu uzdati samo u boga i u na sebe, jer znaju da se moraju boriti za ivot s prirod-n silama. Rritanniju je otetila oluja koja je trajala punih est,
"ia, a u noi izmeu 26. 27. lipnja 1862. brod se razbi grebenima Marije Terezije. U stranom moru nije se >l!lo ni pomisliti na spaavanje, i sva se moja nesretna >;ula utopila. Samo smo se trojica uspjeli doepati obale, b Learce, Joe Bell i ja, i to poslije dvadeset uzaludnih kusaja.
Naosmo se na kopnu, na pustom otoku koji je irok lt-, a dug pet milja, sa tridesetak stabala u unutranjosti, ito livada i jednim izvorom slatke vode, koji sreom ni-
i'l no presahne. Nisam se dao dovesti do oaja u tom kutu icta, sam sa dvojicom svojih mornara. Pouzdah se u bo-t spremih se da se odluno borim. Svesrdno me poma-ui Hob i Joe, vjerni drugovi u nesrei, moji prijatelji, l'oput idealnog Robinzona Daniela Defoea - u njega smo iirk'dali - poesmo time, to smo pokupili ostatke bro-(II uda, neto baruta, oruja i dragocjenu vreu ita. Prvi n dani bijahu teki, ali ubrzo nam lov i ribolov prui
553
dovoljno hrane, jer je u unutranjosti otoka bilo dosta divljih koza, a na obali morskih ivotinja. Malo-pomalo uredi-smo redovni ivot.
Pomou instrumenata koje sam spasio s broda, tono sam doznao poloaj otoka.'Mjerenja nam pokazae da smo se nalazili izvan svih plovidbenih putova, i samo nas je kakav sretan sluaj mogao spasiti. Neprestano sam mislio na one, koji su mi dragi, ali nisam vjerovao,'da u ih ikad vie vidjeti. Hrabro sam primio udarac sudbine, a imena svoje dvoje djece, spominjao sam svaki dan u molitvama.
Mi smo, meutim, odluno radili. Ubrzo posijasmo itom s Britannije nekoliko jutara zemlje. U krumpiru, zelju, cikoriji i drugom povru naosmo dosta zdrave hrane. Uhva-tismo nekoliko koka koje je bilo, lako pripitomiti. Imali smo mlijeka i maslaca. Nardu ovdje raste po uvalama, od njega smo pekli dosta dobar kruh, i tako nam eto materijalni ivot nije vie zadavao nikakvih briga.
Sagradili smo drvenu kuicu od ostataka Britannije. Pokrili smo je jedrima koja smo brino namazali paklinom, i u takvom smo zaklonu lako izdrali kino doba. Tu smo pretresli mnogo planova, mnogo snova, od kojih se eto najljepi ostvario.
U poetku sam bio pomislio da se odvaimo na puinu s amcem, koji bismo sagradili od brodske podrtine. Ali od najblie zemlje, od otoja Tuamotu, dijelilo nas je tisuu i pet stotina milja. Nema tog amca koji bi izdrao tako dalek put- Stoga sam odustao, spas sam oekivao jo jedino od boga.
Ah, jadna moja djeco! Koliko li smo puta s vrha klisura na obali traili brodove na puini! Za itavo vrijeme naeg progonstva pojavila su se na obzorju dva ili tri jedra, ali su odmah i iezla! Tako su prole dvije i po godine. Prestadosmo se nadati, ali jo se ne podasmo oaju.
Juer napokon bijah na najviem vrhu otoka, kadli spa-zih na zapadu tanak dim. Dim je rastao. Ubrzo opazih brod. inilo se kao da plovi prema nama.
Nee li i on obii otok, na kome nema pogodna zaklona?
Ah, proziv jeli smo dan pun muka. Kako mi srce nije puklo! Moji drugovi naloie vatru na jednom vrhu Marije Terezije. Spustila se i no, a jahta nije dala nikakva znaka,
ila nas je opazila. Meutim, spas je bio nadohvat ruke. Zar ivino i njega vidjeti kako nestaje!
Nisam vie oklijevao. Sve se vie hvatao mrak. Brod je mogao nou mimoii otok. Skoih u more i zaplivah prema njemu. Nada mi je utrostruila snage. Valove sam sjekao i i;\tovjeanskom snagom. Pribliio sam se jahti, samo jo 11 idcsetak hvati bijae do nje, kad ona okrenu.
Tad poeh oajno vikati, a ula su me jedino moja dje-i .1, jer to nije bila halucinacija.
Zatim se vratih obali, iscrpljen, svladan umorom i uzru-i.ivanjem. Moja me dva mornara izvukoe iz vode polumrtva. Strana je bila posljednja no na otoku; ve smo mislili da smo naputeni zauvijek, kadli u zoru opazih, ka-i n brod krstari pod malom parom. Spustili ste amac u \ i >du ... Bijasmo spaeni, i - o dobri boe! - ugledah svo-iu djecu, svoju dragu djecu kako mi pruaju ruke.
Pria Harrvja Granta svri s poljupcima Mary i Rober-i i. Tek tada kapetan dozna da svoj spas ima zahvaliti prilino hijeroglifskoj poruci, koju je povjerio u zatvorenoj i -i ii hirovitim valovima, osam dana poslije brodoloma. A
10 je radio Jacques Paganel, dok je kapetan priao? Dini 11 geograf po tisuu puta ponavljao u sebi one rijei iz poni kc. Sjeao se sva tri tumaenja koja bijahu sva tri po-
icna. Koja li je rije oznaivala taj otok Mariju Tereziju n:i onom papiru, to ga je izgrizla morska voda? Paganel inje mogao yie izdrati, uhvati kapetana za ruku i zapita ''. i'.
-  Kapetane, hoete li mi napokon rei, kako je glasila . ia poruka koju nismo mogli odgonetnuti?
Gcografovo pitanje probudi opu radoznalost, jer e se napokon rijeiti zagonetka koju su gonetali punih devet mjeseci.
-  Dakle, kapetane - nestrpljivo e Paganel - sjeate li r tono svih rijei u poruci?
-  Tono - odgovori Harry Grant - jer ni jedan dan nje protekao, a da nisam mislio na te rijei, o kojima je ^isila jedina naa nada.
-  A kako je glasila? - na to e Glenarvan. - Govorite, ii-r je u pitanju nae samoljublje.
554
555
-  Odmah u vam udovoljiti - odgovori Harry Grant - ali vi ste valjda pogodili, da sam u bocu stavio tri poruke na tri jezika, da bih poveao vjerojatnost spasa. Koju elite uti?
-  Zar nisu istovjetne? - kliknu Paganel.
-  Jesu, osim jednog imena.
-  Pa dobro, recite nam francusku poruku - umijea se Glenarvan. - Nju su valovi najvie potedjeli i ona nam je posluila kao temelj za tumaenje.
-  Evo,  milorde,  rije  po  rije  -  napokon  e   Harry Grant.
-  "Le 27 juin 1862 le trois-mdts Britannia, de Glasgow, s'est perdu a quinze cent lieues de la Patagonie, dans l'hemi-sphere austral. Portes a terre, deux matelots et le capitaine Grant ont atteint a Vile Tabor..."
-i- Kako? - ote se Paganelu.
-  "La - nastavi kapetan Grant - "continuellement en prote a une cruelle indigence, Us ont jete e document par 153" de longitude et 37<>ir de latitude. Venez a leur secours, ou Us son perdus."*
Kad je ono uo ime Tabor, Paganel je naglo skoio, a sad, ne mogavi se vie suzdrati, kriknu:
-  Kakav otok Tabor! Pa to je Marija Terezija!
-  Da, gospodine Paganele - podsjeti ga Harry Grant - Marija Terezija na njemakim i engleskim kartama, ali Tabor na> francuskim!
U tom se trenutku jedna teka aka svali Paganelu na rame, i on se sagnu pod udarcem. Istini za volju moramo priznati da je to bila majorova aka koji se prvi put u ivotu ogrijeio o svoja stroga pravila pristojnosti.
-  I to mi je neki geograf! - dobaci Mac Nabbs s najdubljim prezirom.
Ali Paganel i .ne osjeti majorovu aku. to je to prema udarcu koji mu zada gepgrafija!
On se, dodue, kako je pripovijedao kapetanu Grantu, postepeno pribliavao istini. Gotovo do kraja je protumaio
* 27. lipnja 1862. trojarbolnjak Britania iz Glasgovva, izgubio se na tisuu i pet stotina lieua od Patagonije, na junoj hemisferi. Baeni na kopno, dve mornara i kapetan Grant dokopae se otoka Tabor. Tu, neprestano mueni okrutnom nestaicom, bacie ovu poruku na 153" duine i 37"11' irine. Pruite im pomo, ili su propali.
556
iierazjanjivu poruku. Kao nepobitna istina redom su mu -c javljale rijei Patagonija, Australija i Novi Zeland. Contin i<- najprije bio kontinent, da bi kasnije dobio svoje pravo znaenje continuelle, neprekidno. Indi je znailo redom in-<\icns, Indijanci, zatim indigenes, domoroci i napokon je l H "godio pravi smisao indigence, bijeda, nestaica. Samo je izgrizena rije abor prevarila dosjetljivog geografa. Paganel i n je s upornou drao korijenom rijei aborder, pristati, r.krcati se, dok je to bila imenica, francusko ime otoka Ta-i >or, na kome su se spasili brodolomci s Britannije. Teko ic bilo izbjei toj pogreci, jer je na Duncanovim planiglo-l'iina pisalo ime Marija Terezija.
-  Svejedno - vikao je Paganel upajui kosu - nisam "mio zaboraviti dvostruko ime!  Neoprostiva pogreka,   nedostojna tajnika Geografskog drutva.   Ja   sam   osramoen!
-  Ali,   gospodine   Paganele  -  pokua  ga  utjeiti  lady Helena - nemojte se toliko alostiti!
-  Ne! Gospoo, ne! Ja sam obini magarac!
-  Pa jo k tomu ueni magarac! - doda major, kao da i ga tjeio.
Poslije objeda Harry Grant uredi sve u svojoj kui. Ni-a nije uzeo sa sobom; neka zloinac naslijedi sve blago i>Stcna ovjeka.
Vratie se na brod. Glenarvan je elio jo istog dana otpu-ivati te stoga izda zapovijed da se iskrca odjelnik. Avrtona vccloe na krmenu palubu pred Harrvja Granta.
-  Ja sam, Ayrtone - ree .Grant.
-  Da, kapetane - uzvrati Avrton ne pokazujui ni naj- i.mje uenje, to ponovo vidi Harrvja Granta. - Eh, nije
n ni najmanje ao to vidim da ste dobro.
ini mi se, Ayrtone, da sam pogrijeio, to sam vas Krcao na nastanjenu zemlju.
I meni se ini, kapetane.
Vi  ete ostati mjesto mene na pustom otoku. Neka .mi nebesa uliju u duu osjeaj kajanja.
Amen - potvrdi mirno Ayrtpn. z.i t im se odjelnik obrati Glenarvanu i zapita ga:
elite li jo uvijek da vas ovdje ostavimo?
Da, milorde.
l zadovoljni ste s otokom Tabor?
557
-  Sasvim.
-  A sad posluajte moj zadnji savjet, Avrtone. Tu ete biti daleko od svake zemlje i neete imati veze s drugim ljudima.   uda se rijetko dogaaju, i neete moi pobjei s otoka, na kome vas Duncan ostavlja.  Bit ete sami, i gledat e vas samo bog koji vidi do dna ljudskog srca. Ali neete biti zaboravljeni ni ostavljeni, kao to je bio kapetan Grant. Ma koliko da niste dostojni, da vas se ljudi sjeaju, ljudi e vas se ipak sjeati. Ja znam, gdje ste, Avrtone, znam, gdje u vas nai, i neu to nikad zaboraviti.
-  Bog ouvao vau visost!  - odgovori mirno Ayrton. Bile  su  to  posljednje, rijei  koje izmijenie  Glenarvan
i odjelnik. amac bijae spreman. Avrton se ukrca u nj.
John Mangles ve je bio prenio na otok nekoliko sanduka konzervirane hrane, orua, oruja, te zalihu baruta i olova.
Odjelnik se, dakle, mogao preporoditi radom. Niim nije oskudijevao, ostavie mu i knjiga, a meu njima i bibliju koja je draga svakom engleskom srcu.
Kucnuo je as rastanka. Na palubi se skupie putnici i itava posada. Svima se ipak steglo srce. Mary Grant i lady Helena ne mogahu svladati uzbuenje.
-  Zar se ba mora? - zapita mlada ena svog mua. - Zar se ba mora ostaviti nesretnik?
-  Mora se, Heleno - odgovori lord Glenarvan. - To je pokora.
U tom se trenutku otisnu amac kojim je zapovijedao John Mangles. Ayrton, stojei i jednako ravnoduan, skinu eir i pozdravi ozbiljno.
Glenarvan skinu kapu, a za njim uinie to isto svi ostali, kao to se pozdravlja ovjek koji polazi u smrt. amac se udalji usred duboke tiine.
Prispjevi do obale, Ayrton skoi na pijesak, a amac se vrati na brod.
Bilo je etiri sata poslije podne. S vrha krmenog nad-graa putnici su mogli jo vidjeti odjelnika, kako kao kip na stijeni stoji nepomino prekrienih ruku i gleda brod.
-  Da otplovimo? - zapita John Mangles.
-  Da, Johne - odgovori brzo Glenarvan s vie uzbuenja, nego to je htio pokazati.
558
- Go a head!* - zapovjedi John strojaru.
Para zaita kroz cijevi, vijak potisnu valove, a u osam sati izgubie se i posljednji vrhovi otoka Tabor u nonom mraku.
Dvadeset drugo poglavlje POSLJEDNJA PAGANELOVA RASTRESENOST
Jedanaest dana poslije odlaska s otoka, Duncan ugleda 8. oujka ameriku obalu, a sutradan se usidri u zaljevu Talcahuano.
U taj zaljev se vratio poslije est mjeseci, poto je plo-vei po trideset sedmoj paraleli izvrio put oko svijeta. Putnici znamenite ekspedicije kojoj nema ravne u ljetopisima Travelleris Cluba, proputovae ile, pampe, republiku Ar-gi-ntinu. Atlantski ocean, otoje Tristan da Cunha, Indijski ocean, otoje Amstredam, Australiju, Novi Zeland, otok Tabor i Tihi ocean. Trud im nije bio uzaludan, jer se vraahu ii domovinu s brodolomcima Britannije.
Svi su vrijedni koti koji pooe na poziv svog lorda l tili na okupu, svi do jednoga vraali su se u svoju staru kotsku, i njihova je ekspedicija podsjeala na onu "bitku IH v. suza" iz stare povijesti.
Poto je nadopunio svoje zalihe,   Duncan   zaplovi   du ilagonske obale, oplovi rt Hoorn i ue u Atlantski ocean.
l'ut je tekao bez ikakvih neprilika. Jahta je nosila u >m trupu teret sree. Na brodu nije bilo vie nikakve taj-; ak ni osjeaji Johna Manglesa za Mary Grant ne bjehu na.
Pa ipak, bilo je tu neke tajne koja nije dala mira Mac
ililisu.  Zato je Paganel uvijek zakopan do grla i uvijen
11 do uiju? Major je izgarao od elje da dozna razlog
in.ivatog dranja.   Ali ipak,  unato   svemu  zapitkivanju,
in kivan ju i sumnjienju Mac Nabbsa, Paganel se ne ot-
>i ijcd!
.   559
Paganel se ne raskopa ak ni onda, kad je Duncan presijecao ekvator i kad se paklina u avovima palube topila na vruini od pedeset stupnjeva.
- On je toliko rastresen da misli da je u Petrogradu - govorio je major videi kako se Paganel zavija u svoj ogrta, kao da se iva smrzla u termometru.
Napokon, 9. svibnja, pedeset i treeg dana poslije odlaska iz Thalcahuana, John Mangles smjerae s kompasa svjetionik na rtu Clear. Jahta uplovi u kanal Sv. Jurja, preplovi Irsko more i 10. svibnja ue u zaljev rijeke Clyde. U jedanaest sati usidri se u Dumbartonu. U dva sata poslije podne putnici uoe u Malcolm Castle uz klicanje highlandera.
Bijae pisano da Harry Grant i njegova dva druga budu spaeni, da se John Mangles vjena s Mary Grant u staroj katedrali Saint Mungo, gdje je preasni Morton koji se prije devet mjeseci molio za spas oca, sada blagoslovio brak njegove kerke s njegovim spasiocem. Bijae pisano takoer da Robert postane mornar kao Harry Grant, mornar kao John Mangles, i da s njima nastavi velike planove svog oca pod visokim pokroviteljstvom lorda Glenarvana.
Ali zar je bilo pisano da Jacques Paganel umre kao stari momak? Po svoj prilici.
Istina, ueni je geograf poslije svojih podviga postao slavan. Prie o njegovoj rastresenosti prenesoe mu slavu itavom kotskom. Naprosto su se otimali za njim, te se nije vie mogao odazvati svim pozivima kojima su ga obasipali.
Ali tada se dogodi da se jedna ljupka tridesetogodinja gospoica, nita manje nego roakinja Mac Nabbsa, dodue i sama malo nastrana, ali dobra i lijepa, zaljubi u osobenjaka geografa, te mu ponudi svoju ruku. U toj ruci bijae i jedan milijuni - ali o tome se ne govori.
Daleko od toga, da bi Paganel bio neosjetljiv prema osjeajima gospoice Arabelle, ali on se nije usudio da se izjasni.
Major primi na sebe da bude posrednik izmeu dvije srodne due. On ak ree Paganelu da je vjenanje posljednja rastresenost koju smije poiniti.
Paganel se nae u golemoj neprilici i iz nekih neobinih razloga nije se mogao odluiti da izgovori posljednju rije.
560
-  Moda vam se gospoica Arabella ne svia? - neprestano je pitao Mac Nabbs.
-  Oh, majore, ona je draesna! - protivio se Paganel. - Tisuu puta draesna, a da vam kaem istinu, vie bi mi se sviala, kad bi bila manje lijepa. Htio bih da ima kakvu manu.
-  Budite bez brige - tjeio ga major - ima ih, i vie od jedne. I najsavrenija ena ima svoj dio mana.   Dakle,. Paganele, jeste li se odluili?
-  Ne usuujem se - skanjivao se Paganel.
-  Ma to kaete, moj ueni prijatelju, zato oklijevate?
-  Jer nisam dostojan gospoice Arabelle! -' tvrdoglavo i e geograf.
I s njim se nije moglo ni koraka dalje.
Napokon, kad ga jednog dana major pritijesnio uza zid', on mu povjeri kao strogu tajnu jednu svoju osobitost koja l>i redarstvu olakala potragu, ako bi ga ikad progonilo ...
-  Phi! - osmjehnu se major.
-  Jeste, tako je, kao to vam kaem - uvjeravao ga l'aganel.
-  Pa ta to mari, dragi moj prijatelju!
-  Mislite?
-  Ba naprotiv, time ste samo postali jo neobiniji. To-..im samo poveava vrijednost!  To vas ini ovjekom bez: i u crnca,   o kakvom je Arabella uvijek sanjarila!
Major osta pri tom do kraja ozbiljan, a Paganelu prepusti da se mui stranim brigama.
Izmeu Mac Nabbsa i gospoice poveo se zatim sasvim i i atak razgovor.
Petnaest dana kasnije slavilo se njihovo vjenanje u ka-i-lici Malcolm Castlea uz veliku buku. i mete. Paganel bi-i4c divan, ali hermetiki zakopan, a gospoica Arabella i jae prekrasna.
Geografova bi tajna bila zauvijek zakopana, da je ma->r nije saopio Glenarvanu koji je nije sakrio od lady He-iic, ona opet neto natuknu gospoi Mangles. Ukratko, ijnu dopre do uiju gospoe Olbinett i - prasnu.
Jacquesa Paganela su za ona tri dana suanjstva Maori invirali, i to od nogu sve do vrata. Na grudima mu nasli-
l>|ria kapetana Granta
Tcae poput grba lik ptice kivi,   kako   mu  rairenih   krila* kljuje srce.
Bio je to na njegovu velikom putovanju jedini dogaaj, zbog kojeg se nije nikad mogao utjeiti. To Paganel nije mogao nikad oprostiti Novom Zelandu. To ga je, usprkos svim molbama iz vlastitim eljama, sprijeilo da se vrati u Francusku. Bojao se da e svojom osobom itavo Geografsko drutvo izvrgnuti smijehu i alama karikaturista i malih novina, ako mu se vrati kao svjee tetovirani sekretar.
Kapetanov povratak proslavie u kotskoj kao narodnu sveanost, i Harrv Grant postade najpopularnija linost u staroj Kaledoniji. Njegov sin Robert postade mornar kao i on i kao kapetan John, te je pod pokroviteljstvom lorda Glenarvana nastavio oev plan, da u Tihom oceanu osnuje jednu kotsku koloniju.**
* Kojih uistinu ta ptica nema.
** Dalju   sudbinu  Ayrtonovu pripovijeda  Jules   Verne  u   romanu   Tajans:\i otok. - Prev.
.562
